NEKE PO(R)UKE BITKE NA HENDEKU

U mjesecu ševvalu 627. godine, odnosno pete godine po hidžri, po većini islamskih
učenjaka, dogodila se mukotrpna opsada Medine, poznatija kao bitka na Hendeku, ili Bitka
protiv saveznika (aḥzāb). Postoje različita mišljenja o dužini hendeka, pa se spominje dužina
od 2,5 do 5 kilometara, a da mu širina iznosila oko 4 metra i dubina 3 metra, te da je kopanje
ovakvog hendeka trajalo oko 20 dana.
U komentaru i prijevodu Muslimova Sahiha, profesor Kurdić navodi: “Povod ove bitke
bio je taj što su, nakon protjerivanja Benu Nadir plemena, njihove vođe otišle u Mekku
pozivajući i podstičući Kurejšije na borbu protiv Muhammeda, s.a.v.s., na što su se oni
odazvali. Potom su te vođe otišle i u pleme Gatafan, gdje su im se odazvali Benu Fezare i
Benu Murre, koji su se još i uputili ka Medini. Židovska delegacija postigla je sa beduinskim
plemenom Gatafan sporazum o arapsko-pagansko-židovskom vojnom savezu protiv
muslimana.” (Muslimova zbirka hadisa, 5/495) O ovoj opsadi i iskušenju, te strahu koji su
osjetili ashabi, r.a., tokom opsade Medine govori i Kur’an.
“O vjernici, sjetite se Allahove milosti prema vama kada su do vas vojske došle, pa
smo Mi protiv njih vjetar poslali, a i vojske koje vi niste vidjeli - a Allah dobro vidi šta
vi radite - kad su vam došle i odozgo i odozdo, a duša došla do grkljana, i kad ste o
Allahu svašta pomišljali - tada su vjernici bili u iskušenje stavljeni i ne mogu biti gore
uznemireni.” (El-Ahzab, 9-11)
Koliko je bitka bila teška, zastrašujuća i iscrpna najbolje svjedoče riječi Huzejfe b.
Jemame, r.a., koji navodi: “Jedne noći kada smo bili sa Poslanikom, s.a.v.s., u bici Ahzab
zapuhao je jak i hladan vjetar. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Ima li neko da ode i
donese mi vijest o neprijatelju, Allah će ga za to nagraditi tako što će biti sa mnom na
Sudnjem danu.?” Šutjeli smo, nastavlja Huzejfe, i niko od nas ništa nije odgovorio. Ponovio
je još jednom isto, a mi smo opet šutjeli. Tada je meni kazao: “Huzejfe, ustani i donesi mi
vijest o neprijatelju.” Nisam imao izbora, jer me prozvao imenom, pa sam ustao…”
(Muslim, Ṣaḥīḥ, Kitāb al-jihād wa as-siyar, bāb ghazwa al-aḥzāb, broj 1788)
O bici na Hendeku govore mnoge predaje, kao i biografije Božijeg Poslanika, s.a.v.s., te
različiti komentari Časnog Kur’ana, ali u ovome tekstu ćemo ukazati na nekoliko bitnih
odrednica same bitke kroz određene poruke.

Pravi lider traži najbolje rješenje

“Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., čuo za spomenuti arapsko-pagansko-židovsko

savezništvo i za njihov pokret, a imao je izuzetnu obavještajnu službu koja je pratila kretanja
Židova, konsultirao se sa ashabima i zatražio njihov savjet. Selman el-Farisi, r.a., predložio je
kopanje rova, odnosno, kanala oko Medine, na pravcu mogućeg napada. Arapi u svojim
ratovima nisu uopće poznavali ovakav način borbe, stoga se Poslanikova, s.a.v.s., odluka da
iskopa kanal smatra vrlo naprednim i inovativnim potezom u tehnikama ratovanja. Tom
odlukom Poslanik, s.a.v.s., postao je prvi u historiji Arapa i muslimana koji je upotrijebio
kanal kao dio odbrambene taktike, a sam taj potez bio je nevjerovatno iznenađenje za
neprijatelje islama i pokvario im planove.” (Muslimova zbirka hadisa, 5/495)
 Brojni su primjeri koji naglašavaju da se Poslanik, s.a.v.s., savjetovao sa ashabima, r.a., u
ključnim pitanjima, te nakon konsultacija donosio odluku na nečiji prijedlog, ili, pak,
mijenjao svoju odluku nečijom sugestijom. Naprimjer, U bici na Bedru Poslanik, s.a.v.s., bira
za vojni logor jedno mjesto, pa ga Hubab ibn el-Munzir, r.a., pita: „Allahov Poslaniče, da li ti
je Allah, dž.š., naredio da se tu ulogorimo ili je to tvoja ratna strategija?“ Poslanik, s.a.v.s.,
mu je odgovorio da se odluka ne temelji na Objavi, pa mu je Hubab, r.a., predložio da se
ulogoruju na drugom mjestu što je Poslanik, s.a.v.s., i prihvatio. (Ibn Ḥibbān, As-Sīra an-
nabawiyya wa akhbār al-khulafā', 1, al-Kutub ath-thaqafiyya, Bayrūt, 1417. H. god., str. 166)
Ovo na najbolji način ukazuje da pravi lider traga za najboljim rješenjem, bez obzira je li taj
prijedlog potekao od njega ili ne.

Optimizam je islamu bliži od pesimizma

Od Bera’a b. Aziba, r.a., se prenosi da se tokom kopanja hendeka, neposredno pred bitku
na Hendeku, ispriječio veliki kamen, koga je lično Poslanik, s.a.v.s., razbio. Navodi se da je
Poslanik, s.a.v.s., uzeo u ruke krampu i njome toliko snažno udario po stijeni da je zaiskrilo.
Kada je udario prvi put, rekao je: “Allahu ekber! Dati su mi ključevi Šama! Tako mi
Allaha, ovog trena gledam u njegove crvene dvore!” Zatim je udario drugi put i rekao:
“Allahu ekber! Dati su mi ključevi Perzije! I tako mi Allaha, vidim bijeli zamak u
Medainu!” A kada je udario treći put, rekao je: “Allahu ekber! Dati su mi ključevi
Jemena! Tako mi Allaha, ovog trenutka s ovoga mjesta vidim kapije San’e!” (Ahmed,
Musnad, Awwal musnad al-kūfiyyīn, hadīth al-Bar’ā b. ‘Āzib, br. 18694)
Iako su ovo bili teški trenuci za ashabe, r.a., što najbolje ilustruje primjer Huzejfe, r.a.,
koji govori o neodlučnosti ashaba, r.a., da se odazovu na poziv Poslanika, s.a.v.s., ovaj
primjer ukazuje na odlučnost Poslanika, s.a.v.s., da priča o optimizmu i razmišljanju o boljoj
budućnosti. Ashabi, r.a., izmoreni od kopanja hendeka, gladni, životno ugroženi i u
razmišljanju kako odbraniti Medinu od neprijatelja, a Poslanik, s.a.v.s., ih poziva da
razmišljaju kako će osvojiti, njima nezamisliv prizor, tadašnje carstvo Bizantije i Perzije. Ovo
je možda i najilustrativniji primjer koliko je Poslanik, s.a.v.s., i u onim najtežim momentima
pozivao da se djeluje optimistično i razmišlja pozitivno.

Zajednica muslimana je uvijek u prvom planu

Od Džabira b. 'Abdullaha, r.a., se prenosi da je rekao: “Kada je iskopan rov oko Medine
vidio sam da se stomak Allahovog Poslanika, s.a.v.s., sastavio od gladi. Pohitao sam svojoj
ženi i upitao je: Ima li kod tebe išta za jelo? Ja sam vidio na Poslaniku, s.a.v.s., veliku glad.
Izvadila je kožnu mješinu u kojoj je bio jedan pregršt ječma. Imao sam i jedno bravče. Zaklao
sam ga, a žena je samljela ječam. Pomogli smo jedno drugom, a ja sam sasjekao janje u njen
kameni ćup, a potom sam se vratio Allahovom Poslaniku, s.a.v.s. Rekla mi je: Nemoj me
osramotiti kod Poslanika, s.a.v.s., i kod onih koji su kod njega. Došao sam mu, prišao mu i
šapnuo: Allahov Poslaniče, zaklao smo jedno bravče a samljeo sam i nešto ječma kojeg smo
imali, pa bujrum ti i još nekoliko tvojih ashaba. Allahov Poslanik, s.a.v.s., pozvao je: Vi koji
ste kopali rov, Džabir vam je napravio gozbu, pa hajde, dobrodošli…” Do kraja hadisa se
spominje jedna od mu’džiza Poslanika, s.a.v.s., kako je od tako male gozbe uspio nahraniti
velik broj ashaba, spominje se hiljadu njih. (Muslim, Ṣaḥīḥ, Kitāb al-ashriba, bāb jawāz
istibā’ih ghayrah…, broj 2039)
Džabir b. ‘Abdullah, r.a., je kao i svako ljudsko biće od skroz male gozbe koju je imao za
svoje ukućane htio počastiti Poslanika, s.a.v.s., i jedan broj ashaba, r.a., tek onoliko koliko bi
moglo ih sve nahraniti. Međutim, Poslanik, s.a.v.s., je uvijek zajednicu muslimana stavljao u
prvi plan i navodi se čak da se ljutio samo onda kada bi došlo u pitanje zajedništvo ili bi se
kršio određeni propis. Ovaj primjer najbolje ukazuje da se Poslanik, s.a.v.s., i u ovim teškim i
mukotrpnim, po ashabe i Poslanika gladne i izgladnjujuće trenutke, okrenuo prema zajednici,
a ne ličnom interesu i pozvao sve prisutne na skromni ručak koji je pripremio Džabir sa
porodicom.

Istina pobjeđuje laž i kada nam se čini da je nemoguće

Od Ibn Ishaka se prenosi događaj vezan za bitku na Hendeku u kome se spominje da je

Amr ibn Abdu Vudd preskočio hendek i drsko zavikao: ”Ko će izaći na dvoboj?” Ali ibn Ebi-
Talib odmah skoči i reče: ”Ja, Allahov Poslaniče!” Poslanik mu odgovori: ”To je Amr,
sjedi.” Amr ponovo zavika: ”Ima li muškarca koji će se sukobiti?”, pa je počeo provocirati
riječima: ”Gdje vam je taj Džennet za koji tvrdite da ćete ući u njega ako budete ubijeni?”
Zar nećete poslati nikog da se sa mnom sukobi?” Ali ibn Ebi-Talib, radijallahu anhu, ponovo
skoči i reče: ”Ja, Allahov Poslaniče!” Vjerovjesnik, alejhisselam, reče: ”Sjedi.” Amr je po
treći put zavikao, a Alija, radijallahu anhu, ponovo skoči i reče: ”Ja, Allahov Poslaniče!” ”To
je Amr.”, ponovi Poslanik, alejhisselam, a Alija odgovori: ”Pa neka je Amr!” Tada mu je
Allahov Poslanik dozvolio borbu i Alija pođe prema Amru dok ne stade pred njega. Amr ga
upita: ”Ko si ti?” ”Ja sam Alija.”, odgovori. ”Sin Abdul Menafa?”, ponovo upita Amr. “Ali
ibn Ebi-Talib”, odgovori Alija. ”Zašto ti, sine moga brata? Ima li neko stariji, jer ne želim
tvoju krv prolijevati.” ”Zato ja tebe, tako mi Allaha, želim ubiti!”, odgovori Alija. Tada se
Amr rasrdi, skoči s konja i nasrnuo je na Aliju isukane sablje kao da je iskra ognjenog
plamena, a Alija dočeka udarac štitom, te se Amrova sablja prepolovi. Alija tada uzvrati
udarac i pogodi Amra između pleća, te Amr pade i pri padu podiže prašinu oko sebe. Nakon
toga Poslanik, alejhisselam, je čuo tekbir i postade mu jasno da ga je Alija, radijallahu anhu,
ubio. (Bejheki, Sunan al-kubrā, Kitāb as-siyar, bāb al-mubāraza, broj 18350)
Amr b. Abd Vudd je bio najjači konjanik i vitez među Arapima. Spominje se da su
majke plašile djecu riječima: “Ako ne budeš slušao doći će po tebe Amr b. Abd Vudd”
Poslanikove, s.a.v.s., riječi iz navedene predaje “To je Amr” najbolje ukazuju da se radi o
iskusnom ratniku i velikom borcu. Taberi navodi da je snaga ovog borca bila izuzetno velika,
poput stotinu drugih boraca. Međutim, dječak na strani Istine, Ali b. Ebi Talib, ustaje protiv
tako strašnog konjanika i suprostavlja se njegovoj oholosti, snazi i borbi na strani neistine i
pobjeđuje.

Sumedin Kobilica