Sonet je pjesnička forma talijanskog porijekla, sastavljena od četrnaest stihova (jedanaesteračkih,

dvanaesteračkih, osmeračkih ili drugačijih) koji su u osnovnom obliku podijeljeni u dva katrena i dvije
tercine ili terceta.

Naziv sonet potječe od talijanskog sonetto za koji se pretpostavlja da je nastao od riječi suono (hrv. glas,
zvuk) kao njezina umanjenica, ili da je posuđenica iz provansalskog gdje je označavala neku vrstu
pjesme.

Prvi se teorijski spisi o sonetu kao pjesničkom obliku javljaju 1332. godine, odnosno stotinjak godina
nakon nastanka soneta. Autor tog prvog teorijskog spisa (Summa artis rithimici vulgaris dictaminis), koji
predstavlja svojevrsni zahtjev za klasifikacijom tipova soneta, jest Antonio da Tempo. U njemu on
nabraja čak šesnaest vrsta soneta (sonnetus simplex, duplex, dimidiatus, caudatus, continuus,
incatenatus, duodenarius, repetitus, retrogradus, semilitteratus, metricus, bilinguis, mutus, septenarius,
communis, retornellatus). Najpoznatija su tri tipa soneta: talijanski ili Petrarkin, francuski ili Ronsardov te
engleski ili Shakespeareov sonet. U hrvatskoj književnosti kao majstor soneta ističe se Antun Gustav
Matoš.

Nastanak soneta :

Prvi su se soneti pojavili oko 1230. godine na Siciliji, među pjesnicima sicilijanske škole okupljenima oko
dvora Fridrika II. Smatra se da su, barem djelomično, bili inspirirani nekim pučkim sicilijanskim oblikom.
Tvorcem soneta kao posebnog pjesničkog oblika smatra se Jacopo da Lentini, bilježnik (pravnik) u
Fridrikovoj službi. U prvo se doba sonet često smatrao strofom i kao takav se pojavljivao u spjevovima.
Tek se postupno udomaćuje kao lirski oblik. Pronađeno je, također, da su prvi soneti bili obilježeni
alternirajućom rimom okteta, ali je vrlo brzo obgrljena rima postala klasični model te se počela osjećati
kao bolja struktura sonetne forme. Tercine su pak bile povezane sljedećom shemom rima: CDE/EDC,
CDE/CED. Soneti su bili pisani u jedanaestercu (tal. endecasillabo).

Novonastali se pjesnički oblik vrlo brzo širio i ubrzo osvojio cijelu Italiju. Savršenim su ga učinili pjesnici
talijanskog slatkog novog stila (tal. dolce stil nuovo), a kao najbolja se ostvarenja prezentiraju soneti
Cavalcantia (1250.-1300.), Dantea (1265.-1321.) i Petrarke (1304.-1374.). U djelima je Cavalcantia i
Dantea sonet pjesnički živio gotovo stotinu godina prije Petrarke, no tek je Petrarkina poezija dala
najznamenitiji stilski pečat toj strogo smišljenoj pjesničkoj formi. Tome uzrok nisu bili samo brojni
petrarkisti u Italiji, već i činjenica da je pojava soneta u drugim europskim književnostima nerazdvojna
od utjecaja Petrarke i petrarkizma. Tako u 15. stoljeću Petrarkin ljubavni sonet kroz djela Luisa de
Góngore ulazi i u španjolsku književnost. U Francuskoj, u koju dospijeva u 16. st., sonet je, s obzirom na
prethodni utjecaj provansalske ljubavne lirike na Talijane, lako bio prihvaćen u svom petrarkističkom
vidu, primjerice u poeziji Pierrea de Ronsarda.

U sve druge europske književnosti sonet je prodro s neposrednim ili posrednim petrarkističkim
utjecajem. Naravno, jednom ustoličena u domaćoj tradiciji, sonetna je forma bila sve manje pod
pritiskom onog pečata koji joj je dao njen prvi veliki predstavnik. Unatoč tome, sonet i dalje čuva svoja
prvobitna stilska obilježja. I tako se do kraja 16. st. sonet proširio cijelom Europom. Prodro je čak i u
književnosti Azije. Tada slijedi zastoj, ili prezasićenost sonetom. Veći se interes javlja ponovno u
razdoblju romantizma. Tako sonet opstaje do danas.

Struktura sonata:

Osim vanjske forme, sonet ima i svoju unutarnju formu. Književni teoretičari su dugo raspravljali o tome
iziskuje li takva forma sama po sebi unutarnji smisao i raspored, odnosno koliko je vanjska forma ovisna
o unutarnjoj, te u kojoj mjeri sonetna struktura strofe i sonetno rimovanje sugeriraju određen raspored
građe i njezinu sintaktičku raščlanjenost. Vladimir Nazor u svojim objašnjenjima govori o "duši i sadržaju"
soneta. On spominje “ne samo vanjsko nego i unutarnje suzvučje rima”. Bilo je i oprečnih mišljenja, ali je
veliki broj teoretičara ipak prihvatio mišljenje Vladimira Nazora, uz poneka odstupanja. Opći je stav da
pravi sonet mora imati točno određen vanjski i unutrašnji red; da sonetna struktura uključuje neku
polaznu točku ili uvod, te razvoj, kulminaciju i rasplet. Postoje i tvrdnje da sonet mora imati unutrašnju
dramsku ili dijalektičku organizaciju:

a) tezu - prvi katren,

b) antitezu - drugi katren,

c) sintezu - dvije tercine

Dvočlana struktura soneta podrazumijeva da je između katrena i tercina uspostavljen odnos očekivanja i
ostvarenja, napetosti i opuštanja, pretpostavke ili zaključka. Ako se dijalektička struktura soneta vizualno
pokazuje u rasporedu strofa, onda se to akustički jasno pokazuje kroz raspored rima. Drugi opet tvrde da
u sonetu moraju biti pauze (točka na kraju svake strofe); da se nijedna značajnija riječ ne smije dva puta
upotrijebiti; da posljednji stih mora biti ključ za cijelu pjesmu; da posljednja tercina mora sadržavati
smisaonu bit soneta, a ostale su strofe samo priprema; da zaključni stihovi moraju iznenaditi čitaoca itd.
Tu su, nasuprot ovima, i neka manje rigorozna mišljenja po kojima unutarnji red mora postojati, ali on je
slobodan i raznolik, a ne strogo određen. Neki pak misle da smisaoni slijed nije uopće važan za ovaj oblik.

Vanjski oblik nije sam sebi svrhom. On utječe na kompozicijsku organizaciju koja, bez obzira je Ii strogo
određena ili ne, mora imati svoj slijed, razvoj, povezanost, zgusnutost, težinu i zaokruženost. I bez obzira
na različita gledišta pjesnika sonetista, pravim se sonetima smatraju samo oni koji odišu istinskom
pjesničkom i stvaralačkom snagom. Dakle, misli se uvijek na ona ostvarenja koja posjeduju taj unutrašnji
red.

Talijanski su soneti najčešće bili pisani u jedanaestercu (tal. endecasillabo), jer je to bio talijanski
nacionalni stih, a ako se javljao neki kraći stih, poput osmerca ili šesterca, tada je bilo riječi o manjem
sonetu (tal. sonetto minore). U Francuskoj je pak nacionalni stih bio aleksandrinac, pa je i sonet bio,
mahom, pisan tim stihom. U Engleskoj tu je funkciju imao petostopni jamb, u Njemačkoj dvanaesterac, u
Poljskoj trinaesterac, te u hrvatskoj književnosti pretežno deseterac. Jedino su Španjolci i Portugalci,
preuzevši u 16.st. sonet, stvorili i svoju verziju jedanaesterca (što je bilo lako s obzirom na činjenicu da su
njihovi jezici srodni talijanskom), a do tada su se koristili osmercem. Analogno stihovima u sonetu koji su
se mijenjali od jedne do druge nacionalne književnosti, mijenjala se i rima.

Italija

Alternirajuća struktura okteta i dva rasporeda sesteta

ABAB/ABAB/CDC/DCD

ABAB/ABAB/CDE/CDE

Obgrljena rima okteta i dva rasporeda sesteta

ABBA/ABBA/CDC/DCD

ABBA/ABBA/CDE/CDE

Francuska

Obgrljena rima okteta i dva rasporeda sesteta

ABBA/ABBA/CCD/EED

ABBA/ABBA/CCD/EDE

Engleska

Tri katrena s alternirajućom rimom i jedan par rima

ABAB/CDCD/EFEF/GG

Stariji hrvatski pjesnici prevodili su talijanski endecasillabo svojim popularnim dvanaestercem (premda je
u repertoaru postojao i jedanaesterac), a prvi prevodioci Dantea u 19. st. prenosili su endecasillabo
desetercem. Možda je razlog tome činjenica da u 17. st. , razdoblju velikih promjena u versifikaciji,
između ostalih promjena, zamiru stihovi gdje je prvi članak neparnosložan a drugi parnosložan (5+6
odnosno jedanaesterac). Deseterac se, u prvotnom obliku ili preobražen, tj. s očitom pravilnošću
naglaska, trohaičnošću, dugo smatra repertoarski ravnopravnim nekim popularnim stranim stihovima,
tako heksametru, ali posebno endecasillabu, jampskom pentametru, petostopnom jambu.

Tematika sonata:
Prvi su soneti po sadržaju bili isključivo ljubavni. Već se u 13. stoljeću tematski raspon tematike soneta
proširuje, pa se njime mogu izražavati misli i osjećaji (politički, rodoljubni, satirički, polemički, religiozni,
filozofski itd.), a sonetnu formu dobivaju i epitafi (nadgrobnice) i pohvale. Neki su ga autori koristili i kao
poseban oblik dopisivanja. Arthur Rimbaud u svom slavnom sonetu Vokali iskazuje uvjerenje da je otkrio
tajnu značenja vokala u jeziku. Charles Baudelaire pisao je sonete jer je smatrao da u ovu formu uistinu
sve maze stati (parodija, uglađenost, tlapnja, filozofska meditacija...). No zbog Petrarkinih soneta iz
Kanconijera i utjecaja petrarkista kao struje ljubavne poezije, sonet je ostao trajno vezan uz ljubavnu
tematiku.