Mojsije

Jump to navigationJump to search

Rembrandt: Mojsije s Deset zapovijedi

Mojsije (hebrejski: ‫ֹשה‬ֶׁ ‫מ‬, Mōšæ; grčki: Μωυσῆς i Μωσῆς, Mō(y)sēs; arapski: ‫سى‬ َ ‫ ُمو‬, Mūsâ) je
prema Bibliji bio veliki vođa izraelskog naroda, zakonoša i utemeljitelj njegove službene vjere. Bio
je sin Amrama i Jokebed te brat Mirjam i Arona. U Izlasku se pripovijeda kako je Mojsije vodio
Izraelce iz egipatskoga ropstva i kako je od Boga primio Deset zapovijedi.
Među starozavjetnim likovima u kojima je Crkva gledala nagovještaj Krista Mojsije čak i
od Davida ima veću ulogu, pa su nastale mnoge usporednice između njihovih života.

Sadržaj

 1Rani život
 2Izgnanstvo
 3Povratak u Egipat i oslobođenje Izraelaca
 4U pustinji
 5Mojsije u umjetnosti
 6Mojsije u filmovima i pop kulturi
 7Vanjske poveznice

Rani život[uredi VE | uredi]

Bojeći se množenja Izraelaca u Egiptu, faraon (možda Ramzes II.) naredi da se pobiju sva muška
novorođenčad. Mojsijeva majka načini košaricu od papirusove trstike, oblijepi je smolom i
paklinom, u nju stavi dijete i položi ga u trstiku na obali Rijeke (Nila). Faraonova kći i njezine
sluškinje prepoznaše ga kao malog Izraelca. Tako je i dobio me - Mojsije znači na starom
hebrejskom: "Iz vode izvađen". Mojsijeva sestra, koja je sve to promatrala, rekne faraonovoj kćeri
da će joj potražiti dojilju među Hebrejkama da joj doji dijete. Faraonova kći pristade i tako Mojsije
bude vraćen majci. Njegova majka postade mu dadilja i on odrasta u izraelskom domu. Kasnije je
doveden na faraonov dvor. U povijesti Mojsije je izuzetno zanimljiv zbog samih početaka povijesti
Izraela. Mojsije je pisac 5 biblijskih knjiga (Postanak, Izlazak, Levitski
Zakonik, Brojevi i Ponovljeni Zakon). Prvih pet knjiga u Bibliji se nazivaju Mojsijevo Petoknjižje
ili Tora. Židovi i danas poštuju Petoknjižje. Sadržaj Mojsijevih knjiga počinje od samog stvaranja
svijeta i prva knjiga je napisana 1513. pr. n. e. u pustoši. Mojsija posvoji faraonova kći. Jednom
zgodom na dvoru faraon u šali metne svoju krunu Mojsiju na glavu, ali je on odmah zbaci i izgazi
nogama (Josip Flavije, Antiquitates Iudaicae 2, 9:7). To dvorani shvate kao kobni predznak da će
Mojsije zbaciti faraona. Da ga iskušaju, donesoše mu dvije zdjele, jednu punu žeravice, a drugu
trešanja, ili, po drugoj verziji, prsten optočen rubinima. Mojsije, koga je vodio anđeo, uzme
žeravice, stavi je u usta i opeče se. Time dokaže da u njemu nema nikakve izdajničke nakane. To
je kasnija hebrejska legenda, kojoj je, vjerojatno, bila svrha da objasni očitu Mojsijevu govornu
manu: "Ja sam u govoru spor, a na jeziku težak" (Izl 4, 10).

Izgnanstvo[uredi VE | uredi]
Izraelci su u Egiptu bili ugnjetavana nacija. Mojsije jednom ugleda kako neki Egipćanin tuče
Izraelca; osvrnuvši se da tkogod ne gleda, ubije ugnjetača. Zakopa tijelo u pijesak, no za to se
brzo pročulo, i faraon zaprijeti Mojsiju smrću. On uteče u midjansku zemlju. (Izl 2, 11-15)
Mojsije je danima lutao pustinjom i žeđao, kada naiđe na studenac. Na studencu susrete sedam
kćeri midjanskoga svećenika Jitra. Pastiri im ne dadoše da naliju vode u pojila da napoje očevo
stado. Mojsije ih obrani i sam napoji ovce. Upoznavši se tako, bude primljen u dom oca njihova.
Oženi se Siporom, jednom od sestara.
Čuvajući tastove ovce, Mojsije dođe do brda Horeba, gdje mu se ukaza gorući grm koji ne
mogaše dogorjeti. Bog mu progovori iz grma i reče da je njemu suđeno da Izraelce izbavi iz ruku
tlačitelja, Egipćana, i da ih povede u Kanaan, "zemlju kojom teče med i mlijeko". (Izl 3,1-10)

Povratak u Egipat i oslobođenje Izraelaca[uredi VE | uredi]

Vidi: Deset egipatskih zala
Mojsije, kao oruđe Božje, pusti na Egipat cijeli niz nevolja kako bi faraona nagnao da pusti
Izraelce iz ropstva. Ali je faraon bivao svaki put sve tvrdokorniji. Najposlije mu bude zapriječeno
da će biti pobijeni sinovi prvenci svih Egipćana, pa i njegov. U isto doba Izraelcima bude rečeno
da se prihvate posebnih priprema za polazak: valjalo je da zakolju po janje i da njegovom krvlju
načine znak - po predaji: tau-križ (T) - na dovratnicima i na nadvratniku svojih kuća; trebalo je da
pečene janjetine jedu opasanih bokova, s obućom na nogama i sa štapom na ruci. Te noći dođe
anđeo zatornik, ali mimoiđe Izraelce, kojima su kuće bile zaštićene znakom na nadvratniku, i
pobije samo egipatske prvorođence. Ta nesreća slomi faraonovu tvrdokornost, i on pusti Izraelce.

U pustinji[uredi VE | uredi]
Kako bi vodio Izraelce iz Egipta, Bog im na početku putovanja u obećanu zemlju pokazivaše stup
od oblaka danju i stup od ognja noću. Kad ču da su otišli, faraon se dade u potoč (potjeru) za
njima s konjicom i bojnim kolima. Stigavši do Crvenoga mora, Mojsije ispruži ruke te vjetar puhne
tako da se vode razdvojiše ostavljajući suh prolaz kojim Izraelci prijeđoše. Kad Egipćani nagnu za
njima, Mojsije pruži ruke i more se vrati u korito potopivši vojsku egipatsku. Izraelci, na sigurnom
na drugoj obali, spjevaše pjesmu zahvalnicu, a Mirjam, sestra Mojsijeva, i druge žene udarahu u
bubanj plešući od radosti. (Izl 14,19-31)
U pustinji Izraelci, bojeći se da će umrijeti od gladi, stadoše mrmljati protiv Mojsija i Arona. Zbog
mrmljanja i konstantnog prigovaranja Bog ih je kaznio četrdesetgodišnjim lutanjem pustinjom. Ali
Bog obeća da će se pobrinuti za njih. A ujutro obilna rosa sve orosila oko tabora. Kad se prevlaka
rose digla, površinom pustinje ležao tanak sloj, nešto poput pahuljica. Tvar je imala okus
medenoga kolačića (medenjaka), te su je se Izraelci mnogo nakupili. Kako im bijaše nepoznata,
prozvaše je mana (od hebr. manhd' = "Što je ovo?").
Izraelci se stadoše u pustinji tužiti na žeđu, pa Mojsije zaište pomoć u Boga, koji mu reče da
uzme štap i da udari po pećini na Horebu. Mojsije tako udari, pa se ljudi napiše, a blago se
napoji. (Izl 17, 1-7; Br 20, 1-13). Mojsije ovdje čini kardinalnu grešku. Pri samom činu izbijanja
vode iz stijene nije dao slavu Bogu i Bog ga kažnjava tako što neće ući u Obećanu zemlju.
Dok su bili u pustinji, Izraelci ratovahu protiv plemena Amalečana. Mojsije se popne na vrh brda
da nadgleda bitku, s bratom Aronom i šurjakom Hurom. Dokle bi god Mojsije držao ruke
podignute, Izraelci bi, čudom, bili bolji u borbi ali kad bi mu klonule od umora, oni bi uzmicali.
Kako se Mojsije bio iscrpio Aron ga i Hur posjedoše na kamen pa mu pridržavahu ruke do
sunčeva zalaska, te Amalečani budu potučeni. Njegove su uzdignute ruke postale pralik Kristova
križa. (Izl 17, 8-13)
Mojsije prima ploče zakona; Izraelci se klanjaju zlatnom teletu (Izl 19; 20; 32,1-24; 37). Mojsije
se popne na brdo Sinaj i od Boga primi dvije kamene ploče na kojima je bilo napisano Deset
zapovijedi. Deset zapovjedi naglašavaju isključivu odanost Jahvi, dok zabranjuje druge bogove,
obožavanja likova i uzimanja Božje svetog imena na nedostojan način. Izraelcima je
zapovijeđeno da drže sabat, da iskazuju čast ocu i majci, zatim zakoni protiv ubojstva,
preljubništva, krađe, lažnog svjedočenja, gramzivosti. Na taj način Bog je sklopio savez Zakona
sa Izraelom kroz posrednika Mojsija. Dok on izbivaše, Izraelci zatražiše od Arona da im
načini idole (kumire) kojima bi se klanjali; te on skupi od njih zlatninu i napravi od nje zlatno
tele koje postavi na žrtvenik. Vrativši se, Mojsije se razjari na njihova idolopoklonstva, razbi
kamene ploče i uništi zlatno tele. Sve spali vatrom i baci u vodu, a Izraelce natera da popiju tu
vodu. Poslije se opet vrati na Sinaj i od Boga dobije nove ploče. Mojsije zatim zapisuje Jahvine
riječi, prinesene su žrtve i polovica krvi je poprskana na žrtvenik a ostatak krvi je poprskan na
knjigu i na sav narod nakon što su potvrdili svoju spremnost da slušaju. Razabravši da Izraelcima
treba tvarni predmet kojem bi se klanjali, načini im Mojsije Kovčeg Saveza, iznutra i izvana zlatom
okovan, uz koji su stražarila dva zlatna kerubina, a u njemu se čuvahu ploče.
Izraelci, siti pustinjskoga života, uzeše mrmljati protiv Boga i Mojsija. Jahve na njih pošalje zmije
ljutice, zbog čega im nedaće bijahu još teže. Mnogi pomriješe od zmijskoga ujeda. Kad se narod
pokaja, Mojsije se pomoli Bogu da ukloni otrovnice. Bog mu reče da načini zmiju od mjedi i daje
stavi na stup. Kad koga ujede ljutica, neka pogleda u mjedenu zmiju i ozdravit će. Mojsije potom
izradi mjedenu zmiju i metnu je na stup u obliku slova T (tau), te se pokaza da ima čudesna
svojstva.
Mojsijeva smrt (Pnz 34). Mojsije je umro u zemlji moapskoj pošto je mogao vidjeti zemlju
obećanu, u koju sam nikad nije zakoračio.

Mojsije u umjetnosti[uredi VE | uredi]

Mojsije, rad Antuna Augustinčića na zagrebačkom Mirogoju.

Freske u Sikstini koje na suprotnim zidovima prikazuju životne cikluse Mojsijeve i Kristove valjalo
je tumačiti u tome smislu. U drugim se kontekstima smatra prefiguracijom sv. Petra. Mojsije se
obično prikazuje bijele brade i valovite kose, u patrijarškome stilu, iako je kadikad, kao momče,
bez brade. Svjetlosne mu zrake, poput rogova, izbijaju s obje strane glave, ali su mu
srednjovjekovni i rani renesansni umjetnici pridometnuli prave pravcate rogove. Taj način
prikazivanja potječe iz upotrebe riječi cornutus u Vulgati, gdje stoji: et ignorabat que cornuta esset
facies sua (Izl 34, 29-30) [što Katančić prevodi: i ne znade daje rogato lice njegovo], čime se
opisuje Mojsijevo lice kad je sišao s gorja Sinaja s pločama zavjetnim, jer je iz njega, zbog
razgovora s Jahvom, izbijala svjetlost. U latinskom je jeziku Jeronimova doba taj izraz mogao
značiti obasjanost ili halo (svetokrug). Drugi su mu atributi štap i ploče, pogdješto ispisane
brojkama 1-10 (I-X) ili izvacima iz Deset zapovijedi.
Nalazak Mojsijev; Mojsije se može vidjeti kako plovi u košarici, koju su sjevernjački umjetnici
prikazivali kao plosnatu vrbovu košaru, ili je, nakon izbavljenja, okružen skupinom razdraganih
žena. Renesansni umjetnici posebo venecijanski (mletački), prikazuju dvorane i poslugu svojega
vremena, sa psima. Kadšto se Nil personificira na klasičan način kao riječni bog prevrnutom
urnom. U toj se dogodovštini vidjela prefiguracija Bijega u Egipat, tj. bijega Svete obitelji zbog
Herodova pokolja nevine dječice. Priče o junacima izloženima da umru u čedinjoj dobi, a koje je
izbavio prst sudbine, javljaju se i drugdje u bliskoistočnoj i grčkoj mitologiji. Pisci su Izlaska
zacijelo poznavali ranije i slično izvješće o rođenju babilonskoga kralja Sargona I., u kojem stoji
da ga je majka spustila u rijeku u trščanoj košarici omazanoj paklinom. Slike što prikazuju
maloga Jupitera (Zeusa) koga čuvaju Koribanti katkad su nalične "Nalasku Mojsijevu".
Gorući grm; Mojsije se prikazuje gdje kleči pred grmom, ili izuva obuću poput muslimana na
svetoj zemlji. Katkad mu se pastirska kuka promeće u zmiju, čudesni znak blizine Božje. (Isto je
čudo poslije ponovio Aron pred faraonom i njegovim vračarima.) Za srednjovjekovnu je Crkvu grm
koji gori a dogorjeti ne može bio znamen Djevice Marije koja jest rodila Krista, ali joj je
djevičanstvo netaknutim ostalo. U jednome se tipu, bizantskoga postanja, vidi gdje na prijestolju
sjedi posred njegova ognja.
Pasha i pokolj prvorođenaca; Pasha, premda ostaje jedna od glavnih svetkovina judaizma,
duguje mjesto u umjetnosti kršćanskom naziranju daje ona prefiguracija Posljednje večere.
Sudionici se prikazuju kako stoje oko stola na kojem je janje, spremni za put, ili kako tovare deve
i magarad prije polaska. Prizori smrti sinova prvenaca obuhvaćaju u pozadini i pomor blaga
(stoke) koje je slično bilo zatrto.
Prijelaz preko Crvenoga mora; Vide se faraon i njegova vojska kako se u metežu tope dok se
konji i jahači otimlju valovlju. Točkovi kola posvuda plutaju, jer im ih je Bog, da bi ih sabio u veći
šrkipac, još prije poskidao. Stup može poprimiti oblik klasičnoga stupa i može ga pratiti anđeo.
Prešavši, Izraelci još u zavežljajima na glavi nose imovinu, poput seljaka; ili se među sobom grle,
ili pak kleče u znak zahvalnosti. Rana je Crkva tumačila taj događaj kao znamen kršćanskoga
krštenja.
Skupljanje mane; Kako se govorilo da mana pada na zemlju kao rosa, Izraelci se kadikad
prikazuju kako je hvataju u košare kao da dolazi s neba. Inače je kupe po tlu u razne posude. Ta
se tema držala prefiguracijom Krista koji je nahranio mnoštvo, ili pak Euharistije. Josip Flavije
mislio je da je mana nekakav jestiv lišaj, ili medljika, ali se danas uzima daje izlučina nekih
kukaca.
Mojsije dobavlja vodu iz pećine; Starješine koje prate Mojsija do pećine ponekad se prikazuju
uzdignutih ruku u znak zahvalnosti, dok puk pije ili nalijeva suđe. Česta tema umjetnosti za
cijeloga postojanja kršćanstva: u njoj se vidio znamen duhovnoga osvježenja koje pribavlja čovjek
Crkve.
Primanje božjih zapovjedi; Premda se, po Izlasku, na Sinaju čuo samo Božji glas, i to kroz dim i
vatru, ipak se često prikazuje i njegov lik. Mojsije kleči da primi ploče. Pod njim je kip zlatnoga
teleta koji stoji na postolju ili na žrtveniku, katkada okićen vijencima, a Izraelci sprijeda kleče ili
plešu dok ih Aron doziva. U jednu se sliku može uključiti nekoliko epizoda, ili se mogu prikazati u
ciklusu, ili pak kao odjelite teme.
Kroz nekoliko slika Mojsija je likovno obradio i Marc Chagall.

Mojsije u filmovima i pop kulturi[uredi VE | uredi]

- najpoznatiji prikaz Mojsijevog života je u filmu Deset zapovijedi iz 1956. od Cecila B. DeMillea a
glumi ga Charlton Heston.
- film Smiješna strana povijesti prikazuje lik Mojsija kako mu ispada jedna od tri ploče (kako ih
navodi taj film) glumi ga Mel Brooks
- američka TV mini-serija "Mojsije" (1996.) se bavi Mojsijevim životom, glumi ga Ben Kingsley
- Princ od Egipta je DreamWorksov animirani film o životu Mojsija, glas mu daje Val Kilmer