Professional Documents
Culture Documents
Gilles Rozier Ljubav Bez Otpora
Gilles Rozier Ljubav Bez Otpora
~1~
Knjigoteka
daša&foxy
Gilles Rozier
Prevela s francuskog
Vlatka Valentić
~2~
Knjigoteka
daša&foxy
Za Jeana
~3~
Knjigoteka
daša&foxy
~4~
Knjigoteka
daša&foxy
1
Iz Heinrich Heine, “Schöne Wiege meiner Leiden”/”Lijepa zipko mojih jada”: Lijepa
zipko mojih jada / Lijepi grobe moga pokoja / Lijepi grade, rastaj’mo se sada, - / Živ mi
bio! dovikujem ti ja (op. prev.).
~5~
Knjigoteka
daša&foxy
~8~
Knjigoteka
daša&foxy
dubok izrez oko vrata. Nekoliko rezova škarama, trostruki porub i četiri
zlatna gumba - i korota je dobila kitnjasti štih. Počela je naveliko izlaziti.
Bila je kolaboracionistova udovica, pa je se policijski sat nije ticao.
Zalazila je u kabaree gdje su pomodni pjevači davali svoj obol svekolikim
ratnim pregnućima i zabavljali pripadnike vojske koja nas je potukla.
Vraćala se u sitne sate, i to često pijana. Na izlasku iz auta koji bi je
dovezao govorila je povišenim glasom, a katkad bi i natucala na
njemačkome, koji pak nikad nije uspjela naučiti kako treba. Volker je u
roku od nekoliko tjedana u nju ulazio kao nož u maslac.
~9~
Knjigoteka
daša&foxy
Ja onomad predajem njemački i struci svaka čast. Krasan jezik, dušu dao
da dobri daći na njemu oštre um. Volim njemačku književnost. Čitam sve,
Lessinga, Goethea, Schillera i Kleista, Kanta, Nietzschea, Hölderlina,
braću Grimm, Schellinga, Brentana, Von Arnima, Von Chamissa,
Hoffmanna, Heinea, Buchnera, Lou Andreas-Salomé, Schnitzlera,
Hofmannsthala, Rilkea, Werfela, Wedekinda, Lasker-Schülericu, Trakla,
Döblina, Kafku, Remarquea, Von Horvatha, Jungera, Musila, Hessea,
Wassermanna, Zweiga, Kastnera, Benna, Brechta i da dalje ne nabrajam.
Moja je knjižnica među ponajboljima u gradu. Osobito mjesto zauzima
Thomas Mann. Tristan, Tonio Kroger, Buddenbrooks, Königliche Hoheit,
Joseph und seine Brüder, Der Zauberberg, Mario und der Zauberer, a
osobito Der Tod in Venedig 2. Godine 1930., prije nego što su nacisti
zabranili Manna, u Heidelbergu mi je u ruke došao krasan svezak koji je
u punome kožnome uvezu objavio S. Fischer u Berlinu. Usavršavam se
godinom dana studija njemačke književnosti na tamošnjem sveučilištu.
Djetinjstvo mi je proteklo u osami, ni sa kim da se sprijateljim. Ni u
Njemačkoj me ne privlači ničije društvo, draže su mi samotne šetnje i
radije čitam na klupi u parku. Ipak mi je među desecima mladih koji
pohađaju filozofski fakultet za oko zapeo Hans-Joachim Friedberg, naočit
i osjetljiv momak. Većina je studenata u sveučilišne klupe sjela po
roditeljskoj želji. Dali su se u naukovanje za koje sami nemaju volje. Samo
hvataju profesorska predavanja. Usto su se prvi put u životu našli u
mješovitim razredima i prolaze ih prvi ljubavni trnci. Momci neprestano
zadirkuju djevojke, a djevojkama je milo da ih draže. Hans-Joachim je
drukčiji. Nije mu bitno jesi li momak ili djevojka, nego imaš li žicu za
umjetnost i ljepotu. Po tom smo pitanju slični, pa smo se brzo zbližili.
Otac je htio da ode u matematičare, no on se nije dao: upisao je studij
književnosti jer su njemački jezik, način na koji pisci njime barataju i
svjetovi koje vam otvaraju tako neodoljivi da se mora potpuno posvetiti
njihovu proučavanju. Hans-Joachim želi biti pisac ili kazališni redatelj, ili
pak profesor njemačke književnosti. Sanja o tome da puni dvorane, a
studenti ga dolaze slušati kao što se ljudi tiskaju na stadionima u želji da
dožive neko skupno otajno iskustvo.
2
Buddenbrookovi, Kraljevska visost, Josip i njegova braća, Čarobna gora, Mario i
čarobnjak, Smrt u Veneciji (op. prev.).
~ 10 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 11 ~
Knjigoteka
daša&foxy
“Der Tod in Venedig, Novelle von Thomas Mann. Erstes Kapitel. Gustav
Aschenbach oder von Aschenbach, wie seit seinem fünfzigsten Geburtstag
amtlich sein Name lautete, hatte an einem Früblingsnachmittag des jahres
19.., das unserem Kontinent monatelang eine so gefahrdrohende Miene
zeigte, von seiner Wohnung in der Prinzregentenstraße zu München aus
allein einen weiteren Spaziergang unternommen 3.”
Smrt u Veneciji redovito ću čitati prije spavanja. Kad Nijemci zauzmu
francusku južnu zonu, više je ne držim na noćnom stoliću; ne bi im bilo
drago da je nadu. Iz sobe mi odlaze i drugi naslovi. Zabranjene autore
nosim u podrum, Heinea, Von Horvatha, Arnolda i Stefana Zweiga,
Wassermanna, Werfela, Schnitzlera, Thomasa i Heinricha Manna, sve
redom neprijatelje vječnog Reicha. Nije mi jasno zašto su mu neprijatelji,
valjda jer su Židovi ili jer su se prožidovili, meni baš i nije jasno što to
znači. Inače ne mogu podnijeti da nešto ne razumijem, no doba je
pogrešnih shvaćanja i olakih krilatica. Ne trudim se doznati na kakvim
lažima počiva zabrana, nego joj se pokoravam i snalazim se kako znam.
Iza vinskog podruma uredim si čitaonicu. Pomoću dasaka koje se povlače
po praonici, nekoga starog naslonjača čija se kožna presvlaka rako
3
Smrt u Veneciji, novela Thomasa Manna. Prvo poglavlje. “Gustav Aschenbach, ili von
Aschenbach, kako se službeno zvao otkako je navršio pedesetu, jednog se proljetnog
popodneva godine 19.., koja je našem kontinentu mjesece i mjesece opasno prijetila,
otputio iz svog stana u Prinzgregentenstraße u Münchenu sam na dulju šetnju.” Preveo
Zlatko Crnković (op. prev.)
~ 12 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 15 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 18 ~
Knjigoteka
daša&foxy
samoći pa si, kad mene nema, zna priuštiti srhe uzbuđenja koje ja ne
pružam. Prebiru li prsti vlastitim tijelom glumeći tuđe ruke, moje ruke?
lako naizgled živim u čitalačkom isposništvu, znam si priuštiti dozu
slasti. Po povratku iz podruma tijekom rata, osobito kad me zima natjera
da dignem ruke od kakve knjige, katkad noću nađem olakšanje za
neizdrživu žudnju i nezatomljivu želju za nekim osjetilnim iskustvom u
nekoliko poteza pod krutim plahtama koje je moja mati valjda
popabirčila u samostanu, jer joj je teta bila glavarica u nekome manje
poznatome crkvenom redu. Claude kraj mene hrče, a ja u mislima
ponirem u Smrt u Veneciji i oblikujem lik mladca kojeg je Gustav von
Aschenbach pratio uličicama Serenissime: zamišljam dječaka bademastih
očiju, bljedoputih nadlaktica i moćnih bezdlakih bedara pod ovojem
kože. Je li mladi Tadzio ili uspomena na druga koji mi je svojedobno čitao
Thomasa Manna na trećem katu studentskog doma u Weimarskoj
Republici? U polusnu oblikujem crte nova junaka, spoj Hans-Joachima i
pojave nalik na kipove na javnim zdanjima građenim netom prije rata, na
palači pravde ili gradskom kupalištu: energične je brade, odlučna oka i
ispupčenoga prsnog mišićja. Često mi međutim treba duže da se
naužijem jer me ometa nametljiva uspomena na sestrino sladostrašće i
kako me toga dana mučilo podrhtavanje lustera u primaćoj sobi: kvari
milinu neuhvatljiva stvora koji mi promiče preko baldahina i spreže lik
Thomasa Manna s prijateljem iz mladih dana. Rečenice Smrti u Veneciji i
mladenački glas Hans-Joachima naposljetku će pobijediti i spas će mi biti
“...živi lik, ljubak i opor u svojoj ranoj muskosti, mokrih uvojaka i lijep
poput nježnoga boga, kako izlazi iz dubine neba i mora, kako izranja iz
elementa i izmiče mu...” 4
4
Thomas Mann, Smrt u Veneciji, preveo Zlatko Crnković (op. prev.).
~ 19 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 21 ~
Knjigoteka
daša&foxy
5
Ti koji si sa neba,
Svaku bol i patnju toliš,
Tko dvostruke jade zna,
Dvostruko ga krijepit voliš, (...)
Johann Wolfgang Goethe, “Putnikova noćna pjesma I.”, preveo Mihovil Kombol (op.
prev.).
~ 22 ~
Knjigoteka
daša&foxy
mogao znati za moju tajnu knjižnicu? Na putu se mogu dati u trk kao
Lachman da uteknem pratnji. Ako mi se posreći, strojnice me neće
pokositi, no čemu bijeg? Kod mene takoreći nema govora o krivnji.
Onih nekoliko stotina metara od učionice do sjedišta Gestapa otežu
se u beskraj. Hodam među trojicom Nijemaca u odori i izbjegavam
poglede prolaznika, bojim se da ću sresti neko poznato lice, jer me
poznaje manje-više cijeli grad. Glasine će me već u roku od nekoliko sati
svrstati među žrtve ovoga nepoštenoga rata, ali i među njegove junačke
protagoniste. Odjedanput stajem uz bok usijanim glavama koje hvataju
jer se dižu na bunu protiv Švaba. Silno se bojim što me čeka u Gestapu,
no s dozom ponosa prihvaćam novi identitet koji silom prilika stječem
dok moja pojava izaziva ustrašene i zadivljene poglede. Smišljam čime
mogu potkrijepiti svoje besprijekorno ponašanje, no hoću li usto morati
dokazivati poslušnost? Jest da ne govorim i ne radim protiv okupatora,
da mi bicikl stoji u garaži dok drugi idu u partizane, no druga je stvar ako
se time moram hvastati pred neprijateljem da spasim glavu. “Ni da
prstom maknem, gospodine šefe Gestapa: vaša nam je vojska okupirala
svaki pedalj zemlje, a ja ni da trepnem, časna riječ.” Jesam li to u stanju?
6
Doslovno: “Nikad ne učinih, želim nešto učiniti” (op. prev.).
~ 25 ~
Knjigoteka
daša&foxy
Rat traje, a nitko u biti ne zna tko će pobijediti. Novine lažu, možda
laže i Radio London, katkad pak govori istinu, no tko će ga znati? Pod
okupacijom smo i okupirani raznim stvarima. Ja prevodim, čitam, silazim
u podrum što češće mogu, uredno odlazim na redovite tjedne sastanke,
stražari s kukastim križem lupe petama dok prolazim, dio sam
gestapovskog inventara, dođe mi da zastrem lice kad ulazim u zgradu -
prije u želji da ništa ne vidim nego da nestanem. Ilegalci? Židovi? Jeste li
vidjeli moga sinka Janka? Ni oca ni sina. Ništa ne čujem, ništa ne vidim.
Hodnikom pred Des Roulieresovim uredom plove sjenke, svaki je
muškarac i svaka žena samo platana na rubu regionalne ceste. Ja s
~ 28 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 30 ~
Knjigoteka
daša&foxy
U podrumu isprva nije lako. Nikad mi nije bila namjera da ondje nekoga
skrivam. Herman (tako se bivši vojnik zvao) nema odjeću za presvlaku.
Prvih nekoliko dana mora spavati na golu tlu jer nema ležaja. Najgore je
sa sanitarijama. Noćnu posudu mora davati meni, pa ga je sram. Ni meni
nije milo, no što ćemo drugo? Sad se smješkam kad se sjetim kako smo se
skanjivali oko tjelesnih stvari; noćna je posuda tričarija, puki smrad koji
se ne da - u međuvremenu doznajem da ljudi znaju pasti i na daleko niže
grane: jedu svoje bližnje u olupinama zrakoplova u Andama i piju
pišalinu u stočnim vagonima. Mene je snašlo samo pražnjenje noćnih
posuda za vrijeme rata.
Više ne znam kako je završio u podrumu. Sve se odigralo prebrzo,
slike mi se nisu stigle urezati. Stjecaj okolnosti, neki je esesovac okrenuo
leđa, registrator koji uvodi novodošle uhićenike je na užini. Mutno se
sjećam kako smo izašli iz palače Les Barres na glavna vrata i kako su
stražari lupili petama: meni u danome času taj komični prizor nije
nimalo smiješan. A i tko zna? Možda je neki gestapovac zažmirio u pravi
čas i prešao preko našeg bijega jer su mu se svidjele Hermanove oči ili
linija mojih križa. Onomad je ljudski život ovisio o takvim slučajnostima,
o smiješnim slabostima i sitnim neposlušnostima. Hermana dovodim
kući. Mati mi je negdje u kupnji, sestra je taman na katu osramotila
obitelj, vidi nas samo veliko ogledalo u predvorju, no zrcala ne pamte,
tajne se samo odskližu preko stakla i ne ostave trag. Hermana smjestim u
podrum i žurnim se korakom otputim u Gestapo. Moram natrag po
prijevode. Potez je veoma opasan. Što se dogodilo nakon što smo
pobjegli? Jesu li primijetili da imaju Židova manje? Jesu li stražari
prijavili bijeg? Grozničavo se penjem stubištem palače Les Barres.
Usisala je priljev Židova, hodnik je prazan: zacijelo su ih zatvorili u bivši
blagajnikov ured, ako ih pak već nisu izveli na stražnji izlaz i otpremili
kamionima. Des Roulieres likuje nad mojom omaškom: kasnim, ne
ispričavam se, grabim svežanj dokumenata koje je pobjednički prezirno
bacio na stol i odlazim iz ureda. Krećem u rat i osjećaj mi godi. Pružam
otpor, spašavam čovjeka, i to kakva čovjeka: umirem od straha, no život
mi dobiva smisao. Sad mogu trpjeti Des Roulieresova poniženja, kad
stražari lupnu petama više se neću osjećati kao da su mi opalili zaušnjak,
mogu žrtvama gledati u oči. Momak tirkiznih očiju dolje u podrumu
spašava mi život. I ja dajem svoj sićušni obol pokretu otpora.
~ 31 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 32 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 33 ~
Knjigoteka
daša&foxy
Je li golo tijelo koje prvi put vidim uvaljano u krv koja se već crni
nakon što ga je život napustio jedina posmrtna poruka koju mi ostavlja
Claude i osvrt na naš nikad oplakani erotski život? Je li ovo samoubojstvo
svojevrsno povlačenje i daruje li mi ga Claude da se mogu potpuno
posvetiti akciji Hermanova spašavanja?
Takvo je samoubojstvo u jeku rata donekle neukusan potez.
Žrtvovanje vlastita života moglo je pridonijeti borbi protiv okupatora:
razneseš se u gradskom kazalištu na koncertu Charlesa Treneta, kad je
parket pun njemačkih vojnika i Narodne vojske. Claude i ja smo kao muž
i žena proživjeli dvije godine okupacije (zašto nikad ne kažemo “kao žena
i muž”?), a nije se ukazala prilika da doznam kako diše po pitanju
okupacije i pokreta otpora. Mi o tome ne razgovaramo, ne razgovaramo
ni o čemu, čak ni o gaćama koje vise na sušilu - o njima pogotovo ne. Ja ih
samo primijetim kad uđem u kupaonicu. Ne mogu se pretvarati da ih
nema. Nagrđuju prostoriju kao vječni prijekor ili zastava na pola koplja,
poput natpisa “podrumsko sklonište za 50 osoba” koji je ostao na
zgradama u Aveniji Republike do sedamdesetih godina, kad je
osiguravajuće društvo u čijem su vlasništvu bile obnovilo sva pročelja.
Podrumska su skloništa zatrpali. Ja pak do dandanas duboko u sebi
nosim podrumsko sklonište za 1 osobu, a na savjesti mi je Claude sa
svojim samoubojstvom.
7
“Ja sam, ti si, on je” (op. prev.).
~ 35 ~
Knjigoteka
daša&foxy
daß ich so traurig bin 8 i točka. Claude u meni ne budi ni ljubav ni žudnju,
a koliko se sjećam, ne daje ni najmanji nagovještaj da me voli ili da ima
potrebu za bilo kakvim spolnim odnosom. Ništa. Naš je brak mirna
ravnica, bljutav i neugledan ladanjski krajolik bez ikakvih iznenađenja i
naleta vjetra. Bezbrižje, štono veli ime palače Fridrika Velikoga Sanssouci.
Ništa. To je prava riječ, baš kao što je 14. srpnja 1789. u svoj dnevnik
zapisao Luj XVI. Ništa. I sutradan ništa. Ista stvar i sljedećeg dana. Pa
odakle onda to samoubojstvo bez povoda i objašnjenja? Samo da mi
nabije krivnju koja me prije nije mučila? Nemam pojma. Ako Claude tako
čezne za ljubovanjem i uzajamnim dodirima, zašto ne prijeđe preko mog
odbijanja? Može me i silovati: u braku je to navodno česta pojava, a čin
ne bi bio nasilan kao ubojstvo. Ovo je samoubojstvo i dandanas
zagonetka, opterećuje me. Naš je brak već sam po sebi bio nešto
nedokučivo, no to mi nije smetalo. Prilagodiš se. Neugodni je osjećaj
krivnje navro tek poslije: kad te taj jedanput obuzme, više ne pušta. U
ratno mi je doba laknulo: Claude više nije tu, pa mogu noću duže boraviti
u podrumu s Hermanom. No kad nakon oslobođenja pokušamo dalje
normalno živjeti kao da se ništa nije dogodilo, nakon što mi siluju sestru
Anne i otac se vrati, nastava u gimnaziji više me ne veseli, sve mi se ratne
dogodovštine obijaju o glavu i neprestano me progoni jedno pitanje:
“Zašto?” Zašto Claude diže ruku na sebe? Zašto ja ništa ne slutim?
8
“Ja ne znam kakva mi sjeta obuzima dušu svu.” Početni stihovi pjesme “Lorelaj”
Heinricha Heinea, u prijevodu Ferde Ž. Milera (op. prev.).
~ 36 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 38 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 40 ~
Knjigoteka
daša&foxy
Blizina njena svakog sretnim čini i svako srce opije se njome, al’ uvijek
stoji na nekoj visini, u dostojanstvu izdvojena svome. 9
9
Friedrich Schiller, “Djevojka iz tuđine”. Prema prijevodu Trifuna Đukića (op. prey.).
10
Reichsminister fur Volksaufklärung und Propaganda - ministar javnog
informiranja i propagande (op. prev.).
~ 41 ~
Knjigoteka
daša&foxy
Gospođa Pelloux pak reagira kao da je kod nje odlučio prenoćiti Luj
XIV. ili joj na večeru dolazi Nefertiti. Obrok je skroman: rat je, a gospođa
Pelloux ne opskrbljuje se na crno kao neki, no silno me susretljivo
dočekuje. Ne dopušta da platim obrok i naposljetku prihvaća točkice za
kruh koje joj nudim. Inače škrto čuvam te bonove jer moji obroci moraju
prehraniti dvije osobe, no neću valjda škrtariti sada kad sam nadomak
cilja. Za večerom razgovaramo o svemu i svačemu, samo ne o ratu. U ono
doba površni znanci izbjegavaju tu temu. Bilo kakva primjedba može se
napuhati, iskriviti i netočno protumačiti, hvataju vas za svaki zarez.
Razgovaramo o gradskoj okolici, o šetnjama koje nam se po lijepome
~ 42 ~
Knjigoteka
daša&foxy
11
Heinrich Heine, Pjesme, Naklada Neuland (S. J. Imber), Beč, 1920. (op. prev.).
~ 44 ~
Knjigoteka
daša&foxy
Šene. Pa drugu: vig. Uskoro imam prvi stih: šene vig fon majne lajden.
Veoma brzo dobivam prvu kiticu, prepisujem je na list papira da je
pokušam pročitati naizust:
~ 45 ~
Knjigoteka
daša&foxy
Leiden, schönes
Grabmal meiner Ruh’,
schöne Stadt, wir müßen scheiden, -
Lebe wohl! ruf ich dir zu. 12
12
Lijepa zipko mojih jada,
Lijepi grobe moga pokoja,
Lijepi grade, rastaj’mo se sada, -
Živ mi bio! Kličem tebi ja. (Op. prev.)
~ 46 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 49 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 50 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 51 ~
Knjigoteka
daša&foxy
nikakav osobit ljubavnik, samo što dolje u podrumu nema boljeg posla
nego da Ijubuje i utvrdi pregršt Heineovih stihova. U potaji se osjeti
udeseterostruče. Tišti me što moram uživati bez glasa, no nije li mi cijeli
obred koji vodi do užitka vrijedan prisilne nijemosti? Gmižem kroz mišju
rupu, silazim u podzemlje, mičem kamene kocke i kasete, liježem na
improvizirani ležaj i, što je najvažnije, nestajem u tom džepiću kugle
zemaljske, zemlja nas ščepa i više ne postojimo, mrtvi smo za druge, ali
smo deset tisuća puta živi za sebe, sve zaboravljam, učenice, zadaće,
kineski porculan i čipku iz Brugesa, Heinea i Hölderlina, liježem na pod,
ma kakav pod, na tlo, moje francusko tlo, ali dolje u podrumu, trbuhom
mi piri svježina, pipam utabanu zemlju pod dlanovima, pogažena je i
ponižena, prlja me i čisti, kušam je jezikom, ližem i hoću još, gorka je i
slatka. Podrum je brlog u kojem nam se ništa ne može dogoditi jer svijet
ne zna za našu vezu. Hermana ne traže, gestapovski ga zapisničar prije
otmice nije uveo u knjige. Moja nas sestra štiti zahvaljujući Volkeru. Sva
sreća da nikako da ga smaknem, makar me itekako svrbi ruka kad ga
vidim. Čovjek često nije svjestan kakvu si uslugu čini kad neke stvari ne
provede u djelo.
Rat ide svojim tokom. Saveznici su se iskrcali u sjevernoj Africi, no
moju sestru Anne baš briga: i dalje se druži s Volkerom. Nijemci su
okupirali slobodnu zonu, pokret otpora pruža otpor, žmukleri prodaju
maslac, jaja i sir po astronomskim cijenama i ja si ih na francuskoj
državnoj plaći ne mogu priuštiti, moram se zadovoljiti službenim
obrocima, a njih dijelim. Herman pljesnivi dolje u podrumu: koliko u
polusjeni vidim, bijedi je, i ako se rat oduži, napast će ga gljivice, a ista
sudbina čeka i moje knjige.
dana podrumska vrata mogu ostati otključana ili mogu Heinea na jidišu
ponijeti gore pa da zaboravljen na stolu za doručak u kuhinji dočeka
Volkera dok pri ulasku poteže rasporak. Mogu na zahodskoj dasci
ostaviti punu noćnu posudu svog Židova: Volker bi prepoznao židovsko
govno i pozvao pojačanje da s drugovima pretraži kuću. Naposljetku bi
našli Hermana i odveli ga. Ili da jedne noći zaurlam dok me obljubljuje i
napokon se iskalim za sve noći prisilne šutnje: dojurit će cijelo
susjedstvo jer će misliti da u podrumu netko kolje svinju. No zateći će
samo još.jednog mojsijevca kojeg treba strpati u kamion i odvesti u
nepoznato, pod uvjetom da nema ništa što vrijedi uzeti, da ne skriva
nikakvu srebrninu, nikakve dolare u slamarici ili bale tkanine za haljine
pazikućinih kćeri. No ovaj neće imati ni zlatne zube, premlad je: ima
samo neku staru nečitljivu knjigu objavljenu u Beču 1920.
A voli li on mene? Jest, volio me one noći kad je od mene dobio svoju
knjigu. Je li potom shvatio da ne smije dopustiti da se moja ljubav ugasi
ako kani preživjeti? U noćima koje smo zajedno proveli prsti su mi
istražili svaki djelić njegova tijela: da mi povežu oči i kažu da ga nađem
po opipu, naslijepo ću pogoditi među tisuću muškaraca, no o svom mi
životu nije rekao bogzna što. Rođen je u Varšavi netom nakon rata
(onoga prvoga). U Francusku je došao da se upiše na fakultet, no nema
vremena za studij, mora iskoristiti boravak u Parizu, bulevare i kina;
mora živjeti život, ali i jesti, to jest preživjeti: navečer je na bulevarima,
ali dane provodi za šivaćim strojem: plaćen je po komadu. Gazda mu je
nekakav rođak. Roditelji su ostali u Poljskoj.
“Jeste li oženjeni?”
Ne odgovara. Prvoga rujna 1939. izbio je rat, u brizi je za roditelje,
ide u dragovoljce, šalju ga u zaleđe: druge strance šalju na bojište, ali
njega neće, znaj ga zašto, puki slučaj; potrkalo je u obavještajnoj službi,
što je neobično za tako kršna momka: možda jer mu je desno plućno
krilo načeto? Radi kao skoroteča, raznosi poštu i isporučuje dokumente
za prijevod, a kome? Vama! Više od toga neću nikad doznati, dalje se sve
svodi na ljubovanje bez riječi na zemljanome podu: tišina, vodimo ljubav.
I na književnost, Schillera i Heinea.
Da, ta tanušna knjiga: takoreći i nije knjiga, nego prije sveščić,
pedeset četiri stranice koje čitaš zdesna nalijevo. Otprije znam latiničnu
bilješku na stranici sučelice naslovnome listu: copyright by Verlag
~ 53 ~
Knjigoteka
daša&foxy
Neuland (S. J. Imber), Wien. Malo niže na istoj stranici u bilješci na jidišu
piše nešto drugo:
Š. J. Imbers bibliotek
(iberzecungen fan der veltliteratur)
13
Oscar Wilde, Duša čovjeka u socijalizmu (The Soul of Man under Socialism, 1891.) (op.
prev.).
14
Jakob Wassermann, Umijeće pripovijedanja (Die Kunst der Erzä-hlung, 1904.) (op.
prev.).
15
I amo i tamo (op. prev.).
~ 54 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 55 ~
Knjigoteka
daša&foxy
On tog dana zamalo nije izludio: vrtio se kao lav u kavezu. Prošlo ga
je dobro raspoloženje, otkrivam da i njegova strpljivost ima svoje
granice. Uživam kako bjesni. Gori od želje da dozna što se dogodilo.
Raznijeli su vojarnu, kažem mu, ali Volker je još živ. Sad ću ja raznijeti
vas, odgovara mi i pokazuje ležaj. Ogladnio je od strepnje i čekanja. Ja mu
dođem kao svježe meso, antilopin but za hranu zvijerima, volujska
polovica, ili obrnuto: antilopina polovica i volujski but. Pa neka se lav
gosti mojim tijelom: ono cvate od užitka.
Nakon nekoliko tjedana, književnost se u podrumu vraća na svoje.
Ne prestajemo voditi ljubav, no sad prije i poslije opet razgovaramo.
Tjedni nijeme strasti su iza nas. Ta što smo zajedno?
~ 58 ~
Knjigoteka
daša&foxy
16
Else Lasker-Schüler, “Moj plavi glasovir” (“Mein blaues Klavier”, 1936.) (op. prev.).
~ 59 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 61 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 62 ~
Knjigoteka
daša&foxy
18
lz suza mi niče
Cvjetni bokor krasan,
Uzdasi se promeću
U zbor slavuja jasan.
~ 63 ~
Knjigoteka
daša&foxy
ususret mojoj sestri koja širi noge. Pete čizama besramno mu lupaju po
stubama, na orahovini se valjda do dandanas vide tragovi metalnih
potkova. Mislim da je moj mali dan oslobođenja osvanuo gotovo trideset
godina poslije, kad se uz datum 28. prosinca u kalendaru prvi put
pojavila oznaka “Nevina dječica”: to nehotice prvo gledam kad poštaru
dam božićne darove. No brzo me preplavila nostalgija za trenutkom kad
je Herman upro prstom u kalendar. Za utjehu što mi dolazak na svijet
pada u takav dan, brzo je usnama poklopio moje i prodro mi u usta.
Rođendan je doista bio neobičan: spoznaja da 28. prosinca kraticom slavi
nekažnjive zločine, milina beskrajnoga poljupca i ljubovanje na slamarici
na kraju podruma.
~ 64 ~
Knjigoteka
daša&foxy
riječ guelte. Piše da dolazi od njemačkoga Geld. Što smo mogli i očekivati.
Sastavljač rječnika nije tijekom rata skrivao Židova u podrumu.
Riječ guelte očito je došla iz jidiša. Robne su kuće izmislili
kitničarkini imenjaci Blochovi, Kahni, Meyeri, Baderi. Riječ nam prodaju
pod njemačku da ispadne gospodskija.
Herman i ja nemamo nikakav ugovor. Tko tu koga iskorištava?
Herman spašava glavu dvije godine, tri mjeseca i dvadeset dana - zamalo
je nije spasio - a ja doživljavam ljubav. Da me Herman odbio, bi li završio
na ulici? Marš van! Ako više ništa od tebe, gubi se! Bio bi to nizak potez s
moje strane, a bogme i opasan: pročulo bi se da se kod mene skrivao
Židov, što bi mi vjerojatno priskrbilo Les Barres i sve što uz njega ide.
Sad znam jidiš i mogu reći da guelte dolazi od riječi no nemam s kim
vježbati konverzaciju. Usmeno je pak lakši, nema problema sa slovima.
No ne kanim se preseliti u New York samo da ga ne zaboravim. Jednog
dana upoznam neku Poljakinju. Roditelji su joj prije rata radili kao
pazikuće u Lublinu, u židovskoj četvrti. Cijelo se djetinjstvo u dvorištu
zgrade igrala sa židovskom djecom. Tečno govori jidiš. Uglavnom ga
prešućuje, no sa mnom razgovara bez problema, možda jer nisam
židovske vjere. Veli i da imam neobičan naglasak. Što mogu kad cijelog
života podučavam njemački. A struka mi je mila.
~ 65 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 66 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 69 ~
Knjigoteka
daša&foxy
sestru), štitio je kuću od radoznalih pogleda. Sad kad je mrtav, svi smo u
opasnosti. Ne mogu ga izvući iz kuće zbog susjeda. Svučem ga: esesovska
mi odora može dobro doći. Spolovilo mu je prosječne veličine, iznenadilo
me i takoreći razočaralo: čovjek si katkad svašta zamišlja. Umotam ga u
plahtu da previše ne prljam i odvučem ga na podrumske stube - moram
ga pridržavati da se pri silasku ne stušti - oslobodim ulaz u skrovište,
upužem pa uvučem Volkera za noge. Herman mi se ne nada, vani je još
dan. Evo, sad ga još samo treba zakopati, idem po lopatu, kažem. Herman
ne shvaća odakle to golo tijelo. Pilji u mrtvačku lubanju koja je truplu
tetovirana na ramenu i ne reagira.
“Ovo je Volker, on nam je takoreći obitelj, sestrin ljubavnik. Ne znam
je li čitao Heinea, oduvijek s njim izbjegavam tu temu, a sad je više nema
smisla potezati: njegovo vam hrkanje neće smetati.”
“Što ćete s njim?”
“Kažem vam da ćemo ga pokopati. Zapravo ćete ga pokopati vi.
Moram natrag gore da počistim kuću. Malo je krvario.”
Sad ovdje možemo uzgajati salatu, kao u stara vremena, velim kad
zatrpamo Volkerovu jamu (pomažem Hermanu). “Bijelu cikoriju”, dodaje
Herman. I gljive, bijele bjelcate: osvojili bismo medalju za najbjelje gljive
na sljedećem poljoprivrednom sajmu, kad se već ne možemo nadati križu
za ratne zasluge. Lako smo prekopali tu plodnu zemlju, isto tlo na koje
smo često znali leći i voditi ljubav. Preorali smo utabanu zemlju. Volker
ne vrijedi spomena, izdahnuo je kao krava u klaonici: jedan udarac
sjekiricom, a on ni da mukne. Sjećam se kako mu se tijelo tupo skljokalo
na orahov parket u predvorju. Fljas. Volker je ispario, nitko neće doznati
kamo je nestao, ja o tome do dandanas šutim. Doma u Njemačkoj neka
majka nikad nije doznala što joj je sa sinom, supruga se godinama nada
da će joj se muž vratiti, netko kuca na vrata i ona se svaki put trgne i
potiskuje riječi das ist Volker, no sva treperi dok otvara, nada se: došao je
poštar, mljekarica, trgovački putnik tvornice deterdženata Henkel koji
prodaje sapun na bazi životinjske masti, inkasator plina, ali Volkera
nema. Djeca su bila posve malena kad je stupio u SS. Sin i kći - ili dva sina,
nije bitno - plavokosi su, silno svijetle i takoreći hladetinaste puti. Ta
majci je firer osobno čestitao na svjetloputoj djeci, uokvirila je pismo s
carskim orlom (u tim je prilikama redovito ženka) i kukastim križem i
objesila ga nad ognjište na kojem nikad ne pripremaju meso jer zaudara;
okvir je skinula kad su stigli Rusi i sakrila ga na tavan: to joj je jedna od
malobrojnih uspomena na kratak život s Volkerom. Djeca, Helmut i
Ursula, pripovijedaju da im je otac otišao u rat, u križarsku vojnu, nisu im
rekli da je bio esesovac. Za razliku od školskih drugova čiji su se očevi
vratili, neće naći odoru Scbutzstaffela u tavanskom ormaru dok za
maškare kopaju po prastarim haljinama i neće doznati da im je otac
pripadao njemačkoj eliti i vladarskoj rasi besprijekornih glava obitelji i
uzornih supruga koji su uredno smicali tisuće Židova metkom u potiljak
na rubu jame, junaka koji bi znali cijelo selo zatvoriti u crkvu pa je
potpaliti da osiguraju blistavu budućnost vlastitim potomcima na svijetu
s kojeg su sprati svaku ljagu, i još bi se onda na povratku kući nakon
napornoga radnog dana počastili hladnim pivcem. Volkerova će djeca
razviti prosječan osjećaj krivnje poratnih mladih Nijemaca: peći će ih
puka pripadnost narodu koji je svim silama nastojao zbrisati drugi
narod, tko zna zašto, možda samo zato što taj narod govori srodnim
jezikom koji se pak nedovoljno ističe; iako ga razumije, tako je dalek od
pruskoga da se toga filološkog križanca treba riješiti jer je kao
~ 72 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 73 ~
Knjigoteka
daša&foxy
Herman se teško miri s esesovcem kojeg smo pod njim pokopali. Mori ga
nesanica i u roku od nekoliko dana postaje veoma živčan, makar je nekoć
strpljivo podnosio zatočenički život. Sad mu tlo žari tabane. Već se
pomalo grizem što zbog mene mora podnositi Volkerovu prisutnost. Što
živi na groblju. Više ne vodimo ljubav, Herman je izgubio volju, kao da
me više ne želi: bezuspješno ga nastojim potaknuti. Njegovo mi je
spolovilo mlohavo u rukama i u ustima, a on blago razdraženo čeka da
odustanem.
“Ne mogu više živjeti s tim mrtvacom.”
“Zaboravite ga, njega više nema. Nikad nije postojao.”
“Neprestano sam ga svjestan. Izluđuje me. Sve smrdi po leševima.
Gle, tlo više nije glatko, grbavo je, vidi se gdje je pokopan. Svaki će čas
nahrupiti zlodusi,”
“Kakve su vam to priče?”
“Nikad niste noću primijetili svjetlucanje na groblju? Ja sam kao
dijete redovito išao k baki na selo. Stanovala je nedaleko od groblja, pa
sam noću onuda švrljao.”
“Vidjeli ste krijesnice.”
“Zloduhe, kad vam kažem.”
~ 74 ~
Knjigoteka
daša&foxy
nego neki drugi, viši je i naočitiji. Sad nije čas za objašnjenja. Herman
izlazi. Kroz prozor primaće sobe gledam kako tiho otvara vrtna vrata.
Mirno ih zatvara za sobom, okreće se i ide dalje svojim putem, još mu
vidim samo tamni zatiljak, pravi je esesovac, lako biste nasjeli. Prema
mojim uputama skreće desno. Zamiče za ugao. Mati mi je ribala. Sad
zatvara podrumska vrata i sprema ključ u džep. Ništa ne pita ni tada, ni
sutradan i prekosutra. Umire dvadeset i četiri godine poslije, a nikad
nećemo razgovarati o esesovcu koji je prošao hodnikom. Takva vam je
moja mati: guta stvarnost poput stroja koji se nikad ne prazni, golema je
škrinja koja se cijeli život puni svime što misli da treba skriti i potisnuti,
gorućim istinama koje čovjeku šaraju život i dođu mu glave ako ih nigdje
ne ispuca. Mater mi je umrla od raka debelog crijeva i željela je da je
pokopaju u vrtu kuće koju su joj djedovi sagradili na okuci rijeke, no to se
kosi s mirnodopskim zakonom: u takozvanome miru, u površinski mirno
doba, mrtvima je mjesto na groblju. Podrumima nisu vratili stoljetnu
namjenu jer danas krumpir više ne skladištimo, nego ga prema potrebi
kupujemo u samoposluživanju. Vinski podrumi i praonice više ničemu ne
služe i pune se rabljenim stvarima. Ljudi računaju da će ih jednog dana
opet iskopati, no tada pak ustanove da su zapljesnivile: snažno vonjaju
po salitri i zrele su za otpad. Ni praonica obiteljske kuće nije u uporabi.
Veliki je kameni praonik u kojem je moja baka prala rublje još tu, ali već
desetljećima nije vidio vode. Na slavinu smo pričvrstili crijevo za
polijevanje vrta. Kadu mu pokriva ribaća daska, a na njoj stoji majušna
ručna perilica: nije to kotao u kojem je baka iskuhavala rublje - tko zna
gdje je taj nestao kad su izumili strojne perilice - nego igračka koju su u
djetinjstvu darovali mojoj majci. Periličica je posljednji ostatak cijele
kuće za lutke, u njoj stoje ključevi i pola grada zna da su nam ključevi u
malenoj perilici: samo dignete poklopac i metalni pipac koji je nekoć
tjerao optok vode pa ćete na dnu naći ključeve. U doba okupacije malena
je perilica već tu - samo na polici iznad praonika, jer se u njemu još pere
rublje - a ključevi u njoj. U ratna se vremena ljudi boje svega i svačega, ali
nije ih strah da im pod okriljem noći u kuću upadne kakav neznanac. Ja
se blago bojim, može doći lopov pa sići u podrum i naći Hermana, ali ne
mogu od majke tražiti da makne ključeve iz periličice: ondje stoje otkako
znam za sebe i zahtjev bi bio sumnjiv.
Herman je napustio kuću u esesovskoj odori, a ja ga u mislima
pratim cijelim putem koji je od mene dobio. Matignonovom ulicom, lijevo
u Mordillatovu pa ravno do Trga Presvetoga Srca Isusova, pa u Ulicu
ubogih studenata, odatle ravno seoskim putom kod broja 18, pa stazom
za tegljenje plovila do drveta i torbe. Herman se svlači u mraku, odbacuje
ubojičinu kožu koja mu je spasila život i ponovno odijeva ljudsko odijelo.
~ 76 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 77 ~
Knjigoteka
daša&foxy
Blaywas Joseph Blazer David Bloch Jacques Bloch Joseph Bloch Toni
Blochowa Max Block Marcel Blum Johanna Blum Leopold Blum Samuel
Blumenfeld Oscar
~ 78 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 80 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 81 ~
Knjigoteka
daša&foxy
~ 82 ~
Knjigoteka
daša&foxy
O Autoru
~ 83 ~
Knjigoteka
daša&foxy
Bilješka o autorici
~ 84 ~
Knjigoteka