Naseljavanje

Iako je na rubnim područjima Ugarsko – hrvatskog kraljevstva od davnina bilo međusobnih dodira,
različitih oblika veza (od ženidbeno-rodbinskih do poslovnih) pa tako i kulturnih utjecaja i prožimanja,
činjenica postojanja današnjih narodnosnih zajednica Hrvata u Mađarskoj i Mađara u Hrvatskoj ima
svoj jasan povijesni uzrok i početak. On se nedvojbeno može vezati uz osmanlijsko osvajanje Bosne i
drugih hrvatskih povijesnih zemalja na području današnje BiH, a još jasnije uz konkretno djelovanje
pečuškog biskupa Matije Ignacije Radanovića (1687. -1703.) koji je odlučio doseljavanjem katolika s
bosanskih područja povećati broja katolika u svojoj biskupiji. Ovdje je važno naglasiti kako je i prije
ovoga, na području Pečuha, već od 14. stoljeća živjela značajna zajednica Hrvata te kako je već nakon
otomanske okupacije Bosne i pogubljenja njenoga kralja Stjepana Tomaševića (1463.) i trideset godina
poslije tragične Krbavske bitke (1493.) počelo raseljavanje hrvatskog stanovništva iz, pogibijom
svekolikog hrvatskog plemstva, nezaštićenih ili slabo zaštićenih područja Hrvatske.

Prostor (geopolitička situacija)

Geopolitička situacija stoljećima je bila takva da su područja koja su nastanjivali i koja danas nastanjuju
ti doseljeni Hrvati i njihovi potomci sve do raspada Austrougarske monarhije (1918.) bila jedinstven
državni i životni teritorij i gotovo jedinstven u crkveno-upravnom smislu. Trianonskim ugovorom
(potpisan je 4. lipnja 1920. u francuskom dvorcu Veliki Trianon između Kraljevine Mađarske i zemalja
članica Antante) područje takozvanog Bajskog trokuta, a upravo taj pojam najjednostavnije označava
područje na kojem živi ta specifična hrvatska zajednica, podijeljeno je između Kraljevine Mađarske i
Kraljevine SHS tako te je novoj državnoj zajednici južnoslavenskih naroda pripao zapadni Banat, Bačka
i južnu Baranja. Nama je zanimljivo područje sjeverozapadne Bačke i južne Baranje, kao i područje oko
Pečuha, i dijelom oko Mohača, naseljeno Hrvatima Bošnjacima, Hrvatima Bunjevcima i Hrvatima
Šokcima s tim da ćemo se, u skladu s temom, skoncentrirati na činjenice vezane upravo za ove druge –
Hrvate u Mađarskoj. Još ćemo samo napomenuti kako je nakon II. Svjetskoga rata Bačka sa svojim
gospodarskim i kulturnim središtem, u velikoj većini naseljena Hrvatima, odlukama vezanim uz rad
takozvane Đilasove komisije za granice i kolonizacijom (naseljavanjem) nehrvatskog stanovništva –
odvojena od hrvatskog državnog teritorija i pripojena Vojvodini, odnosno Srbiji pa je i danas stanje
takvo.

Hrvati u Mađarskoj danas

Osim Hrvata u navedenom području u Mađarskoj Hrvatske zajednice se nalaze i na drugim područjima.
Prema podacima sa službene stranice Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske,
na posljednjem popisu stanovništva provedenome 2011. godine, 26.774 osobe su se izjasnile Hrvatima,
a prema različitim statističkim pokazateljima i procjenama danas u Mađarskoj živi oko 50.000 Hrvata
koji su koncentrirani u nekoliko područja.

U Pomurju žive pomurski Hrvati, u Podravini podravski, dok se većina Hrvata u Baranji nastanila u
gradovima Šikloš, Mohač i Pečuh. Poznata turistička atrakcija grada Mohača je upravo 'pohod', 'ophod'
ili busójárás, drevni pokladni običaj Hrvata koji seže još u doba poganskih vjerovanja, a koji su preuzeli
kršćani. Oni se uoči Čiste srijede maskiraju u tradicionalne drvene maske i janjeće krzno. Legenda kaže
kako su Turci htjeli zauzeti Mohač, ali su ih spriječile strašne spodobe u maskama i s buzdovanima koje
su navalile na njihove redove s mohačkoga otoka. Pokladni običaj mohački Hrvati donijeli su iz
pradomovine naselivši se u te krajeve početkom 17. stoljeća. Mohački pohod bušara prvo je mađarsko
kulturno dobro upisano 2009. godine na UNESCO-ov popis nematerijalne svjetske kulturne baštine.
U Pečuhu i okolici, kako smo rekli, žive Hrvati iz skupine Bošnjaka, poznatiji kao baranjski Bošnjaci ili
bošnjački Hrvati koji su došli iz Bosne u 16. i 17. stoljeću kada je taj kraj bio pod turskom vlašću. O
velikom broju bošnjačkih Hrvata u Pečuhu svjedoči da su svojevremeno u tom gradu imali svoju
Bošnjačku četvrt. Hrvatski etnograf iz Mađarske, Đuro Šarošac je u svojem radu iz 1973. godine obradio
sela južne okolice Pečuha koja su prema njegovom istraživanju naseljena bošnjačkim Hrvatima, a to
su Ata, Kukinj, Nijemet, Udvar (Pečuški kotar), Pogan, Salanta, Semelj i Sukit.

U bačkim gradovima Baja, Aljmaš i Kalača postoji zajednica Bunjevaca i rackih Hrvata. Hrvati Raci, racki
Hrvati ili Raci su etnička grupa Hrvata čija su središta dva sela Baćini i Dušnok, južno od grada Kalače.
To su Hrvati koji potječu iz okolice Vinkovaca, a čiji je govor slavonski dijalekt štokavskoga narječja.

S vremenom su svi današnji nositelji tog imena prihvatili ime Raci, iako su pripadali različitim hrvatskim
etničkim grupama Bunjevcima i Šokcima. Najmalobrojnija su skupina Hrvata u Mađarskoj, a govor im
sadrži najviše arhaizama. U 19. stoljeću, kalački biskup i prvi narodni preporoditelj bačkih Hrvata, Ivan
Antunović zapisao je "da su se Bunjevci i Šokci prije nazivali i brojnima drugim imenima i smatra da se
ni jednoga od tih imena, pa ni imena Rac, ne bi trebalo stidjeti", dodavši da se isti sve više vole nazivati
Hrvatima.

Gradišćanski Hrvati žive u selima duž mađarsko-austrijske granice. Ima ih i u gradovima zapadne
Mađarske - Šopronu, Juru, Sambotelu i Kisegu.

Kulturno – jezične posebnosti

Hrvatsko stanovništvo u Mađarskoj unatoč nepovoljnim prilikama sačuvalo je sve bitne elemente
svojega jezika i govora u izvornom obliku kako su govorili u hrvatskim krajevima odakle su se u
Mađarsku naselili. Tako u Pečuhu i okolici Bošnjački Hrvati govore staroštokavskim arhaičnim
istočnobosanskim jekavskim dijalektom hrvatskoga jezika koji sadrži šćakavsku izoglosu (Praslavenski
[t'] i [d'] dali su [ć] i [j], a -stj, -skj i -zdj, -zgj dali su -ś i -ź. Stražnji nazal je dao [u]. te starije
naglašavanje (staroštokavica).

Mohačko šokačko narječje je jedno od hrvatskih narječja, koje govore u gradu Mohač. Mohački šokački
govor je štokavsko narječje a mohački dijalekt prava je ikavica: umijesto -ije, -je i -e kažu -i. Naprimjer:
misec, vitar, lip, cina. Dijalekt gubi -i na kraju glagola: radit, spavat, doć; gubi se i sufiks -nuti: kleknit,
dignit.

Bačkobunjevačkim hrvatskim dijalektom govore Hrvati Bunjevaci na područjima uz granicu RH, u

mađarskom (Bajski_trokut) i srpskom dijelu Bačke. Riječ je o rubnim govorima govornika
novoštokavske ikavice, Porijeklom su iz Hercegovine, ne sadrže šćakavsku izoglosu, te su vjerojatno iz
unutrašnjosti oko Mostara (refleks [l] na kraju riječi je [o], a ne primorskoTakvi se govori prostiru na
područjima uz srpsko-mađarsku granicu od Subotice do Dunava.

Gospodarstvo

Gospodarstvo svakoga kraja usko je vezano uz prirodne osobitosti reljefa i tla, voda i klime te nalazišta
i iskorištavanje rudnih bogatstava gdje ih ima u eksploatacijski zanimljivoj količini. Doseljeno hrvatsko
stanovništvo bavilo se poljoprivredom (kao kmetovi na imanjima crkvenih i svjetovnih velikaša, a
kasnije, razvojem i promjenama društvenih odnosa kao slobodni seljaci), tradicionalnim zanatima
(osobito u Pečuhu) vezanim uz ležišta kamenoga ugljena, uranijeve rude i boksita) te preradbu kože,
proizvodnju alata, porculana (Zsolnay), piva; podrumarstvo jer je to danas izrazito agrarni i stočarski
kraj s pratećom industrijom. Uz to razvijene su i suvremene industrije - elektronička, elektrotehnička,
kemijska te drvna industrija odnosno proizvodnja namještaja. Zanimljivost vezana uz zanatsvo i Hrvate
u Mađarskoj je da su prvi zlatari u Budimu bili Hrvati koji su se u ovaj mađarski grad doselili u 18.
stoljeću.