You are on page 1of 84

daša&foxy

~1~
Knjigoteka
daša&foxy

Gilles Rozier

Ljubav bez otpora

Prevela s francuskog
Vlatka Valentić

~2~
Knjigoteka
daša&foxy

Za Jeana

~3~
Knjigoteka
daša&foxy

Ein Fichtenbaum stebt einsam


Im hohen Norden auf kahler Hob.
Ihn schlafert, mit weisser Decke
Umhüllen ihn Eis und Schnee.

Er träumt von eine Palme,


Die, fern im Morgenland,
Einsam und schweigend trauert
Auf brennender Felsenwand.

Jedno nesretno smrekovo stablo


Samcato, daleko na sjeveru,
Drhti od zime, led i snijeg
Bijel pokrov nad njim steru.

A ono tone u san, i sniva


U nekoj sjeni na istoku palmu
Što u samoći od žege gine
Rastuć na goloj stijeni pustinje.

~4~
Knjigoteka
daša&foxy

Ako želite da vam pripovijedam, pustite mi Schumanna, glazba će mi


dozvati uspomene. Popijevke... Počnimo od Schöne Wiege meiner Leiden 1.
TAdam TAdam TAdam TAdam, četiri ponajljepša troheja njemačkoga
pjesništva. Prigušit ću svjetlo. Neka se čaj vari nekoliko minuta, može? Ja
mu volim dodati kap mlijeka. Čaj je kineski, a čajnik je bakin. Ne bi čovjek
rekao, no veoma je star. Baka ga je dobila na svadbeni dar: darovala joj
ga je kuma po povratku iz Hong Konga, gdje joj je muž radio za neku
englesku tvrtku. Baka se udala godinu dana prije majčina rođenja, 1889.,
pa ne možete reći da nije starina...

Debela u sredini mi je majka. Slijeva joj je moja sestra Isabelle, a kraj


nje muž Jean-Louis. Isabelle u krilu sjedi kći France. Mogla je imati
najviše godinu dana. Majci je zdesna druga moja sestra, Anne, njezina je
muža pokret otpora već likvidirao. Najviši je François, Isabellein stariji
sin: do njega je mladi, Marcel. Pa maleni Alfred. I onda ja. Fotografija je
snimljena pred majčinom kućom. Jest da nam je svima ondje dom, no
kuća je, prije svega, njezina. Imala je kameni stubišni prilaz koji je mati
nakon rata dala srušiti, no vidimo iste prozore i bagrem. Otac mi je u
zarobljeništvu u Njemačkoj.

Fotografira nas Volker Haminerschimmel, esesovac. Ševi moju


sestru Anne, da oprostite na izrazu: druge riječi nemam. Ona na katu urla
od užitka. Švabo nabija iz slabina, a kristalni luster u primaćoj sobi
zvecka u pratnji. Rat je takva tuga i žalost da se moraš nekako zabaviti.
Sestra mi je u koroti, sirotica. U ševi traži zaborav. Uživa u prodoru
neprijateljeva spolovila, pa to glasno daje do znanja. Slika je i prilika
domovine: nudi se kao na pladnju.
Nakon oslobođenja sestru mi Anne siluje neki susjed, a cijelo mu
susjedstvo odobrava. Prizor se zbiva pred vrtnim vratima. Sjatio se svijet,
pa se i ja priključim. Anne ne sliči sebi, obrijali su je na nulu. Čini mi se
žgoljava. Gola je golcata, a meni je to prvi susret s njezinom golotinjom:
ne samo s ćosavom glavom nego i s cijelim tijelom. Susjed ju je povalio

1
Iz Heinrich Heine, “Schöne Wiege meiner Leiden”/”Lijepa zipko mojih jada”: Lijepa
zipko mojih jada / Lijepi grobe moga pokoja / Lijepi grade, rastaj’mo se sada, - / Živ mi
bio! dovikujem ti ja (op. prev.).
~5~
Knjigoteka
daša&foxy

nasred ceste. Silovatelju vidiš samo oble sportaške lubenice guzova:


kotarski je prvak u skijaškom trčanju. Sestra se preda mnom nikad nije
razodjenula, mi se doma jedni pred drugima ne pokazujemo, no kad se
podavala Volkeru, meni je u glavi redovito bila gola. Tako je glasno
kričala da mi se činilo kao da je širom otvorila prozor na katu pa
pokazuje grudi, trbuh i spolovilo.
Sestra je rekla da je u tome poratnom silovanju doživjela traumu.
Ljudsko biče zna čudno reagirati. Nimalo je ne dira što iz dana u dan
ljubuje s firerovim predstavnikom na ovome svijetu, katkad i dvokratno,
samo ne noću jer on spava u vojarni: no od tri-četiri uboda susjedova uda
jednog prijepodneva prije aperitiva u njoj se nešto lomi. Na mene sve to
skupa djeluje obrnuto: prizor u kojem mi skijaški trkač na pločniku
naočigled prca golu sestru manje mi je nasilan od urlikanja koje nam je
ritmički obilježavalo rat. No ipak su Anne i njezin esesovac našoj
obiteljskoj kući osigurali određeni imunitet, a meni je pak to odgovaralo,
tako da krivnja za zlodjelo za koje terete Anne i za koje plaća javnim
silovanjem donekle leži i na meni. Teško ćemo nakon oslobođenja
objasniti sav promet kroz kuću crvenih kapaka u doba okupacije i tko se
sve penjao stubama i silazio u podrum.
Mati u ono doba dobar dio vremena provodi u kuhinji kraj dnevnog
boravka, u prizemlju. U loncima nema bogzna što krčkati, no zadržala je
stare navike, kao kad čovjek koji je ostao bez šake u mislima i dalje
kažiprstom otire mrvicu sa stola. Majka se drži kuhinje i uglavnom čisti.
Kad sestra udari u vrisku, vidim da mati mijenja izraz lica, a kako
kristalni luster u primaćoj sobi podrhtava, njezina spužva pomamno trlja
u istom ritmu. Mati više nije snažna i odlučna žena, glava obitelji, nego
sužnica koja saginje glavu pod mučiteljevim udarcima. Svaki je sestrin
krik mlati kao batina.
Ja se kupim iz kuće kad dođe Volker. Ne želim svjesno trpjeti
sramotu da mi neprijatelj brizga sjeme u sestrinu utrobu. No Volker se,
začudo, često ušulja sasvim neopazice, pa tek po prvim podrhtavanjima
lustera primijetim da je tu. Dok navučem kaput, zavežem cipele i pred
zrcalom u predvorju nabrzinu prođem češljem kroz kosu, silom prilika
već čujem kako mi sestra stenje prije nego što zamaknem za vrtna vrata.
Na odlasku iz kuće na prilaznim mi se stubama pogled vine prema
kuhinjskom prozoru i vidim kako mi mati kamena lica mahnito riba već
besprijekorno čistu kuhinjsku peć.
Naime mati nikad nije ni riječ rekla. Može ispljuskati sestru, izdijeliti
joj drolje, uličarke, vojničke flundre, švapske kurve i što ti ja znam, no sve
su joj uvrede zapele u grlu. Mati nema tri čiste da izgrdi najmlađu
~6~
Knjigoteka
daša&foxy

kćerkicu. Inače joj je ruka poletna i na drugoj djeci nije štedjela


isprašivač. Zar se zarekla da će Anne samo milovati? Vječito joj je gledala
kroz prste. Pa si je Anne dala oduška.
Od malih je nogu radila po svome, a nikad joj nisu prigovarali. Gazila
je vrtno cvijeće i jela maline prije berbe tako da drugima ništa ne bi
ostalo. Često je u susjedstvu krala bicikle. S četrnaest je godina prvi put
pobjegla od kuće sa sinom nekog cestara koji se uputio u berbu grožđa
na jugu. Kad se vratila, majčino mi je lice odalo da više nije djevica.
Nekoliko mi se tjedana činilo da je mati živčana, kao da zbog nečega
strepi, a onda joj se jednoga dana iznenada vratio smiješak. Pitam sestru
Anne zna li kako to da je našoj majci laknulo: Neće tako skoro postati
baka, odgovara mi ona. Anne se nakon bijega nije vratila u školu, no
poštedjeli su je posla. Navečer bi plesala, jutro bi prespavala, a popodne
očijukala. Mogla je raditi što god je volja. Pa za nju nije bilo nikakvih
granica. Dotle su pak roditelji prema Isabelle i meni bili strogi. Stalno su
nas držali pod paskom. Starija je sestra upoznala nekog momka s
jugozapada, iz neke gaskonjske zabiti: donde imaš najmanje šesnaest sati
puta, bilo vlakom, bilo autom. Za nj se brže-bolje i udala da više ne bude
roditeljima na piku. Onaj put kad smo se fotografirali iznimno je bila kod
nas u posjetu, mislim za Uskrs, no iste je večeri otputovala. Takoreći je
uopće nismo viđali. Rat smo proveli bez nje. Kad je državni teritorij
presjekla linija razgraničenja, nije joj bilo krivo: masno otisnuta crta na
francuskim zemljovidima odijelila ju je od nas i ta je granica stvorila
svojevrsnu karantenu. Moj se život nastavio na majčinu nišanu. Manje-
više pokorno. Otac je izbivao do kraja rata: prvo je otišao na bojište, a
zatim u zarobljeništvo u Njemačku, kraj Idar-Obersteina.

Bismo li drukčije doživjeli rat da mi nisu zarobili oca? Povijest ne


možemo preraditi: svijet bismo morali flaširati skupa sa svim palim
borcima, masovnim iseljenjima, čistkama i istrebljenjima. Otac mi ni prije
rata nije bio sasvim prisutan. Išao je na posao i vraćao se kući, nedjeljom
i u ljetnim večerima njegovao je vrt. Zimi je u podrumu flaširao vlastito
vino, nedjeljom je išao u crkvu i primao pričest po nekoj automatici koju
je vukao još iz djetinjstva. Kad bi ujutro ustao, pitao bi “Kako si?”, no ne
bi saslušao odgovor. Živio je u nekome svome svijetu, nama baš i nije bilo
jasno gdje, zatvarao se iza nevidljivih vrata i dvaput okretao ključ u bravi,
navlačio tanan zastor, no iza njega je ipak bio nepristupačan. U
djetinjstvu bi mi na pitanje: “Na što misliš, tata?” odgovarao Baš sam
pridrijemao ili Ove su godine ruže baš crvene. Na Božić i Novu godinu,
nakon što bi cijelo popodne prosjedio za stolom i pretvarao se da
~7~
Knjigoteka
daša&foxy

sudjeluje u razgovoru, predvečer bi ustao i objavio da će pripremiti


zapečenu juhu od luka: činio je to automatski i takoreći nagonski kao što
se i pričestio, ali vjerojatno je pritom bio iskreniji, jer je sa srcem i orno
pirjao luk i teletinu, podlijevao vodom i bijelim vinom, dodavao
prepečene kriške kruha i ribani sir, i to comté radije nego grojer jer je
bolji i francuski, pa bi sve skupa strpao u pećnicu i, što je naj-najvažnije,
u pećnici sedam puta miješao pa tek onda ravnomjerno rasporedio
prepečenac u zdjeli. Juha je bila prava poslastica, no zar ti je za
uspomenu na oca dovoljan okus nekog jela?

Mati mi je uvijek bila prisutna. U djetinjstvu, za vrijeme rata, a i


poslije, makar u tom poraću više ništa nije bilo kao prije. Bila je stijena i
inventar svoga doma kao da su kuću sagradili oko nje.

Po osnutku Legije francuskih dragovoljaca za borbu protiv


boljševizma, Annein je muž bio među prvim dragovoljcima iz našega
kraja. Godine 1939. nisu ga primili u vojsku jer je bio odveć krhka
zdravlja, a želio je služiti Francuskoj. Legija je primala astmatičare. Anne
se nekoliko mjeseci kočoperila na račun suprugove slave, ponašala se
kao da je dožupanica i kupila novi šešir. Anne i njezin muž stekli su nove
prijatelje u višijevskim krugovima. Maršal mi je sestru ovlastio da vedri i
oblači u našoj četvrti. Muževim je posredovanjem u susjedstvu sijala
strah. Čim bi joj neki susjed ili trgovac uskratio poslušnost, ošinula bi ga
mrkim pogledom. Odmetnika bi pod hitno snašle kaznene mjere. Jednog
su mi jutra sestra i šurjak doručkovali na prilaznom trijemu. Dan je bio
krasan, a bagrem u punom cvatu. Pred vrtnim se vratima zaustavi auto.
Neki nemaskirani muškarac isuče pištolj. Tak-tak-tak. Zapuca na bračni
par. Mužu prosvira glavu, sestru mi promaši, no za drugi je pokušaj već
kasno. Auto dade gas do daske, a Anne je samo skamenjeno sjedila u
stolcu poprskana suprugovom krvlju. Šurjak mi se nije stigao otputiti u
ruske stepe pa da ondje umre od hladnoće, a ni stupiti u
kolaboracionističku Narodnu vojsku, makar bi to sigurno učinio da je
poživio.

Na sprovodu je slovo držao čelnik ne znam ti ga koje mjesne frakcije.


Zarekao se da će kazniti krivce. Katedralom su grmjele njegove besjede o
neprijateljima Francuske. Anne je bila u crnini, u haljini dugih rukava do
zapešća s visokim ovratnikom. Bilo je ljeto i pasja žega. Anne je sljedećeg
tjedna prekrojila haljinu da je prilagodi godišnjem dobu: kratki rukavi,

~8~
Knjigoteka
daša&foxy

dubok izrez oko vrata. Nekoliko rezova škarama, trostruki porub i četiri
zlatna gumba - i korota je dobila kitnjasti štih. Počela je naveliko izlaziti.
Bila je kolaboracionistova udovica, pa je se policijski sat nije ticao.
Zalazila je u kabaree gdje su pomodni pjevači davali svoj obol svekolikim
ratnim pregnućima i zabavljali pripadnike vojske koja nas je potukla.
Vraćala se u sitne sate, i to često pijana. Na izlasku iz auta koji bi je
dovezao govorila je povišenim glasom, a katkad bi i natucala na
njemačkome, koji pak nikad nije uspjela naučiti kako treba. Volker je u
roku od nekoliko tjedana u nju ulazio kao nož u maslac.

~9~
Knjigoteka
daša&foxy

Ja onomad predajem njemački i struci svaka čast. Krasan jezik, dušu dao
da dobri daći na njemu oštre um. Volim njemačku književnost. Čitam sve,
Lessinga, Goethea, Schillera i Kleista, Kanta, Nietzschea, Hölderlina,
braću Grimm, Schellinga, Brentana, Von Arnima, Von Chamissa,
Hoffmanna, Heinea, Buchnera, Lou Andreas-Salomé, Schnitzlera,
Hofmannsthala, Rilkea, Werfela, Wedekinda, Lasker-Schülericu, Trakla,
Döblina, Kafku, Remarquea, Von Horvatha, Jungera, Musila, Hessea,
Wassermanna, Zweiga, Kastnera, Benna, Brechta i da dalje ne nabrajam.
Moja je knjižnica među ponajboljima u gradu. Osobito mjesto zauzima
Thomas Mann. Tristan, Tonio Kroger, Buddenbrooks, Königliche Hoheit,
Joseph und seine Brüder, Der Zauberberg, Mario und der Zauberer, a
osobito Der Tod in Venedig 2. Godine 1930., prije nego što su nacisti
zabranili Manna, u Heidelbergu mi je u ruke došao krasan svezak koji je
u punome kožnome uvezu objavio S. Fischer u Berlinu. Usavršavam se
godinom dana studija njemačke književnosti na tamošnjem sveučilištu.
Djetinjstvo mi je proteklo u osami, ni sa kim da se sprijateljim. Ni u
Njemačkoj me ne privlači ničije društvo, draže su mi samotne šetnje i
radije čitam na klupi u parku. Ipak mi je među desecima mladih koji
pohađaju filozofski fakultet za oko zapeo Hans-Joachim Friedberg, naočit
i osjetljiv momak. Većina je studenata u sveučilišne klupe sjela po
roditeljskoj želji. Dali su se u naukovanje za koje sami nemaju volje. Samo
hvataju profesorska predavanja. Usto su se prvi put u životu našli u
mješovitim razredima i prolaze ih prvi ljubavni trnci. Momci neprestano
zadirkuju djevojke, a djevojkama je milo da ih draže. Hans-Joachim je
drukčiji. Nije mu bitno jesi li momak ili djevojka, nego imaš li žicu za
umjetnost i ljepotu. Po tom smo pitanju slični, pa smo se brzo zbližili.
Otac je htio da ode u matematičare, no on se nije dao: upisao je studij
književnosti jer su njemački jezik, način na koji pisci njime barataju i
svjetovi koje vam otvaraju tako neodoljivi da se mora potpuno posvetiti
njihovu proučavanju. Hans-Joachim želi biti pisac ili kazališni redatelj, ili
pak profesor njemačke književnosti. Sanja o tome da puni dvorane, a
studenti ga dolaze slušati kao što se ljudi tiskaju na stadionima u želji da
dožive neko skupno otajno iskustvo.

2
Buddenbrookovi, Kraljevska visost, Josip i njegova braća, Čarobna gora, Mario i
čarobnjak, Smrt u Veneciji (op. prev.).
~ 10 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Hans-Joachim prenio mi je žarku ljubav prema Thomasu Mannu.


Meni je takoreći cijeli Mannov opus bio poznat i prije nego što smo se
upoznali, no on me potaknuo da ponovno pročitam Čarobnu goru i druga
djela: zapravo mi je dao da ih čujem, jer bi mi navečer u svojoj sobi
recitirao cijele stranice teksta. Ispružim se na krevetu kakav i ja imam
(sve su sobe jednako opremljene iako stanujemo u različitim zgradama, a
nikakav osobni pečat ne dolazi u obzir: ukrasi su za Veliku Njemačku
nepoćudni). On na nogama zauzima pozu s otvorenom knjigom u
ispruženoj ruci, drugom rukom udara takt i počinje čitati. Ta glazba,
glazba Thomasa Manna, podsjeća na kakav Schubertov kvartet. Kolebam
se između želje da sklopim oči da bolje doživim tekst i želje da ostanu
širom otvorene jer je Hans-Joachim lijep i volim gledati kako mu
književnost oživi lice. Ima čelično plave oči, samo mu zjenicu rubi malo
tamniji prsten, a u večernjim mu se recitacijama živahni i ushićeni pogled
povremeno odvoji od teksta koji drži u rukama i uperi u mene. Koža mu
je glatka i nježna opna nalik na koru breskve koja je netom dozorila i
slutiš da će ti se pod prstima bez po muke otkinuti.
Čitanje traje satima. Prijatelja mi resi neka zagonetna energija,
rijetko zastaje da dođe do daha, a tekst navire bistro i kristalno kao što je
Mann i zamislio. Hans-Joachim mogao je doista otići u glumce. Nakon
nekoliko poglavlja naglo umukne. Stoji još dvije-tri sekunde da glazba i
riječi zamru pa se smjesti uza me na ležaju. Ispruži se na madracu, blago
povije vrat da osloni glavu na pregradu i proučava uzorak tapeta na zidu
nama prekoputa. Ubrzano diše. Nadoknađuje kisik do kojega u čitanju
nije mogao doći. Disanje se polako smiruje i Hans-Joachim tone u san.
Čim znam da me više ne može uloviti, okrećem glavu i promatram ga
kako spava. Malo mu kradem san - ali samo pogledom. Gledam kako mu
se tamne trepavice uvijaju, a rujna punina usana ističe na toplo ružičastoj
puti. Mogu ga cijelu noć proučavati, no podmukla mi pljačka nabija
osjećaj krivnje. Odustajem nakon dvadesetak minuta i ne dajem oduška
neutoljenoj gladi. U svoju se sobu vraćam u najvećoj tajnosti i s
primjerkom Smrti u Veneciji poput zmije šmigam hodnicima i stubištima
da me ne snađe nadzornikov gnjev. Knjigu po povratku u sobu mećem
pod jastuk. Ni za što je na svijetu neću otvoriti, jer ovako mogu svome
njemačkome prijatelju priuštiti užitak darivanja. Perem se i rukavica
kojom trljam tijelo kao da me čisti od onih trenutaka grešnog uživanja,
no žao mi je što mi s kože briše otisak ugođaja i trenutka slasti. Smrt u
Veneciji za me znači kradomične trenutke sreće u Heidelbergu. Poslije ću
se u svome brlogu u okupiranoj Francuskoj ponovno dati na čitanje
Thomasa Manna; pogled prati retke, a ja čujem Hans-Joachimov glas.

~ 11 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Geste su mu izblijedjele, više ih ne razabirem i još mu jedva pamtim


miris.
Poslije moje studijske godine u Njemačkoj rijetko se dopisujemo.
Možda želimo da nam ti mjeseci života ostanu u punome sjaju. Nakon
objave rata ne nastojim doznati što je s Hans-Joachimom. On je Nijemac,
ja volim svoju domovinu, u ratu smo. Neprijatelj je.

Onaj primjerak Smrti u Veneciji kupujem u Hans-Joachimovu


društvu. Knjižar, starac koji kanda napamet zna svaki redak knjiga koje
prodaje, umata predmet u svileni papir i ja ga neću razmotati dok ne
padne mrak. Prijatelj i ja večeramo u domskoj kantini. Potom se
dokopamo moje sobe, prevarili smo nadzornicu, i Hans-Joachim zgrabi
knjigu kao da je nešto za čime i on i ja od jutra potajno žudimo. Oslobađa
je iz papirnate koprene koja bešumno leluja na tlo. Otvara svezak na
prvoj stranici i počinje recitirati.

“Der Tod in Venedig, Novelle von Thomas Mann. Erstes Kapitel. Gustav
Aschenbach oder von Aschenbach, wie seit seinem fünfzigsten Geburtstag
amtlich sein Name lautete, hatte an einem Früblingsnachmittag des jahres
19.., das unserem Kontinent monatelang eine so gefahrdrohende Miene
zeigte, von seiner Wohnung in der Prinzregentenstraße zu München aus
allein einen weiteren Spaziergang unternommen 3.”
Smrt u Veneciji redovito ću čitati prije spavanja. Kad Nijemci zauzmu
francusku južnu zonu, više je ne držim na noćnom stoliću; ne bi im bilo
drago da je nadu. Iz sobe mi odlaze i drugi naslovi. Zabranjene autore
nosim u podrum, Heinea, Von Horvatha, Arnolda i Stefana Zweiga,
Wassermanna, Werfela, Schnitzlera, Thomasa i Heinricha Manna, sve
redom neprijatelje vječnog Reicha. Nije mi jasno zašto su mu neprijatelji,
valjda jer su Židovi ili jer su se prožidovili, meni baš i nije jasno što to
znači. Inače ne mogu podnijeti da nešto ne razumijem, no doba je
pogrešnih shvaćanja i olakih krilatica. Ne trudim se doznati na kakvim
lažima počiva zabrana, nego joj se pokoravam i snalazim se kako znam.
Iza vinskog podruma uredim si čitaonicu. Pomoću dasaka koje se povlače
po praonici, nekoga starog naslonjača čija se kožna presvlaka rako

3
Smrt u Veneciji, novela Thomasa Manna. Prvo poglavlje. “Gustav Aschenbach, ili von
Aschenbach, kako se službeno zvao otkako je navršio pedesetu, jednog se proljetnog
popodneva godine 19.., koja je našem kontinentu mjesece i mjesece opasno prijetila,
otputio iz svog stana u Prinzgregentenstraße u Münchenu sam na dulju šetnju.” Preveo
Zlatko Crnković (op. prev.)
~ 12 ~
Knjigoteka
daša&foxy

pohabala da su ga otpisali na tavan i malene stolne svjetiljke, stvaram


prisan kutak za sebe i svoje otpadnike koje je škartirao nacizam.
Svjetiljka daje veoma sabran snop svjetla. Noću mogu sići na čitanje i
uključiti je: obasjat će mi štivo, no okolni prostor već metar dalje ostaje
uronjen u tamu. U skrovište ulazim kroz maleni zidni otvor u obliku luka
u najmračnijem kutku vinskog podruma. Moram puzati četveronoške da
se provučem, kao životinja. Prolaz zakrivam praznim kasetama koje lako
vraćam na mjesto pred ulazom kad se uvučem. Da se dodatno osiguram,
otvor ću zatisnuti i kamenim kockama koje iz dana u dan potajice
skupljam na cestogradilištu na povratku iz gimnazije. Tko bi uopće
mogao otkriti gdje se skrivaju moji zabranjeni pisci? Kome bi palo na
pamet da ih traži u kući spletkarice koja se srepila s esesovcem?

Rijetko silazim u podrum. Znam otići nedjeljom ujutro dok su moji


na misi (ja više ne idem u crkvu, preteško mi padaju propovijedi u kojima
župnik bljuje mržnju: trebao je odabrat drugo zvanje), ili kasno noću kad
mi san ne dolazi na oči. Treba mi najmanje dvadeset minuta da se
ušuškam u svojoj knjižnici: moram raskrčiti otvor, uvući se i nanovo dići
pregradu od kaseta i kamenih blokova. Silazim kad mogu ostati neko
vrijeme. Tko zna za ovu pozadinu podruma? Mislim da sestru podrumske
prostorije nikad nisu zanimale, otac je u zarobljeništvu, a električar koji
je popravio instalacije, bratić s majčine strane, poginuo je na bojištu kod
Dunkerquea 1940. A mati? Ne bi me odala. Nije ona takva. Podnosi
sestrino sablažnjivo ljubovanje i štiti moju tajnu knjižnicu. Ne znam zna li
za nju, no odgojila me da ne cinkam. Kad bismo previše gurali nos u tuđe
stvari, znala bi reći: Najprije počisti ispred svoga praga!

Što se pak tiče knjiga koje su mi ostale na policama u radnoj sobi,


njih otvaram samo za nastavne pripreme. Pri pomisli da je ta književnost
podobna prisjednu mi i Schiller i Goethe i svi kojima su Berlin i Vichy dali
imprimatur. Iako ni na koji način ne sudjelujem u borbi protiv okupatora,
zanimaju me samo autori koje je nacionalsocijalizam otpisao kao
moralno nepoćudne. Tko bi ga znao zašto. Možda iz sklonosti ilegali. Od
malih nogu sve skrivam: sve svoje strasti, strepnje, razočaranja. Povodim
se za majčinim primjerom. Poslovica “što na srcu to na jeziku” u našoj
kući ne vrijedi. Zato mi je crna lista pisaca došla kao neočekivani dobitak
na lutriji, kao povod da za se stvorim kutak u kojem mogu čitati u potaji,
a što je to doli slobodno? Izbjeglice slažem na police: povlašteno mjesto
dobiva Heine, kojemu su u Frankfurtu srušili spomenik. Većina je
svezaka u kožnom uvezu, stvar obijesti jer volim luksuzna izdanja. Svi su
~ 13 ~
Knjigoteka
daša&foxy

uvezi moj račun, iz malene knjigovežnice u pomalo turobnoj ulici u


starom gradu, osim Smrti u Veneciji, kupljene u crvenome kožnom ovitku
godinu nakon objavljivanja. Ne znam čija je bila prije nego što je meni
dospjela u ruke. Na prvom je listu ostao trag nekog ex librisa koji je
knjižar zacijelo odlijepio prije nego što je dao knjigu u prodaju. Tko ju je
držao u rukama? Ne mogu rekonstruirati djetinjstvo svoje knjige samo
na temelju tamnih mrlja ljepila na papiru. Tko ju je već utisnuo među
druge sveske na polici u radnoj sobi? Neki knjigoljubac koji je na brzu
ruku morao utopiti svoju zbirku? Vremešni učenjak koji je do duboke
starosti gradio monumentalnu knjižnicu da bi mu djeca nakon njegove
smrti iz nehaja po kratkome postupku rasprodala sva blaga? Plemić i
nasljednik nekoga izbornoga kneza kojemu su dvorac opelješili
provalnici? A posteriori mi je drago što spašavam Smrt u Veneciji od
gotovo sigurne propasti: spalili bi je na lomači kakve Nijemci redovito
dižu na javnim trgovima.

Na putu u svoju čitaonicu redovito sam u velikoj napasti da pokupim


bocu romanée-contija iz 1932. te da se imam čime sladiti dok čitam. Iz
opreza joj rijetko podliježem da ukućanima ne bi postalo sumnjivo čime
se to noću bavim. Rado se opirem napasti da oskvrnem obred, pa
povlasticu vinskog podruma i otvaranja boca prepuštam ocu. No on je u
zarobljeništvu u Njemačkoj, pa ja katkad posežem za vadičepom da u
mislima budem s njim: dok se ja zabijam u podrum koji su zaposjele
knjige na njemačkome, on težači za nekoga nepismenog seljaka na
falačkome selu. Očeva je odsutnost obilježila rat. Tko zna kako bi se
obitelj sa svime nosila da je ostao s nama. Bi li moja sestra širila noge
nacistima? I bi li se meni dolje u podrumu dogodilo sve što kanim
ispripovijedati? No sad već trabunjam. Kad se šest godina nakon što je
uprtio vojničku opremu i oprostio se s nama otac vratio kući, nije
vjerovao očima. Rodni su mu grad opustošili, a od obitelji mu je ostala
šaka jada. Mlada mi sestra Anne nikad nije bila osobito bliska, no nakon
rata nas dijele svjetlosne godine: nju će odvesti na stranu pobijeđenih, a
mene manje-više na stranu žrtava.
U podrumu ne možete temperirati vino, što znači da ga pijete na
sobnoj temperaturi od dvanaest-trinaest stupnjeva, pa mi je lakše
othrvati se želji da ga trošim u očevoj odsutnosti. Podzemna mi svježina
ne da ni da se ondje začitam, jer mi se nakon nekog vremena ukoče prsti i
vlaga mi se uvuče u kosti. Zimi ni temperatura u kući nije viša, grijemo se
okresinama vrtnih stabala, no velik nam dio konfisciraju za gorivo
automobila na plinski pogon, pa živimo pod pokrivačima s nogama na
~ 14 ~
Knjigoteka
daša&foxy

termoforu i navlačimo plahte do nosa. U podrumu se bakćem s dvjema


suprotnim silama: knjige mi opuštaju mišiće, ali se pritom grčim od
hladnoće i vlage. Bude noći kad uspijem u glavi prevladati klimatski
pritisak pa nastavim čitati do praskozorja. No bude i onih kad zima stisne
prije nego što me proza ili poezija ponese, pa već nakon jedva sat
vremena moram promrznuta tijela napustiti skrovište. Tu se više ne
mogu zagrijati pod posteljinom. Vlaga me prožela do koštane srži i nema
mi druge nego da izdržim do jutra i susprežem cvokotanje da se Claude
ne prene iz hrkačkoga sna.
Naime sad živim u bračnoj zajednici. Ja pak u tom braku ne vidim
nikakvo zajedništvo. Kad se svega sjetim, prije je stvar samilosti. Claude i
ja vjenčali smo se kako je to već kod mladih našeg doba išlo, nesvjesni u
što se, zapravo, upuštamo. Po povratku iz Njemačke predajem u gradskoj
ženskoj gimnaziji na pola radnog vremena, tek toliko da majci mogu
platiti stan i hranu, jer kod nas samo Anne ima pravo besplatno stanovati
i jesti. Mati mi je našla i privatne satove, tako da tu Claude i ja
ponavljamo jake glagole za trgovački smjer u privatnoj školi nekakva
katoličkog usmjerenja - mislim da je u pitanju Sveti Petar, ili pak Marija
Pomoćnica. Stidljivo se đače na satu smješka, revno mi odgovara na
pitanja i obara pogled pred svojom mamom kad ova ude primaću sobu
da nam posluži čaj. Kod mene pak Claude ne budi bogzna kakvo
zanimanje. Otprilike smo vršnjaci, mogli bismo nedjeljom zajedno
izlaziti, ići u kino, no ja volim svoju samoću i ne trebam društvo da mi
popuni vikend. Dobro mi dođu novčanice koje mi jedanput na mjesec
predaje đačetova majka. Po izlasku, s plaćom u džepu prijeđem ulicu i
ulazim u najbolju knjižaru u gradu. Pretvaram novac u književnost.
Čarobno.
Krajem godine mati mi ozareno priopći da joj je prijateljica savršeno
zadovoljna mojim radom. Vijest shvaćam doslovno: poučavam njemački,
đak napreduje. Mati me ispituje. Što voli, kakve oči ima? Ispada da joj ne
znam odgovoriti. Mogu reći da Claude zna bez pogreške nabrojiti
njemačke jake glagole. Primjećujem da se, poput većine naših
sunarodnjaka, muči s izgovorom zloglasno teškoga ch, koji im odveć sliči
glasu š, a mene ta sitnica neizostavno živcira. Naime ja je ne doživljavam
kao sitnicu: taj nježni šumor kojemu nema premca i do savršenstva ga
dovodi zamjenica Ich dio je čarolije njemačkog jezika. Đače pokušavam
ispraviti: “Sklopite oči, nemojte se grbiti, usredotočite se i recite Ich.”
Usne iznjedre mlitavo Iš. Tu sviram povlačenje. Uopće ne tražim da
Claude izgovori Eichhörnchen - vjeverice će se točnog izgovora načekati -
i ne nastojim doznati kakvu osobu učenička uloga skriva. Zanimaju me

~ 15 ~
Knjigoteka
daša&foxy

knjige koje na račun tih privatnih satova mogu nabaviti i progutati. S


današnjega mi se gledišta čini da mi se Claude u ono doba na svoj
nenametljiv način udvara. No onomad ništa ne vidim i ništa ne želim
vidjeti.
Moja mati pozove prijateljicu na čaj. S njom će doći i Claude. Mati mi
daje mig da ne bi bilo zgorega da osvanem u najboljem izdanju,
smješkam se i ostavim blago romantičan dojam. Pristanem. Mati mi
nakon čajanke daje do znanja da joj se mlado biće sviđa. Meni isprva ne
sviće da nam Claude ulazi u obitelj i gnijezdi se kraj mene na obiteljskom
stablu, nad čime se trebam zamisliti, ako ne i zabrinuti.
Brak mi nikad nije padao na pamet. Nemam ništa protiv bračne
zajednice ako u njoj i dalje mogu čitati knjige i ostati na određenoj
distanci: nemam se ni najmanju namjeru radi supružništva odreći
vlastite samosvojnosti i vlastitih strasti. Ne pamtim da smo Claude i ja o
tome razgovarali prije vjenčanja. Brak smo sklopili jedne ljetne subote,
bez ikakvih kerefeka. Matični ured, katedrala, biskup u čipkastoj
spavaćici na naramenice, mladoženja u fraku, mladenka u bijelome s
dugom povlakom, upakirana kao dar s mašnom, pir, valcer, torta na kat.
U organizaciju svečanosti uplićem se samo odlukom da na svadbeno
putovanje idemo u Zurich, jer znam da se onamo sklonio Thomas Mann,
pa se nadam da ću ga sresti na kakvoj kavanskoj terasi.
Nekoliko mjeseci poslije svadbe, nakon nedjeljnoga ručka kod svojte,
taj me roditeljski par zove u stranu. Bojim se da će razgovor potrajati, a
želim se što prije vratiti čitanju. Ispostavlja se da obitelj o meni
raspravlja već nekoliko tjedana, pa me oni sad kane izvijestiti o čemu je
riječ. Gospodin otac govori o prvoj bračnoj noći i našim odnosima.
Kakvim odnosima, pitam? Uz moj pristanak na brak s njegovim djetetom
nije palo nikakvo obećanje o parenju. Možda ovaj dio priče zvuči
nevjerojatno, no nastojim što točnije rekonstruirati činjenice. Ne
shvaćam zašto svojta odjedanput od mene traži da odbacim stid, a
predbračne smo nagodbe mahom vodili krajnje čedno, uvijeno i
neizričito, uz čaj iz najfinijeg porculana. Sjećam se da smo onomad
naveliko jeli pogačice s orasima. A sad mi izokola predbacuju što ne
podliježem prostoti i ne sudjelujem u prizorima poput onih na
vragolastim sličicama koje gimnazijalci krišom razmjenjuju pod skutima
kaputa: žena se u poluležećem položaju zadignute suknje ispružila na
damastnome divanu. Paperjastu rodnicu nudi popašnu muškarcu koji
stoji nada njom: hlače su mu spuznule preko gležnjeva, guzovi se izlažu
fotografskom aparatu, a udo se zacijelo uperilo u klonuli plijen, makar tu
gledatelj može samo nagađati, jer onomad nisi smio prikazati ukrućeno
~ 16 ~
Knjigoteka
daša&foxy

muško spolovilo. Ja se ne kanim upuštati u igrice tih likova koji nakon


pijane gozbe bludniče kao najsirovije vojničine. Claude i građanski odgoj
s kojim živi u meni bude preveliko poštovanje da takvom uvredom
kaljam naš odnos: djetinjstvo su mi obilježili popovski napuci: bludnost,
djeco moja, huda bludnost! No shvaćam da svijet od mene očekuje nešto
drugo, a osjećam da mu to ne mogu dati: hoće spolnost, putenost i, što je
najvažnije, djecu. Ja se tome zovu dužnosti ne mogu odazvati: Žudim,
valjda, samo za knjigama i za njemačkim jezikom.
Draže mi je da se Claude preda mnom ne razodijeva. Golo me tijelo
ne zanima. Claude se može frizirati, kititi paunovim i nojevim perjem ili
pomno njegovati ruke, no ja to takoreći ne primjećujem. Možda bi kakva
lijepa duša koja uživa u štivu u meni mogla pobuditi ljubav, no Claude ne
čita, pa i nemamo o čemu razgovarati. Claude je jednostavno tu. Nosimo
isto prezime, no nemamo ništa zajedničko. Claude školu završava s
bijednom ocjenom iz njemačkoga, no na račun drugih predmeta ipak
dobiva diplomu. Claude prihvaća mjesto u računovodstvu u nekoj drvnoj
špediciji. Stanujemo kod mojih roditelja, u velikoj sobi s kupaonicom i
radnom sobom za mene na prvom katu, i plaćamo stanarinu. Ne pada mi
na pamet da se selim, ondje mi je knjižnica. Claude se lijepo slaže s mojim
roditeljima, a s Anne bolje nego ja. Zajednički nam je život skladan, nikad
nitko ne diže glas. Svojima posvećujem dužno vrijeme, redovito večeram
za obiteljskim stolom, a nedjeljom ručam kod svojte. Odem čim ispijemo
kavu, i to uvijek veoma pristojno da se ne uvrijede, ali i odlučno, da mi se
nitko ne usudi prigovoriti. I nitko se ne bi odvažio. Ja sam obiteljsko
bubalo i tu službu savršeno obavljam. Pa tko se može potužiti? Roditelji
su me poticali na studij, iako sestre nisu tjerali, jer njima ništa nije išlo u
glavu. Iskoristili su moje diplome u žestokim pregovorima sa svojtom:
trgovački se bračni par želi pogospoditi i u meni vidi naknadu za
osrednju školsku spremu kojom se može pohvaliti Claude, pa mi se
svojta ne smije buniti da joj je itko podvalio. Imaju svoje gore list u
nastavničkom zboru gradske ženske gimnazije koja nosi ime književnoga
velikana i mogu biti sretni kakav prestiž ta služba nosi. Zato gospodin
otac ne ustraje kad pristojno dam do znanja da je ulazak u brak s moje
strane bio najveći ustupak: što se drugih stvari tiče, bolje da me prepusti
književnosti.

Claude je najmlađi od šestero braće. Ocu su ostali osigurali


pomladak kojim šije sve vršnjake: tridesetero unučadi. Možda i trideset i
dvoje, ne brojim. Što se našeg braka tiče, ostavio nas je na miru. Više ne
spominje djecu. Da je obitelj bila pobožnija, kamo bi Claude nego u
~ 17 ~
Knjigoteka
daša&foxy

redovničku službu? Ovako sam ja svojevrstan nadomjestak za svećeničko


zvanje.

Je li izostanak tjelesnog doticaja među nama nešto prirodno?


Umjesto da se razodjenem i upustim u putene igre, prve bračne noći
mašim se knjige. Claude ne komentira, dugo se zadrži u kupaonici i utone
u san prije nego što dovršim poglavlje. Dalje se Claude iz noći u noć
posve neupitno redi za počinak i ne odaje ni najmanji tračak
nezadovoljstva. Sad smo muž i žena, i to je kanda dovoljno. Bar se nadam,
jer nisam u stanju dodirnuti to tijelo, a ni podati se dodiru. Pri samoj
pomisli na to premirem od straha i sva sreća da me Claude hoće
poštedjeti te kušnje. Ne mogu teći da mi se tjelesno gadi: u meni ne budi
baš nikakav osjećaj, ni žudnju ni odbojnost. Ja se naslađujem drugim
stvarima. No čime se sladi Claude?

Nije da Claude prisvaja kupaonicu, no iz večeri u večer ima svoj


obred. Ma što bilo i ma kako kasno da liježe, čak i za Božić, Claude svoje
gaće pere u umivaoniku. Kakva je to neobična navika koju meni nitko
nije usadio? Ne znam da to itko radi, bilo moja mati ili moje sestre, a
muškarci pogotovo. Kod nas se rubljem bavi mati. Zaključujem da je ova
mala ceremonija posve osobna stvar, svojstven doživljaj vlastite intime
kao prljavštine koju luči čovjekovo tijelo, pa je treba ukloniti da svjež
krene u nov dan. U rodnoj su kući te poslove prepuštali pralji i valjda se
Claude od rane mladosti sramežljivo štiti od sluškinjina govorkanja. O
obredu nikad nismo progovorili, ne pitam odakle potječe, ne
razgovaramo. Ja imam svoj život, Claude ima svoj i potkraj dana se sreću:
večeri provodimo jedno kraj drugoga, iako bez većega međusobnog
zanimanja. Vjenčali smo se. Prisegnuli smo da ćemo jedno drugome biti
vjerni i ispomagati se, no tko je ikad spomenuo ljubav, tko je ikad
spomenuo poniranje u supružnikov svijet i međusobno oplemenjivanje?
Claude valjda ima neki unutarnji život, tatko ga nema? No ne trudim se
da ga istražim, radije ću uživati u strelovitome propadanju Gregora
Samse i pratiti polaganu agoniju Hansa Castorpa u podnožju njegove
čarobne gore, ili se priključiti gospođi C. pred kraj dvadeset i četiri sata u
životu jedne žene.

Ljubuje li Claude na svoju ruku? Onomad mi to pitanje ne pada na


pamet i tek si ga danas postavljam. Zamjenjuje li obredno pranje gaća
fizički doticaj sa žuđenim tijelom? Ne znam traži li Claude nasladu u

~ 18 ~
Knjigoteka
daša&foxy

samoći pa si, kad mene nema, zna priuštiti srhe uzbuđenja koje ja ne
pružam. Prebiru li prsti vlastitim tijelom glumeći tuđe ruke, moje ruke?
lako naizgled živim u čitalačkom isposništvu, znam si priuštiti dozu
slasti. Po povratku iz podruma tijekom rata, osobito kad me zima natjera
da dignem ruke od kakve knjige, katkad noću nađem olakšanje za
neizdrživu žudnju i nezatomljivu želju za nekim osjetilnim iskustvom u
nekoliko poteza pod krutim plahtama koje je moja mati valjda
popabirčila u samostanu, jer joj je teta bila glavarica u nekome manje
poznatome crkvenom redu. Claude kraj mene hrče, a ja u mislima
ponirem u Smrt u Veneciji i oblikujem lik mladca kojeg je Gustav von
Aschenbach pratio uličicama Serenissime: zamišljam dječaka bademastih
očiju, bljedoputih nadlaktica i moćnih bezdlakih bedara pod ovojem
kože. Je li mladi Tadzio ili uspomena na druga koji mi je svojedobno čitao
Thomasa Manna na trećem katu studentskog doma u Weimarskoj
Republici? U polusnu oblikujem crte nova junaka, spoj Hans-Joachima i
pojave nalik na kipove na javnim zdanjima građenim netom prije rata, na
palači pravde ili gradskom kupalištu: energične je brade, odlučna oka i
ispupčenoga prsnog mišićja. Često mi međutim treba duže da se
naužijem jer me ometa nametljiva uspomena na sestrino sladostrašće i
kako me toga dana mučilo podrhtavanje lustera u primaćoj sobi: kvari
milinu neuhvatljiva stvora koji mi promiče preko baldahina i spreže lik
Thomasa Manna s prijateljem iz mladih dana. Rečenice Smrti u Veneciji i
mladenački glas Hans-Joachima naposljetku će pobijediti i spas će mi biti
“...živi lik, ljubak i opor u svojoj ranoj muskosti, mokrih uvojaka i lijep
poput nježnoga boga, kako izlazi iz dubine neba i mora, kako izranja iz
elementa i izmiče mu...” 4

4
Thomas Mann, Smrt u Veneciji, preveo Zlatko Crnković (op. prev.).
~ 19 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Brzo ću i na vlastitoj koži osjetiti okupaciju i obveze koje sa sobom


donosi. Isprva reagiram kao mnogi sunarodnjaci. U nevjerici gledam
kako njemački vojnici paradnim korakom stupaju glavnom gradskom
ulicom, a osvajačka čizma bije tlo naše domovine. Ljuti me njihova
bahatost, kao što će me poslije ljutiti Volkerova neopterećena i
raspojasana muškost. Zamišljam ga golema i moćna uda, daleko ga
preuveličavam u odnosu na to kakav je u stvarnosti, no kako bi mojoj
sestri Anne pružao onoliko užitka da ga priroda nije obdarila preko
svake mjere i siline? I Francuskoj zamjeram kako se olako i glatko
pokorila vjekovnome neprijatelju. Mjesni je dnevni list izvrstan primjer.
Prema njegovim je napisima francuska vojska 13. lipnja 1940. slavila
pobjedu u Ardenima. Sedamnaestoga lipnja doznajemo da je u
Rethondesu potpisano primirje i u roku od tri dana novine se prema
dojučerašnjem neprijatelju očituju s najvećim poštovanjem. Ta što im
drugo preostaje? A kako se ja osobno opirem okupatoru? U doba lažnog
rata od jeseni 1939. do proljeća 1940. obratio mi se glavni stožer
francuske vojske jer je trebao nekoga tko zna njemački za prijevod
informacija koje širi nacistički tisak. Kad se predvečer vratim iz
gimnazije, mladi mi vojnik punačka lica donese svežanj materijala. Ima
vojničku frizuru, odora mu stoji kao salivena, oči su prodorne, a koža
nabrekla od mišića. Čitam novine i prevodim samo one odlomke koji mi
se čine bitnima. Vojnik čeka na stolcu pred vratima radne sobe. Dubokim
i toplim glasom pjevuši Chopinove nokturne. Izrazitim me stranim
naglaskom pita smeta li mi što pjeva. Odgovaram da su mi te melodije,
štoviše, drage. Kao i vaš glas, htjedoh dodati. Mladić je protuteža štivu,
otrovnim novinskim stupcima o neprijateljima njemačkog naroda, a oni
su uvijek isti: Englezi, Francuzi i Židovi. Nauživat ću se užasa i pakosti,
serviraju ih od prvoga do posljednjeg slova, neprestance huškaju na
ubijanje. Osobito ruže Židove. Nacisti ih žele ukloniti iz njemačkog
naroda kao da odstranjuju tumor. Tekstovi koje moram prevoditi vrve
prostačkim aluzijama. Mogli biste zaključiti da se sirote Njemice na
ulicama Münchena i Weimara neprestance izlažu opasnosti da ih netko
siluje, jer u nacionalsocijalističkoj glavi Židov nema mira i jedini mu je cilj
da operuša Gretchen. Sinagoge su legla poroka, javne kuće u kojima
njemačkim djevojkama prijeti sužanjstvo. Nacističko ćudoređe
zabranjuje brak između arijaca i Židova, te im ne dopušta nikakve
seksualne odnose. Jesu li pod svaki krevet postavili policajca da provjere
~ 20 ~
Knjigoteka
daša&foxy

krši li tko zakon? Da je Claude izraelitskog podrijetla i da živimo u


Njemačkoj, bismo li morali dokazivati djevičanstvo da ne završimo u
zatvoru? Nama to ne bi bio nikakav problem.

Riječ arijac mi je mrska, i to oduvijek. Ne znači ništa i ničemu ne


služi, nego samo unosi pomutnju. No kako ću drukčije reći?

Kad ispišem svoje, zna se dogoditi da ostanem sjediti. Nalivpero mi


je još među prstima, pogled luta cvjetnim uzorkom na tapetama, a duša
se ćuli prema momkovu mrmoru. Prepuštam mu se. Nakon nekog
vremena tijelo mi mjesečarski kreće prema mladiću. Odlažem nalivpero,
ustajem i otvaram vrata, a on se smjesta uspravi u stavu pozor. Dok mu
predajem svežanj novina i prijevode, više mi puta dođe da raskopčam tu
savršeno izglačanu odoru, no redovito susprežem žudnju. Zabranjeno je.
Onda su potpisali primirje. Sviće mi da mladi vojnik više neće
dolaziti, ne znam ni kako se zove, pamtim samo njegovo mladenačko lice,
kako mu pod vojničkom košuljom iskoče bradavice kad je ciča zima (ili to
ja budim iskru žudnje?) i kako mu duboki glas cijedi cijele note i
osminke. I dalje predajem u gimnaziji, no od vjenčanja više ne dajem
privatne satove, navikavam se na okupaciju, na neokupiranu zonu (bit će
kratka vijeka), na točkice. Claude i ja imamo pravo na 250 grama kruha
na dan, 200 grama mesa na tjedan (iako nismo u istom košu jer
muškarcima daju više nego ženama). Navikavam se na zračne udare, na
noći u podrumskim skloništima. Sve kuće u našoj četvrti imaju podrume,
pa ne moramo primati susjede. Nas je četvero: majka, sestra, Claude i ja.
Dovoljan nam je vinski podrum, tako da je moja čitaonica pošteđena.

Gledam mimohode okupatora u odorama i s kukastim križem na


barjaku, često prolazim ispred njemačkoga Soldatenkina, bježim iz kuće
kad vidim Volkera: ne pomišljam da se na bilo koji način oprem tome
takoreći sveprisutnome okupatoru. Ustrojava se pokret otpora, no mene
se ne tiče: nisam ni židovske vjere, ni pristaša komunizma. Kao i kod
mnogih drugih ljudi, moje je domoljublje mlako. Mrzim Volkera i zvon
njegovih peta na stubištu od orahovine kojim su mi preci kročili kroz
četiri naraštaja: mogu ga ubiti kad dođe sasuti sjeme u moju sestru i
zakopati ga u podrumu podno tajne knjižnice, nitko ne bi pojma imao,
samo bi se meni nokti po povratku malo crnjeli, a to bi riješila ribaća
četka prije nego što sjednem za stol; no sestra bi mi se zabrinula, završila
bi u Ravensbrücku ili u nekome vojničkom kupleraju na istočnome

~ 21 ~
Knjigoteka
daša&foxy

bojištu, od jutra do sutra ležala bi na slamarici i širila bedra, a mladi bi je


Nijemci jahali, ali ne više od dvije minute po vojniku, jer neće valjda tako
gubiti dane; među njima je i Hans-Joachim iz moje mladosti, ta sigurno je
negdje na bojištu. Ne bavim se mišlju da osobno tako pridonesem borbi
protiv okupatora, no kad bi svaki mladi čovjek mog naraštaja u potaji
smaknuo Nijemca koji mu ljubuje sa sestrom, kad bi se svaka djevojka iz
pristojne obitelji mašila kuhinjskog noža i prerezala vratnu žilu kucavicu
svakom Volkeru pomno obrijana zatiljka, vojske Trećeg Reicha riješili
bismo se za tili čas.
Zakopavam se u svakodnevicu. Dućani mijenjaju vlasnike.
Pozamanteriju gospođe Bloch i draguljarnicu Smaragd, koju je držala
stara gospođica Dreyfus, preuzela je konkurencija strastvenih
zagovornika nacionalizma i ne znamo što je s bivšim vlasnicima. Isparili
su, kućni su im vrtovi zarasli u korov, a prozorski se kapci ne otvaraju:
jesu li se zabarikadirali unutra? Jesu li našli utočište kod prijatelja negdje
drugdje, ili su se dokopali Švicarske pa ondje žive od novca koji su
zgrnuli na račun poštenih Francuza, kako to tisak rado tvrdi? Kome ćeš
vjerovati? Nijemci s vremena na vrijeme uhićuju učenike na izlasku iz
škole. Opetovano promatram te prizore jer mi učionica gleda na ulaz u
mušku gimnaziju. Ne znam jesu li Dutilleul, Marcellin, Garabédian i
Proust u pokretu otpora, no odvezli su ih i više se nisu vratili. Pretvaram
se da ništa ne primjećujem unatoč hicima iz pištolja: maleni Lachman,
sjećam se kad je ovolicni bio, udari u bijeg i ustrijele ga nasred ulice. Kad
odjekne hitac i Lachman se sruši, moje učenice zabijaju nos u bilježnice.
Ja naglas čitam.

Der du von dem Himmel bist,


Alles Leid und Schmerzen stillest,
Den, der doppelt elend ist,
Doppelt mit Erquickung fullest. 5

5
Ti koji si sa neba,
Svaku bol i patnju toliš,
Tko dvostruke jade zna,
Dvostruko ga krijepit voliš, (...)
Johann Wolfgang Goethe, “Putnikova noćna pjesma I.”, preveo Mihovil Kombol (op.
prev.).

~ 22 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Kako je taj Goetheov i Goebbelsov jezik lijep! Lachmanovi roditelji


stanuju nedaleko od nas, no nećemo ih posjetiti nakon tragedije: za
sestru to ne dolazi u obzir, mora misliti na svoj ugled. No što je s majkom
i sa mnom? Mislim da se bojimo da ćemo i same stradati, da će netko
vidjeti da izražavamo sućut roditeljima pripadnika pokreta otpora. Koji
je, da stvar bude gora, Židov.
Meni su stali na žulj kad su zabranili pojedine autore. Znanci iz
djetinjstva odlaze u ilegalce: momci bježe od radne obveze. Djevojke iz
ljubavi prema svojim draganima ili domovini jezde francuskim poljima i
u okviru bicikla skrivaju poruke za pokret otpora. Ja pak ne mogu bez
Thomasa Manna i za me je okupator tu prevršio mjeru. Tako organiziram
svoju malu podzemnu ilegalu, poput kakva vojnika bez puške.
Dogodilo se to jednog jutra. Okupator nas okupira već duže vrijeme.
Ja objašnjavam uporabu genitiva nakon prijedloga während prvome
razredu gimnazije. Netko kuca na vrata učionice. Ulazi ravnatelj Muller,
Alzašanin iz masovnog zbjega 1940.: zamijenio je Valabrèguea, kojeg je
Vichy opozvao. Ravnatelja u stopu prate dva Nijemca u gestapovskoj
odori. Viši i plavokosi, rumenih obraza i ratoborne brade, obrati mi se na
njemačkom i naredi da pođem s njima. Oprostite, mlade dame, moram
ići, kažem ja. Spremam bilješke u ručnu torbu, navlačim kaput od
kariranog tvida s ovratnikom od zečjega krzna i idem za gestapovcima, a
ravnatelj me ispraća pomalo sažalnim pogledom.

Gestapo se smjestio u palači Les Barres, jednome od najljepših


zdanja u gradu i negdašnjem sjedištu neke regionalne banke. Otkako smo
pod okupacijom, opustjeli su okolni pločnici koji su kao spone između
trgovačkih ulica nekoć vrvjeli svijetom: kao da se prolaznici boje prići
odveć blizu zastrašujućeg broja 10 Trga maršala Pétaina, koji će nakon
rata postati trgovačka komora na broju 10 Trga generala De Gaullea.
Ljudi idu zaobilaznim putom da ne moraju proći kraj pročelja Gestapa pa
da ne podlegnu znatiželji i slučajno kroz prozor ugledaju kakav prizor
kojemu ne bi smjeli nazočiti. Znamo da su bankovne trezore u podrumu
pretvorili u ćelije i da ondje nije veselo. Zgradu spominjemo kao Les
Barres: malog su Bergerona odveli u Les Barres. Pozvani na razgovor u
zgradu ulaze na glavna vrata, a često izlaze na stražnji izlaz, u kamionu
pod ceradom koji ih vozi u nepoznatom smjeru.
Ne znam zašto me zovu, no spopao me silan strah da više neću izaći
na prednja vrata. Nisam židovskog podrijetla, nisam ni u kakvu doticaju s
pokretom otpora (suzdržanost prema Lachmanovim roditeljima samo je
jedna u nizu mjera opreza), savjesno poštujem policijski sat, a tko bi
~ 23 ~
Knjigoteka
daša&foxy

mogao znati za moju tajnu knjižnicu? Na putu se mogu dati u trk kao
Lachman da uteknem pratnji. Ako mi se posreći, strojnice me neće
pokositi, no čemu bijeg? Kod mene takoreći nema govora o krivnji.
Onih nekoliko stotina metara od učionice do sjedišta Gestapa otežu
se u beskraj. Hodam među trojicom Nijemaca u odori i izbjegavam
poglede prolaznika, bojim se da ću sresti neko poznato lice, jer me
poznaje manje-više cijeli grad. Glasine će me već u roku od nekoliko sati
svrstati među žrtve ovoga nepoštenoga rata, ali i među njegove junačke
protagoniste. Odjedanput stajem uz bok usijanim glavama koje hvataju
jer se dižu na bunu protiv Švaba. Silno se bojim što me čeka u Gestapu,
no s dozom ponosa prihvaćam novi identitet koji silom prilika stječem
dok moja pojava izaziva ustrašene i zadivljene poglede. Smišljam čime
mogu potkrijepiti svoje besprijekorno ponašanje, no hoću li usto morati
dokazivati poslušnost? Jest da ne govorim i ne radim protiv okupatora,
da mi bicikl stoji u garaži dok drugi idu u partizane, no druga je stvar ako
se time moram hvastati pred neprijateljem da spasim glavu. “Ni da
prstom maknem, gospodine šefe Gestapa: vaša nam je vojska okupirala
svaki pedalj zemlje, a ja ni da trepnem, časna riječ.” Jesam li to u stanju?

Prolazimo kroz dvorišna vrata zgrade, penjem se monumentalnim


stubištem koje vodi na prvi kat. Sjećam se kako smo se otac, sestre i ja
tuda uspinjali kad smo onomad došli podići bakinu ostavštinu, lijepu
svoticu koju smo baštinili nakon njezine smrti. Tada je ovdje još bila
banka. Posjednu me na stolac pred dvokrilnim vratima ureda
ravnateljstva, divotnim stolarskim radom pozlaćenih dovrataka iz doba
Luja XIV. Čekam cijelu vječnost. Ne pada im na pamet da mi daju da nešto
prezaiogajim. U smiraj dana - jest da je zima i rano pada mrak, ali
popodnevno je doba (ili popodnevna dob - rječnik daje oba roda) već na
izmaku - napokon me uvode u ured. Nađem se pred mjesnim
zapovjednikom Gestapa, uljudnim i odlučnim čovjekom. Ne mogu umaći
vlastitoj struci. Zapovijedaju mi da budem na raspolaganju okupatoru za
razne pismene i usmene prevodilačke zadatke: sitnica, nekoliko sati na
tjedan. Sve u svemu, zanemarivo šurovanje s okupatorom, ni sluga
šurjakovoj Legiji francuskih dragovoljaca. Zašto me vrbuju tek sad, kad
su se Saveznici već iskrcali u sjevernoj Africi? Imam li izbora, mogu li
odbiti? Ne usuđujem se pitati: mozgati stignem kad se vratim kući.

Zapovjednik mi se obraća na njemačkome. Dođe mi da mu


odgovorim na francuskome, da mu dam do znanja kako ne zaboravljam
svoju zemlju i da sebe u to uvjerim, no ne usuđujem se. Stvar
~ 24 ~
Knjigoteka
daša&foxy

uzdržljivosti, bojažljivosti, straha? Bojim se izlaska na sporedna vrata u


kamionu pod ceradom. A usto tako volim govoriti njemački da odvraćam
automatski, kao rođeni Nijemci. Poput pušača koji se sladi dimom što mu
grebe grkljan, ja uživam u glasovima koji mi navru u grlo kao krdo divljih
konja, a osobito u onima kojih u francuskome nema, Ich babe das nie
getan, ich möchte docb etwas machen, 6 i savršeno ih izgovaram.

Tako ću naposljetku i na povratku proći kroz dvorišna vrata, a


prolaznike neću ni pogledati. U roku od nekoliko sati procurit će priča da
sam među malobrojnim sretnicima koji su se s obavijesnoga razgovora
vratili živi i zdravi. Ljudi će se pitati što me spasilo. Povezivat će to s
hajkom na pripadnike pokreta otpora koja je počela sutradan u zoru, ili s
uhićenjem moje kolegice iz gimnazije, pa će reći da je zacijelo trebalo
otkucati dva-tri imena: ta kako bi me inače Les Barres pustio na velika
vrata?
Da ušutkam glasine, moram otkriti pokoju mrvicu istine, makar bih
radije da se ne pročuje, jer zapovjednika Gestapa ne odbijam - ni kad me
prvi put priveo, ni poslije.
Nije mi bilo druge, kažem, ta čekao me kamion pod ceradom. Štoviše,
zapovjednik mi je zaprijetio da će mi ščepati i mater i sestru, makar je
njezin muž bio kolaboracionist, a tko zna gdje bi završile: možda u
kupleraju za višijevske legionare u Sidi Bel Abbèsu, ili negdje drugdje sad
kad je Alžir opet u savezničkim rukama. Nije istina, zapovjednik ničim
nije prijetio. Nastupio je obzirno. Donekle i s poštovanjem: nije mi ništa
rekao, no očito se divio kako vladam njegovim jezikom. No to je bio
domet njegova uvažavanja.
Za razliku od francuske vojske nisu mi dodijelili skoroteču za
isporuku u kuću. Po štivo idem jedanput na tjedan. Znam se načekati dok
me se Herr Des Roulieres - rodom hugenot čije se prezime čita s
naglaskom na prvome e, iako se piše bez akcenta - ne udostoji primiti da
ini uruči materijal za prijevod. On me pak ni najmanje ne cijeni. Unatoč
podrijetlu, pravi je opori Teutonac. Osvećuje li mi se za sudbinu koju je
njegovim precima prije niz stoljeća priskrbila starija kći Crkve?

Na odlasku iz ureda Herr Des Roulieresa izlazim na velika vrata i


prolazim kroz monumentalne dvorišne dveri od kovanog željeza koje su
oblikovali po uzoru na versajske. Katkad se poželim oglušiti na sastanak,

6
Doslovno: “Nikad ne učinih, želim nešto učiniti” (op. prev.).
~ 25 ~
Knjigoteka
daša&foxy

no moji su dolasci redovito besprijekorno točni. Stidim se što služim


Gestapu i teško mi je kad vidim kako su Švabe bez srama izvjesile
znakovlje Trećeg Reicha u arhitektonskim remek-djelima 17. stoljeća,
kad je francuska monarhija bila na vrhuncu. No ne dopuštam si ni minutu
zakašnjenja iako znam da ću čekati Herr Des Roulieresa, i to katkad
satima. Ponosim se svojom točnosti: tako ja pružam otpor, makar
priznajem da mi je gesta prilično samozatajna. Čekam na drvenom stolcu
u hodniku, što mi je prava muka jer se onuda tiska previše ljudi:
svakovrsni prekršitelji njemačkoga reda i zakona, mladi koji nisu
pokleknuli kao ja, ili oni koji su krivi jer su živi - mojsijevci koje su
iščeprkali bogzna gdje ili Cigani koje privode na čerge. Mrzim ta duga
čekanja. Tobože ne znam zašto, tobože iz puka poniženja što moram
služiti okupatoru, no naravno da nije sve u tome: u hodniku preda mnom
prolaze ljudi, likom, bojom kaputa i licem otisnu mi se na mrežnici oka, a
što se te slike više preslojavaju, teže mogu reći da ne znam za
zlostavljanja u pritvoru, batinanja, mučenja, zatočenja, smaknuća po
kratkom postupku, otpremanje ljudi bogu iza leđa i obitelji koje se ne bi
svojevoljno razdvajale. A što ja tu mogu nego da i dalje čubim na stolcu i
čekam da se Herr Des Roulieres smiluje i primi me (oteže tek toliko da
me dodatno ponizi, jer ne znam zašto bi potomak hugenotske loze inače
kasnio)? Danas se čudim kako mi je onomad sve bilo neupitno. Kako se
čovjek nade s bombom u ruci, kako se odvaži dići željezničku prugu u
zrak ili ispucati šaržer u ophodnju u sivozelenim odorama? Trebaš li biti
hrabar i lakomislen, ili te jednostavno treba goniti želja da se iščupaš iz
kolotečine predvidljiva života? Gospodine, ja se njemačkim jezikom
bavim da mogu čitati Goethea, Heinea i braću Mann, a ne da vama
pomognem da strijeljate golobradu mladež. Zato vam neću ništa
prevoditi. Druga mi je mogućnost da bez odgovora pristojno odem iz
zapovjednikova ureda, sjednem u tramvaj na postaji Palača Les Barres,
odvezem se do okretišta, žičarom se popnem na visoravan Roche-Noire i
odem u partizane. Ili pak da hinim peludnu groznicu pa da pred
dežurnim gestapovcima ispušem nos u neku od onih crveno-bijelih
zastava čiji golemi kukasti križ podsjeća na žigove na sapima stoke u
vesternima, jedan od onih jezivih barjaka koji vise s balkona palače Les
Barres s obje strane stubišnog prilaza i nagrđuju pročelje. Ja se pak
jednostavno vraćam kući. U strahu od smrti, zime, nedostatka
privatnosti? Ili u strepnji od “odlaska u ilegalu” i osjećaja da me neki ljudi
više neće imati u vidu, da će mi se život ondje rasplinuti? Ne znam, no u
partizanima se živi dvostrukim životom: imaš dva imena, dva identiteta,
katkad i dva lica, takoreći dva tijela. Žene nose kape i hlače. Nije li tu
prilika da postaneš druga osoba, presvučeš kožu, promijeniš frizuru, boju
~ 26 ~
Knjigoteka
daša&foxy

kose, spol i društvo? Ništa me od toga ne zanima. Meni je i ovako manje-


više dobro, vlastite mi oči, lice i tijelo odgovaraju takvi kakvi jesu - a zar
mi doista baš tako smeta što mi se sestra Anne sramoti? Ako prestanem
predavati njemački, što će od mene ostati? Ne mogu naći utočište u
bračnom životu, a jedini mi je prijatelj bio Nijemac. Najvažnije mi je da
mogu na miru čitati i tu su mi noći u podzemlju sasvim dovoljne. Mogu s
vremena na vrijeme prevesti dvije-tri kartice, propagandni letak ili
Obergruppenführerov govor: za Smrt u Veneciji itekako se vrijedi
potruditi. Gore u planini moje knjižnice ne bi bilo. A i kako ću u ilegali u
izvorniku čitati omiljene pisce ako nam je cilj da smičemo Nijemce gdje
god stignemo i kredom na zidu skrovišta bilježimo recke za evidenciju
trofeja? Kreda prlja ruke i škripi po školskoj ploči da se sav naježiš, no
takve neugodnosti mogu otrpjeti kad treba prepisati Heineov ili
Schillerov stih.

Des Roulieresov je ured u prizemlju i onuda prolazite na putu u


podrum, bivši trezor gdje su sefove valjda pretvorili u mučilišta. Tjedni
idu pa su mi nacistička vrzmanja već jasna. Političke zatvorenike šalju u
podrum. Često čujem urlike. Ja problijedim, no Nijemci se preda mnom
samo dalje žure amo-tamo kao da ništa nije bilo, kao da na donjem katu
ne kolju muškarce i žene koji su često još jučer bili djeca. Židovi i Cigani
(njih je manje) nestaju na kraju mog hodnika, okupljaju ih u prostoriji
bez prozora gdje je nekoć bio ured blagajnika banke. Uklonili su staklena
vrata i sigurnosnu rešetku, te ih zamijenili metalnim vratima.
Mimo mene prolaze cijele obitelji: očevi, majke, kćeri, bake, samci, a i
djeca bez roditelja. Zatočenici su mi često nepoznati. Valjda su pariški
Židovi koji su se sklonili u našem kraju. Ukebali su ih na nekom tavanu ili
u samostanskoj kuhinji, a djecu kod katolika koji su ih prigrlili. Svi znaju
da naš kraj vrvi Židovima. Čujem da jedni govore standardni njemački, a
drugi se služe narječjem, mislim da je berlinski govor ili takvo što.
Govore i španjolski, mađarski, češki, arapski, pa i francuski, sa
svakovrsnim naglascima. Čujem i običnu francusku riječ, ali te ljude često
poznajem. Naši su Židovi, dio su moga svijeta od malih nogu. Bude mi
neugodno kad mi se rubom kaputa otaru o cipele. Tu je nadmeni doktor
Astruc koji mi je mrzak, pa vlasnik kina Excelsior Kahn, skorojević koji
glumi plemića, sa ženom i blizankama. Jednog me jutra mimoiđe i
kitničarka gospođa Bloch. Gdje se mjesecima skrivala? Sjećam se posjeta
njezinu dućanu u majčinu društvu: topila bi se nad mojim plavim očima,
dala bi mi lizalicu i cmoknula me u lijevi obraz. Dobrohotno me grlila.
Sviđalo mi se kako je topla i miriše na cimet - da je meni taj miris - i
~ 27 ~
Knjigoteka
daša&foxy

sviđalo mi se kako dućan miriše na konac za kačkanje i naftalin. Majci


nije bilo drago što si obična trgovkinja dopušta takve izljeve. Htjela je da
se branim od njezinih poljubaca, no meni je gospođa Bloch pružala
puteni doticaj koji su mi kod kuće uskraćivali. Lice bi mi se drage volje
zarilo u njezina mekana njedra, obraz je što duže čuvao otisak njezina
crvenila za usne, a kaput trag mirisa na ovratniku. Čekam pred Des
Roulieresovim uredom kadli se vrata na kraju hodnika s treskom otvore i
pojavi se punašna ženica dotjerana kao iz kutije: našminkana, sa šeširom
na glavi, takoreći se utopila u debeloj crnoj bundi koja se riđe presijava.
Sprovode je dva njemačka vojnika, svaki ide s jedne strane, a ona hoda
sigurnim korakom osobe koju ne možeš vući za nos. Približava se i bojim
se da će me prepoznati. Da mi je u zemlju propasti dok ne prođe!
Proučavam si nokte, besprijekorni su kao i obično. Ona me ne primjećuje,
možda me ne prepoznaje, više nisam dijete. Vojnici je zatvaraju u
blagajnikov ured. Molim Boga da ne izađe prije nego što se ja uspijem
pokupiti. U roku od nekoliko minuta Des Roulieres otvara uredska vrata i
spašava mi život.
Iznaći ću svakojake izgovore da se što duže zadržim kod Des
Roulieresa. Pred tim mrskim časnikom koji za me nema pristojnosti
odjedanput nastupam ljubazno i takoreći umilno, samo da se ne nađem
licem u lice s gospodom Bloch, Pokušam izaći iz ureda na druga vrata, ne
znam kamo vode, ali bar se neću vratiti u hodnik koji želim izbjeći. Ne
polazi mi za rukom. Des Roulieres mi prepriječi put i odlučno pokazuje
uobičajena vrata. Na svu sreću, hodnik je prazan. Brže-bolje hvatam
maglu. Odonda se često sjetim gospođe Bloch. Više se nije vratila, samo je
iščeznula. Nakon rata je nitko ne spominje. Dućan je zadržao ime
Naprstak, no preuzela ga je neka brkata Talijanka. Zatim su ga pretvorili
u prodavaonicu cipela pa u banku, s podrumskim trezorom, ali bez
mučilista.

Rat traje, a nitko u biti ne zna tko će pobijediti. Novine lažu, možda
laže i Radio London, katkad pak govori istinu, no tko će ga znati? Pod
okupacijom smo i okupirani raznim stvarima. Ja prevodim, čitam, silazim
u podrum što češće mogu, uredno odlazim na redovite tjedne sastanke,
stražari s kukastim križem lupe petama dok prolazim, dio sam
gestapovskog inventara, dođe mi da zastrem lice kad ulazim u zgradu -
prije u želji da ništa ne vidim nego da nestanem. Ilegalci? Židovi? Jeste li
vidjeli moga sinka Janka? Ni oca ni sina. Ništa ne čujem, ništa ne vidim.
Hodnikom pred Des Roulieresovim uredom plove sjenke, svaki je
muškarac i svaka žena samo platana na rubu regionalne ceste. Ja s
~ 28 ~
Knjigoteka
daša&foxy

autobusnog sjedala krajičkom oka registriram kako promiču, no gledam


drugamo, ravno preda se, spas više ne tražim ni u plavoj crti Vogeza,
pogled mi se gubi u magli koja se u zimska jutra diže s tla, ne smijem ga
dići jer bi mi se moglo dogoditi da vidim lica. Ta bitni su krajolici, zar ne?
Krajolici su pak uvijek isti, moji ih preci već stoljećima gledaju: jelove
šume, gorska jezera i planinski vrhovi, zimi pod snježnom kapom. Ljudi
prolaze, Jure ususret sudbini. Nestaju dok trepnete, pregazi ih vrijeme.
Ne ostavljaju trag na ovome svijetu. Jedni umru od starosti, drugi odu
prerano. S rođenjem je ista stvar: ne biramo ni vrijeme dolaska ni
vrijeme odlaska. Ratova, nepravde, žrtava i krvnika ima otkako je svijeta
i vijeka. Moja je gospođa Bloch u vrijeme susreta na hodniku imala preko
pedeset godina i danas je jamačno mrtva: ta još nitko nije doživio sto
dvadeset godina. Ljudi kad-tad kapnu i povuku vas za sobom.
U književnosti su pak postojani. Ja ne želim kapnuti. Možda zato
toliko volim čitati? Da ljude nađem ondje gdje smo se rastali, da ih
potegnem za rukav i odvratim od nestanka i da održavam ravnotežu,
čvrsto s obje noge na zemlji? Čekaju me još cijele knjižnice knjiga koje
treba pročitati.

Jednog dana eto ti ponovno onog vojnika koji mi je u doba lažnog


rata isporučivao prijevodne zadatke. Tu je, stoji preda mnom. Ulazna su
se vrata otvorila i kroz njih su protisnuti skupinu ljudi: Židovi su. Vidi se.
Drukčiji su od drugih, makar ne znam po čemu ih prepoznajem. Mladić je
među njima, u civilu i viši od ostalih, impozantan. Sve šije. Smjesta ga
prepoznam.
Prošle su gotovo dvije godine otkako me posljednji put posjetio.
Dvije godine okupacije, poniženja, odricanja, sitnih kompromisa s
vlastitim načelima, dvije godine čekanja pred Des Roulieresovim uredom
i uzaludnih nastojanja da ne prepoznajem lica u mimohodu hodnikom.
Nebrojene stranice prijevoda za okupatora zaglušile su ono vrijeme i glas
kojim mi je pred vratima pjevušio nokturne. Živim u palimpsestu:
zlonamjerni je pisar sastrugao jednu priču da preko nje ispiše drugu, pa
je sad prva nečitljiva.
Kamo je nestao nakon potpisivanja primirja? Jesu li ga vratili kući, je
li bio u zarobljeništvu u Njemačkoj? Često mi je dolazio u san. Gol, u
stavu pozor, drži moje prijevode u visini prepona. Prstima mu prelazim
preko ramenog uleknuća, preko prsa čvrstih poput konjskog obraza i
trbuha: kažiprst kruži oko udubine, prst se uvlači u pupak, usiljeno
isturpijani nokat zagrebe blago zrnastu kožu, milovanje se dalje gubi u
smjeru bokova i guzova. Vojnik sveudilj stoji u stavu mirno po satničkoj
~ 29 ~
Knjigoteka
daša&foxy

zapovijedi, unatoč vlastitoj golotinji i mojim milovanjima, unatoč porazu


i okupaciji - samo mu usna gdjekad blago podrhtava. Tako je to išlo u
snovima. Nije mi padalo na pamet da ću ga ikad više vidjeti, a evo ga sada
usred gestapovskog hodnika dok čekam Des Roulieresa. Na jarkome mu
hodničkome svjetlu lice odudara od moje uspomene na nj. On mene ne
vidi. Ostario je, bolje rečeno, sazreo - što je sigurno posljedica dviju
godina rata koje vrijede dvostruko. Više ne sliči djetetu koje je premlado
odjenulo vojničku odoru. Obrazi su mu upali, no svejedno se ističe
stasom i naočitim profilom. Rat mu je u oči ulio neki ponos koji ja kod
njega prvi put vidim. Netremice ga promatram, on mene ne primjećuje,
pogled mu se izgubio u nekim drugim predjelima: ostali Židovi za nj više
ne postoje, stoji sam usred hodnika, na mjestu gdje ga je posadila
sudbina.

~ 30 ~
Knjigoteka
daša&foxy

U podrumu isprva nije lako. Nikad mi nije bila namjera da ondje nekoga
skrivam. Herman (tako se bivši vojnik zvao) nema odjeću za presvlaku.
Prvih nekoliko dana mora spavati na golu tlu jer nema ležaja. Najgore je
sa sanitarijama. Noćnu posudu mora davati meni, pa ga je sram. Ni meni
nije milo, no što ćemo drugo? Sad se smješkam kad se sjetim kako smo se
skanjivali oko tjelesnih stvari; noćna je posuda tričarija, puki smrad koji
se ne da - u međuvremenu doznajem da ljudi znaju pasti i na daleko niže
grane: jedu svoje bližnje u olupinama zrakoplova u Andama i piju
pišalinu u stočnim vagonima. Mene je snašlo samo pražnjenje noćnih
posuda za vrijeme rata.
Više ne znam kako je završio u podrumu. Sve se odigralo prebrzo,
slike mi se nisu stigle urezati. Stjecaj okolnosti, neki je esesovac okrenuo
leđa, registrator koji uvodi novodošle uhićenike je na užini. Mutno se
sjećam kako smo izašli iz palače Les Barres na glavna vrata i kako su
stražari lupili petama: meni u danome času taj komični prizor nije
nimalo smiješan. A i tko zna? Možda je neki gestapovac zažmirio u pravi
čas i prešao preko našeg bijega jer su mu se svidjele Hermanove oči ili
linija mojih križa. Onomad je ljudski život ovisio o takvim slučajnostima,
o smiješnim slabostima i sitnim neposlušnostima. Hermana dovodim
kući. Mati mi je negdje u kupnji, sestra je taman na katu osramotila
obitelj, vidi nas samo veliko ogledalo u predvorju, no zrcala ne pamte,
tajne se samo odskližu preko stakla i ne ostave trag. Hermana smjestim u
podrum i žurnim se korakom otputim u Gestapo. Moram natrag po
prijevode. Potez je veoma opasan. Što se dogodilo nakon što smo
pobjegli? Jesu li primijetili da imaju Židova manje? Jesu li stražari
prijavili bijeg? Grozničavo se penjem stubištem palače Les Barres.
Usisala je priljev Židova, hodnik je prazan: zacijelo su ih zatvorili u bivši
blagajnikov ured, ako ih pak već nisu izveli na stražnji izlaz i otpremili
kamionima. Des Roulieres likuje nad mojom omaškom: kasnim, ne
ispričavam se, grabim svežanj dokumenata koje je pobjednički prezirno
bacio na stol i odlazim iz ureda. Krećem u rat i osjećaj mi godi. Pružam
otpor, spašavam čovjeka, i to kakva čovjeka: umirem od straha, no život
mi dobiva smisao. Sad mogu trpjeti Des Roulieresova poniženja, kad
stražari lupnu petama više se neću osjećati kao da su mi opalili zaušnjak,
mogu žrtvama gledati u oči. Momak tirkiznih očiju dolje u podrumu
spašava mi život. I ja dajem svoj sićušni obol pokretu otpora.

~ 31 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Danas mi je jasno da mi se itekako posrećilo. Nacisti nisu primijetili


da Hermana nema, a drugi ga Židovi nisu cinkali, makar ih je bio glas da
su kukavice. Možda su baš iz kukavištva držali jezik za zubima.

I dalje skupljam kao mrav, ali u podzemno sklonište više ne nosim


knjige. Po povratku iz gimnazije pabirčim otpisanu kramu, a nje je u
ratno doba malo. U današnje vrijeme bacamo li bacamo, neprestano
škartiramo stvari, tako da i odbacivanje samo po sebi uključuje cijeli
pogon. No onomad su ljudi vječno popravljali, krpali i prenamjenjivali,
čak su prekuhavali ostatke hrane. Pletiva su se parala: nepomično stojim
raširenih ruku, držim ih na tridesetak centimetara razmaka, a mati oko
njih namata vunu prsluka koji se postojano pori. Potom predivo koje je
tako dobila potapa u vodu da se vuna izravna pa da je može opet plesti.
Moj petnaestogodišnjački pulover (ona bi rekla pulovor) dao je najmanje
četiri vestice za djecu moje sestre Isabelle. Kad su pak moje ruke bile
zauzete pisanjem domaćih zadaća ili poslije, kad me se kao odraslu
osobu više nije usudila pitati, mati je rabila naslon blagovaonske stolice
makar joj je tako sporije išlo. Sestra Anne nikad nije mogla mirovati duže
od dvije minute, pa je mati brzo shvatila da s njom nema smisla ni
pokušavati.

Podrumu je trebalo više komfora, no za rata na smetlištu vlada


takoreći jednaka oskudica kao i u tanjurima. Ne dolazi u obzir da u
podrum snesem madrac: nemam dovoljno snage, a ne mogu se nikome
povjeriti. Tako skupljam krpe, kučine i slamu pa noću u podrumu šivamo.
Herman je bio krojač. To jest bio je još štošta, no od djetinjstva barata
iglom. Tko bi rekao da su one silne šake tako precizne kad se maše
komada tkanine. Sijemo po cijele noći. On u iglu udjene dug komad
konca, nježno probode krpe koje treba spojiti pa sigurnim potezom
provuče konac tako da mu se niti nikad ne zapetljaju. Lako je u jednom
odrješitom potezu prošivao i najdeblje tkanine. Ja se uza nj bakćem s
drugim komadom svela i dok teškom mukom izvezem nekoliko
centimetara nepravilnih šavova, on je već namaknuo metre
besprijekornoga ručnog rada.
Donosim komade sukna koje pabirčim sa svih strana pa ih dodajemo
postojećem šiću.
Ova krpa na onaj komad plahte, što kažete? Meni se čini da bolje ide
u nastavku bež tkanine.

~ 32 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Razgovaramo dok šijemo u polumraku. Raspituje se o mojim


štivima, ja odgovaram pa mi kaže koja i sam zna. On postavlja pitanja i on
govori. Razgovor s vremena na vrijeme zamre. Zna i zapjevušiti. Topli me
glas obuzme kao u vrijeme lažnog rata. Često šivamo šutke pri svjetlu
malene svjetiljke za čitanje. Usredotočujemo se na rad - on bolje nego ja,
jer kriomice zirkam prema njemu. Milo mi ga je vidjeti.

Na silasku u podrum prolazim kraj majčine singerice. Radili bismo


brže da je možemo upotrijebiti, ali lišila bi me noći u kojima uživam u
rasplesanim prstima krojača Hermana.

Ponosimo se madracem koji smo izradili ni od čega. Posteljina sliči


zemljovidima Francuske s departmanima raznih boja na zidovima pučkih
škola, a danas bismo rekli da je pačvork: imamo svoj vlastiti šašavi
zemljopis. Iz očeva ormara kradem dvije košulje: mati ga više ne otvara,
a zar će se otac sjećati koliko je košulja bilo prije rata ako se vrati iz
zarobljeništva? Darujem i dva para iznošenih gaća: dosad smo ih nosili ja
i Claude. Sviđa mi se pomisao da ispod hlača mijenja muške i ženske
gaće, tako ga potiho ponižavani: jest da sve mogu svaliti na rat, no želim
nad njim zadržati određenu premoć. Želim mu olakšati život, ali ne
previše: da bude kao kanarinac u kavezu kojemu smo tobože zaboravili
promijeniti vodu samo zato da se ne može umiti kako treba. Mogu
izvoditi i gore stvari jer ga držim na milost i nemilost. Mogu ga izbaciti iz
podruma kad god se sjetim: mogu ga vratiti na brisani prostor pa neka ga
psi rastrgaju.

Herman može preživjeti samo ako ostane u podrumu. Moj je


zarobljenik, a u šake mi je pao lako jer je dobrovoljno pošao za mnom da
pobjegne Gestapu. Ne moram ulagati nikakav trud da ga zadržim u
zatočeništvu. Okolnosti ga drže u mojoj vlasti. No sad pretjerujem:
onomad ne iskorištavam situaciju. Tek danas shvaćam kakva je to moć
bila.
Hermanovo se ime piše sa samo jednim n i njemu je do toga veoma
stalo. Meni pak dugo treba da ga prihvatim. To mi je ime njemačko. U
Poljskoj ima mnogo Židova po imenu Herman. Herman je Židov. Nikad mi
ni jedan Židov nije bio ovako blizak - ako ne računam povremene mokre i
mirisne puse gospođe Bloch.

~ 33 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Prethodno mi je omiljeni Hermann bio Hermann Hesse. Prije svega


zbog Stepskog vuka. On je ostao gore na katu, u službenoj knjižnici.
Vraćam mu se zahvaljujući Hermanu. Stoji takoreći zaboravljen između
Patnji mladog Werthera i Kleistova Princa Friedricha Homburškoga. Kao
što već rekoh, ignoriram podobne pisce. Thomas Mann me naposljetku
potpuno zaokupio. Ponovno vadim Hermanna iz knjižnice i nalazim mu
mjesto na noćnom stoliću. Dok noćim na katu i uza me je Claude, mislim
na Hermana koji se pritajio u podzemlju i utjehu nalazim među
Hesseovim stranicama. Bez obzira na sve, večer provodim s Hermannom
- bilo da se piše s dva ili s jednim n - i bar tako mogu otvoreno živjeti
svojim tajnim životom.

Velim da mi je Herman na milost i nemilost, no nije li obrnuto? Čim


se mladi vojnik smjestio u podrumu, u meni se ponovno budi nespokoj iz
doba lažnog rata. Ja tog muškarca volim. Podrumski ga polumrak skriva i
udeseterostručuje žudnju: kao u vlaku strave u zabavištu, gdje je sve
uzbudljivo baš zato što vlada mrak. No što je s njim? Je li mi zahvalan na
spasu, je li to dovoljno da ga osvojim? Hoće li me jedne noći dodirnuti?
Danas više ne znam kako je Herman mogao onako dugo ostati u
podrumu. Dvije godine, tri mjeseca i dva tjedna praznim noćnu posudu
dvaput na dan. A nitko ništa ne primjećuje. Možda Claude, no to nikad
neću doznati. Biće koje me zapalo i bez doticaja prošlo kroz moj život
počinit će samoubojstvo 8. veljače 1944., a ja mu povod ne znam.
Oproštajnog pisma nije bilo. Jedne noći na povratku iz podruma nalazim
golo i nepomično tijelo, potrbuške leži na bračnoj postelji i kupa se u
krvi. Truplo pokazuje stražnjicu i prvi put je vidim: znam da ispada
nevjerojatno, ali točno je tako bilo, časna riječ. Ta mi golotinja nije
nikakav životni propust: Claude nema lijepu guzu, u meni ne budi
nikakvu žudnju, mlohavo se širi između križa i bedara, iz čmara viri
busen dlaka - nisu upadljive, ali izazivaju nelagodu. A možda mi je već na
prvi pogled odbojna upravo zbog okolnosti i jezivog otkrića po povratku
iz podruma. Negdje mi dođe da pokojnu osobu poljubim, prvi put od srca,
no sad je kasno. Claude ne zavređuje takvu uvredu. U kupaonici se na
prečki za ručnike suše netom iscijeđene gaće. Kakav je očaj ubio želju za
životom? Claude bijaše nenametljivo, odveć zatvoreno biće koje od mene
nije dobilo nikakav poticaj da se otvori i procvate, makar mi je to bila
zadaća. Naprotiv, uza me se samo zatvaralo u samoću i po svaku cijenu
sklapalo oči pred nezadovoljstvom koje mu je donio brak. Malo lažem
kad kažem da mi se nije ni pokušalo približiti: moje ga je ponašanje
unaprijed obeshrabrilo. Ta tko je još vidio da prvu bračnu noć prosjediš
~ 34 ~
Knjigoteka
daša&foxy

zadubljen u knjigu na njemačkome? Tijelo me nije privlačilo, i odatle sva


moja nastojanja da mu ne dam blizu i izbjegnem svaki doticaj.

Je li golo tijelo koje prvi put vidim uvaljano u krv koja se već crni
nakon što ga je život napustio jedina posmrtna poruka koju mi ostavlja
Claude i osvrt na naš nikad oplakani erotski život? Je li ovo samoubojstvo
svojevrsno povlačenje i daruje li mi ga Claude da se mogu potpuno
posvetiti akciji Hermanova spašavanja?
Takvo je samoubojstvo u jeku rata donekle neukusan potez.
Žrtvovanje vlastita života moglo je pridonijeti borbi protiv okupatora:
razneseš se u gradskom kazalištu na koncertu Charlesa Treneta, kad je
parket pun njemačkih vojnika i Narodne vojske. Claude i ja smo kao muž
i žena proživjeli dvije godine okupacije (zašto nikad ne kažemo “kao žena
i muž”?), a nije se ukazala prilika da doznam kako diše po pitanju
okupacije i pokreta otpora. Mi o tome ne razgovaramo, ne razgovaramo
ni o čemu, čak ni o gaćama koje vise na sušilu - o njima pogotovo ne. Ja ih
samo primijetim kad uđem u kupaonicu. Ne mogu se pretvarati da ih
nema. Nagrđuju prostoriju kao vječni prijekor ili zastava na pola koplja,
poput natpisa “podrumsko sklonište za 50 osoba” koji je ostao na
zgradama u Aveniji Republike do sedamdesetih godina, kad je
osiguravajuće društvo u čijem su vlasništvu bile obnovilo sva pročelja.
Podrumska su skloništa zatrpali. Ja pak do dandanas duboko u sebi
nosim podrumsko sklonište za 1 osobu, a na savjesti mi je Claude sa
svojim samoubojstvom.

Zašto me mori krivnja zbog propusta s kojim živim već gotovo


šezdeset godina? Nisam profesionalni posilni pa da bdijem nad tuđim
životom. Bili smo glavni likovi u pripovijesti o supružnicima koji osam
godina bez dodirivanja spavaju u zajedničkoj postelji i bez riječi zajedno
doručkuju. Roditelji nam predlože da se vjenčamo i moj je odgovor:
“Zašto ne?” - tako se pak zvao brod istraživača Charcota o čijim mi je
pothvatima u antarktičkom pojasu kao djetetu pripovijedao otac - no ni
Claude ne odbija i ne postavlja nikakve uvjete. Ta valjda ne puca na nešto
više od potpisivanja bračnog ugovora? Da su mi rekli kako Claude od te
zajednice očekuje bilo erotska iskustva ili razgovor, od braka ne bi bilo
ništa: može Claude još godinama kod mene besplatno učiti njemački,
bitno da se ja elegantno izvučem iz škripca. Ich bin du bist er ist 7 i
ostanimo u prijateljskim odnosima. Ich weiß nicbt was soli es bedeuten

7
“Ja sam, ti si, on je” (op. prev.).
~ 35 ~
Knjigoteka
daša&foxy

daß ich so traurig bin 8 i točka. Claude u meni ne budi ni ljubav ni žudnju,
a koliko se sjećam, ne daje ni najmanji nagovještaj da me voli ili da ima
potrebu za bilo kakvim spolnim odnosom. Ništa. Naš je brak mirna
ravnica, bljutav i neugledan ladanjski krajolik bez ikakvih iznenađenja i
naleta vjetra. Bezbrižje, štono veli ime palače Fridrika Velikoga Sanssouci.
Ništa. To je prava riječ, baš kao što je 14. srpnja 1789. u svoj dnevnik
zapisao Luj XVI. Ništa. I sutradan ništa. Ista stvar i sljedećeg dana. Pa
odakle onda to samoubojstvo bez povoda i objašnjenja? Samo da mi
nabije krivnju koja me prije nije mučila? Nemam pojma. Ako Claude tako
čezne za ljubovanjem i uzajamnim dodirima, zašto ne prijeđe preko mog
odbijanja? Može me i silovati: u braku je to navodno česta pojava, a čin
ne bi bio nasilan kao ubojstvo. Ovo je samoubojstvo i dandanas
zagonetka, opterećuje me. Naš je brak već sam po sebi bio nešto
nedokučivo, no to mi nije smetalo. Prilagodiš se. Neugodni je osjećaj
krivnje navro tek poslije: kad te taj jedanput obuzme, više ne pušta. U
ratno mi je doba laknulo: Claude više nije tu, pa mogu noću duže boraviti
u podrumu s Hermanom. No kad nakon oslobođenja pokušamo dalje
normalno živjeti kao da se ništa nije dogodilo, nakon što mi siluju sestru
Anne i otac se vrati, nastava u gimnaziji više me ne veseli, sve mi se ratne
dogodovštine obijaju o glavu i neprestano me progoni jedno pitanje:
“Zašto?” Zašto Claude diže ruku na sebe? Zašto ja ništa ne slutim?

Na sprovod dolaze roditelji u crnini, braća, sestre, nećaci i nećakinje;


sprovod je velik s velikim posljednjim pozdravima u mjesnom dnevnom
listu. Čak i gimnazija nevoljko izdvaja za maleni spomen da mi u
novinama posredno izrazi sućut, no nitko mi od kolega i učenica ne
prilazi ni na hodniku ni u zbornici da mi išta kaže. Svaki nov dan nosi
svoje drame i postoje olakotne okolnosti, no zar bi nekome kruna s glave
pala da me na nekoliko trenutaka uhvati za mišicu i izrazi mi sućut - ne
mora biti sažalan. Ta ne mogu tek tako prijeći preko trupla u vlastitome
krevetu, trupla bića s kojim mi je prošlo osam godina života. Na kraju
krajeva, svijet ne zna da se nikad nismo ni pipnuli. Ili mi se u očima ipak
vidio nedostatak žudnje? Danas svi o svemu otvoreno govore i žele sve
znati, pa bi me možda odale, no 1942. Francuzi već pred štočim žmire, pa
koga briga jesu li gospodin i gospođa X konzumirali svoj brak? Hinim da
ne primjećujem ravnodušje koje oko sebe vidim. U ono me doba nije
pogodilo.

8
“Ja ne znam kakva mi sjeta obuzima dušu svu.” Početni stihovi pjesme “Lorelaj”
Heinricha Heinea, u prijevodu Ferde Ž. Milera (op. prev.).
~ 36 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Naravno da se Crkva pretvara da ne zna kako je riječ o


samoubojstvu. U ratu se umire na sve strane. Gospodin otac ode u
biskupiju, ima dobre veze, dva se sata zadrži u biskupovu uredu i po
njegovu izlasku Claude podliježe plućnom edemu s izljevom krvi. Može
dobiti zadušnicu. Moram otrpjeti žuč župnikove propovijedi. Uspio je
samoubojstvo prišiti Židovima i ozračju bluda koje već desetljećima
nameću Francuskoj. Župnik je prevršio mjeru, što jest, jest. Nedugo je
poslije nadrljao, u paketu sa svećeničkom haljom. Netko iz pokreta
otpora smaknuo ga je rafalom iz strojnice na sam dan oslobođenja, pred
vlastitom crkvom. Tijelo mu se svalilo na jednu od kamenih klupa koje
tobože podupiru pročelje zdanja, kao da je posve prirodno klonuo
iznemogao od euharistijskog slavlja: samo mu je izraz lica bio
zabezeknut. Vidiš da je mrtav jer su mu meci prorešetali cijelu halju.
Podsjeća na Svetog Sebastijana, samo u pokojnijem izdanju. No meni tog
dana nije do likovanja, muče me druge brige - a i tko bi se veselio
ubojstvu čak i kad ga je žrtva zaslužila?

Mimo praznog mjesta u postelji, u životu mi se malo što mijenja


otkako Claude više nije tu. Odjeću ostavljam u ormaru. Bračni drugovi
kad-tad isprazne garderobu jer ne mogu više gledati predmete koji ih
podsjećaju na pokojnu ljubav, no mene ne mori nikakva bol, žalost mi je
površinska i ne opterećuje me, pa odjeća može ostati u ormaru, ne smeta
mi. Ne vadim je. Dandanas ondje visi, možete provjeriti, prašnjava je kao
sam vrag jer mrzim zaštitne košuljice. I podrum je ostao isti. Neću vratiti
knjige na mjesto nakon rata. Čitaonica stoji netaknuta, kao uspomena na
stara vremena i jedno od istinski sretnih razdoblja u mom životu. Moj je
muzej, kao Freudova kuća u Beču. U njoj tražim počinak kad mi se čini da
je život nepravedan. Makar ne baš svaki put: ispalo bi da sam povazdan
ondje.

A možda se župnik ne vara? Možda je za samoubojstvo kriv Židov


kojeg skrivam dolje u podrumu. No tko mari za Hermanovo židovstvo?
Bitna je njegova ljudskost. Ne žali se na podrumski život. Mnogo čita.
Dnevno svjetlo dopire kroz podrumsko okno koje smo za svaki slučaj
djelomice zabarikadirali. Otvor gleda prema začelju kuće, nedaleko je zid
koji nas dijeli od vrta Christopheovih i taj uski i mračni prolaz nitko ne
rabi. Tlo pokriveno mahovinom ne vidi sunca i okno nikad ne hvata
sunčeve zrake. Herman u tom sumračju uči cijele Heineove pjesme
napamet: tako vježba pamćenje. Ne govori njemački, ali ga dobro
~ 37 ~
Knjigoteka
daša&foxy

razumije zahvaljujući jeziku za koji mi se u Gestapu činilo da je berlinsko


narječje. Herman govori jidiš. Moj je dojam bio da Židovi govore jezik
zemlje u kojoj žive, poput kitničarke gospođe Bloch. No u Poljskoj Židovi
nisu govorili poljski, čak ni hebrejski. Nego jidiš. Jezik dolazi pitaj boga
odakle i ja ga razumijem. Pomislili biste da je blago iskvareni njemački
prošaran riječima s drugih strana koje iskaču kao lutke na pero i
zgodnim, pomalo smiješnim izrazima. Zapravo je Herman Heineove
pjesme već znao napamet, ali na jidišu. Recitira mi ih.

A fihtnbom štejt anzam


In cufn ergecvi lm šlefert:
In de kalte šnej
Dekt vi a dek im ci

Er kulemt fin a palme


Vas štejt in mizrahland
In trojert stil in anzam
Dort of a felzenvant.

Tu pjesmu znam napamet i često je recitiram. Ein Eichtenbaum steht


einsam. No na drugom je jeziku, koji je pak silno blizak, a opet i silno
dalek. Razumijem gotovo sve riječi, no tako su se neobično izobličile da
su mi smiješne. Slušam kako Herman recitira, u mračnu mu podrumu
slabo razabirem lice, miriše mi po prokrijumčarenome komadićku
marsejskog sapuna čiji je miris začinio tračak njegova tjelesnog vonja.
Čuje se da strastveno ljubi tu poeziju. Dođe mi da ga uhvatim za glavu,
privučem k sebi i poljubim ga. Ne mičem se, naizgled sam od kamena, a u
sebi gorim i ponavljam iste stihove kako ih je zapisao Heine:

Ein Ficbtenbaum steht einsam


Im hohen Norden auf kahler Höh.
Ihn schläfert, mit weisser
Decke Umhüllen ihn Eis und Schnee,

Er träumt von eine Palme,


Die, fern im Morgenland,

~ 38 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Einsam und schweigend trauert


Auf brennender Felsenwand.

Herman je dugo držao izdanje Heineovih pjesama u unutarnjemu


prsnom džepu kaputa: zvao ga je buzemkešene. Bila mu je to najdraža
knjiga. Morao je se odreći kad je maršal Pétain proglasio Zakonske
odredbe o statusu Židova: nije htio da ga išta oda. Herman mi kaže da je
knjiga skrivena pod krovom zgrade na broju šest Marceauove ulice, gdje
je stanovao u potkrovlju kod gospođe Pelloux. Glavnina knjiga ostala mu
je u Parizu i tih je nekoliko svezaka u doba njemačke invazije prijatelj
spalio u peći na ugljen. Ostao mu je samo taj Heine, možda je i dandanas
kod gospođe Pelloux. Zanimljivo je da nju poznajem. A možda nije ni
čudo, grad je malen. Predajem njezinoj kćeri u osmom razredu. Kad su ga
razvojačili, Herman je našao sobu u gradu, nije se htio smjesta vratiti u
Pariz, nego je radije pričekao da vidi što će dalje biti. Poslije su mu
pariški prijatelji savjetovali da se ne vraća: naš je grad u okupiranoj zoni,
no u provinciji ćeš se lakše prehraniti - a i sakriti, bude li potrebe.
Planine nisu daleko. Gospođa Pelloux je žena na mjestu, muž joj je
početkom tridesetih godina umro od posljedica trovanja plinom kod
Verduna, pa je sama odgajala kćer jedinicu Monique. Nakon proglašenja
protužidovskih zakona nastavila je Hermanu iznajmljivati sobu, što ne bi
svatko učinio. Hermana su uhitili kod gospođe Pelloux u svitanje onog
dana kad smo se sreli u Gestapu, no misli da ga nije prokazala. Prije ga je
odao susjed gospodin Besson, profesor književnosti i moj kolega iz
muške gimnazije. Veoma fin čovjek.

Koliko se sjećam, nitko od ukućana nije reagirao kad smo u


novinama pročitali vijest o zakonskim odredbama koje je Židovima
nametnuo maršal. Valjda smo ih svrstali među bezbrojne zakone koje su
uveli početkom okupacije. Na svagdašnji nam je život svakog tjedna
utjecao bar jedan novi propis. Statut o Židovima nije nas se ticao jer ih u
našem krugu nije bilo. Štoviše, tom su mi se prilikom otkrili među
ljudima za koje mi ni nakraj pameti nije bilo da su Židovi: veoma
pristojnim ljudima poput ljekarnika Beaucairea iz Karmelićanske ulice i
suca Lyona. Njegova je žena majčina prijateljica iz djetinjstva, no nisu
ostale u vezi. Zvala se Véronique Lecoeur, a mati ju je iz nekog razloga
zvala Vonique. Ti se Židovi ni po čemu nisu razlikovali od ostalih
sugrađana, samo su nam doista bili tuđi jer njihovu djecu nismo viđali ni
na vjeronauku, ni u privatnim školama koje smo sami pohađali, a ni u
izviđačkoj organizaciji.
~ 39 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Kažem Židovi, Židovi, no što mi to znači? “U Poljskoj su Židovi


govorili jidiš.” Što ja znam? Ne piše u knjizi, nego mi je rekao Herman. On
to uzima zdravo za gotovo jer se u njegovoj kukavnoj ulici u Varšavi
govorio jidiš. A drugdje, u Krakowu, u otmjenim četvrtima i toplicama?
Negdje čitam da je veliki poljski pjesnik Julian Tuwim bio Židov. Pa kako
je onda postao veliki poljski pjesnik? Tako što je s bakom razgovarao na
jidišu?

Želim doći do Hermanova Heinea. Moram se dokopati toga ratnog


blaga. Hermanu ništa ne govorim jer ga želim iznenaditi. Dugo
razrađujem taktiku. Ni gospođa Pelloux ni Monique nipošto ne smiju
naslutiti da poznajem Hermana. Znam kako ću se uvući u kuću, Monique
mi je učenica i lako ću smisliti izgovor, no kako da se domognem sobe u
potkrovlju? Sigurno je pod ključem, a možda su je nakon Hermanova
uhićenja ponovno iznajmile. Monique mi nikad prije nije privukla pažnju.
Učenica kao svaka druga. Njemački doživljava kao školski predmet koji
treba svladati i trudi se tek koliko mora za prolazne ocjene. Tako je
opisuju i kolege iz drugih predmeta: dijete kojemu naizgled ni do čega
nije stalo. Mrtvo je puhalo i pomalo povučena, a majka kod kćeri ne
potiče nikakve ambicije i poprilično je mazi. Ništa što bi pobudilo moje
zanimanje. Posve je proračunano počnem isticati u razredu. Više se
posvećujem njezinim zadaćama i radije podcrtavam dobra rješenja nego
nezgrapnosti. S vremena na vrijeme pozovem je k sebi nakon sata da joj
kažem kako mi je drago što napreduje. Moja novorođena pažnja uskoro
počinje djelovati na njezino ponašanje. Isprva je zbunjuje, izašla je iz
sjene u koju se povukla i ne zna se postaviti. No, poput svakoga ljudskog
bića u sličnoj prilici, uskoro počinje reagirati na zanimanje koje iznenada
pokazujem. Njemačkom se jeziku posvećuje sa sve većim žarom. Na opće
se iznenađenje promeće u jednu od najmarljivijih učenica u razredu, tako
da će mi naposljetku postati manje odbojna, unatoč prištićima i obilju
prhuti u pletenicama. Prvi mi je cilj da me njezina majka pozove na čaj:
dalje ću smisliti kako da se dokopam potkrovlja. No Monique mi olakša
posao. Svidjela joj se Schillerova pjesma koju obrađujemo na satu, Das
Mädchen aus der Fremde. Moj je pogled odrasle osobe do te mjere
probudio curetak da si laskam kako se poistovjećuje s djevojkom iz
pjesme.

~ 40 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Blizina njena svakog sretnim čini i svako srce opije se njome, al’ uvijek
stoji na nekoj visini, u dostojanstvu izdvojena svome. 9

Zamolila me da joj pribavim svezak njegovih pjesama. Pristajem s


namjerom da iskoristim posudbu i približim se svom cilju. Dajem joj
primjerak na gotici objavljen u Berlinu 1934. u čast - kako stoji na
naslovnoj stranici - zaštitnika njemačke književnosti, ministra za
Volksaufklärung und Propaganda 10 dr. Josepha Goebbelsa. Bio je to
svadbeni dar mojih kolega.

Za nekoliko tjedana, pod izgovorom da zbirku Schillerovih pjesama


hitno trebam, jedne nedjelje promišljeno pričekam da se gospođa Pelloux
i njezina kći vrate s mise pa nazovem. Pozovu me na čaj toga istog
poslijepodneva. Kuća je pomalo mračna i odgovara mojoj predodžbi
ognjišta na kojem je preminuo plinom otrovani veteran iz Prvoga rata, s
čipkastim podmetačima i otužnim zavjesama. Ulazna vrata resi medaljon
s kategoričnim natpisom: “Što vrag ne može, učinit će žena”. Gospođi
Pelloux obilato nahvalim kćer, što baš i nije iskreno, no važnije je da se
dokopam Hermanove knjige nego da kažem istinu. Monique sva cvate
pod utjecajem moga hinjenog zanimanja, njezina mi mati kaže da je
presretna kako joj se kći preobrazila i nema veze što uopće ne razumije
njemačko pjesništvo: Hermanu ću vratiti knjigu kao ratni trofej, pa si
danas s punim pravom mogu nadjenuti slobodarsku frigijsku kapu. Kroz
razgovor doznajem da gospođa Pelloux u kući živi sama s Monique.
Hermanovu sobu poslije više nije iznajmljivala.

Jednog poslijepodneva u veljači imam posljednji sat u Moniqueinu


razredu pa je zamolim da ostane nakon nastave pod izgovorom da ću joj
predložiti nova pjesnička štiva. Velikani Goethe i Schiller (Heinea
namjerno zaobilazim da se ne kompromitiram) u razdoblju romantizma
zasjenili su djela Müllera, Bürgera i nekih drugih pisaca, koja odlikuje
sjajan ritam i tankoćutnost. Zapodijevamo razgovor o toj temi. Svodi se
na monolog jer Monique u takvoj raspravi ne može parirati. Njezino je
znanje jezika odveć oskudno da bi uopće mogla cijeniti književnost. No u
sedmom je nebu jer je ističem. Misli da je netko i nešto. A ja je
prepredeno zadržavam i čekam da padne noć. U sat vremena razgovora

9
Friedrich Schiller, “Djevojka iz tuđine”. Prema prijevodu Trifuna Đukića (op. prey.).
10
Reichsminister fur Volksaufklärung und Propaganda - ministar javnog
informiranja i propagande (op. prev.).
~ 41 ~
Knjigoteka
daša&foxy

nerado dajem oduška vlastitu oduševljenju pojedinim pjesmama (malo


mi je prostački da osjećaje otkrivam osobi koja mi nije bliska i u biti je ne
želim bolje upoznati), a onda okrenem glavu prema prozoru i tobože se
iznenadim što je već zanoćalo. Monique ne razumije zašto se uzrujavam,
pa joj objasnim da se bojim povratka kući jer su nam prije dva tjedna
susjedu našli mrtvu, dobila je metak pred vratima gradskog parka, a ja
onuda moram proći na putu kući. Ne zna se je li ubojica kakav pripiti
njemački vojnik ili poremećeni terorist na saboterskom zadatku (ne
poznajem Monique dovoljno dobro, pa bolje da ga ne zovem ilegalcem).
Monique mi predlaže da prespavam kod nje, stanuje prekoputa i nemam
se čega bojati, a soba na drugom katu slobodna je otkako je gospodin
Herman otišao. Osjećam se kao lovačka kuja kad čuje jarebicu kako šuška
među lišćem pa ćuli uši i diže gubicu. U očima joj se zakrijesi žudnja
dostojna lovkinje Dijane i vrh njuške se ovlaži. Prikrivam uzbuđenje i
nehajno pitam: “Koji gospodin?” Majčin podstanar, veli mi Monique, ali
gospodin već dugo ne spava kod nas. Hermanovo ime izgovara
ravnodušno, ni da trepne: čudno kako mu iz njezinih usta ime zvuči
gotovo bezizražajno. Zar stanar kod mladice nikad nije pobudio nikakve
osjećaje? Kako se iz dana u dan mogla opirati dražima visokoga
plavookog Židova duboka glasa, širokih ramena i izdašnih šaka? Kako da
znam što je za nj osjećala? Ne usuđujem je se pitati, ta ja joj predajem
njemački. Službeno ne poznajem tog Hermana koji je nestao iza
gestapovskih rešetaka. Ne mogu, velim, nikad ne znaš, možda se baš
večeras vrati. Neće, nemoguće, ona će. Zašto, pitam ja. Ona rumeni. Hoću
reći, pala je noć, već bi stigao da kani doći. Zna da se neće vratiti.
Prešutno zna da iz Gestapa nema povratka. No što misli, gdje je? U
tamnici, u radnom logoru? Sigurno ne sluti da u dubini mog podruma čita
Heinea u izvorniku i nosi moje gaće ili rublje koje u baštinu ostavlja
Claude. Uz hinjenu nevoljkost prihvaćam Moniquein poziv.

Gospođa Pelloux pak reagira kao da je kod nje odlučio prenoćiti Luj
XIV. ili joj na večeru dolazi Nefertiti. Obrok je skroman: rat je, a gospođa
Pelloux ne opskrbljuje se na crno kao neki, no silno me susretljivo
dočekuje. Ne dopušta da platim obrok i naposljetku prihvaća točkice za
kruh koje joj nudim. Inače škrto čuvam te bonove jer moji obroci moraju
prehraniti dvije osobe, no neću valjda škrtariti sada kad sam nadomak
cilja. Za večerom razgovaramo o svemu i svačemu, samo ne o ratu. U ono
doba površni znanci izbjegavaju tu temu. Bilo kakva primjedba može se
napuhati, iskriviti i netočno protumačiti, hvataju vas za svaki zarez.
Razgovaramo o gradskoj okolici, o šetnjama koje nam se po lijepome

~ 42 ~
Knjigoteka
daša&foxy

vremenu nude, o obilnu snijegu prethodne zime, tramvaju i


automobilima na plinski pogon. Gđa Pelloux pripovijeda o zimskim
nedjeljama u mladosti. Sa skijama na ramenu popeli bi se do križa
Primavere, podno križa bi užinali i onda bi slijedio veliki spust u dolinu.
Vratili bi se tramvajem oko četiri sata i prije spavanja se počastili
zapečenom juhom od luka. Oko devet im poželim laku noć pod
izgovorom da za sutradan moram ispraviti brdo zadaća. Gospođa Pelloux
mi veli da u mojoj sobi nema grijanja, pa ću teško raditi ako zebem. Ništa
novo, odgovaram ja, kakva su danas vremena. Kaže da za noć nemam
brige, Monique će mi donijeti termofor. Vodi me na drugi kat. Ondje
otvara vrata: samo su jedna, vode u Hermanovu sobu, potkrovnicu čiji
izbočeni prozorčić zacijelo gleda na ulicu. Načas me ostavi, ode po noćnu
košulju, ručnik i rukavicu za kupanje. Nudi da mi poslije donese uvarak,
pristanem da je ne uvrijedim, no kažem da naposljetku ipak neću
ispravljati zadaće pa možda taj uvarak... Uopće ne sluša što govorim,
nego izlazi iz sobe i moli Monique da smjesta pripremi uvarak i termofor.
Kaže mi laku noć, uskoro evo i Monique sa zamjenom za grijanje,
dobivam i noćnu posudu jer je zahod u dvorištu koje gleda na začelje
Svetog Ljudevita. Ishitrena bliskost s učenicom i njezinom majkom blago
mi je neugodna, no pred noćnim se posudama više ne skanjujem jer
danomice praznim Hermanovu: čovjeka koji se po ulasku u podrum nije
mogao odreći svojih tjelesnih funkcija ne mogu uzdržavati bez
neizmjerne uvidavnosti. Katkad snujem kako bi bilo praktičnije da
spasim kakvu zmiju: svakih deset dana nađem joj kakva miša pa neka se
gosti: sljedeće će ga desetodnevlje probavljati negdje u kutu podruma, a
onda ću naći maleno suho klupko, bezmirisnu gvalju kosti i dlaka koju će
istisnuti iz sebe. Od mišje joj dlake takoreći mogu isplesti pokrivač, jer je
sve reciklažni materijal.
Monique mi na izlasku iz sobe poželi laku noć. Sigurno bi rado ostala
i ušićarila nekoliko dodatnih minuta sa mnom. Pretvaram se da ne vidim
za čim žudi. Zatvaram vrata za njom i preda mnom je cijela noć da nađem
Heineovu knjigu. Počinjem potragu. Nastojim što manje bučiti dok
pretražujem sobu kad već rekoh da ću rano leći. Počinjem od najzabitijih
kutaka jer Herman knjigu ne bi pohranio u ladicu stola. Iza krovne grede
brzo nađem neki svezak. No nije na jidišu, nego u slovima kakva kite
trijem sinagoge u Thiersovoj ulici, na hebrejskome. Valjda se Herman
zabunio. Omaškom je uništio Heinea i sačuvao molitvenik. Ili ga sjećanje
vara, pa je Heine negdje drugdje (mislim da nitko ne bi mogao spaliti
najvećega njemačkog pjesnika). Otvaram svezak koji mi se našao u
rukama. Hebrejska su slova izvitoperena i čudolika i zapravo su itekako
lijepa, no ljutim se što ih ne znam odgonetnuti. Zašto se Židovi drže toga
~ 43 ~
Knjigoteka
daša&foxy

bezvremenskog alefbeta kad je civilizirani svijet odavno prešao na


latinicu? Bolje proučim knjigu i shvatim da brojevi stranica stoje
naopako i idu obrnutim redoslijedom. I po tome vidiš kako su ti Židovi
zakučasti, sve obrću naglavce. No moje objašnjenje propada već nekoliko
sekunda nakon prvotnog iznenađenja. Naravno, slova idu obrnuto, a ja
pogrešno držim knjigu. Iz navike je otvaram tako da mi je naslovnica
slijeva, no hebrejski se piše zdesna nalijevo, pa je logično da knjigu
otvorim u suprotnom smjeru. Znači da Židovi ne pišu brojke naglavce,
nego je stvar još gora: naopako otvaraju knjige.
Otvaram svezak, ovaj put kako treba, a osjećaj je neugodan, kao da
griješim protiv vlastita obrazovanja i velikana koji su gradili europsku
kulturu, kulturu Francuske, Njemačke i drugih zemalja: Montaignea,
Luthera, Hugoa, Leibniza, Spinoze, Goethea i samog Heinea. U novinama
čitam i u crkvi čujem da je Talmud opaka knjiga. Valjda mi je u ruke
došao nekakav Talmud. No kako se Herman kao onako istančano biće
može laćati ovakva štiva?
Gdje sam? Stojim nasred sobe koja nije moja, u učeničinoj sam kući,
a u rukama mi Talmud na hebrejskome koji pripada Židovu kojeg volim.
Privijam knjigu na prsa kao da grlim djelo. U zagrljaju mi više zraka nego
mesa, no ipak je tu djelić Hermana. Vršci prstiju su mi se sledili. Već
pomalo dršćem. Trebam leći da iskoristim termofor dok je još topao.
Pijem uvarak, u nevolji mi dođe kao malena vrela utjeha, navlačim noćnu
košulju - čija li je? Uvučem se u zagrijanu postelju. Opet se mašim čudne
knjige, otvorim je na početku i sučelice naslovnu listu primijetim
latiničnu bilješku:

Heinrich Heine Gedichte


Verlag Neuland (S. J. Imber), Wien, 1920 11

To je Hermanov Heine. Znači da se jidiš piše kao i hebrejski, zdesna


nalijevo i hebrejskim pismom. No kako onda može sličiti njemačkome?
Neko vrijeme proučavam stranice iz kojih više ne mogu bogzna što
izvući. Srdim se što ne mogu čitati, idu mi na živce ti Židovi i njihovo
tajno pismo. Iz inata gasim svjetlo, no san mi ne dolazi na oči. More me
nepronična slova. Unatoč svemu, priuštim si zadovoljstvo prije spavanja.
Valjda zavređujem taj časoviti užitak?

11
Heinrich Heine, Pjesme, Naklada Neuland (S. J. Imber), Beč, 1920. (op. prev.).
~ 44 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Sutradan se na rastanku od gospođe Pelloux i Monique nakon


doručka zacijelo ne doimam odveć odmorno. Ujutro nemam nastavu, pa
odem kući. Mati riba kuhinju da sve blista, kaže da se zabrinula kad me
prethodne večeri nije bilo, nije mi slično da nestanem bez glasa. Ne
odajem sinoćnje prenoćište. Ona pak ne ispituje, odrasla sam osoba.
Možda misli da negdje ljubujem: ništa me ne sprečava, službeno više
nisam u koroti, a kako mi se sestra Anne ponaša, mogu si i ja priuštiti
određenu slobodu. Varaš se. Noć mi nije prošla u zagrljaju voljena bića:
samo u pokušaju da dokučim dio njegove tajne.
Herman se zacijelo pita zašto sinoć nije bilo posjeta, no odgovor će
pričekati, danas ujutro ne mogu u podrum jer je mati u kuhinji. Sestra mi
zacijelo spava, ali uskoro će se probuditi. Herman će se do večeri strpjeti
da mu ispraznim noćnu posudu, a što se hrane tiče, jučer je smišljeno
dobio obilan obrok, pa može bez problema izdržati cijeli dan. Vratim se u
sobu, zaključam vrata, odložim Heinea na stol, otvorim Larousseov
enciklopedijski rječnik na stranici hebrejskog alfabeta i počnem
dešifrirati. Knjigu otvaram nasumce, na 46. stranici. Držim desni kažiprst
na prvom slovu. Lijevim mu kažiprstom tražim blizanca u Larousseovoj
tablici. Šin, kao š. Pa Ajin, e. Nun, n. Ajin, e. Za nekoliko minuta dobivam
prvu riječ:

Šene. Pa drugu: vig. Uskoro imam prvi stih: šene vig fon majne lajden.
Veoma brzo dobivam prvu kiticu, prepisujem je na list papira da je
pokušam pročitati naizust:

šene vig fon majne lajden


sener kvr fon majn ru
šene štot, ih mus zih šajden, -
zaj gezund! vinš ih dir cu.

Pjesmu pamtim iz završnog razreda gimnazije, sjećam se da smo je


morali naučiti napamet za maturalni ispit. Čovjek napušta rodni kraj i
ljubljenu, pjeva ljubavi i nostalgiji. Prisjećam se njemačkih riječi,
mrmljam ih:

Schöne Wiege meiner

~ 45 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Leiden, schönes
Grabmal meiner Ruh’,
schöne Stadt, wir müßen scheiden, -
Lebe wohl! ruf ich dir zu. 12

Glavom mi prolazi glazba koju je za tu popijevku skladao Robert


Schumann: nju smo i maločas slušali. Schöne Wiege meiner Leiden...
Melodija mi doziva mnoštvo uspomena na koncert koji smo Hans-
Joachim i ja slušali u okolici Heidelberga 1930. Pjevač je imao krasan
bariton i prosijedu kosu, položio je ruku na rub glasovira i zatvarao oči
poslije svake popijevke kao da se želi bolje sabrati prije nego što se
upusti u sljedeću. Sam je sebe shvaćao tako ozbiljno da je bio takoreći
smiješan, no bili smo u Njemačkoj, a ondje je glazba velika i zacijelo
prevelika stvar, pa nije bilo šale. Pijanistica je bila veoma mlada, mogla je
imati svojih dvadeset godina, a izuzmemo li Hans-Joachima i mene, u
publici je sjedilo njemačko plemstvo. Koncert se održavao u glazbenom
salonu nekog dvorca usred šume. Više se ne sjećam kako smo se točno
ondje našli: da nam nije neki profesor bio u rodu s domaćicom,
barunicom koja se zakitila emuovim perjem? Je li Hans-Joachim
prijateljevao s pijanisticom? Ta se pojedinost zagubila u bespućima moga
pamćenja. Sjećam se da smo došli noću. Stigli smo pješice, trebalo nam je
više od sat vremena hoda. Pred dvorcem su čekali gospodski automobili,
svaki je imao svog vozača. Prizor je ulijevao silnu tremu. Došli smo kao
“siroti rođaci”: kad se sjetim te večeri, na pamet mi pada izraz koji je
rabila moja mati.
Najviše mi se usjeklo kako se Hans-Joaehimovo bedro trio o moje i
kako se pjevač prenemagao.
Glazba mi ostaje u živom sjećanju jer mi je moj njemački prijatelj
darovao ploču koja se dugo vrtjela na roditeljskom gramofonu, pa se na
kraju tako pohabala da je postala neslušljiva. Schöne Wiege meiner
Leiden. Odnedavna imam novu ploču: izvedba je ista, no na CD-u je,
maločas je svirala. U takozvanoj remasteriranoj, novopasteriziranoj
inačici. Neki je tehničar satima sjedio pred računalom i brisao

12
Lijepa zipko mojih jada,
Lijepi grobe moga pokoja,
Lijepi grade, rastaj’mo se sada, -
Živ mi bio! Kličem tebi ja. (Op. prev.)

~ 46 ~
Knjigoteka
daša&foxy

pucketanje: prodavač koji mi je prodao disk položio je tečaj


remasteriranja zvučnih zapisa, pa mi kaže da pucketanje stručno
nazivaju krcanjem i kvrcanjem (ili krčanjem i kvrčanjem - toga nema ni u
jednom rječniku). Nova pasterizacija jednim pritiskom na tipku miša
ukloni krcanje i kvrcanje - i opa! Bolje rečeno, krc! Ploča više ne pucketa,
ostaje samo glazba. U mojim je mladim danima ploča pucketala. Svaka
čast, majstore, no mogu li dobiti pucketavu verziju? Bogohulno pitanje.
Hoću lijepu zipku svih svojih jada i lijepi grobak pokoja svoga, onaj pravi,
u paketu sa svim krcanjem i kvrcanjem, salonom u Baden-Württembergu
i oholim barunicama. I da uza me sjedi Hans-Joachim i bedra nam se taru.
Pjesnik se oprostio s rodnim gradom: Lijepi grade, rastaj’mo se sada. A
Hans-Joachim i ja pak nismo raskrstili. Prepiska nam se utopila u
previranjima tridesetih godina i ne znam što je s njim dalje bilo. Opet
zagonetka.

Mogu čitati Heinea na jidišu. Ne usuđujem se čitati naglas, odveć mi


je nov, pa kako da znam izgovaram li točno?
Kad je o stranim jezicima riječ, postavljam visoke zahtjeve i drugima
i sebi: profesionalna deformacija. Opetujem kiticu dok je ne naučim
napamet. Vježbam za Hermana. Pjesmu mu hoću prinijeti na dar. U
novinama često vidimo fotografije na kojima djeca recitiraju pohvale
maršalu Petainu. Odjedanput i ja imam deset godina i vježbam za svoga
zarobljenog junaka. Trebalo mi je cijelo jutro da dešifriram kiticu, no još
zapinjem na pojedinim riječima, u glavi mi je njemački ritam, Heineova
melodija i Schumannove note, a jidiš kao da ih ne poštuje. Popodne u
gimnaziji Monique traži moj pogled da potvrdi dosluh. Na početku sata
joj se nasmiješim, no potom je izbjegavam: mati i kći Pelloux dale su
svoje, više ih ne trebam. No svejedno moram i dalje hiniti da me Monique
zanima, jer mogla bih stradati ako je razočaram. U ovome bezobzirnom
ratu tamnice pune zavist i ljubomora.

Za obiteljskim stolom mati i ja večeramo same. Anne nema. Dočekuje


Danielle Darieux, ova se sva ozarena vratila iz posjeta Berlinu - ili pak na
~ 47 ~
Knjigoteka
daša&foxy

nekom drugom večernjem događanju daje svoj obol ratnim pregnućima.


Mama i ja nevezano čavrljamo. Ispituje me o gimnaziji, ja odgovaram.
Pitam je ima li vijesti o tati. Ništa novo, no posljednje je pismo stiglo prije
samo pet dana. Otac mi se očito dobro drži. Važno da je sit. Neće se tako
skoro vratiti, odveć je zdrav: u domovinu vraćaju samo bolesne.
Zbog oskudice kod nas više nema večernje kave. Mati nema naviku
piti uvarke, pa lipin cvijet iz vrta prodajemo. Ponudim majci da ja
operem posude. Ona ode na počinak.
Otac mi u Njemačkoj ima ljubavnicu. Nakon nekoliko tjedana u
Stalagu poslali su ga nekom seljaku da mu pomaže na zemlji. Taj živi
poprilično daleko od Stalaga, pa otac spava na licu mjesta i mora se
redovito javljati službi za nadzor zatvorenika. Gazdu Nijemca
mobiliziraju krajem 1943. Sinovi su mu već odavno na bojištu. Moj otac
mora dalje sam voditi gazdinstvo s gazdinom ženom i tako mic po mic
završi u njezinu krevetu. Naravno da tu priču nismo čuli od oca kad se
vratio. Rekao nam je da mu nije bilo bajno, da mu je nedostajao dom, a i
rodne planine. Nijemci kod kojih su ga smjestili bili su priprosta čeljad.
Jelo se izravno sa stola. Umjesto tanjura izdubli su rupe u drvetu i punili
ih hranom. Tako ne moraš prati posude, za sljedeći obrok samo prebrišeš
krpom i eto ti higijene. No to nije ništa u usporedbi sa stradanjima drugih
zarobljenika.
Dovde priča sliči krpenoj slikovnici iz moga djetinjstva. U
djedovskom su je narječju roditelji zvali knjižicom za štence. Na jednoj je
stranici svinja, na drugoj krava, pa ovca, dvorište za perad s kokošima,
pijetlom i pilićima. Plavokosa seljakinja s košarom pod rukom žustrim
korakom grabi u polje, dječarac skuplja jaja i osmjehuje se od uha do uha.
Knjiga mlade čitaoce ne vodi u seljakinjinu postelju, pa ne znaju što mi je
otac ondje radio. Svršetak priče doznajem tek mnogo poslije, nakon
majčine smrti. Tražim rabljeni auto i pogađam se s nekim starim
osiguravateljem koji je ostao bez jedne ruke. Djecu su strašili da su mu je
odsjekla automobilska vrata. Prodaje mi Peugeotov kupe 204, ja nemam
djece, pa mi savršeno odgovara. Na dan prodaje nudi mi čašu chambolle-
musignyja: tada još nisu uveli alkotest. Kaže da mi je dobro poznavao oca.
Mobilizirali su ih u istu postrojbu. Zajedno su završili u Stalagu i tako mi
ispripovijeda cijelu priču. Ne pretvaram se da je znam. On bi se
razočarao, a meni je stalo da iskamčim popust na automobilsko
osiguranje, no hinim da mi je svejedno, u stilu “svak zna svoju”. U biti je
moj osiguravatelj izgubio ruku 1940.
Perem naša dva tanjura i čekam da mama zaspi. Brišem ih kao nikad,
na keramici više nema ni traga vlage: besprijekoran, profesionalni rad.
~ 48 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Tiho se popnem stubama do međukata jer iz prizemlja ne vidim maminu


sobu. Svjetlo ne gori, vidim ispod vrata. Vratim se niza stube. Otvaram
podrumska vrata i za sobom ih zaključavam vlastitim duplikatom ključa.
Mrkli je mrak, no put znam napamet: petnaest drvenih stuba, a
posljednja je viša od drugih. Kroz vinski me podrum vode grlići boca koje
napipavam lijevom rukom: dolazim do suprotnog zida i hrpe kaseta. Ne
smijeni podleći nestrpljivosti dok raskrčujem rupu jer bi se kasete mogle
stropoštati - samo da materi jednog dana ne puhne da ih iskoristi za
ogrjev. Kamene kocke tiho odlažem na tlo: moram pamtiti gdje su kasete
da koju kocku ne položim na njih.
Raskrčim rupu i propužem kroz otvor, baš me briga za svijetlu
odjeću: u polumraku se ništa neće vidjeti. Herman me čeka na nogama.
Iza leđa mu gori svijeća, pa se ocrtava kao sjena.
“Gdje ste dosad?”
“Mati mi je kasno legla.”
“Čekao sam vas.”
“Jučer me nešto spriječilo. Knjiga koju je trebalo pokupiti kod
učenice.”
Pjesmu želim sačuvati za poslije i odabrati pravi trenutak, no
predbacivanje u Hermanovu glasu ubrza stvar i pjesma mi izleti:

šene vig fon majne


lajden šener kvr fon
majn ru šene štot,
ih mus zih šajden, -
zaj gezund! vinš ih dir cu.

On šuti. Pa prasne u uvredljivo ironičan smijeh.


“Od koga ste naučili tu pjesmu? Odakle vam taj izgovor?”
“Zar se ne izgovara tako?”
“Ovisi. U Varšavi ne. Možda u Wilnu, ali i u tom slučaju govori dekan
fakulteta protestantske teologije!”

šajne vig fin mane ladn


šajner kajver fin ma ri šajne štet,
kh’miz zah šaden za gezint!

~ 49 ~
Knjigoteka
daša&foxy

vinš ih daj ci.

U zabiti svoje jazbine Židov primjećuje samo moj smiješni izgovor.


Na golemi dar koji mu prinosim ostaje mrtav hladan. Iz torbe vadim
svezak na jidišu i ojađeno ga bacim na stol. Mrak je i Herman na prvi
pogled ne prepoznaje knjigu. Izvolite, ovo je za vas: bila je iza grede.
Herman uzme knjigu. Odstupi da je primakne svijeći, takoreći mi
okrene leđa. Otvori knjigu, pomiluje stranicu. Više nema ni smijeha ni
predbacivanja. Mislim da ga je dirnulo. Šuti. Blago mu dršću ruke. Okrene
se, pogleda me. Ne plače. Želim da plače. Silovito me zagrli. Mislim da me
u tom času voli.
Vodimo ljubav na golome zemljanome podu da prigušimo svaki
zvuk. Uzimam njegov ud u usta, on svršava u mene. Kako je bajno kad je
taj Židov u meni. Kad imam to muško samo za se. Šakama mi hvata
guzove, jezikom mi mije uši. Dovoljno je grub da me podčini, no vodi
računa i o mojim prohtjevima. Takve srhe slasti doživljavam prvi put,
slabine mi plamte od užitka koji mi je brak uskratio, kožom mi struje
žmarci i obuzima me nečuvena sreća: odavno čekam tog muškarca.
Mjesto mu u međuvremenu nije zauzeo ni moj otac, ni bilo koji profesor,
a ni Hans-
- Joachim, koji mi nikad nije dao nikakav puteni mig - o ravnatelju
gimnazije i vjeroučitelju da i ne govorim. Herman se pojavio i otmica je
dalje bila moja improvizacija: samo me žudnja za njim nagnala na
junaštvo, bijeg iz Gestapa, skrivanje u podrumu i prijevod Heinea.
Uhvatio se na moj mamac, iako nitko nikad ne bi rekao da mogu izazvati
tako divlju žudnju. U obljubi nema nikakve sumnje: pokorio je moje tijelo
kao bog i batina, s ljudožderskom gladi, i ništa mi ne štedi - ni stegna, ni
prepone, ni bradavice. Podajem mu se jer mi nema druge. Živo sam biće.
Napokon.

~ 50 ~
Knjigoteka
daša&foxy

U našoj će vezi književnost na neko vrijeme pasti u zasjenak, Heine,


Mann, Rilke i ostali strpljivo čekaju na policama. Imamo pametnijeg
posla: vodimo ljubav. Herman me povali čim se navečer pojavim u
podrumu, jer cijeli dan zatomljuje žudnju. Svlači me i prodire u me,
cvrčim na vatri kao kokoš na ražnju i u tome uživam. Žudim za sirovom
slasti. Možemo stradati ako se glasamo, no meni je paklena muka
susprezati vrisku: želim se potpuno razuzdati jer mi godi i bolje bi bilo da
užitku glasno dam oduška. Mislim na sestru koja se ispružila kao krmača
i podmeće se Volkeru. Zapravo je zamišljam na trbuhu, kao pravu stoku,
grudi joj se gnječe o ležaj, a Volker je na njoj i bezobzirno je mrči. Ta kako
bi je esesovac štedio? Cijela se kuća trese od orgazama moje sestre, a ja
svoje tijelo moram ušutkavati, grizem skrpani pokrivač i moje se
stenjanje svodi na mrmljanje. Prigušenu vrisku pretvaram u znojne
jecaje. Nakon ljubovanja cijelo mi tijelo bude mokro. I Herman se znoji,
ne štedi se. Čije je parenje čudovišnije: Anneino i Volkerovo ili moje i
Hermanovo?
“Naša ljubav krši nacističke zakone.”
“Znam.”
Rekao je ljubav.
“Ne bojite se?”
“Sve mi se tijelo ježi od straha.”
“Stavljate život na kocku.”
“I vi.”
“Moj je i bez vas bio na kocki.”
“E, pa sad se kockamo zajedno.”

Mene bi u neka druga vremena ta ljubav morila kao grijeh: ja se


parim sa Židovom, a Claude si reže žile. No sad je doživljavam kao diku.
Claude mi je blizu, odmah iza pregrade - bar u uspomeni. No naš
zajednički život bez strasti, znoja i uboja svjetlosne je godine daleko od
ove podrumske ognjice.

Jesu li svi Židovi nevjerojatni ljubavnici kao Herman? Progone li ih i


istrebljuju upravo zbog seksualnoga dara? Ili pak Herman inače nije

~ 51 ~
Knjigoteka
daša&foxy

nikakav osobit ljubavnik, samo što dolje u podrumu nema boljeg posla
nego da Ijubuje i utvrdi pregršt Heineovih stihova. U potaji se osjeti
udeseterostruče. Tišti me što moram uživati bez glasa, no nije li mi cijeli
obred koji vodi do užitka vrijedan prisilne nijemosti? Gmižem kroz mišju
rupu, silazim u podzemlje, mičem kamene kocke i kasete, liježem na
improvizirani ležaj i, što je najvažnije, nestajem u tom džepiću kugle
zemaljske, zemlja nas ščepa i više ne postojimo, mrtvi smo za druge, ali
smo deset tisuća puta živi za sebe, sve zaboravljam, učenice, zadaće,
kineski porculan i čipku iz Brugesa, Heinea i Hölderlina, liježem na pod,
ma kakav pod, na tlo, moje francusko tlo, ali dolje u podrumu, trbuhom
mi piri svježina, pipam utabanu zemlju pod dlanovima, pogažena je i
ponižena, prlja me i čisti, kušam je jezikom, ližem i hoću još, gorka je i
slatka. Podrum je brlog u kojem nam se ništa ne može dogoditi jer svijet
ne zna za našu vezu. Hermana ne traže, gestapovski ga zapisničar prije
otmice nije uveo u knjige. Moja nas sestra štiti zahvaljujući Volkeru. Sva
sreća da nikako da ga smaknem, makar me itekako svrbi ruka kad ga
vidim. Čovjek često nije svjestan kakvu si uslugu čini kad neke stvari ne
provede u djelo.
Rat ide svojim tokom. Saveznici su se iskrcali u sjevernoj Africi, no
moju sestru Anne baš briga: i dalje se druži s Volkerom. Nijemci su
okupirali slobodnu zonu, pokret otpora pruža otpor, žmukleri prodaju
maslac, jaja i sir po astronomskim cijenama i ja si ih na francuskoj
državnoj plaći ne mogu priuštiti, moram se zadovoljiti službenim
obrocima, a njih dijelim. Herman pljesnivi dolje u podrumu: koliko u
polusjeni vidim, bijedi je, i ako se rat oduži, napast će ga gljivice, a ista
sudbina čeka i moje knjige.

Herman satima gimnasticira da mu prođe vrijeme, da ne skapa od


zime i da mi i dalje bude privlačan, jer zna da želim njegovo tijelo. Put mu
blijedi kao cikorija, no mišići je napinju unatoč oskudnim bjelančevinama
koje donosim iz lova na točkice za opskrbu. Volim ga. Mislim da bi mi
inače dojadilo da se brinem za nj, bila bi mi prevelika tlaka i neprestana
strepnja da vječno glumim nevinašce i pritom otvaram četvore oči da me
Volker ili Anne slučajno ne vide dok silazim u podrum i da ga ne odam
svojim ponašanjem. Nastavnici u gimnaziji doživljavaju me kao i prije,
kao dobroćudno kolegijalnu osobu koja je manje-više još u žalosti, i znaju
da imam dvije ljubavi: njemački jezik i književnost. Prije će biti da me se
neki klone jer je moj predmet u ono doba veći trn u oku nego grčki ili
matematika, a ne zbog ljubavi koju moram tajiti. Da mi ljubovanje s
Hermanom nije onako omiljelo, sigurno bi kad-tad izvisio. Jednog mi
~ 52 ~
Knjigoteka
daša&foxy

dana podrumska vrata mogu ostati otključana ili mogu Heinea na jidišu
ponijeti gore pa da zaboravljen na stolu za doručak u kuhinji dočeka
Volkera dok pri ulasku poteže rasporak. Mogu na zahodskoj dasci
ostaviti punu noćnu posudu svog Židova: Volker bi prepoznao židovsko
govno i pozvao pojačanje da s drugovima pretraži kuću. Naposljetku bi
našli Hermana i odveli ga. Ili da jedne noći zaurlam dok me obljubljuje i
napokon se iskalim za sve noći prisilne šutnje: dojurit će cijelo
susjedstvo jer će misliti da u podrumu netko kolje svinju. No zateći će
samo još.jednog mojsijevca kojeg treba strpati u kamion i odvesti u
nepoznato, pod uvjetom da nema ništa što vrijedi uzeti, da ne skriva
nikakvu srebrninu, nikakve dolare u slamarici ili bale tkanine za haljine
pazikućinih kćeri. No ovaj neće imati ni zlatne zube, premlad je: ima
samo neku staru nečitljivu knjigu objavljenu u Beču 1920.

Ne dam se iz sebičnosti. Ne mogu ga se odreći. Prava ljubav.

A voli li on mene? Jest, volio me one noći kad je od mene dobio svoju
knjigu. Je li potom shvatio da ne smije dopustiti da se moja ljubav ugasi
ako kani preživjeti? U noćima koje smo zajedno proveli prsti su mi
istražili svaki djelić njegova tijela: da mi povežu oči i kažu da ga nađem
po opipu, naslijepo ću pogoditi među tisuću muškaraca, no o svom mi
životu nije rekao bogzna što. Rođen je u Varšavi netom nakon rata
(onoga prvoga). U Francusku je došao da se upiše na fakultet, no nema
vremena za studij, mora iskoristiti boravak u Parizu, bulevare i kina;
mora živjeti život, ali i jesti, to jest preživjeti: navečer je na bulevarima,
ali dane provodi za šivaćim strojem: plaćen je po komadu. Gazda mu je
nekakav rođak. Roditelji su ostali u Poljskoj.
“Jeste li oženjeni?”
Ne odgovara. Prvoga rujna 1939. izbio je rat, u brizi je za roditelje,
ide u dragovoljce, šalju ga u zaleđe: druge strance šalju na bojište, ali
njega neće, znaj ga zašto, puki slučaj; potrkalo je u obavještajnoj službi,
što je neobično za tako kršna momka: možda jer mu je desno plućno
krilo načeto? Radi kao skoroteča, raznosi poštu i isporučuje dokumente
za prijevod, a kome? Vama! Više od toga neću nikad doznati, dalje se sve
svodi na ljubovanje bez riječi na zemljanome podu: tišina, vodimo ljubav.
I na književnost, Schillera i Heinea.
Da, ta tanušna knjiga: takoreći i nije knjiga, nego prije sveščić,
pedeset četiri stranice koje čitaš zdesna nalijevo. Otprije znam latiničnu
bilješku na stranici sučelice naslovnome listu: copyright by Verlag

~ 53 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Neuland (S. J. Imber), Wien. Malo niže na istoj stranici u bilješci na jidišu
piše nešto drugo:

Š. J. Imbers bibliotek
(iberzecungen fan der veltliteratur)

Tko je taj S. J. Imber koji revno prevodi “svjetsku književnost” na


jidiš? Gorim od želje da doznam, no hoću li mu naći ime u kakvu
leksikonu? Tražim u Larousseovoj enciklopediji, ali ne nalazim ništa: ne
mari za srednjoeuropske intelektualce drugog reda. Kopam po
sveučilišnoj knjižnici, tobože u potrazi za rijetkim izdanjem Srodnih duša.
Ni velike njemačke enciklopedije ne spominju tog Imbera, bečkog
nakladnika. U knjižničkom katalogu nailazim na neki Jüdisches Lexicon u
pet svezaka objavljivan u Berlinu od 1927. do 1930. Možda u tom
rječniku mogu ući u trag gospodinu malinasta prezimena, no malo je
vjerojatno da ću ga dobiti ako knjižničaru dam signaturu. Ako ga nisu
povukli iz fonda, reći će mi da je nestao. Tako da i ne pokušavam.
Knjižničar me dobro poznaje i nije mi stalo da privučem pozornost.
O Imberu neću ništa više doznati. Kopkao me samo nekoliko dana:
podleći ću grozničavim podrumskim noćima i gonetanju Heinea na jidišu.
Naposljetku ću ga čitati tečnije i usvojiti četrdeset dvije popijevke
sabrane u knjizi. Na njemačkom ih znam otprije, pa ih sad mogu recitirati
dvojezično, što je valjda jedinstven slučaj na svijetu. Nakon rata mogu u
cirkus: rjeđa sam zvjerka od bradate žene, a ne ulijevam strah kao čovjek
bez udova.
Ipak nalazim još ponešto o S. J. Imberu. Na kraju knjige nakladnik
reklamira druga izdanja. U istoj Š. J. Imbers bibliotek objavio je Der
socjalizm un dem menšens nešome 13 Oscara Wildea (pod imenom “Oskar
Uajld” teško ću prepoznati slavnoga Britanca) i Di kunst fan dercelen 14
Jakoba Wassermanna, ali i dva djela iz vlastita pera: Viktoriju, s
podnaslovom “o novelama Knuta Hamsuna”, i Vald ojs, vald ajn 15, pjesme.
Najavljivao je i druge tekstove, nova izdanja vlastitih djela (tko ih je
prethodno objavio?), brojne prijevode i jednu studiju: “Pjesničku baštinu
Oscara Wildea”. Gospodin Malina (poslije doznajem da Imber na jidišu

13
Oscar Wilde, Duša čovjeka u socijalizmu (The Soul of Man under Socialism, 1891.) (op.
prev.).
14
Jakob Wassermann, Umijeće pripovijedanja (Die Kunst der Erzä-hlung, 1904.) (op.
prev.).
15
I amo i tamo (op. prev.).
~ 54 ~
Knjigoteka
daša&foxy

znači đumbir, kao Ingwer) pokazuje izrazito zanimanje za Oscara Wildea.


Čudim se da židovski pjesnik nalazi srodnosti s piscem koji je završio u
viktorijanskoj tamnici zbog nedolična ponašanja. Djela Oscara Wildea
ostala su mi nepoznata jer su ih crkvene škole koje su me obrazovale
zabranjivale. Zaričem se da ću ga čitati poslije, možda nakon rata kad
strast za njemačku književnost malo mine, no tu ću zakazati: po pitanju
opusa Oscara Wildea i dandanas sam djevičanska neznalica.

Proći će mnogo vremena dok se opet ne sjetim Imbera. Gotovo


dvadeset godina poslije rata kod nekog staretinara nalazim neobičan
leksikon jidiških pisaca u četiri sveska, objavljen u Wilnu dvadesetih
godina. Jidiš ne čitam od rata, a cijena je tričava: ta koga bi leksikon
zanimao? Kupujem ga. Na podstavi uveza dva su žiga. Jedan kaže: “M.
Cymbalista - konfekcija za gospođe”. A drugi: “Internacijski logor
Beaune-la-Rolande”.
Dok ga polako listam da odgonetnem imena pisaca i upinjem se da
se sjetim četvrtastih slova, pogled mi se zadrži na bilješci o Imberu.
Zapravo su postojala dvojica, Šmarjahu i Šmuel-Jankev. Potonji se rodio
1889. u Sosovu u Galiciji (to zabačeno mjesto jedva jedvice nalazim u
atlasu), a neko je vrijeme živio u Beču nakon Prvoga svjetskog rata, gdje
je objavio nekoliko pjesničkih zbirki i vlastite prijevode. Bilješka popisuje
sva izdanja navedena u knjizi koja mi je u ruke došla prije dvadeset
godina. Studija o Oscaru Wildeu ostala mu je neobjavljena. Doznajem da
mu je jedna od najzapaženijih zbirki bila Rojzenbeter, erotske pjesme
koje je objavio u Wilnu 1914. Poželim čitati te Ružine latice, no nemam ih
gdje nabaviti. U mome kraju knjige na jidišu nećete naći. Možda do zbirke
mogu doći u Parizu, New Yorku ili Tel Avivu, no u te gradove ne idem, a i
što će mi te pjesme? Rat je gotov. U podrumu još žive samo štakori.

~ 55 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Stvari su se zakomplicirale kad su se Englezi zainatili i počeli


bombardirati grad. Na udaru im se našla tvornica koja u predgrađu
proizvodi tenkovske gusjenice i vojarna u središtu grada, dupkom puna
Švaba, na pola puta između moje kuće i gimnazije. Što se tvornice tiče,
već u prvom naletu imaju pun pogodak. Mrak je, prvo čujemo mukli i
postojani bruj zrakoplova i vrlo brzo odjeknu sirene. Vatrogasna je
postaja tri kuće dalje, pa zvuk sirene zagluši cijelo susjedstvo. Padaju
prve bombe: tek ću poslije doznati da su bile bombe, bile su daleko, a
udaljenost prigušuje eksplozije. Najviše su nas prestrašile sirene. Mati mi
bane u sobu: Brzo, u podrum, kaže. Na stubištu sam prije sestre. Tobože
se silno bojim i vičem dok govorim majci da Hermanu bude jasno kako
netko dolazi sa mnom. Smještamo se u vinskom podrumu, na zemljani
pod. Molim Boga da se Herman ukipi, mati i sestra ne smiju znati da je tu.
Neprestano govorim da bukom prigušim Hermanove kretnje. No Herman
se pritajio dolje u rupi i ne miče se. Zamišljam kako leži na svome
nazoviležaju: nijem je i nepomičan poput ležećega kipa u kakvoj bazilici.
Uzbuna traje kratko, no bombardiranja se nastavljaju sljedećih dana.
Vojarna je nekoliko stotina metara od kuće, pa bombe kojima je gađaju
padaju posve blizu. Boce u podrumu zveckaju U metalnim stalcima, baš
kao što zvecka luster dok Anne i Volker izvode svoje vragolije. Ovaj je put
Anne s nama pod zemljom, nije ni svjesna da je nekoliko kaseta dijeli od
moga dragoga, dok se njezin ljubavnik u vojarni izlaže pogibli pod
engleskim bombama. Ja za uzbuna mislim na Hermana, tako mi je blizu
da mu osjećam dah. Sutradan mi veli da i on misli na mene, priznaje mi
da je jednu uzbunu proveo s rukom u hlačama: ako već mora umrijeti od
gušenja u podrumu, bar da bude sa mnom.

Jedne se noći tlo još više zatrese i podrumski se strop djelomice


uruši nad policom s bocama. Poteče vino, zrak je pun prašine, gušimo se,
gacamo u glibu vrhunskoga chassagne-montracheta, a ja se samo bojim
da će Herman zakašljati i odati se. Idemo gore, kažem, što ćemo ovdje
kao štakori. Uzbuna je gotova, no moram udaljiti majku i sestru, a
Herman neka se snađe i hvata zrak kako god zna.

Drugi put sirene odjeknu u po bijela dana, taman dok ispravljam


zadaće. Dolje zateknem Anne i Volkera, uopće ne znam kad je stigao,
~ 56 ~
Knjigoteka
daša&foxy

premirem od straha pri pomisli da su Volker i Herman u istom podrumu.


U roku od nekoliko minuta donosim odluku: ako Volker otkrije Hermana,
ubit ću ga. To jest Volkera. Nemam izbora. O tome snujem tijekom cijele
uzbune, i da mi nema sestre, san bi postao java. Razbijem mu bocu o
glavu, likvidiram ga u vinu, chassagneom mu razvalim gubicu, zatučeni ga
santenayem i vadičepom dokrajčim. Samo načnite bačvu, i krv će teći
potocima, skupa s vinom: pravo vrelo mladosti.
No pred sestrom ništa ne poduzimam. Volker se poslije uzbune
vraća u vojarnu: za danas se nije naužio, baš kao ni Anne.
Bombardiranja traju dva tjedna. Množe se žrtve, ranjeni i nestali.
Dobro da se pokret otpora sjetio da digne vojarnu u zrak. Ne znam jesu li
odavno planirali operaciju ili je pala odluka da prekinu bombardiranja. Ja
sam baš na nastavi, toga jutra petašicama predajem glagol imati, kadli
školski prozori prsnu i svi premremo od straha: ta živimo u strahu, u
strahu smo proživjeli cijeli rat. Polovina mi je učenica u suzama, jednima
su krhotine stakla odletjele u lice pa krvare, druge su se onesvijestile,
cijeli grad strepi. Ravnatelj nam kaže da se smjesta vratimo kućama, ne
zna što se dogodilo, ali boji se da Nijemci za osvetu ne uzmu taoce u
nastavničkom zboru ili među gimnazijalkama. Gimnazija će nekoliko
dana ostati zatvorena. Zatim će k nama pribjeći muška gimnazija, jer su
zgradu rekvirirali da zbrinu vojnike. Moramo dijeliti učionice: momcima
je nastava ujutro, djevojkama popodne. Neke su učenike strijeljali,
strijeljali su i nekoliko nastavnika, a ravnatelj muške gimnazije nestaje u
Les Barresu. Trebaju poslužiti kao primjer. Zašto im žene nikad nisu
taoci? Jer još nemaju pravo glasa? Mog će ravnatelja promaknuti: sad
ravna svim gradskim gimnazijalcima, bez obzira na spol.

Brže-bolje napuštam razred i jurim kući. Zatičem mati, sestru i


porazbijane prozore. U međuvremenu smo doznali da je vojarna
odletjela u zrak: vjerojatno djelo pokreta otpora. Volker je bio kod nas i
maloprije je otišao natrag u zapovjedništvo. Opet je preživio: gad se svaki
put izvuče, taj je vječni srećković. Eksplozija mu je trebala jedanput za
svagda podrezati krila: cap! Drčne snage podvijaju rep, bježe kud koji
mili moji, pa se nadam da će ga bar strijeljati kao dezertera, ali uzalud: ne
mogu računati da će nam Nijemci pomoći da ga se riješimo. Ako ga hoću
maknuti, moram uzeti stvar u svoje ruke.
Moram ostati s Anne i majkom. A jedina mi je želja da siđem u
podrum i provjerim je li sve u redu s Hermanom i da on ne bude u brizi
za mene. Moram se strpjeti do večeri. Moram nekako ispuniti dan, naći
neku razbibrigu, ispravke zadaća ili pripreme za nastavu. Anne čeka
~ 57 ~
Knjigoteka
daša&foxy

vijesti od svog Švabe. Zar ga doista voli? Dotad živim u uvjerenju da je


puka igračka za mladu udovicu, čegrtaljka za negdašnju djevojčicu, no
kao da je istinski u brizi za nj. Ja pak moram glumiti nehaj, ne brinem se
jer nikoga živog ne čekam, ne marim, takoreći sam srca kamena, u mom
životu nema nikoga, ma kakva ljubav, a ponajmanje u podrumu podno
tvojih nogu, mama, i pod tvojim potplatima, sestro; je li moj ljubljeni u
ovom času mrtav? Trebam njegovo tijelo baš kao i ti Volkerovo, no volim
mu i dušu, iako nam od novina i radija do izložbe Židov i Francuska u
palači Berlitz svi od jutra do sutra tupe da optičari Braća Lissac nisu
Braća Isaac, da je Židovima i psima zabranjen pristup u Vuittonovu
prodavaonicu i da dušu jednog mojsijevca nitko ne može voljeti. A daj mi
reci kakvu esesovac dušu ima? Ako on umre, umrijet ću i ja. Nije kao
Claude. Ta me smrt nije ubila jer mi Claude nije vitalan organ. No
Herman jest ja. Njegove oči, usta, spolovilo, njegov Heine u
protogermanskom trućanju koje zvuči kao da ćereta na njemačkome
punih usta košer mesa, njegova vedrina makar povazdan živi u polusjeni
dok ja venem na danjem svjetlu, na suncu i u varijeteu. Herman me gali,
ozaruje i žari, bocka me svojom singericom, stepa od glave do pete,
bbbbbbbrrrrrrrrrrrrr, koža hitro klizi pod nožicom, ostaje mi trag i rana
duž cijelog tijela: zakužila se, no volim je, godi mi kako me peče i
prosvjetljuje.

Potkraj popodneva više ne mogu izdržati kod kuće, svisnut ću od


brige, pa skačem na bicikl i vozim se gradom, kroz predgrađa i prirodu
da utučem vrijeme dok čekam, da se iscrpim.

On tog dana zamalo nije izludio: vrtio se kao lav u kavezu. Prošlo ga
je dobro raspoloženje, otkrivam da i njegova strpljivost ima svoje
granice. Uživam kako bjesni. Gori od želje da dozna što se dogodilo.
Raznijeli su vojarnu, kažem mu, ali Volker je još živ. Sad ću ja raznijeti
vas, odgovara mi i pokazuje ležaj. Ogladnio je od strepnje i čekanja. Ja mu
dođem kao svježe meso, antilopin but za hranu zvijerima, volujska
polovica, ili obrnuto: antilopina polovica i volujski but. Pa neka se lav
gosti mojim tijelom: ono cvate od užitka.
Nakon nekoliko tjedana, književnost se u podrumu vraća na svoje.
Ne prestajemo voditi ljubav, no sad prije i poslije opet razgovaramo.
Tjedni nijeme strasti su iza nas. Ta što smo zajedno?

Otkrio je Mein blaues Klavier Else Lasker-Schuler.

~ 58 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Ich habe m Hause ein blaues Klavier


Und kenne doch keine Note
Es steht im Dunkel der Kellertür
Seitdem die Welt verrohte.

Es spielen Sternenhände vier -


die Mondfrau sang im Boote -
Nun tanzen die Ratten im Geklirr.

Zerbrochen ist die Klaviatür...


Ich beweine die blaue Tote.
Ach liebe Engel öffnet mir -
ich aß vom bitteren Brote -
mir lebend schon die Himmelstür -
auch wider dem Verbote.

Glasovir plavi imam doma


Ali ne znam svirati
Stoji u tami pod vratima podruma
Otkako svijet nas zlopati.

Zvijezda ruke svirahu četiri -


u čunu pjevala je Luna -
Sad pak plešu štakori uza škripu užadi.

Tipke sve su skrhane...


Za plaveti plačem ja
Mili anđeli, otvorite -
gorki kruh sam kušala -
dok još živim dveri nebeske
makar nema prolaza. 16

16
Else Lasker-Schüler, “Moj plavi glasovir” (“Mein blaues Klavier”, 1936.) (op. prev.).
~ 59 ~
Knjigoteka
daša&foxy

“Mein blaues Klavier.”


“Ne zovite me tako.”
“Man bloe piane.”
“Nisam vaš plavi glasovir.”
“Na svoj način jeste. Pojavite se navečer, a ja ovdje čučim cijeli dan.
Nikad ne pripovijedate kako živite gore na svjetlu dana.”
“To su trice.”
“Ne volite svoj posao?”
“Kako ne, silno. No bitno mi je da dođem ovamo, da dopužem do vas,
da vas vidim, da znam da smo zajedno na sigurnome, da čujem što ste
čitali, Werfela, Kalku, danas Else Lasker-Schüler. Ali nisam vaš plavi
glasovir. Ta je pjesma odveć žalosna.”
“Kafku sve manje čitam. Nije za podrum, možete poludjeti. Lasker-
Schülerica je već luda, to je druga priča. Razumijete, mein blaues Klavier?”
Herman čita, danju guta moje knjige, a noću proždire mene. Neke
njemačke riječi ne razumije, pa me navečer pita što znače. Mogu mu dati
rječnik, no drago mi je što ovako ne može bez mene. Tugend, Schicksal,
Friedhof, Mond. Kako se kaže na jidišu? Zanima me. Citkes, gojerl,
bajsojlem, levone 17. Riječi su ukradene iz hebrejskoga. Što će Židovima ti
čudni izrazi kad već postoje u njemačkome?
“Sami ste rekli. Baš zato što su židovski.”
“Ta zar je vrlina židovska odlika? I pripada li Mjesec Židovima?”
“Možda, u određenom smislu.”
“Znači da je skrivena strana Mjeseca njihova.”
“Nije: Židovi ga samo promatraju na svoj način.”

Židovi su njemački uzeli pod svoje, izobličili su ga, izokrenuli i


obrlatili da ga uklope u svoju sliku svijeta. Ja tu sliku ne shvaćam jer je
Herman ne zna opisati. Skroman je varšavski krojač i nema nikakve
škole. Sve što zna naučio je posve sam. Književnost je otkrivao na svoju
ruku, zahvaljujući knjigama koje je posuđivao iz radničkih knjižnica gdje
su i drugi neugledni krojači navečer nakon posla čitali novine ili
posuđivali prijevode Julesa Vernea i Knuta Hamsuna na jidišu. Ili Heinea.
U vjeru se ne razumije. Ja pak ne znam dalje od poglavlja u kojem su
Židovi ubili Krista, vjeroučitelji su stranicu zalizali za dobrobit djece mog
naraštaja: sad sam u podrumskoj rupi s potomkom tih ubojica, no njemu
17
“Vrlina, sudbina, groblje, mjesec” (op. prev.).
~ 60 ~
Knjigoteka
daša&foxy

se fućka za Krista i Mojsija (veli da Mojsije uopće nije postojao, da su to


rabinska naklapanja): kune se samo u književnost.
“Bog, Bog: zar vi ni o čemu drugome ne znate? Okanite me se više sa
židovskim bogom. Odrastao sam u židovskome kraljevstvu: u Varšavi na
kilometre nije bilo ni jednog Poljaka. Židovi kamo god se okreneš, u
tramvajima, na kavanskim terasama, u javnim parkovima i radionicama.
U dvorištima stambenih zgrada igraju se samo židovska djeca. U
dvadeset godina života u Varšavi Boga mi nisu previše spominjali. Ljudi
se nisu povazdan njime bavili i zurili u nj kao vi u svoga, na križu tri
metra nad tlom. Jedni su poštovali Božje zapovijedi, drugi nisu.”
“No sigurno su oni koji su ih poštovali bili vjernici!’”
“Ne znam. Djed mi je imao bradu do poda, a nikad mi nije spomenuo
Boga. Pitao me jesam li obavio sve što treba. Njemu je to bilo bitno: da
obaviš što treba. Da jedeš košer i poštuješ sabat, da imaš potomstvo - i to
što brojnije, jer prva je zapovijed da se plodimo i množimo - da
proučavaš Toru i naučiš molitve.”
“No valjda molitve govore o Bogu?”
“Možda. Ja ne razumijem hebrejski. Moj je jezik jidiš. Got može proći,
no molitveni mi Adonaj nije previše značio.”
“Čemu sve te molitve služe?”
“Da znaš koliko je sati ujutro, u podne i navečer. Vi imate crkvena
zvona koja zvone svakih četvrt sata. Mi smo bili presiromašni, pa nitko
nije imao ručni sat, a u mojoj su četvrti živjeli samo Židovi i nije bilo
crkve! Pa smo se molili. Kad sam skucao malo novca za sat, prestao sam
se moliti. Sjećam se dana kad sam ocu priznao da sam jeo u poljskoj
gostionici. Pljusnuo me. Nikad me u životu nije jače pljusnuo. Za nj više
nisam bio Židov.”
“I više se niste molili?”
“Prestao sam sa šesnaest godina. Dojadilo mi je da budem Židov, htio
sam biti običan stanovnik svijeta kojeg nitko ne gleda svisoka. No to mi je
došlo glave na drugom kraju Europe kod gospođe Pelloux. Diglo me iz
kreveta. Papiere bitte: dokumente, molim! Molitvi sam se vratio tek ovdje
u podrumu. Nisam li sad opet Židov? Moram brojiti dane da se ne
pogubim. Pa samo jedna molitva, jedan mali Šema Jisrael ujutro i navečer.
Podnevni mogu preskočiti.”

A što sam mu ja? Zar vrijedim manje od Šema Jisraela? Silazim k


njemu iz noći u noć, no on zaboravlja koji je dan iako ima mene, pa mu

~ 61 ~
Knjigoteka
daša&foxy

trebaju vlastite molitve. Ne usuđujem ga se upitati što mu značim. Otad


mi se stalno mota po glavi kako se Židov koji sa mnom bjesomučno vodi
ljubav moli ujutro i navečer na hebrejskome: ta neobična razonoda u
neobičnome književnom salonu još je jedna ludost ovoga rata.
Priželjkujem da bude moj cijeli bogovetni dan i bjelodano, a ne samo
noću dolje u podrumu. Mogao bi na uri gledati koliko je sati i provjeravati
protok vremena u katoličkom kalendaru Francuskih pošta kao svi drugi,
bez potrebe da se klanja i njiše naprijed--natrag: i mogao bi čitati Kafku.
Vodio bi ljubav sa mnom ujutro, u podne i navečer. Da mu ja budem
Šema Jisrael, štono bi rekao. No to je pak ludost svoje vrste.

Ne čekam priliku da ga dovedem u prizemlje, katolički kalendar


darujem mu i prije. Mati je te godine dobila dva primjerka, pa jedan
uzimam za Hermana u nadi da će se prestati moliti. “Sretna nova 1943.”,
piše velikim slovima. Herman mi zahvali kad mu ga donesem. Dar nije
ravan Heineu na jidišu: jest da smo i taj put vodili ljubav, ali to nema veze
s kalendarom. Godina je prošla. Dana 28. prosinca mi je rođendan.
Donijet ću mu kalendar za 1944., više i ne znam odakle mi: slijedi još
jedna ratna godina - a Prusi nam mogu staviti soli na rep, rekla bi moja
baka. Herman je iskrižao sve dane na kalendaru. Kažem mu kad mi je
rođendan, pa mi tog dana čestita i pročita Heineovu pjesmu, prvo na
njemačkome, pa na jidišu: dandanas je znam napamet, pa vam recitiram
njegovim riječima.

Aus meinen Tränen sprießen


Viel blühende Blumen hervor,
Und meine Seufzer werden
Ein Nachtigallenchor.

Und wenn du mich lieb hast, Kindchen


Schenk’ich dir die Blumen all’
Und vor deinem Fenster soll klingen
Das Lied der Nacbtigall.

Sjećam je se čak i na jidišu. Prava sam sajmišna atrakcija, kad vam


kažem.

~ 62 ~
Knjigoteka
daša&foxy

As mane trern vaksn


Fil blijende blimen afir,
Ci nahtigalgezangen
Vert jeder zifts fin mir.

In venst mih lib habn,


kind mans Shenk ih dir di blimen al’,
In far dan fenster zol klingen
Das lid fin de nahtigal. 18

Pjesma je tužna. Možda se tu majka nadvija nad dijete. Daruje mu


suze kao naramke cvijeća i želi da čuje njezine uzdahe kao slavujeve
ćurlike. Možda ispada glupo, no pjesmu doživljavam kao dokaz ljubavi.
Voli me, dijete moje, darujem ti ovo cvijeće i neka ti na prozoru odjekuje
slavujev pjev. Ta nije li ljupko kako mi Židov iz podzemlja daruje suze?

Kad odrecitira pjesmu, prstom upre u katolički kalendar i datum 28.


prosinca. SS Innocents, Nevina dječica. Poslije su preinačili kalendare.
Kraticu su valjda promijenili krajem šezdesetih godina. Bit će da su
napokon shvatili o kakvoj je strašnoj gluposti riječ. Kad je onomad
Herman upro prstom u 28. prosinca da mi je pokaže, spopao me čudan
osjećaj. Od vlastita mi se vjeronauka digao želudac: kralj Herod, hajka na
božansko čedo koje leži u štalici pod okriljem magareta i vola koji ga
griju toplim dahom, pokolj muške dječice u Betlehemu i cijeloj Judeji na
vladarevu zapovijed. Istodobno vidim Volkera kako se penje stubama

18
lz suza mi niče
Cvjetni bokor krasan,
Uzdasi se promeću
U zbor slavuja jasan.

A kad tvoja, dijete,


ljubav budem ja,
Dobit ćeš sve cvjetove,
I zvonit će ti s prozora
Pjesme slavujeve.
Heinrich Heine, “Aus meinen Tränen sprießen” (op. prev.).

~ 63 ~
Knjigoteka
daša&foxy

ususret mojoj sestri koja širi noge. Pete čizama besramno mu lupaju po
stubama, na orahovini se valjda do dandanas vide tragovi metalnih
potkova. Mislim da je moj mali dan oslobođenja osvanuo gotovo trideset
godina poslije, kad se uz datum 28. prosinca u kalendaru prvi put
pojavila oznaka “Nevina dječica”: to nehotice prvo gledam kad poštaru
dam božićne darove. No brzo me preplavila nostalgija za trenutkom kad
je Herman upro prstom u kalendar. Za utjehu što mi dolazak na svijet
pada u takav dan, brzo je usnama poklopio moje i prodro mi u usta.
Rođendan je doista bio neobičan: spoznaja da 28. prosinca kraticom slavi
nekažnjive zločine, milina beskrajnoga poljupca i ljubovanje na slamarici
na kraju podruma.

Mogu li se ikako potužiti na svoga bezbožnoga Židova? Teologija mi


nikad nije bila jača strana. Bi li mi palo na pamet da iz gestapovskih ralja
izbavim bradata rabina i skrijem ga u podrumu? Ne bi. Mrzak mi je
neizbježni vonj stare koze kojim odišu i najurednije brade, lice u čupavim
diakama u najboljem slučaju podsjeća na stidnicu, a u najgorem na
restoransku praonicu. Hermana spašavam zbog glasa kojim je pjevušio
nokturna i bradavica pod vojničkom košuljom. Nije mi bitno što je Židov.
Ili ga pak spašavam u znak sjećanja na kitničarku. Ne znam, ne znam više,
bilo je davno, a ja u mladosti. Moram li odgovoriti na to pitanje? Dugo
nakon rata - jer se neposredno poslije o tim stvarima nije govorilo -
novine su pisale o aveyronskom župniku koji je nekoliko godina skrivao
nekog rabina u alatnici na groblju iza crkve. U zamjenu za tajnost, za
hranu i sklonište, rabin je župnika učio hebrejski. Zajedno su čitali
Bibliju. Pogodba je bila jasna: stih za okrajak kruha. Kad bi župnik
poželio nastaviti, pročitati još jedan stih i čuti rabinovo tumačenje, ovaj
je smio tražiti još jedan okrajak, inače je morao stegnuti pojas. Stvar
župnikove dobre volje. Imao je rabina na milost i nemilost. Rabin je
poludio. Na dan oslobođenja Saveznike je oslovio na aramejskom.
Župnika su odlikovali: spasio je Židova. Židovi su mu zahvalili. Držali su
mu govore, za tu su priliku čak došli gosti iz Izraela. Župnik je pak to
učinio radi vlastite koristi, da popuni rupe u znanju. No kad su mu dali
odličje, nitko više nije znao tko je junak, a tko izdajica, tko je kukavica, a
tko hrabar. Ljudi su u to doba mislili da sve vide crno-bijelo, a zapravo
nisu vidjeli ništa, nego samo sivilo: noć u kojoj su sve mačke sive.

Ja ne radim za postotak kao prodavačice u robnim kućama, ili kao


aveyronski župnik. U francuskome rječniku za plaću na postotak nalazim

~ 64 ~
Knjigoteka
daša&foxy

riječ guelte. Piše da dolazi od njemačkoga Geld. Što smo mogli i očekivati.
Sastavljač rječnika nije tijekom rata skrivao Židova u podrumu.
Riječ guelte očito je došla iz jidiša. Robne su kuće izmislili
kitničarkini imenjaci Blochovi, Kahni, Meyeri, Baderi. Riječ nam prodaju
pod njemačku da ispadne gospodskija.
Herman i ja nemamo nikakav ugovor. Tko tu koga iskorištava?
Herman spašava glavu dvije godine, tri mjeseca i dvadeset dana - zamalo
je nije spasio - a ja doživljavam ljubav. Da me Herman odbio, bi li završio
na ulici? Marš van! Ako više ništa od tebe, gubi se! Bio bi to nizak potez s
moje strane, a bogme i opasan: pročulo bi se da se kod mene skrivao
Židov, što bi mi vjerojatno priskrbilo Les Barres i sve što uz njega ide.

Sad znam jidiš i mogu reći da guelte dolazi od riječi no nemam s kim
vježbati konverzaciju. Usmeno je pak lakši, nema problema sa slovima.
No ne kanim se preseliti u New York samo da ga ne zaboravim. Jednog
dana upoznam neku Poljakinju. Roditelji su joj prije rata radili kao
pazikuće u Lublinu, u židovskoj četvrti. Cijelo se djetinjstvo u dvorištu
zgrade igrala sa židovskom djecom. Tečno govori jidiš. Uglavnom ga
prešućuje, no sa mnom razgovara bez problema, možda jer nisam
židovske vjere. Veli i da imam neobičan naglasak. Što mogu kad cijelog
života podučavam njemački. A struka mi je mila.

Herman je nepredvidljiv, vječno pomalo odsutan, osim kad vodi


ljubav sa mnom. Kad naglas čita njemačku poeziju (zapravo čita malo
ispod glasa da ga slučajno netko ne čuje), čini mi se da je daleko, na
Istoku, među devama i palmama. I nas smo dvoje pomalo kao u pjesmi:
Ein Fichtenbaum steht einsam, ja sam smreka, a on palma. U njemačkome
je smreka muškog roda, a palma ženskoga. Poučio me da je pjesmu
nadahnuo odlomak iz Talmuda, drevna židovska legenda. Zateklo me.
Veliki njemački pjesnik Heine bio je Židov. Znam otprije, no o tome ne
razmišljam do poznanstva s Hermanom. Moram se priviknuti. Talmud.
“Zbirka zakona i legendi.”
“Cesto kažu da je opasna knjiga.”
“Bavi se pitanjem je li jaje Grojnemove kokoši koju su našli u
Janklovu hambaru Grojnemovo ili Janklovo, Vama je to opasno? Piše da je
Mojsije mucao jer je kao dijete stavio žeravicu u usta. Građanski je
zakonik i zbirka pripovijedaka. Eto o kakvu je opasnom oružju riječ.”

~ 65 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Ja ne vjerujem Hermanovim riječima o Talmudu. Knjigu sigurno ne


bi javno spaljivali da samo pripovijeda priče o jajima i kokošima.

~ 66 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Otkako je vojarna odletjela u zrak, u cijelom su kraju pojačali hajku na


pripadnike pokreta otpora. Nacisti lijepe tjeralice s fotografijama i
imenima traženih terorista. Svi imaju zlokobne izraze lica i jezikolomna
imena. Zylbersztajn, Szulc, Sztokfisz, Redom gospoda na sz. Židovi. A
onda jednog dana među njima osvane i Friedberg, kao Hans-Joachim, ali
s drugim imenom - Jean. Zar je Hans-Joachim bio Židov? To mi nikad nije
palo na pamet. Bio je slika i prilika Nijemca i silno lijep. No ako je Židov,
sigurno ga nisu poslali na istočno bojište, pa nema straha da pod jaja baci
seku Anne kad nakon Volkerove pogibije ondje završi kao prostitutka -
pusti snovi. Mladenačka mi je uspomena ostala duboko potisnuta. U
mašti mi Hans-Joachim ulazi u Hitlerovu mladež, bori se za Lebensraum,
odlazi na istočno bojište. U biti je vjerojatno napustio Njemačku 1933. ili
1936., najkasnije 1938. Ili je ostao u Heidelbergu i tko zna gdje je završio.
Kamo je otišao ako je pobjegao? U Sjedinjene Države? Nije znao engleski.
Onda u Francusku? Pomnije gledam plakat i lice: fotografija je mutna,
nikome ne sliči. Je li on taj neobrijani Jean Friedberg? Teško da bi Nijemci
na tjeralicu otisnuli njemačko ime: ravno priznanju da su ludi. Piljim u
lice na fotografiji. Moglo bi biti njegovo, no slika je odveć tamna, tko bi
znao?

Skriva li se Hans-Joachim negdje u mom kraju? Šuma je gusta onkraj


posljednjih majura na visoravni Roche-Noire. Onomad među stablima još
stoje daščare u kojima su nekoć u doba sječe boravili drvosječe. Za
nedjeljnih smo šetnji u mome djetinjstvu ondje znali predahnuti i užinati.
Danas ih više nema. Dotrajale su, krov i zidovi su se urušili, a drvo od
kojeg su građene istrunulo je i vratilo se zemlji. Ako bolje pogledate, naći
ćete željezni čavao ili zaboravljenu limenu čuturicu. No u ratno se doba
kolibe još drže. Odlučim da ću se danas-sutra popeti na Roche-Noire da
mi srce bude na mjestu. Prvo se moram neupadljivo raspitati: znam da je
ondje sestrina školska kolegica koja je odabrala pametniji životni put.
Možda uspijem naći Hans-Joachima, no što dalje s njim? Da i njega
skrijem u podrum? Za dvojicu nema mjesta. I dragani bi mi se pobili kao
kad se veliki jeleni bore za predvodničko mjesto u krdu. A Hans-Joachim
se i ne bi htio skrivati u podzemlju. Ušao je u pokret otpora. Ponosno se
bori. On je Nijemac. Ubio bi svog sunarodnjaka s kata da ga zamolim.
Hans-Joachime, prijatelju moj, jedini moj prijatelju, spasi me iz pandži
tog esesovca: mazni ga pijukom po leđima kad mi se izvali na sestru,
~ 67 ~
Knjigoteka
daša&foxy

samo nemoj odveć snažno udariti da usput ne nabodeš i Anne. Ili ga


izazovi na dvoboj u pruskome stilu, kako ti drago. On bi to učinio samo
da ga zamolim. A Herman? Ni nakraj mu pameti nije da izađe iz jazbine, a
kamoli da zatuče Volkera. Ja mu ne predlažem bijeg. Mogu mu naći vezu,
kolegu Vialleta koji predaje latinski i grčki. U ono doba samo slutim, no
poslije ću potvrditi: dobio je visoko odličje pokreta otpora, svaka čast.
Preko Vialleta mogu Hermanu urediti da se izvuče pa da diže mostove u
zrak. Ali želim ga za sebe. Pritajio se dolje u rupi: baš i nije neki junak.
Priznajem da ga volim i da me opčinio, no daleko od toga da mu se divim.
Kad mi je onomad osiguravatelj otkucao očevu vezu s Bavarkom,
trebalo je nastaviti njegovu rečenicu tek toliko da vidim kakvu će facu
složiti: “Svak zna svoju: kod mene se za cijelog rata skrivao neki Židov, da
imam ševca kad mi se prohtije, jeo je na kapaljku, komadić kruha za
pušenje. Meso ga je došlo skuplje.” Osiguravatelj je bio čudan svat. Onom
mi je pričom ocrnio uspomenu na oca. Pa sad ti kupi njegov auto. Moj bi
otac za mutne tipove njegova soja rekao: “Ja od njega ne bih kupovao
rabljene aute.” No ja ću svoj ipak kupiti. I neće mi stvarati osobite
probleme, pa ga sad ti znaj.

Prikupljanjem znanja o jidišu usavršavam se i kao jezičar, štono bi se


danas reklo. Baš kao aveyronski župnik sa svojim rabinom. Njega zanima
teologija, mene jezik. Nakon rata mogu raditi kao sudski tumač za sve
moguće preživjele židovske golje koji nam masovno stižu iz Poljske i
Rusije u bijegu tko zna od čega i tko zna kamo, a ne znaju ni riječi
francuskoga. Gdje ste naučili jidiš? U podrumu za vrijeme rata, od
zarobljenoga židovskog učitelja. Objasnit ću vam. I evo, objašnjavam. No
nakon rata gubim volju za učenje. Želim zaboraviti Hans-Joachima,
Hermana i Volkera, kako je Anne urlala na katu, kako je jecala dok su je
nasred ulice silovali i kako je kuća mjesecima stajala zapečaćena. Tko će
ti nakon oslobođenja objasniti esesovca na katu i Židova u podrumu. I
kako je esesovac na kraju završio u podrumu. Naime ništa od stupanja u
vezu sa sestrinom prijateljicom iz djetinjstva i potrage za Hans-
Joachimom na visoravni Roche-Noire. I dalje sanjam da se skriva negdje
u našem kraju: zamišljam da mi je posve blizu. Dok biciklom krstarim
gradskim ulicama - bez ikakve skrivene poruke za pokret otpora - Hans-
Joachim me gleda s visova nekog potkrovlja ili kroz rešetku
kanalizacijskog otvora. Jednostavno živi na svjetlu dana pod lažnim
identitetom kao Henri-Jacques Fédau - zadržao je iste inicijale da ga ne
odaju rupčići s monogramom: gleda me u prolazu, no ja njega ne vidim.
Tu je, nekoliko metara dalje, no ne može mi se javiti jer je rat. Sjeća se i
~ 68 ~
Knjigoteka
daša&foxy

mene i fakulteta i Heidelberga i Thomasa Manna i dvorca pernate


barunice. Rado bi me zovnuo po imenu, da okrenem glavu i prepoznam
mu glas na prvi zaziv od srca. Da se okrenem i pohitam natrag, da se
ponovno sastanemo nasred ulice mojega rodnog grada gdje me svi
poznaju, više od deset godina nakon rastanka u Heidelbergu. No Hans-
Joachim ne može zazvati. Makar živi na svjetlu dana pod okriljem lažna
identiteta, nosi brnjicu baš kao i Herman dolje u podrumu.

Hans-Joachim nikad se nije pojavio. Ne znam je li doista bio u mom


kraju i je li bio živ ili mrtav, no nikad se više nismo sreli. Kad naposljetku
prestanem sanjariti kako će se spustiti s visoravni Roche-Noire da me
oslobodi od Volkera, više ni na koga ne računam. Kao što rekoh, esesovca
zatučem jednim udarcem sjekire. Ne znam što me spopalo, no valjda mu
je kad-tad netko trebao stati na kraj. Anne su hitno pozvali da u
gradskom kazalištu primi Cocteaua. Volker se pojavio u uobičajeno
vrijeme. Mati se odvezla biciklom, posudila je moj. Rođakinja sa sela
obećala joj je zeca, pa ga je kanila pripremiti za sljedeći nedjeljni ručak. Ja
pristavim vodu za lipov čaj (mati bi rekla lipin), jednom ko nijednom,
čekam da voda zakipi i divim se velikoj trešnji u vrtu: i za rata daje
predivne plodove, a mati peče nabujke bez previše brašna - složence od
ljetnog voća, kako bi danas pomodno rekli - no u ono doba nismo ni stigli
uživati u slasti pečenih trešanja, nego smo samo gorko patili za brašnom
i jajima. Vidim kako se esesovska kapa penje na trijem podno prozora i
kap odjedanput prelijeva čašu, puna mi je kapa, moram ga se riješiti po
svaku cijenu za dobrobit cijele obitelji. Odluka, bolje rečeno nagon,
nameće mi se kao jasna stvar: ovakva prilika da se sučelim s Volkerom
(makar s pristojne udaljenosti) više mi se neće pružiti. Ne stignem mu na
glavi razbiti lonac s cvijećem: ima kapu, možda ga ne ubije, a tu su i
susjedi. Želim mu pogledati u oči i pošteno ga odalamiti iako je za dvije
glave viši od mene. Krv mi navre u glavu, otvorim stolnu ladicu, dršćem,
no sve ide brzo, ne stignem si reći ovo je ludo, nemoguće, stavljam glavu
u torbu, mašim se sjekirice kojom mati kolje piliće i patke, svak zna kako
i dalje trče kad im odrubiš glavu, navodno stvar refleksa, i čim se Volker
pojavi u dovratku, udarim ga posred čela: evo ti, pile moje. Volker se
bešumno sruši: kako je jednostavno ubiti čovjeka. Krvi je malo, poslije ću
lakše očistiti. Što ti esesovci jedu da im je krv tako tamna? Ubojica sam
sigurne ruke. Volker mi se stropoštao pred noge, dršćem kao prut.
Odjedanput me obuzme strah: provalio je u kuću i obuzeo me od poda do
stropa. Sto mi vrijedi Volkerovo ubojstvo? Ništa. Volker je još veći teret
mrtav nego živ. Na nogama (pa i kad bi mi se na sve četiri izvalio na

~ 69 ~
Knjigoteka
daša&foxy

sestru), štitio je kuću od radoznalih pogleda. Sad kad je mrtav, svi smo u
opasnosti. Ne mogu ga izvući iz kuće zbog susjeda. Svučem ga: esesovska
mi odora može dobro doći. Spolovilo mu je prosječne veličine, iznenadilo
me i takoreći razočaralo: čovjek si katkad svašta zamišlja. Umotam ga u
plahtu da previše ne prljam i odvučem ga na podrumske stube - moram
ga pridržavati da se pri silasku ne stušti - oslobodim ulaz u skrovište,
upužem pa uvučem Volkera za noge. Herman mi se ne nada, vani je još
dan. Evo, sad ga još samo treba zakopati, idem po lopatu, kažem. Herman
ne shvaća odakle to golo tijelo. Pilji u mrtvačku lubanju koja je truplu
tetovirana na ramenu i ne reagira.
“Ovo je Volker, on nam je takoreći obitelj, sestrin ljubavnik. Ne znam
je li čitao Heinea, oduvijek s njim izbjegavam tu temu, a sad je više nema
smisla potezati: njegovo vam hrkanje neće smetati.”
“Što ćete s njim?”
“Kažem vam da ćemo ga pokopati. Zapravo ćete ga pokopati vi.
Moram natrag gore da počistim kuću. Malo je krvario.”

Ispada da Herman ne može prstom maknuti, pa ovaj put ja uzimam


stvari u svoje ruke. Donosim lopatu i esesovsku odoru: poslije vodom i
sapunom treba oprati krvave mrlje, ne mogu je odnijeti u čistionicu.
Perem pod u prizemlju, kuhinju, hodnik, podrumske stube. Kad se mati
vrati, ja još čistim. Koji ti je vrag, kaže. Ja htjedoh lagati, izmisliti neki hir,
uhvatilo me pospremanje, no primijetila je Volkerovu kapu na komodi u
predvorju kraj bakina velikoga keramičkog pladnja: vidi esesovsku kapu
i njezin odraz u zrcalu: kapu kćerina ljubavnika. Moj previd. Kapa je čista,
Volker ju je taman skinuo kad je proradila sjekirica.
“Mrtav je?”
“Jest.”
“Gdje je?”
“Nije bitno.”
“A Anne?”
“I esesovci se rađaju, žive i umiru.”

Mati neće ništa reći. Ona je utjelovljenje neutralnosti. Volker je


ispario, a njegov nestanak ostaje nerasvijetljena zagonetka. Nijemci
imaju druge brige. Saveznici su samo nekoliko stotina kilometara dalje,
pa se moraju usredotočiti na najvažnije: pakiranje, sigurno povlačenje i
deportaciju posljednjih Židova. Pojedini vojnici dezertiraju, možda je
~ 70 ~
Knjigoteka
daša&foxy

dezertirao i Volker. Sestra pjeni li se pjeni. Volker je otišao bez pozdrava.


Kako ju je Švabo uvrijedio! Za koji dan je vidim: vrpolji se kao najgora
prostakuša. U roku od tjedan dana naći će drugoga, taj je pak bivši
pripadnik Legije francuskih dragovoljaca poput njezina pokojnoga
supruga: nekim se čudom spasio s istočnoga bojišta, šepa od ratne rane,
ali inače mu je sve na mjestu, bar koliko čujem po sestrinoj ciki s kata.

Herman me poslušao. Pokorio mi se i pokopao Volkerovo tijelo.


Isprva se skanjivao i odbijao esesovskog sustanara, no u kući smo se
tijela mogli riješiti samo u podrumu. Na tavanu bi Volker u najkraćem
roku zasmradio cijelo susjedstvo. Vrt ne dolazi u obzir: čak i u nadi da će
zemlja pod trešnjom u jednom zalogaju sažvakati Fricovo tijelo, korijenje
stabla naposljetku će mjehuravo izbaciti kostur. Herman me pokušava
nagovoriti da ga zakopamo u vinskom podrumu s druge strane pregrade,
no to je opasnije. Kad shvati da ne kanim popustiti, obavit će svoje.
Vrijeme mi ide na ruku jer Volker samo što se nije počeo raspadati.

U podrumu je tlo mekano, kuća nam je na riječnoj okuci i sagradili su


je na naplavnu tlu: za potvrdu geološke dijagnoze dosta da vidiš vrt i
bujno raslinje: pljuneš trešnjinu košticu u travu i za četiri godine imaš
berbu za desetke staklenki pekmeza. Prije rata moj bi se otac krajem
zime posvetio orezivanju drveća, drvom smo ložili kućne peći pa smo bili
gotovo samoopstojni i u ratno je doba kod nas bilo malo toplije nego kod
drugih, samo što su nam taj ogrjev djelomice rekvirirali. Kući doista
svaka čast, obiteljska je baština koju su 1905. sagradili djed i baka s
majčine strane, a zemljište je onomad bilo pod plantažnim povrtnjacima.
Grad ih je s godinama nadjačao. Niknule su i druge kuće, a polja pod
porilukom i loćikom pretvorila su se u pristojnu građansku četvrt u kojoj
su živjeli nastavnici, gradski službenici i šačica trgovaca. Židovi su
stanovali bliže središtu grada, između Avenije Victora Hugoa i
Giraudyjeva trga, koji je dobio ime po gradonačelniku iz doba Napoleona
III., a neki su ga zvali Jehudinim trgom. Otkako smo pod okupacijom,
pretvorio se u trg zatvorenih kapaka. Na vratima stanova su pečati, a
stanari su iščeznuli. Pobjegli su u Švicarsku, zabili se u podzemlje poput
krtica, ili su ih otpremili u Les Barres i dalje se za njih ne zna. A ja svog
Židova držim u podrumu. Prije rata nikad ne pomišljam na Židove -
takoreći nikad: pri prolasku Giraudyjevim trgom kroz visoke prozore
gledam velike kristalne lustere u stanovima i nehotice se sjetim da u tim
kućama stanuju mojsijevci, ali to je sve, baš sve. No od Hermanova me
boravka u podrumu židovstvo tako opsjelo da me ne pušta. Tog Židova,
~ 71 ~
Knjigoteka
daša&foxy

tog Hermana, danas i za vijeke vjekova nosim u sebi. Zarazio me čak i


svojim jezikom.

Sad ovdje možemo uzgajati salatu, kao u stara vremena, velim kad
zatrpamo Volkerovu jamu (pomažem Hermanu). “Bijelu cikoriju”, dodaje
Herman. I gljive, bijele bjelcate: osvojili bismo medalju za najbjelje gljive
na sljedećem poljoprivrednom sajmu, kad se već ne možemo nadati križu
za ratne zasluge. Lako smo prekopali tu plodnu zemlju, isto tlo na koje
smo često znali leći i voditi ljubav. Preorali smo utabanu zemlju. Volker
ne vrijedi spomena, izdahnuo je kao krava u klaonici: jedan udarac
sjekiricom, a on ni da mukne. Sjećam se kako mu se tijelo tupo skljokalo
na orahov parket u predvorju. Fljas. Volker je ispario, nitko neće doznati
kamo je nestao, ja o tome do dandanas šutim. Doma u Njemačkoj neka
majka nikad nije doznala što joj je sa sinom, supruga se godinama nada
da će joj se muž vratiti, netko kuca na vrata i ona se svaki put trgne i
potiskuje riječi das ist Volker, no sva treperi dok otvara, nada se: došao je
poštar, mljekarica, trgovački putnik tvornice deterdženata Henkel koji
prodaje sapun na bazi životinjske masti, inkasator plina, ali Volkera
nema. Djeca su bila posve malena kad je stupio u SS. Sin i kći - ili dva sina,
nije bitno - plavokosi su, silno svijetle i takoreći hladetinaste puti. Ta
majci je firer osobno čestitao na svjetloputoj djeci, uokvirila je pismo s
carskim orlom (u tim je prilikama redovito ženka) i kukastim križem i
objesila ga nad ognjište na kojem nikad ne pripremaju meso jer zaudara;
okvir je skinula kad su stigli Rusi i sakrila ga na tavan: to joj je jedna od
malobrojnih uspomena na kratak život s Volkerom. Djeca, Helmut i
Ursula, pripovijedaju da im je otac otišao u rat, u križarsku vojnu, nisu im
rekli da je bio esesovac. Za razliku od školskih drugova čiji su se očevi
vratili, neće naći odoru Scbutzstaffela u tavanskom ormaru dok za
maškare kopaju po prastarim haljinama i neće doznati da im je otac
pripadao njemačkoj eliti i vladarskoj rasi besprijekornih glava obitelji i
uzornih supruga koji su uredno smicali tisuće Židova metkom u potiljak
na rubu jame, junaka koji bi znali cijelo selo zatvoriti u crkvu pa je
potpaliti da osiguraju blistavu budućnost vlastitim potomcima na svijetu
s kojeg su sprati svaku ljagu, i još bi se onda na povratku kući nakon
napornoga radnog dana počastili hladnim pivcem. Volkerova će djeca
razviti prosječan osjećaj krivnje poratnih mladih Nijemaca: peći će ih
puka pripadnost narodu koji je svim silama nastojao zbrisati drugi
narod, tko zna zašto, možda samo zato što taj narod govori srodnim
jezikom koji se pak nedovoljno ističe; iako ga razumije, tako je dalek od
pruskoga da se toga filološkog križanca treba riješiti jer je kao

~ 72 ~
Knjigoteka
daša&foxy

alternativa odveć tud. Helmut i Ursula neće razviti punokrvni i masni i


golemi i čudovišni osjećaj krivnje koji mori djecu esesovaca, potomke
ljudi koji su nakon posla svojoj miloj dječici slali rođendanske čestitke s
Ich Hebe dich, dein Vati, a na poslu su likvidirali dvadeset Cigana, pedeset
Židova i deset homoseksualaca, a možda i dvadeset furgona Cigana,
pedeset furgona Židova i deset furgona homoseksualaca: pamte samo
brojke, ne i mjernu jedinicu, ali nije važno, bitno da zbroj štima. Koliko je
ljudi Volker ubio za vrijeme rata, koliko je dječaka mučio, koliko je
djevojčica silovao? Koliko je sestara poševio?

Volkerovoj je djeci to nepoznanica jer je očeva odora ostala u


Francuskoj, ali ne u podrumu s očevim truplom, nego negdje drugdje:
gdje?

Trebam li nakon rata otkopati Volkerov kostur i poslati ga kući Frau


Hammerschimmel, pomno složiti kosti u velik lijes i okruniti ih lubanjom
kao nenametljivim i obzirnim podsjetnikom na tetovažu na Volkerovu
ramenu i otmjeni grb na kapi?

~ 73 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Herman se teško miri s esesovcem kojeg smo pod njim pokopali. Mori ga
nesanica i u roku od nekoliko dana postaje veoma živčan, makar je nekoć
strpljivo podnosio zatočenički život. Sad mu tlo žari tabane. Već se
pomalo grizem što zbog mene mora podnositi Volkerovu prisutnost. Što
živi na groblju. Više ne vodimo ljubav, Herman je izgubio volju, kao da
me više ne želi: bezuspješno ga nastojim potaknuti. Njegovo mi je
spolovilo mlohavo u rukama i u ustima, a on blago razdraženo čeka da
odustanem.
“Ne mogu više živjeti s tim mrtvacom.”
“Zaboravite ga, njega više nema. Nikad nije postojao.”
“Neprestano sam ga svjestan. Izluđuje me. Sve smrdi po leševima.
Gle, tlo više nije glatko, grbavo je, vidi se gdje je pokopan. Svaki će čas
nahrupiti zlodusi,”
“Kakve su vam to priče?”
“Nikad niste noću primijetili svjetlucanje na groblju? Ja sam kao
dijete redovito išao k baki na selo. Stanovala je nedaleko od groblja, pa
sam noću onuda švrljao.”
“Vidjeli ste krijesnice.”
“Zloduhe, kad vam kažem.”

Tko bi rekao da čovjek koji voli Heinea vjeruje u takve stvari.

Herman se guši. Saveznici su doprli na stotinjak kilometara od


grada, Švabe skupljaju krpice i povlače se. Herman prijeti da će izaći iz
podruma iz čista mira, u po bijela dana: jednog će se jutra popeti
stubama i zamoliti moju sestru da mu podgrije šalicu kave. Poludjeli ste,
kažem mu. On će meni: a ideja da u podrumu zakopamo esesovca nije
luda?

Više ga ne mogu sprečavati da izađe. Pomišljam da mu nađem drugo


skrovište dok ne oslobode grad, no morao bi napustiti kuću, a susjedi
vrebaju, sve se zna, već smo imali sreću što nas nitko nije vidio kako
ulazimo u kuću kad se Herman nakon spašavanja smjestio u podrumu. U
te se lijepe kasnoljetne dane stara Christopheica od jutra do mraka ne

~ 74 ~
Knjigoteka
daša&foxy

miče s balkona. Herman danju ne bi mogao izaći, a noću je opasno jer je


policijski sat još na snazi. Ja bih da ostane u podrumu, no ako me odbija,
nema svrhe da ga držim u zatočeništvu. Pristajem da ga izvedem. Sjetim
se esesovske odore. Zbog Anne nam je kuća silno prometna. Herman bi
mogao uteći potkraj dana, u sumrak: u to doba stara Christopheica uđe
da povečera, a drugi susjedi zahvaljujući odori neće razabrati razliku.
Izložim mu zamisao. Hermann je podrum već tako nepodnošljiv da
pristaje.
“Hoćemo li se ponovno sastati izvan podruma? Hoćete li ikad opet
voditi ljubav sa mnom?”
“Francuska će uskoro biti slobodna.”

Toga se i bojim. Herman mi više neće ništa dugovati, pa hoće li me i


dalje voljeti? Je li doista bitno da me voli? Oslobođenje ne donosi ništa
dobro i nužno će nas razdvojiti.
Pomognem mu da navuče Volkerovu odoru. Dobro je skrojena. Ne
mogu reći da mu pristaje kao salivena, no šavovi su čvrsti i gusti. Nacisti
se trude da im esesovci budu naočiti. Čujem da proizvođač ima dobra
stilista, tvrtku Boss. Hugova se elegancija danas može mjeriti s najvećim
francuskim kreatorima upravo zahvaljujući ocu, kojemu je Hitler
povjerio odijevanje esesovskih odreda od Dunkerquea do Krete. Mogao
je razrađivati kolekcije, usavršiti mjere i iskušati šivaće strojeve na
desecima tisuća odora. Visoka moda skida kapu fireru.

Zlo mi je kad vidim Hermana u Volkerovu ruhu. Osobito s kapom.


Herman primjećuje da se užasavam i još mi dosoli. Stane na pozor, lupne
potpeticama i paradnim korakom stupa podrumom uzduž i poprijeko. A
malo niže počiva Volker.

Strpam Hermanovu odjeću i cipele u torbu, skrijem ih pod drvo na


riječnoj obali nedaleko od nekog mosta - onamo malo tko zalazi.
Hermanu objasnim kako će donde doći, jednostavno je. Oko osam sati
počinje padati mrak i Herman izlazi iz podruma. Kreće malo kasnije nego
što smo računali jer se sestra zadržala u primaćoj sobi prije nego što se
povukla u svoje odaje. Mati je ostala u kuhinji, no znam da će ona i dalje
šutjeti. Herman se penje stubama, prolazi kroz predvorje, pristojno
pozdravlja majku u kuhinji, ona premre od straha kad vidi da joj iz
podruma izlazi esesovac koji nije Volker: Volker se vratio iz mrtvih, ali to
ipak nije on, nije onaj njezin esesovac na kojeg se silom prilika naviknula,
~ 75 ~
Knjigoteka
daša&foxy

nego neki drugi, viši je i naočitiji. Sad nije čas za objašnjenja. Herman
izlazi. Kroz prozor primaće sobe gledam kako tiho otvara vrtna vrata.
Mirno ih zatvara za sobom, okreće se i ide dalje svojim putem, još mu
vidim samo tamni zatiljak, pravi je esesovac, lako biste nasjeli. Prema
mojim uputama skreće desno. Zamiče za ugao. Mati mi je ribala. Sad
zatvara podrumska vrata i sprema ključ u džep. Ništa ne pita ni tada, ni
sutradan i prekosutra. Umire dvadeset i četiri godine poslije, a nikad
nećemo razgovarati o esesovcu koji je prošao hodnikom. Takva vam je
moja mati: guta stvarnost poput stroja koji se nikad ne prazni, golema je
škrinja koja se cijeli život puni svime što misli da treba skriti i potisnuti,
gorućim istinama koje čovjeku šaraju život i dođu mu glave ako ih nigdje
ne ispuca. Mater mi je umrla od raka debelog crijeva i željela je da je
pokopaju u vrtu kuće koju su joj djedovi sagradili na okuci rijeke, no to se
kosi s mirnodopskim zakonom: u takozvanome miru, u površinski mirno
doba, mrtvima je mjesto na groblju. Podrumima nisu vratili stoljetnu
namjenu jer danas krumpir više ne skladištimo, nego ga prema potrebi
kupujemo u samoposluživanju. Vinski podrumi i praonice više ničemu ne
služe i pune se rabljenim stvarima. Ljudi računaju da će ih jednog dana
opet iskopati, no tada pak ustanove da su zapljesnivile: snažno vonjaju
po salitri i zrele su za otpad. Ni praonica obiteljske kuće nije u uporabi.
Veliki je kameni praonik u kojem je moja baka prala rublje još tu, ali već
desetljećima nije vidio vode. Na slavinu smo pričvrstili crijevo za
polijevanje vrta. Kadu mu pokriva ribaća daska, a na njoj stoji majušna
ručna perilica: nije to kotao u kojem je baka iskuhavala rublje - tko zna
gdje je taj nestao kad su izumili strojne perilice - nego igračka koju su u
djetinjstvu darovali mojoj majci. Periličica je posljednji ostatak cijele
kuće za lutke, u njoj stoje ključevi i pola grada zna da su nam ključevi u
malenoj perilici: samo dignete poklopac i metalni pipac koji je nekoć
tjerao optok vode pa ćete na dnu naći ključeve. U doba okupacije malena
je perilica već tu - samo na polici iznad praonika, jer se u njemu još pere
rublje - a ključevi u njoj. U ratna se vremena ljudi boje svega i svačega, ali
nije ih strah da im pod okriljem noći u kuću upadne kakav neznanac. Ja
se blago bojim, može doći lopov pa sići u podrum i naći Hermana, ali ne
mogu od majke tražiti da makne ključeve iz periličice: ondje stoje otkako
znam za sebe i zahtjev bi bio sumnjiv.
Herman je napustio kuću u esesovskoj odori, a ja ga u mislima
pratim cijelim putem koji je od mene dobio. Matignonovom ulicom, lijevo
u Mordillatovu pa ravno do Trga Presvetoga Srca Isusova, pa u Ulicu
ubogih studenata, odatle ravno seoskim putom kod broja 18, pa stazom
za tegljenje plovila do drveta i torbe. Herman se svlači u mraku, odbacuje
ubojičinu kožu koja mu je spasila život i ponovno odijeva ljudsko odijelo.
~ 76 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Herman u gaćama stoji na riječnoj obali. Tko li mu ih večeras pozajmljuje,


Claude ili ja? Ljeto je. Mjesečev se srp izobličeno zrcali u tamnoj vodi.
Zrake mu nježno kupaju Hermanovo tijelo koje se meni nikad nije
pokazalo pod tim blagim svjetlom: poznajem ga samo iz ustajale
podrumske dubine, iz vonja prašine i utabane zemlje. Na obali mirišu
rosne trave, svježa metvica, orahov list. I rijeka teče. U ovome
planinskome kraju ljetna žega nikad ne isuši vodene tokove, nego topi
ledenjake pa rijeka nosi blatnjavu vodu s vrhova skupa s granjem i
deblima, a u današnje doba olakih obračuna i ljudska trupla.

Herman nije stigao do kraja. Daljinsko mi upravljanje ne funkcionira


prema očekivanjima i sustav otkazuje na pola puta. Pao je pred brojem
12 Ulice ubogih studenata: pokosio ga je rafal iz strojnice. Pokret otpora
priuštio si je još jednog esesovca nekoliko dana prije oslobođenja. Jedan
je čovjek pucao, drugi je pao. Možda se Herman našao na nišanu Jeana
Friedberga: tko zna zašto su ga smaknuli. Četrdeset godina poslije
bezuspješno nastojim isposlovati da mu priznaju da je pao za Francusku.
Ne znam zašto mi toliko treba da odustanem od okapanja s vlastima, jer
od statusa nitko nema nikakve koristi. Herman je poginuo bez djece, bar
koliko ja znam. Kamo Ministarstvo ratnih veterana može svrstati Židova
kojeg su likvidirali u esesovskoj odori? Rat nije karneval. Svatko ima
svoju ulogu i neka je se drži. Pripadnik pokreta otpora pruža otpor, Židov
se skriva, sestra širi noge i čeka svog Nijemca, a ja plivam među tim
likovima kao natrula grana ili panj na milost i nemilost riječnom toku.
Ljubav ću prvi put upoznati u jeku rata. A gubim je u posljednjim satima
okupacije. Nema smisla. No što bi bilo da je Herman preživio? Bismo li se
zajedno okućili? To je pak još veća besmislica.
Herman je završio u rijeci. U danom trenutku nemam petlju otići po
tijelo i pristojno ga pokopati. Zamislite sebe na mome mjestu: tko bi se
usudio pokupiti esesovčevo truplo ako zna da ga može snaći ista
sudbina? Samo kakva Antigona. Tek ću nakon oslobođenja sve
ispripovijedati: ni tada mi neće biti lako, jer cijela zemlja prihvaća samo
jednu istinu, istinu junaka i pobjednika, prvotnih pripadnika pokreta
otpora. Najviše je pristaša imao upravo 1945.

Nakon rata čekam kitničarku gospođu Bloch, no više se neće vratiti,


bar koliko ja znam. Dugo me peče savjest kako me onomad mimoišla i ne
usuđujem se oživiti uspomenu na nju. Ne mislim na kitničarku, no
šćućurila mi se u nekom zakutku duše i može svaki čas iskočiti. Mislim

~ 77 ~
Knjigoteka
daša&foxy

samo na Hermana, a malo i na Hans-Joachima. Dugo me mučila


žgaravica: sigurno od gospođe Bloch.
I dalje predajem njemački, ta što ću drugo? Mati mi je umrla, umro
mi je i otac, a sestra Anne poginula je u sudaru na državnoj cesti:
pretjecala je kamion, no iz suprotnog je smjera dolazio drugi kamion i
zabila se ravno u njega: auto joj se utisnuo u kamionski hladnjak, vozač
se silno prestrašio i možda mu je pogibija moje sestre pri punoj brzini na
seoskoj cesti trauma za cijeli život. Ja živim umajčinoj kući. Ne mogu je
zaposjesti kao mati, prevelika mi je, rabim samo spavaću sobu, radnu
sobu i kupaonicu na katu, tu i tamo i kuhinju. Dnevna soba u prizemlju
skuplja prašinu, baš kao i druge prostorije. Drijemaju i bude se jedanput
na godinu kad sestra Isabelle - veoma je poletna za svoju dob, a šest je
godina starija od mene - dođe za Svisvete s djecom i unucima. Ne
propušta hodočašće otkako je na mjesnom groblju pokopala roditelje i
sestru. Glava je krasne, zdrave obitelji: užitak ih je vidjeti.

Već sam više od dvadeset godina u mirovini. Nakon studentske


revolucije u svibnju 1968. gimnazija je postala mješovita. Kod mene je
pola grada učilo njemački. Prvi su mi učenici već i sami u mirovini. Neke
stare đake viđam na televiziji, drugi me se sjete čestitkom jedanput na
godinu. Jedan mi je nedavno dogurao do ministra. Otac mu je u doba
okupacije bio u Narodnoj vojsci: politička je žica nasljedna.

Uspomena na gospođu Bloch s godinama je isplivala na površinu.


Pokušavam joj ući u trag. Što je s njom bilo nakon našega posljednjeg
susreta u Les Barresu? Ne mogu do arhiva jer desetljećima ostaju
zatvoreni za javnost. Krajem sedamdesetih u novinama čitam članak o
novoobjavljenoj knjizi: Spomenica o deportaciji francuskih Židova
svojevrstan je imenik s popisom deportiranih Židova. Ne nalazim ime
gospođe Bloch. Ne znam gdje bi trebalo tražiti jer su je nakon uhićenja u
našem gradu sigurno poslali u Drancy ili neki drugi internacijski logor u
Francuskoj. U knjizi je više od 75.000 imena, a Blochova ima na stotine.
Godinama češljam stranice imenika u nadi da ću je naći.

Blaywas Joseph Blazer David Bloch Jacques Bloch Joseph Bloch Toni
Blochowa Max Block Marcel Blum Johanna Blum Leopold Blum Samuel
Blumenfeld Oscar

~ 78 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Stranice i stranice imena podsjećaju me na popis jakih glagola koje


znam još iz škole:

Dok proučavam popise, pogled mi zastaje na vlasniku leksikona


židovske književnosti iz moje knjižnice. Moszek Cymbalista, rođen u
Mogielnici 2. ožujka 1902., poljski državljanin. Deportiran 28. lipnja
1942. iz Beaune-la-Rolande u pokrajini Loiret. U bilješci piše da je u
konvoju bilo 1038 deportiraca. Oslobođenje je dočekalo 35 preživjelih.
Istim vlakom, a možda i istim vagonom, putovao je neki Blok s k i po
imenu Jeches, rođen u Varšavi 12. lipnja 1905.
Svake godine 10. kolovoza odem na rijeku, na mjesto gdje se Herman
trebao presvući nakon što je izašao iz podruma. Sjednem na vlažno tlo,
nekoliko sati gledam kako teku blatne vode, mirujem. To je moj maleni
obred za Hermana, moj maleni Šema Jisrael, štono bi on rekao. Uskoro
više neću moći donde potegnuti: kad ti ostare arterije, i ti si star. Tada ću
na nj misliti u svojoj sobi. Uspomenu ću dozvati uz pomoć visokih
bagremovih grana.

Kuća se mijenja. Isabelleina djeca pri svakom posjetu stvore malo


veći nered. Zidovi majčina doma gube njezinu sliku. Zar to mene hvata
nostalgija? U podrumu je sve po starome. Namještaj, knjige, utabani pod.
Dolje je zrak veoma suh, pa se sve savršeno očuvalo. Pretpostavljam da
su nećaci kao djeca silazili u podrum da se namjerno straše. Nikad mi
ništa nisu spomenuli, ništa nisu pitali. Kad umrem, pokušat će
~ 79 ~
Knjigoteka
daša&foxy

rekonstruirati prošlost. Možda neće svi: neki će radije živjeti u neznanju.


Hoće li otići tako daleko da raskopaju podrumski pod? Netko od njih ili
njihove djece sigurno će završiti u umobolnici: mora se uvijek naći netko
tko će platiti ceh za ostatak obitelji.

Na groblju u obiteljskoj grobnici za šestero preostaje još jedno


mjesto. Ondje već leže djed i baka s majčine strane, moji roditelji i teta
koja je umrla mlada. Sestru Anne pokopali su s mužem u grobnici
njegove obitelji. Isabelle će pokopati s njezinima na jugozapadu. Claude
je s roditeljima, na drugom kraju groblja. No kakve ja veze imam s tim
ljudima? Mjesto mi je kraj Hermana: nigdje. Moja je oporuka škrabotina
na komadu papira. Imovina ide Isabelle i njezinoj djeci, malo više Alfredu
jer mi je kumče. A tijelo u dim. Tražim da me spale: da se još jedanput
sjetim gospođe Bloch.

~ 80 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Bibliografija književnih citata

Johann Wolfgang Goethe, “Wandrers Nachtlied”/”Putnikova noćna


pjesma I.”, preveo Mihovil Kombol, Knjiga poezije, ur. dr. Zdenko Škreb,
Zora, Zagreb, 1950., str. 46. Njemački izvornik preuzet iz Anthologie
bilingue de la poésie allemande, ur. Jean-Pierre Lefebvre, Gallimard,
Pléiade, Pariz, 1995., str. 394-395.
Heinrich Heine, “Ein Fichtenbaum steht einsam”/”Jedno nesretno
smrekovo stablo”, prevela Vesna Parun, preuzeto iz Heinrich Heine,
Pjesme, priredio i uredio Vjekoslav Boban, Naklada Jurčić d.o.o. Zagreb,
2001. (Vrhovi svjetske književnosti), str. 37. Njemački izvornik preuzet
iz Anthologie bilingue de la poesie allemande, ur. Jean-Pierre Lefebvre,
Gallimard, Pleiade, Pariz, 1995., str. 681. Na jidiš preveo Ruvn Ayzland u
Di verk fun Haynrikh Hayne, zekster band: dos bukh fun lider, Yidish, New
York, 1918., str. 112.
Heinrich Heine, “Schöne Wiege meiner Leiden”. Njemački izvornik
preuzet iz Hemes Werke, erster Teil: Buch der Lieder, Berlin, Deutsches
Verlagshaus Bong & Co, str. 90. Na jidiš preveo Naftole Gros u Di verk fun
Haynrikh Hayne, zekster band: dos bukh fun lider, Yidish, New York, 1918.,
str. 46.
Heinrich Heine, “Aus meinen Tränen sprießen” (II. pjevanje
“Lyrisches Intermezzo”). Njemački izvornik preuzet iz Heines Werke,
erster Teil: Buch der Lieder, Berlin, Deutsches Verlagshaus Bong & Co, str.
129. Na jidiš preveo Mani Leyb u Di verk fun Haynrikh Hayne, zekster
band: dos bukh fun lider, Yidish, New York, 1918., str. 99.
Else Lasker-Schüler, Mein blaues Klavier. Njemački izvornik preuzet
iz Anthologie bilingue de la poésie allemande, ur. Jean-Pierre Lefebvre,
Gallimard, Pléiade, Pariz, 1995., str. 900-903.
Thomas Mann, Smrt u Veneciji, preveo Zlatko Crnković, Moderna
vremena, Zagreb, 1998., str. 107 i 159. Njemačko izdanje: Der Tod in
Venedig, S. Fischer Verlag, Berlin, 1922.
Friedrich Schiller, ulomak iz “Das Mädchen aus der
Fremde”/”Djevojka iz tuđine”, prema prijevodu Trifuna Đukića u izdanju:
Fridrih Šiler, Knjiga poezije, Izdavačko poduzeće “Rad”, Beograd, 1964.,
str. 3. Njemački izvornik preuzet iz Anthologie bilingue de la poésie
allemande, ur. Jean-Pierre Lefebvre, Gallimard, Pleiade, Pariz, 1995., str.
448-451.

~ 81 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Prevoditeljica osobito zahvaljuje Lari Hölbling Matković na


savjetima, prijevodima s njemačkoga i jidiša te na transkripciji jidiških
tekstova.

~ 82 ~
Knjigoteka
daša&foxy

O Autoru

Francuski pjesnik i prozaist Gilles Rozier rođen je 1963. nedaleko od


Grenoblea. Rozierovo zanimanje za književnost na jidišu, koju je
doktorirao na L’École supérieure des sciences économiques et
commerciales, ogleda se podjednako u njegovoj poeziji i prevodilačkom
radu. Godine 2008. pokrenuo je i časopis Gilgulim (Metamorfoze) koji
donosi raznorodne tekstove suvremenih autora na jidišu. Prevodi i s
hebrejskoga te je na francuski prenio poeziju Doryja Manora i Dalie
Rabikovitch. Autor je romana Pardelà des monts obscurs (Onkraj mračnih
gora), Moïse fiction (Izmaštani Mojsije), La Promesse d’Oslo (Obećanje iz
Osla) i Projections privies (Privatne projekcije) te putnih zapisa Fugue à
Leipzig (Lajpciška fuga). Roman Ljubav bez otpora objavljen je 2003., a
slijedom velikoga uspjeha ubrzo je preveden u 13 zemalja.

~ 83 ~
Knjigoteka
daša&foxy

Bilješka o autorici

Vlatka Valentić rođena je 1972. u Zagrebu, gdje je pohađala osnovnu i


srednju školu te 1996. diplomirala engleski i francuski jezik i književnost
na Filozofskom fakultetu. Intenzivno se bavi književnim prevođenjem i
surađuje s nekoliko stručnih i književnih časopisa. Od 2001. članica je
Društva hrvatskih književnih prevodilaca.
S francuskoga na hrvatski jezik: Bernard Cache Pokreti zemlje, Daniel
Pennac Raj za ljudoždere, Daniel Pennac Vila karabinka (godišnja
nagrada DHKP), Mare Augé Nemjesta, Michel Tournier Slavlja, Michel
Houellebecq Platforma, Daniel Pennac Djevojčica s knjižicama, Honoré de
Balzac Nepoznato remek-djelo, Honoré de Balzac Sarrasine, Catherine
Millet Suvremena umjetnost, Michel Tournier Meteori, Daniel Pennac
Diktator i visaljka, Marguerite Duras, Tarkvinijski konjići.
S engleskoga na hrvatski jezik: John Rajchman Konstrukcije, Alain de
Botton Utjehe filozofije, Rebecca Wells Svete tajne sestrinstva Ya-Ya,
Jeffrey Eugenides Nevina samoubojstva, Ben Schott Schottova originalna
svaštara (zajedno s Larom Hölbling Matković), Jon McKenzie Izvedi ili
snosi posljedice, Katherine Mansfield Blaženstvo i druge priče, Karen
Cushman Mala šegrtica, David Mitchell Livada Crnog Labuda, Tim Davys
Amberville.

~ 84 ~
Knjigoteka

You might also like