FANTOMSKA NIT

O čemu je Fantomska Nit? O ljubavi. Sto posto je to film o ljubavi. Kakvi su likovi. On je izrazito
uspješan čovjek u 50 godinama, samac je. Film počinje sa tim što njegovoj muzi prekipi i on zamoli
sestru da je otjera. To nam postavlja ton filma, možemo pretpostaviti da je on to do sada uradio
bezbroj puta. Majka mu je jako važna. Napravio je za nju vjenčanicu, tako se vjerovatno zaljubio u
ovaj posao. Oca nikada ne spominje, ako ga spominja ja se toga ne sjećam. Ima sestru Cyrill, koja je
stroga, odlučna i koja je uvijek pored njega, na njegovoj strani. Ona ga se ne boji. Kakva je Alma?
Alma je smotana, njena prva pojava je sudaranje sa drugim konobarom. Njihov prvi razgovor je
naručivanje doručka, on zahtjeva ogromni, komplikovani doručak, pita je hoće li zapamtiti, ona kaže
da hoće, on joj uzme cedulju. Ovo je odlično napisana scena jer je sve u podtekstu, nema nikakvo
predstavljanje, nikakve informacije, a sve nam je jasno. Zašto je to dobro? Zato što nisi pasivni
gledatelkj, već si uključen u scenu, moraš razmišljati, osjećati itd. Moglo je vrlo lako biti da on od nje
naruči doručak i da je zamoli na večeru, ovako je situacija drugačija.

Film je sav u mekanim bojama i tkaninama i lepršavim pokretima, čak i kada su situacije okrutne i loše
(joj kako sam nepismen trenutno) ipak imam osjećaj lepršavosti i šta ti tja znam.

Zašto je dobar film:

* Dobra Priča. Ambivalentna. Tjera na razmišljanje. Zamršeni likovi koji ni šablonizirani.

* DObra muzika. Najbolji soundtrack ove godine. Bolji i od Call me By Your Name.

* Dobro snimljeno. Šta ti ovo znači? Prirodno osvijetljene scene njenog pripovijedanja pored vatre.
Prirodna svijetlost iz ogromnih prozora.

* Dobar ritam. Film se konstatno gradi ka nekom krešendu pa se spušta. Ovome doprinosi Grinvudov
soundtrack, ne zna se je li prvo napisan soundtrack pa onda priča kao pratnja ili obratno.

* Odlična gluma. Scena svađe, kada ona njega iznenadi za rođendan je tako dobro urađena i
odglumljena. Prvo ona odluči da on treba da se odmori malo, zamoli siril da otpusti sve radnice na
dan kako bi mu ona mogla skuhati. On je previše tvrdoglav lik, dopusti joj da se brine o njemu jedino
kada je bolestan, dok je zdrav ona mu samo smeta. Ona mu napravi onu zelenu bilju ali na puteru, a
on joj je hiljadu puta rekao da hoće na ulju. Ona popizdi na to. Ne može da vjeruje da je on tako
sebičan. Gađa ga nekim. Način na koji je ta scena snimljena i odglumljema je savršen. Oni su u
krupnjacima sve vrijeme.

* Scena nakon svadbe. Ona mu istog trenutka smeta.

* Ideja koja stoji iza ovog filma je da čovjek kada je zaljubljen mora da se hiljadu puta mijenja. Hoćeš
da se promijeniš ali u isto vrijeme ista ta osoba koja hoće da se promijeni više neće biti, to je
paradoksalno. Moraš ubit sebe da bi bio drugačiji. I ovo nije preuveličavanje, strah pred promjenom
ili nepoznatim je isti strah koji se javlja kada si u životnoj opasnosti, isti se mehanizam uključi. Pa kako
se onda mijenjati? U ovom filmu to prikazuje kroz njegovo dopuštanje da ga ona otruje. On mora
imati vjeru u nju. Vjeru u to da ona zna šta radi i da ga neće ubiti. I mora imati dovoljno znanja o sebi
da prihvati činjenicu da se on ne može promijeniti na konvecionalan način, on ne može postati
obazriviji, on ne može postati suosjećanjiji ali zato može dopustiti da se razboli, da njegovo tijelo
fizički ne bude u mogućnosti da nastavi sa životom, kako bi ga ona vratila iz mrtvih. Ovi njihovi ciklusi
će se vjerovatno nastaviti kroz čitav njihov život.

Zbog toga je ritam i struktura ovog filma tako dobri. Oni prate ono što se sa njima dešava. Tenzije
rastu do neizdrža, kako bi se spustila i dopustile miru da se pojavi.

Daniel Day Lewis je jedan od najboljih glumaca svih vremena, on na savršen načim otjelovljuje
sebičnosti i okrutnost, ali i dalje u njemu ima neka doza zbunjenosti i dječijeg. On kao da ne zna zašto
se ona buni kada je on ignoriše. On pretpostavlja da njegove želje moraju da budu na prvom mjestu,
tek pred kraj filma, kada se i ona osnaži donekle, ovdje govorim o sceni nove godine, kada ona izađe
sama i on je mora tražiti po razuzdanoj novogodišnoj proslavi. To je scena bez dijaloga, ali je potpuno
jasna. On je pusti da ode sama. Predomisli se jer je voli i jer se brine za nju. Ulazi u dvoranu puno
pijanih ljudi koji su kao odraz njegovo stava o ljudskom rodu, ona se nalazi tu u centru dešavanje,
nastane haos, on potrči da je spasi. To je sve što nam treba. To je ljubav. To je taj film.

Paul Thomas Anderson je odličan u prikazivanju trodimenzionalnosti, četverodimenzionalnosti u

svojim likovima. Njihove motivacije nama nisu objašnjene, kao što nisu objašnjene u stvarnom životu.
Ja ne znam zašto radim to što radim, svako moje objašnjenje vlastitih akcija je nagađanje. Mi ne
znamo ko je Alma, znamo da je strankinja i da je mlada i to je to. Je li nam uopšte bitno sada koja je
njena historija, moramo li znati je li otac bio okrutan prema njoj pa je ona takva, to su površinske
analize. Vidimo da je ona svojeglava i da je sposobna da se brine o sebi i o najvećem debilu.

Odličan film. Paul Thomas Anderson još uvijek nije napravio loš film, što je nevjerovatan uspjeh,
mislim da neće ni napraviti loš film jer mu je to u krvi.

Ovo ne može biti kritika, mislim, ima ovdje materijala dovoljno da se izvuče, uljepa i da pošalem Seji,
možda to i uradim, vidjeću malo kasnije.