OLD SUREHAND II

KOD MAJKE THICK

Jefferson-City, glavni grad države Missouri, a ujedno i glavno mjesto Countv Colea, leži na desnoj
obali Missourija, na dražesnoj uzvišici sa koje se pruža čaroban pogled na rijeku i na vrlo živ riječni
promet. Nekad je grad imao mnogo manje stanovnika, ali je zbog svog položaj a ipak bio značajan, a i
zbog toga što su se u njemu održavale redovne sjednice Oblasnog suda. U njemu je bilo i nekoliko
velikih gostionica u kojima su se za dobre pare mogli dobiti dobar stan i hrana. Međutim, ja sam se
svega toga odrekao jer sam radije odlazio tamo gdje sam na samom izvoru mogao upoznati ljude; to
sam još činio i zato što sam znao za jedno mjesto gdje je čovjek za mnogo manje novaca mogao vrlo
udobno stanovati i hraniti se. Bilo je to u Firestreetu broj 15, kod majke Thick, u Boardinghou -seu,
dobro poznatom od Jezera do Meksičkog zaljeva i od Bostona do San Francisca, kuda nije mogao
prodi ni jedan pravi Zapadnjak, ako je i jednom navratio u Jef-ferson - City, a da ne popije čašicu dvije

1
i ne prisluškuje prepričavanja u krugu prisutnih lovaca, trap-pera i squattera (najmitelj pašnjaka).
Kuda majke Thick bila je poznata kao mjesto gdje se čovjek mogao upoznati sa Divljim zapadom, a da
ne mora odlaziti u ta mračna i krvava područja.

Bilo je ved veče kada sam stupio u gostionicu koju do tada još nisam poznavao. Svoga konja i puške
ostavio sam na jednoj farmi koja je uzvodno ležala i gdje je Winnetou želio da dočeka moj povratak.
On nije volio gradove i zato je ostao izvan grada, na selu, gdje

je namjeravao proboraviti nekoliko dana. Trebalo je da u Cityju izvršim neku kupovinu. Moje je
odijelo ved bilo istrošeno, pa sam morao kupiti novo, a i moje visoke čizme ved su na mnogim
mjestima »zjapile« i više nisu bile dobre za upotrebu. Koliko sam god puta pokušavao da ih
nategnem, one su ponovo spadale sve do gležanja.

Svoj kratki boravak u gradu htio sam ujedno da iskoristim zato da se raspitam za Olda Surehanda.
Prilikom našeg rastanka upitao sam ga gdje i kada bismo se mogli ponovo vidj eti. Tada mi nije mogao
dati siguran odgovor, ved mi je rekao:

Ako jednom slučajno navratite u Jefferson-City, Missouri, pođite u banku Wallace and Co. Tu dete
doznati gdje se nalazim.

Kako sam se sada ovdje nalazio, nisam htio da pro¬pustim priliku a da ne posjetim Wallace and Co.

Bilo je pred večer kada sam svratio kod majke Thick. Ugledao sam dugačku i prilično široku prostoriju
koju je osvjetljavalo nekoliko svjetiljki. Bilo je tu nekih dvadesetak stolova. Polovicu tih stolova
zauzelo je veoma šaroliko društvo obavijeno gustim obla-kom dima. Među njima je bilo nekoliko
dobro obučenih džentlmena — papirnate su im manšete jako stršile iz- rukava, cilindri im zabačeni na
potiljak, noge u lakiranim čizmama prebacili preko stolova. Bilo je tu trapera i squattera svakojakog
soja i u najšarenijim odijelima. Bilo je tu i obojenih ljudi od najcrnjih do svjetlocrnih sa vunasto
kovrčavom i glatkom kosom, mesnatim i tankim usnama, kratkim posuvradenim crnačkim nosovima
ili pak takvih koji su bili manje ili više kavkaskog obličja; splavara i brodskih sluga sa visoko
podignutim sarama i blještavim noževima, a o pojasu im i zlokobni revolveri. Bilo je tu i meleza
Indijanaca i drugih mješanaca svih mogudih vrsta i boja.

Krupna i uvažena majka Thick bdjela je nad njima i brinula se svesrdno da ni jedan njezin gost ni u
čemu ne oskudijeva. Sve ih je poznavala i svakoga nazivala njegovim imenom dobacujudi jednome
svoj prijateljski pogled, a drugome, koji je bio raspoložen kavgu, prijetila prstom. Kada sam sjeo,
prišla mi je i zapitala šta želim.

— Mogu li dobiti čašu piva, majko Thick? — upitao sam.,

— Yes — rekla je, — i to vrlo dobrog. Volim kada mi gosti pivo piju. Bolje je i zdravije, a i
pristojnije nego brendi koji često pomuti glave. Vi ste vjerojatno Evropejac, Sire?

— Yes.

— To sam odmah pomislila čim ste zatražili pivo, Evropejci često piju pivo, i to je pametno. Vi još
niste bili kod mene?

2
— Nisam, ali bih se danas rado koristio vašim gostoprimstvom. Imate li koji dobar krevet?

— Svi su moji kreveti dobri!

Mjerkala me je ispitivačkim pogledom. Izgleda da joj se moje lice mnogo više sviđalo nego sve ostalo
na meni jer je nadodala:

— Čini mi se da ved odavno niste rublje promijenili, ali vam oči odišu dobrotom. Želite li jeftin
krevet?

Jeftin krevet znači: dijeliti ga još sa nekim.

— Ne, — odgovorio sam. — Bit de mi čak vrlo drago ako ne budem morao spavati u zajedničkoj
prostoriji i ako dobijem zasebnu sobu. Mogu da platim unatoč mom lošem odijelu.

— Vjerujem vam, Sire. Dobit dete posebnu sobu a ako ste gladni, tu je i jelovnik.

Pružila mi je papir i pošla da mi donese pivo. Dobra žena ostavljala je utisak vrlo pronicave, ljubazne i
brižljive domadice koja je svu sredu nalazila u tome da joj svi gosti budu zadovoljni. I namještaj
točionice me je podsjedao na domovinu, bio je više evropski nego američki.

Sjeo sam za prazan stol koji se nalazio u blizini ovog dugačkog. Ovaj su zauzeli gosti koji su među
sobom vodili vrlo živ i napet razgovor. Pričali su jedan drugome pustolovine sa Divljeg zapada koje su
im djelomično bile poznate samo po čuvenju, a djelomično su ih i lično doživjeli. Po koji od njih
proveo je duge i opasne godine u dalekom svijetu i sada je samo pri prolazu navratio do majke Thick
da bi se ponovo vratio svom uzbudljivom, ali i punom radosti poslu. Iz razgovora gostiju za dugačkim
stolom uskoro sam saznao tko su ti ljudi: jedan je bio traper, drugi agent Indijanaca, tredi opet
kudarac, pa lovac klopčar i nekoliko squattera. Gotovo svaki od njih je nadopunjavao priču
doživljajima iz vlastitog iskustva. Neki su opisivali susrete i doživljaje sa Oldom Firehandom, Oldom
Deathom, Sans - earom i sa mojim starim, smiješnim prijateljem Dickom Hammerdullom i Pittom
Holbersom. O Oldu Surehandu su također govorili, a i moje je ime bilo spomenuto. Jedan ih je
obavještavao o Kanada - Billu, drugi o kapetanu Kaimanu. Naime, taj pripovjedač je bio detektiv
Treskow koji je učestvovao u borbama protiv toga pirata i tom zgodom se susreo sa Winnetouom.
Stanovao je također u ovoj gostionici.

Majka Thick mi je i po drugi put natočila te mi povjerljivo šapnu na uho: — Danas je ovdje naročito
ugodno, Sire. Uvijek se veselim kada gospoda pričaju ovako lijepe dogodovštine jer tada svi
prisluškuju, pa je tiho i mirno. Smatram da je to mnogo bolje, a i otmjenije, nego da se međusobno
svađaju i prepiru razbijajudi pri tome stolove i stolice, pehare i čaše.

Prošlo je nekoliko sati u pričanju i slušanju, a tada naiđoše novi gosti. Bilo ih je šestorica koji su bučno
ušli. Po njima se vidjelo da su popili više špiritusa no što su mogli podnijeti. Ogledali su se za
mjestom. Iako je bilo dovoljno praznih stolova, izabrali su moj stol i sjeli.

Ja bih najradije bio ustao, ali bi oni to svakako smatrali za uvredu. Kako nisam htio dati povoda za
grube svađe, sjedio sam i dalje na svom mjestu. Tražili su brendija i dobli ga. No majka Thick ih je na
takav način poslužila da se moglo zaključiti kako bi joj bilo milije da joj ti ljudi ne dolaze.

3
Ti ljudi nisu sigurno bili stanovnici ovoga grada jer su osim noževa i revolvera imali uza se i puške.
Izgledali su kao pravi razbijači i užasno su mirisali na rakiju. Zaista sam morao da se mnogo
savlađujem kako bih kraj njih izdržao za istim stolom. Vrlo živo i glasno su razgovarali, i to
neprestano, tako da se govor ostalih gostiju nije skoro mogao ni čuti. Nestao je mir i ugodno
raspoloženje koje je do tada vladalo.

Među njima je bio najglasniji neki snažan i nezgrapno građen momak koji je imao buldoga. Crte lica i
udovi kao da su bili istesani iz drveta. Ponašao se kao kolovođa, a moglo se primijetiti da se svi - ostali
ponašaju prema njemu s izvjesnim poštovanjem.

Pričali su o junačkim podvizima koje su doživjeli i koje namjeravaju izvesti, o imanjima koja su
posjedovali i profudkali i koja de sigurno ponovo nadoknaditi. Praznili su čašu za čašom. Kada ih je
majka Thick upozorila da sporije piju, postadoše grubi i zaprijetiše da de zaposjesti šank i sami se
poslužiti.

— To zabranjujem, — odgovorila je hrabra gostioničarka. — Evo, ovdje je moj revolver i prvi koji
se bude ogriješio o moje vlasništvo dobit de metak!

— Možda od tebe? — reče buldog.

— Da, od mene!

— Ne budi smiješna! Takvim rukama odgovara ši¬vada igla, a ne revolver. Zar zbilja smatraš da
nas možeš zastrašiti?

— Što smatram, to je moja stvar. U svakom slučaju ja se ne bojim. Ako mi ustreba nečija pomod,
ovdje ima dosta džentlmena koji su spremni da obrane nezaštidenu gostioničarku!

— Dosta džentlmena? — ponovio je s podrugljivim osmijehom njezine riječi ustajudi sa stolice i

izazivački kružedi pogledom. — Neka samo priđu i pokušaju, pa demo vidjeti tko de izvudi kradi kraj,
oni ili ja!

Nitko mu nije odgovorio, a naravno ni ja. Primijetio sam da on uopde nije računao na neki otpor sa.
moje strane jer me nije ni pogledao pri pomenu onih riječi. Možda mu se moje mirno lice činilo suviše
pitomim pa nije smatrao za vrijedno da i mene ubroji među ostale. Ja sam naime jedan od onih ljudi
čije-lice održava nedužnost upravo onda kada u čovjeku, nešto kuha. Neki čovj ek koji je sebe smatrao
za velikog psihologa, objasnio mi je to jednom slijededim riječima: kada se čovjek potpuno uvuče u
sebe, lice-mora da ostane glupo. To je samo po sebi razumljivo. Kada je buldog vidio da nitko nije
odgovorio na njegov izazov, postao je još drskiji.

— To sam i mislio. Nitko se ne usuđuje da priđe!

— smijao se. — Htio bih da vidim onoga tko bi se

usudio da se uhvati u koštac sa Toby Spencerom! Zavrnuo bih tom momku šiju! Zovem se Toby
Spencer.

Ako tko želi da dozna kakav je momak taj Toby, neka samo priđe!

4
Ispružio je stegnute pesti i još jednom izazivački pogledao naokolo. Da li je to bilo iz straha ili gađenja
prema tom čovjeku, ali se ni sada nije nitko pomakao. Još se glasnije nasmijao i rekao:

— Pogledajte samo, momci, kako su im srca sišla u pete kada je Toby Spencer izustio samo
jednu riječ!

Među njima stvarno nema ni jednog jedinog koji bi se usudio da pisne. I to su mi neki džentlmeni!

Ipak ustade jedan squatter, po izgledu farmer, koji je bio snažan čovje k. Po izgledu se nije mogao
mjeriti s tim kavgadžijom. Pristupio je nekoliko koraka bliže i rekao:

— Toby Spencer, vi se veoma varate ako mislite da među nama nema ni jednoga koji bi se
usudio da se s vama ogleda. Pred vama stoji, na primjer, čovjek koji de ustati u obranu majke Thick.

— Tako, tako! — mjerio ga je prezirnim pogledom kavgadžija. — Zašto stojite ako ste tako
smjeli? Zašto mi bliže ne priđete?

— Evo me! — rekao je squatter, učinivši još nekoliko koraka, i ponovo se zaustavi. Njegov glas.
sada ved nije zvučao onako sigurno kao maloprije. Kako je sada i Toby Spencer istupio nešto naprijed,
to je razdaljina između njih dvojice bila vrlo mala.

— Well! Dakle, vi ste taj nebojša? — upitao je kavgadžija. — Derle koje mogu jednim jedinim
prstom izbaciti iz ravnoteže!

— Dokažite to ako umijete!

— Da dokažem? Neka bude! — Prijetedi Spencer pristupi još dva koraka bliže.

— Da, priđi! — doviknu mu onaj drugi i povuče se dva koraka.

— Ostani na mjestu, ti veliki junače! Drži se dobro, jer du te inače za zid prikovati i zalijepiti.

Spencer je ponovo krenuo naprijed. Farmer se ponovo povukao branedi se riječima:

— Nemojte misliti da dete nas zastrašiti!

— Pshaw, dokaži da li se možeš sa mnom ogledati! Objesit du te malo više da ljudi vide kakvog
hrabrog zaštitnika u tebi ima majka Thick.

Lupio ga je munjevitom brzinom snažno po ramenima, zgrabio ga za mišice, pritisnuo ih uz tijelo,

gurnuo ga do zida, podigao i zakačio mu ovratnik za jednu vješalicu, i ostavio ga da visi. Bio je to
rijedak majstorluk, a izveo ga je bez ikakva napora. Okačeni se koprcao jedan časak visedi, a zatim mu
se pocijepao ovratnik kožnog kaputa, i on pade na pod. Spencer se glasno nasmijao. Njegovi drugovi
to isto učiniše, a ni ostali se nisu mogli suzdržati iako nisu opravdavali kavgadžijin postupak. Uz bučan
smijeh zbunjeni se farmer vrati na svoje mjesto. Smatrao sam za veliku sredu što je svoju p ažnju bio
usmjerio na mene. Promatrao me radoznalo i uputio mi slijedede pitanje

— Vi ste, vjerojatno, isto tako hrabar gospodin kao i onaj tamo, je li?

— Ne vjerujem, Sire — mirno mu odgovorih. -

5
Za svim stolovima zavlada tišina. Svi su napeto očekivali što de sada nastati. Možda de se opet nešto
dogoditi što de izazvati smijeh.

— Dakle, niste? — nastavio je. — Ne bih rekao da ste neki junak! To je vaša sreda, inače bih i vas
zakačio na čavao!

Bududi da mu na to nisam odgovorio, obrecnu se na mene:

— Možda mi ne vjerujete?

— Hm! Vjerujem vam.

— Ozbiljno? Toby Spencer, naime, nije čovjek sa kojim se možete šegačiti!

Bilo je jasno da je sa mnom htio zametnuti kavgu. Primijetio sam zabrinuti pogled koji mi je dobacila
majka Thick. Da joj po volji učinim, odgovorio sam vrlo pristojno.

— U pravu ste. Sire. Čini mi se da ste vi ipak zgodan momak. — Hodete li mi redi čime se
zanimate?

— Hm! U stvari ničim jer se upravo sada ničim ne bavim.

— No ipak morate imati neko zanimanje, nečim se baviti. Nije li tako?

— Svakako. Ja sam se okušao u mnogo čemu.

— A da niste ni u čemu uspjeli?

— Na žalost!

— Vaše posljednje zanimanje?

Bio sam u preriji.

— U preriji? Znači lovac? Zar vi umijete da pucate?

— Prilično.

— A umijete li jahati?

— Također.

— čini mi se da ste malo bojažljivi po prirodi !

— Hm! Sve zavisi od okolnosti u kojima se čovjek nalazi. Čovjek treba da pokaže svoju hrabrost
samo onda kad je to potrebno, inače je to pusto hvalisanje.

— To je tačno! Čujte, pomalo mi se počinjete sviđati. Skroman ste momak koji može da bude od
koristi. Kad bih samo znao da niste neki rođeni nevježa, tada

— Tada — upitao sam ga, jer nije bio dovršio rečenicu.

6
— Tada bih vas upitao da li biste htjeli podi s nama.

— Kamo?

— Na Zapad. Hodete li s nama?

— Prije no što bih vam na to mogao odgovoriti, potrebno je da znam kamo namjeravate i što
želite tamo poduzeti.

— Well, to je pravilno i razborito. Želimo da malo odemo gore do Kolorada, do San Luis parka,
tako nekako. Da li ste možda ved bili gore?

— Jesam.

— Šta? Tako daleko? Sudedi po vama, to se ne bi reklo! Da li vam je poznat kraj koji se zove
Foam - cascade?

— Nije.

— Mi mislimo tamo da pođemo. Gore u parkovima u posljednje vrijeme pronađeno je zlato u

takvim količinama da čovjek ovu priliku ne smije propustiti.

— Vi mislite kopati?

_ Hm daaa aaa! — rekao je otegnutim

glasom.

— A šta de biti ako ništa ne nađete?

Tada de drugi nešto nadi, — odvratio je trgnuvši

značajno ramenom. — Čovjek ne mora baš da bude

kopač pa da nešto zasluži u nalazištima.

Shvatio sam što je mislio. Htio je požnjeti gdje nije posijao.

— Ne mora vas zabrinjavati to što nedemo ništa nadi — nastavio je, kako bi u meni pobudio
volju. Ozbiljno je mislio da me sa sobom povede, jer što bi mu društvo bilo brojnije, to bi bolji bio
pazar. Mene je svakako smatrao za čovjeka kojega bi mogao iskoristiti, a nakon toga, u svakom
slučaju, otjerati. — Mi smo svi uvjereni da demo napraviti dobar posao jer se među nama nalazi
čovjek koji se u to razumije.

— Neki geolog?

— On je još više od geologa. Ima sva znanja i iskustva koja su potrebna kopačima. U to nedete
posumnjati jer je to oficir najvišeg čina, naime, general.

— General? — upitao sam, sjetivši se nečega.

7
— Kako se zove taj džentlmen?

— Douglas. Učestvovao je u mnogim bitkama i vršio u planinama temeljita naučna istraživanja.

Ti rezultati nas uvjeravaju da demo nadi mnogo zlata. No, jeste li raspoloženi?

Da je on zaista imao namjeru da kopa zlato, čuvao bi se da govori o tome pred tolikim svjedocima. On
je dakle nešto drugo naumio, a to nikako nije moglo biti dobro, a pogotovo zato što je u to društvo
upao i nazovi general. Bilo je vrlo neoprezno s njegove strane — i meni neshvatljivo — što je zadržao
ime Douglas i nije uzeo neko drugo.

— Ne, Sire, nisam raspoložen, — odgovorio sam mu.

— Zašto?

— Jednostavno zato što mi se ta stvar ne sviđa.

— A zašto vam se ne sviđa?

Njegov do sada prijateljski izraz sasvim se promijenio i konačno postao prijetedi.

— Zato što nije po mom ukusu.

— A kakav je vaš ukus, Sire?

— Moj je ukus tamo gdje je i poštenje.

Tada je skočio na noge i na mene viknuo:

— Sto mu vragova! Zar možda želite redi da sam nepošten? I neki od ostalih gostiju su ustali.
Svakako su htjeli da vide prizor koji je sada morao bezuvjetno nastati.

— Mene se vaše poštenje tiče isto onoliko koliko i vas moj ukus. — Sjedio sam i dalje mirno i
držao ga oštro na oku. — Nas dvojica nemamo nikakve međusobne veze i ostanimo na miru!

— Na miru? Uvrijedili ste me i sada du vam morati da pokažem tko je zapravo Toby Spencer.

— To mi ne morate pokazati.

— Tako? Vi to ved znate?

— Da. Vi ste ovdje upravo ono što i ja, naime, gost majke Thick, a kao gost čovjek se mora pristojno
vladati ako želi da se prema njemu drugi pristojno ponašaju.

— A! A kako se vi prema meni mislite ponašati?

— Onako kako budete zavrijedili. Ja vas nisam pozvao da sjednete do mene. Bilo je ovdje dosta i
drugih praznih mjesta. Ja također nisam zahtijevao da govorite sa mnom. Uvukli ste me u svoj
razgovor, pa sam vam odgovarao pristojno i razborito. Vaši planovi i namjere me se ništa ne tiču. No,
bududi da ste me upitali hodu li sa vama na Kolorado, mirno sam vam odgovorio da nisam
raspoložen.

8
— Momče, vi ste govorili o poštenju! To ja ne trpim!

— Ne? Hm! Mislio sam da pošten čovjek mirne duše može da sluša o poštenju a da se zbog toga
ne razjari.

— Čovječe, čuvajte se! Vi mi se opet rugate, što ja...

Prekinula ga je gostioničarka koja ga je upozorila da se smiri. Podigao je ruku na nju.

— Nemojte se izlagati opasnosti, majko Thick! zamolio sam je. — Naviknuo sam da se sam o sebi
brinem i sebe zaštitim.

To je kavgadžiju još više razbjesnilo. Izdera se na me i reče:

— Da sebe zaštitite? Zaštiti se ako umiješ! Evo ti,

to ti je za onu uvredu!

Zamahnuo je pesnicom da me udari. Bio sam na to pripravan. U trenu sam zgrabio pivsku čašu i
pogodio njome njegovu pesnicu. Umjesto da je mene pogodila, zadržala se na čaši koja se smjesta
razbila. Istodobno sam skočio na noge i udario tog momka pesnicom tako snažno pod bradu da mu se
tijelo zanijelo — iako je bilo tako snažno i teško — pa se stropoštao na zemlju srušivši stol i nekoliko
stolica.

S njime sam bio završio i sada sam morao prije svega da pažljivo motrim na njegove drugove.
Smjesta su me napali uz divlju viku. Dva moja udarca pesnicom, i dvojica od njih odletješe u stranu,
desno i lijevo. Tredega sam objema pesnicama udario u želudac, a on kriknu i skljoka se na zemlju.
Preostala dvojica, zapanjeni, povukoše se.

Ali sada se Spencer ponovo bio podigao. Ruka mu je krvarila od komada razbijenog stakla, a još više
krvi mu je teklo iz usta. Ugrizao se za jezik kada sam ga bio udario. Ispljunu krv prema meni i zaurla:

— Pseto, to de te života stajati! Momak koji ne zna čime se zanima, usuđuje se da se ogriješi o
Tobvja Spencera! Ja du ...

— Stani! Makni ruku s pojasa! — prekinuo sam ga, jer je bio posegnuo za revolverom. Ujedno
sam i svoj izvukao i uperio ga na njega.

— Ne, ja du je zavudi u pojas! — uspjenio se. — Moj metak de te ...

— Ponovo ti kažem... mani se oružja, inače du pucati! — prekidoh ga u govoru.

pn ga je ipak izvukao. Gađao sam mu u ruku. Kriknuo je, opustio ruku, i revolver mu je pao na pod.

— Ruke uvis! Smjesta, svi vi, ruke uvis! Tko ne

posluša, dobit de metak! — zapovjedio sam.

»Ruke uvis!« na Zapadu je opasna riječ. Tko se prvi lati oružja, taj ima prednost. Protivnika ne smije
štedjeti ako misli da se spasi. Ako se netko ne odazove smjesta na zapovijest »ruke uvis!«, tada se u

9
njega puca. To je svakomu poznato. I ovih šest momaka su to znali. Bez oklijevanja podigoše ruke
uvis. Izvukao sam i drugi revolver i uperio ga u njih, a zatim ih upozorio:

— Da niste spustili ruke dok s vama ne završim.

Imam još jedanaest metaka. Majko Thick, oduzmite

ovim momcima puške, revolvere i noževe! Sutra ujutro neka nekoga ili pošalju po njih ili neka lično
dođu. Pretražite im džepove i vidite da li imaju novaca!

Odbijte im od toga račun koji su napravili, a i cijenu za čašu koju je Spencer razbio. Neka se zatim
raziđu. Majka Thick mi je odmah bila pri ruci i postupila po mojim uputama. Bi lo je zaista veoma
smiješno gledati onu šestoricu kako stoje oko stola sa visoko uzdignutim rukama ne usuđujudi se ni
da se maknu. Kakvoj su vrsti ljudi pripadali pokazalo je bogatstvo što smo ga našli kod njih . Imali su
samo nekoliko centa više no što je iznosio račun. Kada je gostioničarka naplatila svoj račun, rekao
sam:

— A sada, majko Thick, otvorite vrata. Napolje s njima! Ruke mogu ponovo spustiti tek onda
kada iziđu, i nikako prije, inače du pucati.

Vrata je netko otvorio, i oni jedan za drugim iziđoše držedi ruke uvis. Posljednji je bio Spencer. Prije
no što je učinio posljednji korak, okrenuo se i stao mi prijetiti, napola urlajudi, a napola piskajudi:

— Do viđenja! Kad se sretnemo, didi deš ti ruke uvis, pseto!

Gostionicom prijeđe lagani uzdah, što je bio znak da je popustila sveopda napetost. Dobri džentlmeni
nisu mogli da zamisle ovakav iskod! Kada mi je majka Thick donijela novu čašu piva, pružila mi je ruku
i rekla:

— Moram vam se zahvaliti, Sire. Oslobodili ste me tih ljudi. Tko zna šta bi oni još sve započeli.
Kako vam je samo sve to uspjelo! Dobit dete najbolju sobu koju imam. Čuvajte se dobro tih ljudi! Oni
de vas ved kod prvog susreta sigurno napasti.

— Pshaw! Ne bojim se ja.

— Nemojte to olako shvatiti! Takve bitange napadaju s leđa.

Primijetio sam da su se počeli kod nje raspitivati o meni, no ona im nije mogla dati nikakvo
obavještenje. Bili su radoznali da doznaju tko sam, no ja nisam imao nikakva razloga da sklapam
poznanstva koja bi trajala samo dva do tri dana. Nisam mislio da se duže zadržim u Jeffersonu.

Kada mi je majka Thick pokazala sobu, uvjerio sam se da je održala riječ. Soba je bila pristojna i čista,
kako sam samo mogao da poželim, i spavao sam kudikamo bolje no što sam mogao i pomisliti. Jer
kada

Zapadnjak provede prvu nod u zatvorenom prostoru, tada obično ne može ni oka da sklopi.

10
Sutradan sam se pobrinuo za bolji izgled svoje vanjštine, a zatim posjetio banku Wallace and Co. kako
bih se raspitao za Olda Surehanda. Bio sam veoma radoznao da saznam u kakvim je odnosima sa tom
tvrtkom i kakvo de mi obavještenje dati.

Banka nije bila daleko od gostionice majke Thick. Nalazila se u istoj ulici. Kada sam se u birou
raspitivao za Mr. Wallacea, zatražili su moje ime. No ja sam to radije prešutio jer nisam znao na čemu
sam. Često je od koristi ako nekoga ne prepoznaju. Na putovanjima se često pokazalo vrlo korisnim
što nisu znali tko sam.

— Recite Mr. Wallaceu da sam poznanik Olda Surehanda!

Tek što sam to izgovorio, kadli se glave svih činovnika okrenuše prema meni. Prijaviše me kako sam ih
zamolio, a onda me odvedoše u sobu u kojoj je za pisadim stolom sjedio jedan čovjek koji je pri mom
ulasku odmah ustao. Bio je to temeljit Jenki srednjih godina. Ispitujudim i punim iščekivanja
pogledom gledao me i predstavio se:

— Ja sam Wallace, Sire.

— A ja sam Old Shatterhand.

— O! Dobro došli i izvolite zauzeti mjesto, Sire. O vama sam štošta dobro čuo. Vi ste, sigurno,
upravo stigli u Jefferson - City?

— Nisam, još od jučer sam ovdje.

— Šta? A vi me niste odmah posjetili? Gdje ste odsjeli, Sire?

— Ovdje u blizini, kod majke Thick.

— Poznajem je. To je dobra, poštena žena, ali nije gostioničarka za džentlemena kao što je Old
Shatterhand!

— O, odlično sam smješten i potpuno sam zado¬voljan.

— Da, to je zato jer ste navikli na logorovanje pod vedrim nebom, neovisno o vremenu, zbog
čega su i vaši prohtjevi tako skromni. No kada se ved nalazite u civiliziranom mjestu, potrebno je da
se odmorite i sebi dozvolite sve što zaželite. To zahtijeva vaše fizičko i duhovno zdravlje.

— Upravo zbog tog zdravlja i ne želim velike razlike, Sire.

— Dozvoljavam! No nadam se da dete prihvatiti moj poziv i da dete za vrijeme svoga ovdašnjeg
boravka stanovati kod mene!

— Oprostite mi ako uz najvedu zahvalnost odbijem vaš poziv! Vjerojatno du ved sutra odavde
otidi. Nadalje, više volim da budem potpuno slobodan i da ni o kome ne ovisim, što ni kako ne bi
moglo biti kad bih kod vas stanovao. A osim toga, iz obzira prema Old Surehandu, ne želim da vam
smetam.

— Kako?

11
— Vi ga dobro poznajete?

— Bolje no itko drugi. Htio bih vam čak i to redi da smo u srodstvu.

— Well! Zamolio me je da se ne raspitujem za njegove prilike. U slučaju da kod vas ostanem,

mnogo štošta mi ne bi moglo izmadi, a možda bih čak i nešto naslutio što ne bi trebalo da znam.

— Hm! — kimnuo je zamišljeno. — Slažem se s vašim razlogom i željom da budete slobodni. Ja

ne želim da budem nametljiv. No još jednom du varn iskreno redi da ste mi dobrodošli.

— Hvala, Mr. Wallace! Razlog je mojoj posjeti da se samo raspitam da li možda znate gdje bi
otprilike sada mogao biti Old Surehand.

— Otišao je gore u parkove, i to najprije u onaj kod San Luisa.

— O! Kada je odavde krenuo?

— Tek prije tri dana.

— Tada bih mogao da ga stignem.

— Zar želite gore otidi? Namjeravate k njemu?

— Da. Winnetou ide sa mnom.

— I Winnetou? To me neobično veseli! Mi smo uvijek mnogo zabrinuti za Olda Sure handa. Sada
mo¬žemo biti mnogo mirniji kada znamo da de s njime biti ovakva dva čovjeka. Jednom ste mu ved
spasili život, zato i mislim da ...

— Molim vas! — prekinuo sam ga u govoru. —

Kao što sam malo prije napomenuo, ja ne želim da zadirem u njegove tajne. Da li bih mogao doznati
od vas je li pronašao u Fort — Terretu Dana Ettersa?

— Nije. Etters nije uopde tamo bio.

— Znači da je 'general' lagao?

— Da.

Tada uđe jedan od činovnika i pruži neki list pitajudi ga da li se može unovčiti. .

— Ček na pet tisuda dolara od Grey and Wooda

iz Little Rocka — čitao je Wallace. — U redu je i

može biti ispladen.

Činovnik se udalji. Nakon kratkog vremena prošao je mimo našeg prozora čovjek. Vidio sam ga, a i
bankar.

12
— Nebesa! — uzviknuo sam. — To je bio 'general'!

— Šta? Mislite li na onoga 'generala' koji je Olda Surehanda uputio bez ikakve potrebe u Fort
Terret?

— Da.

— Prošao je ovuda i gotovo bih rekao da je bio u mom uredu. Dozvolite samo, želio bih samo da
se raspitam šta je htio ovdje!

— A ja du pak morati da izvidim kamo je otišao!

Požurio sam se, no ved je bio nestao. Uputio sam

se do slijededeg raskršda, ali ni tamo ga nisam ugledao. To me nije moglo razočarati jer s njime više
nisam imao nikakve veze. Jedino sam se morao čuvati podmuklog prepada u slučaju da me primijeti.
Vrativši se Wallaceu, doznao sam da je onaj čovjek koji je podnio na isplatu ček bio glavom 'general'.
Jasno, njega nije nitko poznavao.

No iako nisam htio kod njega stanovati, Wallace me je pozvao k sebi na doručak. Njegovi su me tako
dobro dočekali te sam se dao nagovoriti da ostanem i na ručku. Kada je i to prošlo, toliko su me dugo
zadržavali da je ved stiglo i vrijeme večeri. Ved je bilo devet sati kada sam krenuo k majci Thick.

Vidio sam po gostioničarkinom raspoloženju da se pomalo durila na mene jer sam tako dugo bio
izostao.

Povjerila mi je da je danas za mene bila priredila nešto naročito, ali kako sam se tako dugo zadržao,
to je priremljeno jelo pojeo Mr. Treskow. Jučerašnji su gosti d jelomično opet bili prisutni, i ponovo se
vodio uzbudjiv razgovor.

Kada sam se raspitao za Tobvja Spencera, doznao sam da je odmah nakon moga odlaska poslao
nekoga po svoje oružje. Sjeo sam tako da držim na oku ulaz, i zato sam prvi i mogao da ugledam
dvojicu koji su ušli unutra i na koje su uskoro usmjerili poglede i ostali. Sama njihova vanjština bila je
dovoljna da kod svih pobudi najvedu pažnju.

Jedan je bio malen i zdepast, a drugi visok i mršav. Lice onog zdepastog bilo je opaljeno od sunca i
nije imao bradu. Lice onog dugonje bilo je također od sunca opaljeno i činilo se da mu je svu kožu
ispilo jer mu se brada sastojala samo od nekoliko vlati. Visile su mu s oba obraza, gornje usne i brade,
gotovo do samih prsiju, i izgledao je kao da su mu je moljci izgrizli i prorijedili. Još je upadljivija bila
njihova nošnja. Sve je na njima bilo zeleno, od glave do pete. Imali su na sebi zelene kao zelenčica
kratke, široke kapute, kratke široke, zelene hlače, zelene dokoljenice, zelene kravate, zelene rukavice
i zelene kape sa dva oboda, sprijeda jedan a straga drugi, kao da su krojene po uzoru orijentalnih
kaciga. Samo im je još monokl nedostajao na oku pa da ih čovjek smatra za pronalazače ili preteče
današnjih kicoša, to više što su u rukama držali nezgrapne zelene kišobrane.

Prirodno da su sve oči bile usmjerene na njih. I unatoč njihovom odijelu, koje bi čovjek mogao prije
nazvati nekom maskeradom, u njima sam odmah pre¬poznao stare prijatelje. Kako sam želio da se s
njima našalim i da ih iznenadim, to sam okrenuo svoju stolicu tako da mi nisu mogli vidjeti lice. Nije

13
im bilo ni na kraj pameti da pozdrave. Sebe su smatrali za takve ljude koji ne treba da udostoje druge
pozdravom. A nisu ni smatrali da moraju tiho razgovarati. Časkom su se ogledali unaokolo, a tada
zdepasti stada kraj praznog stola i upita mršavka koji ga je slijedio polako i obazrivo:

— Šta misliš, Pitte, stari rakune, hodemo li da se skrasimo kraj ovoga četvoronošca?

— Ako smatraš da nam to odgovara, nemam ništa protiv, stari Diče — odgovori dugonja.

— Well! Onda sjednimo!

Sjeli su. Gostioničarka im priđe i upita ih što žele.

— Da li ste vi domadica ovog dvorca u kojem se pije i spava, Ma'am? — raspitivao se Dick
Hammerdull.

— Yes. Želite li možda da prenodite kod mene, Sire?

— Nije važno da li demo ovdje prenoditi ili ne, jer ved imamo jednu kolibu gdje stanujemo. Kakvo
pide imate?

— Sve mogude vrste brendija. Naročito vam pre¬poručujem moju rakiju od metvice i kumina jer
je odlična.

— Rakija amo, rakija tamo, ali mi je ne pijemo. Imate li piva?

— Imamo, i to vrlo dobrog.

— Onda nam donesite dva krčaga, samo neka su veliki!

Poslužiše ih pivom. Hammerdull je prinio čašu ustima i jednim je gutljijem ispio. Kada je to vidio Pitt
Holbers, i on je svoju ispraznio do dna.

— Sto misliš, Pitte, da ponovimo?

— Ja nemam ništa protiv, Diče, ako misliš da se od toga nedemo opiti. Prija mnogo bolje negoli
voda u savani.

Njihove krčage ponovo napuniše, i tek su se sada malo oko sebe ogledal i i svrnuli pogled na goste.
Debeljak najprije zaustavi pogled na detektivu Treskowu koji je obojicu promatrao iznenađenim i
punim iščekivanja pogledom.

— Sto mu gromova! — uzviknuo je. — Pitte, stari rakune, pogledaj samo na onaj dugački stol!
Poznaješ li ti onog džentlmana koji sjedi tamo u desnom uglu i smiješi se kao da smo mu tastovi ili
neki drugi rođaci?

— Dragi Diče, nemam ništa protiv ako smatraš da ga poznajem.

— Zar nije to onaj policajac koji se okomio na pirata? Dođi da mu protresemo prednje šape!

Pođoše prema stolu. Treskovv im je s velikim veseljem krenuo u susret. Ja sam ga još jučer dobro
promatrao dok je pričao o »kapetanu Kaimanu«. Lice mu je bilo od sunca potamnjelo; na njemu su se

14
vidjeli tragovi vjetra i nevremena, iako nije davao dojam da je Zapadnjak; no njegove produhovljene
crte lica, pametan, bistar i oštar pogled ukazivali su na odlučnost, hladnokrvnost i da je bio svjestan
svoga cilja. Nije htio da priđe ovoj dvojici Zapadnjaka jer je želio da vidi hode li ga prepoznati.
Naravno, bio je to velik i radostan događaj što su se našli kod majke Thick Dick Hammerdull i Pitt
Holbers, o kojima se tek jučer ovdje razgovaralo. Svi koji su sjedili oko stola s njima su se rukovali, i
sada je samo po sebi bilo razumljivo da su svoja dosadašnja mjesta morali napustiti i sjesti među
stare i nove znance.

— Istom smo jučer o vama govorili — reče Treskow. — Pričao sam o našim nekadašnjim
doživljajima. Ne treba nimalo da se čudite što vas ovi džentlmeni smatraju za vrlo drage znance.
Smijemo li doznati što je s s vama bilo kasnije? Od vas sam se morao rastati u New Yorku pošto smo
prisustvovali pogubljenju kapetana Kaimana, 'Miss Admirala' i njezinih ortaka.

— Šta je bilo s nama? Sve u redu — odgovori Hammerdull. — Krenuli smo ravno prema Zapadu,
gdje smo, naravno, smjesta potražili naše skrovište. Od tada smo još mnogo štošta doživjeli, a i lov
nam je uvijek bio unosan. Naše su se kese bile tako napunile da ponekad nismo znali što demo s
novcem.

— Onda vam se može pozavidjeti, Mr. Hammerdull

— Pozavidjeti, Mr. Treskow? Ne brbljajte koješta! Šta da radi čovjek s tolikim novcem ako ne zna
kako da ga iskoristi? čemu moji zlatnici, čekovi i uputnice na Divljem zapadu, he?

— Pođite na Istok i uživajte u onome što vam može pružiti!

— Hvala! U čemu čovjek tamo može da uživa? Zar da sjednem u neku gostionicu pa da sve
pojedem što je na jelovniku — od početka do kraja — i to hranu koja nije pripremljena kraj logorske
vatre, ved sve u pednici? Da se možda stišdem u mnoštvu ljudi, kao na primjer u koncertno j dvorani, i
da ondje gutam najlošiji zrak koji postoji na kugli zemaljskoj i da svoje zdrave uši izložim opasnosti da
ih upropaste ti bubnjevi i trube? Tamo u prirodi, u prašumskim šumovima i tajanstvenim zvucima
divljine, može svaki čovjek koji iole ima smisla uživati u koncertu, a s time se vaši

bubnjevi i violine ne mogu uporediti. Zar da sjedim u nekom kazalištu, da udišem miris mošusa i
pačulija i da gledam komad koji de mi zdravlje načeti, jer se moram razboljeti ili od smijanja ili od
ljutnje. Zar da unajmim neki stan kroz koji ne smije da puše vjetar i u koji ne smije da padne ni kap
kiše? Zar da legnem u krevet koji nije pod vedrim nebom i nad kojim nema zvijezda ni oblaka, u
kojem moram ležati zamotan u perje i sam sebi izgledati kao napola očerupana ptica? Ne! Ostavite
me na miru s tim vašim Istokom i njegovim užicima! Jedine i iskonske užitke mogu nadi na Divljem
zapadu; za njih čovjek ne mora ništa platiti. Ondje čovjeku nisu potrebni ni zlato ni novac. I sami
možete zamisliti kako je to nezgodno kad je netko bogat pa to njegovo bogatstvo ne može da mu
pruži ni najmanji užitak, a ni korist. Dugo smo razmišljali šta da uradimo s našim novcem koji nam nije
potreban. Mjesecima smo lupali glavu dok konačno Pittu Holbersu nije pala na um dobra i izvrsna
ideja. Zar nije tako, Pitte, stari rakune?

— Hm, ako ti misliš da je stvarno izvrsna, onda se i ja slažem s tobom. Sigurno si mislio na moju
staru tetku?

15
— Bila ona tvoja tetka ili ne, to je svejedno, ali mi demo tu zamisao ostvariti. Pitt Holbers je još
kao dijete izgubio svoje roditelje. Odgojila ga je neka stara tetka, koju je napustio, jer je način
njezinog odgoja za njega bio i suviše bolan. Kao što dete i sami priznati, Messieurs, postoje čuvstva
kojih se čovjek ne može da odvikne, a pogotovo onda kada se ona iz dana u dan obnavljaju uz pomod
batina. Bili su to osjedaji bola zbog kojih je Pitt Holbers pobjegao. On je, naime, u svojoj mladenačkoj
mudrosti smatrao vještinu tetkinog odgoja nametljivijom nego što je to trebalo, a pogotovo ako se
uzme u obzir osjetljivost pojedinih dijelova tijela. No sada se opametio i uvidio da je zapravo trebalo
da dobije još i više batina. U svojoj staroj tetki sada više ne vidi starog zmaja, ved nježnu vilu koja je
ljudsko tijelo obradila batinom kako bi ga duševno usredila. To uvjerenje je u njemu pobudilo osjedaj
zahvalnosti, a ujedno ga nagnalo na ideju da se raspita da li mu je tetka još na životu. Ako je
umrla,tada vjerojatno žive njezini potomci, jer je osim nedaka imala i vlastite djece, koja su bila
odgojena na isti način, a sada su vjerojatno sretni ljudi, što imaju njoj da zahvale. Želimo da toj
njihovoj sredi i mi pri-teknemo u pomod. Pronađemo li tetku, predat demo joj naš novac neovisno o
tome da li je to moja ili njegova tetka. Sada vam je, Messieurs, poznato zašto ste nas ovdje u gledali, i
to na samoj granici Istoka. Posjetit demo Pitt Holbersovu dobru vilu. Kako se pred očima toga stvora
ne možemo pojaviti u istom ruhu u kojem smo obično krstarili prašumom, odbacili smo svoje
zakrpljene hlače i lovačke kapute i navukli ova lijepa zelena odijela koja nas podsjedaju na boju prerije
i zelenu šikaru.

— A šta de biti ako tetku ne pronađete, Sire? —

upita Treskow.

— Tada demo potražiti njezinu djecu i predati im novac.

— A ako su i oni ved mrtvi?

— Mrtvi? Glupost! Oni još žive! Djeca koja su od¬gojena na takav način žilava su i ne umiru tako
laka

— Znači da ste svoj novac sa sobom ponijeli?

— Yes.

— Ali pretpostavljam da ste ga dobro sklonili, Mr. Hammerdulle? Pitao sam to zato što mi je
poznato da postoje izvjesni Zapadnjaci koji s obzirom na novac često zapanjuju svojom bezazlenošdu.

— Bezazleno ili ne, svejedno je. Tako smo ga dobro sklonili da ni najprepredenijem mangupu ne
bi uspjelo da ga se dočepa.

I on je imao kao i Pitt Holbers o ramenu obješenu zelenu torbu. Lupio je rukom po nj oj i rekao:

— Stalno ga uza se nosimo. Tu je u ovoj torbi, a po nodi ga stavljamo pod glavu. Naše vlasništvo
smo pretvorili u lijepe i dobre uputnice i čekove, ispostavljene

od Grey and Wooda iz Little Rocka. Svaka banka nam može isplatiti puni iznos. Pogledajte samo,
pokazat du vam!

16
Kada je spomenuo firmu Grey and Wood iz Little Rocka, nehotice sam se sjetio 'generala' koji je
danas kod Wallace and Co. bio podnio ček na ime one banke. Dick Hammerdull otkopča svoju torbu,
zavuče u nju ruku i izvadi kožnati novčanik koji otvori malim ključem.

— Novac je tu, unutra, Messieurs — rekao je. —

Dakle, u dvije torbe dvostruko zaključane, tako da do njega nitko ne može dodi. Ako biste vi ove
čekove...

Zastao je. Činilo se je da mu riječi nisu zastale u ustima ved zapele u samom grlu. Htio je da izvuče iz
torbe čekove kako bi ih pokazao. Izdaleka sam primijetio da mu se u ruci nalazio neki mali svijetli
paketid. Njegovim licem je prešao izraz čuđenja, čak i zaprepaštenja.

— Sta je ovo? — pitao je. — Zar sam jučer, dok sam ih imao u rukama, zamotao čekove u
novine? Da li je tebi poznato, Pitte Holbersu?

— Ja ni za kakve novine ne znam — odgovori Pitt.

— Niti ja, a ipak su zamotani u novinski papir. Čudnovato, veoma čudnovato!

Razmotao je papir. Sav je problijedio i uzviknuo prestrašeno:

— Grom i pakao! Nema čekova! — Zavukao je ruku

i u ostale pregrade novčanika, no bile su prazne. —

Čekovi su nestali! Njih ni ovdje nema — ni ovdje nigdje ih nema. Pogledaj smjesta i ti da vidiš gdje su

tvoji, Pitte Holbersu, stari rakune! Nadajmo se da su tvoji još kod tebe!

Holbers otkopča svoju torbu te reče:

— Ako smatraš da su nestali, dragi Diče, tada ne znam kako se to moglo desiti.

Uskoro se je pokazalo da su i njegovi čekovi nestali. Oba Zapadnjaka poskočiše preneraženo zuredi
jedan u drugoga. Dugačko i uzano lice Pitta Holbersa sada se još više izdužilo, dok je Dick Hammerdull
kod posljednjih riječi zaboravio da zatvori usta. Ostala su mu širom otvorena.

Nisu bili zaprepašteni samo pokradeni nego i oni koji su sjedili oko dugačkog stola, kao i svi ostali
gosti: svima nam je bilo jasno da je posrijedi bila krađa. Ja sam bio čak i uvjeren da bih mogao
pogoditi tko je lopov. Sa svih strana su ljudi počeli da postavljaju pitanja Hammerdullu i Holbersu. Ovi
nisu uspjeli ni da odgovore na sva pitanja kada Treskow prekine žamor jasnim glasom:

— Mir, gospodo! S tom larmom nedemo ništa postidi. Tomu se mora pridi na drugi način. To
zadire u moj zanat, pa vas molim, Mr. Hammerdulle, da mi na neka moja pitanja mirno i staloženo
odgovorite. Da li ste zbilja uvjereni da su se u vašem novčaniku nalazili vrijednosni papiri?

— Isto onako kao što sam čvrsto uvjeren da se zovem Dick Hammerdull!

— A te novine nisu bile u njemu?

17
— Nisu.

— Znači da je lopov izvadio papire i na njihovo mjesto stavio složene novine kako biste što duže
bili uvjereni da su čekovi na mjestu. Novčanik je bio pun kao i prije, i vi ste, držedi ga u ruci, morali
pomisliti da nije bio otvaran. A tko je lopov?

— Da, tko — je — lopov? — reče otegnutim glasom Hammerdull jako uzbuđen. — Nemam
pojma o tome! A ti, Pitte?

— Ni ja, dragi Diče — odgovori Holbers.

— Tada demo morati da tragamo za njim — reče Treskow. — Da li je netko znao da se u vašoj
torbi nalazi novac ili vrijednosni papiri?

— Ne! — progunđa debeljko.

— Otkada su se papiri nalazili u njemu?

— Od prekjučer.

— Kada ste posljednji put otvarali novčanik?

— Jučer, kada smo pošli na spavanje. Tada su papiri još bili u njemu.

— Gdje ste prenodili?

— U Boardinghouseu Hilley, Waterstreetu.

— Taj gostioničar je pošten čovjek. Na njega se ne može posumnjati. On vjerojatno nema

zasebnih soba, ved samo jednu veliku, zajedničku spavaonicu?

— Da, u njoj su bili naši kreveti.

— O! I tu ste otvarali svoje torbe?

— Nismo, ved dolje u točionici.

— Da vas tada možda nije netko promatrao?

— Nije. Bili smo jedini gosti i nitko nas nije mogao promatrati. Tada smo otišli na spavanje i
svoje smo torbe stavili pod jastuk.

— Tako! Hm! Ti podaci ne znače ništa za početak istrage. Morat demo brzo podi do Hilleva kako
bih mogao da razgledam prostorije ne bih li našao nešto određenije. Dođite, Mr. Hammerdulle, Mr.
Holbersu! Moramo se požuriti!

Tada rekoh, sjededi još uvijek na svome mjestu, dok su se svi gosti tiskali oko dugačkog stola:

— Za ime božje, Mr. Treskow, ostanite ovdje! Tamo

18
vi nedete nadi lopova.

Svi se pogledi upraviše na mene, a Treskow brzo upita:

— Tko je to rekao? O, vi! Kako to možete tvrditi?

Da li ste pravnik ili policajac?

— Ni jedno, ni drugo. Mislim da nije ni potrebno

da to čovjek bude da pravilno priđe nekom predmetu.

Dozvolite mi da Mr. Hammerdullu i Mr. Holbersu postavim nekoliko pitanja!

Ustao sam sa stolice i krenuo prema stolu. Dvojica pomenutih imala su sada priliku da me vide unatoč
ostalima koji su stajali oko njih. Desilo se ono što sam bio i očekivao. Dick Hammerdull ispruži obje
ruke s uperenim kažiprstima i uzviknu:

— Heavens! Koga to vidim? Zar je zaista mogude, ili me oči varaju? Pitte Holberue, stari rakune,
vidiš li onog džentlmena?

— Hm, ako smatraš da ga vidim, sigurno si pogodio, dragi Diče — odgovori dugonja sav ozaren.

— Welcome, welcome, Mr. Shatterhande! Kakvo iznenađenje i kakva radost što vas ovdje
vidimo! Da li ste zapravo tek sada stigli?

— Nisam. Ja sam ved bio ovdje kada ste vi došli. Namjerno sam se bio okrenuo jer nisam htio da
me odmah prepoznate.

— Znači da ste sve čuli i da smo pokradeni?

— Svakako. Čak se i nadam da du vam modi pomodi.

Pri pomenu mogao imena zavladala je u velikoj prostoriji duboka tišina. Svi su se povukli od stola
kako bi mi napravili mjesta. Oko mene se stvorio krug ljudi kojih su me oči radoznalo promatrale.
Tada se kroz krug probila gostioničarka, pružila mi obje ruke i uzviknula:

— Vi ste Old Shatterhand, Old Shatterhand? Dobro

došli, Sire. Tisudu puta, dobro došli! To je za moju

kudu svečan dan koji du zapamtiti! Čujete li me svi,

ljudi? Old Shatterhand od jučer stanuje kod mene, a ja za to nisam znala! Naravno, kada je sinod
protjerao onu šestoricu kavgadžija, mogli smo to odmah pogoditi! A sada bih rado ...

— O tome demo kasnije razgovarati, majko Thick! — zamolio sam je, prekinuvši je. — Za sada
vam samo toliko želim redi da mi se ovdje sviđa i da sam zadovoljan s vama. Sve što želite kasnije dete
doznati. Sada smo krađom zaokupljeni. Dakle, Diče Hammerdulle, vi ste dakle papire koji su vam
pokradeni prekjučer stavili u novčanik?

19
— Da — odgovorio je. — Novčanike smo tek prekjučer ovdje kupili.

— Kada ste stavili papire u njih?

— Dok smo još bili u dudanu.

— Jeste li vi ondje bili jedini kupci?

— Nismo. Ušao je jedan čovjek koji je nešto htio da kupi, ali ni sam ne znam što. Novčanici su
mu se toliko dopali da je i on kupio dva iste vrste.

— Da li je vidio kada ste svoje papire stavljali u njih?

— Da.

— Da li je on možda znao ili čak slutio kakvi bi to papiri mogli biti?

— Nije znao. No da li je šta slutio, to se ne može znati, zar nije tako, Pitte Holberse, stari rakune?

— Ako misliš da se to nije moglo znati, tada se varaš, dragi Diče — odgovorio mu je Pitt, ali mu
ovoga puta nije odobravao.

— Da se varam? Zašto?

— Zato što si i ti sam o tome govorio.

— Ja? To nije istina! S tim čovjekom ja nisam progovorio niti jedne riječi.

— Ali sa prodavačem. Stavljajudi papire u novčanik, rekao si mu da su takvi novčanici vrlo

pogodni da se u njima sačuvaju tako znatni čekovi.

— To je bila velika neopreznost s tvoje strane! — prihvatio sam ponovo riječ. — Da li je onaj
kupio novčanike prije no što je to čuo?

— Nije, ved poslije toga — odgovori Holbers.

— A tko je prije napustio dudan, vi ili on?

— Mi.

— Niste li možda primijetili da je za vama krenuo?

— Nismo.

— Ja ipak pretpostavljam da vas je slijedio, naravno potajice. Htio je da izvidi gdje stanujete.

Tada upade brzo i vatreni Hammerdull:

— Svejedno je gdje smo stanovali, ali se on najednom tamo stvorio.

20
— U vašem Boardinghouseu?

— Da. Stanovao je tamo.

— I spavao svakako u istoj prostoriji zajedno sa vama?

— Naravno, jer tamo drugog mjesta nema.

— Tada je on lopov. Novčanici koji su sada u vas uopde nisu vaši.

— Nisu...? — upitao je, dok su mu njegove, inače prepredene crte lica poprimile potpuno drugi
izraz.

— Nisu, to su oni koje je kupio onaj čovjek. On je u njih stavio novine, pa ih je, dok ste vi spavali,
vjerojatno zamijenio s vašima.

— O...! Ta je bitanga izvela to nevjerojatno prepredeno!

— Sigurno. Mora da je kao džeparoš vanredno spo¬soban jer je potrebna smjelost da se dvojici
Zapadnjaka, koji uz to imaju lagan san, izvuku novčanici ispod jastuka.

— Što se toga tiče, Sire, mi nismo imali lagan san, ved smo nod proveli kao štakori. Loš zrak u
prostoriji kao i isparavanje ulja bili su strašni. Ležali smo kao opijeni.

— Znači da mu je krađa bila olakšana. Da li vam je poznato njegovo ime?

— Nije.

— U Boardinghouseu demo za njega doznati — upao te Treskow.

— Vjerojatno nedemo — odgovorio sam. — On se sigurno prijavio pod tuđim imenom, što vi kao
policajac bolje znate no ja. Nede nam biti ni od kakve koristi ako doznamo za njegovo ovdašnje ime.

— Ali to de nam poslužiti kao polazna tačka u traganju.

— Zar vi mislite da se on još uvijek nalazi ovdje u Tefferson-Citvju, Mr. Treskowe?

— Ne. Smjesta du krenuti kako — bih obavijestio policiju i,..

— Ostavite se policije — prekinuo sam ga. — Pokradeni nemaju od nje šta da očekuju.

— Ja ipak mislim drukčije!

— Ne, nikako! Ne budemo li sami postupili pravilno, policija nede modi ni toliko. Da malo
razmislimo! Ali ne ovdje gdje je tako bučno. Pođimo u malu sobicu! Majka Thick neka nam donese
čaše.

Pošli smo u jednu malu prostoriju, tj. Treskow, Hammerdull, Holbers i ja. Nisam želio da i drugi
slušaju naš razgovor jer je među njima mogla biti i neka sumnjiva osoba koja bi nam mogla s ve
pokvariti. A nisam ni primijetio kod drugih neku želju da nas slijede.

21
Kada smo se napokon našli na okupu a da nas nitko nije mogao prisluškivati, rekao sam izravno:

— Messieurs, ja poznajem lopova. Doveo sam vas ovamo zato što želim da vam kažem njegov o
ime. Nitko od onih napolju ne treba da to čuje jer bi se među njima mogao netko nadi koji bi ga
upozorio. Naime, ja sam slučajno vidio tog momka kada je jedan od čekova zamijenio za novac. Bilo je
pet tisuda dolara.

— Šta? I to baš pet tisuda dolara? — reče gnjevno Diek Hammerdull. — Teško toj bitangi ako je
pro¬fudkao iznos prije nego što ga uhvatimo. Kako se zove taj čovjek?

—On se sigurno ved poslužio raznim imenima. Ja sam ga upoznao pod imenom Douglas.

— Douglas? — prekinu me Treskow. — To ime je i meni poznato. Ha, da li je to onaj Douglas

kojega tražim!

— Vi tražite nekog čovjeka s tim imenom? — upitao sam.

— Da. Znači to je jedno od mnogih imena koje je prisvojio.

— Bududi da ste ga vi ved vidjeli, mogli biste mi dati njegov lični opis, Sire?

— Dat du vam vrlo podroban opis. Proveo sam zajedno s njime dva dana. — Opisao sam mu
'generala'.

— Slaže se, potpuno se slaže — uzviknuo je. — U povjerenju vam. želim redi da sam došao u
Jefferson

City kako bih ga uhvatio. Doznali smo da de on vjerojatno ovamo navratiti. Gdje ste ga upoznali, Mr.
Shatterhande?

— U Llanu Estacadu. I tamo je odmah nastupio kao

lopov. — Ispričao sam im ukratko cijeli događaj.

— I dobio je samo pedeset udaraca? — žalosnim glasom reče Treskow. — To je bilo premalo.
Ima on na svojoj duši mnogo više no što vi i mislite. Ja ga moram uhvatiti. On mi ne smije umadi!

— Nije potrebno da se trudite, Sire. Ja sam mu ved ušao u trag.

— A kuda on vodi?

— Daleko odavde! Tako daleko da dete vi možda i odustati da ga slijedite.

— Na to i ne pomišljam. Ja sam nekada onog pirata slijedio preko cijelog kontinenta. Da bih
uhvatio tog 'generala', učinit du isto. Dakle, recite mi kamo je krenuo!

— Gore prema Rocky — šumama.

— Zbilja? Zar s tolikim novcem u džepu?

22
— I unatoč tome! Taj čovjek je i suviše mudar da bi ostao na Istoku i da novac proderda pa da ga
još pri tome i uhvate.

— Ali taj se gorski lanac proteže kroz čitave Sjedinjene Države. Da li vam je tačno poznato
mjesto kamo namjerava?

— Da. Čak je i vama to poznato.

— Meni? — upita začuđeno. — A od koga bih to mogao doznati?

— Od istog čovjeka koji je to i meni rekao, naime, od Tobvja Spencera.

— Spencer... Spencer ... Tko je to... ah, vi mislite na onog jučerašnjeg divljaka kojega ste onako
lijepo ispratili?

— Da. I sami ste čuli o čemu je razgovarao sa mnom! Čuli ste da mi je nešto predlagao!

— Mislite na prijedlog da s njime pođete u San — Lonis park?

— Da. I 'general' ide onamo.

— Zar je to rekao Spencer?

— Zar vam je to izmaklo?

— Nije mi poznato da je spomenuo 'generala'. Bit de da je moju pažnju u tom času nešto drugo
zaokupilo. Dakle, i 'general' želi onamo da ode?

— Naravno! On je vođa tih mangupa koji, po svemu sudedi, namjeravaju da se pretvore u

pljačkašku bandu. Zar vi mislite da slijedite takve ljude i imate smjelosti da im priđete blizu, Mr.
Troskowe?

— Ne plašim se nikakvog poduhvata samo da ga uhvatim.

— Onda mora da je vrlo značajan zločinac bez veze s onim što ja znam o njemu?

— Svakako. O njemu bih vam mogao da mnogo pričam, samo što to ovamo ne spada; mi za to
čak ni vremena nemamo.

— Razmislite malo što znači poduzeti toliki put, čak gore do parkova! Morali biste prodi kroz
područje Osaga!

— Nadam se da mi oni nede ništa učiniti.

— Mislite? U posljednje vrijeme opet su počeli da se bune. To je pleme Sioxa, a što to znači, to
su vam nekada Ogellallahi pokazali. Samo još jedno pitanje: imate li pratioca?

— Hm! Sam sam, ali mislim da mogu računati na Mr. Hammerdulla i Mr. Holbersa.

— Zašto na nas? — upita Dick, debeljko.

23
— Zato što je kod njega vaš novac. Ili mu ga možda želite ostaviti, Sire?

— Na to i ne pomišljamo! Da je naš, lakše bismo ga preboljeli. Međutim, on pripada Pitt

Holbersovoj tetki, i zbog toga moramo krenuti da joj ga vratimo.

— Znači da su naše namjere i ciljevi isti, pa mislim da nedete poduzimati nešto sa svoje strane, a
mene samog ostaviti.

— Sto bilo da bilo, mi demo s vama.

— Lijepo! Prema tome smo trojica. Time je moja nada da du uhvatiti 'generala' utrostručena.

— Bila utrostručena ili ne bila vaša nada, svejedno je. No bude li došao jednom u moje ruke, više
se iz njih nede izvudi. Misliš li i ti tako, Pitte Holbersu, stari rakune?

— Ako ti tako smatraš, dragi Diče, jahat demo za¬jedno, oduzet demo mu novac i pošteno demo
ga premlatiti. Tada demo ga predati Mr. Treskowu koji de za njega izabrati lijepa vješala. Dakle, nas
trojica demo zajedno jahati, samo kada?

— O tome najprije moramo razmisliti. Možda de nam modi dati dobar savjet Mr. Shatterhand —
reče Treskow.

— To du rado učiniti — odgovorio sam. — On glasi: Nemojte jahati vas trojica, ved i mene
povedite, Mr. Treskoive.

— Vas? — zapita, dobacivši brz pogled. — Zaista? Želite podi sa nama?

— Svakako! A i "Winnetou de s nama biti.

— O, Winnetou! Zar je i on ovdje u Jeffersonu?

— Nije, ali je u blizini.

— I vi mislite da de nam se pridružiti?

— Sasvim sigurno. Naša namjera je bila da se ovdje

raspitamo za nekoga, a zatim da ga posjetimo ako nije

i suviše daleko odavde. Doznali smo da je krenuo gore

prema Koloradu i slijedit demo ga. Naš put se s vašim

podudara, i zato nemojte misliti da se žrtvujemo.

— Ako i ne govorimo o nekoj žrtvi, ipak je to velika

usluga sa vaše strane. Znači, sada smo petorica.

— A kasnije demo biti šestorica.

— Šestorica? Tko je šesti?

24
— Onaj za koga sam se ovdje raspitivao. I sada kad mu čujete ime, njegovo de vam društvo
dobro dodi. To je Old Surehand.

— Šta? Još i Old Surehand? Sada taj 'general' može bježati kuda god hode, ali mi demo ga
pronadi! Zar vas to ne veseli, Diče Hammerdulle, što de s nama biti ovakva tri čovjeka?

— Da li se veselim ili ne, to je svejedno; no ja sam veoma očaran što mi je dozvoljeno da se u

takvom društvu nalazim. Šta veliš ti na to, Pitte Holbersu, stari rakune?

— Ako smatraš da nam to služi na čast, tada se s tobom slažem, dragi Diče. Predlažem da se u
tom gnijezdu, što se zove Jefferson City, ne zadržavamo hez potrebe.

Dobri Pitt Holbers je samo tada govorio kada ga je pitao njegov »dragi Dick«, a ni tada ništa drugo
nije činio ved mu samo povlađivao. A sada je učinio jos i više dajudi svoj prijedlog. Ja sam mu
odgovorio:

— Mi svakako ovdje nedemo gubiti vrijeme, ali isto tako moramo o svemu dobro razmisliti. Prije
svega radi se o konjima. Vi ste htjeli da krenete prema Istoku, a za to, vjerojatno, nemate konja?

— Mi da nemamo konja? Vi onda ne poznajete dobro Dicka Hammerdulla, Mr. Shatterhande!

Ako bi se on ikada morao rastati sa svojom dobrom starom kobilom, učinio bi to tek u zadnji čas.
Poveo sam je sa sobom, a i Pitt Holbers svoga konja. Htjeli smo ih ovdje dati na čuvanje kako bismo ih
prigodom svog povratka ponovo preuzeli. To je sada nepotrebno.

— Dobro! Znači, vi obojica imate konje. A šta je s vašim traperskim odijelima?

— S njima smo se rastali. Podi demo ovakvi kakvi smo.

— A kišobrani? — upitao sam u šali.

— Ponijet demo i njih jer su pladeni. Sve što sam platio, to je i moje, a što je moje, to mogu i
ponijeti sa sobom a da policija nema nikakvog prava da se o tome brine.

— Well! A oružje? :

— Ostalo je u Boardinghouseu.

— Znači, sve je u redu. A vi, Mr., Treskow?

— Imam uza se jedan revolver. Sve du drugo mo¬rati da kupim. Hodete li mi pri tome pomodi?

— Rado. Pušku i municiju dete ovdje kupiti, a konja tek u Kansas-Citvju ili u Topeki.

— Zar i tamo namjeravamo?

— Da. Odavde nedemo na konjima krenuti, ved brodom. Prije svega, to je brže, a osim toga
demo i životinje poštedjeti. Ako je Old Surehand razborito postupio, morao je idi uz rijeku Republican
a istim demo putem i mi. Za to de nam biti potrebni dobri konji.

— Da li vam je poznato kada odavde krede brod?

25
— Mislim sutra, odmah iza podneva. Prema tome, ostaje nam za pripreme, koje još moramo da
izvršimo, čitavo prijepodne. Moramo se još za nešto raspitati i ne smijemo čekati do sutra.

— O čemu se radi?

— 'General' je sigurno ved otišao. Mi se ne moramo truditi da za njim tragamo. No ipak bi dobro
bilo da doznamo kada i u kojem su pravcu Toby Spencer i njegovih pet momaka napustili grad ili
namjeravaju da to učine.

— Na to vam mogu odgovoriti, Sire. Otišao je vlakom koji polazi u dva sata.

— A! Dakle željeznicom? Da li su za St. Louis otputovali?

— Da, sa Missouri-željeznicom za St. Louis. Mislite li da su otputovali zajedno s 'generalom'?

— To su sigurno učinili!

— Ali, Sire, to se ne slaže! On namjerava da ode gore do parkova, dakle na Zapad, dok su oni
otputovali prema Istoku.

— Tako je. Otputovali su natrag kako bi opet što prije stigli naprijed. Jasno je da oni iz St. Louisa
namjeravaju da krenu željeznicom za Kansas.

— Do vraga! A gdje se namjeravaju sastati sa 'generalom'?

— Oni su ved zajedno.

— Kako? Dakle, mislite da... da... da je s njima otputovao?

— Da. A gdje ste vidjeli Tobyja Spencera?

— Na željezničkoj stanici. On i njegovih pet momaka sjedili su ved u odjelu. Primijetio sam da su
me prepoznali, vidjevši me sinod, jer su se posprdno cerekali na mene kroz prozor.

— No jednoga niste vidjeli da vam se smije jer se ustručavao da gleda kroz prozor.

— Mislite na 'generala'?

— Da. Čvrsto sam uvjeren da je s njima otputovao Mr. Treskowe.

— Samo ako je to istina! Uzalud onda svako traganje za tim momkom. Bio mi je na đomaku ruke
jer sam jedva pet koraka bio udaljen od vagona u kojem je sjedio!

— Tako je!

—- Kako se zbog toga ljutim! No ta se greška može ispraviti u slučaju da promijenimo naš plan.

— Kako to?

— Nedemo putovati brodom, ved još ove nodi prvim vlakom za St. Louis.

26
— To vam ne bih preporučio. Ved i zbog samih konja odrekao bi h se željeznice. A osim toga ni
Winnetou nije ovdje. Morao bih poslati do njega glasnika da ga dovede. Još nešto, može se vrlo lako
dogoditi da ti momci ne produže put iz St. Louisa, ved da se ondje zadrže iz tko zna kakvog razloga. Mi
bismo se prema tome na putu nalazili ispred njih i ne bismo znali kuda da krenemo.

— To je tačno!

— Da li to uviđate? Time bismo samo pokvarili čitav lov. Oni koje želimo da ulovimo moraju se
uvijek pred nama nalaziti, a ne iza nas. Slijedit demo njihove tragove i nedemo se ni u čemu prevariti.
Slažete li se s time, Messieurs?

— Da — odgovori Treskov/.

— Slagali se ili ne, sasvim je svejedno — objasni Dick Hammerdull. — No poduzet demo tačno
sve onako kako ste rekli. Bolje je da vas poslusamo nego svoje glupe glave. Šta veliš ti na to, Pitte
Holbersu, stari rakune?

Ovaj odgovori na svoj suhoparni način:

— Ako smatraš da si glup, tada ništa protiv nemam, dragi Diče.

— Besmislica! Govorio sam o našim glavama, a ne o svojoj.

— Nisi dobro uradio! Kako možeš da govoriš o glavi koja uopde nije tvoja ved moja? Ja sebi
nikada ne bih dozvolio da o tvojoj glavi kažem da je glupa. No kako si ti to sam rekao, tebi je to bolje
poznato nego meni, dragi Diče.

— Da li sam ja tvoj dragi Dick ili ne, to je svejedno. No ako me budeš vrijeđao, onda za tebe to
više nedu dugo biti. Mr. Shatterhande, recite nam ima¬mo li nas dvojica danas još nešto da obavimo?

— Ne bih znao šta. Dođite sutra sa svojim konjima na pristanište. To je sv.e što imam još da vam
kažem. No umalo da nisam nešto važno zaboravio: pokradeni ste i prema tome nemate novaca?

— Hodete li nam nešto pozajmiti, Sire?

— Rado.

— Hvala! Ako vam je potrebno, i mi demo vama

nešto pozajmiti. Stavljam vam čak i čitavu ovu kesu

na raspolaganje i smatrao bih za veliku čast ako biste

bili tako dobri da je primite od mene na poklon.

Izgovorivši ove riječi, izvukao je iz džepa jednu veliku nabijenu kožnatu kesu. Bacio ju je na stol da je
sve odzvanjalo. Zvečala je kao čisto zlato?

— Ako bih je uzeo, vi biste bez ičega ostali — odgovorio sam.

27
— Ne mari, jer i Pitt Holbers ima isto tako veliku i isto tako nabijenu kožnatu kesu. Bili smo
toliko pametni da u novčanike stavimo samo vrijednosne papire. Nekoliko tisuda dolara smo
promijenili u zlatnike i nabili ih u ove vredice. Znači, sve što nam je po¬trebno, to možemo i da
platimo. No sada bi bilo pa¬metno da pođemo spavati, jer demo odavde do Kansas--Citvja ionako
modi samo malo da odrijemamo. Svakome je poznato da na brodu čovjek jedva može oči da sklopi.
Dođi, Pitte Holbersu, stari rakune! Ili si možda raspoložen da još ostaneš?

— Hm! Ako pravo razmislim, onda je pivo koje teče iz bureta majke Thick tekudina u kojoj se
nedemo modi okupati tamo gore u stjenovitim brdima. Možda ti ne prija, dragi Diče?

— Prijalo mi ili ne, sasvim je svejedno. No mogu redi da je pide izvanredno, pa ako si raspoložen
da još duže sjediš, nedu te ostaviti na cjedilu, jer sam maloprije govorio o spavanju samo zato da i ti
pođeš spavati. Naime, ja sam još žedan.

Oni su, dakle, i dalje ostali. Poput Treskowa nisam ni ja htio da budem nečovječan i da ih ostavimo
same u ovoj ugodnoj sobici. Vodio se prilično živ razgovor, dok me je šaljivo držanje obadvojice
trapera mnogo razveseljavao. I unatoč krađi ta dva »sendviča« bila su neiscrpna u svom humoru i
dudljivom zadirkivanju. Tako su ih, naime, zvali na Divljem zapadu. Poznato je da se pod tim
podrazumijevaju pržene kriške premazane maslacem i koje se s namazanih strana sljep-ljuju.
Hammerdull i Holbers obično su u borbi jedan drugog pokrivali leđima, tj. oni su jedan drugome
okretali leđa te su radi toga dobili nadimak »sendviči«.

Bilo mi je veoma drago što sam naišao na njih. Veseli Dick i suhoparni Pitt bila su dva pratioca u čijem
se društvu čovjek nije mogao dosađivati. I kako su bili bolji Zapadnjaci od Sam Parkera i Josa Hawleya,
to se nije trebalo plašiti da de mi svojim pogrešnim stavom kvariti dobro raspoloženje. Treskow nije
bio Zapadnjak, ali je bio džentlmen pun duha i iskustva, pun znanj a, a ipak skroman. Moglo se
očekivati da demo se slagati.

Majka Thick mi je nabavila pouzdanog glasnika kojega sam poslao Winnetouu. Ovaj se čovjek dobro
požurio jer se poglavica Apača pojavio u Boarding-houseu kada sam idudeg jutra sjedio gore i opazio
kako ga prisutni promatraju s neobičnim poštovanjem i divljenjem i kako ga je majka Thick poslužila s
osobi¬tom pažnjom, iako ju je bio zamolio samo čašu piva.

Ispričao sam mu što se bilo dogodilo i zbog čega sam ga dao zvati. Smjesta je prepoznao Treskowa.
No činilo se da se sjetio nekadašnjih pogrešaka jer mu je rekao:

— Deadly — gun bio je poglavica svojih bljedolikih; zbog toga se Winnetou uzdržavao da daje
naređenja od onog časa kada je stupio u Hide-spot i pridržavao se njegovih. A osim toga ni moj brat
Shatterhand nije bio prisutan. Sada de biti drukčije. Manje de se pro¬lije vati krvi i morat demo
izbjegavati svaku grešku. Kojim je putem krenuo Old Surehand?

— Ne znam. No doznat du jer du još jednom do Mr. Wallacea da se s njime oprostim.

Prije toga sam pratio Treskowa da bih mu pomogao pri kupovinama. U puške se nije razumio i
vjerojatno bi se vratio s nekom vrlo sjajnom ali bezvrijednom vojničkom puškom. Čak ni meni nije bilo
lako da ustanovim da li se u prahu koji su nam bili pokazali nalazi barem dvadeset procenata
istucanog pepela od drveta.

28
Kada smo sve poslovne stvari obavili, uputio sam se bankaru da mu saopdim kako sam odlučio da
napustim grad. O 'generalu' i o događajima prethodne večeri nisam mu ništa spomenuo. Nije me
ništa gonilo da mu to saopdim, a uvijek je bolje šutjeti negoli nešto redi što se ne mora ili što ne treba.
Tada sam se još nečega sjetio što sam morao da ga upitam:

— Sire, vama je svakako poznato da je Old Surehanda na njegovom putu za Fort Terret pratio
Apa-natschka, mladi poglavica Komanča?

— Da, pričao mi je o tome — odgovori Wallace.

— Kamo je otišao taj Indijanac? Gdje su se on i Old Surehand rastali?

— Zajedno su odjahali od Fort Terreta do Eio Pe-cosa gdje se s njime Apanatschka oprostio kako
bi se vratio svome plemenu.

— Lijepo! Možda vam je poznato kojim je putem krenuo Old Surehand?

— Krenuo je brodom do Topeka i odande je namjeravao da produži na konju uz rijeku

Eepublican.

— To sam i mislio. Kakvog je konja imao?

— Onoga kojeg ste mu poklonili, Sire.

— Tada je dobro osiguran. Nadam se da du mu brzo udi u trag.

— Što se toga tiče, možda bih vam mogao dati jedno uputstvo. Kada stignete u Topeku,
potražite točionicu Petera Lebrunsa! On je sigurno tamo navratio.

Poznaje tog gostioničara. A osim toga se uz rijeku Eepublican, jedno dva dana jahanja, na njezinoj
desnoj

obali, nalazi velika farma sa povedom površinom zemljišta. Vlasnik ima velika stada konja i goveda.
Zove se Fenner, i kada god Old Surehand dođe u taj kraj, uvijek posjeti tog farmera. Na žalost, to je
sve što vam mogu redi, Mr. Shatterhande.

— Nije mi više ni potrebno. To što ste mi rekli dovoljno je da budem obaviješten. Nadam se sigurno
da du susresti prijatelja Surehanda.

Otišao sam.

Kada je stiglo vrijeme da se uputim na pristanište, zatražio sam račun od majke Thick. Promašio sam
cilj jer je ona bila uvrijeđena i umalo što nije zaplakala. Izjavila je da smatra za veliku uvredu to što joj
se nudi novac; ona se osjeda počašdena posjetom Old Shatterhanda. Ja sam opet primijetio da se
smatram kao gost samo onda kada me netko pozove i da moj karakter ne dozvoljava da mi se nešto
poklanja što sam naručio i u čemu sam Liživao znajudi da du to

morati i platiti. Uvidjela je da sam u pravu i na moje veliko iznenađenje ponudila mi poravnanje naših
računa:

29
— Dobro, vi na svaki način želite nešto da date, a ja ni u kom slučaju ne želim da mi se plati.
Dajte mi nešto što nije novac!

— Sta?

— Nešto što de mi biti dragocjenije od svakog novca i što du čuvati kao dragu uspomenu na Olda
Shatterhanda dokle god budem živa, naime, jedan uvojak svoje kose.

Naprosto sam ustuknuo od iznenađenja.

— Jedan u... jedan u... jedan uvojak moje...

kose? Da li sam dobro čuo? Jesam li vas dobro razumio, majko Thick?

— Da, da, Sire. Molim vas, dajte mi jedan uvojak

svoje kose.

I unatoč njezinom uvjeravanju teško sam mogao da povjerujem u to. Moja kosa, i jedan uvojak!
Zaista smiješno! Moja je kosa kao gusta prašuma. Koliko je gusta ta moja kosa, toliko je debela i jaka
svaka vlas. A sada me ta dobra majka Thick moli za jedan »uvojak«! Da mi je rekla pramen kose! Moje
je čuđenje smatrala kao suglasnost i odjurila da donese nožice.

— Dakle, dozvoljavate li? — upitala me je tražedi pogledom mjesto na mojoj glavi odakle je
trebalo odstridi uvojak.

— No, ako to ozbiljno mislite, majko Thick, uzmite što vas je volja!

Sagnuo sam glavu, i starica, gladna uvojka — bila je ved prešla šezdesetu — prelazila je prstima preko
nje. Otkrila je tačku gdje je šuma bila najgušda, zavukla nožice u šiblje... šrrrrrr! zvučalo je kao da reže
staklene niti, i ona došla do svog željenog »uvojka«. Pobjedonosno mi ga je pokazala i rekla:

— Od srca vam se zahvaljujem, Mr. Shatterhande!

Taj vaš uvojak du staviti u medaljon i pokazati svakome gostu koji zaželi da ga vidi.

Lice joj se ozarilo zadovoljstvom, ali ne i moje, jer je to što je u ruci držala nije sličilo uvojku, a ni
pramenu, ved je to bila rukovet kose od koje bi se mogao složiti debeli slikarski kist. Medaljon! Vrlo
ljupko rečeno! Kad bi tu kosu strpala u veliku konzervu, ona bi se napunila i ništa više ne bi u nju
stalo. Prestrašeno sam pipnuo rukom ono mjesto gdje su škare bjesnjele. Bilo je golo. Osjetio sam
pod prstima delu veliku poput pedesetodinarke. Ta strašna majka Thick! Brzo sam nataknuo na glavu
šešir i od tog vremena nisam više dozvoljavao da mi sa glave odreže uvojak bilo koja majka ili kdi!

Nakon ovog gubitka rastanak sa gostioničarkom bio mi je mnogo lakši no što sam pretpostavljao.
Stigavši na brod, potražio sam usamljeno mjesto gdje sam se mogao nesme tano i nezapaženo
posvetiti planimetrijskim istraživanjima, naime, koliko bi zahvata škarama bilo potrebno da se glava
ratobornog Zapadnjaka pretvori u miroljubivu delu.

Brod na čijoj smo se palubi smjestili nije spadao u one plivajude palače na koje se obično misli kada se
govori o vožnji Mississippijem ili Missourijem, ved je to bio težak, nezgrapan teretni brod čiji su

30
strojevi stenjali i sporo tjerali naprijed. Bilo nam je potrebno punih pet dana da stignemo u Topeku
gdje sam se u Peter Lebrunsovoj gostionici raspitivao za Olda Surehanda. Bio je ondje prije tri dana.
Za Treskowa smo našli dobrog konja i kupili ga. Tada smo pošli dalje, gore na »valovitu« preriju duž
rijeke Republican. Istočni dio Kansasa je veoma brežuljkast. Zemljište se talasalo dokle god je oko
dopiralo. To je pružalo takav prizor kao da se »valovito« more odjednom skamenilo u pokretu. Otuda
i ovaj naziv »valovita« prerija.

Drugog dana predvečer stigosmo do Fennersove farme. Uz put smo se raspitivali za nju. Na
pašnjacima, preko kojih smo prolazili, bilo je mnogo kauboja koji su čuvali stada. Fenner je bio
ljubazan čovjek, koji nas je iz početka gledao doduše sa nepovjerenjem, no pri pomenu Old
Surehandovog imena pozvao nas je da budemo njegovi gosti.

— Ne smijete se čuditi, Messieurs, — rekao je, — što vam odmah nisam zaželio dobrodošlicu. U ovaj
kraj znaju često zalutati kojekakvi ljudi. Prekjučer je kod mene boravilo sedam momaka koje sam bio
gostoprimljivo prihvatio. No kada su se ujutro ved biti udaljili, primijeti o sam da mi nedostaje mojih
sedam najboljih konja. Poslao sam za njima potragu, ali ih nisu uspjeli pronadi jer su ved bili dosta
poodmakli zbog toga što su se poslužili mojim najboljim konjima.

Zatražio sam da mi ih opiše. Uvjerili smo se da su to bili 'general', Toby Spencer i ona petorica. Old
Surehand je na farmi proveo samo jednu nod. Odlučili smo da i mi isto tako učinimo.

Bududi da nam je bilo milije da budemo pod vedrim nebom nego u prostoriji, iznijeli su stol i stolice.
Tako smo sjedili pred kudom i uz jelo razgovarali. Po strani su pasli naši konji koje smo bili rasedlali, a
nešto dalje gonili su kauboji stada kako bi ih stjerali za nod. S lijeve strane ugledasmo jednog jahača
kako u galopu juri ravno prema farmerskoj kudi. Za njim je lelujalo nešto bijelo, slično grivi. Istog časa
sam pomislio na Olda Wabblea.

— O, evo ga! — reče Fenner. — Imat dete sada priliku da upoznate jednog vanredno značajnog
čovjeka koji je ranije bio slavan i koga su zvali 'kraljem kauboja'.

— Uff! — začuo se Winnetou.

— Da li je taj čovjek zaposlen na vašoj farmi, Mr. Fenneru? — upitao sam.

— Nije. Danas u podne stigao je sa jednim manjim društvom Zapadnjaka sa kojima se ulogorio
tamo kraj grmlja kako bi sutra nastavili put. On je ved odavno prešao devedesetu, a u sedlu se još
uvijek drži kao kakav mladid. Pogledajte, stigao je!

Da, stigao je. Dojurio je gotovo do nas a da nas nije bolje pogledao. Zaustavio je svoga konja i htjede
sjahati. Tek nas je tada bolje pogledao i smjesta zavukao desnu nogu u uzengiju uzviknuvši:

— Ali thousand devils! Old Shatterhand i Winnetou! Mr. Fenneru, ostaju li danas ovdje ovi
momci?

— Yes — iznenađeno odgovori farmer.

— Tada mi produžujemo. Gdje se te bitange nalaze, nije mjesto za poštene ljude. Zbogom!

31
Brzo je okrenuo svoga konja i produžio u galopu. Farmera nije samo iznenadilo starčevo držanje ved i
pominjanje naših imena.

— Sire, vi ste Old Shatterhand? A ovaj crveni gentleman je Winnetou, poglavica Apača?

Da, Mr. Fenneru.

— Zašto mi to ved prije niste rekli? Bio bih vas sasvim drugačije primio!

— Mi smo ljudi kao i svi drugi i ne možemo postavljati ni bolje ni vede zahtjeve od drugih ljudi!

— Možda. No moja je stvar kako du vas počastiti Redi du svojoj ženi kakve goste treba da ugosti.

Pošao je u kudu. Winnetouove oči su gledale u onom pravcu gdje se još uvijek lelujala Old Wabeova
bijela griva.

— Iz njegovih je očiju izbijala mržnja i osveta

rekao je. — Old Wabble je rekao da de otidi, ali de se

on još ove nodi vratiti. "VVinnetou i njegova bijela brada moraju biti na oprezu.

Još nismo bili ni gotovi sa jelom kada je Fenner ponovo došao k nama. Skupio je sve što je pred nama
bilo: i meso, i kruh, i tanjure, te rekao:

— Molim vas, Messieurs, napravite malu stanku!

Moja žena upravo sprema drugi stol. Nemojte me odbiti, ved mi pričinite radost i dozvolite da vam
pokažem koliko se radujem vašem dolasku!

Protiv toga se ništa nije moglo učiniti. Bio je dobronamjeran, i mi smo se pokorili njegovoj volji. Kada
nas je žena pozvala u kudu ugledali smo sve što jedna farma, udaljena dva dana od najbližeg građa,
može pružiti. Dakle, započeli smo ponovo da jedemo, i to u drugom, poboljšanom izdanju. Tada smo
objasnili našem domadinu Wabbleovo držanje, koje je za njega bilo neshvatljivo, i ispričali mu krađu
pušaka i kaznu u vezi s time. Unatoč tome činio mu se neshvatljivim gnjev starog 'kralja kauboja'.

Old Wabble imac je dobar razlog da nam bude zahvalan što smo prema njemu vrlo blago postupili.
Nije bio kažnjen, iako je učestvovao u krađi, jer je 'generala' bio odveo u kudu Bloodv Foxa.

Dok smo večerali, mrak se ved bio spustio. Zabrinuti smo bih zbog svojih konja, i to smo farmeru rekli
Ovaj nam je predložio:

— Ako ih ne želite ostaviti napolju zbog Olda Wab-blea i njegovog društva, mi ih možemo privezati u
staji iza moje kude. Pobrinut du se za vodu i dobru hranu. Staja se doduše ne može zaključati jer je s

jedne strane otvorena. No ja du postaviti povjerljiva čovjeka da stražari .

— Što se toga tiče — rekao sam — radije demo se osloniti na same sebe. Mi demo, naime, na
smjenu stražariti, najprije Pitt Holbers, pa Dick Hammerdull, poslije njega ja, a iza toga Winnetou,
svaki po dva sata.

32
— Well! a spavat dete u susjednoj sobici, gdje du vam pripremiti dobre ležaje. Tako dete biti
osigurani od podmuklog prepada. Osim toga, imam ja na paši dovoljno kauboja koji također mogu
pripaziti.

Konje smo dakle smjestili u staju, a Pitt Holbers je prvi izišao da stražari . Mi ostali sjedili smo oko
stola u sobici i razgovarali. Još nismo osjedali umor, a Fenner nas je tjerao da pričamo. Htio je da što
više čuje o našim doživljajima. Njega i njegovu ženu je naročito razveseljavao šaljivi način izlaganja
pojedinih epizoda iz šarolikog života debeloga Dicka.

Nakon dva sata otišao je on da smijeni Pitta Holbersa. Ovaj nam je javio da je mirno i da nije ništa
sumnjivo vidio ni čuo. I opet prošao čitav sat. Upravo sam pričao duhovite dogodovštine koje sam
doživio pod šatorom jednog Laponca. Dok sam svu svoju pažnju usredotočio na nasmijana lica svojih
slušača, iznenada me Winnetou zgrabi za ovratnik i povuče takvom snagom u stranu da umalo ne
padoh sa stolice.

— Uff! Jedna puška! — viknuo je pokazavši na

prozor.

U istom momentu začuo se hitac. Metak je razbio prozorsko staklo i zabio se u gredu koja je
pridržavala strop. Bio je meni namijenjen i sigurno bi me u glavu pogodio da me Winnetou nije bio
trgnuo. Istog časa sam zgrabio svoju brzometku i pojurio na vrata. Ostali su me slijedili.

Oprez mi je nalagao da ne otvorim sasvim vrata kako ne bih poslužio kao meta i drugom hicu. Ja sam
ih samo malo otvorio i provirio. Nije se ništa vidjelo. Sada sam ih sasvim gurnuo i izišao napolje.
Fenner i moji drugovi pošli su za mnom. Osluhnuli smo.

Tada se iza kude začuo topot i frktanje konja, a istodobno začusmo Dick Hammerdullov glas:

— U pomod! Konji, konji!

Pojurili smo iza prvog i drugog ugla kude. Tada ugledasmo neke prilike koje su se borile sa konjima
koji su se propinjali i suprotstavljali. Dva jahača su pokušala da prođu kraj nas kako bi pobjegli.

— Stoj! Smjesta sjašite! — viknuo je Fenner.

Dok je prvi, meni namijenjeni hitac bio ispaljen,

on je zgrabio dvocijevku sa zida i uperio je u jahače. Dva njegova hica, i oni su pali s konja. Mangupi,
koji su uzalud pokušavali da se dočepaju naših konja, napustili su neuspjeli pokušaj i odjurili. Ispalili
smo za njima nekoliko hitaca.

— Baš dobro, baš dobro! — začusmo opet Dickov

glas. — Zaprašite im dosta olova u glavu! Poslije toga

dođite ovamo! Ova bitanga nede da leži na miru.

33
Odazvali smo se njegovu zovu i tada ugledasmo kako kleči na nekom čovjeku koji se otimao i kojeg je
samo s velikim naporom čvrsto držao na zemlji. Taj je čovjek bio ... stari Wabble! Smjesta smo ga
uhvatili.

— Sada mi recite kako se to dogodilo! — tražio

sam da mi kaže debeljko koji je stajao preda mnom

i duboko disao. Odgovorio je:

— Nije važno kako se dogodilo. Ležao sam u staji kod konja. Tada mi se učinilo kao da iza staje
čujem neki tihi razgovor. Izišao sam i oslušnuo. Tada je pred kudom pao hitac i odmah iza toga dojurio
je netko iza ugla s puškom u ruci. Njegova se bijela kosa unatoč mraku mogla veoma jasno da vidi.
Prepoznao sam Olda Wabblea, zaskočio sam ga, oborio i pozvao u pomod. Njegovi pajdaši skrivali su
se iza staje i onda pojurili u nju kako bi otpremili naše konje. Vaš i Winnetouov ždrijebao, kao i moja
stara lukava kobila

nisu se dali odvesti. No konji Pitta Holbersa i Mr. Tresko\va nisu bili toliko pametni. Dvojica mangupa

uzjahali su i upravo su htjeli pobjedi kada ste došli i mecima ih skinuli sa konja. Tako stoje stvari. Šta
da uradimo sa starim 'King of the Cowboys', kome bi više odgovaralo ime 'kralj mangupa'?

-- Otpremite ga u sobicu! Ja du brzo za vama!

Naši hici su upozorili mnoge Fennerove kauboje koji su dojurili i naše konje odveli ponovo u staju. Oni
su morali da ostanu kraj njih i da stražare. Pretražilismo bližu okolicu. Lopovi su umukli. Međutim
ona dvojica koje je Fenner pogodio bili su mrtvi.

Kada sam ušao u sobicu, ugledao sam Olda Wabblea prislonjenog na onu gredu u koju se njegov
metak bio zabio. Bio je čvrsto privezan. On nije oborio pogled, ved me je gledao otvoreno i drsko,
pravo u lice. Koliko sam samo bio dobar i popustljiv prema njemu? Poštovao sam njegovu starost, a
sada mi se gadio. Raspravljalo se o tome kakvu kaznu zaslužuje. Upravo u času kada sam ušao unutra,
kazao je Pitt Holbers:

— On nije samo lopov ved i podmukli ubojica. Moramo ga objesiti!

— Pucao je na Olda Shatterhanda — odvrati Winnetou; — prema tome on ima da kaže što de s
njime biti.— Da, on je moj. Ja imam pravo na njega — suglasio sam se. — Neka preko nodi ostane
ovako sputan. uz ovu ogradu. Sutra ujutro du izredi presudu.

— Izreci je sada! — zasiktao je podlac. — Žabi mi metak u glavu kako bi poslije mogao kao dobar
pastir da jadikuješ i moliš za mojom jadnom i izgubljenom dušom!

Okrenuo sam se a da mu nisam odgovorio. Fenner se udaljio da svoje kauboje pošalje da tragaju za
odbjeglim lopovima. Na konjima su čitavu nod krstarili cijelom okolicom, ali nikoga nisu uspjeli
pronadi. Shvatljivo je da smo samo malo spavali. Jedva se razdanilo, a mi smo napustili svoje
prebivalište. Old Wabble se pretvarao da je dobro raspoložen. Činilo se da mu uz gredu provedena
nod nije nimalo smetala. Dok smo doručkovali, gledao je u nas tako nedužno kao da se protiv njega

34
ništa ne sprema i kao da je jedan od naših najboljih prijatelja. To je toliko naljutilo Fenner a da je
bijesno uzviknuo:

— Takvu drskost nisam cijeloga svog života vidio!

Kad god bi navradao ovamo, uvijek bih se prema njemu

ponio s punim poštovanjem, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog njegovih godina. No sada se i ja
slažem da se prema njemu primijene zakoni prerije. Konjokradice i ubice se uvijek vješaju. Neka se
stropošta u grob u kojem se ved ionako odavno nalazi jed Starac tada zlobno progunđa:

— Ne brinite vi za moj grob! Hode li moj leš ostati još nekoliko godina na životu ili de ved sada
istrunuti u grobu, u tome nema razlike. Fudkam ja na to!

Čuvši ove riječi, ostali smo zaprepašdeni.

— Kakav čovjek! — uzviknu Treskow. — Zavrijedio

je konopac i ništa drugo. Izrecite presudu, Mr. Shatterhande! Izvršit demo je bez oklijevanja.

— Da, izredi du je. Nede biti potrebno da je izvršite — odgovorio sam. — Njemu je svejedno da li de
ostati na životu ili ne. Svevišnji de mu možda dati prilike da dozna da je vrijedan svaki trenutak života
s kojim se ne daju uporediti sva zemaljska bogatstva. Tada de ovaj čovjek možda jadikovati za jednim
jedinim trenutkom života. Kada mu se tijelo počne grčiti pod smrtnim udarcem, lelekat de da mu se
oproste njegovi grijesi!

Oslobodio sam ga grede. Stajao je, proteglio svoje utrnule udove i upitno me pogledao.

— Možete idi — rekao sam.

— O! Zar sam slobodan?

— Da.

Tada se ironično nasmija i reče:

— Tačno po bibliji: užareni ugljen sakupiti na glavu

neprijatelja. Vi ste uzorni kršdanin, Mr. Shatterhande!

Sto se mene tiče to ne koristi jer taj ugljen mene ne peče. Dozvoljavam da je možda veoma dirljivo
ako netko izigrava velikodušnog pastira koji svoje zle ovčice pušta da odu, ali mene to ne dira.
Zbogom, Messieurs! Ako se ikada budemo ponovo vidjeli, bit de to sasvim drukčije!

Pošao je visoko uzdignute glave. Nismo ni slutili kako de se ubrzo obistiniti te njegove riječi! Da,
ponovno smo ga vidjeli, samo u kakvom, u kakvom se samo položaju tada nalazio!.

KRAJ STABLA S KOPLJEM

Često su mi čitaoci mojih knjiga predbacivali da sam sa zlim ljudima, koji su nam pričinjali samo
neprijateljstva i štete, postupio i odviše blago i popustljivo u času kada su nam pali u šake! Svaki od

35
tih prijekora razmotrio sam, naravno u onom slučaju, kad mi se prijekor činio opravdan, no danas kao
i prije, uvijek sam dolazio do istog zaključka, da je moj stav bio ispravan. Velika je razlika između
osvete i kazne. Osvetoljubiv čovjek nije dobar čovjek. Njegova djela nisu samo neplemenita ved i za
osudu. On se bez ikakvog prava suprotstavlja ljudskoj pravdi, a njegova sebičnost i neobuzdana strast
dokazuju slabosti koje treba prezirati. Sto se kazne tiče, stvar stoji drukčije. Ona je prirodna i
neizbježna posljedica svakog čina koji ne osuđuju samo zakoni ved i ljudska savjest. Međutim, ljudi
sebe ne smiju smatrati za suce, a najmanje onaj koji je kaznom lično pogođen. U jednom slučaju ona
može biti nedopustiva, a u drugom lako poprimiti karakter osvete. Koji je čovjek toliko bezgre¬šan,
toliko čist od svake krivice i moralno toliko uzdignut da se namede i sudi o djelima svoga bližnjega?

Osim toga čovjek mora osobito paziti kako ne bi nekoga koji je počinio neku grešku, grijeh ili zlodjelo
smatrao jedinim krivcem. Svakom zlodjelu moramo istražiti uzrok! Zar su čovjeku urođeni samo fizički
i duševni nedostaci? Zar oni ne bi mogli biti i moralnog karaktera? Nadalje je potrebno razmotriti
kakva je snaga odgoja! Kad to kažem, mislim na odgoj u širem smislu, a ne samo na utjecaj roditelja,
uči- telja i rodbine. U životu ima bezbroj momenata koji često mnogo dublje i trajnije djeluju na
čovjeka negoli utjecaj ljudi koji se obično smatraju za njegove odgojitelje. Jedno j edino provedeno
veče u lošem kazalištu, čitanje jedne jedine loše knjige, promatranje jedne jedine nemoralne slike,
sve to može pretvoriti plodove dobrog kudnog odgoja u trulež. Koliko li grijehova imade na svojoj
savjesti hidra, ta zmija sa milijun glava, a koju nazivamo društvom. I upravo to društvo zna da sudi s
užitkom iako ga ved nagriza rak koji počinje da izbija na površinu! Kakvim pobožnim pogledom,
mrštenjem lica, kakvim strahom čovjek zna izbjegavati svaki daljnji doticaj s jadnikom kojega je
nesreda pogodila i kojemu se krv rastvara dovodedi do upala i gnojnih žarišta!

Ako sam ovdje govorio o »civiliziranom društvu«, moji su nazori u odnosu na takozvane
polucivilizirane i divlje narode mnogo blaži. Divljak ili čovjek koji je podivljao, a nije nikada imao pravo
i moralno mjerilo svojih postupaka, a možda se i gubio u svom mjerilu, nikada se ne može pozvati na
odgovornost zbog svojih nedjela kao grešnik koji je posrnuo, iako su mu sve moralne podrške naše
veličine i uglađenosti stajale na rasploženju. Od bijelaca gonjeni Indijanac, koji se u svoju obranu lati
oružja, nije zaslužio da se po njemu udara, ved takva čovjeka moramo sažaljevati. Čovjek, kojega je
zbog neke njegove greške to kreposno i visoko moralno društvo izopdilo, a prihvada ga »Divlji zapad«,
gdje srlja sve dublje jer je u njemu izgubio svaku postojanost, taj čovjek, kao pridošlica sa Zapada,
mora se, doduše, pokoravati strogim, krvavim zakonima prerije, ali je potrebno da se takvom čovjeku
i popušta i prašta. Čak ni taj velikodušni i plemeniti Winnetou nije nikada odbio da poštedi izroda ako
sam ga ja za to zamolio. Da, ponekad se čak i to događalo da je to činio po vlastitom nahođenju i po
vlastitoj volji ne čekajudi moje molbe.

Ta blagost nas je ponekad dovodila u nezgodan položaj. To, doduše, moram da priznam. No,
zahvaljujudi svojoj blagosti, stekli smo takve prednosti koje bi opet sve poravnale. Svaki onaj koji nam
se htio priključiti morao se odredi svireposti i grubosti Zapada.

On je nesvjesno, ako ne riječima, a ono bar djelima, postao učitelj i čovjek koji širi ljubav među
ljudima, a koju je, tako redi, naprosto udisao boravedi među nama.

I Old Wabble je bio jedan od onih izroda kojega smo više poštedjeli no što je to zavrijedio. Uzrok
tomu nije bio samo naš osnovni stav i uobičajena blagost ved prvi dojam koji je njegova neobična
pojava bila ostavila, naročito na mene. Uz to treba pridodati još i njegovu duboku starost, a osim toga

36
njegova je prisutnost u meni uvijek pobuđivala osjedaje koji su me kočili da poduzmem nešto protiv
njegovih postupaka i drsko ispoljene bezbožnosti. Uvijek sam imao osjedaj kako se moram pokoravati
nekoj u meni skrivenoj i o meni neovisnoj volji koja mi je zabranjivala da se o nju ogriješim, jer ako se
sam ne vrati na pravi put, svakako de ispaštati zbog toga. To je bio i razlog zašto sam ga onog jutra
nakon pokušaja ubistva na Fennerovoj farmi ponovo pustio na slobodu, a time postupio i po volji
Winnetouovoj. Dick Hammerdull i Pitt Holbers, naravno, s time se nisu složili, a Treskow kao policajac
još manje. No ova trojica mi barem nisu predbacivala kao što je to učinio vlasnik farme. Njemu je bilo
neshvatljivo da se čovjek od čijeg me je metka spasilo samo oštro oko Apača pusti bez ikakve kazne.
Takvu glupost još nikada nije doživio u svome životu i zakleo se da de se sam osvetiti i Olda Wabblea
ustrijeliti kao psa u slučaju da se starac još jednom usudi pojaviti na farmi. Fenner je uostalom i danas
pokazao koliko mu je naša posjeta bila dobrodošla. Kad smo se s njime opraštali, snabdio nas je
tolikom rezervom hrane da nam je bilo dovoljno barem za pet dana i za to vrijeme nije trebalo da
lovimo. Koliko je to važno, čovjek osjeti tek tada kada se nalazi u blizini crvenih ili bijelih neprijatelja,
pa ne smije da puca; znači da bi morao ili izgladnjeti ili se izložiti opasnosti da se sam izda.

Nakon odlaska s farme trebalo je zapravo da krenemo u potragu za Oldom Wabbleom. Njegova nam
je mržnja sada bila poznata, te smo imali dobar razlog da utvrdimo njegove daljnje namjere.
Međutim, mi smo željeli da čim prije susretnemo Olda Surehanda

jer su sad pred nama bili 'general' i Toby Spencer koji su sa svojim ljudima također krenuli gore za
Kolo-rado, pa smo starom 'kralju kauboja' pridavali manju važnost.

Bududi da je rijeka Republican Fennerovu farmu obilazila u ve likom luku koji smo htjeli presjedi,
napustili smo njezinu blizinu i jahali ravno prema valovitoj preriji kako bismo kasnije ponovo stigli i
jahali do rijeke. Ugledali smo tragove kauboja koji su tokom zadnje nodi uzaludno tragali za Oldom
Wabbleom i njegovim pratiocima. Kasnije su ti tragovi iščezli i sve do večeri nismo naišli ni na jedan
znak ljudskog stvora.

U to doba dana morali smo prijedi na drugu stranu rijeke. Iako je rijeka Republican, kao i ostale rijeke
Kansasa, široka i plitka, i prema tome se sa lakodom mogla na svakom mjestu prijedi, Winnetou nas je
ipak odveo do jednog prijelaza. Bio je plitak i voda na najdubljem mjestu dopirala je konjima do
trupa.

Stigavši na drugu obalu, presjekli smo ivicu grmlja koja se nalazila duž rijeke i stigli pono vo na
otvo¬renu preriju. Čim smo napustili grmlje, ugledasmo ponovo trag koji je na udaljenosti od nekih
pet stotina koraka išao uporedo sa rijekom. Dick Hammerdull prstom ga pokaza te reče svom
mršavom drugu:

Vidiš li onu tamnu crtu tamo prijeko u travi, Pitte Holbersu, stari rakune? Šta misliš da bi to moglo
biti? Da li samo zamišljena crta ili znak ljudskih tragova?

Ako misliš da je to trag, nemam ništa protiv, dragi Diče, — odgovorio je na svoj suhoparni način.

Da, tako je. Morat demo tamo da vidimo odakle dolazi i kuda vodi.

37
Vjerovao je da i mi isto mislimo te da demo tamo odjahati. No Winnetou je zaokrenuo udesno a da
nije rekao ni riječi i vodio nas duž obale. Na trag nije obradao nikakvu pažnju. Hammerdullu je to bilo
neshvatljivo i zato se obrati meni:

Zašto nedete tamo, Mr. Shatterhande? Kada se na Divljem zapadu ugleda neki nepoznati trag, čovjek
se mora potruditi da ga pročita. To nalaže sigurnost!

Svakako — kimnuo sam odobravajudi.

Dakle! Mi moramo bezuslovno da doznamo u kojem pravcu ide!

Od istoka prema zapadu.

Kako od istoka prema zapadu? To nitko ne može đa zna prije no što ga pregleda. Mogao bi idi i u
pravcu od zapada prema istoku.

Pshaw! On ide od istoka ka zapadu i nikako drugačije. Ved nekoliko dana imamo zapadni vjetar i sami
se možete uvjeriti da su uslijed toga i vrhovi trave okrenuti prema istoku. Svaki dobar Zapadnjak bi
morao da zna da se trag ne može tako jasno razaznati ako ide uporedo, ved samo ako je u protivnom
smjeru. Onaj trag tamo prijeko je udaljen barem pet stotina koraka. Bududi da je vidljiv i unatoč toj
udaljenosti, dokazuje da je u protivnom smjeru i da su jahali s istoka prema zapadu.

Ali devils, kakva oštroumnost! Toga se ne bih sjetio! Misliš li i ti tako, Pitte Holbersu, stari rakune?

Ako misliš da te smatram za dovoljno glupa što se nisi sjetio te lukave ideje, tada si u pravu — kimnu
Holbers.

Bio u pravu ili ne bio, svejedno je. U svakom slučaju ni ti nisi pobrao svu mudrost sa stabala! No, Mr.
Shatterhande, ipak demo morati pretražiti tragove jer je potrebno da doznamo od koga potječu i
koliko ih je bilo.

A zašto da skrenemo pet stotina koraka sa svog sadašnjeg pravca? I sami vidite da demo ubrzo na njih
naidi!

Istina! I toga se nisam sjetio. Čovjek se toliko godina smatrao za dobrog Zapadnjaka, a sada mora
ovdje kraj stare Republican rijeke da uvidi kako ima još mnogo štošta da nauči. Zar nije tako, Mr.
Shatterhande?

Samospoznaja vrijedna svake pohvale! No tko svoje greške i manjkavosti uviđa, taj je na putu da se
popravi.

Još se nismo daleko od prijelaza udaljili, a rijeka je u oštrom uglu zaokrenula prema sjeveru, dok se
prema zapadu otvorila prerija. Zelena traka protezala se od ovog pravca prema sjeveru i, stigavši do
rijeke dokazivala da se ondje probija neki potok koji krivuda i daleko od nas, prema sjeveru, spaja se
sa rijekom. Mala šumica označavala je najistureniji dio njegova zadnjeg luka, a ležala je na nekih pola
sata ispred nas. Zastali smo na okuci rijeke jer smo iznenada pred sobom ugledali trag o kojem je ved
prije bilo govora. Dolazio je s lijeve strane. Bio je to trag jednog jedinog jahača koji se ovdje za kratko

38
vrijeme bio zaustavio. Nije bio sjahao. Otisci prednjih kopita njegova konja ostavili su oblik polukruga
u čijem su središtu stajala stražnja kopita. Po tome se dalo zaključiti da se čovjek, došavši s istoka,
ovdje zaustavio kako bi ispitao preostale tri strane svijeta, dakle, vjerojatno je tragao za nečim.
Ustanovili smo još i to da je od jahao u galopu ravno prema onoj ved prije spomenutoj šumici. Znači
da je to mjesto baš tražio. Ta nas je misao nagnala da svoje poglede upravimo prema naznačenom
smjeru.

Tko je taj jahač bio moglo nam je biti svejedno, a osim toga trenutno nam ta šumica nije davala
povoda da budemo pažljiviji. Međutim, ovaj trag je još bio svjež, i to je bilo dovoljno đa budemo
smotreniji.

— Uff! Wo — uh — ke — za! — začuo se Apač dok je ispruženom rukom pokazao na sasvim

određenu tačku šumice.

— Wo-uh-ke-za — je riječ koja potječe iz jezika Dakota, i znači koplje. Zašto se Winnetou nije poslužio
jezikom Apača? Vrlo brzo mi se ukazala prilika da doznam zašto to nije učinio, a ujedno, kao što je ved
često bivalo, da se ponovo uvjerim koliko mu je vid osjetljiv. Slijededi pogledom pravac koji je
pokazao, ugledao sam na rubu šume stablo kojega je jedna grana bila daleko isturena. Na toj je grani
bilo uspravno pričvršdeno koplje. To sam i ja vidio. Na takvoj udaljenosti čovjek je imao utisak da je
netko olovkom povukao po nebu crtu koja se od večernjeg rumenila žarila. Da nas nije trag upozorio
na šumicu, nitko ne bi primijetio koplje. Svakom je oku ono moralo izmadi ako nije baš bio u
neposrednoj blizini šumice. Čuvši za njega, Dick Hammerdull reče:

Ja ga ne raspoznajem. No, ako je ono zbilja koplje, kao što mislite, bit de svakome jasno da koplja ne
rastu na stablima. Mora, dakle, da je neki znak!

Znak jednog iz plemena Dakota — potvrdio je Winnetou.

Tada je to koplje Dakota? — upita debeljko čudedi se.

Da. Samo još ne znam iz kog plemena Dakota.

Bilo pleme ili ne bilo, svejedno! Ved je i to čudno što postoje oči koje na milju daleko mogu da
raspoznaju to koplje. Glavno je sada pitanje da li mi imamo neke veze s njime.

Bududi da je te riječi meni uputio, objasnio sam mu:

Što se tiče koplja, ne možemo biti ravnodušni. Osim Osaga ovdje nema drugih Dakota. A kako nam je
to poznato da su Osage iskopale ratnu sjekiru i da je ovo koplje postavljeno kao znak nekome, to
demo morati da se upoznamo s njegovim značenjem.

Odjašimo tada onamo! — htio je da pokrene svoju staru kobilu, no ja sam je uhvati o za uzde i
upozorio ga:

Želite li da svoju kožu iznesete na pazar? To koplje vjerojatno znači da se tamo prijeko skrivaju Osage
i da na nekoga čekaju ili, bolje rečeno, da su čekali. Jahač, čije smo tragove utvrdili, odjahao je prijeko
do njih i vjerojatno je prije toga tragao za kopljem. Ako bismo izravno krenuli njegovim tragovima, bili
bismo sigurno primijedeni.

39
Smatrate li da nas još nisu primijetili?

Da, mislim. Naše prilike ne odudaraju od grmlja koje se nalazi iza naših leđa, i zbog toga nas j oš nisu
primijetili. I unatoč tome moramo se odavde čim prije

udaljiti. Dakle, hajdemo! I sami vidite da je i Winnetou ved krenuo naprijed!

Apač nije obradao nikakvu pažnju na naš razgovor, ved opreza radi zaokrenuo prema sjeveru i
odjahao naprijed. Slijedili smo ga sve dotle dok nam šumica nije izmakla ispred očiju, te onda
zaokrenusmo prema zapadu kako bismo stigli do potoka. Stigavši tamo, morali smo jahati samo
uzvodno kako bismo zaštideni grmljem sa sjeverne strane stigli do šumice. Tu se Winne tou
zaustavi, sjaha s konja, predade mi svoju srebrom okovanu pušku da je pričuvam i reče:

— Moja de me brada ovdje sačekati dok se ne vratim. Tada du im modi redi koga sam vidio kraj
stabla s kopljem!

Bio je naumio da pođe kao izvidnica u šumicu, pa se zavukao u džbunje i krenuo da riješi ovaj nimalo
laki zadatak. Takvih se obaveza najprije prihvatio, a čovjek je imao dovoljno razloga da ih njemu
prepusti. Sja-hali smo i stjerali svoje konje u grmlje sve do potoka gdje su mogli da se napoje. Tada
smo posjedali i če¬kali na Apačev povratak. U slučaju da se u šumici zaista nalaze Osage, njegova je
odsutnost mogla i nekoliko sati potrajati. Tek što je bilo prošlo nekih pola sata, ponovo se pojavio
pred nama i rekao nam:

— Pod stablom s kopljem sjedi jedan bljedoliki i

čeka na povratak crvenog ratnika koji se ondje nalazio

pola dana i otišao u potragu za mesom.

Ovi podaci su mi bili potpuno dovoljni i ponovo su potvrdili veliku Apačevu oštroumnost. No Dicku
Hammerdullu nisu bili dovoljni te upita:

— Zar je poglavica Apača bio u samom srcu šumice?

Winnetou potvrdno kimnu. Debeljko je nastavio:

— Znači da nije vidio ni jednog Indijanca?

Winnetou je odmahnuo glavom.

A tko bi mogao biti onaj bijelac koji pod stablom sjedi?

Old Wabble — kratko odgovori Apač.

— Zounds! Šta li traži ondje taj stari kauboj?

Winnetou je slegnuo ramenima. Tada nastavi Hammerdull da ispituje:

Kakav bi to mogao biti Indijanac na koga čeka Old Wabble?

Matto Schahko, Sedam Medvjeda- — ratni poglavica Osaga.

40
Mato Schahko, taj mi momak nije poznat. Još nikada za njega nisam čuo. Poznaje li ga poglavica
Apača?

"Winnetou ponovo kimnu. Nikada nije volio da ga ispituju na ovakav način i čekao sam mirno i sa
za¬dovoljstvom momenat k strpljenju. No mali je traper radoznalo nastavi da dalje is pituje:

— Da li je taj Crvenokožac hrabar momak?

Ovo je pitanje bilo sasvim suvišno. Matto Schahko znači »Sedam Medvjeda«. S time se misli na grizli
— medvjede. Svaki onaj koji je ulovio sedam. sivih me¬dvjeda i bez ikakve pratnje krenuo ratnom
stazom, hrabar je. Zbog toga nije Winnetou ni odgovorio na to pitanje i to je bio razlog zašto ga je
ponovio Hammerdull. Ne dobivši ni sada odgovor, upitao je:

— Zašto Winnetou ne govori? čovjeku je od velike koristi ako zna s kime ima posla. Zato sam i
svoje pitanje dva puta postavio.

Sve do sada Winnetou je gledao ispred sebe. Tada mu se obrati onim samo njemu svojstvenim,
blagim, a ipak negođujudim glasom, koji sam samo kod njega zapazio, pogleda ga i izravno upita:

— Zašto me moj brat Old Shatterhand nije ništa upitao? Zašto je on šutio? Potrebno je da čovjek
najprije razmisli i tek onda govori. Za razmišljanje je potreban samo jedan jedini čovjek, a za razgovor
barem dvojica. Mora da moj bijeli brat Hammerduil ima mnogo mozga i valjano misli, barem je
dovoljno debeo za to!

Vidio sam da je ukoreni najprije htio dati oduška svome bijesu, ali se iz osobitog poštovanja prema
"Winnetouu savladao i počeo braniti mirnim glasom:

Bio ja dovoljno debeo ili ne, svejedno je. No slobodan sam da pri mijetim kako ne mogu misliti
trbuhom, jer mozak, kao što je poznato, nije u trupu, ved u glavi. Zar nisam u pravu, Pitte Holbersu,
stari rakune? Reci mi!

Ne — odgovori upitani na svoj kratak način.

Rijetko se dešavalo da se mršavko ne slaže.sa debeljkom. Zbog toga Dick Hammerduil začuđeno
uzviknu:

Ne? Nisam u pravu? Zašto nisam?

Zato što si postavio takva pitanja zbog kojih se može pretpostaviti da se tvoj mozak ne nalazi u glavi,
ved negdje u tijelu, gdje se kod drugih, pravilno građenih ljudi, nalazi slezena ili jetra.— Šta? Hodeš da
mi se rugaš? čuj, Pitte Holbersu, stari rakune, budeš li ovako nastavio, lako bi se moglo desiti...

Mahnuo sam mu rukom i prekinuo ga, davši mu na znanje da ušuti, jer je Winnetou ponovo uzeo
svoju srebrom okovanu pušku i prihvatio uzde konja kako bi napustio mjesto gdje smo se sada
nalazili. Prepirke što su ih Dick i Pitt znali voditi, pola u šali, pola u zbilji, znale su ga i razveseliti.
Međutim, sada smo imali važnijeg posla. Prihvatili smo svoje konje i krenuli za njim u stopu do samog
vanjskog ruba grmlja. Išao je uz svog konja i odveo nas do samog ruba šumice. Ondje srno ponovo
skrenuli u guštik i poglavica prigušenim glasom reče:

41
— Old Shatterhand de sa mnom podi. Ostala bijela brada de ovdje ostati dok ne budu čuli trostruki
zvižduk. Tada de odjahati do stabla s kopljem gdje de nas nadi sa dvojicom zarobljenika.

Rekao je to takvom sigurnošdu kao da je unaprijed znao da odredi sve ono "što de se dogoditi.
Odložio je svoju pušku, a i ja svoje dvije. Zatim smo krenuli duž potoka ne napuštajudi guštaru.
Trebalo je da nas taj put odvede uzvodno do šumice.

Sumrak je pao. Bududi da smo se nalazili u guštiku, oko nas je vladala veda tmica nego u preriji.
Probijali smo se bez i najmanjeg šuma. Stigli smo do onog mjesta gdje su obale potočida skretale
udesno i pred nama bila šumica. Bududi da guštare nije bilo, naše je šuljanje postalo mnogo lakše.
Provlačedi se od stabla do stabla, približavali smo se drvetu na čijoj smo grani ugledali koplje. Kako se
nalazilo na ivici šumarka, tamo gdje se ponovo ukazalo grmlje, i kako je bilo svjetlije nego kod nas pod
gustim krošnjama drveda, uspjeli smo da vidimo tko se nalazi pod onim ved toliko puta pominjanim
signalnim stablom a da sami ne budemo opaženi.

Ondje je bio jedan stari, napušteni zečji brlog. Po veličini izgledao je kao mali hum, iako je bio visok
preko jednog metra. Kraj njega je sjedio nekadanji »kralj kauboja«. Njegov konj je pasao daleko u
preriji. To je bio dokaz da se Old Wabble ovdje osjedao vrlo sigurnim. Kad to ne bi bilo, bio bi svoju
životinju sakrio u šumarak u kojem smo opazili još jednog konja privezana za stablo. Bio je osedlan na
indijanski način, i koliko nam je to omogudavao sve gušdi mrak koji je padao, vidjelo se da je to
odlično građen, ta-mnosmeđi ždrijebao. Između kože i sedla — što je zapravo rijedak slučaj kod
indijanskih konja — nalazio se tamni kožnati pokrivač sa izrezanim figurama. Ispod njega je bila
podmetnuta bijela koža koja je te figure isticala, a koje su predstavljale sedam medvjeda. To je bio
razlog zašto je Winnetou s takvom sigurnošdu mogao da kaže kako Old Wabble čeka na Matta-
Schahka. Taj ždrijebac je mogao biti vlasništvo samo onoga koji nosi ime »Sedam Medvjeda«.

Sve okolnosti su ukazivale na to da se poglavica udaljio bez sumnje samo zato da ulovi divljač. Bila mu
je nestala zaliha hrane. To što je svog dragocjenog konja ovdje ostavio, nagovještavalo je da se je i on
u ovom kraju i šumici osjedao potpuno sigurnim. Takvu bezbrižnost ne bismo pokazali ni ja, a ni
Winnetou. Bit de da su njih dvojica sklopili među sobom neki naročiti sporazum, inače ne bi Old
Wabble došao ovamo i mirno na njega čekao. Kakav je bio taj sporazum, nije bilo teško pogoditi. Old
Wabble je prijašnjih godina nosio nadimak »mučitelj Indijanaca«, pa su ga svi Crveni omrznuli i bojali
ga se. Poglavica crvenog plemena mogao je s njime samo onda da stupi u dodir kada je od toga
očekivao veliku korist. Bududi da su sada Osage bile u ratnom pohodu, vjerojatno se radilo o nekom
vražjem poslu koji je sigurno bio uperen protiv bijelaca. Očito je da to nije bio prvi susret između
Matta Schanhka i starca. Smatrao sam za vjerojatno da se Osaga poslužio Oldom Wabbleom kao
špijunom. To se od njega i moglo očekivati.

Kad je maloprije Winnetou proricao da de naši drugovi pored nas ugledati i dva zarobljenika, rekao je
to zato što je bio uvjeren da se nede dugo morati čekati na Osagin povratak. To je bilo i moje
mišljenje, jer se poslije mraka koji je nastupio više nije moglo govoriti o lovu na divljač. Kao da je i
sam morao da dokaže ispravnost naše pretpostavke, ugledasmo u preriji, pri posljednjem trzaju
sutona, Indijanca koji se približavao bezbrižno šumici jer vjerojatno nije ni pomišljao da bi se o vdje
moglo nalaziti njemu neprijateljski raspoloženo bide.

42
Što se više približavao, to. smo ga jasnije razabirali. Nosio je tanke, ravne mokasine, te mu je hod bio
osebujan. Osage su vedinom vrlo visokog i impo¬zantnog stasa. Ali ovaj nije bio visok, ved neobično
razvijen. Unatoč njegovim neobično zakrivljenim nogama i njegovim godinama — bit de da je prešao
pedesetu — davao je utisak neobično snažnog čovjeka.' U jednoj ruci nosio je pušku, a u drugoj
ustrijeljenu prerijsku kokoš. Mora da je i unatoč polumraku primijetio starčev trag. Zaustavio se i
povikao prema guštiku dosta dobrim engleskim jezikom:

— Tko je taj čovjek od kojeg potječu ovi tragovi i koji se sada nalazi pod stablima?

Winnetou mi položi ruku na mišicu i lako je stisnu, umjesto sažaljivog osmijeha. U šumici se sada
nalazio ili saveznik Osaga, pa je tada mogao mirne duše u nju kročiti, ili se u njoj s krivao neprijatelj od
kojega se ne bi mogao obraniti tim pitanjem. Stari kauboj je odgovorio jasnim glasom:

Ja sam, Old Wabble. Uđi!

Ima li kraj tebe i drugih bljedolikih?

Nema. Po mojim tragovima si morao zaključiti da sam sam došao!

To nije bilo tačno. On je mogao imati i saputnika koji su se mogli uz put odvojiti od njega pa sa nekog
udaljenog mjesta uputiti prema guštiku, kao što smo i mi to učinili. Znali smo da Old Wabble nije sam
kraj rijeke Republican. Gdje su sada njegovi pratioci? Da li oni nisu smjeli ništa znati o njegovom
susretu sa Osagom ili ih je možda iz nekog drugog razloga za sobom ostavio? Nadao sam se da du to
doznati.

Matto Schahko je ušao, prišao mu pazedi na svaki korak, sjeo do njega i upitao ga:

Kada je ovamo stigao Old Wabble?

Po prilici prije dva sata — odgovorio je starac.

Da li je odmah primijetio ugovoreni znak?

Nisam odmah. Tamo prijeko, kraj šipraga rijeke, malo sam osmotrio i pomislio da je ova šumica
po¬godno mjesto za skrivanj ovamo i, stigavši bliže, ugledao koplje. Veoma si dobro izabrao ovo
mjesto.

— Ovdje smo sigurni jer osim mene i tebe nadaleko nema . nikoga. Ja sam još od jučer ovdje. To je
bio ugovoreni dan kada si htio da dođeš. Bududi da sam na tebe morao da čekam do danas,
ponestalo mi je mesa i bio sam prisiljen da odem i ulovim ovu pticu.

U tim riječima se osjetio prijekor. Old "VVabble mu odgovori:

Poglavica Osaga se nede ljutiti na mene što je morao čekati. Redi du mu zašto sam kasnije stigao i
uvjeren sam da de ga ta vijest mnogo obradovati; it's clear.

Da li je Old Wabble bio. na Fennerovoj farmi?

43
Da. Tamo smo stigli neposredno pred podne. Zbog posjeta ostalim trima farmama, na koje također
želite da izvršite prepad, duže smo se zadržali nego što smo mislili. Razlog mome zakašnjenju, je velik
i značajan lov koji bi mogao izvesti ako se složiš s mojim prijedlogom.

Na kakav lov misli Old Wabble?

— O tome kasnije! Najprije te želim obavijestiti što sam otkrio na one četiri farme na koje ste se
okomili.

Tiho smo se dovukli na drugu stranu zečjeg brloga i uhvatili svaku njihovu riječ. Po onome što smo
čuli uvjerio sam se da je Old Wabble stvarno bio uhoda Osaga. Radilo se o prepadu i pljački četiriju
velikih farma računajudi tu i Fennerov posjed. Bila je to jedna od onih starih, no na žalost uvijek
ponavljanih priča: bijelci su prevarili Osage pri izvršenju ugovorenih obaveza. Na to su ovi sa jedne
farme otjerali goveda kako bi donekle nadoknadili nanijetu im štetu, a ujedno osigurali i potrebnu
količinu mesa. Gonili su ih i ubili nekolicinu njihovih ratnika. Po njihovim nazorima ovaj je čin
zahtijevao,, osvetu. Vijedajudi kraj vatre, zaključili su da krenu u borbu protiv bljedolikih.

Prije svega su namjeravali da izvrše prepad na četiri najvede farme koje su se nalazile kraj rijeke
Republican. Kako je na njima bio zaposlen priličan broj kauboja, a Crveni se bojali tih poludivljih i od
važnih momaka više no svih ostalih protivnika, bilo je potrebno da pošalju uhode sa zadatkom da
saznaju njihov približan broj. Ne bi bilo pametno da se takav zadatak povje ri nekom Indijancu, a
pogotovo ne ratniku svog plemena. Tada su Crveni pukim slučajem naišli na Olda Wabblea i njegovu
pratnju. Mora da su njih dvojica ved i prije bili povezana na sličan način jer mu inače Osaga ne bi
mogao dati takav prijedlog. Sklopili su i sporazum, naime, da de skalpovi, oružje i stoka žrtava pripasti
Osagama, dok je Old "VVabble tražio za sebe sve ostalo. Jasno, njega su zanimali samo novac i
predmeti koji su se lako mogli prodati. Tu nije potrebno isticati tko je od njih bio veda bit anga, Matto
Schahko ili Old Wabble. Primijetili smo da se poglavica nije niti jednom obratio »kralju kauboja«
riječima »moj bijeli brat«, ved ga uvijek zvao po imenu. Bio je to dokaz da ovakvi ljudi ni kod
Indijanaca ne uživaju vede poštovanje nego kod civiliziranih bljedolikih.

Kada je Old Wabble krenuo na konju da uhodi, Osage još nisu bile gotove sa mobilizacijom. Bududi da
je uspješan ishod zavisio u svemu od obavještenja kakve su obrambene snage četiriju farma,
poglavica je lično krenuo, i to sam, da na zavoju rijeke Republican primi starčev izvještaj. Koplje je
označavalo mjesto gdje de se sa Matto Schahkom sastati.

Sada su se našli ovdje na okupu u šumici i Old Wabble ga je obavještavao da se farme mogu osvojiti
uz neznatne gubitke Crvenokožaca. Dao je prijedloge koje ne moram da spominjem. Mi smo se
umiješali, i oni su se morali odredi svoga planiranog prepada. Poglavica se bio djelomično s njime
složio, međutim se vratio na onaj »važan lov« koji mu je Old Wabble još na početku njihova
razgovora spomenuo. Stari kauboj odvratio mu je lukavo i proračunato:

Prije no što mu kažem o čemu ,se radi, poglavica Osaga mi mora odgovoriti na neka pitanja. Poznaješ
li Winnetoua, poglavicu Apača?

Ono pseto? Poznajem ga.

Nazivaš ga psetom. Zar je on nekada bio prema tebi neprijateljski raspoložen?

44
 Više nego jednom! Prije tri ljeta bili smo iskopali ratnu sjekiru protiv Chevennesa i u čestim
borbama ubili mnoge njihove ratnike. Tada se pojavio Apač i stao na čelo uz njihova poglavicu.
Kukavan je i kao kojot, ali lukav kao tisudu baba. Pretvarao se kao da ratuje uz nas, no međutim se
povukao, i dok smo ga slijedili, iznenada je nestao s druge strane Arkansasa. Tragajudi za njim i za
odbjeglim žabama Cheyenesa, on je u najvedoj žurbi odjahao do naših wigwama, otjerao naša stada i
zarobio sve živo što je ostalo kod kude. Kada smo onamo stigli, vidjeli smo da je naše logorište
pretvoreno u utvrdu u kojoj su se nalazili naši preostali ratnici, starci, žene i djeca. On i Chevennesi
držali su utvrdu u svojim rukama. Oni su nam ponudili mir. On ih nije stajao ni kapi krvi, ali nas je
stajao naše slave zbog hrabrosti. Da mi samo jednom Veliki duh omogudi da se dočepam te šugave
psine!

Ratni podvig o kojem je poglavica sada pričao bio je pravi majstorluk moga Winnetoua. Ja s e na žalost
u to vrijeme nisam nalazio kraj njega, no iz njegovih usta mi je bila poznata svaka pojedinost tog
vještog šahovskog poteza. Time nije spasio samo Chevennese, koji su nam bili naklonjeni, od sigurne
propasti, ved ih je doveo do potpune pobjede, iako su bili mnogo slabiji od neprijatelja. Matto
Schahkova srdžba je bila potpuno shvatljiva.

Zašto mu se niste do sada osvetili? — upita Old Wabble. — Nije teško da ga se dočepate. Samo se
rijetko nalazi u wigwamima svojih Apača. Zao duh ga vječito goni preko savana i planina. Ne voli da
ima uza se pratioce, znači da čovjek treba samo ruku da pruži pa da ga ščepa.

Govoriš a da nisi razmislio o svojim riječima. Čovjek ga upravo zato i ne stigne da ščepa jer se
neprestano nalazi negdje na putu. Vijesti o njemu često su nam kazivale mjesto gdje je bio viđen.
Međutim, kada bismo tamo stigli, on bi uvijek nestao. Sličan je rvaču kojeg čovjek ne može da zgrabi
ni da drži jer mu je to tijelo namazano. Desi li se kadšto da je čovjek uvjeren kako ga ved ima, tada se
kraj njega nađe bljedoliki kojega zovu Old Shatterhand. Taj bijelac je najvedi čarobnjak koji postoji.
Kada se on i Apač zajedno nađu, tada ni stotinu Wasaija nisu dovoljno modni da ih napadnu ili čak
zarobe.

— Dokazat du ti da si u zabludi Smatraš li i Olda Shatterhanda svojim neprijateljem?

— Uff! Mrzimo ga još i više nego Winnetoua. Poglavica Apača je barem crveni ratnik. Old
Shatterhand je međutim bijelac kojega i samo zbog toga moramo mrziti. On je ved dva puta stajao uz
Utahe protivu nas. On je najgrozniji neprijatelj Ogellallaha, koje smatramo svojim prijateljima i
bradom. Kada smo ga htjeli zarobiti, pucao je na nekoliko naših ratnika i osakatio ih je tako da su sada
slični starim babama.

To je strasnije nego da ih je ubio. Naime, taj pas govori da svojim neprijateljima oduzima samo tada
život kada ga oni na to prisile. Metak njegove čarobne puške pogađa ih u koljeno ili u kuk, i time ih
onesposobljava za čitav život i nikada se više ne mogu ubrajati u muškarce i ratnike. To je strasnije
negoli umrijeti sporom mučeničkom smrdu. Teško njemu ako nam ikada dopane šaka! No to se nede
nikada desiti. On i Winnetou sliče velikim pticama koje visoko gore kruže nad morem. Oni nikada ne
slijedu dolje pa da ih čovjek može uhvatiti.

I opet se varaš. Oni vrlo često slijedu. Znam čak i to da su se upravo sada opet spustili i da se mogu
lako uhvatiti.

45
Uff! Zar je istina to što kažeš? Zar si ih vidio?

Čak sam i govorio sa njima.

Gdje, gdje? Reci mi!

Ovaj zahtjev izgovorio je ubrzanim i žustrim glasom, čuli smo koliko je bio željan da nas se dočepa
kako bi se ostvarila njegova žarka želja. Međutim, Old Wabble je odgovorio mirno i promišljeno:

Mogu ti pomodi, da se dočepaš Winnetoua, Olda Shatterhanda i još trojice drugih bljedolikih, jer mi je
poznato gdje ih čovjek može nadi. No, tu du ti tajnu samo pod jednim uvjetom saopditi.

Reci koji je to uvjet!

Uhvatit demo svu petoricu. Meni dete prepustiti Olda Shatterhanda i poglavicu Apača, a vi dete dobiti
trojicu preostalih bijela A tko sli ta trojica preostalih bljedolikih?

— Dvojica Zapadnjaka, Kammerdull i Holbers, i je¬dan policajac, po imenu Treskow.

Nisu mi poznati. Od petorice da dobijemo samo onu trojicu prema kojima smo potpuno ravnodušni, a
tebi da prepustimo dvojicu do kojih nam je toliko stalo? Kako možeš to od mene tražiti!

Ja to čak i zahtijevam jer se moram osvetiti Winnetouu i Oldu Shatterhandu. Moja osveta je tako
strašna i neumoljiva. Dao bih život samo da je mogu izvršiti!

Ni naš bijes nije manji od tvoga!

Može biti. No sada ih ja držim u klopci, i prema tome meni pripada pravo da između njih odaberem
one koje želim.

Neko vrijeme je poglavica razmišljao i tada reče:

Gdje se oni nalaze?

Sasvim u blizini.

Uff, uff! Tko bi to pomislio? Imaš li ih ved sigurno u svojim rukama? Da li su oni ved u stupici o kojoj
govoriš?

Potreban mi je samo izvjestan broj tvojih ratnika da ih zarobim.

Potrebni su ti moji ratnici? Ti ih onda još nemaš čvrsto u rukama. Potrebni su ti moji ratnici da bi
postavio klopku tim psima. Lov ti ne bi uspio bez mojih ljudi. Kako se onda us uđuješ da postavljaš
tako velik zahtjev i da tražiš za sebe upravo one do kojih nam je najviše stalo!

Zato se usuđujem jer vi nedete ništa dobiti ako me ne zadovoljiš.

Uff! A šta deš dobiti ako ne budeš imao ni jednog ratnika Wasaija? Ništa, baš ništa! Pre mnogo od
mene tražiš!

46
Svađali su se među sobom. Matto Schahko bio je i odviše mudar a da bi se dao nasukati. Međutim,
Gld Wabble je uvidio da bi bilo mnogo pametnije da popusti ako ne misli da se odrekne svoje osvete:

Pa dobro! Kako bi se uvjerio da ti želim izidi u susret, osim one trojice bijelaca prepustit du
vam još i Winnetoua. Međutim, Old Shatterhand mora biti bezuvjetno moj! On je kod mene prevršio
još i vedu mjeru od Apača. Budeš li mi i njega uskratio, tada du radije pustiti svu petoricu da umakn u.
To je moja posljednja riječ. A sada čini ono što smatraš za potrebno!

Osaga nije bio baš mnogo raspoložen da prihvati njegov zahtjev. No, na kraju je ipak zaključio da je
najpametnije da se zadovolji s onim što mu je ponuđeno. Složio se s njime i rekao mu:

Neka bude po Old Wabbleovoj volji i neka mu Old Shatterhand pripadne. Međutim, sada bih
htio da konačno doznam gdje se nalaze ona petorica i na koji ih način možemo uhvatiti.

Stari kauboj mu je ispričao kako nas je sreo na Fennerovoj farmi. Međutim, čuvao se da mu kaže u
kakav je neslavan položaj pri tome dospio. Svoje pripovijedanje je završio ovim riječima:

Sada znaš zašto nisam u zakazano vrijeme stigao ovamo. Morao sam sve da saznam što se odnosi na
onu petoricu i nisam smio ništa propustiti ako želimo da nam taj lov uspije. Kauboji na farmi nisu znali
u kakvom sam odnosu prema Oldu Shatterhandu i Winnetouu. Jedan od njih je u zgradi doznao zašto
su njih dvojica došli na rijeku Republican, pa je to i ostalima ispričao. Ja sam ih ispitivao. Kad je kasnije
ved pao mrak, došuljao sam se do prozora. S njima u sobici sjedio je Fenner. Pričali su o raznim svojim
doživljajima. S vremena na vrijeme pala je po neka primjedba o tome što namjeravaju i zbog čega
sada tragaju. Namjeravaju otidi gore na Kolorado, kamo je ved i jedan drugi bijelac odjahao. Taj je
također odvajkada bio poznat kao ogorčeni neprijatelj Crvenokožaca. Oni de se s njime sastati, samo
nisam mogao čuti gdje, i izvršiti prepad na četu bljedolikih koji..

Tko je taj bijelac o kojem govoriš? — prekinuo ga je poglavica- Osaga.

Obično ga zovu Old Surehand.

Old Surehand? Uff! Jednom smo gonili tog psa čitava tri dana a da ga nismo uspjeli uhvatiti. Tom
prilikom nam je ustrijelio dva ratnika i ubio nekoliko konja. Od tada više nikada nije navratio u naše
područje. Boji se naše osvete i zato izbjegava ovaj kraj.

Moram ti redi da si ponovo u zabludi. Prije nekoliko dana bio je na Fennerovoj farmi i kako je odatle
otišao gore za Kolorado, morao je projahati kroz vaše područje. Izgleda da vas se on ne b oji.

Mora da ga je tada duh opčarao i učinio ga nevidljivim. To prije de nam pasti šaka ne bude li prilikom
svog povratka išao preko velikih planina. On nam je u svakom slučaju siguran. Bit de da je iz straha od
nas jahao samo nodu, inače bismo ga vidjeli.

Pa da je i bilo tako, morali ste po danu vidjeti njegove tragove. Taj momak ne zna za strah. Koliko se
vas uopde ljudi boje, možete ved po tome zaključiti sto su vaši smrtni ne prijatelji, Winnetou i Old
Shatterhand, došli ovamo, iako im je vjerojatno poznato da ste iskopali ratnu sjekiru.

Šuti! Oni to ne čine iz nedostatka straha, ved zato što ih je Veliki duh zaslijepio kako bi ih dotjerao u
naše ruke. Glavna je stvar da znamo gdje se nalaze i kojim putem žele da krenu.

47
Smatraš li da bih došao k tebi a da to ne znam? Poduzeo sam mjere opreza kako nam ne bi mogli da
»maknu. Ne znam koliko su se zadržavali na Fennerovoj farmi jer sam na žalost morao da je
napustim. Međutim, siguran sam da su danas otišli jer žele sustidi Olda Surehanda. Razumljivo je da
se drže rijeke. Kako de morati da prijeđu na drugu stranu, ostavio sam na naročito pogodnim
mjestima po jednog od svojih pratilaca da stražare. To je i razlog zašto sam stigao sam ovamo. Tim
stražarima sam dao nalog da sačekaju prijelaz onih pet bitangi i da i h potajice slijede pa nakon toga
dođu ovamo i jave nam kuda su odjahali. Reci nije li to s moje strane bilo lukavo'.

— Old Wabble je mudro postupio! —suglasi se Osaga.

No nas dvojica prisluškivača bili smo naravno drugog mišljenja. Stari »kralj kauboja« se mnogo varao
ako je pretpostavljao da demo idi duž rijeke. Mi smo, kao što je ved bilo napomenuto, presjekli ravno
luk rijeke Republican, i na taj način dospjeli daleko od njegovih stražara. Oni su sada mogli tamo da
čekaju koliko god ih je volja, a Old "Wabble de umjesto njih nas ugledati Poglavica Osaga mora
priznati da sam sve poduzeo što je bilo u mojoj modi — nastavio je Old Wabble. — A sada je jedino
potrebno da tvoji radnici budu na mjestu i spremno čekaju na taj čas.

Smjesta du krenuti kako bih ih doveo — reče Matto Schahko.

Gdje se oni nalaze? Jesu li daleko odavde?

Izdao sam naređenje da se sakupe kod Wara-tua (kišnica) koja se nalazi kraj velike staze bivola. To je
mjesto daleko od rijeka kraj kojih bljedoliki rado prolaze, i ondje se svi moji ratnici mogu okupiti a da
ih neki bijelac ne primijeti. Prema tome bljedoliki ne mogu ni slutiti sa kojeg mjesta i iz kojeg pravca
mogu očekivati naš prepad ako znaju da smo iskopali ratne sjekire.

Ne znam gdje se nalazi Wara-tu. Koliko dugo moraš jahati dok do njega stigneš?

Moj konj je odmoran i najbolji je trkač Wasaija. Onamo du stidi još prije svanuda i modi du još do
podneva dovesti onoliko ratnika koliko je potrebno za četiri bijelca i Apača.

A koliko de ih biti?

Dvadeset je više nego dovoljno.

Ne slažem se s time! Da, samo da nije one proklete Old Shatterhandove brzometke koju vi smatrate
čarobnom! Ja doduše znam da tu o nekoj čaroliji ne može biti ni govora. No ta kratka puška vrijedi
isto onoliko koliko i dvadeset do trideset običnih pušaka. Tebi mogu redi da sam jednom bio ukrao
Old Shatterhandovu kratkocijevku. Mehanizam joj je toliko tajanstven, i ja sam uzalud glavu razbijao.
Na njoj nije bilo ni jedne opruge, ni jednog zavrtnja da ih staviš u pogon.

Uff, uff! Ukrao si mu pušku, a nisi je zadržao?

Da. Ti se doduše s pravom možeš čuditi, ali sam bio prisiljen da je opet vratim. Tada mi j e sve
uspijevalo tako kao da su se svi vragovi okomili na mene; it's clear. Trebalo je da je razbijem i
smrskam. Bio sam stvarno naumio da to učinim, ali 'general' to nije dozvolio. Ta bitanga je
namjeravala da pušku za Zastao je usred rečenice. Bit de da se sjetio kako je mnogo bolje da šuti o
onom događaju koji je po njega tako loše svršio. Zato ga je poglavica i upitao:

48
Old Wabble je govorio o nekom 'generalu'. Zašto je tako brzo završio svojim pripovijedanjem?

Zato što to ionako ničemu ne vodi. Postoje i takva imena koje čovjek radije ne izgovara. Međutim, ja
se nadam da de mi taj 'general' još prije smrti dopasti šaka. Tada de primiti i deset puta više udaraca
nego onda u Helmers Homeu, gdje je bio toliko podao da oda da sam ja... pshaw! Dakle, poglavica
Osaga želi sada otidi kako bi doveo dvadeset ratnika? Nede to biti dovoljno; potrebno je da ih bude
barem pedesetorica; it's clear.

Poglavica je maloprije govorio samo o dvadesetorici, da se ne dobije utisak da se plaši. Sada je brzo
prihvatio:

Old Wabble vjerojatno zna šta govori. Ako smatra da nam je potrebno pedeset ratnika, tada neka
bude po njegovoj volji. Odjahat du da ih dovedem.

A ja da ostanem ovdje dok se ti ne vratiš? Zar ne bi bilo bolje da pođem s tobom?

Ne. Ti deš morati ovdje ostati da dočekaš svoje ljude. Njima nije tačno poznato mjesto gdje se ti
nalaziš; zato je potrebno da upališ veliku vatru koja de nadaleko sve osvijetliti.

To ne smijem jer bi je primijetili Old Shatterhand i Winnetou kada budu dolazili. Bolje bi bilo da...

Nije uspio da nastavi jer ga je u tome trenutku Winnetou objema rukama zgrabio za vrat. Matto
Schahko je bio ustao i prišao svome konju kako bi ga odvezao. Zato je i došlo v rijeme za akciju. Dok je
Apač preuzeo Olda Wabblea, ja sam poletio za poglavicom, uspravio se iza njegovih leđa, desnom ga
rukom zgrabio za potiljak i pesnicom mu zadao lovački udarac, te se skljokao i pao na tlo. Odnio sam
ga na ono mjesto gdje je sjedio, a tamo je i Winnetou upravo svršio s Oldom Wabbleom. Ne prođoše
ni dvije minute i oni su bili sputani, a Winnetou je tri puta oštro zvižnuo, što je bio ugovoreni znak.
Ubrzo iza toga stigla su i naša tri prijatelja s konjima i našim pu zarobljenika su još bila u besvjesnom
stanju, i mi smo napustili šumicu u kojoj se nismo smjeli duže zadr¬žavati zbog Old Wabbleove
pratnje. Da je samo jedan od njih došao do stabla sa kopljem a da ga ne primijetimo, mogli smo se, ili
bolje rečeno, morali bismo se izložiti najvedoj opasnosti. Zbog toga smo iz početka i jahali neko
vrijeme uzvodno, duž potoka, tada ga pregazili i krenuli ravno u preriju, dok nismo stigli do malog
usamljenog džbuna i ondje se zaustavili. Tlo je bilo ovdje prilično vlažno i od bivola duboko izvaljano.
Tu smo sada mogli na dnu udubljenja da upalimo malu vatru, jer se njen sjaj nije mogao vidjeti iz
prerije.

Kada smo obojicu zarobljenika skinuli sa konja i položili ih kraj vatre, ved su se odavno bili osvijestili.
Putem su šutjeli. Kad ugledaše naša lica, poglavica doduše ni sada nije progovorio ni jednu riječ, ali je
zato Old Wabble prestrašeno uzviknuo dok je trzao spone: — Grom i pakao, evo opet pobožnih
pastira koji ovog puta nisu odveli jedno ved dva jagnjeta na pašu! Šta vam je palo na pame t da me
ponovo zarobite! Zar ste okajali ono užareno ugljevlje koje ste zamišljali da ste stavili na moju staru
sijedu glavu?

Winnetou je bio preponosan da mu odgovori. Ja sam se poveo za njegov im primjerom. Međutim

Dicku Hammerdullu je bilo poznato što je stari smjerao s nama jer sam mu, kao i ostalima, putem o
tome govorio. Bio je sav uskiptio od bijesa zbog Olda Wabblea; smatrao je da je kukavički mirno
prijedi preko tih podrugljivih riječi i zbog toga je odgovorio:

49
— Nemojte se samo smatrati za ovčicu! Gori ste od najgorih zvijeri koje ubijaju samo zato što se
moraju održavati na životu! Kako sada gori vatra, raspoložen sam da vam zaista stavim užareno
ugljevlje na vašu staru periku. Budete li još nešto rekli, ja du to i učiniti. Možete biti sigurni u to!

Pobožni Shatterhand to ne bi dozvolio! — smijuckao se sijedi kauboj.

Dozvolio ili ne dozvolio, svejedno je. Ako jučer niste prevršili mjeru, danas jeste. Ako smatrate da dete
svoj položaj uspjeti poboljšati drskošdu, tada se varate!

Dozvolite onda da vas upitam kojim nas pravom smatrate vašim zarobljenicima i ovako postupate!

Ne pitajte tako glupo, stari grešniče! Old Shatterhand i Winnetou su se u šumici pritajili iza vaših leđa
i čuli svaku riječ. Nama je dakle poznato šta ste namjeravali s nama te smatramo da imamo puno
pravo da var, učinimo bezopasnim!

To saopdenje je tako djelovalo na Olda Wabblea da mu je ponestalo svake hrabrosti. Uvidjevši da smo
doznali za njihovu namjeru da nas uhvate i poubijaju, njegova drskost nije bila dovoljna da ga pred
našom osvetom održi u ravnoteži. Ja sam mu, doduše, oprostio pokušaj ubistva i nije bilo isključeno
da mu još jednom oprostim ako se bude radilo samo o meni. Međutim, njegov sadašnji plan bio je
uperen protiv svih nas i kauboj je sigurno uvidio da s izrugi vanjem ne bi mogao ništa postidi. Više nije
ništa govorio, pa je i Dick Hammerdull morao ušutjeti.

Međutim, sada se nešto dogodilo što mi je ponovo dokazalo u kakvom smo duhovnom srodstvu bili
poglavica Apača i ja i sa kakvom su se divnom suglasnošdu naše misli susretale. Odmah čim smo
napustili šumicu, pomislio sam na Fennera i ostale farmere na koje je bio zamišljen prepad. Oni o
tome ništa nisu slutili. Bilo je potrebno da ih upozorimo. Doduše, poglavica Osaga je pao u naše ruke,
pa smo mogli očekivati da de dodi do odlaganja njegovih pljačkaških planova. Međutim, mi smo bili
tako malo gospodari trenutne situacije, kao i svoga vremena, jer je svakog časa mogao da nastupi
neki nepredviđeni događaj koji bi nam oduzeo prednost koju smo stekli. Planirani prepad je za sada
bio odložen, ali ni u kome slučaju odbačen. Zbog toga smo morali da obavijestimo Fennera. Tada bi
naše upozorenje mogao i ostalima da prenese. Ali tko da ga obavijesti? Treskow ni u kom slučaju.
Hammerdull i Holbers su doduše bili valjani Zapadnjaci, no ovako nešto važno nisam im mogao
povjeriti. Ovdje nije bilo u pitanju samo sretno putovanje ved možda još i mnogo opasniji povratak.
Znači, ostali smo samo Winnetou ili ja. Meni bi bilo milije da tu poruku preuzme Apač. On manje
pristaje nego ja trojici naših saputnika s kojima bi bio prisiljen da ostane, i to bez mene, ako ja odem
na Fennerovu farmu. Vidio sam da je oštrim okom dobrog poznavaoca odmjeravao Matto Schahkova
konja. Podigao se, prišao životinji, zavukao ruku u bisage, odbacio sve što je bilo u njima, stavio u njih
nekoliko komada mesa, prebacio preko ramena svoju srebrom okovanu pušku te mi se obratio
slijededim riječima:

Šta veli moj brat za ovog Osagina ždrijepca?

Pluda su mu zdrava — odgovorio sam. — Njegove tetive su izdržljive, a noge slične hitroj antilopi.
Vranac moga crvenog brata neka skuplja snage za put na Kolorado. Ja du se naročito pobrinuti za
njega, a Winnetou neka potjera ovog tamnosmeđeg koji de ga brzo odnijeti i vratiti.

Uff! Moj brat Shatterhand zna kamo namjeravam?

50
Da. Mi demo ostati ovdje i čekat demo. Vratit deš se sutra, još prije zalaska sunca.

— Howgh! Ostajte mi zdravo, brado moja.

Prebacio se preko sedla i odjahao. Znao je da nije trebalo da mi još nešto kaže, a pogotovo da mi ne
mora dati nikakva uputstva kako se imamo držati. No drukčije je bilo sa moja tri druga. Tek što nam je
bio okrenuo leđa, stali su me ispitivati o uzroku i cilju njegova nodnog putovanja. Tiho sam im rekao
što je bilo potrebno. Zarobljenici nisu smjeli doznati da de vlasnici ugroženih farmi biti upozoreni.
Nakon toga smo nešto pojeli. Tada sam rasporedio stražu, i to tako da bih mogao sve do ponodi
spavati. Vrijeme između ponodi i jutra bilo je uvijek kritično vrijeme, što se tiče prerijskog živ ota. Želio
sam da tada budem budan jer sam u sebe imao više pouzdanja nego u svoje drugove.

Pošto sam trojici drugova preporučio naročitu budnost u vezi sa zarobljenicima i vatrom, legao sam i
začas zaspao. Ništa me nije zabrinjavalo zbog čega ne bih mogao spavati. Spavao sam sve dotle dok
me nije došao da probudi Dick Hammerdull koji je bio u tredoj smjeni. Ustanovio sam da je sve u
redu. Dok je moj prethodnik odlazio na počinak, ja sam napustio udubljenje i izišao izvan grmlja kako
bih mogao koračati goredolje. Pri tome sam razmišljao što da uradim sa onom dvojicom .O njihove
živote se nisam htio ogriješiti, iako smo po zakonu savane imali na to puno pravo. Mogli smo ih ubiti i
učiniti da budu neškodljivi ne samo nama ved i drugima. Zar je pokušaj ubistva sa njihove strane
mogao ostati bez kazne? Ako nije, koju onda kaznu da za njih izaberemo? Sinula mi je misao da ih sa
sobom povedemo tako daleko na Kolorado dok u međuvremenu ne mine pogodno vrijeme za prepad
na farme. Ali su iskrsle vrlo značajne sumnje. Prisustvo dvojice sputanih ljudi mnogo bi nas zadržavalo
i u mnogim situacijama bi nam bilo na teretu. Najbolje je da tu misao za sada ostavim i da sačekam
Winnetoua i čujem njegovo mišljenje.

Mjesto na kojem se sada Osage nalaze dobro sam poznavao. Sa Winnetouom sam ondje ved češde
bio. Krda bivola držala su se uvijek istog puta bilo da s jeseni idu prema jugu ili u proljede opet prema
sjeveru. Ti putovi su mjestimično bili duboko izgaženi i bili su vidljivi tokom čitave godine. Kraj jednog
od tih bivolskih putova ležao je Wara-tu što znači »kišna voda«. To mjesto sličilo je ovome gdje se
sada nalazimo, jedino što je ondje bilo daleko više grmlja i razne trave. Ležalo je mnogo dublje, u
njemu se sakupljala kišnica i nije presušivalo potpuno ni za najvede žege. Winnetou nas je namjerno
odveo do onog mjesta gdje smo i logorovali. To mjesto ležalo je tačno u pravcu koji je vodio od
šumice gdje smo uhvatili zarobljenike, pa do Wara-tua. Čini mi se da je naumio pri svom povratku
osmotriti malo »Kišnu vodu«, iako samo izdaleka.

Nod je minula i osvanulo jutro. Ipak nisam probudio drugove, ved sam ih pustio da i dalje spavaju.
Nismo imali šta da poduzimamo. Snage koje nam je san davao mogle su nam kasnije biti veoma
potrebne. Kada su se probudili, pojeli smo po komadid mesa za doručak. Zarobljenici nisu ništa dobili.
Kura gladi od nekoliko dana nije mogla takvim ljudima ništa naškoditi. Tada sam ponovo legao da
spavam, i tako nam je prošlo i popodne u naizmjeničnom spavanju i stražarenju sve do pred večer
kada se je Winnetou vratio, što sam jučer i pretpostavljao. Bio je nekih dvadeset sati na putu. Nije ni
časka spavao, a ipak je tako svježe i vedro izgledao kao da se je odmarao isto toliko koliko i mi.
Ni tamnosmeđi konj kojega je jahao nije bio zamoren. Primijetio sam kako je zadovoljno i ponosno na
njega gledao njegov dotadašnji vlasnik, poglavica Osaga. Naumio sam da njegov ponos pretvorim u
bijes. Po zakonima savane onome u čije je ruke zarobljenik pao pripada ne samo on ved i sve ono što
ima uza se. Bili su nam potrebni dobri konji. Winnetouov i moj vranac bili su odlični. Dick

51
Hammerdullova kobila doduše je bila u osnovi gadna, ali snažna i izdržljiva. On se ne bi dao nagovoriti
da se od nje odvoji. Treskowljev konj je bio najbolji od svih koje smo imali, ali se ved u ovom kratkom
razdoblju pokazao kao neupotrebljiv. Isti slučaj bio je i sa Pitt Holbersovim kljusetom. Mi do sada
doduše nismo mogli da se na bilo što pri tužimo. Ali, ako bi kasnije iskrsnuo kakav slučaj u kojem bi
postizavanje nekog važnog cilja ili čak i naš spas ovisio o brzini naših konja — a to bi se jedva dalo
izbjedi — ta su dva konja za nas predstavljala dvije prepreke koje su nas mogle upropastiti. Matto
Schahko svoga tamnosmeđeg nede više nikada dobiti.

Winnetou je skočio s konja, kimnuo nam u znak pozdrava te sjeo do mene. Izmijenili smo poglede i
ne izgovorivši ni jednu riječ, znali smo na čemu smo: svoje upozorenje je sretno dostavio
Fennerovoj farmi, a ovdje kod nas se nije ništa dogodilo što bi bilo vrijedno spomena. To smo
saopdili jedan drugome izmi-jenivši poglede: riječi su dakle bile nepotrebne. Treskow, Hammerdull i
Holbers su međutim s iščekivanjem u njega gledali. Bili su razočarani jer ništa nije govorio, ali se nisu
usudili da mu pitanjima dosađuju. Ako je smatrao za suvišno da progovori ijednu riječ o svome
tek završenom putovanju, ipak sam ga dovoljno poznavao i bio sam uvjeren da de progovoriti čim se
bude o nečem drugom povela riječ. Bilo je potrebno da doznamo sve o Osagama koji su logorovali
kod »Kišne vode«. Koliko ih je bilo? Možda bi ih trebalo na neki način upozoriti zbog Fennera da su
bljedoliki obaviješteni o namjeravanom prepadu. Ali to mjesto se nije nalazilo u pravcu našeg puta za
Kolorado. Osim toga, ako namjeravamo da Osage uhodimo, zarobljenike nismo mogli povesti u
blizinu Crvenih jer smo morali računati i s tim da bi nam ih mogli ponovo preoteti. Ta je misao i
Winnetoua isto tako zaokupila kao i mene, te sam bio uvjeren da de se brzo izjasniti. Nisam se bio
prevario. Nije sjedio niti pet minuta kraj mene pa upita:

Moj brat Sharlih se dobro odmorio. Da li je spreman da smjesta od jaše do Wara-tua?

Da — odgovorio sam.

Zarobljenike demo povesti sa sobom do same granice Kolorada, no morat demo doznati što je sa
ratnicima Osaga iza naših leđa. Moj brat de se potruditi da to dozna.

Da li de moj brat Winnetou s ostalima odjahati odavde u pravom smjeru?

Da. Čim se gladni Osagin konj dovoljno napase.

Zar ne bi Winnetou radije čekao do sutra ujutro? On nije cijelu nod spavao, a ne znamo da li de nam
biti mirna slijededa nod.

Poglavica Apača je navikao da spava samo onda kada za to ima vremena. Moj brat Shatterhand ima
isto tako čelično tijelo, pa prema tome i sam zna da nisam umoran.

Dobro, kako god hodeš! Gdje demo se sastati?

Mome bratu Scharlihu poznata je ona velika rupa koju Dakote nazivaju Wako-kan, a crvenokošci Kih-
pe-ta-kihš

Da. Kako moraš zaobilaziti, a potrebno ti je i vremena da osmatraš Osage, mi demo onamo stidi prije
nego ti i Hammerdull.

52
Hammerdull? Zar de on sa mnom? Da li moj brat smatra da mi je potrebna njegova pratnja?

Da, samo ne zbog Osaga. Moglo bi se desiti da de Oldu Shatterhandu zatrebati pomod ako ni zbog
čega drugog a ono zbog toga da mu konja pričuva, jer ga nede modi povesti sa sobom tako daleko
koliko de se morati probijati. Imam li pravo, brate moj Scharlihu?

Da, iako znam da to činiš više iz ljubavi prema meni negoli zbog zabrinutosti.

Vidio je da sam ga prozreo i kimnuo je smješkajudi se. Tada obratio zarobljenom poglavici Osaga s
kojim do ovoga časa nije bio progovorio ni jedne riječi:

Neka mi sada Matto Schahko odgovori na ovo

pitanje: htjeli ste da izvršite prepad na četiri farme bljedolikih?

Osaga mu nije odgovorio, pa je Winnetou ponovio pitanje. Kako ni sada nije dobio odgovor, rekao je:

— Poglavica Osaga se toliko boji poglavice Apača da mu je riječ zastala u grlu.

Ove riječi su djelovale, jer ga je Matto Schahko počeo bijesno napadati:

— Ja, vrhovni poglavica Vasaija koji sam ovom svojom rukom ubio sedam sivih medvjeda. To i
moje ime kazuje svima onima koji žele da to čuju. Kako bih se ja onda mogao bojati jednog kojota
koji pripada narodu Pimoa?

Riječ Pimo je ovdje bila spomenuta kao pogrda u vezi s Winnetouom. On je ipak ostao miran i
nastavio:

Zar Matto Schahko nede priznati da je namjeravao napasti farme?

Ne. Ne priznajem. Nije istina.

— Mi međutim znamo da je to tako jer smo ležali iza vaših leđa još prije no što si stigao sa
prerijskom,.. kokoškom, a onda smo svaku riječ mogli čuti. Tvoje" koplje je ostalo na grani. Ono de
ljudima koji kasnije budu stizali ovamo kazivati koliko je glup čovjek koji se naziva poglavicom.
Winnetou nije još nikada čuo da čovjek koji se želi skrivati označava svoje skrovište znakom koji
svakom kazuje: ovdje se netko skriva. Nije ni potrebno da priznaš naumljeni prepad na farme jer se
on ionako nede ostvariti. Sinod sam bio odjahao i bljedolike upozorio. Oni bi te psede Osage bičevima
pobili ako se ipak pokažu. Ja sam im govorio i o tome da je Old Wabble tvoj špijun. Ako se još jednom
pokaže na farmama, ne čeka ga metak, ved konop oko vrata, kao što to jednom špijunu i dolikuje.

Osaga nije odgovorio, ali smo ipak primijetili koliko je bio bijesan što im je Winnetou odao planove.
Stari kralj kauboja je naprotiv doviknuo:

— Ja da sam špijun? To je najveda laž koja je ikad postojala! Ako me je Winnetou prikazao
špijunom, tada je bitanga!

Napadnuti nije odgovorio. Ta me drskost toliko izazvala da nisam mogao prijedi preko nje ne kaga.
Ovaj mangup je zavrijedio batina. Međutim sam Holbersu izdao drugi nalog:

53
— Pitte, stegnite mu spone oko zglobova tako čvrsto da mora zapomagati, i nemojte ih popustiti
dok ne stane moliti za milost!

Pitt Holbers me je htio poslušati, no plemeniti Winnetou je zabranio to ovim riječima:

To nedete učiniti! Ovaj me čovjek ne može uvrijediti. Njegovi su dani ionako odbrojani. On je mnogo
bliže jami koja de ga progutati no što misli, a umirudeg nitko ne smije mučiti!

Ah! — nasmija se stari podrugljivo. — Sada je čak i crveni počeo propovijedati! Da se sada jama preda
mnom otvori, ja se ne bih bojao, ved smijao. Život ne znači ništa. Smrt isto ne znači ništa. A vaš
zagrobni život je najveda prevara koju su izmislili popovi za djecu i stare žene. Ved sam vam jednom
rekao, a vje¬rujem da dete se prisjetiti mojih riječi: Ušetao sam u život šepajudi a da me za dozvolu
nitko nije pitao. Neka me vrag nosi ako budem ikoga molio za dozvolu kad išetam! Za to mi nije
potrebna ni vjera, ni bog!

Da, ove je riječi, potpuno iste riječi, ved jednom rekao. Tačno sam ih se sjedao. Kao što sam se nekada
grozio kada sam to čuo, tako me i sada uhvatila groza kao da me je netko komadom leda preko leđa
prevukao. Zar da to klevetanje ostane nekažnjeno? Ne, i opet ne! Okrenuo sam se od njih i pristupio
Dicku Hammerdullu da mu tiho saopdim, kako zarobljenici ne bi mogli čuti, naime, da de podi sa
mnom do Wera-tua. To ga veoma razveselilo jer je moj poziv smatrao kao znak povjerenja. Snabdjeli
smo se mesom za čitav dan i uzjahali svoje konje

NEOČEKIVANI SUSRET

Kada smo napustili mjesto svog logor išta, sunce je ved bilo zapalo za horizont. Nakon pola sata
trebalo je da padne mrak. To nam nije moglo da smeta. Zapadnjak je naviknut na to da ne pravi
razlike između dana i nodi. Ako je dovoljno vješt, same mu zvijezde na nebu služe kao putok az, a one
ne mogu da prevare i on nede pogriješiti. Kako li su divna ta bezbrojna svjetla koja predstavljaju tijela
i među kojima je naša zemlja samo sidušan prah! Ona nas vode sigurno besputnim krajevima i služe
kao nepogrešivi vodiči kroz ovozemaljske nodi!

Sunce je zašlo. Nestalo je večernjeg rumenila. Zadnji traci sumraka nestali su kao umirude nade na
horizontu. Sredom postoji i istok koji nam nosi novo svjetlo i nade! Nastupio je prvi duboki večernji
mrak koji je još i crnji od same nodi jer na nebu nema ni jedne zvijezde. Čovjek iz grada bi u tom času
morao sjahati s konja i čekati na zvijezde ako ne želi da skrši svoju šiju. Međutim, mi smo u galopu
letjeli preko prerije koja ovdje više nije bila »valovita«, ved ravna kao stol. Naše izvježbane oči bi le su
oštre, a još oštrije u naših konja. U jednom je trenutku moj vranac potrčao u luku a da nisam znao
zašto. Pustio sam ga da ide po svojoj volji jer sam znao da to ne čini bez razloga. Vjerojatno smo u
trku projurili kraj nastambe prerijskih pasa. Ove životinje često žive zajedno po nekoliko stotina i tlo
potkopavaju toliko da ih jahač, ukoliko ne želi da polomi svoje i svoga konja noge, mora zaobidi.
Potkove su tupo odzvanjale. Trave nije bilo. Mi smo se sada ved nalazili u zapadnom dijelu države
Kansas koji je za razliku od istočnog dijela mnogo više ogoljen, suh i manje plodan.

Nije bilo ni jednog stabla a ni drugog kojeg predmeta koji bi mogao poslužiti kao znak. U slučaju da je
nešto i postojalo, po ovom mraku to sigurno ne bismo opazili. U takvim situacijama se čovjek mora
osloniti na ono čulo koje je urođeno samo onima koji vole divljinu, a koje još ni jedan naučenjak nije
uspio da protumači. Riječ »osjedaj za mjesto« ne objašnjava dovoljno. Međutim, riječ »smisao za

54
orijentaciju« je možda bolja. Da li je to nagon? Možda ono tajanstveno, duševno čulo koje vodi ptice
selice najkradim putem iz Švedske u Egipat? Ne znam. Ali kad god sam se oslanjao na to skriveno i
neshvatljivo oko, uvijek me je vodilo tačno k cilju.

Dick HammerdulI me je nekoliko puta upitao da li mi je poznat pravi put. Nisam mu ništa drugo znao
odgovoriti, jedino to da u ovom nenastanjenom kraju uopde nema putova. Prema tome nisam bio ni
na pravom a ni na krivom putu. Tada je na svoj smiješan način počeo jadikovati:

—Nemojte toliko juriti, Mr. Shatterhande! Jašimo sporije! Osjedam se kao da smo projezdili kroz
pcva-Ijeni dimnjak dugačak nekoliko milja. Moj vrat ipak nešto vrijedi. Kad bi se moj konj srušio, a i ja
s njime, slomio bih ga, a drugoga nemam. Zar nam je toliko hitno, Sire?

Svakako. Morat demo stidi do Wara-tua još mno¬go prije svanuda. To se mjesto nalazi na prilično
širokoj i otvorenoj ravnici, a po danu bi Osage naš dolazak primijetile.

Primijetili nas ili ne, svejedno je. Međutim, ipak se moramo požuriti, jer ukoliko b i nas opazili, naš
daleki put bi bio uzaludan. Pitte Holbersu, stari rakune, misliš li ...

Glasno sam se nasmijao. Zastao je usred postavljenog pitanja i stao se sa mnom smijati. To je bio
njegov uobičajeni način kada je od starog Pitta tražio savjet. Nesvjesno je to i sada učinio, pitajudi na
žalost odsutnoga.

Kasnije se pojavila jedna zvijezda, pa još jedna. Njima se pridružilo sve više i više, dok se nad nama
nije ukazalo najljepše zvjezdano nebo i tako napustili Dick Hammerđullov »miljama dugačak
dimnjak«. Sada smo mogli jahati sigurnije. Bilo je dobro što je tlo postalo navorano, a ne talasaste.
Bilo je mnogo ugiba koji su se nepravilno protezali. Držedi se stalno ravnog smjera, čas smo išli duž
njih, a čas ih presijecali. To je bilo naporno za naše životinje. Međutim, one su se odmarale čitav
jedan dan. Na mom Hatatitliju se nije ništa primjedivalo, a Hammerdullova kobila je tako istrajno
trčala pokraj njega kao sjena moga ždrijepca. Katkada smo pustili da životinje uspore, a kada smo
stigli do vode, pustili smo ih da se napoje. Ali prosječno smo tako brzo jahali da bi konji Treskowa i
Holbersa svakako zaostali iza nas.

U tome je i ponod prošla i zvijezde nestale. Nije to bilo zato što je došlo vrijeme da se gase, ved zbog
toga što su oblaci nebo zastrli i, postavši sve gušdi, potpuno ga prekrili. Spremalo se nevrijeme.

Samo nam je još to trebalo — ljutio se HammerdulI. — Oko nas sa opet sve smračilo, i crnje je nego
što je to prije bilo. Predlažem da se ovdje zaustavimo i sjednemo!

Zašto?

Zar ime Wara-tu u prijevodu ne znači »Kišna voda«?

Svakako.

— Dobro! Zašto onda da jašemo dalje? Ako sjednemo ovdje usred stare prerije i čekamo izvjesno
vrijeme, imat demo onoliko kišnice koliko samo želimo.

Nemojte praviti glupe šale! Samo vi grdite što se mijenja vrijeme, meni je ono dobro došlo.

55
I sada neka to shvati tko umije!

Zar ne uviđate da de nam pri ovom mraku biti mnogo lakše da se približimo Osagama nego da je i
dalje ostala zvjezdana svjetlost?

Hm, da. Na to nisam mislio. U pravu ste, pretpostavivši da dete i unatoč ovom mraku modi da
pronađete Wara-tu.

Samo još dobrih pola sata i mi demo tamo biti!

Ved? To mora da je ipak dalje! Matto Schahko je htio uveče da.odjaše kako bi mogao dopremiti svoje
ratnike tek slijededeg dana u podne.

A ipak je tako. Mjesto na kome smo logorovali bliže je za čitav sat ovom mjestu nego od »stabla s
kopljem«. Osaga ne bi mogao odmah nakon svog dolaska na Wara-tu da natrag krene. On bi morao
tamo da proboravi barem pola sata. A osim toga ne bi mogao da pri svom povratku tako brzo
napreduje kao pri odlasku jer bi imao posla s lošijim konjima svojih ljudi. Sve je to bio uzeo u obzir
dok je Oldu Wabbleu kazivao koliko de dugo izostati. Dodajte k tome još i to da smo nas dvojica brzo
jahali, bolje rečeno jurili, pa se nedete začuditi ako vam kažem da imamo još svega dvije milje do cilja.

Well — samo ako ga pri ovom egipatskom pomračenju sunca, mjeseca i zvijezda pronađemo i ne
projurimo mimo njega!

Ne brinite, dragi Diče! Ja se ovdje dobro snalazim.

Snalazili se vi ili ne, svejedno je, važno je da ga pronađete!

Govorio sam mu s velikom sigurnošdu. Uskoro de se pokazati da li sam imao previše povjerenja u
sebe. Tu na putu treba da se nalazi široka izdužena udolina koju demo morati da presiječemo. Ako na
nju ne naiđemo, zalutali smo. Ved sam se pokolebao kada se tlo počelo spuštati, i to prilično brzo.
Sjahali smo s konja i vodili smo ih silazedi u dolinu. Stigavši dolje, ponovo smo uzjahali, i presjekli
korito te nastavili nagibom do ruba. Sad sam mogao veselo da kažem:

Jahali smo tako ispravno i tačno kao da smo imali najjasnije sunce. Sada demo još pet minuta u
galopu preko ravne, neprekidne ravnice, i naši de se nosovi zabiti ravno u Wara-tu.

Molim vas, Sire, poslužite se svojim! Moj nos ima sasvim drugu svrhu. Uostalom, ja se neob ično
veselim što pri nestašici fenjera nismo dospjeli do samog sje¬vernog pola. Ima li i grmlja kod Wara-
tua?

Mnogo, čak i nekoliko stabala.

Hodemo li se sasvim približiti?

Da na ovo pitanje odgovorim, potrebno je najprije da odem u izviđanje. Da nije takav mrak, ostavio

bih vas s konjima tamo iza nas u onom koritu i tada bih se morao sam prišuljati, što bi mi bilo vrlo
naporno.

56
Sada i sami vidite kako nam je nevrijeme dobro došlo,jer je čitavo nebo prekrilo i ubrzo de i grunuti.
Izgleda kao da se samo zbog nas nakupilo. Jašimo sporije!

Sada je potrebno da budemo veoma oprezni!

Zauzdali smo svoje konje. Tek što smo jednu minutu produžili, munja je pred nama nebo proparala.
Tada smo ugledali pred sobom neko izduženo grmlje i od njega bili udaljeni nekih pet s totina koraka.

Stigli smo na cilj — rekao sam i sišao sa sedla. Konji mogu priledi. Vi dete kraj njih ostati, i evo vam
moje puške.

Hodemo li imati neki ugovoreni znak, ili dete me i bez toga nadi, Sire? — raspitivao se Hammerdull.

— Ako sam Wara-tu pronašao, nadi du i vas. Dovoljno ste debeli!

— Sada vi pravite neslane šale, Mr. Shatterhande.

Taj lijepi Wara-tu se sada pred vama nalazi. Zabijte sada vaš nos!

Dao sam znak rukom svome konju da legne. Poslušao je, a isto tako i Hammerdullova kobila. Tada
sam oprezno krenuo u pravcu grmlja.

Zamislite jedno udubljenje zdjelastog oblika u prečniku od nekih pedeset metara koje je prilično
ispunjeno vodom. Bilo je okruženo dijelom gustim, a dijelom rijetkim šipražjem. Između vode i grmlja
na¬lazio se poširi goli pojas zemlje na kojem su se obično valjali divlji bivoli i za sobom ostavljali
otiske slične školjkama. Te su se životinje nagonski valjale po mekom tlu kako bi prekrile svoje tijelo
muljastom korom koja ih je zaštidivala od kojekakvih insekata. To je bio Wara-tu koji je sada trebalo
unaokolo izvidjeti.

Da sve oko njega izvidim? Ne; to nije trebalo.

S lakodom sam se dočepao prvog džbuna i — istovremeno namirisao i čuo konje sa svoje lijeve
strane. Šdudurio sam se i okrenuo u tom smjeru, jer je u takvim slučajevima uvijek korisno da čovjek
istraži što se zbiva s neprijateljskim konjima. Svima su bile sputane prednje noge osim jednome koji je
bio privezan za dva kolca zabijena u zemlju. Iza grmlja gorjelo je nekoliko vatri kojih se odsjev
probijao kroz otvor u grmlju i osvjetljavao ovog konja. To mi je bilo dovoljno da ga pogledam. Bio je
to plemenit, veoma taman riđan čija je divna griva bila vezana u čvorove koji su se prema kraju
smanjivali. To sam vidio kod Naiini-Komanča. Kako su Osage došle do ovog načina ukrašavanja grive?
No to je bilo sada sporedno. Mnogo važnija je bila okolnost da se kraj konja nije nalazio ni jedan
jedini stražar. Bit de da se ovi Indijanci osjedaju veoma sigurni! Da bih izbjegao svjetlosti vatre,
povukao sam se nekoliko koraka nazad, legao na zemlju i zavukao se u grmlje.

Četiri velike vatre jasno su osvjetljavale pojas oko vode gdje se nekih dvije stotine Osaga bilo
ulogorilo. S velikom napetošdu su pratili šest ratnika koji su upravo počeli da izvode bivolski ples. Dok
mi je oko kružilo unaokolo, pogled mi se zaustavi na jednom od rijetkih stabala na kojem je bio
naslonjen Indi¬janac, a lice mu nije bilo namazano bojama. Bio je privezan, znači bio je z arobljenik.
Lice mu je bilo potpuno osvijetljeno. Kada sam ga ugledao, prestrašio sam se, ali samo zbog radosti.
To lice mi je bilo dobro poznato. Bilo je to lice jednog mog dobrog znanca. A sada sam mogao da

57
objasnim i prisustvo konja kojega je griva bila spletena na stran način. Riđan je pripadao zarobljeniku.
Takav visok, snažan, masivan stas i ovako markantnu, no ipak gipku građu tijela, s tim isklesanim
licem Kavkasca, u čijim se crtama ogledao ponos i staloženost, mogla je da ima samo jedna osoba
koju ved dugo nisam vidio, a na koju sam često mislio, naime Apanatschka, mladi, plemeniti poglavica
Naiini-Komanča!

Šta ga je dovelo ovamo u Kansas? Kako je pao u ruke Osaga? Osage i Komanči! Bilo mi je poznato
kakvo je neumoljivo neprijateljstvo vladalo među ova dva plemena. Izgubljen je ako ga ne uspijem
spasiti! Da ga spasim? Pih, dječja igračka! Na njega sada nitko nije obradao pažnju jer su sve oči bile
usredsređene na plesače. Iza stabla, za koji je bio privezan, bila su dva džbuna. To je bilo dovoljno da
me zaštiti kada se budem približavao njemu iza leđa! Kako su mi ove misli brzo sinule, tako sam ih
brzo i ostvario. Izvukao sam se opet iz grmlja, ustao i odjurio do Hammerdulla.

Brzo konje! — naredio sam mu. — Uzjašite svoju kobilu! Dođite!

Šta se događa? — upitao je. — Zar moramo otidi?

Kod Osaga se nalazi jedan zarobljenik kojega poznajem i moram ga osloboditi.

Tko je to, Mr. Shatterhande?

O tome kasnije. Dođite, dođite!

Na moj znak skočio je vranac na noge. Uhvatio sam ga za uzde i sa sobom poveo. I unatoč svojoj
gojaznosti Hammerdull je brzo uzjahao i slijedio me. Nisam ga odveo onamo gdje sam maloprije bio,
ved pravo prema vanjskoj strani grmlja koje se nalazilo iza Apanatschkinih leđa.

— Ovdje me čekajte! Dovest du još jednog konja.

Rekavši to, odjurio sam ponovo dalje. Morao sam se požuriti jer se oslobođenje zarobljenika moralo
izvršiti još prije svršetka bivolskog plesa koji je privukao svu pažnju Osaga. Odjurio sam na drugu
stranu do riđana, oslobodio ga kolčida i htio ga sa sobom povesti. On se opirao, stao kao ukopan i
glasno frktao. To je moglo da bude opasno po mene i moj plan. Na sredu, znao sam šta treba učiniti
da bi me poslušao.

— Minam, kobi, minam, minam (dođi ždrijepče, dođi,dođi) — ulagivao sam mu se i pomilovao
po vratu koji je bio gladak kao riba.

Čuvši ove njemu poznate riječi, prestao je sa svakim otporom i pošao sa mnom. Upravo kada sam s
njime stigao do Hammerdulla, prva je munja proparala nebo, i začuo se prvi udarac groma. A sada
brzo, jer bi zbog nevremena ples mogao ranije završiti !

Pridržite i ovog konja kojega de uzjahati oslobođeni zarobljenik — naložio sam debeljku. — Čim se
vratim, odmah dete mi dati moje puške!

Well! Samo vi njega dovedite i nemojte i sami zaglaviti! — odgovorio je.

I opet je zasvijetlila munja i ponovo je odjeknuo grom. Hitro sam se zavukao u grmlje, no ipak tiho;

58
 bacivši se na zemlju, puzio sam sve više naprijed. Ples je još uvijek trajao, a Osage su
ga pratile glasnim i kreštavim riječima »Pe-teh, Pe-teh, Pe-teh!« (bivole, bivole, bivole), pri čemu su u
taktu rukama pljeskali. Zbog toga nisu mogli da čuju šuštanje gra¬nja. Ja sam se dakle brzo probio
naprijed i stigao iza leđa zarobljenika. Nisam primijetio da ga bilo tko nadzire. I on je vjerojatno
promatrao ples. Kako bih njegovu pažnju privukao, dodirnuo sam ga za goljenicu. Lako se trgnuo, ali
samo začas.

— Karbune! — (pazi) rekao sam dovoljno glasno kako bi me mogao samo on čuti unatoč
pjevanju.

Sagnuo je glavu — primijetio sam samo meni uočljiv znak glavom da je osjetio moju ruku i razumio
moju riječ. Sa tri remena bio je vezan za stablo. Jednim su bili njegovi nožni zglobovi privezani za
deblo, a drugim vrat, također za deblo, dok su mu tredim bile vezane ruke iza stabla. Kao što sam se
sada nalazio iza Apanatschke, upravo sam se tako našao jednom i iza Winnetoua i njegovog oca
Intschu-tschune kad sam ih oslobodio stabla za koje su ih Kiowe bile privezale. Bio sam uvjeren da de
se i Apanatschka znati pametno vladati kao što su znali onda i Apači, te sam izvukao nož. Dva reza
bila su dovoljna da ga oslobode donjih veza, a onda i spona oko ruku. No da dosegnem remenje oko
vrata bilo je potrebno da ustanem. To je bilo opasno jer su me mogli primijetiti ako bi u tom času
samo jedan jedini Osaga pogledao u zarobljenika. Tada mi je slučajnost pritekla u pomod. Zbog odviše
živahnih pokreta jedan se od plesača suviše približio vodi. Mekano obalno tlo popustilo je pod
njegovom nogom i pao je u kaljugu. Zaorio se sveopdi smijeh i svi su pogledi bili usmjereni na čovjeka
koji je predstavljao bivola i sa kojega je sada curila voda. Tim sam se slučajem koristio. Hitro uvis —
jedan rez — i tada opet hitro dolje! Nitko me nije vidio.

— Minam! temek imaar hiik! — (Dođi, odšuljaj se!Daj mi ruku). Rekao sam to istim glasom kao i
maloprije i otpuzao nekoliko koraka natrag.

Držedi ga oštro na oku, primijetio sam da je časkom ostao na mjestu. Tada se brzo sagnuo i šljisnuo k
meni u grmlje. Sada mi je bilo svejedno što de se dalje dogoditi. Nisu nas smjeli uhvatiti! Primio sam
ga za ruku i povukao za sobom još uvijek u šdudurenom i zgurenom položaju. Tada je munja osvijetlila
cijeli grm. Odjeknuo je strahoviti udarac groma i od¬jednom je zapljuštala kiša s neba kao vodopad.
Ples je sada bio prekinut. Sada su morali da primijete bijeg Komanča. Uspravio sam se, povukao i
njega i odjurio s njime kroz grmlje do Hammerdulla. Iza svojih leđa začusmo viku, urlik i zov stotinu
glasova. Debeljko mi je dodao moje puške i ja sam ih objesio o ramena. Apanatschka je ugledao
svoga konja i smjesta uskočio u sedlo bez ikakva čuđenja. U tren oka, uskočio sam i ja, zatim
odjahasmo. Nismo odviše žurili jer to nije bilo potrebno: od glasnog pljuska kiše topot naših konja
nije se mogao čuti.

Nismo se vratili onim smjerom kojim smo došli, ved krenusmo onamo gdje sam se morao sastati sa
Winnetouom, naime za Kih-pe-ta-kih, a dotle je trebalo dobra četiri sata jahanja. Ako sam dobro
izračunao odstojanje, a uzevši u' obzir da Winnetou vjerojatno nije imao neki važan razlog pa da
prerano napusti naše jučerašnje logorište, učinilo mi se sigurnim da demo prije nejga stidi do »Stare
žene«. On je pretpostavljao da demo utrošiti dosta vremena uhodedi Osage. Ovdje smo međutim
izvršili takav podvig kojega sam se uspjehu neobično radovao jer sam još tamo dolje u Llanu bio
zavolio Apanatschku.

59
On me nije mogao jasno vidjeti, pa prema tome nije ni mogao znati tko je njegov oslobodilac. Dok
smo Hammerdull i ja jahali ispred njega, kiša je lila u takvim mlazevima da je mogao uočiti samo
obrise naših prilika. Morao se držati naše blizine da nas ne izgubi. U sebi sam se veselio što sam ga
ostavio u neizvjesnosti, što se mene tiče. Izvio sam se iz sedla, okrenuo prema Hammerdullu i rekao
mu prigušenim glasom:

Ako vas stranac upita, nemojte mu redi tko sam!

A tko je taj stranac?

Jedan od poglavica Komanča. Samo mu nemojte pokazati da vam je to poznato, jer bi inače naslutio
da ga poznajemo. A smije li da sazna da k Winnetouu jašemo?

Ne. O Apaču ne smijete ništa govoriti.

Well! Znači da se o svemu mora šutjeti! Osage su sigurno brzo zajahali svoje konje i unatoč kiši razišli
po cijeloj okolici Wara-tua. Bilo je čudno što ni jedan nije dospio u našu blizinu iako smo jahali
prilično sporo. Sa neba se bio sručio pravi prolom oblaka i mogli smo vrlo lako da zalutamo i pođemo
krivim smjerom. Mrak je bio tako gust da smo ga mogli rukama hvatati, kako se to obično kaže.
Učestale i blještave munje ometale su orijentaciju. Duboka tama i blještava svjetlost smjenjivale su
se. To je bilo naporno za oči koje nisu mogle da uhvate pravu sliku predmeta. A kao juha gusta kiša
potrajala je više od dva sata. To je onemogudivalo svaki razgovor. Morali smo se ograničiti samo na
najpotrebnije riječi. Sada se, naravno, nisam morao bojati da de me Apanatschka prepoznati prije no
što sam to naumio, pogotovo zato što sam sada nosio drukčije odijelo od onoga kada smo se
upoznali. Spustio sam široki obod šešira i vjerojatno djelovao kao kakva nakarada.

Kiša je konačno, konačno prestala. Oblaci se međutim nisu razilazili, i bilo je mračno kao i prije.
Potjerao sam svoga konja kako bih izbjegao razgovor prije vremena, i zato se Apanatschka obratio
Dicku Hammerdullu. Razgovarali su. Nisam imao namjeru da pratim njihov razgovor, a ipak su do
mojih ušiju doprle neke riječi debeljka koje su me zainteresirale. Zbog toga sam i zauzdao svoga
vranca i oslušnuo što se iza mene govori nastojedi da to ne odam svojim držanjem. Apanatschka se
služio mješovitim dijalektom koji je uobičajen između bijelaca i Crvenokožaca, a složen je od
engleskih, španjolskih i indijanskih riječi. Svaki ga dobar Zapadnjak razumije i zna se služiti njime.
Izgleda da se je upravo raspitivao tko sam jer sam čuo debeljka kako mu odgovara:

On je player (glumac), i ništa više.

Šta znači plaver?

— Čovjek koji ide naokolo i izvodi plesove medvjeda i bivola, kao što si maloprije imao prilike da

vidiš kod Osaga.

Uff! Ti bljedoliki su ipak čudni ljudi. Crveni muškarci su preponosni da bi za druge igrali.
Hodeš li mi redi njegovo ime?

Zove se Kattapattamattafattagattalattarattascha.

60
Uff, uff, uff! Bit de potrebno da to ime često slušam dok ga ne uspijem izgovoriti. Zašto taj dobri
bljedoliki koji me spasio ne govori sa mnom?

Zato što ne može da čuje ono što mu govorimo. On je gluh.

Od srca mi je žao što ne može da čuje riječ zahvalnosti, koju bi mu Apanatschka rado iskazao. Ima li
ženu, ima li djece?

Ima dvanaest žena. Svaki plaver mora da ima dvanaest žena i dva puta dvanaest sinova i kderi koji su
također svi gluhi i ništa ne čuju.

Uff, uff! Tada se on sa svojim ženama i djecom može samo znakovima da sporazumijeva?

Da.

Tada mora da ima deset puta deset, pa i još više znakova! Tko bi to sve zapamtio. Mora da je neki
veoma hrabar čovjek kad se onako gluh usudio zaci u divljinu, jer su opasnosti, kojih ovdje ima,
dvostruko vede za čovjeka koji se mora oslanjati samo na svoj vid.

Bilo da je Dick Hammerdull smjerao neku smišljenu šalu, rekavši da sam gluh, ili mu je ta tvrdnja bez
ikakva određenog razloga izletjela iz usta, »to je svejedno«, kao što je običavao redi, sada je iskrsnuo
takav događaj koji je razotkrio njegov mangupluk. I unatoč jasnom odjeku hoda naših konja, učinilo
mi se kao da pred sobom čujem topot konja. Smjesta sam se zaustavio i naredio debeljku i
Apanatschki tihim glasom da i oni stanu. Da, nisam se prevario: približavao se neki jahač, samo ne
ravno prema nama. Sada je iskrslo pitanje da li da ga pustimo da prođe ili ne. Bio sam sklon da iz
određenih razloga pretpostavim kako je to jedan od Osaga. Ako se nisam prevario u tome, mogao bi
poslužiti kao glasnik između nas i svojih ratnika. Ovi su u međuvremenu vjerojatno doznali da smo im
uhvatili poglavicu. Bio sam odlučio da ga zarobim.

Ostanite ovdje i pridržite konja i puške rekoh. Tada sam odjurio ulijevo, onamo odakle
je dopirao topot i gdje sam morao naidi na onoga koji je dolazio. Dolazio je. Šdudurio sam se i
propustio ga toliko koliko mi je bilo potrebno da se zaletim. Pojurio sam, skočio na konja odstraga.
Dok je prolazio mimo mene, primijetio sam da je to neki Indijanac. Kada me je osjetio iza svojih leđa,
tako se iznenadio da nije učinio ni najmanji pokret obrane. Stegao sam mu tako čvrsto gušu da su mu
uzde ispale, a ruke je opustio. Na žalost njegov konj je bio manje strpljiv od njega. Osjetio je
najednom udvostručeni teret, propeo se i počeo da se joguni i rita sa sve četiri noge. Što se mene
tiče, to nije bila sitnica. Sjedio sam iza sedla. Morao sam čvrsto da držim jahača i da se dočepam uzda.
Po danu bi to bilo mnogo lakše. Međutim, po ovom mraku nisam mogao da vidim uzde i bio sam
prisiljen da budem oprezan kako ne bih pao s konja. Tada se kraj mene pojavila neka prilika koja je
pružila ruku prema njuški Indijančeva konja. Oslobodio sam svoju desnu ruku, izvukao iz opasača
revolver i upitao:

Tko je? Treba li da pucam?

Ja sam Apanatschka — odgovori upitani. — Neka

Old Shatterhand zbaci Osagu!

61
-Po topotu kopita mogao je da čuje u kakvom se položaju nalazim. Skočio je sa svoga konja, uzde
moga predao Hammerdullu i pojurio mi u pomod. Uspjelo mu je da ščepa za uzde Indijančeva konja i
da zaustavi životinju. Zarobljenik je pao, a ja sam skočio za njim da ga ponovo zgrabi m. Pretpostavljao
sam da me svojom nepomičnošdu želi samo obmanuti. Međutim, ni sada nije pružao nikakav otpor.
Možda i nije bio onesviješden, ved je zbog pretrpljenog straha izgubio snagu.

Zar me je Apanatschka prepoznao? — upitao sam Komanča.

Kada si mi rekao da pridržim tvoga konja, učinilo mi se da sam u njemu prepoznao Hatatitlu
odgovorio je. — Osim toga primijetio sam da tvoj drug nije primio od tebe jednu ved dvije puške. Iako
sam tada još sumnjao, ipak sam naposljetku doznao tko si kad sam ugledao kako si skočio iza leđa
crvenog ratnika. Takav skok, a uz to još i nodu, usuđuju se da izvedu samo Winnetou ili Old
Shatterhand, iako ovaj bijeli lovac na žalost više ne može da čuje! Šta demo uraditi s ovim
zarobljenikom koji je vjerojatno jedan od Osaga?

— Nasludujem da je izviđač koga demo morati da

sa sobom povedemo.

Dozvali smo Hammerdulla. Indijancu se vratila pokretljivost. Uzalud je pokušavao da pruži otpor. Pri-
vezali smo ga za njegova konja te nastavili prekinuto putovanje.

Nemojte nikako misliti da se između mene i Apanatschke razvio neki živ razgovor, kao što je to običaj
kod bijelaca kad se nađu u takvim prilikama. Kada se dva prijatelja tako dugo ne vide, a neočekivano
se susretnu, i to pod okolnostima kakve su bile ove današnje, dovoljno je da im srca progovore. Sada
se to dogodilo, samo što su izbjegnute suvišne riječi. Kada smo ponovo krenuli, pritjerao je Naiini-
Komanč svoga konja do moga, ispružio ruku i uhvatio moju rekavši glasom iz kojeg je izbijala duboka
radost.

Apanatschka se zahvaljuje velikom dobrom Manitouu koji mu je dozvolio da se ponovo vidi s najbo-
ljim ratnikom bijelaca. Old Shatterhand me je spasio od sigurne smrti!

Od kada sam se sa svojim mladim prijateljem, hrabrim poglavicom Naiinija, morao rastati, duša mi je
uvijek za njim čeznula — odgovorio sam. — Veliki duh voli svoju djecu i ispunjava njihove želje upravo
onda kada se tome najmanje nadaju!

Više nismo ništa govorili, no ipak smo jahali jedan uz drugog. Ubrzo je sivilo jutra zamijenilo nod i
uvjerio sam se da nisam pogriješio pravi smjer. To mi je bilo drago jer sam želio da prije Winnetoua
stignem na cilj.

Kih-pe-ta-kih se nalazi u zapadnom dijelu Kansasa i njegovo tlo pripada formaciji krede. Tu se, kao i u
jugozapadnom dijelu, u novije vrijeme vadi mnogo soli. Nalazili su sol na nekim mjestima u vedim ko-
ličinama, a ispire je kiša ili izvorna voda, pa se na tom mjestu stvaraju podzemne šupljine, kojih se
kora stropoštava jer nema čvrstog oslonca. Obično su strane

tih jama duboke i okomite, a rubovi veoma oštri. Tamo gdje su zidovi nepropusni, čitavo udubljenje
se s vremenom napuni vodom stvarajudi jezero. Međutim, ako su propusni, sva voda odlazi u zemlju i
vlaga se zadržava jedino tamo gdje je dno na vedoj dubini. Na tim mjestima, gdje više gdje manje, ima
razvijenog rastinja. Ako se u početku ovdje razvio biljni svijet potreban soli, nakon njezinog nestanka

62
u istoj se mjeri razvilo bilje koje je ne voli. Tamo gdje se jedno od tih ugnuda nalazi u potpuno ravnom
kraju, još izdaleka se pruža neobičan,prizor, jer se vide samo krošnje stabala koja su negdje duboko
uhvatila korijen.

Jedno od tih mjesta bio je i Kih-pe-ta-kih, naziv na jeziku Crvenokožaca, a koji znači »Stara žena«. To
mjesto, na kojem je bujao biljni svijet, oštro je odudaralo od neplodnog zemljišta. Njegovi obrisi imali
su oblik indijanske žene koja čuči.

Sunce je upravo odskočilo na horizontu iza naših leđa kada smo pred sobom ugledali tu zelenu
»ženu«. Stigli smo do mjesta koje se nalazi na lijevom boku figure, dok je Winnetou imao stidi sa
desne strane. Opreza radi zaustavili smo se, i ja sam jedanput obi šao oko cijele figure. Nigdje se nije
vidio trag ljudskog bida. Odveli smo tada svoje konje u udolinu. Spuštali smo se onom stranom koja je
bila manje strma. Ondje smo skinuli s konja zarobljenika i privezali ga za jedno deblo. Crvenokožac je
stvarno bio jedan od Osaga. Bio je obojen ratnim oznakama. Ni na jedno naše pitanje nije davao
odgovor.

Sada sam imao vremena da sa Apanatsckom pričam o događajima koji su se desili od našeg rastanka
pa do ponovnog viđenja. Međutim, radije sam počekao da on prvi počne o tome govoriti. Čovjeku
takvog karaktera nisam smio da pokažem kako sam radoznao. Moj debeljko Hammerdull pokazao je
vedu radoznalost. Čim je sjeo, ved mu se obratio pitanjem:

— Čuo sam da je moj crveni brat poglavica Ko-manča. Kako se moglo dogoditi da je dospio u zarob-
ljeništvo Osaga?

Dok mu je licem prešao laki smiješak, rukom je pokazao na svoje uši. Da li je došlo do borbe između
tebe i njih? —
raspitivao se dalje nametljivi debeljko.

Apanatschka mu istim gestom odgovori. Tada se Hammerdull obratio meni:

— Čini se da mi ne želi odgovoriti. Upitajte ga vi,Mr. Shatterhande!

— I to bi bilo uzaludno — odgovorio sam mu. —

Sami vidite da ne čuje.

Tada je debeljku sinulo. Široko je razvukao usta, veselo se nasmijao i rekao:

— Well! Znači da i on ima dvanaest žena i dva puta

dvadeset sinova i kderi kao i vi?

— Vjerojatno!

Morat du da pripazim da i ja ne oglušim jer nijedan od trojice više ne bi mogao da čuje! I ovako je ved
pretiho. Ima li kakvog posla, Sire, kako bih utukao vrijeme?

Ima. Popnite se gore i izvidite da li dolazi Winnetou! Volio bih da to doznam prije no što stigne.

Znali ili ne znali, svejedno je. No, ja du vam to redi.

63
Otišao je. Kada se udaljio, Apanatschka je smatrao da treba nešto redi kako ne bih stvorio o njemu
nepovoljan sud. Prezrivo je pogledao zarobljenika i rekao:

Sinovi Osaga nisu nikakvi ratnici. Boje se oružja hrabrih muškaraca, a napadaju samo one koji su bez
oružja.

Zar je moj brat bio bez oružja? — upitao sam.

Da. Imao sam uza se samo nož jer mi je nošenje svakog drugog oružja bilo zabranjeno.

O! Moj brat se zaputio da donese svetu Narak-ecksu (crvenu zemlju)?

— Tako je. Savjet staraca odredio je Apanatschku da ode na sjever u svete kamenolome. Mom
bratu Shatterhandu je poznato da, otkada postoje crveni ljudi, nijednom ratniku nije dozvoljeno da
nosi sa sobom drugo oružje osim noža, ako ga njegovo pleme šalje u Narak-ecksu. Njemu nije
potrebna ni strijela ni luk,ni puška ni tomahavk. On smije da se hrani samo biljnom hranom, a
zabranjeno mu je da jede meso. Nije potrebno da se brani od neprijatelja. Ovo stoga što je
zabranjeno da se neprijateljski postupa prema čovjeku koji odlazi u svete kamenolome. Apanatschka
još nikada nije čuo za slučaj da je netko pogazio ovaj zakon koji važi kod svih plemena. Psede Osage
navukli su na sebe sramotu jer su me napali, zarobili i vezali iako sam uza se imao samo nož, a
wampum mog kalumeta morao je da im posluži kao dokaz da sam na putu za velikim kumirom.

I ti si im pokazao wampum?

Da. Oduzeli su mi ga i bacili u vatru koja ga je progutala!

Nevjerojatno! Tako što se još nije nikada desilo! Da si im bio i najogorčeniji neprijatelj, morali su se
prema tebi ponašati kao prema gostu!

Uff! Htjeli su čak i da me ubiju!

Da li si se branio kad su te hvatali?

Zar sam smio to? Da sam se branio, poteklo bi mnogo njihove krvi. Iz poštovanja prema mome
wampumu i prastarim zakonima, koje još nikada nitko nije smio da pogazi, pošao sam poslušno sa
njima u logor kao neko dijete. Od sada može svaki pošteni ratnik da pljune u lice Osaga kad na njih
naiđe...

Prekinuo ga je Dick Hammerdull jer je došao da nam javi kako je ugledao Winnetoua. Želio sam da
iznenadim Apača, pa sam zamolio Apanatsehku da ostane ovdje kraj zarobljenika. Ja sam međutim
pošao sa Dickom Hammerdullom na drugu stranu Kih--pe-ta-kiha, gdje smo morali da ugledamo
petoricu najavljenih. Očekivao sam da du ugledati Winnetoua, Treskowa, Holbersa, Olda Wabblea i
Matta Schahka. Na moje veliko iznenađenje opazio sam da se među njima nalazi još jedan Indijanac.
Kada su bliže stigli, primijetio sam da je i ovaj na konju vezan. Winnetou je, znači, uhvatio još jednog
zarobljenika. Ratne boje na njegovom licu kazivale su da je također Osaga.

Istupio sam tako daleko ispred grmlja da me je mogao prepoznati. Nije bilo potrebno da izviđa.
Krenuo je ravno prema meni. Stigavši do nas upitao je:

64
Zar se mome bratu nešto loše dogodilo pa je stigao ovamo prije mene?

Ne. Stigao sam ranije jer smo sve brže i bolje izveli no što sam mogao pretpostaviti.

Neka nas onda odvede svojim konjima! Imam da mu saopdim nešto vrlo važno.

Matto Schahko je čuo ove riječi. Uhvatio sam njegov pobjedonosni pogled koji je bio meni upuden.
Zbog toga sam rekao:

— Konji se nalaze na drugoj strani. Mi demo logorovati upravo ovdje, u udubljenju.

Oštroumni Winnetou je odmah naslutio da se ovdje radi o nekoj tajni. Dobacio mi je kratak pogled i
na usnama mu je zaigrao zadovoljan smiješak. Poglavica Osaga primijetio je drskim glasom:

— Old Shatterhand de doznati što se dogodilo. Morat de me brzo pustiti na slobodu.

Nisam mu odgovorio. Spuštao sam se prema udubljenju. Ostali su me slijedili, dok su Hammerdull i
Holbers vodili konje dvojice Indijanaca. Spuštajudi se dolje, čuo sam kako je debeljko svom prisnom
prijatelju dugonji govorio:

Znači da se kod vas nešto značajno dogodilo, Pitte Holbersu, stari rakune?

Ako misliš da je važno, tada si pogodio - glasio je odgovor.

Pogodio ili ne, svejedno je. U svakom slučaju ne može biti toliko važno kao ono što je ...

Prestanite da brbljate! — prekinuo sam ga. — Prije no što vi počnete da govorite o nečemu, ima tu i
drugih koji imaju prednost pred vama!

I sam je osjetio da je zamalo učinio grešku te je nadlanicom prešao preko usta. Stigavši do dna
udubine, odvezali smo zarobljenike, položili ih na zemlju i sjeli kraj njih. Winnetou mi je dobacio
tajanstven i značajan pogled jer nikako nije mogao da nasluti čime ga želim iznenaditi. Tada sam ga
upitao:

Neka moj brat sada saopdi ono što smatra da je važno!

Zar da govorim otvoreno?

Time je mislio kazati može li govoriti bez obzira na ono što se još nije smjelo saznati.

— Da — kimnuo sam. — Nadajmo se da se nije nešto neugodno dogodilo?

Što sam očekivao, to se i ostvarilo: Old Wabble je brzo i podrugljivim glasom upao:

Dogodilo se, i te kako neugodno po vas! Ako mislite da nas još uvijek čvrsto i sigurno držite u
rukama, tada se varate! Neka vam samo Winnetou ispriča kako stoje stvari.

Savladavši svoj ponos, Apač je odgovorio prezrivim glasom:

Jezik starog kauboja je otrovan. Ne želim ga spriječiti da nas njime poprska.Da, to je otrov koji de vas
sve uništiti ako nas smjesta ne budete pustili na slobodu, it's clear!

65
Beskorisne riječi kako bi nas zastrašio! — smijao sam se.

Smijte se samo! Smijeh de vam odmah prisjesti kada čujete što se odigralo za vrijeme vašeg
veličanstvenog izbivanja. — Pokazao je na zarobljenog Crvenokošca i nastavio: — Ratnicima Osaga se
učinio predugim povratak njihovog poglavice. Zato su i poslali ovog čovjeka k njemu da sazna za
razlog njegove duge odsutnosti. Došao je u šumicu u kojoj ste nas bili napali. Nas nije bilo više ondje.
Slijedio je međutim naše tragove i otkrio naše jučerašnje mjesto logorovanja. Zar još uvijek ništa ne
— primjedujete?

Primjedujem jedino da .je tada bio uhvaden.

Lijepo! No nešto vam ipak nije poznato, naime, da nije bio sam. S njime je bio još jedan Osaga koji je
bio od njega mudriji i oprezniji. Taj je umakao i odjurio natrag da dovede nekoliko stotina gonilaca, a
koji su vam ved sada za petama. Savjetujem vam da nas smjesta pustite na slobodu. To je najbolje što
možete učiniti, jer stigne li to mnoštvo Osaga, a mi se još uvijek budemo nalazili u vašim rukama,
nede nikoga poštedjeti i sve de vas zbrisati kao što oluja ugasi slabu vatru šibica!

Pretpostavimo li da je sve tačno onako kao što kažete, vi se unatoč tome nalazite u našoj vlasti, a
vaše Osage još nisu ovdje. Što nas sprečava da i vas zbrišemo kao što vjetar gasi šibice?

Vi to nedete učiniti jer ste odviše dobar kršdanin i pun ljubavi, a sigurno mislite da bi našu smrt Osage
krvavo osvetile.

Tako? Hm. Sada du vama i Mattu Schahku da priredim jedno malo iznenađenje.

Prišapnuo sam na uho nekoliko riječi Dicku Hammerdullu. Smiješedi se kimnuo je, ustao i udaljio se.
Svi su napeto iščekivali koga de dovesti debeljko, čak i "Winnetou, iako to nije odavao ni jednim
znakom. Vratio se nakon kratkog vremena vodedi našeg zarobljenog Osagu za ruku.

Uff! — uzviknuo je Matto Schahko prestrašeno.

AH devils! — viknu Old "VVabble. — Pa to je... Smatrao je za pametnije da ne dovrši rečenicu.

Dao sam znak rukom Hammerdullu da odvede Crvenokošca jer bi ovaj lako mogao jednom riječju da
oda Apanatschkino prisustvo. Upitao sam starog kauboja:

To je.onaj Crvenokožac koji je imao da dovede stotinjak Osaga. Mislite li još uvijek da de oni dodi?

Neka vas đavo nosi! — siktao je na mene.

Uff! — upade Matto Schahko. — Old Wabble je potpuno zaboravio na Naiinija!

Nisam! — odvrati ovaj te nadoda obrativši se meni: — Imam ja još jednu kartu koju vi ne možete
jačom presjedi, iako sebe smatrate za pametna i mudra čovjeka.

Tu bih kartu rado upoznao!

66
Pomodi du vam u tome! Vi se sigurno još sjedate, i to s velikim zadovoljstvom, Lana, gdje ste imali čast
da ...

Da me opljačkate — upao sam mu u riječ.

I to je tačno, međutim ja sam htio da kažem sasvim nešto drugo — smijao se. — Ondje je bio neki
mladi poglavica Naiinija. Kako li se samo zvaše?

Apanatschka — odgovorio sam, pretvarajudi se kao da ništa ne slutim.

Yes, Apanatschka! Vi ste ga onda veoma zavoljeli, zar nije tako?

Da.

Govorio je nadmenim glasom jer se osjedao sigurnim u svoju stvar. Prihvatio sam taj njegov ton, jer
sam došao do zaključka da se sve više približava trenutak kada de Apanatschka odigrati ulogu koju
sam mu namijenio. Pošto je odveo Osagu, Hammerdull se nije više vradao. Na njegovom sam. mjestu
u grmlju ugledao poglavicu Naiinija. Vjerojatno je naslutio da pripremam neko iznenađenje u vezi s
njime. Bio se došuljao da sačeka trenutak kada ga pozovem. Jedan oštar pogled Winnetouov odao mi
je da su ga oštre Apačeve oči također primijetile.

Dakle, zaista? — rugao se Old Wabble. — Time ste vjerojatno htjeli kazati da ga i danas smatrate, kao
i prije, za svoga prijatelja i brata?

Sigurno! Ja ga ne bih napustio ni u kakvoj opasnosti, pa čak ni onda kad bi moj život bio u pitanju.

Dobro! Sada vam slučajno mogu saopditi da se on nalazi u najvedoj opasnosti u kojoj je ikad bio:
zarobljenik je Osaga.

To vam ne vjerujem.

Old Wabble me nestrpljivo pogleda. No kada sam mu brzo i ravnodušno odgovorio, stade me
uvjeravati:

Vjerojatno mislite da vam priče pričam? Pitajte samo ovog Osagu ovdje kojega je sinod Winnetou
zarobio. Predao nam je poruku koja nas je isto toliko razveselila koliko de vama biti neugodna.

Znači da je hvatanje Apanatschke vaš glavni adut? Vjerojatno mislite da demo ga zamijeniti s vama?

Gle, kako ste mudri kada vam netko zahode nos u pravo mjesto! U svakom slučaju ste pogodili.

Veoma mi je žao što postoji mjesto u koje du sada morati da zabodem vaš nos.

A u kakvo mjesto?

U grmlje, desno od vas. Budite tako dobri i okrenite tamo svoj nos!

Okrenuo je glavu na označenu stranu. Apanatschka je čuo svaku našu riječ i razumio je. Rukama je
razgrnuo granje i prišao nam.

67
— No? — upitao sam. — U koga je najjača karta?
Nitko nije odgovorio. Uto se začuo glas onoga koji

je govorio obično samo onda kada ga je pitao nešto njegov prisni prijatelj Dick Hammerdull. Bio je to,
naime, glas dugonje, Pitta Holbersa:

— Heigh — day, kakvo veselje! Propala je svaka zamjena i svaki otkup. Old Wabble je izgubio
igru!

Svi smo čuli kako je onaj čije je ime bilo spomenuto zubima zaškrgutao. Užasno je opsovao i bijesno
mi doviknuo:

— Pseto! Proklet da si tisudu puta! Urotili ste se s paklom i svim njegovim vragovima! Mora da
ste prodali svoje živote i duše, inače vam ne bi sve išlo po vašoj želji! Pljujem na vas! Mrzim vas
takvom mržnjom kakvu još živ čovjek nije osjedao! Vas, čujete li me, vas, prokleti čovječe, vas!

— A ja vas sažaljevam iz dna svoga srca — mirno sam odgovorio. — Upoznao sam ved mnoge, mnoge
ljude vrijedne žaljenja. No, između svih ljudi vas treba najviše žaliti! To je moj odgovor na vaše kletve.
Vi ste bijedan ljudski stvor i svačije oko mora da osjeti bol kad vas mora gledati. Gubite se!

Prišao sam mu, prerezao njegove spone i okrenuo mu leđa. Prevario sam se misledi da de sada brz o
skočiti i pobjedi, čuo sam da se lagano i polako podigao. Tada sam na svom ramenu osjetio njegovu
ruku. Rekao mi je glasom punim poruge:

— Dakle, bole vas oči kada me morate gledati? Zbog toga me puštate na slobodu? Nemojte samo
uobražavati da ste u svom moralu viši od mene! Ako stvarno živi bog u kojega tako čvrsto vjerujete,
u njegovim sam očima isto tako velik kao i vi jer bi inače bio on gori momak od onoga za kakva me vi
držite! Stvorio je i mene i vas i poslao na svijet. Ako sam ja drukčiji od vas, tada to nije moja krivica,
ved njegova. Vi se sa svojom srdžbom morate njemu obratiti, a ne meni. Ako stvarno postoji život i
posljednji sud, čemu se samo smijem, onda bih ja nad njime morao da lomim štap, a ne obrnuto, jer
me je on na-dario svim mojim takozvanim greškama i grijesima. Sada dete naposljetku vjerojatno
uvidjeti kako su djetinjaste i smiješne gluposti vaša pobožnost i bogobojažIjivost. Naravno, vi
smatrate da činite dobro djelo. U stvari, vas na to goni saznanje da nijedan čovjek nije ni dobar ni loš,
jer bi tome bio kriv bog, taj koji je izmislio pragrijeh. Ostajte mi zdravo, vi čovječe ljubavi i samilosti!
Ja sam danas i unatoč vašoj budalaštini ponovo zadovoljan s vama. Nemojte zbog toga misliti, ako se
ubudude još jednom sretnemo, da du drukčije progovoriti osim metkom! Ovdje na savani za obojicu
nema mjesta. Jedan mora otidi. Bududi da vas ljudska krv toliko straši i plaši, to du vam, kad se
ponovo sretnemo, pustiti krv. Isto to važi i za sve ostale. Messieurs, ostajte zdravo do skorog
viđenja. Ubrzo dete nešto čuti o meni!

Zarobljenicima smo naravno oduzeli oružje. Old Wabbleova puška visila je o sedlu njegova konja, a
njegov je nož Hammerdul zataknuo za svoj pojas. Stari je kauboj prišao debeljku i ispružio ruku da
dohvati svoj nož. Ovaj se izvio i upitao:

Šta tražite ovdje? Nemate šta da tražite u mom pojasu!

Hodu svoj nož! — izjavi prkosno Old Wabble. — A da možda nemam posla s lopovima?

68
Zavežite gubicu, inače du vam u lice skočiti, stari lupežu! Zakoni prerije su vam poznati i znate kome
pripada zarobijenikovo oružje!

Ja sada više nisam zarobljenik, ved slobodan!

Bio slobodan ili ne, to me se ništa ne tiče. Ako vam je Old Shatterhand ponovo vratio slobodu, time
još nije rečeno da vam se mora vratiti i vaše oružje.

Zadržite ga i budite prokleti, debeli tikvane! Ja du od Osaga dobiti drugi nož!

Prišao je svome konju, skinuo sa sedla pušku, objesio je preko ramena i htjede uzjahati. Tada se Win-
netou podiže, uperi u njega ruku i zapovjedi:

— Stani! Vrati pušku natrag!

Bilo je nešto tako neodoljivo u držanju i na licu Apačevu da je Old Wabble poslušao unatoč svome pri-
jašnjem držanju. Pušku je ponovo objesio o sedlo. Tada se obratio meni i prigovorio mi:

Što to treba da znači? Konj i puška su moji!

Nisu — odgovorio je Winnetou. — Kada ti je moj brat Shatterhand ponovo vratio slobodu, želio je da
ti pokaže koliko si odvratan, što mora da osjeda svaki drugi čovjek prema tebi. Mi se s njime svi
slažemo jer nam se gadi da te dodirnemo rukom, nožem ili metkom. Mi ne mislimo da ti se
osvedujemo, ved te prepuštamo pravdi velikog Manitoua. Dobio bi i konja i oružje, ali si nam
zaprijetio da deš nam pustiti krv, i zato ti ništa drugo ne dajemo osim slobode. Smje sta deš odavde
otidi. Ako primijetimo nakon deset minuta da si još ovdje u blizini, tada te čeka konopac oko vrata i
visit deš na grani. Govorio sam. Howghl A sada smjesta odlazi!

Old Wabble se glasno nasmijao, naklonio se duboko i odgovorio:

— Govorio si kao kralj, šteta je samo što to u mojim ušima odjekuje kao psedi lavež! Odlazim.
Međutim, mi demo se ponovo vidjeti!

Okreuno se. Krenuo je gore ugnutom stranom i nestao. Kada sam opreza radi nakon kratkog vremena
krenuo za njim, ugledao sam ga kako se klati idudi polagano ravnicom. Toga sam čovjeka ranije
cijenio ne samo zbog njegove duboke starosti nego sam ga smatrao i za valjana Zapadnjaka, kako su
još tada o njemu mislili. Međutim, sada se moje mišljenje sasvim izmijenilo. Da smo ga smatrali i za
boljeg čovjeka, on bi, kao čovjek sa Zapada, za nas ipak bio nekoristan. To što sam ga i ovoga puta
pustio nekažnjeno, nije možda bilo zato što sam o tome razmišljao, nego su me trenutačno čuvstvo i
osjedaj gađenja sputavali da mu kažem Još bilo kakvu riječ. Winnetou se složio sa mojim postupkom.
Znao sam da se Holbers i Hammerdull nisu složili, ali se nisu usudili da mi nešto predbace. Međutim,
Treskow se osjedao povrijeđen u svojim pravničkim i policijskim osjedajima, i to zbog moje ponovne
blagosti. Kada sam se opet vratio dolje k njima, rekao mi je:

Nemojte mi zamjeriti, Mr. Shatterhande, što vas moram ukoriti! Nedu govoriti sa stanovišta
kršdanskog, premda niste kao kršdanin pravilno postupili. Kršdanstvo također uči da svako zlo djelo
čeka pravedna kazna. Zamislite da ste kriminalist, predstavnik pravosuđa! Šta bi takav čovjek kazao

69
kada bi doznao da toj propalici i tom skroz pokvarenom i nepopravljivom Fredu Cutteru stalno i
stalno pružate mogudnost da pobjegne? Taj čovjek je u svom životu ved više od stotinu puta smrt
zaslužio. Ako ni zbog čega drugog a ono je zaslužio kao »ubojica Indijanaca«. Vi govorite da nas se to
ništa ne tiče. Ipak je dokazano da nam je stalno ugrožavao živote, a i sada nam je smrdu zaprijetio.
Šta bi na to rekao pravnik videdi da ga stalno oslobađate kazne? Ne mogu da.shvatim vaš postupak.

Da li sam ja pravnik, Mr. Treskowe? — odgovorio sam.

—- Ne vjerujem.

Dakle! I unatoč svemu ne namjeravam da mu uskratim zasluženu kaznu, samo ne želim da mu bu dem
sudac ni krvnik. Čvrsto sam uvjeren da nad njegovom glavom lebdi bijela palica koju de prelomiti
sasvim druga, snažnija i uzvišenija ruka. U srcu i duši vladaju zakoni koji su nepogrešivi, nemilosrdniji i
modniji od svih vaših pisanih paragrafa.

Može biti! Što se toga tiče, ja nisam toliko osjedajan. Jedino vas moram upozoriti na posljedice koje
mogu da nastupe zbog vašeg pokoravanja tim tajanstvenim, a meni neshvatljivim unutarnjim
zakonima!

Kakve posljedice? Recite mi jedan sličan slučaj!

Vi ste Olda Wabblea pomilovali. Sta demo učiniti sa poglavicom Osaga koji je njegov sukrivac? Hodete
li i njega nekažnjenog pustiti na slobodu?

Ako to zavisi od mene, hodu.

Onda neka vrag nosi sve vaše takozvane zakone savane koje ne primjenjujete, iako se hvalite da su
jako strogi!

Na prvom sam mjestu čovjek, a tek na petom, šestom mjestu Zapadnjak. Bijelci su prevarili Osage.
Oni su se svojim prepadom željeli samo obeštetiti. Sa svog su stanovišta potpuno u pravu. Zar da ka-
znimo Matta Schahka zbog pripremljenog napada koji nije bio izveden?

Vama je poznato da je i pokušaj zločina kažnjiv!

Hm, pravnik koji se drži slova zakona!

Zato sam ovlašden, i to mi je dužnost. Molim vas da i vi zauzmete isto stanovište!

Dobro, učinit du! Ako pretpostavimo da je ved i sam pokušaj zločina kažnjiv, da li je namjera po glavice
Osaga da izvrši prepad na farme kao i da nas ubije ved u stadiju pokušaja?

Odugovlačio je s odgovorom te progunđa:

i — Namjera namjera pokušaj možda takozvani namjeravam pokušaj

hm, pa čak ni to! Ostavite se tog cjepidlačenja, Mr. Shatterhande!

O, vaše stanovište je pokolebano! Recite glasno i jasno: da li je i sama namjera kažnjiva?

S moralnog stanovišta da, ali sudski ne.

70
Well! Da li tada Matta Schahka treba kazniti?

Okretao se sad na jednu sad na drugu stranu te ljutito uzviknuo:

Vi ste najgori advokat s kojim bi sudac mogao imati posla! Ne želim o toj stvari više da raspravljam!

Samo polako, polako Mr. Treskowe! Stroži sam no što i mislite. Iako ne možemo kazniti samu
namjeru, predlažem da se poduzmu mjere opreza.

O tome se ved da govoriti! Šta predlažete?

Sada još ništa. Nisam ja jedini koji tu ima da odlučuje.

Sasvim pravilno! — brzo doda Dick Hammerdull. — Neku de nagradu taj Crvenokožac morati da
dobije; misliš li i ti tako, Pitte Holberse, stari rakune?

Hm, ako misliš da je zaslužio pošteni šamar, tada si u pravu, dragi Diče — odgovorio je dugonja.

Dajte da se sada posavjetujemo šta demo s njime uraditi! — predložio je Treskow, napravivši strog
izraz lica, a zatim sjeo.

Matto Schahko pratio je naš razgovor s napetim izrazom lica. Nije mu izmakla ni jedna riječ, a ni način
kojim sam se zauzimao za njega. Njegov do sada mračan pogled promijenio se i moglo bi se redi da
me je gledao prijateljski. Bilo je jasno da ga je prožimao osjedaj zahvalnosti prema meni. To mi je bilo
svejedno jer nisu lični osjedaji bili razlog da se zbog njega ne složim sa Treskowim. Dok nas je on
onako strogim glasom pozvao na savjetovanje, poglavica je prekinuo šutnju i obratio se meni:

Da li de Old Shatterhand i mene saslušati kad bljedoliki završe savjetovanje?

Govori! — pozvao sam ga.

Slušao sam govor koji nisam mogao razumjeti jer mi je nepoznat. To jasnije sam razabrao da je Old
Shatterhand govorio meni u prilog, dok je onaj drugi bljedoliki bio protiv. A kako je Winnetou, po -
glavica Apača, za cijelo vrijeme prepirke šutio, pretpostavljam da se slaže sa svojim prijateljem i
bratom. Obojica su doduše neprijatelji Wasaija, ali svakom crvenom i bijelom čovjeku je poznato
koliko su ta dva slavna ratnika pravedna u svojim mislima i činima. I danas ih pozivam da budu
pravedni!

Pogledao me je i zastao u govoru. Vidjelo se da očekuje moj odgovor. Objasnio sam mu:

Poglavica Osaga se nije prevario u nama. Njega ne čeka nikakva nepravda. Prije svega želim da ga
upoznam da nismo neprijatelji Osaga. Naša je želja da sa svim crvenim i bijelim ljudima ži vimo u miru.
No ako nam se netko na putu ispriječi, pa čak želi da se ogrijedi o naše živote, zar da se tada ne
branimo? I kada to činimo i pobijedimo ga, zar taj čovjek ima prava da tvrdi da smo mu neprijatelji?

Old Shatterhand je vjerojatno mislio na mene kada je spomenuo toga čovjeka. A tko s pravom može
redi da je bio napadnut? Matto Schahko, poglavica Wasaija, htio bi upitati zašto bljedoliki imaju suce i
sudove?

Kratko rečeno, da se izrekne i izvrši pravda.

71
Da li se izriče i primjenjuje pravda?

Da.

Da li Old Shatterhand vjeruje u to što govori?

Da. Suci su također ljudi koji se mogu i prevariti, i zbog toga...

Uff, uff! — upao mi je brzo u riječ — zato ti suci stalno griješe kada treba da se primjenjuje pravda na
Crvenokošce! Old Shatterhand i Winnetou su ved tisudu puta sjedili kraj logorskih vatri i deset tisuda
puta slušali optužbe Crvenokožaca protiv bijelaca. Ne želim da ponovim ni jednu od tih optužbi niti
novu da pridodam. Ja sam poglavica svoga plemena i slobodan sam da govorim o tome šta je narod
Wasaija pretrpio, a sada ponovo iskusio. Koliko li smo puta od bljedolikih ved bili prevareni a da
nismo našli ni jednog suca koji bi se sažalio za našu pravicu! Nema tomu niti mjesec dana a nama je
nanijeta ponovo velika nepravda. Kada smo tražili pravicu, bili smo ismijani. Šta radi bijelac kada mu
sudac odbije pomod? On se obrada višem sudu. A kada ga i ovaj ostavi na cjedilu, tada sve uzima u
vlastite ruke i linčuje svog protivnika, ili osniva udruženja koja se zovu odbori koji mimo zakona i
potajno rješavaju stvari kada se javno i zakonitim putem ne može dodi do pravde. Zašto ne bi i crveni
čovjek smm da čini isto ono što i

bijelac? Vi to nazivate linčom, a mi osvetom. Vi kažete: odbori, mi kažemo: savjet staraca. To je jedno
te isto. I kada ste na taj način došli do rješenja, nazivate to iznuđenom pravdom. A kada mi sami sebe
pomognemo, nazivate to krađom i pljačkom. Prava istina glasi ovako: bijelac je častan čovjek jer
stalno obmanjuje i potkrada" Crvenokošca. Crvenokožac je lopov, razbojnik, kojemu bijelac stalno
kožu dere. I vi stalno govorite o nekoj vjeri, pobožnosti, ljubavi i dobroti!- Nedavno smo opet bili
prevareni. Uskratili su nam meso, prah i mnogo štošta drugo. Kada smo se obratili agentu za pomod,
naišli smo na prezrivo nasmiješena lica i u nas uperene puške. I onda smo meso, prah i olovo uzeli
tamo gdje ga je bilo, jer nam je potrebno, inače ne bismo mogli živjeti. Bili smo progonjeni, i ubijeni
su mnogi naši ratnici. Sada smo po-šli da osvetimo smrt naših ratnika. Tko je kriv tomu? Tko je
prevareni, a tko varalica? Tko je opljačkan, a tko je pljačkaš? Tko je napadnut, a tko je nepri jatelj?
Neka mi na ova pitanja Old Shatterhand dade pravi odgovor!

Uputio mi je pogled pun iščekivanja. Što je trebalo, a što sam mu mogao odgovoriti, naime,
odgovoriti kao častan čovjek? Winnetou me je spasio od te neugodne situacije. On je sve do sada
šutio i tada reče:

— Winnetou je vrhovni poglavica svih plemena Apača. Nema toga poglavice kome je dobrobit njego-
vih ljudi bliža srcu nego meni sreda moga naroda. To što je sada Matto Schahko govorio nije za me
ništa novo. Ved sam mnogo puta prigovorio bljedolikima —-no bez ikakvog uspjeha. Zar mora svaka
riba koja živi u vodi da se održava time što jede druge kada ved među njima žive ribe grablj ivice? Zar
mora svaka životinja koja živi u šumi ili šumarku, ili u brlogu tvora, postati i sama smrdljiva životinja?
Zašto poglavica Osaga ne pravi razlike? On zahtijeva pravdu, a lično nepravedno postupa. On stvara
neprijateljstvo tamo gdje za to ne postoji nikakav povod i gdje nitko nije kriv za ono što se nanijelo
njemu i njegovima! Da li nam može redi samo jedan jedini slučaj u kojem smo Old Shatterhand i ja bili
nečiji protivnici a da prije toga nismo bili napadnuti? Naprotiv, zar nije ved toliko puta i sam doživio, a
i čuo, da i svoje najgore neprijatelje znamo poštedjeti u velikoj mjeri i u mnogim prilikama kad god to

72
možemo? A ako to do danas nije znao, maloprije mu se pružila prilika da to vidi i čuje. Moj prijatelj i
brat Shatterhand govorio je njemu u prilog, iako mu je Matto Schahko namjeravao oduzeti život! To
što nam želi da saopdi poglavica Osaga, ved nam je odavno i dobro poznato, i nije potrebno trošiti
riječi. Međutim, čini mi se da još ne zna ono što mu ja imam redi i da to još nikada nije čuo, naime, da
se nikada ne smije dijeliti nepravda kada čovjek teži za pravdom! On nam je namijenio stup mučenja,
a zna da bismo mu sada mogli uzeti skalp, a i život. Neka jedno i drugo zadrži. Cak demo ga pustiti i na
slobodu, iako to ne namjeravamo danas. Njegovo neprijateljstvo demo uzvratiti blagošdu, a žeđ za
krvlju poštedom. A ako i tada još bude tvrdio da smo neprijatelji Osaga, nije zavrijedio da mu ikada
spomene ime bilo crveni ili bijeli ratnik. Matto Schahko je maločas održao poduži govor, a ja sam se
za njim poveo iako nisu bile potrebne ni njegove ni moje riječi. No, sada sam govorio. Howgh!

Kada je završio, nastupila je duga, nijema tišina. To nije bila posljedica samo njegove duševne snage
nego još i više njegove pojave i načina govora i izražavanja. Vjerojatno sam bio jedini koji je bio
svjestan da nije govorio samo Osagi. Njegove su riječi bile upudene i drugima, a naročito Treskowu.
Matto Schahko je ležao, a crte na licu bile su mu nepomične. Na njemu se nije moglo primijetiti da li
su riječi Apačeve uopde djelovale na njega. Treskow je zbunjeno gledao u stranu oborivši pogled.
Napokon ga je podigao i rekao:

— Vi i "VVinnetou ste neobični ljudi, Mr. Shatterhande. Htio ne htio, čovjek naposljetku mora da misli
onako kao što i vi mislite. Ako namjeravate da pustite na slobodu poglavicu Osaga sa njegova dva
momka, kao što ste i Olda Wabblea pustili, tada se nedu ni ja protiviti. Jedino se bojim da de sa cijelim
svojim plemenom krenuti za nama, pa ako ga sreda posluži, može nas i zarobiti.

To demo vidjeti! Ako sam vas dobro razumio, vi smatrate da je savjetovanje nepotrebno? — upitao
sam ga.

Nije potrebno. Postupite kako vas je volja!

Well. Bit du kratak! Dakle, čujte šta sam zaključio u dogovoru sa Winnetouom. Matto Shahko de s
nama jahati sve dotle dok ne budemo sigurni da ga možemo pustiti na slobodu. Doduše, bit de
sputan, no s njime demo postupati s najvedim obzirom što ga svaki valjan Zapadnjak duguje poglavici
jednog hrabrog naroda. Njegova dva ratnika su slobodna. Neka se oni vrate u Wara-tu i ispričaju
Osagama što se zbilo. Neka svojima saopde da su bljedoliki upozoreni. Ako bi unatoč tome pokušali
da izvrše prepad na farme, ustrijelit demo poglavicu. Odriješite im remenje!

Taj zahtjev je bio upuden Hammerdullu i Holbersu koji su ga spremno izvršili. Kada su Osage osjetile
da su ponovo slobodni, skočiše i hitro se uputiše svojim konjima. U tome sam ih isto tako brzo
spriječio:

— Stanite! Vi za Wara-tu nedete krenuti na konjima, ved dete podi pješice. Vaše konje i puške
ponijet demo sa sobom. Da li dete ih ponovo dobiti, zavisi od držanja Matta Schahka. Dakle, krenite i
objavite vašoj bradi da je Old Shatterhand jučer oslobodio
Apanatschku, poglavicu Naiinija!

Na njima se primjedivalo da im je teško ovu zapovijest izvršiti. Upitno pogledaše svoga poglavicu. On
im je naredio:

73
— Učinite ono što vam je rekao Old Shatterhand!
Ako se ratnici Wasaija budu dvoumili što da poduzmu,tada neka upitaju Numbehgrondeha (Duga
Ruka) koji de me zastupati. On de donijeti pravu odluku!

Dok je izdavao ove upute, pažljivo sam mu pratio izraz lica. Bilo je nedokučivo. Ni jedna crta lica nije
odavala da li de to prenošenje vlasti za nas kasnije značiti borbu ili mir. Dvojica oslobođenih penjali su
se uz padinu i nestali u smjeru kojim je maloprije krenuo i Old Wabble. Slijedili su njegove tragove i
moglo se predvidjeti da de ga uskoro sustidi.

Njihove sam konje zadržao iz više razloga. Da su na njima krenuli, stigli bi mnogo brže do Wara-tua
nego pješice te bi mogli otpočeti gonjenjem nekoliko

sati ranije. Ovako smo dobili na vremenu. Nadalje, oni su kao glasnici imali dobre konje, brze i
izdržljive. Takve životinje su nam sada upravo dobro došle, a i oružje nam je moglo biti od koristi.
Apanatschka, koji je, kao što je ved spomenuto, imao samo nož, dobio je Matto Schahkovu pušku. On
se za sada odrekao svog prvobitnog plana da odjaše do svetog kame noloma. Odlučio je da nas otprati
gore do Kolorada. Ovdje se više nismo smjeli duže zadržati jer smo sa sigurnošdu mogli očekivati da
de Osage, čuvši da im je poglavica zarobljen, smjesta krenuti za Kih — pe — ta — kih i odatle nas
goniti kako bi ga oslobodili. Matta Schahka smo vezali za konja, ali s toliko obzira koliko su nam to
prilike dozvoljavale. Pitt Hollbers i Treskow su uzjahali konje dvojice Osaga. Ostali su nam poslužili za
nošenje tereta. Tako smo napustili »Staru ženu« kraj koje nam je bilo suđeno da prove demo samo
kratko vrijeme.

NA HARBOUROVOJ FARMI

Slijededi dio našeg puta odveo nas je daleko od rijeke Republican jer je ona sada skretala prema
sjeveru u pravcu Nebraske. Držali smo se zapada kako bismo stigli do rijeke Salamon. Pri tome smo
zapali između dvije nevolje, od kojih se jedna nalazila pred nama, a druga iza naših leđa. Ona ispred
nas bila je 'generalova' četa, pa smo računali da demo uskoro na njihove tragove naidi. Onu iza nas
predstavljale su Osage kojih je dolazak bio više nego siguran. No ni jedna od te dvije nevolje nije bila
takva da bi nas mogla uznemiriti. A da je postojala mogudnost trede nevolje koja nam je bila mnogo
bliža, nismo mogli ni slutiti, iako smo joj u susret išli.

Da smo namjeravali zavarati Osage, mogli smo skrenuti za neko vrijeme prema jugu. S jedne strane ti
nam Indijanci nisu zadavali nikakav strah, a s druge strane naš bi se sastanak s Old Surehandom zbog
tog obilaženja odužio više nego što smo to smjeli učiniti. Radi toga smo se i držali sjevernog pravca
sve do slijededeg dana u podne, kada nas je jedan susret na¬gnao da ipak skrenemo prema jugu
unatoč našoj prvobitnoj namjeri.

Naišli smo naime na tri jahača od kojih smo doznali da se po cijelom kraju razmiljela vrlo velika banda
skitnica. Ovi su ljudi bili pali u ruke nekima od te bande i bili potpuno opljačkani. Jedan od njih mi je
pokazao i ranu od metka na gornjem dijelu slabina, a koja baš nije bila tako bezopasna. Svaki

74
onaj koji je slušao o tim skitnicama ili ih čak i upoznao, shvatit de da nismo bili raspoloženi da se
susretnemo s njima jer ih se svaki valjan Zapadnjak čuva kao da su gamad i smatra za sramotu da
svoju snagu mjeri s njihovom. Kao što se ni najizvježbaniji i najokretniji mačevalac ne može mjeriti sa
stajskim vilama surovog konjušara, isto se tako svaki pošten čovjek prerije čuva dodira onih koje je
društvo otjeralo zauvijek, ali ne zbog straha, ved više zbog gnušanja i niskosti njihova ponašanja.

Tako je bilo i s nama. Nismo mnogo razmišljali, ved smo skrenuli u pravcu juga i pred samu večer
prešli ved i sjeverni pritok rijeke Salamon na čijoj smo se desnoj obali zaustavili i ulogorili da
prenodimo.

Na ovom je mjestu Apanatschka prekinuo svoju šutnju i ispričao mi što je doživio nakon našeg
rastanka u Llano Estacadu. Njegov put s Oldom Surehandom za Fort Terret bio je uzaludan, kao što je
ved i prije spomenuto, jer ondje nisu pronašli Dana Ettersa, kojega su traži li. Ondje se nije našao ni
jedan čovjek koji je to ime ikada čuo ili vidio čovjeka s tim imenom. Kada mi je Apanatschka to
ispričao, rekao sam mu:

Znači da se je moje ondašnje proročanstvo obistinilo. Ja u tog takozvanog 'generala' nisam imao
povjerenja. Meni se tada odmah učinilo kao da želi zavarati Old Surehanda s onim Ettersom. Imao je
neku određenu namjeru koju na žalost nisam uspio odgonetati. Učinilo mi se da su mu odnosi između
Olda Surehanda i Ettersa bolje poznati no što se to dalo na njemu primij etiti. Našeg sam prijatelja bio
tada upozorio na to. On mi međutim nije htio da povjeruje. Da li je on sa mojim crvenim bratom
Apanatschkom U povjerenju o tome što govorio?

Nije.

I nije se uopde izjasnio zašto mu se toliko žuri da pronađe tog Ettersa?

Nije.

A vas dvojica ste se tada rastali kod Rio Pecosa, i ti si se vratio kudi svom plemenu?

Da. Odjahao sam za Kaan — kulano.

A majka te je sigurno dočekala s velikim veseljem?

Odmah me je prepoznala i prihvatila me s puno ljubavi. Nakon toga ju je opet duh napustio —
odgovorio je brzo i sjetno.

Ne obazirudi se na njegovo raspoloženje, upitao sam ga:

Da li se sjedaš riječi koje sam čuo iz njezinih usta?

Poznate su mi. Ona ih stalno ponavlja.

A ti još i danas vjeruješ, kao i ranije, da se te riječi odnose na indijanske kumire?

75
Da.

Ja u njih nisam nikada vjerovao, a ni sada ne vjerujem. U njenom duhu žive likovi osoba i događaji koji
se ne mogu razbistriti. Zar nisi nikada doživio trenutak kad su predodžbe njene svijesti bile jasnije?

Nikada. S njome nisam bio duže nasamo jer sam se nakon svog povratka kudi ubrzo morao od nje
rastati. Ratnici Naiinija, a naročito njihov poglavica Vupa - Umagi, nisu mi mogli oprostiti što me je
moj bijeli brat Old Shatterhand udostojio da s njime popušim lulu prijateljstva i vje rnosti. Oni su mi
zagorčali život u 'Dolini zečeva', i ja sam odande otišao.

Kamo?

Do plemena Komanča — Pohonim.

— Da li su odmah prihvatili moga brata?

Uff! Ja sam doduše bio najmlađi poglavica Naiinija, međutim nije bilo ratnika koji bi me mogao
savladati. Zato se ni jedan glas nije digao protiv mene kada su se ljudi Pohonima dogovarali da li de
me primiti. Sada sam vrhovni poglavica toga plemena.

Drago mi je što to čujem. Veselim se tome jer te volim. Zar ne bi mogao da oslobodiš majku od
Naiinija i da je sa sobom povedeš?

Htio sam to učiniti, ali čovjek, kojemu pripada kao žena, nije mi dozvolio.

—Zar vrač? Ti ga ne nazivaš svojim ocem, ved čovjekom kojemu ona pripada. Ved sam onda primijetio
da ga ne voliš.

— Nisam mu mogao pokloniti svoje srce. Sada ga

mrzim jer mi nije dao ženu koja me je rodila.

— Jesi li siguran da je ona tvoja majka?

Iznenađeno me je pogledao i rekao:

Zašto si mi postavio takvo pitanje? Uvjeren sam da moj brat Shatterhand nikada ne kaže nešto ako za
to nema razloga. O svemu što čini i govori ved je prije toga zrelo razmislio. Vjerojatno postoji neki

76
razlog zbog koga mi je postavio to neobično pitanje.

Nisam to učinio bez razloga. Međutim, to nije plod mog razmišljanja, ved me je na to naveo jedan glas
koji sam osjetio i prije u sebi, a još ga i danas osjedam. Da li de mi moj brat Apanatschka odgovoriti?

Kada Old Shatterhand pita, tada du odgovoriti, iako ne shvadam zašto. Žena o kojoj govorimo moja je
majka, Tako sam uvijek mislio i ja je volim.

— A da li je ona stvarno vračeva žena?

Ponovo se začudio i odgovorio:

I to mi je pitanje neshvatljivo.

Od kada pamtim, njih su uvijek smatrali za muža i ženu.

Jesi li uvjeren da je on tvoj otac?

Uvijek sam slušao da se tako govori.

Da li je i on o sebi tako govorio? Razmisli o tome!

Sagnuo je glavu, šutio neko vrijeme, a onda se naglo podigao i rekao:

XMl! Sada mi je prvi put palo na um da me nije nikada, nijednom zvao Itue.

Ali tvoja te je majka zvala Nertuah?

Nikada!

Izrazi »moj sin« kod vedine su indijanskih plemena različiti. To zavisi od toga tko se njima služi: da li
otac ili majka. U ovom slučaju otac se služi izrazom Itue, a majka Nertuah. Apanatschka je nastavio:

Oboje su mi stalno govorili samo Unoso (ti), a samo me je majka povremeno nazivala Nertuah, a i to
samo onda kada je drugima govorila o meni.

Čudnovato, veoma čudnovato! Sada bih želio da znam još samo to da li je on nju zvao I -vuete (moja
žena), a ona njega I-vouschingwa (moj muž).

Opet je razmišljao neko vrijeme i odgovorio:

Čini mi se da su se oni tako nazivali u vrijeme mog ranog djetinjstva. Odonda nisam više nikada čuo te
riječi.

Prema tome, oni su se od onog vremena služili imenima Tibo taka, i Tibo wete?

Da.

Držiš li ti te riječi za kumirske izraze?

77
Da. Otac stalno govori da imaju mod kumira. Sigurno su takve jer ni jednom crvenom ili bijelom
čovjeku nije poznato što riječ Tibo znači. Zna li to moj brat Shatterhand?

Ja to također nisam znao. Sjetio sam se doduše francuskih imena Thibaut i Thibault, no učinilo mi se
je ipak presmjelim da s njima uporedim riječ Tibo samo zato što je isto zvučala. Htio sam da "mu
prikladno odgovorim, ali nisam u tome uspio jer su me preduhitrile dvije osobe, i to u isto vrijeme i
istom brzinom. Prvom dijelu našeg razgovora te osobe nisu bile poklonile nikakvu pažnju, no začuvši
od mene imena Tibo-taka i Tibo-wete, poklonile su vedu pažnju našem razgovoru.

Sigurno se sjedate da sam još u Llano Estacadu obedao Apanatschki da nijednog čovjeka nedu
upoznati s ovim tajanstvenim riječima. Svoje obedanje sam tako vjerno čuvao da sam i pred
Winnetouom o tome šutio. Zbog toga sam i bio začuđen kada me je on prekinuo u govoru:

Tibo-taka i Tibo-wete? Te su mi riječi poznate!

Još nije stigao ni da završi kad je i poglavica Osaga uzviknuo:

Tibo-tako i Tibo-wete su mi poznati! Bili

su u logoru Wasaija i ukrali nam mnoge kožice i najbolje konje.

Apanatschka je ostao preneražen kao i ja. Najprije se obratio Winnetouu:

— Otkuda su poglavici Apača ove riječi poznate?

Da nije možda bio u logoru Naiinija a da ja za to

nisam znao?

Nisam. Međutim moj otac Intschu-tschuna susreo je čovjeka i ženu koji su se zvali Tibo-taka i Tibo--
vete. On je bio bljedoliki, a ona Indijanka.

Gdje ih je susreo? I gdje je to bilo?

Na rubu Estacada. Oni i njihovi konji gotovo su stradali skapavajudi od žeđi, dok j e žena nosila malog
dječaka zamotanog u marami. Moj otac, poglavica Apača, prihvatio ih je i odveo do obližnje vode da
ih nahrani i napoji kako bi se oporavili. Tada ih je htio da odvede do prve naseobine bljedolikih. Oni
su ga međutim zamolili da im radije kaže gdje bi mogli nadi Komanče. Jahao je s njima čitava dva dana
dok nije pronašao tragove Komanča. Bududi da su mu bili smrtni neprijatelji, morao je da se vrati.
Dao im je mesa i vodom napunio jednu tikvu. Dao im je tačne upute kako bi mogli pronadi K omanče.

Kada se to zbilo?

Prije mnogo godina, još dok sam bio dječak.

A šta je još doznao moj brat u vezi s te dvije osobe i s njihovim djetetom?

To da je žena bila izgubila svoju dušu. Njen govor je bio zbrkan i gdje god je bilo grmlja, ubrala bi
grančicu da je oplete oko glave. To je sve što mi je moj otac o tome susretu pričao.

78
Apač je rukom dao znak da je sve rekao i ponovo je utonuo u svoju prijašnju šutnju. Tada je Matto
Schahko žustro upao u riječ:

— A ja vam još i više mogu redi. O tim lopovima

znam više nego što može da zna Winnetou, poglavica

Apača!

Apanatschka je htio da nastavi. Dao sam mu znak da šuti. Sigurno je on bio taj dječak, a kako su muž i
žena, sigurno njegovi roditelji, od strane Osaga bili žigosani zbog krađe, želio sam da spriječim v eliku
uvredu te sam umjesto njega rekao:

Neka nam Matto Schahko, poglavica Osaga, ispriča sve o osobama na koje mislimo! Sigurno nedemo
čuti ništa dobro.

Old Shatterhand je u pravu. Tu nema ničega dobrog — kimnuo je. — Prije mnogo ljeta navratio je k
nama čovjek, po imenu Raller, i nosio uniformu oficira. Predstavio se kao izaslanik velikog bijelog oca

iz Washingtona. U to vrijeme bio je izabran novi bijeli otac koji je tobože poslao ovog glasnika k nama
da nam saopdi da je naklonjen crvenim ljudima i da želi održati s njima mir, i da de se o njima bolje
brinuti nego prijašnji bijeli oci koji nisu bili ni dobri ni pošteni prema njima. To se ratnicima Wasaija
na svaki način sviđalo. Glasnika su primili kao brata i prijatelja i ponijeli se prema njemu s vedim
poštovanjem i pažnjom no što su bili navikli da to čine i prema svom vrhovnom i najstarijem
poglavici. S njima je sklopio ugovor. Obavezali su se da isporučuju kože i krzno, a u zamjenu im je
obedao lijepo oružje, praha, olova, noževe i tomahavke, gotova odijela, a i lijepe haljine i nakite za
njihove žene. Dao im je dva tjedna vremena da razmisle o tom ugovoru te je odjahao. Još prije isteka
roka vratio se i doveo sa sobom bijelog čovjeka, jednu vrlo lijepu, mladu, crvenu ženu i malenog
dječaka. Bijelac je nosio ruku u zavoju. Bio je ranjen od metka. Pregledali smo mu ranu i ustanovili da
krede nabolje. Mlada žena je bila njegova žena, a dječak njezin sin. Lijepo tijelo žene bilo je prazno
jer ju je duh napustio. Govorila je o Tibo-taki, o Tibo-wete i vila sebi grančice oko glave. S vremena na
vrijeme govorila je o nekom Wawa- Dericku. Nismo znali šta je time mislila, a i bijelac, čija je žena
bila, govorio je da joj ne razumije riječi. Prihvatili smo ih kao da su brat i sestra Wasaija. Raller je tada
ponovo otišao.

Matto Schahko je ovdje prekinuo pričanje. Iskoristivši to, zapitao sam ga:

— Kako su se ta dva bijelca odnosila jedan prema

drugome? Da li se po njihovu držanju moglo zaključiti

da su prijatelji ili samo obični znanci?

— Bili su prijatelji samo dotle dok su mislili da ih netko promatra. Međutim, kada su mislili da ih nitko
ne gleda, svađali su se.

Da li je muž te žene imao možda kakav znak raspoznavanja ili biljeg na svom tijelu?

Nije, ali je imao oficir koji se zvao Raller. Nedostajala su mu dva zuba.

79
Na kojem mjestu? — upitao sam brzo.

Na gornjem prednjem dijelu zub, desno i lijevo po jedan.

Ah! Etters! — uzviknuo sam.

Uff! To je bio Dan Etters! — začuo se i inače šutljivi Winnetou.

Etters? — upitao je poglavica Osaga. — Ne vjerujem da sam ikada čuo to ime. Zar se taj čovjek tako
zvao?

Sigurno, ali ne prvobitno. On je bio, a i sada je velik razbojnik, koji se ved poslužio mnogim lažnim
imenima. Kako je zvao onog drugog ranjenog bijelca? Sigurno se Raller služio nekim imenom dok je s
njime govorio i kad ga je dozivao.

Dok su se slagali, nazivao ga je Lo-teh. Međutim, kada su smatrali da su sami i kada su se svađali,
govorio mu je vrlo često i bijesno E-ka-mo-teh.

Da se možda ne varate? Da li je poglavica Osaga dobro zapamtio te riječi? Da se nisu možda izmijenile
u njegovu pamdenju tokom mnogih godina koje su prošle?

Uff! — uzviknuo je. — Imena ljudi koje Matto

Schahko mrzi, pamti tako dugo da mu ostaju u sjedanju čak do njegove smrti.

I nehotice sam oslonio laktove na koljena i položio glavu među ruke. Sinula mi je jedna misao, toliko
smjela ali bliska. Nedkao sam se da je izgovorim. Winnetou me je pogledao, na usnama mu je lebdio
laki smiješak te je rekao:

— Neka moja brada sada malo pogledaju u Olda

Shatterhanda! On uvijek ovako izgleda kada otkriva

neki važan trag.

Nisam bio svjestan da sam umno izgledao. Znao sam, međutim, da čovjek kada se povuče u sebe i
razmišlja, obično ima glupo lice. To je svakako i Dick Hammerdull primijetio jer je na Winnetouove
riječi dodao:

— Čini mi se da je baš protivno: Mr. Shatterhand

izgleda kao da nije pronašao važan trag, ved da ga je

sasvim izgubio. Misliš li i ti tako, Pitte Holbersu, stari

rakune?

— Hm! — zabrundao je dugonja, dok je na svoj

suhoparan način stao na moju stranu: — Ako smatraš

80
 da je izgled tvog lica pametniji od njegovog, tada si prava pravcata žaba krastača, koja se smatra
živom božjom slikom!

Šuti! — obrecnu se na njega debeljko. — Šta ti znaš o bogovima i njihovim slikama? A mene da
upoređuješ sa žabom krastačom! To je uvreda veličanstva za koju bi trebalo da dobiješ barem deset
godina u Eastern penitentiarv (izolirani strogi zatvor u Fi-ladelfiji)!

Bolje i sam da šutiš! — odgovori mu Pitt Holbers. — Uvreda veličanstva nije potekla od mene, ved od
tebe, i to onda kad si lice Olda Shatterhanda zamijenio sa svojim. Ne izgleda on kao da je izgubio trag,
ved ti koji ga uopde ne bi nikada ni pronašao. Ti si mi doduše prijatelj, ali nedu dozvoliti da vrijeđaš
Mr. Shatterhanda a da ostaneš nekažnjen!

U znak nagrade uputio sam mu zahvalan pogled, iako riječi Dicka Hammerdulla nisam smatrao za
ozbiljne. Obrativši se Winnetou i Mattu Shachku, rekao sam:

— Vjerojatno se varam, ali sinula mi je jedna misao koju ne bih htio da odbacim prije nego je
sasvim

provjerim. Sada, naime, vjerujem da znam što znači

ona tajanstvena riječ Tibo. Zavisi jedino od toga da

li je poglavica Osaga ona dva imena koja je maloprije

spomenuo dobro zapamtio. Prvo bijaše Lo-teh. Vje¬

rojatno je posrijedi neobičan način izgovora Matta

Schahka, jer je prvi glas te riječi izgovorio napola

kao

i, a napola kao r. Vjerojatno je mislio na 'Lothaire', riječ koja na francuskom jeziku znači jedno

ime.

Da, da! — upao je Osaga. — Tako je, upravo tako zvučalo to ime kad ga je Raller izgovarao.

Dobro! Tada ono drugo ime E-ka-mo-teh vjerojatno treba da označuje francusku riječ »escamoteur«,
što znači »žongler«, »opsjenar« koji je vrlo spretan u tome da predmete na neshvatljiv način ukloni i
ponovo ih pokaže.

Uff, uff, uff! — uzviknu Matto Schahko. — Čini mi se da se Old Shatterhand nalazi na pravom, tragu!

Zbilja? — veselo ga upitah. — Da li je taj ranjeni bijelac možda počinio glupost da Osage zabavlja
takvim vještinama?

Da, to je uradio. Zabavljao nas je čarolijama: sad bi stvari nestajale, sad se opet pojavljivale, kako mu
se sviđalo. Smatrali smo ga za tako velikog čarob¬njaka kakvog nema među crvenim ljudima. Svi ljudi
i sve žene, svi dječaci i sve djevojčice čudili su mu se, gledali ga i često se zaprepastili.

81
Dobro! Podsjetit du poglavicu Apača na čovjeka o kome je također slušao priče. Znam da se u mom i
njegovom prisustvu pričalo o nekadanjem veoma slavnom, a iznenada nestalom »escamoteuru«, o
čijim se vještinama tvrdilo da nisu samo neuporedive ved upravo i nedostižne. Njega su zvali Mr.
Lothaire, the king of the conjurers, a toga se sigurno sjeda i Winnetou.

Uff! — suglasi se Apač. — O njemu smo čuli da se priča u Fortsu i kraj logorskih vatri.

A sjedali se još moj brat zašto je taj čovjek nestao?

Da. Krivotvorio je novac, vrlo mnogo novca, a kada su ga htjeli uhapsiti, ustrijelio je dva policajca, a
jednoga ranio.

'Nije posrijedi samo to! — upade Treskow. — Iako mi osobe nisu poznate, ali znam za taj slučaj. Bio je
često spominjan u činovničkim krugovima jer je veoma poučan za svakog policajca. Taj Lothaire je
tako spretno umaknuo progonima i počinio još mnoga ubistva. Njegov slučaj nam je poslužio kao
primjer za pouku. Ne sjedam se više iz koje je francuske kolonije porijeklom i u kojoj se više nije smio
da pojavljuje. Ako se ne varam, bio je kreol sa Martiniquea i poslje dnji put je bio viđen u Bents Portu,
gore u Arkansasu.

Tako je. To odgovara činjenicama i još de bolje odgovarati! — dodao sam. — Lothaire mu je bilo samo
ime. Često se dešava da takvim ljudima ime služi kao umjetnički nadimak. Recite mi, Mr. Treskowe,
možete li se prisjetiti njegova imena i prezimena?

Zvao se ,zvao se,

hm, kako li se samo

zvao? Bilo je to pravo francusko ime, a kada ah,

sada sam ga se sjetio! Zvao se Lothaire Thibaut i

sto mu gromova. Eto to je taj Tibo za kojim se tako dugo uzaludno tragalo, kako sam to maloprije
čuo!

Da, evo nam rješenja! Taka je muž, a wete je žena. Thibaut-taka i Thibaut-wete su gospodin i gospođa
Thibaut. Vračeva žena govorila je kad je spominjala svoje ime i prezime: Tibo-wete-elen. A šta znači
Elen? Nasludujem.

Da se time ne misli na žensko ime Ellen?

Mogude. Ako vračeva žena u svom ludilu nije sebe zamijenila s drugom osobom, ved je zaista Tibaut --
wete Ellen, tada je pokrštena Indijanka iz plemena Moquija.

Zašto iz plemena Moquija?

Zato što govori o svom Wawa, to je brat Derrick. Taka, Wete i Wawa su međutim riječi iz jezika
Moquija. Tibaut-taka bio je čuven opsjenar i nestao među Indijancima jer se među bijelcima više nije
smio nigdje da pokaže. Tom vještom »escamoteuru« nije bilo teško da postane vrač Crvenokož aca i
da stekne velik ugled.

82
Ali boja, boja kože Indijanca?

Pshaw! To je za takvog umjetnika prava sitnica. Ja sam sada gotovo uvjeren da Tibo-taka i Tibo--wete
nisu muž i žena. A ako su to zaista, onda bih mogao tvrditi da Apanatschka nije njihov sin, a p ogotovo
ne sin tog opsjenara koji se prema njemu nije nikad ponio kao prema sinu.

Komanč je sa najvedom pažnjom pratio naše zaključke. Samo se po sebi razumije da je za njega svaka
riječ bila od najvede važnosti. Na njegovom licu su se naizmjenično javljal i proturječni osjedaji. Manje
ga je dirnulo što mu vrač nije otac i što ga smatraju za razbojnika, a više što smo mu osporavali
majku. Vidio sam da mi je htio proturječiti, ali sam ga dobronamjerno upozorio da šuti i obratio se
ponovo Mattu Schahku:

— Poglavicu Osaga smo prekinuli u njegovu pričanju i molimo ga da ponovo nastavi. Bijelac, koji
se zvao Raller, nije se držao ugovora koji je s vama sklopio?

Nije. Bio je varalica kao i svi bljedoliki, izuzimajudi Olda Shatterhanda i samo još nekolicinu. Ratnici
Wasaija su međutim održali riječ. Otišli su do svojih spremišta u kojima su držali kože i krzna i donijeli
ih njemu u logor.

A gdje se to odigralo?

Kraj rijeke koju bijelci nazivaju Arkansas.

Ah! A kraj Arkansasa su Thibauta posljednji put vidjeli. Upadl jivo se slaže. Dali je bilo mnogo kožica?

Bilo je mnogo, vrlo mnogo paketa! Jedan veliki čamac bio je dupkom pun. Sagradili smo ga
bljedolikom od kolaca i krzna. Samo lisičjih krzna bilo je mnogo više od deset puta deset svježnjeva.
Svaki svežanj je vrijedio deset dolara ne računajudi u to i ostala krzna koja su zajedno još i više stajala.

Zar tako mnogo? On ih nije mogao daleko otpremiti, ved ih je ubrzo prodao. Kamo ih je htio
otpremiti?

U Fort Dođge.

O! To je bilo kraj Arkansasa gdje je stigao na veliku i vrlo prometnu Gimarron cestu. Tu je saobradaj
bio vrlo živ i tu je bilo uvijek trgovaca sa krznom koji su imali znatne svote i mogli su u svako doba da
plate takve iznose. No tu je bio i ovedi garnizon. Bila je velika drskost s njegove strane što se uopde
usudio da im se približi kada je učinio ovako veliku prevaru. S vaše strane je bilo veoma neoprezno
što ste mu tu robu povjerili. Vjerujem da ga niste pustili bez pratnje?

Old Shatterhand je pogodio. Bududi da je bio izaslanik velikog bijelog oca, smatrali smo da ne demo
biti neoprezni ako mu poklonimo svoje povjerenje. Morali smo mu vjerovati i imati povjerenja u
njega ved i zato što nas je lično zamolio da ga otpratimo do Fort Manna gdje je trebalo da primimo
protuvrijednost u robi.

Koliko ga je Osaga pratilo?

Šestorica. Ja sam lično među njima bio.

83
- Zar je u čamcu bilo mjesta za toliko osoba? Ne vjerujem!

Dvojicu je poveo u čamcu sa sobom da mu po¬mažu u veslanju. Ostala četvorica su morala da pođu
na konjima duž rijeke. Da bismo mogli pratiti njihov brzi čamac, bilo je potrebno da odaberemo
najbolje konje.

To je lukavo smišljeno. Ja sam naime uvjeren da je bacio oko i na te konje.

— Old Shatterhand je i ovoga puta tačno pogodio.

Bilo je to u ono vrijeme kada je vodostaj na rijeci bio vedi i njezino strujanje povoljno; zbog toga je i

čamac stigao dan prije u Fort nego mi na konjima.

Stigli smo kasno uveče i ušli u Fort pred samo zatvaranje kapije. Dvojicu smo ostavili napolju kraj
svojih konja. Tada se kapija zatvorila i nismo smjeli više izadi. Raller nam je dao da jedemo i uz to
toliko rakije koliko god smo htjeli. Pili smo dok nismo zaspali. Probudili smo se sutradan uveče.
Rallera više nije bilo. Onaj drugi bijelac sa svojom ženom i djetetom je bio nestao. Ni naših konja nije
više bilo, a s njima su nestala i oba ratnika koji su ih čuvali.

Kada smo se raspitivali, doznali smo da je Raller kožice još prije našeg dolaska prodao i da su mu
bile ispladene. Čim smo zaspali zbog djelovanja rakije, naredio je da se njemu i drugom bljedolikom sa
ženom i djetetom otvori kapija, i više ih nitko nije vidio.

Sada je ponovo pala nod te nismo mogli idi u potragu za njim. Bili smo veoma bijesni i zahtijevali smo
svoje

krzno koje se još nalazilo u čamcu kraj obale. Vojnici i ostali bljedoliki su nas ismijavali. Kada smo se
zbog toga još više razbjesnili, zatvorili su nas. Držali su nas tri dana bez jela i vode te nas onda pustili
na slobodu. Tragovi varalica se više nisu mogli vidjeti.

Mi smo unatoč tome tragali i pronašli u grmlju kraj rijeke leševe dvojice ratnika koji su čuvali konje.
Pro-

boli su ih izvan Forta nožem te ih odvukli onamo i sakrili.

Da li ste to ubistvo u Fortu prijavili?

Prijavili smo, ali nas nisu pustili unutra. Zaprijetili su nam da de nas ponovo zatvoriti ako se usudimo
da prekoračimo kapiju. Prinos od lova čitave jedne godine i cijelog jednog plemena bio je izgubljen.
To smo platili svojim konjima i dvojicom ratnika.

Umjesto da nam pruže zatraženu pomod, htjela je vlast bijelaca da nas uhvati. Raller, taj ubojica i
varalica, nije bio glasnik bijelog oca. Kako smo ostali bez konja i bili zatvoreni, nismo mogli da ga
gonimo i kaznimo. To je ta pravica bljedolikih koji govore o ljubavi, dobroti, miru i izmirenju, koji sebe
nazivaju kršdanima, a nas bezbožnicima! Sada zna Old Shatterhand sve što mu imam redi o Tibo-taki i
Tibo-wete. Kao bijelac morao sam se uzdržavati da dajem bilo kakav sud o tome što je ispričao, a
mogao sam mu dati samo neki opdeniti odgovor koji zapravo nije ništa kazivao:

84
Poglavica Osaga je upravo čuo da ja ni jednu rasu ne smatram za bolju od druge. Među svim
narodima i u svim zemljama postoje dobri i zli ljudi. Da li je Matto Schahko kasnije susreo onu
dvojicu?

Nisam. Odonda sam tek danas prvi put čuo imena Tibo-taka, i Tibo-wete. Za onim krezubim čovjekom
tragali smo neprestano na sve strane. Međutim, sva su naša raspitivanja i traženja bila uzaludna. U
međuvremenu prošlo je više od dvadeset ljeta i zima, pa smo prepostavljali da više nije u životu. Ako
ga smrt još nije ugrabila, zamolit du velikog Manitoua da nam ga preda u ruke, jer je Manitou dobar i
pravedan. Bljedoliki međutim to nisu, iako se smatraju za njegove ljubimce.

Nastala je duga stanka. Ni jedan od bijelaca nije imao što da kaže na optužbu Osage ili da je pobije.
Ako sam se ikada našao u neprilici, to je bilo onda kada sam bio prisiljen da šutke prelazim preko
prijekora upudenih bijeloj rasi od pripadnika drugih na¬roda. Sve što bi se moglo redi u obranu ne bi
imalo uspjeha, barem u ovom času. U ovakvim de sluča¬jevima čovjek najbolje uraditi ako vlastitim
držanjem dokaže kako ovakve optužbe ne mogu da se odnose na njega samoga. Kad bi svaki čovjek
tako postupio, oni bi sigurno i ubrzo zašutjeli.

Apanatschku je od svih najviše dirnuo ovaj naš sada završeni razgovor. Vjerojatno je htio da postav i
mnogo pitanja i da dadne, mnogo odgovora. Dao sam mu mig i on je to pametno shvatio i šutio. Zbog
Matta Schahka nije bilo preporučljivo da se o njegovom

odnosu sa Tibo-takom još podrobnije raspravlja. Bio sam ionako veoma zadovoljan što se Osaga nije
sjetio da se raspituje o vezi između Tibo-take i vrača Komanča.

Što se Rallera, tog tobožnjeg izaslanika »velikog bijelog oca« tiče, budila se u meni slutnja koja mi se
još za sada činila dvojbenom. Čuvao sam se da o tome bilo što kažem, iako sam ved do sada iskusio da
sam tim naizgled neosnovanim slutnjama često pogodio pravu istinu.

Kada je Matto Schahko spomenuo da se Raller predstavio kao oficir, sjetio sam se 'generala'
Douglasa. Nije postojao neki određeni razlog da se ove dvije osobe dovedu u vezu. Obo jica su bili
razbojnici. Oni su na bespravan način prisvojili oficirski čin. To je bilo sve, ali još uvijek nedovoljno da
se pretpostavi kako je to jedna te ista osoba. U meni, u mojoj zamisli, ta su se dva lika sve više sli vala
i naposljetku više nisu bila dva, ved jedan jedini. Duševni život čovjeka obiluje tajanstvenim zakonima,
snagama i pojavama. Na njihova djelovanja često ne obradamo nikakvu pažnju. Ako je netko proveo
toliko vremena kraj knjiga i čeprkao po njima, ležao tolike nodi pod krovom prašume, ili pod vedrim
nebom u pustinji, u savani, i duboko ispitao svoj život, naučio je da sluša pobude i glas koji dolaze iz
dubine duše. On im rado ukazuje zasluženo povjerenje.

Što sam Olda Surehanda dovodio u neku vezu, i to u najtješnju vezu sa svim tim osobama, a i
okolnostima, bilo je samo po sebi razumljivo. U svakom slučaju on je bio u središtu tajne i u njegovim
se rukama nalazio ključ a da sam za sada toga nije bio svjestan. Zbog toga sam i odlučio da svoju
slutnju zadržim za sebe, a da je tek nakon našeg susreta iskažem i riječima. Bili smo na putu kojim je i
on išao i morali smo ga vjerojatno uskoro sustidi.

Još dugo sam razmišljao o tome dok smo odlazili na počinak, a i kasnije sve dok nisam zaspao.
Slijededeg jutra, kada smo krenuli, one su se u meni učvrstile, i samo je još jedno pitanje trebalo
odgonetati: na koga su se odnosile riječi Wawa - Derrlck.

85
 Kraj kroz koji smo sada prolazili bio je potpuno pust, bez ijednog stabla i grmlja. Nalazili smo se
između sjevernog i južnog pritoka Salamon gdje se prostirala prerija obrasla travom za bivole.
Popodne smo se približili južnom rukavu i ugledali jednog jedinog jahača koji je dolazio sa sjeverne
strane i na velikoj udaljenosti presijecao naš smjer. Smjesta smo se zaustavili i sjahali kako nas ne bi
mogao da ugleda. No on je nas međutim ved bio primijetio i usmjerio svoga konja prema nama. Zbog
toga smo opet uzjahali i krenuli mu u susret.

Kada smo se našli na takvoj udaljenosti da smo ga mogli jasno prepoznati, utvrdilo se da je to bio
bijelac. Trgnuo se i zaustavio vidjevši da se naša četa sastoji od ljudi dviju boja. To je moglo navesti
čovjeka da posumnja. S puškom 'na gotovs' gledao je u nas. Kada smo se našli na rastojanju od nekih
tridesetak konjskih dužina, podigao je pušku i pozvao nas da stanemo, inače de pucati. Ta je prijetnja
dobro došla našem debelom Hammerdullu. Usprkos prijetnji potjerao je svoju kobilu naprijed te se
nasmijao i dobacio strancu:

— Ne pravite glupe šale, Sire! Možda uobražavate da demo se uplašiti te vaše vrtne štrcaljke ?
Uklonite je i pokažite se dobrodudni kao što smo i mi!

Preko punačkog lica maloga preletio je ljubazan smiješak kojemu nije mogao odoljeti ni jahač, a ni
njegov konj, jer je i on veselo zarzao. Jahač je spustio svoju pušku i odgovorio:

Tu vam uslugu mogu učiniti. Uostalom, ja za sada, što se vas tiče, ništa ne uobražavam, ni dobro ni
loše, iako i sami morate uvidjeti da imam dovoljno razloga da u vas posumnjam.

Da posumnjate? A zašto?

Bijelci i Crvenokošci ne spadaju zajedno. A kada čovjek vidi da se te dvije boje odjednom slože, tada
obično mora da plati račun za tu predstavu.

Kakvo slaganje? Zar ne vidite da je jedan od Indijanaca zarobljen?

Utoliko gore što i onog drugog niste vezali kaiševima. Izgleda da je zarobljenik lijepak za koji ge čovjek
mora prilijepiti!

Da li dete ostati prilijepljeni ili ne, to nam je sasvim svejedno, ali odlijepiti se nedete. Želimo doznati
tko ste i kamo ste krenuli u šetnju sa svojim konjem po ovoj staroj preriji.

U šetnju? Hvala? Put koji sam prevalio nije bio ugodan. No prije nego vam bilo što saopdim, hodu da
znam tko ste!

O, tako! Spreman sam da vam pokorno budem na uzluzi! — Rukom je počeo da pokazuje na svakog
od nas, pa i na sebe, a zatim nastavio -

Ja sam car Brazilije, kao što ste to odmah primijetili na meni. Ovaj nesputani Indijanac jedan je od
sveta tri kralja s Istoka. Jedan je od njih, kao što vam je poznato, bio bijel, drugi crven, a tredi crn.
Ovaj ovdje de svakako biti drugi po redu. Čovjek s onom velikom i malom puškom — pri tome je

86
pokazao na mene — to je Bileam koji de vas sigurno vrlo brzo navesti da govorite. A bijelac do njega
— mislio je na Treskowa — to je začarani princ iz Maroka, a pored njega vidite njegovu dvorsku
budalu.

Kako je na riječi dvorska budala pokazao na Pitta Holbersa, ovaj mu je žustro upao u riječ:

Zatvori kljun, ti stara ptico sprdljivico! Ponašaš se kao da se nalaziš pred menažerijom pa pokazuješ
životinje strancu!

Bile životinje ili ne bile, to je svejedno. Misliš li možda, Pitte Holbersu, stari rakune, da sam mu morao
redi vaša imena? Ti tada ne poznaješ ni mene, a ni zakone Zapada. On je sam, mi smo čitava četa.
Prema tome on mora prvi da odgovori, a ne mi. A ako on to ne učini smjesta, stjerat du mu pušku u
tijelo ili du ga naprosto pregaziti konjem.

On je to naravno rekao samo u šali. Stranac je mogao to shvatiti kao šalu, ali nije morao. Bacio je
prezriv pogled na staru olinjalu Hammerdullovu kobilu, nasmijao se glasno i doviknuo:

— Dobro jutro! Zar da me ova koza paprenjača

pregazi! Ta bi se odmah sva prelomila. Pokušajte samo! Come on!

Debeljko je bio prilično samouvjeren, što se njegova konja tiče, i ništa ga nije moglo toliko razljutiti
koliko šala na račun njegove vanjštine. Tako je i sada bilo.

Njegova dobrog raspoloženja nestade, i tek što je stranac izrekao izazov, začuo se ljutit odgovor:

— Smjesta, smjesta! Go on!

Kobila je začula njoj poznatu riječ. Osjetila je stisak bedara i trzaj uzda i odmah je poslušala. Pojurila
je i naletjela na strančeva konja, što od nje ne bi očekivao nitko koji je nije poznavao. Konj se najprije
zateturao, a nakon drugog napada skljokao se na stražnje noge. Sve se to odigralo tako brzo i
neočekivano da jahač nije više imao vremena da pad izbjegne, pa je izgubio pod nogama uzengije i
izletio iz sedla. A sada je bio red na Dicku Hammerdullu da se smije! Razmahnuo je po zraku svojim
kratkim debelim rukama i uzviknuo:

— Dobar dan! Eno, pao je paprenjak! Samo da se

nije slomio! Zar to nije dobro izvela ta stara koza,

Pitte Holbersu, stari rakune?

Dugonja je odgovorio na svoj uobičajeni način:

Ako smatraš da je za to zavrijedila punu vredu zobi, tada si u pravu, dragi Diče.

Bilo zobi ili ne bilo, svejedno je. Ovdje na žalost ima da brsti samo travu!

Stranac je brzo ustao sa zemlje, podigao pušku koja mu je bila ispala iz ruke i ponovo zlovoljno s jeo u
sedlo. Da se ova gruba šala ne pretvori u zbilju, ja sam mu se sada obratio:

87
— Kao što vidite, čak se i najboljem kauboju može ponekad desiti da stranog konja potcjenjuje,
a svoga uzdiže. Čini mi se da ste se također i u jahačima prevarili. To što j e jedan Crvenokozac naš
zarobljenik nije razlog da nas smatrate za ljude kojima se ne smije vjerovati. Mi smo pošteni
Zapadnjaci.

Kako znamo da se tamo gore na sjeveru, otkuda ste vi došli, motaju skitnice, a kojih se želimo kloniti,
htjeli bismo ipak znati tko ste i šta ste.

Njegova oprema i odjeda kazivala mi je da je kauboj. Sada je bio spreman da mi odgovori:

Upravo zbog tih skitnica bio sam nepovjerljiv prema vama, a to moram i sada biti.

Hm, može biti! Nadam se da du odmah stedi vaše povjerenje ako vam spomenem ime Winnetou koje
vam možda nije nepoznato.

— Winnetou? Kome nije poznato to ime! "

— Da li znate kako je obično obučen i naoružan?

— Da.. Sav je u koži. Oko kukova nosi santillo debe, ima dugačku kosu i srebrom okovanu pušku

na...

Zastao je. Ispitivački je pogledao jedan časak Apača te rukom lupio po čelu i rekao:

— Gdje su samo bile moje oči! Pa to je on lično,

taj slavni poglavica Apača! Sada je sve u redu. Za vas ostale nije mi stalo tko ste. U društvu u kojem

se nalazi Winnetou vlada samo poštenje i nema manguparija. Sada znam da vam smijem redi sve što
želite znati. Ja sam naime zaposlen na Harbourovoj farmi i zovem se Bell.

Gdje je ta farma?

Od ovoga mjesta dvije milje južno.

— Mora da je nedavno osnovana. Ranije ondje nije

bilo ni jedne farme.

To je tačno. Harbour je osnovan tek pred dvije godine.

Mora da je hrabar čovjek koji je farmu osnovao jer se usudio nastaniti u ovoj osamljenosti.

I to je tačno. Mi se ne bojimo. S Indijancima smo do sada izlazili na kraj, no stvar sa skitnicama je

ozbiljnija. Kada smo doznali da se gore na North-- Forku mota takva rulja, odjahao sam da doznam
šta namjeravaju. Sada znam da se nemamo čega bojati jer su oko bacili na Nebrasku. Namjeravate li
još danas dalje, Messieurs?

Jahat demo još čitav sat dok ne nađemo dobro mjesto da se ulogorimo.

88
Zar ne biste radije svratili na našu farmu nego da ostanete pod vedrim nebom?

Ne poznajemo vlasnika.

Velim vam da je to džentlmen od glave do pete, a uz to još i veliki obožavalac Winnetoua, koga je ved
jednom bio vidio. Često je pričao o njemu i o Oldu Shatterhandu, koji su sa svoja dva divna vranca...

I opet je zastao i pogledao u moga konja, jer do sada na njega izgleda nije bio obratio pažnju, te je
brzim i radosnim glasom nastavio:

Ja ovdje govorim o Oldu Shatterhandu, a ispred mene je vranac koji je sličan Winnetouovu kao jaje
jajetu. U vas su dvije puške, Sire. Uostalom, da nije to puška protiv medvjeda i brzometka? Da niste
možda vi Old Shatterhand?

Pogodili ste!

Tada, Sire, tada mi morate ispuniti molbu i podi sa mnom do Harboura! Ni sami ne znate kakvo dete
veselje prirediti njemu kao i njegovim ljudima! Nodenje na farmi je svakako prijatnije nego na
otvo¬renoj preriji, i to još pod vedrim nebom. Za vaše konje de se nadi dobra hrana koja im je
vjerojatno i potrebna, a vi, vi dete biti bolje ugošdeni kod njega no što vam savana može pružiti.

Čovjek je molio tako svesrdno. Njegov poziv je bio iskren, a isto tako bio je u pravu. Našim konjima je
bila potrebna snažna zrnata hrana, a nama je farma pružala mogudnost da svoju zalihu koja nam je
ved bila na izmaku ponovo obnovimo. Winnetoua sam upitno pogledao kako bih doznao šta on misli.
Spustio je časkom vjeđe u znak odgovora, a zatim svoj pogled usmjerio na Osagu. Razumio sam taj
nijemi znak koji je ipak mnogo govorio te rekoh kauboju:

Vidite i sami da imamo zarobljenika. Nikako ne smije da nam umakne. Možemo li biti sigurni da se na
farmi nede ništa poduzeti da bude oslobođen?

To vam garantiram, Sire — odgovorio je, — on de kod nas biti isto tako siguran kao da je i u
podzemnoj tamnici nekog plemidkog zamka! Ako dođete, današnji de dan za Mr. Harboura biti
praznik.

Spremali smo se da napustimo mjesto na kojem smo se bili zaustavili. Matto Schahkove noge bile su
privezane za konja, a rukama je mogao konjem da upravlja jer su mu bile slobodne. Zadržao je konja i
nije htio da nas slijedi. Kada smo ga upitali zašto to čini, objasnio nam je:

Poglavica Wasaija želi nešto da kaže Oldu Shatterhandu i Winnetouu prije no što krenemo dalje.

Neka govori! — pozvao sam ga.

Znam da mi ne želite skratiti život i da dete me opet pustiti na slobodu čim se budemo dovoljno
udarljili, kako ne bih mogao da odjurim svojim ratnicima i da vas gonim. Predao sam Numbeh -
grondehu zapovjedništvo nad sinovima Wasaija jer nisam želio da vas slijede . On je bio protiv borbe i
prepada na bljedolike. Bududi da sam mu predao zapovjedništvo i poručio mu da postupa po
vlastitom uvjerenju, vjerojatno je pogodio moju volju da prekinemo svako neprijateljstvo. Da li de Old
Shatterhand i Winnetou vjerovati mojim riječima?

89
Mi ti ne poklanjamo ni povjerenje a ni nepovjerenje. Iskušat demo te. Neprijatelj se ne pretvara tako
brzo u prijatelja!

Sada čujte što du vam još redi! Ako biste mi sada i pokloniti slobodu, ja vas ipak ne bih napustio.

Uff! — odgovorio je Winnetou.

Neka se samo čudi poglavica Apača. Ipak je tako kao što sam govorio: ja bih zaista jahao s vama i
dalje. Sinod je bilo govora o tome da je Tibo-taka sada vrač kod Naiinija. Tada sam šutio kako bih o
tome još razmišljao. Danas sam donio odluku: jahat du s vama i onda kada budem slobodan jer želim
da zado-bijem prijateljstvo Apanatschke, poglavice Komanča.

A zašto to?

Kada mi postane prijatelj, pomodi de mi da se dočepam vrača Naiinija.

Tada je Apanatschka podigao ruku u znak zakletve i rekao:

— Nikada to nedu učiniti, nikada!

Ispružio sam ruku prema njemu i viknuo istim glasom:

Ti deš to učiniti!

Nikada! — tvrdio je. — Mrzim ga, ali je on ipak moj otac!

Nije.

Tada je njegova žena moja majka!

Tko zna? Ti si oteto dijete. Tibo-taka i Etters su otmičari; u to sam siguran. Vjerujem da je Tibo--wete
sukrivac u otmici. Spreman sam da s tobom i poglavicom Osaga odem do Naiinija i da raskrinkam
vrača tih Indijanaca. Sada radije o tome nemojmo više govoriti, ved produžimo dalje!

Kauboj je stao na čelo kao vođa grupe, a mi smo ga slijedili. Ved nakon pola sata utvrdili smo da se
približavamo rijeci jer se ukazao sočni biljni svijet. Ukazalo se najprije rijetko grmlje i stabla, a zatim
gušde, među kojim su pasla goveda, konji i ovce. Ugledali smo čak i vede površine zasijane kukuruzom
kao i druga polja. Tada se pred nama ukazala zgrada koja nam je imala za ovu nod da pruži
gostoprimstvo.

Kada sam je ugledao, obuzelo me je neko neodređeno uzbuđenje i osjetio sam da bi bilo bolje da
okrenem natrag. Položaj joj je bio sličan Fennerovoj farmi, samo što je ležala mnogo više prema
zapadu i kraj druge rijeke. Na Fennerovoj farmi mi je prijetila smrt, a ovdje sam osjetio nešto što me
upozoravalo da ne kročim u kudu. Krivicu sam svalio na isti položaj farme. Kada je čovjek na nekom
mjestu doživio nešto neugodno, pa čak i preživio opasnost, a onda se nađe na mjestu koje je po svom
položaju slično prijašnjem, tada je potpuno shvatljivo da se zbog tih neugodnih sjedanja budi u
čovjeku osjedaj koji ga upozorava da se vrati.

Na te svoje osjedaje nisam se smio obazirati, pa čak ni govoriti o njima, ako nisam htio da se izložim
opasnosti da budem ismijan ili barem da mi se čude i odmahuju glavom. Kauboj Bell bio je odmakao

90
naprijed da prijavi naš dolazak, i zato smo našli vlasnika farme spremna za doček. Njegovu obitelj su
sačinjavali on, njegova žena, tri sina i dvije kderi, sve same snažne, mišidave prilike na kojima se
vidjelo da se ne boje ni nekoliko Indijanaca, a svakako i nisu imail zbog čega da ih se boje. Na njima se
vidjelo da smo im stvarno bili dobro došli. Njihova radost je bila iskrena. Za naš dolazak je saznala i
posluga koja je stajala pred kudom i bila radoznala da upozna slavnog poglavicu Apača.

Farma je sličila više haciendi na jugu, samo što je više bila građena od drveta. Kraj rijeke Salomon
kamenje predstavlja rijetkost. Ograda oko kude je bila napravljena od širokih i jakih visokih dasaka.
Ograđivala je veliki prostor, a na njegovu sjevernom kraju stajala je stambena zgrada. Na južnoj strani
se nalazilo krovište koje je služilo kao zaklon za stoku. Na ostalim dvjema stranama bile su smještene
jednostavne gazdinske zgrade i boravišta za poslugu i obične goste. Izvan ograde bilo je nekoliko
'korrala' za konje, goveda i ovce. Jedan od njih je bio određen samo za jahade konje Harbourove i za
članove njegove obitelji. U ovom zadnje spomenutom 'korralu' bili su smješteni i naši konji. Po želji
Winnetouovoj i mojoj njih su čuvala dva stajska momka. Nismo ih smjeli izložiti opasnosti da budu
ukradeni, što nam je jedva uspjelo da spriječimo na Fennerovoj farmi. Stambena zgrada se sastojala
od tri prostorije. Dnevna soba zapremala je gotovo polovicu kude, i to cijelu prednju stranu. Imala je
tri prozora na kojima su bila staklena okna. Namještaj je bio jednostavan i masivan, izrađen
vlastoručno. Svuda naokolo po zidovima visili su lovački trofeji i oružje. Stražnji dio kude
zapremala je kuhinja i spavaonica koju su mislili da nama ustupe. Mi to nismo prihvatili i izjavili smo
da demo kasnije priledi kraj otvorenih prozora u dnevnoj sobi.

Nakon srdačnog dočeka i kada su sluge pred našim očima smjestile konje u spomenuti 'korral',
sigurnosti radi smatrali smo za potrebno da se raspitamo da li se na farmi osim njezinih stanovnika
nalaze još i koji drugi ljudi. Vlasnik nam je odgovorio:

Prije pola sata stigao je liječnik sa nekom bolesnicom koju mora da otprati do Fort Wallacea.

Odakle dolaze? — raspitivao sam se.

Iz Kansas-Citiyja. Boluje od neke neizlječive boljke i želi da se vrati svojima. Njezina bolest je neka vrst
raka i toliko joj je unakazila lice da nosi gustu koprenu. Stigli su bez pratnje na dva konja i s jednim
tovarnim konjem.

Taj liječnik je ili veoma smion ili veoma neoprezan čovjek. Sažaljevam tu damu što je toliki put morala
da prevali u sedlu. Postoje i druge mogudnosti.

To sam i ja govorio liječniku, međutim mi je odgovorio potpuno umjesno da je bio prisiljen poduzeti
ovakvo samotno putovanje jer ga je na žalost na to nagnala odvratna bolest njegove pacijentkinje.

Tome se, dakako ne može ništa primijetiti. Kada namjeravaju otidi?

— Sutra ujutro. Oboje su bili veoma umorni, na brzinu su nešto pojeli te se povukli u pomodnu zgradu
na spavanje. Njihove konje smo smjestili straga u dvorištu.

91
Kako ispred kude nije bilo nikakvih sjedala, pošli smo u sobu gdje su nas brzo ponudili dobrim jelom.
Domadin sa ženom kao i djeca morali su sjesti sa nama. Za vrijeme jela se razvio razgovor koji čovjek
obično zove razgovorom kraj logorske vatre. Poglavica Osaga je sjedio s nama, i to između Winnetoua
i mene, privremeno kao slobodan čovjek jer smo ga oslobodili svih veza. Primio je to ponosno, kao
znak našeg povjerenja, i bio nam zahvalan. Bio sam uvjeren da se nedemo pokajati zbog tih mjera s
kojima se, naravno, Treskow nije slagao.

Kada je napolju počeo da se spušta mrak, upalili su veliku svjetiljku koja je osvjetljavala čitavu
prostranu prostoriju. I kao što se svuda pri sjaju svjetiljki bude topli osjedaji i razvezuju jezici i
otvaraju usta, tako je i naš razgovor bivao sve živahniji. Prepričavali su se događaji i doživljaji koje čak
ni najduhovitiji pisac ne bi uspio da izmisli, jer je sam život uvijek bio i ostat de kao pjesnik s
najbujnijom maštom. Naročito nas je razveseljavao Dick Hammerdull svojim drastičnim opisima. No
to ipak nije moglo da ispuni veliku prazninu, na što su farmer i njegovi uzalud čekali: željeli su da i
Winnetou ispriča nešto iz svog života bogatog doživljajima. No tom šutljivom Apaču nije bilo ni na
kraj pameti da na sebe preuzme ulogu pripovjedača samo zato da bi druge zabavljao. On je bio čovjek
djela. Doduše, on je bio neobično darovit pripovjedač, no crpao je iz tog bogatog izvora samo onda
kada ga je na to gonila potreba i kada se radilo o nečemu što drugi nije mogao da izvede. U takvim se
slučajevima njegov slikoviti, snažan govor, mogao da uporedi sa modnom i brzom rijekom kojoj se ne
može ništa da suprotstavi i obiljem svoje vode puni nezasitne kanale i preobražava pustinju u plodan i
bogat kraj.

Harbourovo pripovijedanje bilo je također veoma zanimljivo. Prijašnjih godina proputovao je mnoge
od Sjedinjenih Američkih Država. Doživio je mnogo neobičnih stvari i nakon dugog iščekivanja
konačno uspio u nekoj špekulaciji koja je, po mom mišljenju, bila sasvim poštena. Nakon toga bio je
toliko razuman da se okanio pustolovnog života, pokušao da se nastani bilo gdje i naposljetku, prije
dvije godine, osnovao je ovdje stalan dom kraj rijeke Salomon.

Najviše mi se dopala njegova otvorenost i čvrsta vjera koja je uvijek živjela u njemu i nije ga
napuštala. Isto tako mi se dopalo kod njega i to što nije prihvatio mišljenje koje u vezi s crvenom
rasom vlada u ovim krajevima. Naveo je bezbroj primjera o Crvenokošcima, kojih su karakteri i nazori
mogli da posluže kao primjer svakom bijelcu. A kada je Treskow i unatoč tome tvrdio da su Ind ijanci
nesposobni za svaku civilizaciju, razbjesnio se i postavio mu pitanje koje je u svakom slučaju bilo
veoma ozbiljno:

— šta vi zapravo podrazumijevate pod civilizacijom? Ako vam je ona toliko poznata kao što se čini,
tada mi recite šta je ona dala Crvenokošcu! Navedite mi plodove kojima je taj tako civilizirani bijeli
kršdanin podario Indijanca! Pustite tu vašu civilizaciju koja se odražava samo pljačkom i kupa se u
tuđoj krvi! Mi ne želimo da se govori samo o crvenoj rasi, to nikako! Osvrnite se samo na sve
kontinente, ma kako se zvali! Vidjet dete da svuda vlada stalna pljačka, silovito otuđivanje država, i to
baš od strane onih koji su najviše civilizirani među civiliziranima. Namede se tuđa vlast, uništavaju se
nacije i milijunima i milijunima ljudi osporavaju se njihova iskonska prava. Ako ste valjan čovjek, a za
takvog se svakako i smatrate, tada ne smijete suditi po nazorima onih koji osvajaju, ved po
mišljenjima i osjedajima onih koji su pobijeđeni, potlačeni i podjarmljeni. I ako mi mislite odgo voriti
da je od postanka svijeta uvijek bilo osvajača i osnivača novih država, tada du vam odgovoriti da su to
bili Grci, Rimljani, Perzijanci, Mongoli, Huni, dakle pogani kojima nisu bile poznate riječi: 'ljubi

92
bližnjega svoga!' Vaše jedino oružje treba da je ljubav, a na vašoj zastavi morala bi biti samo jedna
riječ: izmirenje. Kao što je postojao čovjek koji je pronašao prvo ubilačko oružje, bit de također
jednom jedan koji de svojim pesnicama prelomiti posljednje.

Ali koliko vremena ima da prođe dok se to ne ostvari? Ponavljam vam još jednom: nemojte mi više
nikako govoriti o vašoj civilizaciji sve dotle dok se čelikom i željezom prolijeva ljudska krv kao i
prahom i olovom!

Valjani farmer zavalio se u svoju stolicu i zašutio. Nitko se nije usudio da išta protuslovi. Taj inače
toliko uzdržljivi Winnetou prvi je prekinuo tajac. Pružio je svoju ruku prema Harbourovoj, srdačno mu
je stisnuo i rekao:

Moj bijeli brat je govorio tačno one riječi koje se u mojoj duši mogu čitati. Njegov govor je bio govor
pravog poštenog čovjeka. Iz kojih je izvora crpao misli koje se na žalost mogu nadi samo kod malog
broja bljedolikih? Molim ga da mi to saopdi!

To vrelo nije izviralo iz srca bijelog, ved crvenog čovjeka koji je bio veliki propovjednik prijateljstva
među ljudima. Od svih bijelih učitelja i govornika koje sam slušao ne može se nijedan s njime
usporediti. Prvi put sam ga sreo s one strane Mogollon brda, kraj Rio Puercoa. Navajosi su me uhvatili
i odredili da me stave na muke. Tada se među njima pojavio on i održao tako snažan govor da su me
pustili na slobodu još prije no što je završio zadnju riječ. Bio je snažnog duha, a i tjelesno pravi Goli jat
koji se nije bojao ni samog sivog medvjeda.

Uff! To nije bio nitko drugi nego I - kwehtsi'pa!

Nije. Bit de da se poglavica Apača prevario. Navajosi su ga zvali Siks-sas.

To je jedno te isto ime. On je po porijeklu bio Moqui, a ta dva imena u oba jezika znače isto, naime
'Veliki prijatelj'. Bijelci u New-Mexiku i ljudi koji su govorili španjolskim jezikom zvali su ga Padre
Diterico.

To je tačno; to je tačno! Dakle Winnetou ga je također poznavao?

— Nije. Međutim Intschu-tschuna, moj otac, bio mu je prijatelj i često mi je o njemu pričao.
Njegova duša je pripadala velikom, dobrom Manitouu, njegovo srce podjarmljenim ljudima, a
njegova ruka svakom bijelom ili crvenom čovjeku koji je bio u opasnosti ili mu je bila potrebna
pomod. Iz njegovih očiju strujala je samo ljubav. Njegovim se riječima nije mogao nitko suprotstaviti,
a sve njegove misli bile su usmjerene samo na to da oko sebe širi sredu i dobrobit. Imao je dvije
neobično lijepe sestre i mnogi i mnogi ratnici izlagali su svoje živote da osvoje njihovu ljubav. No to je
bilo uzalud. Starija se zvala Tahua (Sunce), a mlađa Tokbela (Nebo). Najednom su obadvije nestale sa
svojim bratom a da nitko nije znao kamo i nitko ih više nikada nije vidio.

Nitko, zbilja? — upita farmer.

Nitko! — odgovori Winnetou. — Sa 'Nebom' i 'Suncem' nestale su sve nade crvenih ratnika, a sa I-
kwehtsi 'paom nestao je čovjek kakav se između dva mora više ne može nadi. On je mome ocu,
Intschu-tschuna, bio prijatelj i brat i vjeran savjetnik. Ovaj ga je duboko skrivao u svom srcu i mnogo

93
bi bio dao, pa čak i izložio svoj život, da dozna kakva je nesreda zadesila to troje, jer tome ne može
biti ni¬kakav drugi uzrok osim nesrede što su nestali i nikada se više nisu pojavili.

Farmer je s velikom i neobičnom pažnjom pratio riječi Winnetoua. Sada je upitao:

Ako je prijašnji poglavica Apača bio spreman na tako veliku žrtvu, da li bi i sadašnji bio također
spreman?

Da, spreman sam da djelujem u ime i u duhu svoga oca čija je duša voljela 'Velikoga prijatelja'.

Divan je i sretan slučaj koji vas je danas k meni doveo. Ja vam, naime, mogu dati obavještenja.

Da bih mogao opisati ogromno djelovanje tih riječi, potrebno je samo redi da Winnetou, taj uzor
mirnog i discipliniranog čovjeka, nije samo ustao sa svoje stolice ved naprosto odskočio, kao da je
opruga izbacila, i bez daha uzviknuo:

Da mi date obavještenja? O I - Kwehtsik'au, o Padre Diteriku, za koga smo vjerovali da je izgubljen?

Zar je istina? Zar je mogude? Mora da je neka zabuna ili pak zabluda!

Nije nikakva zabluda. Mogu vam dati sigurno obavještenje, ali vas na žalost nede mnogo obradovati
kao što bih želio. On više nije na životu.

Uff! Zar je mrtav?

Ubili su ga. Inače mi nije ništa poznato o tome što se dogodilo u vremenu između njegovog nestanka i
smrti. Ja vam čak ne mogu redi ni kako je bio ubijen ni tko je ubica.

Te su riječi ostavile dubok dojam na Winnetoua. Njegovim je tijelom prošao snažan trzaj i dugačka,
bujna kosa, koja mu je inače padala preko ramena, uzvila se i prekrila mu lice kao koprena.

— Uff, uff! — začulo se iza koprene. — Ubili su

ga, ubili! Ubica nam je oduzeo dragocjeni život I -kvehtsi 'paa! Dokaži!

Apač je rukama ponovo prebacio svoju kosu. Iz njegovih očiju su sijevale munje, a usne su mu bile
rastvorene kao da želi svaku farmerovu riječ naprosto progutati.

— Vidio sam mu grob — rekao je ovaj. — Saslušajte me!

Winnetou se polako ponovo spustio na svoju stolicu te glasno i duboko uzdahnuo.

Harbour je otpio gutljaj iz svoje čajne šalice koja je pred njim stajala te je stao da se raspituje:

Da li je poglavica Apača kada bio gore u San-Louis parku i da li poznaje kraj koji se zove Foam--
Cascade?

Da.

Da li poznaje onaj po život opasan brdski puteljak koji odande vodi prema Devils - Headu?

Ne poznajem ni put ni Devils - Head, ali du ih svakako pronadi. Howgh!

94
Na tom sam mjestu stvorio odluku da se odreknem Divljeg zapada i divljeg života. Bio sam oženjen, a
imao sam ved i dvojicu najstarijih dječaka koji su onda naravno bili posve beznačajni maleni dječaci.
Mi smo dosta dobro živjeli, no koga je život Zapada jednom zgrabio, toga ne napušta tako lako, i to je
uslovilo da sam ženu i djecu ostavio — hvala bogu, bilo je to posljednji put. Priključio sam se
nekolicini ljudi koji su namjeravali podi gore za Kolorado da ondje kopaju zlato. Sretno smo stigli
onamo. No što smo se više udaljavali, to sam jače čeznuo za svojom ženom i djecom. Uvidio sam da
nije svejedno da li se čovjek po tim brdima penje kao samac ili kao oženjen i izlaže bezbrojnim
opasnostima. U početku nas je bilo četvorica. Tamo smo stigli samo trojica jer nas je jedan iz
malodušnosti napustio ved na samom podnožju šuma. Nedu da odugovlačim svojim pričanjem, bit du
kratak. Tražili smo s neoposivim naporom i odricanjem više od dva mjeseca a da nismo našli ni traga
zlatu. Tada se naš najbolji kopač survao s jedne litice i slomio vrat. Sada smo ostali samo dvojica i bili
smo uvjereni da demo uspjeti još manje no prije, to znači: ranije ništa, a sada vjerojatno baš ništa. To
se stvarno i obistinilo. Sreda nas nije poslužila u lovu i mnogo smo gladovali. Naša su se odijela
istrgala, a čizme nam spale s nogu. Svuda oko nas samo jad, što se ni u knjizi ne može bolje prikazati.
Ja sam malaksao, moj drug još i više, pa se naposljetku i razbolio. To je bilo vrlo loše po njega jer ga je
stajalo života. Kiša je padala nekoliko dana, a mi smo morali da pregazimo neki planinski potok koji je
opasno nabujao. Htio sam da pričekam dok se ne smiri. On je međutim vjerovao da demo ga sretno
prijedi i morao sam da ga zadovoljim. Voda ga je odnijela sa sobom. Nakon dugog traganja pronašao
sam ga udavljena i razmrskana duboko dolje na dnu. Sahranio sam ga, kao što smo sahranili i onog
drugog: tri stope duboko i pokrio ga hladnom zemljom i ispratio toplim osjedajima. Tada sam ostao
potpuno sam i nisam imao drugog izbora ved da onako napola golih nogu, punih rana i ozljeda,
ponovo krenem svome domu. Snage su me napuštale i samo sam se sporo kretao naprijed, a kada
sam nakon nekoliko dana stigao do Devils --Heada, bio sam potpuno iscrpen. Ondje još nikada nisam
bio, međutim sam znao da je to ono mjesto. Oblik litica je naime toliko sličan đavolskoj glavi kao da je
na tom mjestu sam sotona poslužio kao model nekome kiparu. Bacio sam se u vlažnu maho¬vinu i
najradije bih bio zaplakao. Vode je dakako bilo, ali nisam imao ništa da pojedem jer se obarač na
mojoj pušci bio prelomio. Nisam mogao da ulovim kakvu divljač i ved dva dana ni sam ni jedan zalogaj
stavio u usta. Svega me obuzela klonulost, sklopio sam oči da spavam, a možda da se više nikada ne
probudim.

Međutim, ja sam ih još jednom i protiv svoje volje otvorio. U međuvremenu sam se okrenuo na bok i
moj umoran pogled se zaustavio na nekom drugom mjestu litice. Ugledao sam neka slova koja su bila
urezana nožem ili nekim sličnim oružjem. To me je opet dovelo k svijesti. Učinilo mi se kao da mi se
najednom ponovo vrada snaga. Ustao sam, otišao onamo da pročitam slova. Sada sam utv rdio da to
nisu bila samo slova ved i neke figure. Za neke nisam znao što znače, no bile su to ljudske figure koje
su se nalazile iznad, desno i lijevo od križa uklesanog u stijenu. Ispod križa moglo se jasno pročitati:
Na ovom je mjestu j.B. ubio Padre Diterika iz osvete zbog svog brata E.B.“Ispod toga bilo je uklesano
sunce, a s njegove lijeve strane slovo E, a s desne B.

Kada ;je pripovjedač stigao do ovoga dijela Priče, prekinuo ga je winnetou:

Poznaje li moj brat Harbour možda nekog čovjeka čije ime počinje slovom J. B.?

Takvih ljudi ima vjerojatno na tisude, ne poznajem ni jednoga.

Gdje je bio taj grob? Nije valjda u tvrdoj stijeni!

95
Nije ved sasvim do nje. Humak je bio obrastao mahovinom i učinilo mi se da se netko brine « njemu.

Zar tamo gore u onoj samotinji? Uff! " —To još i nije toliko čudnovato. Neshvatljivije je bilo ono što
mi se tada dogodilo. Možete i sami zamisliti, Messieurs kako mi je bilo pri duši kada sam ondje tako
neočekivano naišao na grob ovog Čovjeka . Moja se slabost udvostručila, kriknuo sam i onesvijestio
se. Prošao je skoro čitav dan dok se nisam osvijestio, jer je upravo bilo prijepodne slijedečeg dana. Od
iznemoglosti i gladi jedva sam stajao na nogama. Odvukao sam se do obližnjeg izvora i pio. Tada sam
se zavukao u grmlje gdje sam na sredu pronašao nekoliko jestivih gljiva koje sam pojeo prijesne. Tada
sam ponovo zaspao. Kada sam se opet probudio, približavalo se veče . Pokraj mene ležala je polovica
ispečene brdske ovce. Tko ju je ostavio? To nije bilo neko beznačajno pitanje. Međutim, ja o tome
nisam mnogo razbijao glavu, ved se prihvatio jela i jeo,jeo i jeo dok nisam bio potpuno sit i ponovo
zaspao. Tek sam se slijededeg jutra probudio okrijepljen. Ostatak mesa još je ležao kraj mene. Sakrio
sam ga i krenuo u traganje za dobročiniteljem. Nisam naišao ni na kakav trag, a i svaki moj zov bio je
uzaludan. Tada sam se vratio grobu, izvukao meso iz skrovišta i okrenuo putem koji vodi dolje za
Foam - Cascade. Put je veoma opasan. Sretno sam ga prevalio. Slijededeg dana, kada mi je meso ved
bilo na izmaku, susreo sam lovca koji me je prihvatio. Kako sam sišao s parka i stigao kudi, to je sada
sporedna stvar. Ispričao sam vam ono što je glavno. Poglavica Apača de vjerovati mojoj tvrdnji da je
Padre Diterico bio ubijen.

Winnetou je duboko pognuo glavu i podbočio je jednom rukom, te mu nisam mogao da sagledam
lice. No, kada ju je podigao, na njegovu licu još uvijek sam vidio izraz sumnje. Upitno me je pogledao.
Na te njegove nijeme riječi odgovorio sam:

Ne sumnjam nimalo u to da je ubistvo zaista bilo izvršeno.

Onda moj brat Shatterhand vjeruje u onaj grob i u ona slova? — upitao je Apač.

Da. U onom grobu leži čovjek na koga misliš!

Znači da moj brat Shatterhand raspolaže sa još nekim vanrednim dokazima? Winnetou vidi u njemu
da misli i premišlja. Da li se to odnosi na grob u planini?

Da. Naš gostoljubivi Mr. Harbour mi je daleko više ispričao no što i sam sluti. Najzad sam pronašao
onog do sada uzalud traženog Wawa Derricka. To je I - kwehtsi'pa.

Uff!

Još i više deš se čuditi kada čuješ što du ti dalje redi. Tikbela, Padreova mlađa sestra, je Tibo-wete,
žena vrača Naiinija.

Uff!

A dalje ti mogu i to redi da Tahua, Padreova starija sestra, možda čak još živi.

Tvoje misli čuda stvaraju; one uskrsavaju mrtve!

Čuo si da je ispod nadgrobnih riječi bilo isklesano sunce. Starija se sestra zvala Tahua, to jest Sunce.
Ona je podigla grob i isklešala spomenik, znači da je još živjela kada je on bio ubijen.

96
— Uff! Ta misao je toliko jednostavna i ispravna te se i sam čudim što se nisam toga sjetio! A Tahua
— ona još živi — donijela je onu polovicu ispečene brdske ovce?

Da. Svaki darovatelj mesa koji nema veze sa grobom, ved sa ubistvom, vjerojatno bi se pokazao. Ovaj
se međutim nije pojavio, znači da je u nekakvom odnosu s ubijenim.

Moglo bi se pretpostaviti da je to bio i ubica jer se on nikako ne bi smio pokazati na mjestu zločina —
dodade Treskow. — Poznato je da mjesto zločina uvijek privlači ubicu.

Dozvoljavam. Međutim, darovatelj ili darovateljica mesa tim činom pokazuju da imaju samilosno srce
i da su milosrdni. Kako se te osobine slažu s onima koje se pripisuju ubici i koje su sasvim suprotne
prirode?

Znači da Old Shatterhand zbilja misli da je to bila Tahua? — javio se sada ponovo Winnetou. — Kakav
ju je razlog mogao nagnati na to da živi toliko vremena skrivena, pogotovo kada zna da u dalekoj
domovini ima mnogo prijatelja koji žale za njom?

To je možda tajna koju još ne mogu da odgonetam. To ne znači da postoji samo jedna. Upravo zato
što mjesto zločina stalno privlači ubicu, ona se drži tog mjesta da ga ondje dočeka! Možda se ona nije
vratila u domovinu još i zbog toga što joj to njezina obitelj nije dozvolila.

Obitelj? Smatra li moj brat da bi ona mogla biti udata?

Zašto ne? Ako je mlađa sestra žena jednog čovjeka, starija je to mogla biti ved i prije!

Da. Međutim postoje neke okolnosti koje se ne slažu sa vašim pretpostavkama, ma koliko bile
oštroumne — upade Treskow.

A koje su to?

Harbour je bio Padreov prijatelj. Poznavao je i njegovu sestru, a ona njega isto tako. Zar nije tako?

Da.

Kraj njegovog groba srušio se od gladi i nepoznata ruka mu je pružila meso. Da je to bila Tahua,
Padreova sestra, koja mu ga je dala, ona se pred njim, svojim prijateljem, ne bi skrivala, ved bi ga
naprotiv uzela pod svoju zaštitu i njegovala.

Ona se bojala da je Harbour ne prepozna, a željela je da tome izbjegne.

Ali jedna tako slabašna žena ne bi mogla tamo gore, u Rocky Mountainu, živjeti onako usamljenim
teškim i napuštenim životom!

Zar je sama gore? Zar baš u vezi s time ne postoji velika razlika između očvrsl e Indijanke i bijele žene?

To je tačno. Na svaki moj prigovor imate odgovor koji moram prihvatiti.

I unatoč tome manje se služim tvrdnjama, a više slutnjama. Naš cilj je do danas bio da stignemo do
Foam-Cascadea. Kada stignemo gore, posjetit demo grob, i tada de. se vjerojatno pokazati koja je od
mojih pretpostavki bila tačna, a koja netačna.

97
Da, posjetit demo grob — povlađivao mi je Winnetou. — Mi demo, a i moramo udi u trag ubistvu i
ubici, pa čak i nakon toliko vremena. Teško njemu kada ga budemo uhvatil i! Mom bratu
Shatterhandu nisam nikada protuslovio kada je bio blag u svojim postupcima. Ovdje, međutim, nedu
pokazati milosti!

Ove riječi su ponovo dokazivale kako je divan i neuporediv čovjek bio Winnetou. Bio je uvjeren da de
nakon više od dvadeset godina udi u trag ubici. Ja sam to od njega i očekivao, iako bi drugi preko toga
prešli smješkajudi se. Čak da se i sva traganja pokažu uzaludna, otvaranje groba bi moglo biti neki
putokaz. Sredom, mogao sam ved sada da poduprem njegove namjere te sam rekao:

čak sam i ja u tom slučaju spreman da se što strože postupa. Čvrsto sam uvjeren da nam posjet groba
nede biti uzaludan. Jedan od ubica je ved krenuo gore.

Uff! Tko je to?

Douglas, takozvani general.

Uff, uff! Zar je i taj čovjek sukrivac u tom ubistvu? Kako je Old Shatterhand došao na tu misao?

Vjerojatno dete se još sjedati da je 'general' ranije na Helmersovoj farmi izgubio prsten koji su meni
predali. Nataknuo sam ga na svoj prst i nosim ga još i danas. Sada sam ga skinuo i pružio ga Apaču s
ovim riječima:

— Ovaj prsten je mom bratu poznat još sa Helmers Homea. Neka malo pogleda slova na unutar¬

njoj strani.

Uzeo je prsten, razgledao ga i vidio na njemu E.B. 5. VIII. 1842. Tada ga je dao farmeru i rekao:

— Dobro bi bilo da naš brat Harbour ove znakove

uporedi s onima na stijeni groba pa da se uvjeri da

smo ved sada u tragu ubicama!

Oslovijeni je prihvatio taj poziv i uzviknuo:

— AH devils! To su ista ona slova E.B. koja sam

tamo na onoj stijeni čak i na dva mjesta pronašao!

A ime ubice počinjalo je također slovom B, koje je

doduše imalo još jedno...

Nisam čuo što je dalje govorio jer je moju pažnju privuklo nešto sasvim drugo. Farmer je sjedio
nasuprot meni, naime pred jednim prozorom. Kako sam u njega gledao, moj pogled je obuhvatio i
prozor. Ugledao sam glavu nekog čovjeka koji je napolju stajao i gledao unutra. Koža njegova lica bila
je svijetla kao u bijelca i lice mi se učinilo poznatim. Tog sam čovjeka sigurno ved jednom vidio, jedino
se nisam odmah sjetio gdje je to bilo. Upravo sam prisutne htio da upozorim na nepoznatog

98
prisluškivača, kada je Matto Schahko, koji je do mene sjedio, hitro podigao ruku i viknuo da je sve
odzvanjalo:

— Tibo-taka! Vani pred prozorom stoji Tibo-taka!

Svi kojima je to ime bilo poznato skočili su na

noge. Da, bio je to vrač Naiinija! Njegovo lice danas nije bilo bakrene boje, ved svijetlo kao u bijelca.
To je bio i razlog što ga odmah nisam prepoznao. Takav neprijatelj pred prozorom, a mi ovdje u sobi, i
svi jasno osvijetljeni! Sjetio sam se hica starog Wabblea na Fennerovoj farmi i viknuo sam:

— Ugasite brzo svjetlo! Mogao bi da puca!

Još nisam do kraja ni izrekao ovo upozorenje i ved se prozorsko okno rasprskalo, a u otvoru se
pojavila jedna puška. Jednim skokom otrčao sam do obližnjeg ugla vanjskog zida u zaklon. Tada je v ed
i zapraskao hitac koji je vjerojatno bio meni namijenjen. Metak je prošao iznad moje stolice ravno u
zid kuhinje. Puška je bila brzo povučena. Odjurio sam do svjetiljke i ugasio je tako da je mrak
obuhvatio i vrata. Potrčao sam do njih, otvorio, izvukao iz opasača revolver i provirio napolje. Na
nebu se još nije pojavila ni jedna zvijezda. Napolju je vladao mrkli mrak i nije se nitko mogao vidjeti.
Nisam uspio ništa da čujem, jer su prisutni podigli neopisivu galamu, koju je Winnetou uzaludno
pokušavao da stiša. Prišao mi je, bacio brz pogled u tamnu nod te me pozvao:

— Ne smijemo ovdje ostati, pođimo dalje odavde!

Da je vrač bio pametan momak, ne bi napustio

svoje mjesto, ved mirno čekao da se pojavim na vratima pa da tada opali drugi hitac. Ovako je on ved
nakon prvog promašenog hica pobjegao. Kada smo se Winnetou i ja brzim trkom udaljili od kude i
galama nam više nije mogla da smeta, legli smo na zemlju, pribljubili uho uz tlo i oslušnuli. Jasno smo
razabrali brzi topot triju konja koji su se udaljivali od farme prema zapadu.

Tri konja? Znači da vrač nije bio sam na farmi? Kako je samo uspio da se sa dalekog juga probije čak
ovamo gore u Kansas, i to kroz područja neprijateljskih indijanskih plemena? Kakav li je uzrok i kakvu
li je svrhu mogao da ima taj daleki i težak put?

Bududi da sam bio naviknut da svaki događaj obuhvatim brzim a ipak temeljitim pogledom, kako bi
iza toga bez oklijevanja stvorio odluku, pa da na eventualne opasnosti budem ved unaprijed spreman,
sva sam ta kao i ostala pitanja brzo i još jednom razmotrio, a Winnetou je, čini mi se, to isto uradio. S
time je završio brzo kao i ja. Topot konjskih kopita još nije zamro, znači prošlo je samo nekoliko
časaka od početka do kraja našeg razmišljanja. Rekao je:

Tibo-taka se preobrazio u bljedolikog, u bijelog liječnika koji želi da odvede bolesnicu oboljelu od raka
gore za Fort Wallace. Šta veli na to moj brat Shatterhand?

Tačno si pogodio. Bolesna lady je Tibo-wete, njegova bar tjelesno zdrava žena, za koju govori da je
bolesna kako bi joj lice mogao velom da sakrije, i to zato da se ne vidi kako bijelac jaše sa crvenom
ženom. Oni naravno ne namjeravaju otidi za Fort Wal-lace, ved sa 'generalom' gore za Kolorado. Sa
ubicama demo se sastati gore kraj groba ubijenog. Dođi unutra da upitamo farmera!

99
Vratili smo se kudi. Svi koji su se nalazili u sobi bili su izašli napolje s oružjem u rukama.

Bio sam zadovoljan kada sam ustanovio da se Matto Schahko nalazi među našom grupom. Mogao je
iskoristiti priliku da pobjegne, Što to nije učinio, bio je siguran dokaz da je njegova namjera ozbiljna,
naime da dobrovoljno jaše s nama. Prišao sam mu i rekao:

Poglavica Osaga je od ovoga časa slobodan. Naša remenja nede se više dotadi njegovih udova, i sada
može da ode kamo god želi.

Ostat du s vama! — odgovorio je. — Trebalo je da me Apanatschka odvede do Tibo-take. Taj mi ni u

kom slučaju nede modi da umakne jer je osobno došao. Da li dete podi za njim?

Bezuvjetno! Zar si ga odmah prepoznao?

Da. Prepoznao bih ga i nakon tisudu ljeta. Šta li traži ovdje u Kansasu? Zašto se nodu prikrada ovoj
farmi?

— Nije se prikradao, ved kradomice otišao, i, razumije se, gromkim, no na sredu bezuspješnim hicem.
To du ti odmah i dokazati.

Da bih to učinio, obratio sam se farmeru koji se nalazio u mojoj blizini:

Da li je liječnik s onom bolesnom ženom još ovdje?

Nije — odgovorio je. — Kauboj Bell reče da je otišao.

Taj čovjek nije bio nikakav liječnik, ved vrač Naiinija, a ona žena je bila njegova squaw. Da li je netko
od vas govorio s onom ženom?

Nije. Ali ja sam čuo kada je govorila. Tražila je od onog tobožnjeg liječnika neki Myrtle - wreath. Tada
ju je brzo odveo iz sobice u sporednu zgradu.

Pa on je najprije namjeravao otidi. Kako je došao na tu misao da promijeni svoju odluku?

Tada je prišao kauboj i rekao:

U vezi s time mogu vam dati najpodrobnija obavještenja, Mr. Shatterhande. Stranac je ušao u
dvorište da pogleda svoje konje. Čuo je glasan smijeh u sobi u kojoj je Mr. Hammerdull upravo pričao
neku svoju veselu dogodovštinu, pa me je upitao tko su ti ljudi tamo unutra. Rekao s am mu, no
unatoč mraku primijetio sam da se uplašio. Zajedno smo pošli do pročelja kude, gdje je izdaleka
pogledao kroz prozor u sobu. Tada mi je u povjerenju saopdio, davši mi nekoliko dolara, da je ovdje
više nego suvišan. Rekao mi je da je prije kratkog vremena u Kansas-Citvju imao s vama neki proces u
vezi s nekim novcem koji je dobio, te da ste se vi zbog toga zakleli da dete se krvavo osvetiti. Zato i
misli da mu ovdje život nije siguran pa de se radije potajice udaljiti. Bijednik je bio veoma ustraše n.
Bilo mi ga je žao i pomogao sam mu da se neopazice udalji iz kude i dvorišta. Otvorio sam mu plot iza
kude i propustio njega i ženu s tovarnim konjem. Mora da je sva tri konja privezao na prikladnoj
udaljenosti i tada se ponovo došuljao natrag.

100
Drukčije i nije moglo da bude. Mr. Bell, učinili ste veliku grešku. Niste krivi jer niste znali da je taj
čovjek razbojnik. Da li je samo o meni govorio?

Da.

A ništa o ovom mladom, crvenom ratniku, kojega zovemo Apanatschka?

Ni jednu riječ!

Well! Sada bih rado pogledao prostoriju u kojoj se zadržavao sa ženom.

Kauboj je upalio fenjer i odveo me kroz dvorište u veoma nisku zgradu koja se sastojala samo od
četiri zida i ravnog krova, znači samo jedna prostorija. Nisam računao da de u velikoj opasnosti koja
mu je prijetila biti toliko neoprezan pa da za sobom ostavi nešto što bi za nas moglo biti važno. Po
svom običaju nisam htio ništa da propustim što u takvim slučajevima nalaže oprez i razumnost. I
zbilja nisam ništa našao. Ipak sam obavio svoju dužnost te se zadovoljan vratio u sobu u kojoj su opet
svi bili na okupu i vodili razgovor o nastalom događaju.

Ako sam rekao 'zadovoljan', zato sam imao dobar razlog. I danas sam ovdje upravo, kao i na
Fennerovoj farmi, nekim čudom izmaknuo smrti. Unutarnji glas koji me j e upozoravao pri našem
dolasku bio je svakako znak nekog predosjedaja. Nisam ga poslušao, a ipak me je spasio jer mi je u
onom trenu usmjerio pogled prema prozoru. Podudarnost između ovog današnjeg dogođaja i onog
na Fennerovoj farmi bila je neobična. Nedostajao je još samo prepad na naše konje, a možda i na nas
osobno. Tada bi obje večeri bile potpuno iste!

Dakle, neki unutarnji glas me je na Harbourovoj farmi spasio od smrti kao što je to bilo i na
Fennerovoj. Sjedio sam sada opet na istoj onoj stolici na kojoj me je vračev metak imao da pogodi.
Duhovi se još nisu bili smirili i minuli događaj se prepričavao s iskonskom živahnošdu. Najvede učešde
u toj neočekivanoj pojavi Tibo-take i Tibo-wete morao je, naravno, imati Apanatschka koji je
obadvoje smatrao za svoje roditelje i unatoč mom pobijanju još ih je i sada sigurno smatrao za
roditelje. Osim Winnetoua i mene svi svi mu nešto govorili, a on je samo nijemo klimao glavom. Meni
i poglavici Apača je to bilo shvatljivo. Šta im je on imao da odgovori i kaže? Mi svi nismo dobro mislili
o tim Tiboovima. Apanatschka nije mogao da se brani, a nije imao potrebnih dokaza da ih se odrekne.
Nije mu ništa drugo ostajalo nego da šuti.

Ostali su navodili bezbroj pretpostavki u vezi s dolaskom vrača i njegove žene ovamo u Kansas.
Izmijenjali su svoja mišljenja o svrsi i cilju njihova dolaska. Winnetou i ja veselili smo se gledajudi i
slušajudi ih kako naprežu svoju oštroumnost i međusobno se prepiru, i kako jedan drugog žele da
navedu na krivi put na kojem se i sami nalaze. Nismo smatrali za potrebno da ih upoznamo sa svim
onim što smo sami znali. Konačno su se morali zadovoljiti našim čvrstim obedanjem da demo sutra
slijediti vrača i da demo uskoro biti o svemu obaviješteni što nam još danas nije bilo jasno.

Kako smo rano htjeli krenuti dalje, pripremili su nam u sobi naše ležaje. U Tibo-taku ipak nisam imao
mnogo povjerenja. Bilo je ipak mogude da se još ove nodi odluči na povratak i da učini nešto što bi za
nas moglo biti štetno. Zbog toga sam i sada htio osigurati stražu, i to isto onako kako smo činili kada
smo nodu logorovali i u slobodnoj prirodi. Harbour se tome protivio i rekao:

101
— Ne, Sire, to ne dozvoljavam. Vi ste ovdje na proputovanju i ne znate sa čime se još možete suočiti.
Moglo bi se desiti da još mnogo nodi mirno ne spavate. Dakle, pošteno se ispavajte danas kod mene!
Imam ja kauboja i stajskih momaka koji de rado preuzeti stražu, uvelike počašdeni što im se pružila
prilika da vas vide.

— Zahvaljujemo na vašoj ponudi, Mr. Harboure —

odgovorio sam. — Spremni smo da je prihvatimo s pretpostavkom da ti ljudi smotreno izvrše zadatak.

— Pa to se samo po sebi razumije. Ovdje stanujemo i živimo u nekoj vrsti poludivljine i naviknuti
smo na oprez. Uostalom, ovdje se radi o jednom jedinom čovjeku, koji je uz to još i kradomice
pobjegao od straha pred vama. Njegovu ženu uopde ne moramo uzimati u obzir. U slučaju da taj
čovjek bude toliko drzak pa se ponovo vrati, moji bi ga ljudi tako udesili da nijedan štavljač ne bi više
našao posla na njegovoj koži. Možete mirne duše podi na spavanje.

To smo i uradili. No, prije toga sam još jednom otišao do 'korrala' da vidim šta je s konjima.

Farmer je svakako imao pravo. Ovdje se radilo samo o vraču kojega je ved i samo prisustvo njegove
žene ometalo da poduzme nešto protiv nas. Mene je ipak obuzeo neki nemir i nije mi dao da zaspim.
Neprestano mi se nametala sličnost današnjeg daha s onim na Fennerovoj farmi i stalno se u meni
budila misao: a sada još jedino nedostaje, prepad!

To je bio i razlog što sam kasno zaspao. Imao sam težak san čijeg se sadržaja danas više ne sjedam.
Jedino se sjedam da me je bio obuzeo strah i da sam bio sretan kad sam se nakon kratkog vremena
opet probudio. Ustao sam i pošao tiho napolje pazedi da ne probudim spavače. Zvijezde su sjale.
Čovjek je mogao prilično daleko da vidi. Ponovo sam otišao do 'korrala' u kojem su dva momka držala
stražu.

Da li je sve u redu? — upitao sam dok sam za sobom zatvarao rešetkasta vrata.

Da — odgovoriše mi.

— Hm! Moj i Winnetouov vranac obično leže nodu. Sada stoje. To mi se ne sviđa.

Oni su upravo sada ustali, svakako zato što ste došli.

Zbog toga sigurno nisu. Da vidimo!

Prišao sam našim konjima. Njihove glave bile su okrenute prema zgradi. Iz njihovih očiju izbijao je
nemir. Kada su me ugledali, zafrkali su. To su činili zbog brižljive dresure. Bili su naučeni da se u
odsustvu svojih gospodara drže nečujno, čak i onda kada osjete opasnost koja se približava. Međutim
kada su njihovi gospodari bili kraj njih, frktanjem su im ukazivali na nju. Osjetili su opasnost, ustali, ali
su se držali mirno jer nisam bio kraj njih. Sada, kada sam tu bio, upozorili su me. Vratio sam se
stražarima i rekao:

102
Nešto je u zraku. Što, to još ne znam. Budite oprezni! U blizini kude se nalaze ljudi. Pokazat de se jesu
li prijatelji ili neprijatelji. Ne vide se. Bit de da su se sakrili. Prijateljima jasno nije potrebno da se
skrivaju. Oni su ili iza onog grmlja ili su ved stigli bliže i leže u visokoj travi.

Do vraga! Da nisu možda skitnice zbog kojih je Bell bio odjahao do North - Forka pokraj rijeke
Salomon?

Vidjet demo. Bolje je da mi prvi zasviramo nego da čekamo neprijatelja da on to učini. Gle, tamo,
upravo nasuprot ulaznim vratima sada se nešto diglo iz trave. Ja se dakle ne mogu vratiti u sobu, ali
du svoje drugove probuditi. Jesu li vam puške pri ruci?

Da, tamo su prislonjene.

— Uzmite ih da zaštitite ulaz. Međutim, nemojte

pucati prije no što vam kažem!

Prinio sam obje šake ustima, savio ih i tri puta ispustio krik ratnog orla, i to tako glasno da se morao
čuti daleko i na pola engleske milje. Samo nekoliko sekundi iza toga odjeknuo je isti krik jedanput u
sobi. To je bio Winnetouov odgovor, kome je moj način upozorenja bio veoma dobro poznat. Samo
nekoliko trenutaka kasnije ugledao sam kako mnoge tamne prilike iskaču iz trave. Zrak je zadrhtao od
urlika u kojem sam prepoznao bojni zov Cheyennes-Indijanaca.

Šta li oni traže ovdje? Zašto su s područja izvora rijeke Republican došli ovako daleko dolje? Htjeli su
izvršiti prepad na farmu, znači da su iskopali ratnu sjekiru kao i Osage. Mi se nismo imali čega bojati
jer među nama nije vladao samo mir ved smo se bili čak i sprijateljili. Potrebno je samo da se
prisjetimo što je Matto Schahko pod »stablom sa kopljem« pričao starom Wabbleu o Winnetouu.
Ovaj je stao na čelo Chevennesa i s njima osvojio logor Osaga. Oni su mu dugovali zahvalnost. Ja
doduše nisam bio prisutan, ali ni jedan Indijanac ne može biti Winnetouov prijatelj, a Old
Shatterhandov neprijatelj. Dakle, bio sam se odmah smirio kada sam po ratnom urliku prepoznao da
su napadači Chevennesi.

Bilo je čudno što nisu prije izvršili prepad na konje, što je inače običaj kod Indijanaca. Izgleda da je
napad za sada bio usmjeren samo na kudu, iz čega se moglo zaključiti da je posrijedi neki naročiti
uzrok. Nije bilo potrebno da se brinem za obranu 'korrala' jer se ni jedan jedini Crvenokožac nije
približavao. Vidio sam da su se svi okupili pred kudom. Sigurno su namjeravali da se potajice došuljaju
do vrata kako bi kroz njih provalili i upali u zgradu. Moj orlovski krik ih je u tome spriječio j er sam
njime probudio stanovnike. Prepad je bio osujeden.

Bio sam radoznao što de se sada dogoditi. U kudu nisu mogli udi, a bili su toliko neoprezni da se
zadrže pred njom. Zar ni jedan od njih nije pomislio da bi netko od onih koji se unutra nalaze mogao
pucati kroz prozor? Stajali su pred pročeljem kude u polukrugu obuhvativši oba ugla i još uvijek vičudi
i urlajudi. Poslije toga nastao je duboki tajac. Poznajudi moga Winnetoua, bio sam uvjeren da de sada
progovoriti. I zaista, to se i obistinilo. Otvorio je vrata, neustrašivo istupio naprijed i doviknuo svojim
sonornim glasom:

— Odjeknuo je ratni krik Chevennesa. Ovdje stoji Winnetou, poglavica Apača, koji je lulu prijateljstva

103
i mira popušio s njima. Kako se zove vođa ratnika koje pred sobom vidim?

Iz sredine polukruga odgovorio je glas:

Ovdje je Mahki Moteh (Željezni Nož) vođa Chevennesa.

Winnetouu su svi istaknuti ratnici Cheyennesa poznati, ali među njima se ne nalazi ni jedan po imenu
Mahki Moteh. Otkada je taj koji se tako naziva poglavica Chevennesa?

To on kaže samo onda kada je raspoložen za to!

Zar nije raspoložen? Zar se stidi svoga imena ili se ime stidi njega? Zašto su Chevennesi s ratnim
krikom navalili na ovu kudu? Šta traže ovdje?

Hodemo Matta Schahka, poglavicu Osaga.

Uff! Kako vi znate da se on ovdje nalazi?

Ne treba ni to da vam kažemo.

Uff, uff! Izgleda da Chevennesi znaju samo urlati, a ne i govoriti! Winnetou je naviknut da mu se
odgovori kada nekoga nešto upita. Ako mu ne odgovorite, vratit de se u kudu i mirno de čekati na ono
što de se iza toga dogoditi.

Mi demo izvršiti prepad na kudu jer zahtijevamo Matta Schahka, Osagu. Dajte nam ga, i mi demo
otidi!

Za Chevennese de biti bolje ako odmah odu i ne čekaju dok ga dobiju!

Nedemo otidi prije nego što ga dobijemo. Znamo da se u kudi nal azi Winnetou i Old Shatterhand.
Unutra je i neki mladi ratnik, po imenu Apanatschka. I on nam mora biti izručen.

Hodete li da ubijete Matta Schahka?

Da.

A i Apanatschku?

Ne. Njemu se nede ništa desiti. Među nama se nalazi netko koji s njime želi da govori. Nakon toga
može idi kamo god ga je volja.

On vam nede dodi, a nede ni Matto Schahko.

Winnetoua je obuzelo sljepilo. Zar ne vidi da ovdje stoji i više od osam puta deset ratnika? Šta mogu
svi unutra da poduzmu protiv nas ako izvršimo prepad? Ostaje im samo smrt. Poglavici Apača dajemo
sat vremena da se posavjetuje s Old Shatterhandom. Ako nam poslije tog vremena ne budu izručeni
Matto Schahko i Apanatschka, morat dete svi umrijeti. Howgh!

Prije nego što je Winnetou stigao da odgovori, dogodilo se nešto što ni on, a ni vođa Chevennesa nisu
mogli očekivati, a to je došlo s moje strane. Sam način neuspjelog prepada na farmu odavao je da s
neiskusnim ljudima imamo posla. Usmjeriti napad samo na prednju stranu kude, a da ne bude sasvim

104
opkoljena, i uz to se postrojiti u luku i izložiti se našim mecima, sve su to bile greške na koje se čovjek
mogao samo nasmijati. Ved samo to što ih je Apač jednostavno nazvao »Chevennesima«, a ne
»ratnicima Chevennesa«, pokazalo mi je da na njega tih osamdeset Indijanaca nije ostav ilo nikakav
dojam. I predobro sam poznavao svoga Winnetoua. Zar da se s ovim ljudima postupa kao sa starim,
iskusnim ratnicima? To mi nije bilo ni na kraj pameti. Nismo bili skloni da im pružimo priliku da se
pohvale kako smo s njima postupali kao sa sebi ravnima. Zato sam se i povukao kroz ulaz u 'korral', i
pazedi da me ne primijete, legao dolje te se vukao kroz travu sve do samog začelja polukruga, dok se
nisam našao iza onog mjesta na kojem je stajao »Željezni Nož«. Mogao sam to brzo izvesti, a i lako j er
su svi Crvenokošci gledali prema kudi i nisu obradali pažnju što se iza njihovih leđa događa. Kada je
Mahki Moteh izgovorio posljednju riječ, onaj zapovjednički »howgh!«, ustao sam, pojurio naprijed i
stigao do polukruga, probio red Indijanaca i stao do vođe još prije no što su uspjeli u svom
iznenađenju da me u tome spriječe. Winnetou, koji je stajao kraj vrata, nije još ni stigao da odbije
njihov smiješan ultimatum, što su u stvari zavrijedili, a ja sam glasno viknuo:

— Nije potrebno da čekate čitav sat i doznate što

smo zaključili. Neka Chevennesi to odmah doznaju.

Moja pojava u samom polukrugu, i to među njima, izazvala je veliko uzbuđenje. O tome se nisam
uopde brinuo, ved sam nastavio:

— Ovdje stoji Old Shatterhand, čije je ime vjerojatno svim Chevennesima poznato. Ako se među
njima nalazi netko koji se usuđuje da na mene digne ruku, neka mi pristupi!

Što sam namjeravao, to se i dogodilo: umjesto uzbuđenja nastao je potpuni tajac. Moj na izgled
smjeli, čak i odvažan nastup samo ih je iznenadio. Moj ih je izazov međutim zaprepastio. Bez
dvoumljenja sam iskoristio taj utisak, uhvatio vođu za ruku i rekao:

— Neka Mahki Moteh još ovog časa čuje šta smo odlučili. Neka pođe sa mnom!

Čvrsto ga držedi za ruku pošao sam prema kudi. To se više nije moglo nazvati hrabrošdu, ved drskošdu.
No to je djelovalo: bio se toliko zbunio i nije se uopde sjetio da mi se odupre. Poslušno, kao neko
dijete, pošao je sa mnom do Winnetoua, koji je još uvijek stajao na vratima i uhvatio Chevennesa za
drugu ruku. Napola smo ga vukli, a napola gurali, sve dok nismo unutra stigli i za sobom zaključali
vrata.

— Brzo svjetla, brzo, Mr. Harboure! — viknuo sam u mračnu prostoriju. Zasvijetlila je šibica. Netko je
zapalio svjetiljku i mogli smo sada da vidimo lice »Željeznog Noža«. On na nas u tom trenutku nije
ostavljao dojam umnog čovjeka.

To se sve tako brzo odigralo, i Chevennesi su tek sada uvidjeli koliko su pogriješili što su to dozvolili.
Duli smo ih kako viču i dozivaju, međutim na to nismo obradali nikakvu pažnju, jer dokle god se njihov
vođa među nama bude nalazio, nisu smjeli ni pomisliti na to da poduzmu bilo kakav neprijateljski čin
protivu nas. Gurnuo sam ga prema jednoj stolici i naredio mu:

— Neka Mahki Moteh sjedne između nas. Mi smo prijatelji Chevennesa i veselimo se što ga kao gosta
vidimo ovdje među nama.

105
A i to ga je toliko iznenadilo da je bez premišljanja sjeo. On koji je sa osamdesetoricom došao da izvrši
prepad na farmu našao se deset minuta nakon prvog ratnog pokliča u samom njenom srcu, ali ne kao
pobjednik, ved u našoj vlasti, i morao je dozvoliti da ga u ironiji nazivamo svojim gostom. Svojom
drskošdu spriječio sam svako prolijevanje krvi, a ozbiljnost situacije preobrazio u smiješno i naglim
obrtom je sada jači adut bio u našim rukama, a u Chevennesa samo prazne karte.

Kako sam se veselio tihom priznanju Winnetoua. Nije ga izgovorio riječima, ved sam ga čitao na
njegovu licu, u njegovu toplom pogledu koji je bio upravio na mene. Taj pogled je širio toplinu i oko
mog srca. Pružio sam mu ruku i rekao:

— čitam u duši svoga brata i želim mu samo to

redi da mi je on bio učitelj, a ja njegov đak!

Stegnuo mi je ruku i šutio. Nisu bile potrebne nikakve riječi jer sam ga ionako razumio. Kakav je to bio
čovjek, a naročito onda kada se uporedi sa Chevennesom koji je tu sje dio sasvim zbunjen i nije se
usuđivao da podigne oči! Matto Schahko je sjeo nasuprot njemu, mrko je gledao u njega i upitao:

— Da li me vođa Chevennesa poznaje? Ja sam

Matto Schahko, poglavica Wasaija, čije si izručenje

tražio. Šta demo s njime uraditi?

Upitani je na tu skrivenu prijetnju odgovorio:

Old Shatterhand me je nazvao gostom!

To je on učinio, ali ne ja! Ti si me osudio na smrt. Dakle, imam prava da sada zahtijevam tvoj život.

Old Shatterhand de me zaštititi!

Te riječi su bile upravljene izravno meni, i ja sam strogim glasom odgovorio:

To de sve zavisiti od tvoga držanja! Ako mi dadeš obavještenja, koja budem zahtijevao od tebe i ako
budu odgovarala istini, ostat deš pod mojom zaštitom, u protivnom ne. Danas ste susreli bijelog
čovjeka sa jednom crvenom squaw?

Da.

Taj vam je čovjek saopdio da se ovdje nalazimo i da je Matto Schahko s nama?

Tako je.

On je za tu uslugu od vas zahtijevao izručenje Apanatschke, ovoga koji do tebe sjedi. Šta je mislio da
uradi s poglavicom Naiinija?

To ne znam jer ga nisam pitao i jer smo prema tom stranom ratniku potpuno ravnodušni.

Gdje se nalazi taj bijeli čovjek? Napolju, s mojim ratnicima.

106
Ali njegova squaw sigurno nije s njime?

Nije. Ona je tamo gdje smo i konje ostavili. Prije no što sam nastavio, preuzeo je riječ Winnetou:

često sam bio kod Chevennesa, ali Mahki Moteha nisam nikada vidio. Kako to?

Mi smo pripadnici plemena Sibi-Cheyennesa, a kod njih poglavica Apača još nije nikada bio.

Sada znam što sam želio. Neka moj brat Shatterhand govori dalje!

Poslušao sam ga i upravio Chevennesu slijedede pitanje:

— Vidim da ste se latili ratnih tomahawki. Protiv koga ste usmjerili svoj pohod?

Oklijevao je s odgovorom. No kada sam izveo pokret pun prijetnje, priznao je:

Protiv Osaga.

Aha, pogađam! Čuli ste da su Osage napustile svoj logor kako bi krenuli na bljedolike. Vi ste htjeli da
iskoristite tu priliku i da izvršite prepad na napušteni logor?

Da.

Budite sretni što ste ovdje na nas naišli! Osage su se vratile. Oni su ponovo kod kude i sigurno bi vam
uzeli skalpove jer vas je samo osamdesetorica. Susret s nama je za vas velika sreda. On vas je spasio, a
i živote mnogima od vas. Šta namjeravate sada da uradite?

Povest demo Matta Schahka sa sobom. Apanatschku možete zadržati.

Nemoj da ti se smijemo! Ti si moj zarobljenik. To ti je vrlo dobro poznato. Da ne misliš možda da se

bojimo tvojih osamdeset ljudi? Sibi-Cheyennesi su poznati kao ljudi koji se u borbu ne razumiju.

Uff! — uzviknuo je bijesno. — Tko je izgovorio tu laž?

—Nije to nikakva laž. To ste danas dokazali. Vaš prepad bio je tako nespretno izveden da bi vas čovjek
mogao smatrati malim dječacima. A osim toga stajao sam u vašoj sredini a da se nije našao' ni jedan
jedini koji bi se usudio da me dotakne. A nakon toga si dozvolio da te povedeni za ruku kao neko
poslušno dijete i pošao si sa mnom u kudu. Ako to budemo razglasili, po svim visovima i po svim
savanama zaorit de se smijeh, dok de se druga plemena Cheyennesa odredi vas jer vas se moraju
stidjeti. Biraj. Želiš li borbu, ustrijelit demo te odmah čim budemo začuli prvi pucanj napolju. Vaši nam
meci ne mogu ništa naškoditi jer nas štite zidovi. Pogledaj samo naša oružja. Svakako ti je poznato...

— Pshaw! — prekinuo me je Winnetou, ustao sa

sjedala i pristupio »Željeznom Nožu«. — Zašto odugovlačiti s riječima! Sa Cheyennesima demo brzo
biti gotovi!

Brzim pokretom strgnuo je Mahki Motehu vredicu sa kumirima koja mu je visila na prsima.
Cheyennes je viknuo očajnički i skočio kako bi mu ponovo oduzeo kumire. Gurnuo sam ga natrag na
stolicu, čvrsto ga držao i rekao:

107
Sjedi! Budeš li poslušan, vratit demo ti kumire, inače ne!

Da, samo ako bude poslušan, — potvrdi Winnetou. — Želim da se Cheyennesi u miru vrate. Ako to
učine, nede im se ništa desiti i nitko nede saznati da su se ovdje vladali kao mala djeca. Ako Mahki
Moteh ne prihvati, ovog časa du njegove kumire baciti u vatru da izgore. Tada de naše puške početi
da govore. Howgh!

Čovjek koji zna šta kumiri znače za svakog Crve-nokošca, a pogotovo za poglavicu, i kakva je sramota
bez njih ostati, nede se mnogo čuditi što se Cheyennes;pokorio zahtjevu Apača, iako tek nakon duljeg
opiranja.

I ja imam da postavim jedan uvjet — izjavio je Treskow.

Koji? — upitao sam.

Cheyehnesi nam moraju izručiti Tibo-taku i Ti-bo-wete!

Taj zahtjev bi bio najveda greška koju bismo mogli da učinimo. Uostalom, uvjeren sam da se vrač više
ne nalazi tamo napolju. Onog časa kada sam bio zgrabio poglavicu, odmah je znao koliko je sati i brzo
je otprašio. To mi je samo drago. Zašto, to dete ved doznati.

Predaleko bi nas odvelo da vam ovdje opišem sklapanje mira sa Chevennesima. Dovoljno je znati da
su na kraju bili sretni što se njihov promašeni prepad na farmu ipak završio bez prolijevanja krvi.
Odjahali su sredinom prijeppdneva. Jedan sat nakon toga krenuli smo i mi. Matto Schahko je ponovo
dobio svoje oružje i išao s nama kao slobodan čovjek. Bio je užasno bijesan što nam je vrač ponovo
umakao. Dick Hammerdull, taj čovjek uvijek vedre naravi, tješio ga je međutim:

Neka ga poglavica Osaga samo pusti da bježi. Mi demo ga ved uhvatiti, jer onaj koji je osuđen da bude
obješen, taj de i biti obješen. To je istinita poslovica.

Njega ne treba objesiti, on mora da umre desetorostrukom smrdu! — gunđao je Osaga.

Umrijeti jednostruko, dvostruko, ili šestorostruko, svejedno je. On de ipak biti obješen. Za takv og
momka nema ljepše smrti nego što je konopac. Zar nije tako, Pitte Holbersu, stari rakune?

Yes, dragi Diče — odgovori dugonja. — Ti si uvijek u pravu!

TAJANSTVENI ČOVJEK

Dan poslije našeg odlaska sa Harbourove farme zadesila nas je nesreda: Treskowljev konj se srušio i
zbacio jahača. Brzo se digao, pojurio dalje i vukao Treskowa jer mu je jedna noga zapela za uzengije.
Mi smo mu doduše brzo pritekli u pomod kako bismo zadržali životinju, no ipak prekasno da ga
spasimo od udarca kopita, koja ga sredom nisu pogodila u glavu, ved u rame. Djelovanje udarca nije
se samo pokazalo na pogođenom mjestu ved i na cijeloj lijevoj strani tijela, što se doduše ritjeko

108
događa, ali se ponekad i to dešava. Ranjeni je bio kao uzet. Jedva je mogao pokrenuti nogu i
nemogude je bilo da ga ponovo popnemo na konja. Dalje nismo mogli jahati.

Sredom se u blizini nalazila neka voda, i mi smo ga tamo odnijeli. Sada smo bili prisiljeni da se ondje
ulogorimo, dokle, to je bilo neizvjesno.

Winnetou ga je pregledao. Ni lopatica, a ni druga koja kost nije bila ozlijeđena. Pogođeno mjesto je
bilo jako natečeno i pomođrilo. Samo smo mogli da mu stavimo hladne obloge i da ga masiramo.
Pokazalo se da ga je to jako boljelo, pogotovo zato što Treskovr nije bio otporan. On nije pripadao
onoj klasi ljudi sa Zapada kpji su prošli školu divljine i koji nijemo podnose bolove.

Kod svakog bi dodira ili pokreta zacvilio. Mi se na to nismo obazirali i uspjeli smo da se osl obodi
uzetosti. Ved je slijededeg dana uspio da miče i rukom i nogom. Nakon dva dana prilično je spala
oteklina, a bolovi su se toliko smanjili da smo mogli da jašemo dalje.

Zbog ovog nezgodnog slučaja izgubili smo puna tri dana, koje vrijeme nismo nikako mogli da
nadoknadimo. Morali smo se odredi namjere da stignemo Olda Surehanda još prije njegovog dolaska
gore u park. Ova me je situacija uznemirila. Da je barem znao da i 'general' namjerava da ide gore, i
to još u isto vrijeme i u isti park, tada bi se mogao da pričuva od njega. No on to nije znao. Ni u starog
Wabblea nisam imao povjerenja. Jasno, nisam znao kamo de stari kralj kauboja sa svojim pratiocima, i
u vezi s time imao sam samo neke neodređene slutnje. Nakon svega što se bilo dogodilo morao sam
pretpostaviti da nas slijedi kako bi nam se osvetio. Što smo mu zadržali konje, nije moglo da izmijeni
njegovu namjeru, ved samo da produži njeno ostvarenje. Ali ni to više nije moglo dodi u obzir jer mu
je naše trodnevno gubljenje vremena dalo prilike da nadoknadi prednost koju smo mi imali pred
njim. Isto tako morao sam sada da mislim i na Tibo-taku. Cilj njegova puta bio nam je zapravo
nepoznat, jer je bila očita laž da je htio podi za Fort Wallace. Pretpostavio sam, isto tako i Winnetou,
da je 'general' obavijestio bijelog vrača, ali kako, to nam je bilo za sada još nepoznato, da dođe na
Kolorado i da se tamo na određenom mjestu sastane s njime. Jednog jedinog čovjeka nismo se morali
bojati, a pogotovo onoga koga je prisustvo žene sprečavalo da se krede slobodno. Zlom čovjeku je
često ono što obično nazivamo sredom, ako ne prividno, tada barem prolazno, povoljnije nego
dobrom, te smo smatrali za korisno da i s tom osobom računamo.

Tokom svog daljnjeg jahanja bili smo veoma oprezni. Prešli smo granicu i prevalili dobar dio puta gore
u Kolorado a da nas nije ništa uznemirilo i da nismo otkrili bilo kakav trag spomenutih osoba.

Sada smo se nalazili u blizini Rush-Creeka. Winnetou je znao da tu postoji jedan stari, davno
napušteni kamp. Računali smo da demo do njega stidi pred večer. Prema Apačevu opisu na tom se
mjestu nalazio izvor koji nikada ne bi presahnuo. Bio je okružen stjenovitim bedemom. Iako to nije
bio pravi zid, ipak je pružao dovoljno zaštite. Bio je podignut tako da su ljudi slagali kamen na kame n,
kao što je to u mnogim krajevima uobičajeno. Iako nije bio visok, ovakav bedem je uvijek prikladan
zaklon za Zapadnjaka u slučaju kakvog prepada.

Kratko iza podneva otkrili smo trag od jedno dvadeset jahača koji je dolazio sa sjeveroistoka i, po
svemu sudedi, vodio također za Rush - Creek. Po tragovima smo utvrdili da su konji bili potkovani. Ta
okolnost, kao i loš, često prekidan red kojega su se ti ljudi držali, ukazivali su da su to bijelci, čak i da
trag nije vodio ravno prema našem smjeru, mi bismo ga slijedili. Na Divljem zapadu čovjek uvijek

109
mora da zna kakvi se ljudi pred njim nalaze. Bilo nam je jasno da su namjeravali da pođu gore u brda,
pogotovo zato što se u to vrijeme upravo govorilo o značajnim nalazištima zlata i srebra koji su u
Mountainsu bili otkriveni. Vjerojatno su pred nama bili tragovi skupine takvih pustolova koji se na
osnovu tih glasina brzo združe, a isto tako brzo i raziđu. To su obično drski i nesavjesni momci koji od
života sve očekuju, ali ako od njega ništa ne dobiju, za to mnogo ne mare.

Trag je bio barem pet sati star. Imali smo dosta razloga da pretpostavimo kako se s tim ljudima danas
više nedemo susresti. Slijedili smo ih bez ikakve zabrinutosti sve do onog mjesta gdje su se bili
zadržali. Nekoliko praznih kutija konzervi koje su pobacali i iz neopreza ostavili da leže, odali su da su
se ovdje zadržali da ručaju. Tu je ležala i jedna prazna boca. Sjahali smo sa konja kako bismo dobro
pretražili mjesto. Međutim nismo ništa našli što bi nas navelo da budemo oprezniji. Dick Hammerdull
je podigao bocu, digao ju je prema svjetlu, ustanovio da se u njoj nalazi još jedan gutljaj, prinio je
ustima, ali ju je brzo odbacio. Ispljunuo je i, iskrivivši lice, viknuo:

Pfuj! Voda, ustajala, stara mlaka voda! Mislio sam da du naidi na gutljaj dobrog brendija! Nisu to
nikakvi džentlmeni! Onaj koji nosi uza se bocu, i to samo bocu s vodom, taj ne može da zahtijeva da
ga poštujem, jer je to sasvim običan čovjek! Zar nije tako, Pitte Holbersu, stari rakune?

Hm! — gunđao je dugonja. — Dragi Diče, žalim te iz dubine duše ako si očekivao da de se u boci rakija
nalaziti. Da ne misliš možda da de ti netko ovdje na Zapadu staviti pod nos punu flašu brendija?

Bila puna ili prazna, na jedno se svodi, glavno je da je nešto u njoj. Ali voda, to je upravo sramotno!

I najmudriji čovjek zna katkad počiniti neku glupost, a možda upravo onda kada mu sve ukazuje na to
da bude pametan. Tako je bilo i s nama! To što toj boci nismo obratili nikakvu pažnju, bila je
neoprostiva nesmotrenost. Prazne limenke nisu ni onako ništa značile. Trebalo je međutim da boca
probudi u nama pažnju. Da je u boci bilo rakije, oni bi je bili ispili i odbacili. Ali u njoj je bila voda,
voda! Nju nisu ponijeli zbog brendija, ved je služila za vodu i koristili su je kao čuturicu koja se puni i
stavlja u bisage kako bi se utažila žeđ tamo gdje nema vode. Na Divljem zapadu boca je rijetkost,
barem je tada bila. Nju ne treba odbacivati, ved čuvati, a i ova ovdje nije bila odbačena, ved
zaboravljena. Bude li vlasnik primijetio da ju je izgubio, vratit de se da je uzme i morat de nas otkriti.
To je bilo ono na što je trebalo da mislimo, a što ipak nismo učinili.

Ti su ljudi na ovom mjestu logorovali više od tri sata. U produžetku ovi tragovi nisu bili stariji od dva
sata. Išli smo po njima možda pola sata preko travom obrasle savane i odatle na obje strane
horizonta ugledali guštaru. Iza ove s desne strane se pružala šumovita uzvišica. Bila je to podgorina
doline Big San-dyja preko čije smo rječice danas ujutro prešli. Winnetou je pokazao rukom na onu
uzvisinu i rekao:

— Morat demo prodi kraj onog brda ako mislimo

do kampa. Neka moja brada pođu za mnom!

Zaokrenuo je nadesno.

— A ovaj trag ovdje? — upitao sam. — Zar se

nedemo njega držati?

110
— Danas ne. Sutra demo ga ponovo ugledati.

Njegov proračun je bio sasvim tačan. Brzo bismo se ponovo vratili na njega da nismo učinili
neoprostivi propust sa bocom. Ovako smo ga, ne slutedi ništa, slijedili. Ni sam nije slutio kako de po
nas biti zlokoban taj kamp.

Stalno jašudi kroz kraj obrastao grmijem, prošli smo nakon jednog sata pokraj spomenutog brda iza
kojeg su se dizale uzvišice za uzvišicama i stršile kao podignute kulise. Slij edili smo Apača, zašli ravno
među njih i predveče stigli u dolinu koja je bila široka i blago se uzdizala. U njezinoj se sredini nalazio
ribnjak čija se površina bljeskala. U njegovom odljevu igrale su se mnogobroj ne male srebrnaste
ribice. Krošnjasta stabla rasla su ponegdje pojedinačno, a ponegdje u skupinama svuda unaokolo. Iza
jezera ugledali smo nagomilano kamenje koje je izdaleka djelovalo kao ruševina nekada naseljenog
mjesta.

— To je kamp na koji sam mislio, — objasnio je

Winnetou. — Tu smo sigurni od svakog prepada ako postavimo stražu na ulazu u dolinu.

Imao je pravo. Teško je bilo pronadi bolje mjesto, povoljnije i sigurnije za logorovanje od ovoga
kampa. Jahali smo jedan iza drugog gotovo nečujno jer je tlo kraj ribnjaka bilo mekano. Nalazedi se na
čelu, odjednom je Winnetou zaustavio svoga konja, podigao prst kao znak da šutimo i stao
osluškivati.

To smo i mi učinili. S one strane kamenja začuli su se glasovi koje je moglo, na razdaljini na kojoj smo
mi bili, čuti samo oštro uho. Apač je sjahao i dao mi znak da to isto i ja učinim. Svoje konje smo
ostavili drugovima i tiho se došuljali do kamenja. Što smo se više približavali, to su se glasovi jasnije
čuli. Bio je to visoki bariton nekog muškarca i jedan veoma duboki ženski alt koji su na indijanskom
jeziku sporim glasom pjevali tužaljku. Nije to bila indijanska pjesma, a ni melodija po našim
shvatanjima. Bilo je to nešto između jednoga i drugoga. Imali smo utisak kao da je Crvenokožac
prihvatio način pjevanja bljedolikih i kao da ga je prenio na jezik Indijanaca s njihovim načinom
izražavanja. Mogao bih se kladiti da je prisutni pjevač sam izmislio pjesmu kao i melodiju. To je bilo
neko pjevanje koje se pjevaču nesvjesno izvilo iz same njegove duše pa zatim zamrlo isto tako
tajanstveno kao što se i rodilo.

Privlačili smo se sve bliže i bliže dok nismo stigli do uzanog otvora u kamenom opkopu kroz koji smo
mogli da gledamo.

Uff, uff! — reče Winnetou gotovo glasno od iznenađenja.

Uff, uff! — rekao sam i ja istovremeno kada i on, iznenađen kao i on.

Bedem koji je bio sazidan od kamenja okružavala su krošnjasta stabla i nekoliko grmova. Bio je u
promjeru možda nekih četrdeset metara. Tlo je bilo obraslo visokom sočnom travom. Uz sami rub
bedema, u neposrednoj blizini otvora kraj kojeg smo ležali, sjedio je — Winnetou, poglavica Apača!

Da, na malo vedoj udaljenosti mogao bi čovjek Indijanca koji je unutra sjedio smatrati za Winnetoua.

111
Glava mu je bila nepokrivena. Svoju dugu tamnu kosu skupio je na tjemenu, a odavle mu se spuštala
niz leđa sve do zemlje jer je sjedio. Nosio je kožnati lovački kaput i hlače, a na nogama mokasine. Oko
kukova je omotao šareno debe, a u njemu samo zataknut nož. Pored njega ležala je dvocijevka. Oko
vrata visili su mu na uzicama i kaiševima razni potrebni predmeti, no među njima nije bio nijedan koji
bi se mogao smatrati za kumira.

Zar to nije bilo gotovo isto kao i u Winnetoua? Indijanac koji je sjedio bio je naravno stariji od Apača,
ali se i sada moglo vidjeti da je nekada bio lijep čovjek. Crte njegova lica bile su ozbiljne i stroge. U
njima je bilo nečega što mi se učinilo ženstveno blagim. Sve u svemu, u prvom času sam bio
iznenađen zbog sličnosti s Winnetouom. Kada se to iznenađenje stišalo, obuzeo me je neki osjedaj
koji ne mogu opisati. Suočio sam se s nečim zagonetnim, nejasnom slikom koje se koprena nije mogla
vidjeti.

Crvenokožac je još uvijek poluglasno pjevao. Kako li se slaže taj topao glas iz kojega izbija duboka bol
s odvažnim, energičnim crtama njegova lica? Kako li su se mogle uskladiti punačke mu usne s kojih se
čitala strogost i neumoljivost sa divnim, blagim sjajem njegovih očiju, očiju za koje bih gotovo tvrdio
da su zaista i stvarno bile crne, dok crnih očiju zapravo i nema? Crvenokožac nije bio onakav kakav je
izgledao, a nije ni izgledao onakav kakav je bio. Da ga nisam ved jednom vidio? Ili nikad ili stotinu
puta! Bio mi je zagonetan, ali zašto i povodom čega to nisam mogao da kažem.

Podigavši ruku, Winnetou mi šapnu:

— Kolma Puschi!

I njegove se oči raširiše kako bi stranog Indijanca obuhvatile jednim pogledom. Takav pogled sam
rijetko viđao u Apačevim očima.

Kolma Puschi! Znači da sam tačno naslutio: pred nama je bila zagonetna, zaista zagonetna ličnost.
Gore u visokim parkovima postojao je jedan Indijanac koga nitko pobliže nije poznavao, koji nije
pripadao ni jednom plemenu, i koji je s ponosom odbijao svaku vezu s ljudima. Lovio je čas ovdje čas
ondje. Gdje god bi ga ugledali, nestao bi isto tako brzo kao što je i došao. Nikada se nije pokazao
neprijateljski raspoložen ni prema crvenom, ni prema bijelom čovjeku. Međutim se nitko nije mogao
pohvaliti da mu je makar i jedan dan bio saputnik. Neki su ga vidjeli na konju, neki kako ide pješice, ali
je uvijek ostavljao dojam čovjeka koji zna da rukuje oružjem i s kojim se nije moglo šaliti. U svakom
slučaju on je i kod Indijanaca i kod bijelaca slovio kao neutralac, i nepovrediv. Ako bi se prema njemu
bilo tko neprijateljski ponio, to bi značilo izazvati bijes i osvetu velikog Manitoua. Ipak je bilo takvih
Indijanaca koji su tvrdili da taj Crvenokožac više i nije čovjek, ved duh nekog slavnog poglavice kojega
je Manitou poslao natrag iz vječitih lovišta da izvidi kako žive nje gova crvena djeca. Nije bilo čovjeka
koji bi mogao da dozna njegovo ime. A kako svaki predmet i svako, lice mora da ima svoje ime,
nazvali su ga zbog njegovih kao nod crnih, tamnih očiju Kolma Puschi ili Tokvi Puy (prvo je na jeziku
Mokija, a drugo na jeziku Utaha, što znači crnooki). Isto se tako nije znalo tko mu je to ime dao, tko
ga je prvi put izgovorio i prenio na druge.

Pred nama se, dakle, nalazio taj tajanstveni Indijanac. Winnetou ga nije poznavao, a nije ga
do sada nikad vidio, ali je odmah utvrdio da je to Kolma Puschi. Nije mi bilo ni na kraj pameti da

112
posumnjam u istinitost te tvrdnje, jer svaki onaj koji ga je vidio, a prije toga sam samo jednom čuo za
Kolmu Puschija, morao je ved kod prvog pogleda redi da je to on i nitko drugi.

Nismo imali razloga da ga duže osluškujemo. Bududi da nismo željeli da naši drugovi čekaju duže na
nas, ustali smo i pri tome namjerno izveli šum. Munjevitom brzinom posegnuo je za puškom,
usmjerio njezinu cijev prema nama, oslobodio oroz i viknuo:— Uff! Dva muškarca! Tko ste?

Kratko je rekao, a zvučalo je zapovjednički. Winnetou je ved bio otvorio usta da mu odgovori. Tada
smo na strancu opazili iznenadnu promjenu. Jednom rukom je uhvatio cijev puške, dok je kundak
spustio dolje na zemlju. Drugu ruku je ispružio u znak dobrodošlice i uzviknuo:

Intschu-tschuna! Intschu-tschuna, poglavica Apa... ali ne! To nije Intschu-tschuna! To bi mogao da

bude samo Winnetou, njegov sin, njegov sin još vedi i slavniji no što je i on bio!

Poznavao si Intschu-tschuna, moga oca? — upitao je Winnetou dok smo prolazili kroz prosjek i ušli u
kružni prostor.

Učinilo nam se kao da tajanstveni razmišlja hode li to zanijekati ili priznati. Kako ono prvo nije bilo
više mogude, odgovorio je:

— Da, poznavao sam ga. Vidio sam ga jedanput, ili dvaput, a ti si njegovo oličenje.

Njegov glas je bio blag, međutim se u njemu ipak osjedao snažan i odlučan prizvuk. Bio je gotovo još i
više zvučan i oštriji od Apačeva, a imao je visok, moglo bi se redi, skoro ženski glas.

Da, ja sam Winnetou. Prepoznao si me. A tebe zovu Kolma Puschi?

Zar me Winnetou poznaje?

Ne. Još te nikada nisam vidio. Pogodio sam. Dozvoljava li Kolma Puschi, o kojem smo uvijek samo
dobro slušali, da sjednemo do njega?

Imenovani je sada svoj pogled upravio na mene. Pošto je preko me ne prošao njegov oštar ispitivački
pogled, odgovorio je:

A i ja sam samo dobro slušao o Winnetouu. Poznato mi je da je s njime često jedan bljedoliki koji još
nikada nije počinio zlo djelo i kojega zovu Old Shatterhand. Da li je to taj bijelac?

On je — klimne Winnetou.

— Tada sjednite i dobro došli kod Kolme Puschija!

Pružio nam je svoju ruku koja mi se učinila neobično malenom. Winnetou ga je obavijestio:

S nama se nalaze saputnici koji kraj vode čekaju. Dozvoljavate li da i oni ovamo uđu?

Veliki Manitou je stvorio zemlju za sve dobre ljude. Ovdje ima dovoljno mjesta za sve koji vas prate.

Pošao sam da dovedem saputnike. Bedem je sa druge strane imao širi ulaz od prosjeka kroz
koji smo mi ušli. Kada smo na povratku prošli kroz ulaz i stigli u krug, Winnetou i Kolma Puschi sjedili

113
su jedan pored drugog pod stablom. Kolma Puschi nas je s iščekivanjem gledao. Njegov je pogled
prešao preko onih koji su mu se približavali s uobičajenim interesiranjem koje se pokazuje prema
nepoznatima u čijem društvu mora da provede kratko vrijeme. Apanatschka je posljednji ušao i kada
ga je ugledao, prikovao mu se pogled za njega. Kao da ga je nevidljiva sila pokrenula, naglim je
pokretom skočio na noge. Ne skidajudi ni za trenutak pogled s njega, pošao je nekol iko koraka prema
Apanatschki te se zaustavio. Svaki njegov pokret pratio je s neopisivom napetošdu, žurno je krenuo
dalje prema njemu i skoro zamuckujudi upitao ga:

— Tko — tko si? Reci reci mi!

Upitani je odgovorio ravnodušnom prijaznošdu:

Ja sam Apanatschka, poglavica Pohonim — Komanča.

A šta — šta tražiš ovdje u Koloradu?

Pošao sam na sjever da posjetim svete kamenolome. Putem sam susreo Winnetoua i Olda
Shatterhanda koji su željeli da pođu u brda. Tada sam promijenio svoj put i s njima proslijedio.

— Uff, uff! Poglavica Komanča! Nije mogude? Nije mogude!

Još uvijek je ispitivački buljio u Apanatschu te ga je ovaj upitao:

Ti me poznaješ? Zar si me ved jednom vidio?

Mora, mora da sam te ved jednom vidio, možda je to bilo u snu, u snu moje mladosti koja je ved
davno minula.

Nastojao je da svlada uzbuđenje. Pružio mu je ruku i nastavio:

— Dobro mi došao i ti! Današnji mi je dan kao rijetko koji!

Vratio se Winnetouu kraj kojega sam u međuvremenu sjeo. Sjeo je na svoje prijašnje mjesto još
uvijek promatrajudi Apanatschku, kao da se još i danas nalazi u »snovima svoje mladosti«. Ovakvo
držanje je vrlo rijetko kod Indijanaca i ne može prodi nezapaženo. To je iznenadilo Winnetoua isto
tako kao i mene. Mi to ipak nismo ničim odavali, iako je taj prizor za nas oboji cu bio veoma uzbudljiv.

Konje su odveli do pojilišta i nakon toga ih dobro snabdjeli zelenim lišdem. Dvojica su sakupljala suho
granje za vatru koju smo upalili čim se mrak spustio, U isto vrijeme otišao je Pitt Holbers do ulaza
kako bi prvi preuzeo stražu. Njega je trebalo da smijeni Treskow, a poslije njega smjene su se
mijenjale po uobičajenom redu.

Ubrzo smo svi sjedili u ovedem krugu u kojem je gorjela vatra. Bili smo snabdjeveni hranom, i to smo
rekli Kolml Puschiju jer smo mislili da on nema hrane.

Moja brada su prema meni ljubazna — rekao je. — Ja im mogu dati toliko mesa pa da svi siti budu.

A gdje ti je? — upitao sam.

Kod moga konja.

114
Zašto ga nisi ovamo doveo?

Zato što nisam namjeravao da ovdje ostanem, ved da odjašem dalje. Nalazi se na sigurnijem mjestu
nego što je ovo ovdje.

Zar ti ovaj kamp ne smatraš za siguran?

— Za jednog čovjeka ne. Bududi da vas je mnogo i da možete stražu postaviti, nemate
čega da se bojite.

Ovaj bi razgovor rado produžio. On je međutim bio toliko skučen da sam od toga odustao. Jasno,
pitao je kamo namjeravamo. Kada je doznao da je naš cilj park San Louisa, bio je još šutljiviji no prije.
To nas nije moglo ni iznenaditi, a ni uvrijediti. Na Divljem zapadu je čovjek čak i prema dobrim
znancima oprezniji no na drugom mjestu. Jedino je Dick Hammerdull bio nezadovoljan što je taj strani
Indijanac tako šutljiv. Htio je više da dozna te ga upitao na svoj prisan način:

— Moj crveni brat je čuo da smo došli ovamo iz Kansasa. Smijemo li doznati otkuda je on došao?

Kolma Puschi dolazi odasvuda. On je kao vjetar koji odasvud puše — glasio je neodređeni odgovor.

A kamo de odavde?

Svuda kamo ga bude nosio njegov konj.

, — Well! Bilo kuda bilo, svejedno je. Čovjek međutim mora da zna kamo mu mora idi konj! Zar nije
tako?

Dovoljno je da to zna Kolma Puschi.

O! Znači da ja to ne moram znati? To nije samo iskreno ved i grubo! Mi sliš li i ti tako, Pitte Holbersu...
stari...

Primijetio je da Holbersa nema i progutao je posljednju riječ svoga pitanja. Sada se Kolma Puschi
obratio isključivo njemu i rekao ozbiljnim glasom:

Bljedoliki kojega zovu Hammerdull naziva me grubim. Zar je maloprije bilo lijepo i pristojno što želite
da govorim, a ja volim da šutim? Debelom čovjeku izgleda da nije dobro poznat Zapad. Čovjek koji
prešuti svoj cilj, toga ne može da pretekne opasnost i da ga tamo iznenadi. Neka to Hammerdull
zapamti!

Hvala! — nasmijao se ukoreni. — Šteta, Mr. Kolma Puschi, što niste postali učitelj! Imate sva svojstva
za to! Uostalom, to sa moje strane nije bilo namjerno. Vi mi se neobično sviđate i veselio bih se ako bi
vaš put bio istovjetan s našim. Zbog toga sam vas i pitao.

— Znam da moj debeli bijeli brat nije ništa loše mislio, inače mu ne bih uopde odgovorio. Vidjet
demo da li de moj put biti isti. Howgh!

115
Time je razgovor bio završen. Kako smo slijededeg jutra morali vrlo rano krenuti, ubrzo smo pošli
spavati. To je bilo tada kada je Pitt Holbers ponovo došao u logor, a Treskow ga smijenio.

Koliko sam dugo spavao, to ne znam. Probudio me je urlik mnogobrojnih glasova. Kada sam otvorio
oči, U jednom trenutku sam ugledao nekog čovjeka koji je stajao pokraj mene i zamahnuo kundakom.
Prije no što sam uspio da izvedem pokret, pogodio me je udarac i sa mnom je bilo svršeno — sredom
ne zauvijek.

Dragi čitaoče, da li si tako osjetljiva priroda i možeš li osjetiti kako je čovjeku kada se budi iz duboke
ošamudenosti, a pri tome mu sine prijazno saznanje da je šupljoglavac jer je bio toliko neoprezan da
se na njega svali udarac kundaka? Namjerno sam rekao »šupljoglavac«. Poslije takvog udarca ljudska
glava ne može da bude gluplja! Najprije se ona uopde ne osjeda. Čovjek živi samo on im dijelom do
vrata i tek ga postepeno i određeno zujanje i šum dovode do saznanja da mu glava nije potpuno
odrubljena, ved da mu je pogođen samo najviši dio tijela. On ne shvada odmah da je glava taj dio
tijela. Shvada tek onda, a i to još privremeno, nejasno, kada umjesto šuma nastaje pritisak i bol kao
od svrdla, a ima osjedaj da mu je glava ukliještena u muljači i da je buši pola ako ne i čitav vadičep. U
slijededem stadiju se svakim udarcem bila, a koji mozak snabdijeva krvlju, javlja osjedaj kao da mu se
glava nalazi pod muljačom ili na nakovnju, a naizmjence po mozgu preturaju lavlje šape. Uviđam da je
nedostojno da pametan čovjek opisuje stanje nakon takvog udarca. Hodu samo toliko da kažem: da je
glup, glup do krajnosti!

Tako je bilo sa mnom. Pošto sam proživio sve gore opisane stepene, pred očima su mi se izredale sve
mogude boje, a u ušima bučali udarci valova o stotinu morskih obala. Niti sam šta vidio niti čuo.
Dogodilo se ono što je u takvim slučajevima najbolje i najpametnije: ponovo sam se onesvijestio.

Kada sam se i po drugi put osvijestio, na svoje veselje sam osjetio da sam ponovo zadobio svoje
tjelesne i duševne sposobnosti. Jedino još nisam uspio da razlikujem sasvim tačno da li mi je između i
iz ramena izrasla glava ili kundak. Odmah sam iskoristio svoje sposobnosti i zatim otvorio oči. To što
sam ugledao nije bilo utješno. Gorjela je velika jasna vatra i preda mnom je sjedio Old Wabble i
gledao me očima punim mržnje.

Aha, konačno, konačno! — uzviknuo je. — Jeste li se ispavali, Mr. Shatterhande? Sanjali ste o meni,
zar ne? Uvjeren sam da sam vam se u snu pojavio kao anđeo i rado sam spreman da tu ulogu i dalje
igram; it' s clear! Samo kakvog dete anđela u meni upoznati? Kao anđela osvete ili anđela spasioca!

Pshaw! — odgovorio sam. — Vi niste stvoreni ni za jednoga od njih.

Bio sam veoma bijesan što sam tom čovjeku morao da odgovorim. Ponosna šutnja bila bi međutim
potpuno pogrešna. Pogledao sam svuda unaokolo. Svi smo bili uhvadeni, čak i Treskow koji je držao
stražu. Vjerojatno nije bio dovoljno oprezan i dao se iznenaditi. Svi smo bili sputani. Lijevo do mene
ležao je Winnetou, a desno debeli Hammerdull. Osim Old Wabblea nisam poznavao ni jednog od onih
dvadeset bata koji su oko nas sjedili. To su bili ljudi čije smo tragove danas ugledali. Kako su došli
ovamo u kamp? Oni su se nalazili ispred nas i pošli nalijevo, dok smo mi skrenuli desno! Tada sam se
sjetio boce za vodu i sada mi je najednom bilo jasno kakvu smo grešku učinili.

Stari kralj kauboja sjeo je ravno ispred mene. Iz svake bore i nabora njegovog vjetrom šibanog lica
izbijao je zluradi osmijeh. Njegova dugačka, sijeda kosa, koja mu je u odvojenim pramenovima poput

116
zmija padala sa glave, davala mu je izgled staračke muške furije ili meduze iz čijih se krakova, sličnih
hobotnici, ne može izvudi. Vatra bi često čas usplamtjela, čas tinjala, pa je ta izmjenična rasvjeta
davala njegovu liku nešto pustolovno fantastično, a njegovo klimavo krakato tijelo izgledalo je tako
neobično da bih lako mogao pomisliti kako se preda mnom odigrava prizor iz bajke, samo da nisam, i
još te kako, bio svjestan da se ovdje radi o goloj i nepoetskoj stvarnosti.

Moj odgovor učinio mu se onakav kakav je i bio, naime, posprdan. Bijesno se okomio na mene:

Ne budite toliko drski, jer du vam inače pritegnuti spone tako čvrsto da de vam iz kože šikljati krv!
Nisam raspoložen da me ismijavate i vrijeđate. Nisam Indijanac! Shvadate li što sam time htio da
kažem?

Da, da uopde ne spadate u bida koja se nazivaju ljudima!

A onda u što?

Spustite se u carstvo životinja toliko duboko koliko god možete i ondje izaberite najružnije stvorenje
kojega se svi klone, i tada dete imati ono što predstavljate!

Začuo se njegov promukli smijeh pa je rekao:

— Taj momak je zbilja toliko budalast da me nije shvatio! Rekao sam vam da razmislite o tome
kako ja nisam Indijanac. Crvenokošci vuku svoje zarobljenike dugo sa sobom, svuda naokolo, kako bi
ih dopremili na svoje pašnjake. Oni ih dobro hrane kako bi ojačali i izdržali mnoga mučenja. Ovakav
postupak mogao bi da pruži zarobljeniku mogudnost da čeka na pogodan čas i da kidne, što sam lično
iskusio u vašem društvu. A onaj koji nema nade da umakne i brzo i bezbolno želi umrijeti, primjenjuje
zato iskušano sredstvo, i to da Indijance u čije je ruke pao vrijeđa toliko da se ovi u svom bijesu
zaborave i u času ga ubiju. Ako vjerujete da dete modi birati između jednog ili drugog, tada se varate.
Kod mene nedete nadi prilike za bijeg. Nije mi ni na kraj pameti da vas dugo vučem sa sobom.
Međutim, vi me isto tako nedete uspjeti natjerati da vam u brzini saspem metak ili zabodem nož i da
se odrečem užitka da vas gledam kako dete lijepo i polagano napustiti ovaj život i podi u tu vašu
slavnu vječnost. Sjedate li se još što ste mi u Llanu Estacadu, dok smo po nodi jahali, svega i svačega
naklapali o vječnom životu?

Nisam mu odgovorio, i on je nastavio:

— Po vašim nazorima mora da je tamo prijeko tako divno da mi vas je, kao vašem najboljem
prijatelju, a to sam u svakom slučaju, zaista od srca žao što vas gledam kako se ovdje na zemlji
mučite. Otvorit du vam vrata vašeg raja i uz nekoliko sitnih neugodnosti, koje du vam pri tome
prirediti, pobrinut se da vam blagodati s one strane budu što savršenije.

— Nemam ništa protiv — primijetio sam ravnodušnim glasom.

U to sam uvjeren! Zbog toga se i nadam da dete mi za ljubav koju vam time ukazujem učiniti jednu
uslugu. Ja bih, naime, veoma rado doznao kako je tamo prijeko. Bio bih vam ve oma zahvalan ako
biste se nakon vašeg blaženog odlaska jednom pokazali kao duh ili sablast i o tome me izvijes tili, a sa
moje strane možete biti sasvim sigurni da ste srdačno dobro¬došli. Hodete li to učiniti, Mr.
Shatterhande?

117
Rado! Učinit du još i više od toga što tražite. Pojavit du vam se još prije svoje smrti, i to na takav način
da dete pred sobom ugledati ne jednu, ved tisudu sablasti!

Well, u tome smo se, znači složili — smijao se. — Vi ste naravno, takav momak koji nikada ne gubi
hrabrost. Međutim, ako još uvijek gajite neku nadu, tada ne poznajete dobro Freda Cuttersa, kojega
zovu Old Wabble. Odlučio sam da s vama okončam svoje račune, a crta koju du ispod nje povudi bit de
crta kroz vaš život, jer, dragi moj, vi ste jučer popodne promašili kao još nikada do sada. Zar nije tako?

Pshaw, jednu bocu i ništa drugo!

Tačno! Da, boca je za vas postala zlokobna! Mnogi su ved do sada izgubili živote zbog boce, naime,
zbog njezina sadržaja. Ali da netko zbog prazne boce bude otpremljen u vječita lovišta, toga još
nikada nije bilo! Zar je niste pomirisali?

Tada je umjesto mene odgovorio Dick Hammerdull:

Nismo se toga sjetili. Zar vi stvarno mislite da, demo nešto staviti pod svoje nosove što je prije toga
bilo u vašim rukama?

Veoma lijepo rečeno, debeljko. Međutim, volja za šalom de vam prisjesti. Smatrali ste da je ta čutura
odbačena boca u kojoj je bila rakija. To je zapravo bila moja boca za vodu koju sam zaboravio. A ako
znate šta znači kap vode tamo gdje je nema, nedete se začuditi ako vam kažem da sam odmah dao
nalog da se stane. Kada sam primijetio da je nemam, vratio sam se. Ima takvih krajeva u kojima život
ovisi o nekoliko kapi vode. Stigavši do ruba prerije, na kojoj smo se u podne bili ulogorili, ugledao sam
vas, ali vas nisam odmah prepoznao. Vi ste međutim krenuli dalje i zato stigli bliže meni. Naravno, na
svoje sam veselje tada utvrdio da se preda mnom nalaze oni džentlmeni koje sam tražio. Odjurio sam
smjesta natrag i doveo svoje ljude. Slijedili smo vas sve do ove doline gdje je vaš stražar bio toliko
susretljiv i dozvolio nam da izvršimo prepad. Ušuljali smo se ovamo pješice i opkolili vas. Spavali ste
snom pravednika, a sanjali o tako izvrsnim stvarima te mi je zaista žao što sam vas probudio. Nudim
vam za vaše daljnje putovanje naše društvo. Mr. Shatterhand, na žalost, nede modi u tome
sudjelovati jer je naumio da otputuje. Čim se bude razdanilo, on de u ovoj lijepoj dolini podi nebeskim
ljestvama i bit de spriječen da na našoj strani ...

Ne brbljajte tako dugo i tako nekorisne stvari! — upao mu je netko u riječ koji je stajao prislonjen na
deblo stabla, prekrštenih ruku. — Što se ima dogoditi, neka bude bez mnogo trošenja riječi. Ništa nas
se ne tiče kakve vi račune imate s Oldom Shatterhandom. Za nas je glavna stvar ono obedanje koje
ste nam dali.

To du i održati! — odgovori Old Wabble.

Tada nastojte da se o tome razgovara!. Želimo da znamo na čemu smo.

To ved znate!

Ne. Dok ne govorite sa Winnetouom, za nas je sve ostalo bezvrijedno. Vi ste nas dolje iz Kansasa
odvukli kad smo bili u najboljem poslu. Bududi da smo sada uhvatili te momke, prije svega želimo da
znamo hode li nam se ispuniti obedanja koja ste nam dali. Obratite se Winnetouu i ne brbljajte toliko
dugo s Oldom Shatterhandom! Mi trebamo Apača!

118
Samo polako, Mr. Redy, polako! Imamo dovoljno vremena pa dete i to dočekati.

Dakle, Redy se zvao onaj čovjek koji je stajao kraj stabla! Kako je govorio o Kansasu i o tamošnjim
dobrim poslovima, naslutio sam da ljudi koji su izvršili prepad pripadaju grupi skitnica koje smo tamo
dolje uspjeli da obiđemo. Izgleda da je Redy bio vođa ove grupe pa ga je Old Wabble nagovorio da
jaše s njime kako bi nas gonili. Pod kojim uvjetima i pretpostavkama, to se još nije moglo znati.

Naš položaj je bio težak. Tih mangupa u čijim smo rukama bili čovjek se morao više bojati negoli i
najgore indijanske horde. A ja sam među svima imao najgore izglede. Mene je ovdje čekala smrt i bio
sam uvjeren da de Old Wabble ostvariti svoju prijetnju ako mi se ne bude ukazala neka povoljna
prilika. Moj život je ovoga puta visio o jednoj niti.

Redy je prišao Apaču i rekao mu:

— Mr. Winnetou, stvar je, naime, u tome što s vama imamo neki posao da obavimo. Nadam se
da se nedete nedkati da prihvatite!

Winnetou je kao i ja uvidio da ne bi bilo zgodno šutjeti. Bilo je potrebno da sazn amo namjere tih ljudi,
znači treba s njima govoriti. Zbog toga je Apač odgovorio:

Kakav posao misli bljedoliki?

Želim biti kratak i iskren. Old Wabble želi da se osveti Oldu Shatterhandu, a nije se usudio da to
izvede sam. Došao je do nas i pozvao nas je da mu pomognemo. Bili smo spremni da to prihvatimo
samo pod uvjetom da za naš udio dobijemo dobru nagradu. Obedao nam je zlata, mnogo zlata.
Nadam se da ste me razumjeli?

Uff!

znači vaš pristanak. Ovdje u Koloradu su otkrivena mnoga značajna nalazišta. Namjeravali smo da se

poslije obavljenog posla u Kansasu uputimo gore i da kopamo. Ta je stvar međutim veoma nesigurna.
Onaj koji ništa ne nađe zapravo ništa i ne dobiva i povlači se opuštenog nosa. Tada nas je Old Wabble
naveo na dragocjenu misao: vi, Mr. Winnetou, sigurno znate za mnoga mjesta gdje se može nadi
zlata?

Winnetou polako odgovori:

Ima crvenih ljudi koji znaju za mjesta gdje ima zlata u izobilju.

Vi dete nam takvo mjesto pokazati!

Crveni ljudi nisu skloni da takva mjesta odaju.

A ako ih na to prisile?

Tada de radije umrijeti.

Pshaw! Ne umire se tako lako!

119
Winnetou se nikada nije bojao smrti!

Vjerujem vam, sudedi po svemu što sam o vama slušao. Samo se u ovom slučaju ne radi samo o vama
ved i o svim vašim pratiocima. Ol Shatterhand mora umrijeti. To se ne da izmijeniti jer smo to obedali
Oldu Wabbleu. Sebe i ostale međutim možete spasiti ako nam odate dobro nalazište.

Winnetou je sklopio vjeđe kao znak da želi razmisliti. Nastupila je stanka. On je znao za nalazišta, da.
čak i najgora prijetnja ne bi ga natjerala da i jedno oda. Morao je skitnice da zavarava i da se
spremnim pokaže. Morao je o dvjema stvarima da vodi računa: prvo, da me spasi od smrti, što je bio
čvrsto odlučio; drugo, da dobije vremena kako bi stvorio povoljnu situaciju da se oslobodimo.

No, kada du dobiti odgovor? — pitao je Redy, jer mu se stanka predugom učinila.

Bljedoliki nede dodi do zlata, — reče Winnetou otvorivši opet oči.

Zašto? Znači, nedeš da nam odaš nalazište?

Ne. Winnetou zna ne samo za jedno nalazište nego i za jedno bogato nalazište čistog zlata, takozvanu
»bonanzu«. Da može on bi vam rekao to mjesto.

Kako? Znaš za »bonanzu«, a ne možeš da nam je pokažeš? To ne mogu da vjerujem!

Winnetou ne mari za zlato. U Koloradu mu je poznato samo jedno nalazište, a to je ta »bonanza«.

Ona je neizmjerno bogata. Ja vas međutim onamo ne mogu odvesti jer mi položaj nije tačno poznat.

Ali devils! Neizmjerno bogata »bonanza« a da ti položaj nije tačno poznat! To je samo kod Indijanaca
mogude. Zar mi barem ne možeš redi u kom se kraju nalazi?

To, dakako, znam. Nalazi se kraj rječice Squirrel. Jednom smo se brat Shatterhand i ja bili rastali da
istražujemo dva različita traga. Nakon nekoliko dana sretno smo se sastali na dogovorenom mjestu.
Tada mi je Old Shatterhand saopdio da se ne moramo bojati traga koji je on ispitivao. Pri povratku je
zakasnio jer je uz put morao da prikri je jednu »bonanzu«. Sa sobom je ponio samo nekoliko uzoraka.

Uzorke! Kako velike — kako velike? — pitao je Redy, dok su svi pažljivo slušali.

Bilo je i takvih kao veliki krompir. Neki su bili još i vedi.

Sto mu gromova! Ondje se na hrpi nalaze milijuni, mnogi milijuni! I njih ste ostavili da tamo leže?!

A zašto bi trebalo da zlato ponesemo sa sobom?

Zašto? Zašto ga je trebalo ponijeti sa sobom? Čujte, ljudi, ova dvojica su otkrila ogromnu »bonanzu«,
a ovaj me čovjek pita zašto bi ponijeli zlato!

Kao odgovor začulo se sveopde mrmljanje i čuđenje. Čovjek može da zamisli kakvom su pažnjom ovi
ljudi pratili Apačeve riječi. Nije im ni palo na um da posumnjaju u istini tost njegovih podataka. Ja sam
sa svoje strane bio uvjeren da ni ovoga puta nije lagao. Vjerojatno je postojala jedna takva bogata
»bonanza«, no ona se svakako nije nalazila kraj rječice Squirrel, ved na nekom sasvim drugom mjestu.

120
Zašto se bijeli čovjek toliko čudi? — pitao je Apač. — Svuda naokolo imade nalazišta odakle Win-
netou i Old Shatterhand mogu uzeti zlata. Ako im je potrebno, odlaze do onog nalazišta koje im je
tada najbliže. I sada smo htjeli da pođemo gore do rječice Squirrel i da napunimo neko liko torbi.

O! Htjeli ste otidi da uzmete nešto! To smo i mislili da ste iz tog ili sličnog razloga naumili da

odete gore u brda! Ali — nešto se ne slaže. Rekao si da ne znaš gdje leži ta »bonanza«!

— Tako je. Old Shatterhand, moj brat, zapamtio

je to mjesto.

Najzad je rekao ono što je namjeravao i što me je trebalo da spasi od smrti. Ako su htjeli da se
dokopaju »bonanze«, koje sam položaj jedino ja tačno znao, morali su mi život poštedjeli. Bio je
naravno toliko razborit da te riječi samo onoliko naglasi koliko je trebalo da njegova namjera ne bude
pogođena. Odmah se pokazalo da je postigao željeni cilj jer je Redy brzo rekao:

To je sve isto! Nema nikakve razlike u tome da li je to mjesto poznato Winnetouu ili Odlu
Shatterhandu jer su obojica naši zarobljenici. Ako nas Winnetou ne može onamo odvesti, Old
Shatterhand de biti naš vodič!

To ste rekli, Mr. Redy, a da me niste ni upitali? — reče Old Wabble. — Mislim da Old Shatterhand
mora još danas, i to u ovoj dolini, da umre!

Zar tako? Ne mora, ved je morao. Sada de ostati na životu i odvesti nas do »bonanze«.

To ne dozvoljavam!

Čini mi se da ste izgubili pamet, stari Wabble! Hodete li da se odreknete »bonanze«? AH devils! Vi ste
zbilja poludjeli!

Ni u kom slučaju! Ja sam vas skupio kako bismo uhvatili Olda Shatterhanda. Za uzvrat sam savjetovao
da prisilite Winnetoua da vam pokaže jedno nalazište. »Bonanza« bi u tom slučaju pripadala jedino
vama, i ja ne bih u tome imao udjela. I unatoč tome što nemam udjela ne želim ispustiti Olda
Shatterhanda pošto smo ga tako sretno ugrabili. Ako ga još danas ne ubijem, pobjedi de mi, kidnut de!

Tada se Redy glasno nasmijao i uzviknuo:

— Kidnuti, nama kidnuti! Jeste li čuli, ljudi, da nam umakne ili kidne čovjek koji je naš
zarobljenik!

Svi su se u jedan glas počeli smijati. Međutim, Old Wabble je bijesno viknuo:

— Koliko li ste samo glupi vi koji ste mene nazvali glupim! Ako uobražavate da dete tog momka

modi čvrsto držati, tada vas jedino mogu žaliti!

Ovaj može samim pesnicama da raskine i željezne lance, a ako mu silom ništa ne uspije, tada se
oslanja na lukavstvo, u čemu je najvedi majstor.

121
Željeznih lanaca nemamo, a oni nam nisu ni potrebni. Kožnato remenje je mnogo bolje, mnogo bolje!
A lukavstvo! Htio bih da vidim onoga koji de lukavstvom uspjeti da se izvuče dvadesetorici takvih ljudi
kao što smo mi! A da i pokuša ma kakav prepredeni način, četrdeset očiju stražare nad njim. Što
jedno ne vidi, vidi ono drugo. I najlukavija namjera da bilo što pokuša bila bi sa naše strane otkrivena.

Zbilja je smiješno što poneki ljudi sebi zamišljaju! Zar niste čuli koliko su ga puta Indijanci uhvatili i
koliko im je puta umaknuo?

Mi nismo Indijanci!

Bijelci su isto tako prolazili! Kažem vam, ova bitanga je u stanju da učini sve što ostalim ljudima
nikada ne bi uspjelo! Njega treba ustrijeliti odmah čim ga uhvate. Ako se to ne uradi, nestat de ga kao
i vode iz ruku! To mi je poznato jer sam dugo s njime jahao!

Vi iz muhe slona pravite. Ponavljam vam još jednom: htio bih da vidim onoga koji de mi pobjedi ako
ga želim čvrsto držati! Ostajemo pri tome: on de nas odvesti do »bonanze«!

A ja to ne dozvoljavam!

Stajali su jedan prema drugom kao da su se spremali na borbu, Old Wabble, taj izrugivač, lažov,
klevetnik, i Redy, taj siloviti vođa skitnica koji se bez ikakvih obzira dade unajmiti da me uhvati i preda
ubici. Bio je to trenutak pun napetosti, toliko napet te sam i zaboravio da je ono oko čega su se
svađali zapravo moj život. Međutim nije došlo do obračuna. Redy je starom Wabbleu položio ruku na
rame i prijetedim glasom rekao:

Zar zbilja vjerujete da du vas pitati hodete li dozvoliti?

Nadam se! Možda namjeravate da me prevarite zbog Olda Shatterhanda. Želite li možda da prekršite
zadanu riječ?

Ne. Mi držimo zadanu riječ. Obedali smo vam da demo uhvatiti Olda Shatterhanda i izručiti ga vama.
Uhvatili smo ga. Možete biti sigurni da demo vam ga i izručiti, samo ne danas!

Neka vas vrag nosi s tim vašim obedanjem! Vi ga ipak nedete modi održati!

Održat demo ga. A u slučaju da nas želite spriječiti da ga sa sobom povedemo, tada se ogledajte oko
sebe! Nas je dvadesetorica!

Da, naravno, u to se i uzdate! — viknu kauboj ozlojeđeno. — Bit de najpametnije da ne pitam mnogo,
ved da mu metak sjurim u glavu. S time bi svaka svađa bila okončana!

Da se niste usudili to uraditi! Ubijete li Olda Shatterhanda ili ga samo i malo ranite, tada možete biti
sigurni da dete u istom času dobiti metak od mene.

Vi se usuđujete da prijetite?

Usuđujem? S time ne stavljam ništa na kocku! Pošli smo s vama i želimo da ostanemo u dobrom
drugarstvu. Međutim, ovdje se radi o jednoj »bonanzi« koja je vjerojatno vrijedna i nekoliko milijuna.
Ni vraga nedu pitati za vaš život ako nam mislite uskratiti tu gomilu zlata! Dakle, znajte: Old

122
Shatterhand de s nama jahati, pa ako ga ranite samo toliko da mu se na koži pokaže i naj manja
ogrebotina, potrčat dete nebeskim ljestvama kojima ste htjeli da njega otpremite!

Prijetite mi smrdu! Zar je to ono drugarstvo o kojem govorite?

Da, zaista! Da nije možda drugarski sa vaše strane kada nam želite uskratiti »bonanzu«?

Dobro, morat du se pokoriti, ali s jednim uvjetom. Kada budemo pronašli »bonanzu«, želim da imam
također udjela; it's clear!

Well! Slažem se! Vidite da smo prema vama blagonakloni!

To je na svom mjestu, jer ako dobijete takve grumene zlata, treba meni da zahvalite i nikome
drugom. Uostalom, što se Shatterhanda tiče, nedu se u vas pouzdati, ved u sebe samoga.

Obrativši se meni, nastavio je podrugljivim glasom-

— Znam jedno izvrsno sredstvo da vas spriječim

u bijegu.

Pokazao je brzometku i pušku na medvjede te nadodao:

Bez ovih pušaka nam sigurno nedete kidnuti! Poznajem vas, a znam da ih se ni u kom slučaju nedete
odredi. Jednom sam ih ved imao, samo, na žalost, kratko vrijeme. Sada su one zauvijek moje!
Nemojte samo misliti da je smrt daleko od vas! — Da niste možda s nebom u tako dobrim odnosima
pa de vam u slučaju potrebe poslati glasnika da vas ponizno pozove da učestvujete u blaženstvu?

Nemojte huliti! Još nisam sazreo za smrt jer imam još štošta da učinim.

O! I vi smatrate da de dragi bog čekati dok to obavite? To je neki veoma uslužan bog. To moram redi!
Zar nije tako?

Nije dobio nikakav odgovor. Tada me je nogom gurnuo.

— Hodete li govoriti kada vas pitam! Za vas je velika i nezaslužena čast kada s vama govori Old

Wabble! Kada ste me iz Kihpeta-kiha otjerali bez konja i puške, sigurno niste mislili da du vas

tako brzo uhvatiti? Otišao sam Osagama. Ondje sam dobio drugog konja i drugu pušku. Međutim, ti
momci nisu nimalo poduzetni. Onaj Numbeh-grondeh, koji je preuzeo komandu, nije bio raspoložen
da vas slijedi.

On je čak obustavio i svako neprijateljstvo prema bljedolikima, što je veoma smiješno, i krenuo je kudi
sa svojim ratnicima. Zbog toga sam i odjahao do skitnica i obavezao sam im se, naravno na vaš račun,
kao što ste ved i čuli. Sada sam ponovo došao do svog konja i svoje puške, a uz to i do vaših konja i
pušaka. Vi u mojim očima više ništa ne vrijedite, jedino još da vas čovjek ritne nogom.

Najprije je mene, a zatim i Winnetoua iz sve snage udario nogom. Bio ju je ved podigao kako bi i
Hammerdulla udario, ah ju je međutim ponovo spustio. Prema debeljku je bio ravnodušniji nego

123
prema nama. Kada se Old Wabble okrenuo od njega, rekao je Hammerdull na svoj smiješan način,
kojega se čak ni u najgoroj prilici nije odrekao:

To je bila vaša sreda, poštovani Mr. Wabble!

Sta? — upitao je starac.

To što ste povukli nogu.

Zašto?

Upravo zato što mi je taj dio tijela najosjetljiviji.

Onda da pokušamo!

Ritnuo ga je surovo. Debeljko je i unatoč veoma pozamašnom obujmu bio hitar i okretan momčid.
Njemu su kao i nama bile sputane noge, a ruke vezane iza leđa. U tom času savio je koljena i privukao
noge tijelu, a rukama iza leđa odupro se o zemlju i odskočio kao opruga uvis, te je Olda Wabblea
udario glavom ravno u želudac. Udarac je bio tako snažan da je Hammerdull ponovo pao na svo je
mjesto, a stari kauboj poleđuške ravno u vatru. On je doduše brzo skočio na noge, no taj trenutak bio
je dovoljan da ostane bez polovice svoje duge bijele kose i da mu oprlji gornji dio odjede. Zaorio je
sveopdi smijeh. Bijesan zbog toga, Old Wabble nije iskalio svoj bijes na Hammerdullu, ved na
skitnicama koji su mu se izrugivali. Dok ih je gromoglasno korio, debeljko se obratio Pittu Holbersu:

Zar nisam to sjajno izveo? Zar te to ne veseli, stari Pitte?

Hm, ako smatraš da je to bilo dobro izvedeno, tada si u pravu! — odgovorio mu je njegov prijatelj,
dugonja, na svoj suhoparan dobro poznat način.

Taj čovjek je mislio da de me modi ritnuti a da se ne branim! Šta kažeš na to?

I ja bih ga bacio u vatru, isto onako kao i ti!

Bilo u vatru ili ne bilo, svejedno je. Uletio je ipak!

Old Wabble je sada prišao kako bi se osvetio debeljku. Redy ga je u tome spriječio jer je rekao:

Ostavite ljude na miru pa vam se to više nede dogoditi! Old Shatterhand je vaš. Ostali su naši i ne
želim da se s njima bez potrebe loše postupa.

Vi ste nekako iznenada postali veoma čovjekoljubiv! — gunđao je starac.

Nazovite to kako god vas je volja! Ovi ljudi moraju da jašu s nama i ne želim da sa sobom vučem
ranjene i izgruvane osobe. Imamo mi važnijeg posla nego da se s njima ovdje prepiremo. Mi još ne
znamo gdje se nalaze njihovi konji. Potražite ih!

Konje smo bili izveli iz opkopa u slobodan prostor i ondje ih privezali. Brzo su ih pronašli. Skitnice su
ved jele još dok sam se nalazio u nesvijesti i sada su željeli da do jutra spavaj u. Redy je odredio
dvojicu da stražare, i tada su svi polegli. Old Wabbleu je pala na um veoma neugodna misao, i to da

124
se ugura između mene i Winnetoua i da svoju ruku priveže za moju posebnim kaišem. Ova starčeva
velika opreznost nije bila pogodna da u meni probudi misao na bijeg.

A ipak sam mislio na bijeg, i još te kako!

Teško da postoji situacija koja je toliko loša i koja čovjeka tako čvrsto obuzima a da se iz nje ne bi
mogao izvudi bilo vlastitom snagom ili, ako to nije mogude, uz tuđu pomod. Tako ni sada nisam uopde
očajavao. Nije li me ved mimoišla trenutačna smrt koju mi je bio namijenio Old Wabble! Do rječice
Squirrel imali smo još dugi put. Zašto nam se do njega ne bi mogla ukazati prilika za bijeg? Uostalom,
ja nisam mislio na bududnost, ved na sadašnji svoj položaj. Gajio sam nadu i mislio na jednog
Indijanca, a to je bio Kolma Puschi.

Ako bi me netko upitao zašto to ime nije bilo više spomenuto od onog trenutka kada smo legli da
spavamo, tada du vam odgovoriti: Kolma Puschi više nije bio ovdje. Kada sam se bio osvijestio,
najprije mi je palo na pamet da se ogledam i odmah sam primijetio da je taj tajanstveni Indijanac
nestao.

Gdje se nalazio?

U prvom momentu umalo što nisam podlegao zlokobnoj slutnji: možda je u dogovoru sa skitnicama?
To sam nepovjerenje morao smjesta da odbacim. Dobar glas, koji je pratio Kolmu Puschija, nije
dopuštao da ga povezujem s takvim ljudima..

Onda se nametnulo i jedno drugo pitanje: da nije možda čuo dolazak skitnica i brže bolje odmaglio? A
ni u to nisam mogao da povjerujem. Ne, njegov nestanak dogodio se iz sasvim drugog razloga.

Dick Hammerdull ga je bio upitao da li je voljan s, nama da jaše. Odgovorio je da bi o tome htio
najprije da razmisli. Njegov konj nije bio ovdje, ved se nalazio negdje na drugom mjestu. Kada smo bili
zaspali, otišao je potajice ili da dovede konja, ili da se više uopde ne vrati. U tom slučaju je otišao a da
se s nama nije oprostio i da bi izbjegao svim nametljivim pitanjima i raspitivanjima. U tom kratkom
vremenu koliko smo bili zajedno vidjelo se da su mu takva raspitivanja bila neugodna.

U sludaju da je otišao a da se više ne vrati, nismo imali šta da od njega očekujemo. Međutim, ako je
otišao samo da dovede konja, a to je moglo biti baš prije prepada, pa je pri svom povratku - zbog
galame koju su skitnice digle odmah morao pomisliti da se je nešto dogodilo, onda ga je to
opomenulo da bude oprezan. Tada se vjerojatno došuljao, primijetio promjenu i prokljuvio sve što se
odigralo i o čemu se govorilo. Ako je on zaista takav čovjek za kakvog sam ga zbog njegova glasa
smatrao, morao je bezuvjetno odlučiti da nam pomogne, u to sam to više vjerovao što se nije samo
mnogo poveselio susretu sa Winnetouom nego je pokazao živo, iako tajanstveno interesiranje za
Apanatschku. Osobe prema kojima se gaje tako živi osjedaji, ne ostavljaju se u takvom položaju kakav
je naš bio...

Ako su te moje misli bile tačne, Kolma Puschi se morao sada nalaziti negdje u blizini i mogao sam od
njega očekivati neki znak čim skitnice budu zaspale. I sami možete misliti u kakvom sam napetom
stanju sada bio.

Radost me je obuzela jer me ta očekivanja nisu iznevjerila. Oba stražara su sjedila s jedne i druge
strane vatre koju su potpirivali. Onaj s druge strane je kasnije prilegao. Bit de da je bio umoran. Drugi

125
mi je bio okrenut leđima i zastirao je pogled ostalima jer su se naša tri mjesta nalazila u ravnoj crti. To
je bila ona povoljna okolnost zbog koje sam se nadao da de se Indijanac njome koristiti. Dolinom je
pirkao vjetar, grmlje i stabla počela su da šušte. U tom se šuštanju ne bi razaznao šum koji bi čovjek
možda prouzrokovao svojim potajnim puzanjem.

S vremena na vrijeme podigao bih glavu i pogledao naokolo u spavače. Ved nakon pola sata bio sam
se uvjerio da osim stražara, Winnetoua i mene nitko više nije budan.

Upravo onda kada sam pomislio: sada bi bio pravi čas da dođe, ako uopde može i misli dodi, desno iza
sebe primijetio sam tihi, lagani pokret. Nečija se glava dogurala do moje. Bio je to onaj koga sam
očekivao.

Neka se Old Shatterhand ni u kom slučaju ne pokrene! — došapnuo mi je. — Da li je moj bijeli brat
mislio na mene?

Da — odgovorio sam isto tako tiho.

Kolma Puschi je zapravo htio da ode do Winnetoua, ali tamo ne bi bio zaklonjen. Zbog toga sam i
dopuzao do Olda Shatterhanda jer se ovdje nalazimo iza leđa stražara. Neka mi moj bijeli brat kaže
što želi. Spreman sam da ga slušam.

Hodeš li nas osloboditi?

Da, odmah čim to Old Shatterhand odluči. On bolje zna kada to i gdje treba.

Još ne ovdje. Potrebno je da i naše saputnike odmah oslobodimo spona. Pitanje je samo da li je moj
crveni brat voljan da nas slijedi?

Rado. Tako dugo i daleko dok ne budete slobodni.

Jesi li možda čuo o čemu se razgovor vodio?

Da. Kolma Puschi je ležao iza kamenja i sve je čuo. Bijelci se žele dokopati 'bonanze' kraj rječice
Squirrel.

Poznaje li moj crveni brat rječicu Squirrel?

Taj mi je kraj, kao i mnogi drugi daleki krajevi, poznat.

Postoji li na putu do te rječice kakvo mjesto zgodno da budemo oslobođeni večeras? Potrebno je da
to bude negdje gdje ima mnogo stabala i grmlja, a ne kao ovdje gdje bismo teško uspjeli da dođemo
do stražara, jer je dovoljan samo jedan njihov pogled da nas nadziru.

— Kolmi Puschiju je poznato takvo mjesto i dodi dete do njega upravo u zgodno vrijeme i nede biti
neobično ako tamo zastanete. Samo hode li vas bijeli ljudi slijediti tamo?

Sigurno. Izgleda da im je ovaj kraj nepoznat, a ako ih moramo odvesti do rječice Squirrel, prisiljeni su
da nas bezuvjetno slijede.

126
Tada neka Old Shatterhand jaše odavde ravno prema zapadu na jugozapad i kada bude stigao do
rječice Rush, neka prijeđe preko nje. Onda neka sa druge strane obale produži uz rijeku sve do onog
mjesta gdje se sjeverni i južni potok ove rječice ulijevaju. Odavle neka obiđe zadnji zavijutak južnog
pritoka, a odatle opet tačno prema zapadu-sjeverozapadu preko blago uzdignute prerije na kojoj je
učestalo grmlje. Zatim produžite prema stjenovitoj spilji koja se još izdaleka vidi, a na njenom
podnožju izvire nekoliko potoka. Na toj stijeni i oko izvora imade mnogo stabala. Na izvoru koji je
najbliži sjeveru morate se ulogoriti.

Dobro. Pronadi du ja taj izvor.

Kolma Puschi de također stidi tamo. Šta ima da mi još kaže Old Shatterhand?

Sada ništa, jer ne znam kako de se razvijati pojedine stvari večeras u našem logoru. Nadam se da deš
modi da se probiješ do nas, ali tada se obrati jedino Winnetouu ili meni, jer nitko drugi nije dovoljno
sposoban da djelotvorno iskoristi pomod koju nam pružaš.

Mogu li sada otidi?

Da. Zahvaljujem se svom crvenom bratu Kolmi Puschiju i spreman sam, čim budemo slobodni, da mu
u svakoj nevolji priteknem u pomod, čak i onda ako moram metnuti svoj život na kocku.

Veliki Manitou na divan način usmjerava korake svoje djece. Zato je mogude da i Kolmi Puschiju
jednom ustreba Old Shatterhandova i Winnetouova pomod. Vaš sam prijatelj, a vi budite moja brada!

Kao što je došao bešumno, tako se i povukao. Sa strane Olda Wabblea začulo se Apačevo poluglasno
nakašljavanje. To je bilo meni namijenjeno, a značilo je da je pratio Kolma Puschijev posjet. Njemu to
nije moglo, naravno, da izmakne, jer su mu čula bila neuporedivo oštra.

Sada smo obojica bili mirniji jer smo znali da sadašnja situacija nede dugo trajati. Mogli smo se mirno
prepustiti snu. Prije toga mnogo sam razmišljao o Kolmi Puschiju. Govorio je gotovo tečnim
engleskim jezikom. Služio se izrazima kao zapad-jugozapad i zapad-sjeverozapad. To do sada nisam
primijetio još ni kod jednog Indijanca. Gdje je stekao poznavanje tog jezika a da se nije nikada družio
ni s kim, a živio usamljenim, odvojenim životom? Da on ipak nije ranije bio u tješnjoj vezi sa
bijelcima? Ako je to tačno, onda su ga sigurno loša iskustva odbila od njih te se odvojio i živio
usamljenim životom kojim i sada živi.

Probudivši se ujutro, vidio sam da su skitnice upravo počele između sebe dijeliti plijen koji su od nas
prisvojili. Sve što su nam oduzeli smatrali su za svoje. Old Wabble je prisvojio moje stvari. Redy je
uzeo Winnetouovu srebrom okovanu pušku. On nije bio svjestan da de ga kasnije na svakom mjestu
gdje god je bilo tko ugleda u njegovim rukama odati kao pljačkaša i ubicu, a u najmanju ruku kao
lopova. Čak je odredio da Apačev ždrijebac Ilteschi pripadne njemu, te je Oldu Wablleu dao dobar
savjet:

— Onog drugog vranca na kojemu je jahao Old Shatterhand dobit dete vi, Mr. Cutteru. Po tome i
sami možete vidjeti da sam vam naklonjen.

Old Wabble je međutim odmahnuo glavom i odgovorio:

127
— Hvala lijepa. Ne treba mi!

Znao je on vrlo dobro zašto. Moga Hatatitlu ved je upoznao.

— Zašto ga nedete? — upita začuđeno Redy. —

Bolji ste poznavalac konja od mene i vjerojatno znate da se ni jedna druga životinja ne da uporediti s
ova dva vranca.

— To, naravno, znam, samo du radije uzeti ovoga ovdje.

Pri tome je pokazao na Matto Schahkova konja. Redy je sada namijenio drugome moga konja. Isto
tako je bilo i s ostalim našim konjima koji su svi bili bolji od konja skitnica, izuzevši Dick
Hammerdullovu staru kobilu koju nitko nije htio uzeti.

Ved sam se u sebi veselio prizoru koji de nastati nakon podjele konja. Naši dobri ždrijepci nisu trpjeli
stranog čovjeka na sedlu.

Našu zalihu hrane su također oduzeli. Svi su otpočeli da jedu. Dali su i nama, ali, prirodno, samo
veoma oskudan doručak. Sada su napojili konje, a iza toga je trebalo da ih zajašemo i krenemo.
Privezali su nas za rage, i to s rukama naprijed kako bismo mogli držati uzde. Sada su izveli
zaplijenjene konje.

Konji Osaga nisu pravili velike teškode onima koji su imali da ih jašu. Gore je međutim bilo s
Apanatschkinim tamnim riđanom. Tek što ga je jahač uzjahao, smjesta se dao u bijeg i dugo je tre balo
dok se nisu vratili čovjek i konj. Sada je Redy uzjahao Winnetouova Iltschija. Ovaj je to mirno podnio
kao da je najpobožniji vojnički ili cirkuski konj. Skitnica je upravo htio da se dobro namjesti u sedlu,
kada je u dalekom luku odletio kroz zrak. U neposrednoj blizini začuo se glasan uzvik: moj se Hatatitla
istodobno oslobodio svog momka.

Obojica srušenih s konja uz psovku ustadoše i na svoje čuđenje ugledaše oba vranca kako mirno
stoje, kao da se nije ništa dogodilo. Oni su ih ponovo uz jahali, ali su istodobno bili i po drugi put
zbačeni. Bio je izveden i tredi pokušaj, no s istim neuspjehom. Old Wabble ih je potajice promatrao i
smijuckao se. Sada se glasno nasmijao i doviknuo vođi:

Sada, Mr. Redy, znate zašto sam odbio tog crnog đavola? Ti su vranci tako izdresirani" da se ni
najbolji jahač svijeta na njima ne može ni jedan časak zadržati.

A zašto mi to tek sada kažete?!

Zato što sam želio da i vi jednom imate to zadovoljstvo pa da sklopite poznanstvo sa zemljom. Da li
ste zadovoljni?

Neka vas vrag nosi! Zar ti konji zbilja nikoga ne trpe? Šta bi se tu dalo učiniti?

Ako ne želite uz put da imate mnoge neprilike, tada na njih za sada smjestite njihove ranije vlasnike!
Kasnije bismo mogli pokušati da te jogunce pripitomimo.

128
 Taj savjet je bio prihvaden. Dobili smo svoje konje, a i Apanatschka svoga, i tada smo krenuli. Kada
smo krenuli prema ulazu u dolinu, prišao mi je Redy i rekao:

Mislim da vam nede pasti na pamet da svoj položaj pogoršavate suprotstavljajudi se! Poznajete li
pravi put?

Da.

Kamo nas vođi put?

— Do jednog potoka s one strane rječice Rush.

Smatrao je za sasvim prirodno da im ja budem vodič, jer sam prema Apačevim riječima bio zapamtio
položaj 'bonanze'. To mi je bilo drago. Sada me je zanimalo da li su skitnice bile upoznate s ovim
krajem te sam se raspitivao:

Vama je svakako poznat predio koji vodi gore do rječice Squirrel?

Nije.

. — Možda taj predio pozna netko od vaših ljudi? Bio je toliko glup pa je odgovorio:

Ne pozna nitko.

Tada neka vam pokaže put Winnetou.

On ne zna tačno mjesto na kojem zlato leži.

A vi mislite da du vam ga zaista pokazati? Vi ste mi neki čudan čovjek!

Zašto?

Sta ja imam od toga ako vam pomognem da do zlata dođete? Ništa, uopde ništa! Meni je suđeno da
umrem. Bilo da se dokopate 'bonanze' ili ne, meni se radi o životu. Mislite li vi da se naročito veselim
tome da vas sve pretvorim u milijunaše, i to zato što ste na nas izvršili prepad i opljačkali nas i što
imam da budem ubijen?

Hm! — brundao je ne govoredi ništa.

Čini mi se da tu stvar s tog stanovišta još uopde niste razmotril i,

Dakako da nisam. Vi, međutim, morate imati obzira prema svojim drugovima. Ako 'bonanza' ne bude
naša, oni de svi morati da umru!

Kakve to veze ima sa mnom kada ja ved moram da umrem? Tko ima obzira prema meni? Sto imam ja
od toga ako ostali ostanu na živcitu, a ja budem mrtav?

Do vraga! Valjda nedete biti toliko surovi prema njima?

Ja? Surov? Vi ste šaljivčina! Priča čovjek o surovosti, a ni sam nije bolji jer de ubijati u slučaju da ne
dođe do zlata!

129
Neko vrijeme je gledao preda se i tada reče:

Well, hajde da budemo iskreni! Zar vam je zbilja sinulo da nam zatajite mjesto nalazišta? To bi
bezuvjetno izazvalo smrt vaših drugova, a osim toga bilo bi i po vas štetno.

Kako za mene?

Zato što uopde nije još sigurno da du vas izručiti starom Wabbleu.

O! — rekao sam otegnutim glasom kao da sam začuđen.

Da — kimnuo je. — On slučajno jaše ispred nas i ne čuje o čemu razgovaramo. Budete li nam pokazali
'bonanzu', i ako je ona onako bogata kako je prikazuje Winnetou, mogao bih da pustim na slobodu ne
samo vaše drugove ved i vas.

Zbilja? Hodete li mi to obedati?

Na žalost, to ne mogu čvrsto obedati.

Tada mi sve vaše riječi nisu ni od kakve koristi. Hodu da znam na čemu sam!

Ipak de vam biti od koristi! Sve ovisi o bogatstvu 'bonanze'. Budemo li s time zadovoljni, tad a dete i vi
biti sa mnom.

A šta de redi na to Old Wabble? —- To vas se ništa ne tiče. Njega samo meni prepustite! Ako mu
padne na pamet da pravi neke nelagodnosti, tada du ga jednostavno k vragu poslati.

To nije na svom mjestu. On mora da ima udjela u 'bonanzi'!

Gluposti! Zar niste primijetili da sam ga htio obmanuti? Nisam toliko glup da održim riječ!

Ipak je bio glup. Ako bi prekršio danu riječ starom Wabbleu, kako sam mogao pretpostaviti da de
održati meni dato obedanje! Qn sigurno nije mislio da me pusti na slobodu kada se dočepa
'bonanze'. Da, još i više: u slučaju da izvede nasilan čin, tomu nede biti nitko svjedok, zbog toga i život
mojih pratilaca više nije bio siguran. On je sada jedino htio da osigura moju uslužnost. Bude li se
dokopao nalazišta, bit de mu lako da prekrši riječ i izvrši dalji zločin. Najviše Sam se ljutio zbog toga
što se taj drski zaštitnik usudio da mi govori tako povjerljivo.

No, jeste li razmislili? — upitao me je nakon nekog vremena. — Sta dete uraditi?

Najprije da vidim hodete li održati riječ.

Znači da dete mi pokazati nalazište? ,

Da.

Well! Pametnije i ne biste mogli učiniti. Uostalom, u slučaju da prekršim riječ, poslije smrti bit de vam
svejedno da li smo se dočepali zlata ili je ono ostalo u zemlji.

130
Zaista je ovaj razgovor završio na divan i zadovoljavajudi način! Da, meni je svakako moralo biti sve
svejedno! Sredom, imao sam pri tome veliko zadovoljstvo što kraj rječice Squirrel uopde nije bilo
nikakvog nalazišta, pa prema tome nedu biti ja prevaren, ved on.

Nije prošlo mnogo vremena od trenutka kada se udaljio od mene, a meni se ukazala prilika da budem
svjedok gotovo isto tako napetog razgovora. Iza mene su, naime, jahali Dick Hammerdull i Pitt
Holbers u društvu jednog skitnice. Nisu bili odviše strogi što se redosli jeda i stražarenja ticalo. Bili
smo, dakako, sputani i po mišljenju skitnica nesposobni da bježimo. Zbog toga smo i smjeli da jašemo
kako smo htjeli. Razgovarali su sa svojim pratiocem; znači, Dick Hammerdull je razgovarao s njima, a
Pitt Holbers bi suho odgovarao kada je bio upitan. Dok je Redy jahao kraj mene, nisam obradao
nikakvu pažnju na to što se iza mojih leđa govorilo. Sada sam čuo debeljka kako govori:

Vi, dakle, stvarno vjerujete da smo čvrsto u vašim rukama?

Da — odgovorio je skitnica.

Besmislica! Mi smo s vama pošli samo da se malo prošetamo. To je sve.

Sputani ste!

— Na naše zadovoljstvo!

.— Hvala na zadovoljstvu! A uz to i opljačkani!

— Da, opljačkani! To je žalosno! — smijao se debeljko.

On i Pitt su, naime, prije našeg odlaska na Zapad ušili svoj novac. Zbog toga se sada i smijao.

Ako vam se to čini toliko smiješnim, to je dobro samo za vaše raspoloženje — rekao je skitnica ljutito.
— Ja bih na vašem mjestu bio mnogo ozbiljniji!

Ozbiljan? Kakav bismo razlog imali da spustimo glave? Mi se danas tako dobro osjedamo kao uvijek i
svagda.

Skitnica je opsovao i viknuo:

To nije ništa drugo ved usiljena šala! Sigurno nasludujete kakva vas sudbina čeka!

To mi nije poznato! Kakva je to slavna sudbina?

Bit dete 'zbrisani'.

Pshaw! Ništa za to. Baš ništa, jer ako nas zbrišete, sami demo ponovo 'svanuti'!

Ludo, upravo ludo!

Ludo! Čujte ako je netko od nas trojice lud, tada ste to vi. Ja sam doduše podeblji momak, a ipak du se
provudi i kroz najmanju vašu petlju. A Pitta Holbersa, toga dugonju, nitko ne može zadržati. Ved i sam
njegov nos može da nadvisi vaše rešetke i mreže. A o Winnetouu i Oldu Shatterhandu uopde i da ne
govorimo. Najsvečanije vam izjavljujem, i to toliko svečano koliko od mene možete da tražite:

131
otprhnut demo vam prije no što i sami mislite. Tada dete ostati s razjapljenim ustima. A može da se
desi i to da ne otprhnemo, ved da učinimo nešto pametnije, mnogo pametnije: okrenut demo ražanj i
zarobit demo vas. Tada de vam se gubice ponovo zatvoriti. Bila bi sramota da s vama ostanemo duže
od jednog dana, jer to moje nježno tijelo ne bi preživjelo. Pobjedi demo! Zar nije tako, Pitte Holbersu,
stari rakune?

Hm! — brundao je dugonja. — Ako misliš da demo to učiniti, tada si u pravu, dragi Diče. Pobjedi
demo!

Nama da pobjegnete, nama da umaknete? — smijao se posprdno skitnica. — Kažem vam da vas

tako čvrsto i sigurno držimo u rukama kao što se slučajno zovem Holbers!

O, također Holbers? Lijepo ime! Zar ne? Da se ne zovete i Pitt?

Ne. Moje ime je Hosea. Da li vas to možda zanima?

Hosea? Uff! Naravno da nas zanima!

Viknuli ste 'uff! Da vas moje ime nije možda ozlijedilo?

Umjesto da mu odgovori, Dick se obrati Holbersu:

Jesi li čuo, Pitte Holbersu, stari rakune, da taj čovjek nosi lijepo, pobožno i biblijsko ime Hosea?

Ako misliš da sam čuo, onda je tačno — odgovorio je upitani.

Kakav je to zagonetan razgovor? — upita skitnica. — Da nema možda neku vezu sa mnom, s mojim
imenom?

Kako se čini, da. Recite nam ima li u vašoj familiji još nekih sličnih biblijskih imena?

Postoji još jedno: Joel.

Uff, opet jedan od onih proroka! Čini mi se da je vaš otac bio veoma pobožan čovjek koji se držao
biblije!

To mi nije poznato. Bio je to veoma pametan momak koji se nije dao zavaravati od popova, a ja sam
se potpuno umetnuo na njega.

Tada je vjerojatno vaša majka bila pobožna žena?

Na žalost jeste.

Zašto na žalost?

Zato što je sa svojim molitvama i jadikovkama toliko zagorčala ocu život da je bio prisiljen da ga
zaslađuje brendijem. Pametnom čovjeku je nemogude da izdrži kraj takve bogomoljke. On ju je
ostavljao kod kude i odlazio u gostionicu. To je najbolje što je mogao da učini!

O! On se sigurno tako dugo zaslađivao dok mu to nije postalo preslatko?

132
— Da. Dojadilo mu je, i kada je jednog lijepog dana primijetio da ima prekobrojan konopac i da
nije ni za što drugo upotrebljiv, objesio ga o jedan čavao,načinio omču i zavukao u nju glavu, i to,
dakako, samo dotle dok ga nisu presjekli.

Zaigrale su mi ruke koje su na žalost bile sputane kada sam tog momka iza svojih leđa čuo kako na
tako ciničan način govori o smrti svoga Oca samoubice. Hammerdull se, naravno, čuvao da pokaže
svoj gnjev i da odgovori kako bi se i najgori Indijanac stidio da o svom mrtvom ocu ovako govori.
Pratio je i dalje zagonetnu svrhu tog razgovora i smijudi nastavio:

Well! htio bih ponovo razgovarati o vašoj majci i želio bih doznati da nije možda osim pobožnosti
imala još i kakvih drugih osobina koje su vam još ostale u pamdenju.

Drugih osobina? Ne shvadam vas. Sta ste time mislili?

Pa tako nešto u vezi s odgojem. Pobožni ljudi su obično strogi.

O tako! — smijao se skitnica koji ni pojma nije imao na šta je Hammerdull mislio. — Na žalost, tačno
je to što ste rekli. Da se na mojim leđima nalaze još uvijek sve one modrice koje bi vam to mogle i
dokazati, od bola se ne bih mogao držati na konju.

O tako, njezin je način odgoja dakle bio veoma upečatljiv?

Da, znao je da prodre i kroz kožu.

I kod Joela vašeg brata?

Da.

Da li je on još živ?

Naravno. Taj uopde i ne misli da bude mrtav!

A gdje se on sada nalazi sa svim tim uspomenama na leđima, a vjerojatno i na svim ostalim dijelovima
tijela?

Ovdje među nama. Pogledajte samo naprijed! To je onaj koji jaše kraj Redyja.

Good lack! Znači da su oba proroka ovdje? Hosea i Joel, obojica? Sta kažeš ti na to, Pitte Holbersu,
stari rakune?

Ništa — odgovori dugonja još krade nego što je to obično činio.

Kakve zapravo vi veze imate sa mnom i sa mojim bratom? — raspitivao se skitnica, kojemu se ovaj
razgovor na kraju ipak učinio sumnjivim.

To dete vjerojatno uskoro doznati. Recite mi samo najprije što je vaš otac bio?

Sve mogude što može biti čovjek koji se zbog svoje žene mora toliko mučiti.

To vjerojatno znači: sve i ništa. Mislio sam da vas pitam što je bilo onoga dana kada je otkrio da ima
jedno uže napretek.

133
Kratko vrijeme prije toga osnovao je ured za sklapanje brakova.

čudnovato! Sigurno ga je osnovao zato da se i drugi muče kao i on? To je bilo vrlo lijepo od njega, što
se sveopdeg dobra tiče!

Da, namjera je bila dobra, no uspjeh loš. Najzad je okrenuo leđa životu koji mu nije omogudio ni da se
prehrani.

Krasan momak! Baš se ponio džentlmenski! Da je sada ovdje, njegova bi leđa uskoro bila isto tako
puna uspomena kao i vaša! Kukavički napustiti ženu i djecu! Pi h, do đavola!

Ne brbljajte tako glupo! Kada je otišao, svima nam je bilo bolje.

Tačno! Kada muž više ne može da propije novac koji je žena zaradila, tada udovica i siročad žive bolje!

Čujte, kako ste došli na tu misao? Moja majka je zapravo zarađivala.

Da. Radila je kao konj!

Odakle vi to znate?

Zar ne da je živjela i stanovala u malom Smith-villeu, Tennessee, kada se njezin muž, a vaš dragi otac,
sam objesio?

Tako je! No recite mi odakle vi sve to...

I ona je nakon toga sa svojom djecom otišla na Istok — prekinuo ga je Dick Hammerdull nimalo
zbunjen.

— I to se slaže! A sada mi najzad recite...

— Samo pričekajte! Ona je toliko radila i toliko

mnogo zarađivala da je uzela k sebi i odgajala jednog malog, slabokrvnog nedaka, kojemu se njezin
strog način odgoja činio i odviše bolnim te je jednog lijepog ljetnog dana nestao. Je li to tačno ili nije?

— Tako je. Samo mi je neshvatljivo odakle vi sve to znate!

Imali ste i jednu sestru? Gdje je ona?

Ona je umrla.

— Tako ste vi i vaš velečasni prorok Joel postali jedini nasljednici svoje majke?

Nasljednici? Do vraga! Svega je bilo nekoliko stotina dolara i ništa više. Sto smo s njima i mogli da
uradimo drugo nego da ih propijemo!

Well. Izgleda da ste isti kao i vaš otac! Kažem vam; čuvajte se konopca koji se i za njega pokazao
opasan! Sta misliš ti, Pitte Holbersu, stari rakune? Da li su ga zavrijedili?

Hm — progunđao je Pitt zlovoljno, — učinit du što ti želiš, dragi Diče.

134
Well, tada ga nede dobiti! Slažeš li se s time?

Yes. Nisu ga zavrijedili.

Da li su ga zavrijedili ili nisu, svejedno je. Bila bi zapravo bruka da ga dobiju!

Kakve vi to tajne imate? O kome vi zapravo govorite? — raspitivao se skitnica.

O Hosei i Joelu — odgovorio je Hammerdull.

Znači, o meni i o mome bratu? Da li smo mi ta dvojica koji nešto ne treba da dobiju?

— Da.

Šta? Koji bi vas vrag samo razumio!

Pshaw! Naše imanje! Skupili smo mnogo i mnogo tisuda dolara, kako bi ih vama i vašem odličnom
Joelu poklonili. A sada smo, međutim, došli do zaključka da od svega toga nedete dobiti ništa, baš
ništa, niti jednog jedinog centa.

Nisam se okrenuo, ali sam u sebi zamislio iznenađeno lice skitnice. Prošlo je prilično vremena prije
nego što sam čuo da ga pita:

Vaše ... imanje smo imali... smo imali... dobiti? Hodete da se sa mnom šegačite!

Nije mi ni na kraj pameti!

Vjerojatno je pokušao da sa lica dvojice nešto odgoneta, jer je ponovo prošlo dosta vremena prij e no
što sam ga čuo kako začuđenim glasom govori:

— Stvarno ne znam na čemu sam s vama dvojicom!

Napravili ste tako ozbiljna lica, a vjerujem da posrijedi

nije ništa drugo nego glupa šala!

— Sad du vam sve objasniti. Vi ste nam rekli vaše

prezime!

— Da, Holbers.

A kako se zove moj prijatelj?

Isto tako.

A njegovo ime?

Pitt, kao što sam čuo. Pitt Holbers. To je tačno ... ah, ah!

Zastao je. Čuo sam kako je poluglasno protisnuo kroz zube. Tada je brzo nastavio:

135
— Pitt, Pitt, Pitt... tako se zvao i onaj dječak,

onaj nedak kojega je majka uzela k sebi i... grom i

pakao! Zar je to mogude? Da nije ovaj dugonja ovdje možda onaj mali Pitt?

— On je! Najzad ste se uhvatili za pravu kvaku!

Stajalo vas dosta muka i napora prije no što ste se toga sjetili! Vi ne smijete umišljati da ste naročito

mudri!

Skitnica se pretvarao kao da nije primijetio uvredu, pa je uzviknuo:

— Šta? Zbilja? Vi ste onaj glupi Pitt koji je umjesto nas dobrovoljno primao majčine batine? To
mu je najzad dozlogrdilo pa je pobjegao?

Pitt je vjerojatno samo kimnuo glavom jer ga nisam čuo da je ijednu riječ rekao.

To je ipak nevjerojatno! — nastavio je njegov bratučed. — A sada sam se ponovo susreo sa vama, i to
kao s našim zarobljenikom!

A koga mislite ubiti! — nadoda Hammerdull.

Ubiti? Hm! O tome sada nedemo govoriti. Radije mi sada pričajte, Pitte, kamo ste tada pobjegli i čime
ste se zanimali odonda do danas! Radoznao sam!

Pitt se nekoliko puta nakašlia te poče govoriti samo ne onako suhoparno kako je obično govorio:

— Dakle, toliko ste se srozali! Pretvorili ste se u ljude koji su svoju čast i dobar glas odbacili da se

čak i ne stide što su se skitnicama priključili! Na žalost, moram priznati da sam sin brata vašeg oca. No

slobodan sam da u svoju obranu kažem i to da ne moram ja odgovarati zbog našeg srodstva. Osobito
sam zadovoljan što vam mogu redi da sam i protiv svoje volje vaš rođak.

Oho! — upade bijesno skitnica. — Vi se, izgleda stidite zbog mene? Izgleda da se niste stidjeli onda
kada ste dozvolili da vas mi othranimo?

Vi? To je isključivo bila samo vaša majka. A to što mi je davala morao sam pošteno i da zaslužim. Dok
ste vi pravili kojekakve manguparije, morao sam toliko da radim da mi je koža pucala. A osim toga
dobijao sam batine umjesto vas, i to kao poslasticu. Nisam vam dakle ni u čemu obavezan. Ipak sam
bio spreman da vas jako razveselim. Tražili smo vas kako bismo vam poklonili svoju ušteđevinu, jer
smo ljudi sa Zapada kojima novac nije potreban. Vi biste se njome obogatili. A sada kada smo vas
susreli, i to kao skitnice, kao bijedne propalice, neka me bog sačuva od toga da vam predam u ruke
taj silan novac kojim demo modi bolje i časnije ljude usrediti. Od našeg djetinjstva mi smo se sada
ovdje prvi put vidjeli i ponovo raskinuli svaku vezu. Želim od sveg srca da vas nikada više ne
susretnem i da zbog toga ne osjetim ljutnju i bol!

136
Pitt Holbers, koji je inače bio toliko škrt na riječima, održao je ovaj govor tako tečno da sam se čak i
začudio. Cak ni držanje najotmjenijeg džentlmena nije moglo biti bolje od njegova. Dick Hammerdull
mu je odao priznanje te mu je žurno uzvratio' ne dozvoljavajudi da nastane stanka:

— Tako treba, dragi Pitte, tako treba! Govorio si

mu upravo iz dubine moje duše. Njime možemo usrediti bolje ljude.

Skitnica bi svakako drukčije odgovorio da je to bio neki stranac. Sada kada je znao da mu je Pitt
rođak, umjesto bijesa radije je pokazao sprdnju, te je, smijudi se, podrugljivo rekao!

Ne zavidimo tim dobrim, boljim ljudima koji imaju da prime vaš novac. To nekoliko dolara što ste
silom sakupili, nisu nam potrebni. Imat demo mi i milijune čim pronađemo 'bonanzu'!

Samo ako je budete pronašli! — Smijuckao se Hammerdull. — Vidim ved sada Olda Shatterhanda
kako vam s uperenim kažiprstom u zemlju govori: evo, ovdje leži grumen nad grumenima, jedan vedi
od drugoga. Budite samo toliko dobri i povadite ih iz zemlje! Nama jadnim zarobljenicima ne
možete vedu uslugu ni učiniti! Zatim nas sve odreda poubijajte kako vas ne bismo odali. Spakujte
milijune, vratite se na Istok, odnesite ih u banku, i živite od kamata divno i veselo kao bogat čovjek iz
evanđelja, i neka vam se za vaše kljunove svaki dan peku kolači sa šljivama. Tako sam to zamišljao, a
tako de i biti. Misliš li i ti tako, Pitte Holbersu, stari rakune?

Da, a naročito ono sa kolačima — odgovori Pitt na svoj suhoparan način.

Ne bulaznite! — obrecnu se Hosea na oba prijatelja. — Iz vas govori samo jarostan bijes i zavist! I te
kako biste rado prisvojili 'bonanzu' samo za sebe!

O, prepuštamo vam je od sveg srca! Ved se sada veselim kakve dete oči imati kada stignemo onamo.
U cijeloj toj stvari samo me nešto zabrinjava.

Sta?

Da dete od silne srede zaboraviti da za zlatom pružite ruku.

O, ako je samo to, onda nemojte razbijati glavu. A sada du otidi do mog brata da mu kažem kako sam
pronašao Pitta, bratučeda Pitta, onog koji je nekada kidnuo!

Potjerao je svoga konja naprijed. Projahao je mimo mene prema čelu kolone gdje se nalazio Joel, taj
brat bitanga.

Da li bi ti ikada mogao da to zamisliš? — čuo sam iza svojih leđa kako pita Hammerdull.

Ne! — odgovori Pitt kratko.

Lijepo srodstvo!

Silno se ponosim njima!

Ljut sam zbog toga!

137
O ne! Ja se ne ljutim jer su mi potpuno ravnodušni.

O, nisam na to mislio, ved na naš novac. A kome demo ga sada pokloniti? Ne volim da budem bogat.
Ne volim da sjedim na vredi sa novcem i da žrtvujem lijep zdrav san od straha da mi ga netko ne
ukrade.

Da, a sada demo opet razbijati glave!

Opet iznova da počnemo mozgati tko de preuzeti naš novac! To je glupo, veoma glupo!

Tada sam okrenuo glavu i rekao:

— Nemojte bez potrebe brigu voditi!

Smjesta su mi prišli jedan s desne a drugi s lijeve strane, pa me debeljko upita:

Bez potrebe brigu voditi? Znate li možda nekoga koga bismo mogli podariti?

Mogao bih vam stotinjak predložiti. Ali na to nisam mislio. Zar je novac kod vas?

Na žalost nije. On je kod 'generala'. To i sami znate, Mr. Shatterhande.

Za sada se nemojte mučiti! Tko zna da li demo ga uhvatiti!

O, tu ste vi i Winnetou! To je isto tako kao da ga ved imamo! Da li ste čuli o čemu smo govorili i da
smo otkrili Pittove bratučede?

Da. Bili ste veoma neoprezni.

Zašto? Zar je trebalo da prešutimo tko je Pitt Holbers?

Ne. Ved ste se ponašali tako kao da ste svjesni da demo brzo biti slobodni. To bi moglo lako da pobudi
sumnju koja bi nam mnogo smetala, a možda i sve upropastila.

Hm! Istina je. Da nije možda trebalo tim momcima napraviti uslugu na taj način da svoj nos zbog
žalosti čak do sedla objesim. Pa vi ste i sami veoma samosvjesno govorili Kedyju i Oldu Wabbleu!

Ali ne tako upadljivo kao vi tome Hosei Holbersu, koji na sredu nije toliko lukav pa da bude
nepovjerljiv. Vaša ironija u vezi s velikim grumenima zlata bila je i te kako opasna po nas. Skitnice
moraju do zadnjeg časa biti uvjereni da poznajem 'bonanzu'.

Da, samo kada de taj zadnji čas nadodi?

Možda još danas.

Hura! Zar je istina? Na koji način?

To za sada još ne mogu tačno znati. Indijanac, Kolma Puschi, dodi de i osloboditi me.

Zar on? Tko bi to mislio!

138
Obedao mi je. Zavisit de o okolnostima kako du se držati kada budem slobodan. Vi nedete smjeti da
zaspite, ved se morate pretvarati kao da spavate. Prenesite to na sve naše drugove! Ne želim s njima
govoriti jer bi to moglo da pobudi sumnju.

Oni nisu znali da je Kolma Puschi potajice bio kod mene pa su me upital i kako ja znam da de dodi.
Međutim, ja sam ih upozorio da ponovo jašu iza mojih leđa i da mirno čekaju na ono što de se
odigrati. Bilo je pametnije da me skitnice što manje vide u razgovoru sa svojim drugovima.

Oba brata Holbersa zaustavili su svoje konje kada su stigli do Dicka i Pitta. Tada je Hosea pokazao na
njega i rekao:

— To je taj nekada batinani branučed i koji se sada drži tako ponosno.

Joel je s potcjenjivanjem pogledao u Pitta i odgovorio:

Bit de on još sretan ako mu dozvolimo da s nama govori! Znači da nam je htio pokloniti novac?

Da, čak i čitavo blago!

Gle! Taj i blago! Kakva prepredena budala! Htio nas je namamiti. Mi demo se, naravno, čuvati da ne
upadnemo u takvu djetinjariju! Dođi!

Opet su odjahali naprijed. Dick Hammerdull se našali:

Dakle, mi smo prepredene budale, Pitte Holbersu, stari rakune! To su dvije osobine i možemo ih
podijeliti. Ako ti je pravo, za sebe du zadržati da budem prepredenjak, a ti deš ostalo dobiti.

Slažem se! Tako mora i da bude među prijateljima! U takvim se slučajevima kapital pozajmljuje
međusobno!

Sto mu gromova. Nisi loše odgovorio! Hvala ti!

Molim! To sam rado učinio!

IZMIJENJENE ULOGE

Sada su me pozvali naprijed da budem kao vodič na čelu kolone, jer sam do sada samo katkad glasno
upozoravao kojeg se pravca imaju držati. Jahali smo prilično brzo te stigli u blizinu gdje se ulijevaju
oba potoka Ruoh. Kraj je bio bogat vodom i zato je prerija bila ispresijecana vedim i manjim grupama
grmlja i stabala. Sada je bilo prijeko potrebno da ja budem na čelu. Da tu priliku ne iskoristim za bijeg,
Old Wabble i Redy su me stisnuli u sredinu. Pred nama se sada opet nalazila jedna usamljena grupa
stabala, te je Old Wabble ispružio ruku i viknuo:

Ali devils! Tko to dolazi? Ljudi, čuvajte se! Pritjerajte zarobljenike jer nam se približava jedan koji de
sve poduzeti da ih oslobodi!

Tko je to? — upitao je Redy.

Dobar prijatelj Winnetoua i Olda Shatterhanda. Zove se Old Surehand. Barem mislim da je on.

139
Iza šumice se ukazao jahač koji je punim galopom jurio prema nama. Bio je od nas još daleko. Lice mu
nismo mogli prepoznati, ali smo ugledali njegovu dugačku kosu koja je iza njegovih leđa vijorila poput
vela. Po tome je, doduše, bio veoma sličan Oldu Surehandu, ali sam smjesta utvrdio da mu tijelo nije
bilo tako punačko i snažno razvijeno. To nije bio Old Surehand, ved Kolma Puschi, koji nam je dolazio
u susret. Želio je da nas upozori kako se nalazi na određenom mjestu.

Najprije se pretvarao kao da nas ne vidi. Tada je ustuknuo, zaustavio svoga konja i promatrao nas.
Zatim je krenuo kao da nas želi zaobidi, međutim opet je natrag okrenuo i čekao da se približimo.
Stigavši tako blizu da smo mu lice mogli prepoznati, Old Wabble je rekao s olakšanjem:

To nije Old Surehand, ved jedan Indijanac. To je dobro! Kojoj hordi može da pripad a?

Glup susret! — rekao je Redy.

Zašto? Kudikamo je bolje nego da je bijelac. Nije baš zgodno da nam se mota ovdje oko našeg puta;
It's clear! Bit de potrebno da prema njemu budemo malo oštriji kako se ne bi sjetio da nas možda
uhađa.

Sada smo stigli do njega i zaustavili se. Ponosnim spuštanjem ruke pozdravio nas je i upitao:

— Da nisu možda moja brada vidjela nekog crvenog

ratnika koji nosi sedlo i traži svoga konja koji mu je

ove nodi pobjegao?

Redy i Old Wabble su se grohotom nasmijali; prvi je odgovori o:

Jednog crvenog ratnika koji nosi sedlo! Lijepog li ratnika!

Zašto se smije moj bijeli brat? — upitao je ozbiljno i iznenađeno Indijanac kojega skitnice nisu
poznavale. — Kada nekome pobjegne konj, tada ga mora tražiti!

To je svakako istina! Ali taj koji dopušta da mu konj pobjegne i sa sedlom trči za njim, ne može nikako
biti slavan ratnik. Je li to neki tvoj drug?

Da.

Imate li još kakvih drugova?

Ne. Dok smo nodu spavali, životinja se otrgla i ujutro je više nismo vidjeli. Krenuli smo u potragu za
njom. A sada ne mogu da pronađem ni konja, ni njega.

Ni konja, a ni njega! Zanimljiva stvar! Čini mi se da ste obojica krasni momci. Prema vama čovjek
zbilja treba da ima poštovanja. Zapravo, kojemu plemenu pripadate?

Ni jednome.

140
- Dakle, izopdenici! Ološ! No bit du prema vama čovječan i milostiv pa du vam pomodi. Da, vidjeli smo
ga.

Gdje?

Dvije milje iza nas. Treba samo da po našim tragovima jašeš. Pitao nas je za tebe.

Kakvim se riječima poslužio ratnik?

Vrlo lijepim i časnim riječima kojima možeš da se ponosiš. Pitao je da nismo možda naišli na
smrdljivog crvenog psa kojega tjera gamad kroz preriju.

Moj bijeli brat je pogrešno razumio ratnika.

O? Stvarno? A kako je trebalo da ga razumijem?

Da nisu možda bljedoliki vidjeli onog psa koji kroz preriju tjera smrdljivu gamad? Sigurno su to bile
riječi, a pas de pronadi gamad.

Pritegnuo je konja i uspravio se — blagi stisak bedara... i konj je poletio u velikom luku kroz zrak i
ponio ga vitkim galopom dalje duž našeg traga, kao što mu je bilo i rečeno. Svi su gledali za njim, dok
se on ni jedan jedini put nije osvrnuo. Redy je gunđao:

Prokleto, crveno derište! Na što je samo mislio? Jeste li shvatili njegovo izvrtanje mojih riječi, Mr.
Cutteru?

Nisam — odgovorio je stari Wabble. — Pravo indijanski! Htio je samo da nešto kaže, a pri tome nije
ništa mislio.

Well! Neka samo produži dvije milje pa neka dalje traži. Crveni 'ratnik' sa sedlom na leđima! To je
bijedna banda koja se sve više srozava!

Nakon te kratke međuigre nastavili smo put. Ove skitnice nisu bili Zapadnj aci, ali je bilo nepojmljivo
da je te riječi Crvenokošca i Old Wabble smatrao za beznačajne! Da sam na njegovom mjestu, one bi
kod mene pobudile takvo nepovjerenje da bih sigurno odjahao za tim Indijancem i uhodio ga. Onaj
koji takve odgovore ne prima kao upozorenje ili kao mig, taj nije dorastao opasnostima Divljeg
zapada.

Nismo još bili daleko odmakli kada smo opet imali jedan susret, i to vrlo važan i na koji, barem danas,
nitko nije bio spreman.

Jahali smo duž uzane linije grmlja koja se vukla preko savane kao neka vijugava traka. Kada smo stigli
na njezin kraj, ugledali smo dva jahača koji su sa svojim tovarnim konjem dolazili sa desne strane i
morali izbiti pred nas. Bududi da su i oni nas ugledali, nije bilo razlopa da se skrivamo ni mi ni oni.
Produžili smo dalje i primijetili da je jedan od jahača posegnuo za puškom, kao što se to uvijek
događa kada se radi o susretu sa strancima.

Kad smo stigli ispred njih na nekih tri stotine koraka, zaustavili su se, očigledno s namjerom da nas
propuste ne želedi da s nama imaju posla. Old Wabble je međutim rekao:

141
— Ovi ne žele da se sastanu s nama, prema tome mi demo odjahati ravno do njih!

To se i dogodilo. Tek što smo prevalili komad puta,, iza sebe sam začuo nekoliko glasnih uzvika.

Uff, uff! — odjeknuo je glas Matta Schahka.

Uff! — viknuo je samo jedanput Apanatschka, ali vrlo izrazito. Njegovo je iznenađenje bilo veliko.

Sada sam se malo oštrije zagledao u došljake i — bio sam isto toliko iznenađen kao i ova dvojica.
Jahač s puškom u ruci bio je, naime, bijeli vrač Naiini Komanča, naš Tibo-taka o kome smo toliko
raspravljali. A onaj drugi nije mogao da bude nitko drugi ved njegova crvena sqaw, tajanstvena Tibo-
wete. Tovarnog konja su imali i na Harbourovoj farmi.

Kada je vrač primijetio da smo krenuli prema njemu i da ne mislimo ravno produžiti, uznemirio se, ali
samo za trenutak. Tada je potjerao konja prema nama i mašudi rukom kroz zrak viknuo:

Old Wabble, Old Wabble! Dobro došao! Bududi da ste to vi, onda nemam čega da se bojim, Mr.
Cutter!

Tko je taj čovo? — upitao je stari kauboj. — Ja ga ne poznajem.

Ni ja — odgovorio je Redy.

Vidjet demo kada budemo blizu njega!

Po njegovom neobično mršavom i dugačkom stasu mogao je svatko još izdaleka da prepozna Olda
Wabblea, a još i više po njegovoj bijeloj kosi koja mu je padala niz leđa, od koje mu je juče polovicu
vatra progutala. Kada smo bliže stigli, prepoznao je vrač i nas. Iz početka nije znao da li da bježi ili da
ostane..

Međutim, kada je vidio da smo sputani, naprosto je uzviknuo od veselja:

Old Shatterhand, Winnetou, Matto Schahko i...

i... i ... — ipak nije htio da spomene svog tobožnjeg sina... — i njihovi momci, svi vezani! To je divota,

Mr. Cutteru! Kako se to moglo desiti? — Kako ste u tome uspjeli?

Stigli smo sada do njega i Old Wabble ga upita:

Zapravo, tko ste vi, Sire? Vi me poznajete? Doduše, imam osjedaj kao da vas poznajem, samo se ne
mogu prisjetiti.

Sjetite se samo Llana Estacada!

Gdje i kako i kada?

Kada smo bili Apačevi zarobljenici.

— Mi! Na koga se to odnosi?

142
— Mi Komanči.

—- Šta? Tako? Vi se ubrajate u Komanče?!

— Jednom da, a sada više ne.

A sada ste upravo rekli da se nemate čega bojati?

Tačno! Nije mogude da ste prijatelj mojih neprijatelja, jer ste onda vi ukrali Old Shatterhandovu
pušku, a bili ste i 'generalov' prijatelj. A na Harbourovoj farmi doznao sam od Bella, kauboja, da ste
po svoj prilici opet imali neugodan sukob sa Winnetouom i Oldom Shatterhandom. Zbog toga se i
veselim toliko što sam vas tako neočekivano susreo.

Well! To bi sve bilo u redu...

Sjetite se samo! — upao mu je u govor bivši Komanč. — Ja sam tada, naravno, bio Indijanac, ali
premazan crvenom bojom i zato je ...Ali devils! Premazan crvenom bojom? Sada se sjedam! Vi ste
sigurno nekadanji vrač Komanča?

To svakako.

Zar je mogude?! Vrač koji je nekada bio bljedoliki, kao što sada primjedujem! Neobično, veoma
neobično! To mi morate ispričati! Mi demo se dakle ovdje zaustaviti, jer je ovo pustolovina kakva se
rijetko doživi !

Hvala, Mr. Cutteru, mnogo vam hvala! Ja se ne smijem zadržavati. Moram produžiti, ali se nadam da
demo se ponovo vidjeti. Moram vam redi da je današnji dan najsretniji u mom životu jer primjedujem
da su u vaše ruke dospjeli oni ljudi koji bi smjesta zaslužili smrt da to o meni ovisi. Držite ih čvrsto —
držite ih čvrsto!

Tokom ovog razgovora pogledao sam drugog jahača. Bila je to sqaw, i to bez koprene, dok joj je na
Harbourovoj farmi lice bilo skriveno. Nosila je doduše mušku odjedu, ali je ipak to bila ona. Bio je to
onaj isti visoki, pledati stas kao onda u Kaam-kulanu. Bilo je to ono isto sasvim tamno, navorano i
strahovito upalo, skoro kavkaski oblikovano lice, a bile su iste one oči koje su titrale beznadnim,
ukočenim a ipak divljim sjajem; gledajudi u njih, morao sam istog časa da se sjetim ludnice. Sjedila je
na konju čvrsto i sigurno kao muškarar; i kao izvježbana jahačica. Pritjerala ga je do nas. Oko vrača
smo nesvjesno stvorili polukrug. Kod zadnjih njegovih riječi stigla je do jednog kraja polukruga. Ondje
se zaustavila a da nije progovorila i ukočenim pogledom zuri la u prazno. Pogledao sam Apanatschku.
Sjedio je kao kip na konju potpuno nepokretan. Činilo se kao da za njega nitko ne postoji osim nje
koju je do sada smatrao kao svoju majku. Ipak nije učinio ni najmanji pokušaj da joj se približi.

Vrač je sa primjetnom nelagodnošdu pratio dolazak svoje žene. Ipak ga je umirivala njezina potpuna
ravnodušnost. On se ponovo obratio Oldu Wabbleu:

Moram, kao što sam ved rekao, da pođem dalje. Ali čim se budemo ponovo susreli, doznat dete zašto
sam se toliko veselio što ste te momke uhvatili. Sto de sa njima biti?

To demo još vidjeti — odgovorio je starac. — I odviše vas malo poznajem a da bih mogao dati
odgovor.

143
Well! Ja sam ved i s time zadovoljan jer vjerujem da nedete mnogo odugovlačiti s njihovom
sudbinom. Oni su zaslužili smrt, jedino smrt. To vam velim. Vedi grijeh ne biste mogli počiniti nego da
ih na životu ostavite. To što ih ovdje vidim sputane vrijedi koliko i deset godina moga života. Kakva
naslada za moje oči! Dozvoljavate li da ih malo pobliže pogledam, Mr. Cuteru?

— Zašto ne? Gledajte u njih koliko god želite!

Vrač je pritjerao konja do Osage, nasmija se u lice

i reče:

— To je taj Matto Schahko koji je toliko godina uzalud nastojao da nas otkrije! Jadni crve! Ti da
hvataš takve ljude kao što smo nas dvojica bili, a što smo i danas! Tvoj bijedni sitni mozak ne seže
tako daleko! Zar ono nije bio krasan podvig, nije li tako?

Vjerojatno još nikada nije nikome uspjelo da kupi tako mnogo kožica a uz to još i tako jeftino!

Poglavica nije odgovorio. Njegovi mišidi na ruci su se napeli, li ce mu je pomodrilo, a oči su mu se

mračno i prijetedi prikovale za neprijatelja.

— Da me ne misliš zadaviti? — smijao se ovaj. —

Davi samo, i sam se zadavi!

Sada se obratio Treskowu:

To je vjerojatno onaj famozni policajac, za koga mi je kauboj rekao da u sobi sjedi? Blesavi momak! Za
kim ti zapravo njuškaš? To je smiješan i uzaludan posao! Samo još nekoliko tjedana i rok je prošao.
Zbog toga smo ponovo i došli. Zar to nisi primijetio?

Čekajte da prođu te nedjelje! — odgovorio je Treskow. — Prerano ste se pojavili, Monsieur Thibaut.

Sto mo gromova! Vama je moje ime poznato? Zar je policija odjednom postala sveznajuda? Čestitam,
Sire!

Dojahao je do Apanatschke i kratko mu dobacio «tsari» (pseto) te se zaustavio kod Winnetoua.

— A ovo je poglavica Apača, najslavniji među svima poglavicama! — rekao je podrugljivo. —

Čovjek ne može ni da zamisli šta sve može da postane takav psedi klipan. Mi se poznajemo; zar nije
tako? Nadam se da si ovog puta stvarno na putu do vječnih lovišta.

U slučaju da ne bude tako, čuvaj se susreta sa mnom!

Inače du ti prostrijeliti mozak!

Winnetou nije podigao oči, dok su njegove crte ostale nepokretne. Međutim, vrač je iskoristio ovu
priliku do kraja jer je svog konja sada pritjerao do mene. Kao bijelac nisam morao da pokažem stoičku
neosjetljivost koja je Winnetouu bila svojstvena. I sam moj ponos me je svakako mogao navesti na to
da se ne obazirem na nekadašnjeg čarobnjaka. Ali razboritost mi je nametala drukčije držanje. Morao

144
sam da pokušam kako bih ga naveo na neoprezne izjave. Zbog toga sam mu okrenuo lice kada je k
meni prilazio i rekao mu šaljivim glasom:

Sada je vjerojatno došao red na mene? Evo me ovdje sputana. Sada i mate priliku da date oduška
svome srcu. Dakle, počnite!

Đavole! — zasiktao je bijesno na mene. — Ovaj čovo i ne čeka da ga ja prvi oslovim! Takva drskost je
neuporediva! Da, imam sa vama jedan razgovor, bitango, a to du, naravno, temeljito izvesti. Upravo
sjedite kako treba!

Well! Spreman sam. No prije no što otpočnete, htio bih, zbog vas osobno, da vam dam dobar savjet.

— I to još? A kakav? Recite!

— Ne budite toliko neoprezni kada sa mnom razgovarate! Svakako vam je još otprije poznato da
imam hirova!

Da, imate ih. Ali de vam uskoro biti izbijeni. Vi vjerojatno ne volite tako prisne razgovore?

O, jako ih volim, ali ne sa tako blesavim momcima koji znaju samo da tupoglavo leleču.

Zar meni tako govoriš, bijedna huljo? Mislite li da vas moj metak nede nikada pogoditi zbog toga što
vas je jednom mimoišao?

Svoju je pušku uperio u mene i otkačio oroz. U trenu se kraj njega stvorio Redy, odgurnuo oružje i
upozorio ga:

— Sklonite pušku, Sire, inače se moram umiješati!

Onaj koji bude ranio Olđa Shatterhanda dobit de me¬

tak od mene!

— Od vas? O! A tko ste vi?

Zovem se Redy i vođa sam ove skupine.

Vi? Mislio sam da je to Old Wabble?

Ja sam. To je dovoljno!

Tada mi oprostite, Sire! Nisam to znao. Ali zar da čovjek mirno prijeđe preko toga kad ga netko na
ovakav način vrijeđa?

Mislim, da! Mr. Cutter vam je bez moje dozvole odobrio da s ovim ljudima razgovarate kako hodete, i
to sam do sada trpio. Ako su oni na vašu uljudnost odgovorili istom mjerom, tome ste sami krivi. Ne
dozvoljavam da ih se dotaknete ili čak ranite!

Ali dalje mogu razgovarati s ovim čovjekom?

Nemam ništa protiv.

145
Nemam ni ja — dodao sam. — Razgovor s jednim indijanskim lakrdijašem je uvijek veseo. Taj stari
pajac me neobično razveseljava!

Podigao je ruku i stegao pesnicu, no ponovo ju je opustio i rekao ponosnim glasom:

Pshaw! Da me više niste ljutili! Samo da niste zarobljenik i da smo se susreli na preriji! Htio bih da
vam za onu nekadašnju posjetu u Kaam - kulanu dam nagradu koja bi nadmašila sva vaša očekivanja!

Da. Čini mi se da je ta posjeta nadmašila sve vas, a i vašu duhovnu mod! Da li biste vi mogli tako nešto
da izvedete? Ne mislim da vas možda uvrijedim, cijenjeni moj, ali kome nešto nije suđeno, nije mu
suđeno, a mislim da vam nedostaje nečega što vam; se. nalazi pod šeširom!

Grom i pakao! — zaškrgutao je. — Šta, da ja to moram trpjeti! Samo da mogu i smijem kao što želim

Da, da. Uvijek vam nešto nedostaje! Cak i Wa-wa Derricka niste mogli da smaknete. Morali su vam, u
tome pomodi!

Oči mu se raskolačiše. Ukočenim pogledom me je gledao. Izgleda kao da me je htio svega prozreti. Ali
kada sam i unatoč tome zadržao svoj nedužan smiješak, viknuo je:

— Šta vam je onaj prokleti momak, onaj mladi

Bender onda nabajao?

Aha! Bender! Ovo ime počinje sa B. Odmah sam se sjetio slova J. B. i E. B. gore na grobu ubijenog
Padre Diterika. A na koga se odnosilo ime Bender? To ga nisam smio upitati tako otvoreno. Mo rao
sam to izvesti na drugi način. Upitao sam ga tako brzo da nije imao vremena da oprezno razmisli:

Onda? A kada?

Jednom u Llano Estacadu, kada je bio kod vas i kada se sa svojim rođenim bra ...

Uplašio se i zastao. U najkradem djelidu sekunde, što ju je ljudski mozak sposoban da osjeti ili

mjeri, sinula mi je strelovita misao, i ja sam njegovu« prekinutu rečenicu s istom brzinom nastavio:

... sa svojim rođenim bratom borio? Pshawi Ono što mi je tada bio rekao, znao sam ved odavno, a
znao sam to i mnogo bolje od njega! Imao sam prilike još mnogo prije da tragam za Padre Diterikom!

Di —¦ te ri ?! — otegnuo je uplašeno..

Da. Ako to ime nerado izgovarate, možemo da kažemo i I-kwehtsi' pa, kao što su ga u njegovoj
domovini Moquija zvali.

U prvom trenutku je ostao bez riječi. Međutim, na licu mu se vidjelo da u njemu sve kuha. Gutao je i
gutao kao netko kome je velik zalogaj zastao u grlu.. Tada je glasno i promuklo viknuo i zaurlao:

— Pseto, vi ste me sada opet nadmudrili, kao što ste nas nekada sve nadmudrili! Treba vas,
zaista vas treba učiniti neškodljivim! Evo vam za uzvrat!

Ponovo je trgnuo pušku uvis. Oroz je škljocnuo,. i...

146
Redy je ponovo pritjerao svoga konja. Ipak bi stigao prekasno da me spasi od metka tog razbjesnjelog
čovjeka da nisam sam sebi pomogao. Nagnuo sam se naprijed kako bih svojim sputanim rukama
uspio da; uhvatim uzde. Stegao sam slabine konju i viknuo:

— Tschah, Hatatitla, tschah!

Taj dovik, koji je mome vrancu bio veoma poznat,, morao je da me izbavi iz teškog položaja u kojem
sam se nalazio, jer sam kao jahač bio sputan. Zdrijebac se zgrbio kao mačka te je jednim skokom
projurio kraj' Thibauta tako da su se konji očešali. Moja noga je jednim udarcem snažno pogodila
njegovu, a svojim, sputanim rukama, ispustivši za trenutak uzde, udario' sam ga pesnicama u bedra
da je upravo u času kada je ispalio hitac, izletio iz sedla, što zbrisan što zbačen,. na drugu stranu i u
dalekom luku pao na zemlju.

Osim Winnetoua i lude žene nikoga u tom času nije bilo među prisutnima koji nije izustio glas pun
straha, iznenađenja, priznanja. Moj je divni vranac izveo samo ovaj jedi ni skok. Nije pošao ni korak
dalje, i stajao je tako nepokretno kao da je od čelika.. Okrenuo sam se prema vraču. Podigao se i uzeo
svoju; pušku koja mu je bila ispala iz ruku. Njegove su oči sijevale od bijesa. Redy mu je oduzeo pušku
i bijesno rekao:

— Zadržat du vašu pušku dok ne krenete, Sire, inače dete učiniti još neko zlo. Rekao sam vam da
ne trpim nikakvo neprijateljstvo prema Oldu Shatterhandu, barem ne nasilje!

— Pustite ga. Samo ga pustite! — rekao sam. — Ako se još jednom usudi da me napadne, dobit de još
i više! Ja sam ga, uostalom, upozorio da se čuva. Taj čovjek je potpuno i neizlječivo blesav!

Dašdudi i tresudi se od bijesa rekao je:

Hodete li ga ubiti, Mr. Redy? Hodete li ga ubiti?

Da — kimnuo je upitani. — Njegov je život prepušten Wabbleu.

Hvala bogu! Inače bih ga ubio čim biste mi vratili pušku, čak i u slučaju da me zbog toga tada
ustrijelite. Ne znate vi kakva je to bitanga, đavo nad đavolimaiU poređenju s njime, čak je i Winnetou
anđeo. Dakle, ubijte ga; ustrijelite ga svakako.

Što se toga tiče, možete biti sigurni da de vaša želja biti ispunjena! — uvjeravao ga je Old Wabble.

— On ili ja! Od nas dvojice samo jedan ima mjesta

na zemlji. Kako sam to ja, on mora nestati. Zaklinjem

se svim mogudim zakletvama!

— Budite s njime samo brzi i kratki, inače de vam još pobjedi!

Squaw, koja je do sada bila sasvim mirna, nije obratila pažnju ni na hitac. Dojahala je do grma,
odlomila nekoliko grančica, svila ih u vijenac i stavila ga na glavu. Zatim se vratila, pritjerala svoga
konja do prvog skitnice koji joj je bio najbliži i rekla pokazujudi na svoju glavu:

— Vidiš, to je moj Mvrtle — wreath! Ovaj Myrtle

147
— wreath mi je Wawa Derrick stavio na glavu!

U tom času je nekadanji Komanč zaboravio na mene i požurio do nje od straha da ne bi svojim
riječima izdala jednu od njegovih tajni. Zaprijetivši joj pesnicom, viknuo je na nju:

— Šuti, ludo, sa tim tvojim besmislicama! — Obrativši se skitnicama, izjavio je: — Ta žena je, naime,
umobolna i govori takve stvari da bi nam svima mogla zavrtjeti pamet.

Postigao je kod njih željeni cilj, ali je bio prisiljen da svoju pažnju u tom času prenese na drugog,
naime na Apanatschku. Ovaj je sve do sada bio zadržao svoju staloženost i nepokretnost kao da je
kip, a što je ved i ranije bilo rečeno. Kada je začuo squaw, odjahao je do nje i upitao je:

— Poznaje li me danas Pia (moja majka)? Jesu li

njezine oči otvorene za sina?

Žalosno se smiješedi gledala je u njega i odmahnula glavom. I unatoč tome Tibo-taka je odmah napao
Apanatschku i obrecnuo se na njega:

šta imaš da govoriš sa njome? Šuti!

Ona je moja majka — odgovorio je mirno Apanatschka.

Sada više nije! Ona je iz plemena Naiinija, a ti si ga morao napustiti. Vas dvoje nemate više ništa
zajedničko!

Ja sam poglavica Komanča i ne dozvoljavam da mi zapovijeda bijelac koji je mene i nju prevario. Ja du
govoriti s njome!

A ja sam njezin muž, i to ti zabranjujem!

Spriječi ako možeš!

Tibo-taka nije smio dirnuti u Apanatschku iako je ovaj bio sputan. Obratio se Oldu "VVabbleu:

— Pomozite mi, Mr. Cutter! Vi ste čovjek u koga imam povjerenja. Zbog ovoga, moga prijašnjeg
posinka, moja je žena poludjela. Kad god ga ugleda, s njome je sve gore. Neka je ostavi na miru.
Dakle, pomozite mi, Sire!

Old Wabble je i te kako bio ljubomoran što se je Redy predstavio kao vođa. Sada mu se ponovo
pružila prilika da se pokaže kako i on može nešto redi. Iskoristivši tu priliku, zapovjedničkim je glasom
ukorio Apanatschku:

— Ti Crvenokošče, gledaj da je se okaniš! Čuo si da te se ona ništa ne tiče. Dakle, idi; makni se!

Apanatschki nije bilo po volji što se s njime takvim glasom govori. Prezrivim pogledom odmjerio je
starog kauboja i upitao ga:

148
— Tko to meni govori, vrhovnom poglavici Komanča, iz plemena Pohonim? Da li je to žaba koja
krekede ili gavran koji kriješti? Ne vidim nikoga koji bi me mogao spriječiti da govorim sa squaw koja
je bila moja majka!

Ugurao se na konju između Apanatschke i žene. Komanč je ustuknuo nekoliko koraka i upravio svoga
konja na drugu stranu. Starac ga je i onamo slijedio.

Apanatschka je odjahao dalje, Old Wabble također. Tako su napravili dva kruga oko žene i to tako da
je ona ostala u središtu koje je Cutter stalno pokrivao ne dopuštajudi Komanču da priđe. Pri tome su
se obojica stalno držala na oku.

— Manite se toga, Cutteru! — doviknu mu Redy.

— Prepustite ocu i sinu da to međusobno riješe! Vas se to uopde ništa ne tiče!

— Tražena je moja pomod! — odgovorio je starac.

— Jednog Crvenokošca, koji je još uz to i sputan, modi du držati na uzdi!

— Sputan? Pshaw! Pomislite samo na Olda Shatterhanda i na stranca! Ovaj Crvenokožac je

sasvim drukčiji momak no što ste vi.

Neka pokuša!

Well! Kako god želite! Mene se to više ništa ne tiče!

Sada su sve oči bile uperene u oba protivnika koji su se još uvi jek kretali kružnom crtom, Old Wabble
po unutarnjoj, a Apanatschka po vanjskoj. Žena je stajala u sredini, potpuno odsutna duhom. Tibo -
taka je stajao u blizini i sigurno s najvedom napetošdu čekao na ishod tog neobičnog prizora. Nakon
nekog vremena Apanatschka je upitao:

Hode li me Old Wabble konačno pustiti do squaw

Ne! — izjavio je starac.

Onda du ga na to prisiliti!

Samo pokušaj!

A pri tome nedu uopde štedjeti starog ubicu Indijanaca!

A ni ja tebe!

Uff! Tada zadrži squaw za sebe!

Okrenuo je svoga konja i držao se kao da namjerava napustiti svoj krug. To je bila samo obmana.
Namjera mu je bila, iako samo za jedan časak, da starčevu pažnju oslabi. Odluka se približavala, Old
Wabble se stvarno dao obmanuti. On se okrenuo onamo gdje je Redy stajao i uzviknuo
samodopadljivim glasom:

149
No, tko je bio u pravu? Mene, Fređa Cuttera da jedan Crvenokožac izbaci iz sedla! To je nemogude;
it's clear!

Pazite, pazite! Dolazi! — začuo se upozoravajudi glas nekoliko skitnica.

Starac se samo okrenuo, ali ne i njegov konj. Ugledao je Apanatschku kako snažnim skokovima jaše
prema njemu te je od straha glasno uzviknuo; bilo je ved prekasno da se ukloni. To kao i sve ostalo
nakon toga odigralo se samo u nekoliko trenutaka, a u očima prisutnih ogledala se napetost. Skok koji
smo maloprije ja i moj Hatatitla izveli prema vraču bio je samo hitar i spretan skok, kako se to na
Zapadu kaže. Apanatschka je naumio da izvede sasvim drukčiji i mnogo smjeliji: viknuvši prodornim
bojnim krikom Komanča, pojurio je prema starcu i preletio preko njegovog konja kao da se na njemu
ne nalazi jahač. Stavio je na kocku svoj život zato što su mu ruke bile svezane, a noge sputane za
konja, a i zato što se morao da sudari sa Oldom Wabbleom. No on je sretno stigao na drugu stranu.
Umalo što mu se konj nije prevrnuo kada je ponovo dotaknuo tlo — jahač se brzo bacio natrag i pri
tome trgnuo konja gore. Jurio je još kratko te se zaustavio. Udahnuo sam duboko, duboko, jer sam
zbog njega mnogo strahovao.

A Old Wabble? Taj je užasnom snagom bio izbačen iz sedla. Njegov je konj pri tome također bio
oboren. Valjao se nekoliko puta amo-tamo te se neozlijeđen ponovo uspravio na noge. Starac je
međutim ležao onesviješden na zemlji. Nastupilo je uzbuđenje i komešanje. Mi smo sada imali prilike
da pobjegnemo i sigurno bismo sretno i umakli, no bez naših stvari; zbog toga smo i ostali.

Redy je klečao kraj starca i pokušao da mu pomogne. On nije bio mrtav i uskoro se probudio iz
nesvijesti. Ali kada je htio da stane na noge poduprvši se rukama, nije uspio. Morali su ga uspraviti.
Nije bio siguran na nogama jer se tresao, drhtao i poklecivao te smo utvrdili da je mogao da pokrene
samo jednu ruku. Druga mu je visila niz tijelo. Bila je prelomljena.

Jesam li vas upozorio? — obrecnuo se na njega Redy, što zapravo nije moglo izmi jeniti ni popraviti
ono što se dogodilo. — Eto vam posljedica! Šta vam vrijedi vaša kraljevska titula kauboja, kada vaše
staro devedesetogodišnje tijelo ima protivnika kao što je Apanatschka!

Zbrišite ga, tog prokletog momka, koji me je svojim pretvaranjem iznenadio! — izustio je bijesno
starac.

Zašto da ga odmah ubijemo?

Ja to zapovijedam! Čujte me, ja to zapovijedam! No, hode li to skoro biti?!

Ali nije bilo ni jednog koji bi ga poslušao. Još jedno vrijeme je vikao i grmio iz svega glasa, dok se Redy
nije izderao na njega:

— Umirite se ved jednom, inače demo vas ostaviti i odjahati dalje! Radije se pobrinite za svoju
ruku! Moramo vidjeti šta se tu može pomodi!

Old Wabble je i sam uvidio da je to najpametnije i dozvolio je da mu svuku stari kaput, što nije prošlo
bez velikih bolova. Sada su Redy i još neke druge skitnice opipavale njegovu ruku, pri čemu je starac
čas zaurlao, a čas zastenjao od boli. Nitko se nije razumio u vidanje. Tada se Redy obratio na nas:

150
čujte, Messieurs, ima li koga među vama koji se razumije u rane i tome slično?

Winnetou je oduvijek naš kudni i dvorski liječnik — odgovorio je Dick Hammerdull. — Ako povučete
nodno zvono, smjesta de se pojaviti.

U tome se debeljko prevario, jer kada su Apača pozvali da pregleda ruku, negodujudi je izjavio:

— Winnetou nije učio da liječi ubice. Zašto nas sada, kada vam je potrebna naša pomod,
odjednom zovete Messieurs? Zašto nas tako ved i prije niste nazivali? Ako je stari kauboj svoju volju
maloprije do kraja tjerao, neka i sada čini što ga je volja. Winnetou je govorio!

— Ali on je također čovjek!

To je bila neobična upadica! Od vođe tih ljudi!

Winnetou nije odgovorio. Kada on jednom kaže da je govorio, tada je stvorio čvrstu odluku i više nije
ništa progovorio. Sada je Dick Hammerdull nastavio govor:

Odjednom ste utvrdili da se među vama nalazi i jedan čovjek? Mislim da i mi nismo divlje životinje
koje se po volji mogu loviti ili ustrijeliti, ved smo ljudi! Hodete li prema nama tako postupati?

Hm! To je sasvim druga stvar!

Da li je druga ili nije, na isto se svodi, glavno da je drukčije! Pustite nas na slobodu i vratite nam sve
naše stvari pa demo tog starog momka tako skrpiti da dete se i sami tome veseliti. Uostalom, nema
stvora na zemlji kojeg bi se lakše dalo zamotati nego Cuttera. On je sama kost i koža. Oderite mu kožu
i obmotajte mu je oko prijeloma pa de mu još uvijek ostati dovoljno za prijelome koje mu želimo!
Misliš li i ti tako, Pitte Holbersu, stari rakune?

Hm, da — kimnuo je dugonja. — A da ih ima i na stotine, ni na jednom mu ne bih pozavidio, dragi

Diče.

Cutter je očajno stenjao i cvilio. Vršci kostiju su se zabadali u meso čim mu je netko dotakao ruku.
Redy je otišao do njega, ali se ubrzo natrag vratio i rekao mi:

— Old Wabble mi kaže da ste vi nešto slično kirurgu. Pomozite mu!

Da li je to njegova želja?

Da.

I vi stvarno očekujete od mene da mu se smilujem? Iako je odredio da umrem.

Da. Možda de se još predomisliti i pustiti da odete.

Lijepo! Čujem da je on najsavršeniji čovjek na svijetu! Mene da 'možda' pusti da odem! Zar ne
shvadate šta ste tim riječima kazali!

Izgovorili ste jednu neuporedivu glupost i besprimjernu drskost! Zar niste maloprije primijetili da
smo svi mogli umadi samo da smo htjeli? Zar vi stvarno u nama gledate ovce koje dete vudi sa sobom i

151
koje se vode kuda god bilo i koje se mogu zaklati kada vi zaželite? A ako vam sada kažem, da du
starcu pomodi samo onda ako nas pustite na slobodu?

Jasno, to ne prihvadamo!

A ako postavim zahtjev da ne budem ubijen, ved da se sa mnom postupi isto onako kao i s mojim
drugovima?

Možda de se s njime modi o tome govoriti!

Možda! Da li se mogu ja zadovoljiti jednim 'možda'?

Well! Da li da odem do njega i da ga upitam?

Da.

Dosta dugo je pregovarao s Oldom Wabbleom, tada se vratio i obavijestio me:

— Tvrdoglav je. On ostaje pri tome da morate umrijeti. Radije de podnositi bolove. On vas i
odviše mrzi.

To je za moje drugove ipak bilo odviše. Nisu to smatrali za mogude. Mogli su se čuti svi mogudi izrazi,
samo "ne lijepi.

Ja to promijeniti ne mogu! — reče Redy. — Vi mu sada sigurno nedete pružiti pomod, Mr.
Shatterhande!

A zašto ne bih? Maloprije sam rekao da je i on čovjek. To je bilo pogrešno. Ispravno je to što du sada
o sebi redi: i ja sam čovjek. Ja du preko svega prijedi i u njemu gledati samo čovjeka koji trpi. Dođite!

Moji drugovi su me htjeli zadržati. Treskow se upravo svađao sa mnom. Ostavio sam ih da misle i
govore što im je volja. Tada su me odvezali s konja i pošao sam Cutteru. Ovaj je sklopio oči kako me
ne bi morao gledati. Ruke su mi, naravno, oslobodili. Prijelom na ruci bio je dvostruk, a uzimajudi u
obzir njegovu starost, gotovo neizlječiv i veoma opasan.

— Potrebno je da odemo odavde — zaključio sam,

— jer nemamo vode. Nedemo morati daleko jer se u

blizini nalazi rijeka. Jahat de ved modi. Njemu je samo ruka ozlijeđena.

Cutter je izvalio čitav niz psovki i zakleo se Apanatschki da de mu se grozno osvetiti.

Vas čovjek zaista teško može i da ubraja među ljude! — prekinuo sam ga. — Zar niste toliko pametni
pa da uvidite kako sve to imate samo sebi da pripišete?

Ne; nisam toliko pametan! — sprdao se.

Da niste Komanča izazvali, on vas ne bi srušio s konja. A vaša bi ruka ostala čitava da niste oduzeli
moju pušku.

152
— Kakve veze imaju puške s mojim prijelomom?

Jasno sam vidio kako ste bili zbačeni s konja. Imali ste ih oko vrata. Pri padu na zemlju vaša se ruka
ukliještila između njih i one su sada djelovale kao poluge. Zbog toga je i nastao dvostruki prijelom. Da
niste prigrabili moju svojinu, mogli ste čitavi i zdravi ustati sa zemlje.

To ste rekli samo zato da bi ste me naljutili. Psaw! Sada dete opet biti sputani i krenut demo prema
rijeci. Proklet neka je ovaj stranac sa svojom ženom! Da nisu došli, sve se ovo ne bi dogodilo! I još
kažu da postoji neko proviđenje i da ima boga koji ipak ne zna da bolje pripazi na svoje ljude!

Ni sada se taj strašni čovjek nije mogao suzdržati da niječe boga i da na boga huli! Mirno sam
dozvolio da me ponovo privežu, iako sam imao zgodnu priliku za bijeg. Dok sam kraj starog Wabblea
stajao, bio sam potpuno slobodan. U blizini su bile moje puške, a moj je vranac čekao n a mene.
Trebalo bi samo pola minute da se s oružjem bacim na konja i pobjegnem. Ali šta onda? Slijedio bih
četu da nodu oslobodim svoje saputnike. To bi skitnice predvidjele i čuvali bi ih sa desetorostrukom
opreznošdu. Ali oni o svemu tome nisu ništa slutili, pa de naše večerašnje oslobođenje, zahvaljujudi
Kolmi Puschiju, biti mnogo lakše. To je i razlog zašto se nisam koristio ovom prilikom za bijeg.

Apanatschka je stajao kraj žene i s njome razgovarao, no bez uspjeha. U blizini se nalazio Thibaut i S
uzdržanim bijesom ih je promatrao. Nije se usudio da smeta Komanču. Djelovala je lekcija koju je
primio od mene. Čak i sada kada sam k njima odjahao, nije mi ništa rekao, ali se još više približio.
Prisluškivao sam. Bile su to one uobičajene riječi koje je iz nje uspio da izvuče Apanatschka, i ništa
više.

Njezin duh je otišao i ne misli da se vrati! — jadikovao je. — Sin ne može da govori sa svojom
majkom. Ona ga ne razumije!

Dozvolite da ja jednom pokušam ne bi li joj se vratila duša! — rekao sam mu dok sam svoga konja pri
tjerao na njezinu drugu stranu.

Ne, ne! — viknu Thibaut. — Old Shatterhand ne smije s njome govoriti. Ja to ne dozvoljavam.

Dozvolit dete! — rekao sam mu prijetedi. — Apanatschka, pripazi na njega. Bude li izveo i najmanji
prijetedi pokret, pregazi ga s konjem, ali neka to bude tako da mu se slome i ruke i noge! Pomodi du
ti!

Moj brat Shatterhand se može u mene pouzdati — odgovorio je Apanatschka. — Neka govori sa
squaw, i bude li bijeli vrač pokrenuo makar i samo jednu ruku, slijededeg trenutka postat de leš
zgažen kopitama moga konja!

Odjahao je do samog Thibauta i zauzeo stav pun opreza i prijetnje.

— Dali si danas bila u Kaam - kulanu? — pitao

sam ženu.

Odmahnula je glavom. Pogledala me je praznim očima i njezin me je pogled stvarno zabolio. Čak i ta
praznina pogleda može čovjeka da potrese.

153
— Imaš li ti Vo-uschingva (muža)? — upitao sam dalje.

Ponovo je odmahnula glavom.

Gdje je tvoj Tchaio (dječak)? Ponovo je odmahnula.

Jesi li vidjela svoju Kokha (stariju sestru)? Ponovo prazno nijekanje koje me je uvjerilo da je

bila neosjetljiva na pitanja koja su se odnosila na život Komanča. Učinio sam drugi pokušaj:

Jesi li poznavala Wawa I-kwehtsi,pa?

I — kweh tsi' pa šapnula je.

Da. I — kweh tsi' 'pa ponovio sam

naglašavajudi svaki slog.

Sada je odgovorila, ali kao u snu. — I - kwehtsi'pa je moj Wawa.

Dakle, ispravno sam naslutio: ona je bila sestra Padrea.

Poznaješ li Tahuu? Ta hu u!

Tahua je bila I-kokha (moja starija sestra).

Tko j e Tokbela? Tok be la!

Tokbela nuuh (sam ja).

Sada se budila njezina pažnja. Riječi koje su se odnosile na njezino djetinjstvo su djelovale. Njezin se
duh vratio u ono vrijeme kada još nije bila pomjerila pamedu i uzalud je pokušavala da u tom mraku
dođe do svjetla. U tome se i sastojalo njezino ludilo. Kad god bi do njezinog uha dopro glas iz onog
vremena, njezin bi duh izronio iz dubine zaborava. To nije bilo teško shvatiti. Njezin pogled više nije
bio prazan; počeo je da oživljuje. Kako smo mislili da krenemo, a vrijeme bilo veoma dragocjeno, brzo
sam postavio pitanje, koje mi je za sada bilo najvažnije:

Poznaješ li Mr. Bendera?

Bender — Bender Bender ponavljala je moje riječi, dok joj se na licu ukazao mio
smiješak.

Ili Mrs Bender?

Bender Bender ! — ponavljala je, dok su joj oči postajale sve svjetlije, osmijeh sve miliji, a
njezin glas jasniji i sigurniji.

Možda Tokbela Bender?

Tokbela ..... Bender nisam!

Ili Tahua Bender?

154
Tada je veselo pljesnula rukama kao da je sada našla što je ved odavno tražila i odgovorila skoro
blaženim smiješkom:

Tahua je Mrs. Bender, jest, Mrs Bender!

Ima li Mrs Bender jednu bebu?

Dvije bebe!

Djevojčice?

Dvije bebe su dječaci. Tokbela ih nosi na rukama.

Kako je ime tim bebama? Bebe imaju imena!

Bebe su Leo i Fred.

Kolike su?

Fred ovoliki, a Leo ovoliki!

Rukama mi je označila visinu dječaka računajudi od sedla. Uspjeh mojih pitanja bio je povoljan iznad
svakog očekivanja. Vidio sam da me Thibaut gledao očima punim suzdržanog bijesa. Očima krvožedne
zvijeri koja je spremna da se baci na svoj plijen; ali je Apanatschka budno motrio.

Na žalost, upravo sam zbog njega morao prije vremena okončati svoje ispitivanje. Briga za ženu koju
je smatrao za svoju majku, nagnala ga je da me prekine. Ubrzo nakon toga mogao sam utvrditi da je
lice te jadne žene opet poprimilo prazan izraz koji je imala prije razgovora sa mnom.

Apanatschka, koji je još uvijek oštrim okom motrio na Tibo-taku, približio mi se i upitao:

Bijeli vrač de se sada rastati sa skitnicama. Povest de squaw sa sobom. Zar ona ne bi mogla s nama da
jaše?

Ne.

Uff! Zašto ne bi mogla?

Neka mi Apanatschka najprije kaže zašto želi da ona s nama ostane.

Zato što mi je majka.

Nije ti majka.

Ako ona stvarno i nije moja majka, ipak me je voljela i držala me kao da sam njezino dijete.

Dobro! No da li je običaj kod ratnika Komanča, i to još kada su poglavice, da svoje squaw ili majke
povedu sa sobom kada imaju pred sobom put od mnogo i mnogo dana i kada ved unaprijed znaju da
moraju prebroditi svakojake opasnosti?

Ne.

155
Zašto Apanatschka želi da ova squaw bude kraj njega? Nasludujem da u vezi s time postoji neki
poseban razlog.

Razlog postoji: ona ne smije da ostane kraj bljedolikog koji se izdavao za Crvenokošca i koji je ratnike
Naiinija mnogo godina varao. A kamo de otidi bijeli vrač sa squaw? Budemo, li dozvolili da on s njome
ode, nikada više nedu ugledati onu koju sam smatrao za svoju majku!

Apanatschka se vara..On de je ponovo vidjeti.

Kada?

Možda za najkrade vrijeme. Potrebno je da moj brat Apanatschka na sve misli! Bijeli vrač je ne da.
Skitnice je nede povesti sa sobom, a mi smo zarobljenici. Ako je međutim Tibo-taka povede sa
sobom, otpada sve ovo, a ti deš je ubrzo ponovo vidjeti.

Ali za nju je jahanje teško, a Tibo-taka nede biti dobar i ljubazan prema njoj!

Toga nije bilo ni u Kaam-kulanu. Ona je na to naviknuta. Uostalom, njezin duh se samo rijetko vrada i
ona nede biti ni svjesna toga kada prema njoj ne bude ljubazan. A nadalje, izgleda da je krenuo na
daleki put s takvim namjerama koje zahtijevaju njezinu prisutnost. Zbog toga bit de prema njoj toliko
pažljiv i brižljiv da joj se nede ništa dogoditi. Neka je moj brat Apanatschka pusti da odjaše s njime! To
je najbolji savjet koji mu mogu dati.

Kada moj brat Shatterhand ovako govori, neka bude. On uvijek zna što je korisno za njegove
prijatelje.

U međuvremenu su Olda Wabblea podigli na konja, a i Tibo-taka se opet popeo u sedlo. Dojahao je
do starca da se s njime oprosti.

Primite moju zahvalnost, Mr. Cutteru, što ste se u tolikoj mjeri zauzeli za mene! — rekao je. — Mi
demo se ponovo vidjeti i tada dete imati prilike da mnoge i razne

Budite tako dobri i šutite! — prekinuo ga je starac. — Sam đavo vas je ispriječio na mome putu, ako
uopde ima đavola, a u što nikako ne vjerujem. Zbog vas mi se prelomila ruka kao da je staklo. A ako bi
vas taj đavo, čije bih postojanje zaželio samo zbog vas, pržio tako nekih milijun godina u paklu, tada
bih ga smatrao za najuviđavnijeg džentlmena, među svim dobrim i zlim duhovima.

Žao mi vas je zbog vaše ruke, Mr. Cutteru. Nadam se da de brzo i dobro zacijeliti. Najljepši flasteri se
nalaze u vašim rukama.

A koji su to?

Mangupi koji su vaši zarobljenici. Zalijepite jedan od tih flastera svakog dana i ubrzo dete i sami biti
zdravi.

To bi svakako trebalo da znači da svakog dana moram po jednoga ustrijeliti? Well! Savjet je dobar,
možda du ga se i pridržavati. No najvede bi mi zadovoljstvo bilo kada biste bili toliko blagonakloni pa
da budete prvi flaster; It's clear. Mičite se odavle i nemojte se više pred mojim očima pojavljivati!

156
Tada se vrač podrugljivo i glasno nasmijao i odgovorio:

To demo još vidjeti, stari Wabble. 'Ni meni nije do toga da jednu staru bitangu kao što ste vi ikada
opet susretnem. No ako se to ikad dogodi, naravno, sasvim protiv moje volje, moja dobrodošlica nede
biti manje prijateljska od vašeg oproštaja sada. Neka vas đavo nosi!

Prokleta bitango! Ipalite za njim metak! — urlao je starac.

To nikome nije bilo ni na kraj pameti. Thibaut je sa svojom sqaw, koja ga je slijedila, neometano
odjahao dalje, na drugu stranu, ulijevo, dakle istim pravcem kojega se držao onda kada nas je
maloprije susreo.

Pitam se hodemo li ga zaista opet vidjeti? — rekao je Apanatschka poluglasno, kao za sebe.

Sigurno — odgovorio sam.

Postoje li kod mog bijelog brata zaista sigurni razlozi kada tako misli?

Da.

Winnetou se sada nalazio kraj nas, pa je prema tome čuo i Komančevo pitanje kao i moj odgovor, te
je nadodao:

— Dogodit de se ono što je Old Shatterhand rekao. Postoje stvari koje se unaprijed ne mogu
sasvim

tačno znati, ali tim sigurnije osjedati. Sada on ima takav predosjedaj, a i ja!

Moje puške, koje su pridonijele Old Wabbleovoj nezgodi, preuzele su dvije druge skitnice. I opet sam
morao stati na čelo kolone i uskoro smo stigli do rijeke kraj koje smo sjahali. Dok je nekolicina skitnica
pretraživala rijeku za pogodan prijelaz, skinuli su me opet s konja kako bih previo starog Wabblea. To
je iziskivalo dosta vremena i ne mogu se pohvaliti da sam svoj posao obavljao s velikom nježnošdu.
Stari bi kauboj često zaurlao glasno od boli i obasipao me pogrdnim riječima i izrazima koje je
nemogude ponoviti.

Kada sam s njime bio gotov i ponovo sjedio na konju, bio je ved i prijelaz pronađen. Pregazili smo
rijeku, a sa druge strane išli duž vode sve dok nismo stigli do mjesta gdje su se oba rukava sastajala.
Obišli smo luk rječice South te se držali pravca zapad-sjeverozapad ravno preko prerije o kojoj je
govorio Kolma Puschi.

Prerija nije bila ravna, ved se blago uzdizala ponegdje ispresijecana udubljenjima. Na toj površini rasle
su skupine grmlja slične nekom parku. Tu je bilo u izobilju divljih purana, a skitnice su ih nalovile oko
pola tuceta. Samo kako! Bila je prava sramota kako su pucali!

U kasnim popodnevnim satovima ugledali smo ravno ispred sebe jednu uzvišicu. Bila je to sigurno
ona u čijem su podnožju bili izvori među kojima sam imao da tragam za onim koji je ležao najbliže
prema sjeveru. Zbog toga sam najprije išao više udesno, a zatim opet ulijevo, i to onda kada se brdo
pred nama nalazilo tačno na jugu. Ovako smo najprije morali da ugledamo onaj ved spomenuti izvor.

157
Bio sam radoznao da li de se utvrditi oštroumnost Kolme Puschija i hode li položaj i prostor oko izvora
biti povoljan za naš današnji naum.

Što smo se više približavali, to smo jasnije vidjeli da je brdo šumovito i da je nekoliko jezičaka te šume
dopiralo čak do nas. Ved je počeo i mrak da se spušta kada smo stigli do neke male vode i u galopu
produžili uzvodno kako bi još prije mraka stigli do njezinog izvora. Stigli smo do svog cilja upravo kada
se počeo gasiti zadnji odsjev sumraka. To mi je bilo drago, jer u slučaju da im se ovo mjesto ne svidi,
skitnice više nisu mogle pomišljati po mrkljoj nodi da traže drugo.

Nisam tačno znao jesmo li kod onog izvora na koji je mislio Kolma Puschi. Pretpostavljao sam da
jesmo. Izvirao je ispod male hrpe kamenja koja je bila prekrivena mahovinom, i to na jednom
tijesnom travnjaku koji su grmlje i stabla razdijelila na tri dijela. Sva ta tri dijela bila su dovoljna jedino
za nas i za naše konje i ni za što više, a to je veoma otežavalo nadziranje. Nama je to moglo biti samo
milo. Old Wabbleovu oku taj nepovoljan položaj nije mogao izmadi te je, sjahavši s konja, rekao
mrzovoljnim glasom:

Ovo mi se logorište ne sviđa. Da nije ved pao mrak, odjahali bismo dalje dok bolje ne nađemo.

A zbog čega ne bi bilo povoljno? — upita Redy.

Zbog zarobljenika. Tko de ih čuvati? Ovdje su nam odjednom potrebna tri stražara!

Pshaw! A zašto postoje spone? Treba ih skinuti s konja! Čim legnu, možemo biti sigurni i pouzdani!

Ali ovdje je potrebno da se podijelimo u tri odreda. Ovo se mjesto sastoji od tri dijela!

U središnji dio demo smjestiti sve zarobljenike.

A konji?

Njih demo otjerati napolje, na slobodno mjesto, i tamo demo ih privezati. Za to de biti dovoljan jedan
stražar, a jedan za zarobljenike.

Da, ako zapalimo dvije vatre!

— I to nije potrebno! Odmah dete vidjeti da sam u pravu.

Skinuli su nas s konja, ponovno vezali i odveli nas do središnjeg dijela. Tada je Redy naredio da zapale
veliku vatru na onom mjestu gdje su se sva tri dijela spajala, pa je vatra osvjetljavala sva tri. S time je
bio veoma zadovoljan, te je upitao starog Wabblea:

— No, jesam li imao pravo ili ne? Kao što vidite,

dovoljan je jedan jedini čovjek da stražari nad tim

momcima. To je sve što možete tražiti.

Starac je nešto nerazgovjetno progunđao u svoju bradu i pokazao se zadovoljan. A ja? No, i ja sam bio
zadovoljan, još zadovoljniji od njega, jer logorište nije moglo biti pogodnije za naš naum, a pogotovo
zbog smještaja kojega je Redy odredio.

158
Mene su položili u sredinu proplanka, ali sam se ubzo odvaljao do njegovog ruba. Bio je to manevar
koji je i Winnetou izveo, a na naše veselje to skitnice nisu opazile. Ležali smo s glavama uz rub grmlja,
a izabrali smo takvo mjesto gdje grmlje nije bilo gusto poredano i gdje je Kolma Puschiju bilo mogude
da ispod njega i između njega dopuže do nas. Mjesto je bilo prilično maleno. Svi naši ležali su tako
zbijeni jedan uz drugog te smo se mogli ne samo dodirivati nego i tiho sporazumijevati.

Ubrzo je cijeli zrak bio ispunjen mirisom puredeg pečenja. Skitnice su jele koliko god su mogli. Mi
nismo dobili — ništa.

— Ti nevaljalci leže tako tijesno jedan uz drugog

da se čovjek ne može zavudi među njih te ih nahraniti

— reče Old Wabble. — Neka čekaju do sutra kada

bude dan. Dotle nede umrijeti od žeđi i gladi; tit's clear!

Što se tiče gladi i žeđi, nisam bio zabrinut, jer sam bio uvjeren da demo se još tokom nodi modi s iti
najesti i napiti. Ali Dick Hammerdull, koji je i sada ležao u mojoj blizini, nije to tako mirno primio, ved
je bijesno rekao:

Kakvo ponašanje! Ničega za jelo, a ni gutljaja vode! Rado bih upoznao onoga kojemu ne bi prisjelo
zarobljeništvo! Misliš li i ti tako, Pitte Holbersu, stari rakune?

Ako ništa ne dobijem, tada ništa i ne mislim — odgovorio je dugonja. — Nadam se da de ta neugodna
situacija ubrzo prestati!

Prestala ili ne, svejedno je, važno je da joj kraj dođe. Smijem li znati šta vi na to kažete, Mr.
Shatterhande?

Mi demo vjerojatno još tokom ove nodi imati dobru puredu pečenku — odgovorio sam. — Samo
nemojte da zaspite i klonite se svega što bi moglo da pobudi sumnju kod skitnica!

Well! Tada du se mirno pokoriti. Gdje god postoji nada, samo je potrebno da se ona ostvari.

Kako se on zadovoljio tim svojim duhovitim rasuđivanjem, to i ostali nisu više ništa govorili. Bez
zavisti smo slušali kako skitnicama jelo dobro prija. Vidjeti to nismo mogli, ali smo mogli dobro čuti.

Kada je prvi stražar, koji je sjedio kraj vatre, pojeo purede meso koje je na neukusan način zubima
kidao, bili su i njegovi drugovi gotovi s jelom i spremali se na spavanje. Stari kauboj — kralj, gegajudi
se, došao je do nas i poveo sa sobom Redvja. Željeli su da pregledaju naše spone. Kada su se uvjerili
da je sve u najboljem redu, rekao mi je Cutter:

Sve je u redu, a mislim da dete i bez večere modi dobro da spavate. Sanjajte najljepše o meni!

Hvala! — odgovorio sam. — Želim i vama također što dublji i blaženiji san!

O, bitango! Vi biste se zaista veoma veselili kad bi Fred Cutter trpio velike boli i kad ne bi mogao da
spava? Ali ta vaša preuranjena radost nede se ostvariti. Moje staro tijelo je bolje i snažnije no što

159
mislite. Ja sam medvjeđe prirode i htio bih da vidim onu groznicu koja bi se usudila da me napadne. U
svakom slučaju spavat du mnogo bolje od vas!

Nasmijao se podmuklo te je rekao drugom stražaru, koji je upravo smijenio prvoga, strogim glasom s
prizvukom opomene:

— Čini mi se da je ovaj momak koji je upravo govorio pomalo obijestan. Na njega naročito
pripazi, a u slučaju da samo pokuša izvesti i jedan nepoželjan pokret, smjesta dođi k meni da me
probudiš!

On i Redy su se udaljili, a stražar je sjeo tako da me je stalno držao na oku, što mi, naravno, nije bilo
drago.

Skupili su veliku gomilu suvaraka i naslagali kraj vatre. Stražar se morao okrenuti ako je namjeravao
da ih uzme i baci na vatru. Ti su kratki trenuci bili jedini predah, jer nas tada nije promatrao, te smo ih
morali iskoristiti ako Kolma Puschi bude mogao da održi svoju riječe i da dođe do izvora. Da sam u
vezi s time i imao kakve brige, ubrzo bi nestale. Kada je stražar po drugi put otišao da potakne vatru,
začuo sam iza svojih leđa tihi šum, osjetio sam kraj uha dah nečijih usta i čuo kako mi govori:

Kolma Puschi je ovdje. Sto treba da radim?

Da čeka dok ne legnem na drugu stranu — odgovorio sam isto tako tiho. — Tada deš mi presjedi
spone na rukama i dat deš mi svoj nož!

Stražar se opet okrenuo prema nama, i po istom, skoro nečujnom šumu, znao sam da se Kolma
Puschi brzo povukao.

Vrijeme za akciju još nije došlo. Morali smo da pričekamo dok ne budemo sigurni da skitnice spavaju.
Pustio sam da prođe čitav sat, i tada se moglo naslutiti po višestrukom hrkanju, zviždanju i dobro
poznatim glasovima koji u takvim slučajevima dopiru iz grla da više nitko nije budan osim Olda
Wabblea. Uzana traka grmlja nas je dijelila od spavača. Ja ih dakle nisam mogao vidjeti. U ove ved
opisane glasove povremeno se umiješalo kratko stenjanje i jecanje. To je svakako dopiralo od
kauboja. Boljela ga je ruka. Zar da čekam dok i on ne zaspi, pa makar i na kratko vrijeme? Možda on
do jutra nede zaspati! Ne. Nismo smjeli dozvoliti da mine nod. Njegovo stenjanje mi je na sredu
kazivalo da leži s druge strane grmlja, i to na takvom mjestu sa kojeg nije mogao da vidi stražar a koji
nas je čuvao.

Ja sam se sada okrenuo na drugu stranu i položio ruke tako da naš spasilac lako dođe do njih. Uskoro
iza toga prišao je stražar vatri. Smjesta sam osjetio kako mi je kroz remenje prošla oštrica noža, a
odmah iza toga u ruku mi je bio utisnut držak. Brzo sam se uspravio i sjeo, privukao noge te i na njima
prerezao spone. Tek što sam istom brzinom stigao da ponovo legnem i da se ispružim, a stražar je ved
bio gotov s loženjem i ponovo se okrenuo prema nama. Znači, sada je trebalo čekati. Ja sam se,
međutim, ved osjedao slobodnim.

— Sada mene treba da oslobodite spona! — do-

šapnuo mi je Winnetou koji je, naravno, promatrao

160
moje pokrete i njihove rezultate.

Legao je tako da su mu ruke bile prema meni okrenute. Kada je stražar prvom prilikom opet zahvatio
suvarke, bile su potrebne samo dvije sekunde — i Apačeve ruke i noge bile su slobodne. Držali smo se
tako kao da smo još uvijek sputani te sam došapnuo Apaču:

Najprije treba da svladamo stražara! Tko de to preuzeti?

Ja — odgovorio je.

Sada je bilo potrebno da se taj čovjek nečujno i bešumno onesposobi. Naši drugovi su ležali između
njega i nas. Bilo je potrebno da se preko njih preskoči. Ako bi se pri tome uzrokovao i najmanji šum i
ako bi se stražar okrenuo i pozvao u pomod, propalo bi oslobođenje naših ljudi, kako sam ja to mislio
izvesti. Za taj poduhvat je Winnetou bio pravi, a među nama svakako i jedini čovjek koji je mogao da
savlada tu teškodu. S napetošdu sam čekao na čas koji je za nas imao da bude odlučan.

Stražar je pustio da se plamen vatre smanji više nego prije. Najzad, najzad se okrenuo i pošao prema
hrpi suvaraka. Strelovitom brzinom skočio je Winnetou uvis i skokom pantere preletio preko naših
saputnika, zabio mu je koljena u leđa i zgrabio ga objema rukama za vrat. Čovjek se ukočio od straha.
Nije izveo ni jedan pokret u svoju obranu. Nije se čuo ni glasak ni najmanji uzdah. Sada sam i ja skočio
i kako Winnetou nije imao slobodne ruke, udario sam skitnicu pesnicom dva puta po glavi. Apač je
počeo polako opuštati svoje ruke da vidi uspjeh moga udarca. Tijelo momka je počelo da pada na
zemlju i opružilo se. Brzo smo ga sputali i privezali. Prvi dio našeg poduhvata je uspio!

Naši drugovi su ostali budni. Vidjeli su kako smo svladali stražara. Bududi da nisam htio govoriti, dao
sam im znak rukama da šute, a onda smo Winnetou i ja počeli da im driješimo spone, jer nismo htjeli
da ih siječemo i jer de nam kasnije biti potrebne da vežemo skitnice. Nešto mi se pri tom poslu učinilo
čudnim: Kolma Puschi kao da je propao u zemlju. Zar se taj tajanstveni čovjek opet udaljio? To demo
vidjeti!

Kada su se svi oslobođeni tiho sakupili, otpuzao sam polako s Apačem oko vatre da vidim šta je sa
skitnicama. Svi su spavali, čak je i Old Wabble ležao opružen u travi. Bio je sputan, usta su mu bila
zapušena, a do njega je sjedio — Kolma Puschi, naš spasitelj! Majstorsko djelo koje je taj Crvenokožac
izveo tako bešumno zadivilo nas je.

Svoje tamne oči upravio je prema onom mjestu odakle je znao da demo prisluškivati. Ugledavši nas
kimnuo je glavom smiješedi se. Kakva staloženost, hladnokrvnost i osjedaj sigurnostit

A sada je trebalo da se naoružamo. Bududi da su i skitnice bile tijesno priljubljene jedan uz drugog, to
su radi svoje udobnosti puške složili na kup. Samo Jedna minuta, i one su bile naše vlasništvo. Uzeo
sam svoju brzometku i držao je 'na gotovs'. Jedino je Winnetouova srebrom okovana puška ležala kraj
Redyja, jer se ovaj od nje nije htio rastati. Poput zmije otpuzao je Apač onamo i prigrabio ju je. I to je
bilo majstorsko djelo s njegove strane!

Kako smo sada svi bili naoružani, opkolili smo spavače tako da nam nijedan nije mogao umadi. Dick
Hammerdull je ponovo potaknuo vatru. Jako je zaplamtjela i obasjala sve naokolo.

— A sada je potrebno da najprije svladamo stražara

161
kraj konja — rekao sam tiho Winnetouu pokazujudi

rukom kroz grmlje.

Kolma Puschi je primijetio moj pokret rukom, tiho se dovukao do nas i saopdio:

— Bljedoliki na kojega je mislio Old Shatterhand leži svezan kod konja. Kolma Puschi ga je
puškom oborio. Neka moja brada jedan časak počekaju dok se ne vratim!

Šmugnuo je. Kada se je nakon nekoliko sekundi vratio, ugledali smo mu u rukama vedu količinu
kaiševa. Bacio ih je dolje i rekao:

— Kolma Puschi je uz put ubio jarca pa mu je

kožu isjekao u kaiševe jer je računao da de zatrebati.

Bio je to vanredan čovjek! Winnetou mu je šutke pružio ruku, a ja sam to isto učinio. Sada smo mogli
probuditi spavače koji nisu ništa slutili. Dick Hammerdull nas je zamolio da mu dopustimo da on to
učini. Kimnuli smo mu glavom odobravajudi. Širom je razjapio usta i kriknuo punim glasom. Mangupi
su se svi digli na noge. Ugledali su nas s uperenim puškama i ukočili se od straha. Jedino je Old
Wabble ostao i dalje ležedi jer je bio sputan i privezan. Iskoristivši njihovo časovito zaprepaštenje,
doviknuo sam im:

— Ruke uvis, ili demo pucati! Svi ruke uvis!

'Hands up, ruke uvis!' Kada netko začuje ove

riječi i smjesta ne podigne obje ruke uvis, dobije metak. Ponekad se dešava da samo dvojica ili trojica
drskih ljudi izvrše prepad na neki vlak. Teško onom putniku koji na poziv »hands up!« smjesta ne
digne ruke! Njega odmah ubiju. Dok jedan od pljačkaša drži sve putnike u šahu sa revolverom, drugi
ih pljačka i oni moraju držati uzdignute ruke sve dotle dok i zadnjemu ne pretraže i isprazne džepove.
Zbog tog poziva »hands up!« mnogi nisu sposobni da poduzmu bilo šta i protiv malog broja napadača
kada ih iznenade. Čak i onaj čovjek koji je inače hrabar, radije de podidi ruke nego da se lati oružja, jer
prije no što bi uspio da ga dohvati, smrtonosni metak ved bi ga pogodio u glavu.

Tako je i sada bilo! Tek što sam izrekao i po drugi put tu zapovijed, sve su se ruke digle uvis.

— Lijepo, Messieurs! — nastavio sam. — Zapamtite što du vam redi: i dalje stojte tačno ovako kao
sada! Ako bi samo jedan spustio svoju ruku prije no što svršimo sa svima, past de mrtav u travu!
Znate i sami koliko metaka izbacuje moja brzometka. Za svakoga od vas ima ona i više od jednog
metka! Dick Hammerdull i Pitt Holbers de vas vezati. O nekom otporu ne može biti ni govora. Diče,
Pitte, počnite!

Položaj je bio ozbiljan. U sebi sam se ipak veselio, a sa mnom i svi ostali, videdi pred sobom ove ljude
sa visoko uzdignutim rukama, kao da izvode slobodne vježbe ili neku društvenu igru. Nisam očekivao
nikakav otpor. Jedno za drugim svima su bile vezane ruke i noge, a zatim smo ih položili na travu.
Sada su nam remenja, koja je Kolma Puschi donio, naravno, sasvim dobro došla.

162
Puške smo spustili tek onda kada je i zadnji bio položen na travu. Naš spasilac je otišao sa Matto
Schahkom da dovede stražara koji je bio kraj konja. Pošto su ga doveli, i zvukli smo čep iz usta Oldu
Wabbleu, kao i stražaru kraj vatre.

Sada više nisu oni bili gospodari situacije, ved mi Bili su toliko utučeni da nijedan nije progovorio
riječi, jedino je Old Wabble povremeno ispustio koju psovku. Da bismo dobili više mjesta, zbili smo ih
tijesno, koliko je god mogude bilo. Tako smo došli do priličnog prostora kraj vatre. Bila su tu još dva
čitava purana, koje smo sada pripremali za sebe. Dok smo to radili, Dick Hammerdull nije mogao da
ostane miran. Sračunato je položio oba brata Holbersa jednog kraj drugog pa im je sada prišao.

— Good evening, stričevi i bratučedi! — pozdravio ih je na svoj dostojanstven i šaljiv način. —

Počašden sam što vas mogu upitati da li se još sjedate što sam vam uz put rekao?

Nije dobio odgovor.

— Stvarno! Tačno je! — kimnuo je. — Rekao sam:

Ili demo vam odletjeti, a vi dete ostati razjapljenih usta; ili demo okrenuti ražanj i zarobiti vas, a tada

de vam se usta ponovo zaklopiti. Zar nije tako, Pitte Holbersu, stari rakune? Jesam li to rekao ili
nisam?

Holbers je sjedio kraj vatre i čupao perje s purana te mu je odgovorio suhoparnim glasom:

Da, to si rekao, dragi Diče.

Dakle, tačno je! Mi smo ih uhvatili i sada leže ovdje zatvorenih usta i nemaju hrabrosti da ih ponovo
otvore. Ovi jadni đavoli izgubili su dar govora!

Nismo! — obrecnu se tada na njega Hosea. — Zbog vas još dugo nedemo izgubiti mod govora; samo
nas na miru ostavite!

Na miru? Pshaw! Vi ste do sada spavali! A to iznenadno buđenje vam se svakako učinilo neobičnim,
zar nije tako? Šta ste vi samo htjeli s tim svojim rukama u zraku? Izgledalo je kao da želite uhvatiti
zvijezdu padalicu. Baš ste zauzeli neobičan stav!

Ni vaš jučer nije bio bolji kada smo vas zarobili! Vi pak niste bili u stanju ni da ruke dignete!

To ja inače ionako ne činim jer nisam lovac zvijezda padalica. Uostalom, velepoštovani Hosea, samo
ne toliko vatreno! Vidite i sami koliko je pribran i miran vaš dragi Joel! Ako sada dobro ocjenjujem, on
razmišlja o nasljedstvu mog staroga Pitta Holbersa.

Sada je i Joel prekinuo šutnju:

— Neka samo zadrži što ima! Ništa nam ne treba

od onoga koji je primao batine, jer demo i sami biti bogati. Mi demo još...

Bududi da je zastao, Dick Hammerdull se veselo nasmijao i nastavio:

163
... odjahati do rječice Squirrel i dočepati se 'bonanze'? To ste sigurno htjeli da kažete, Sir Joel,
proroče?

Da, odjahat demo! — vikao je razljudeni. — Ništa nas na svijetu ne bi moglo zadržati da to ne
učinimo! Jeste li razum jeli?

Mislim da demo vas u tome spriječiti kada vas malo postrijeljamo.

Tada biste bili ubica!

Ništa za to! Vi ste i meni rekli da nam želite život ugasiti. Ja sam tada, naravno, mislio da demo se
opet 'razgorjeti'. Je li tako, Pitte Holbersu, stari rakune?

Mislim da bi dobro bilo da držiš jezik za zubima! — poučio ga je Pitt koji je stajao kraj vatre. — Ovi
momci nisu zavrijedili da s njima govoriš. Dođi radije ovamo i pomozi mi čerupati!

Bilo da čerupam s tobom ili ne, svejedno je; neočerupani puran mi ne prija, i zbog toga du dodi!

Sjeo je uz vatru kraj svoga Pitta i pomogao mu pri poslu.

U međuvremenu se Kolma Puschi udaljio. Otišao je do svoga konja koji je negdje bio sakriven i donio
meso jarca što ga je danas ubio da nam ga pokloni. Tada je stupio pred Redvja i rekao mu:

— Bljedoliki je danas govorio o nekom smrdljivom

psu i o gamadi. Kolma Puschi mu je odgovorio da de pas goniti smrdljivu gamad dok je ne uhvati!

Redy je nešto nerazgovjetno progunđao. Indijanac produži: — Bljedoliki je Crvenokošce nazvao

bijednom bandom koja se sve više srozava Tko se dublje srozao i koga treba više prezirati? Da li
bijelca koji slično šugavom gladnom psu zagađuje cijelu zemlju lutajudi okolo kao skitn ica, ili pak
Indijanca, tog jadnika koga vječito kradu i vječito tjeraju i koji luta kroz divljinu i kuka zbog propasti
svoje nevine rase? Ti si fukara, a ja, ja sam džentlmen. Htio sam ti to redi, iako crveni ratnik ne govori
sa fukarom! Howgh!

Redy je šutio. Tada mu je Kolma Puschi okrenuo leđa i sjeo do nas. Mi smo mu od srca odobravali.
Barem je iz srca govorio meni i Winnettouu. Ostali su u ovom slučaju samo dj elomično odobravali, ali
ne opdenito. Među odnose, koji se izdaleka mogu bolje prosuđivati nego izbliza, spada i ovaj između
crvene i bijele rase. Pravi Jenki, rođeni, nije i nikada nede priznati da je kriv za propast Indijanaca, kriv
za nasilnu smrt svoga crvenog brata.

Dok smo jeli, zarobljenici su ležali mirno. Samo se povremeno začula koja tiha primjedba što ju je
jedan drugome došapnuo a da je nismo razumjeli. Bilo nam je svejedno o čemu međusobno
razgovaraju. Old Wabble se stalno bacakao s jedne strane na drugu. Njegovi uzdasi su se postepeno
pretvarali u učestalo i sve glasnije stenjanje. Osjedao je bolove, koji su svakako bili još i jači zbog
kaiševa kojima su ga Hammerdull i Holbers bili čvršde vezali nego što je to zapravo i bilo potrebno, jer
je ved i prije toga bio lakše sputan od strane Kolme Puschija. Najzad nam je ozlojeđenim glasom
doviknuo:

— Zar ne čujete koliko patim! Jeste li ljudi ili ste živoderi koji nemaju osjedaja?

164
Htio sam da ustanem i pogledam ne bi li se njegov položaj mogao olakšati a da ne bude opasan po
nas. Tada me zadržao Treskow, odmahnuo glavom i rekao:

Ne shvadam vas, Mr. Shatterhande! Čini mi se da ste htjeli podi k njemu kako biste mu pakao
pretvorili u raj. Dopuštam čovječnost koja je razumna i prihvatljiva. Vaša samilost prema tome
čovjeku je pravi grijeh!

On je zao, ali je ipak čovjek — dobacio sam.

On? Pshaw! Sjetite se samo što ste danas rekli kada ste ga htjeli da previjete: vama je bilo važno što
ste vi čovjek, a ne on. Da, vi ste čovjek, i to u odnosu na njega veoma slab čovjek. Nemojte mi zbog
toga zamjeriti! Ako sada smatrate da nisam u pravu, pođite k njemu i u ime čitavog čovječanstva
oslobodite ga spona!

Moja ruka, moja ruka! — cvilio je starac tužnim glasom.

Tada mu doviknu Hammerdull:

Samo kukaj, sovo drijemalico! što je sada sa tvojom tjelesnom snagom, tvojom veličanstvenom
medvjeđom prirodom, kojom si se maloprije hvalisao? Sada ved pjevaš za milost!

Ne za milost! — odgovorio je Old Wabble. — Treba samo da mi popustite spone!

Bile one labave ili ne, svjedno je, važno je da ti je veselje pošteno prisjelo, a to si i zavrijedio. Svaka
stvar ima svoju svrhu. Kaiševi također!

Kolma Puschi je jeo s nama ne progovorivši ni jednu riječ. On se držao gotovo šutljivije od Winnetoua
i samo je jednom, kada je bilo govora o susretu s bijelim vračem i njegovom squaw, rekao:

Kako je bljedoliki Redy uvrijedio Kolmu Puschija, krenuo sam tragovima svoje brade da se uvjerim
jesu li pošli pravim putem. Tada sam stigao do onoga mjesta gdje ste se zaustavili. Ugledao sam
tragove koje su za sobom ostavila tri konja i koji su, dolazedi s desne strane, izbili na vaš trag te se iza
toga gubili ulijevo. Da li je to bio onaj bijeli čovjek sa svojom crvenom squaw o kojem ste sada
govorili?

Da — odgovorio sam.

Taj bijelac je bio crveni Komanč. Šta on ima ovdje na sjeveru da traži kao Komanč?

To ne znamo.

Zašto je s lica izbrisao boju? Zašto nije došao kao crveni ved kao bijeli čovjek?

Sigurno zbog svoje lične sigurnosti. Kao Komanča svi bi ga bljedoliki, a još više Indijanci, smatrali za
neprijatelja.

Čini mi se da te riječi odgovaraju istini, ali Kolma Puschi ima još i nekih drugih misli.

Smijemo li ih doznati?

165
Crveni ratnik smije_ da kazuje samo one misli za koje zna da su tačne. Razmislit du!

Opružio se kao da želi spavati i privukao k sebi pušku. To sam shvatio kao znak da ne želi dalje
govoriti. Kasnije sam uvidio koliko bi bolje bilo da sam nastavio započeti razgovor. U ovom bih slučaju
svakako spomenuo i ime Thibauta, ime koje bi kod njega izazvalo nesludeni dojam.

Nakon jela ispraznili smo zarobljenicima džepove. Pošto smo uzeli predmete koje su nam bili
opljačkali, svakome smo vratili ono što nije bilo naše. Pri tome nismo bili odviše nježni prema
skitnicama, a to se nije dalo ni izbjedi. Old Wabble je bio prisvojio sve moje predmete te je bjesnio što
ih je ponovo morao vratiti. Čini mi se da su bolovi koje je osjedao bili još jači od bijesa. Stalno me je
molio da mu ih ublažim. Bio sam i odviše slabid da zazirem od Treskowljevih ukora, ali na kraju nisam
više mogao da slušam njegovo jadikovanje i rekao sam mu:

— Bit du mekši prema vama ako mi odgovorite na

moje pitanje.

Pitajte, pitajte. Govorit du! — molio je.

Vi ste me stvarno htjeli ubiti?

Da.

Kakav ste vi čovjek! Nisam svjestan da sam vam nanio i jednu jedinu nepravdu, a ipak me želite lišiti
života! Još danas ste izjavili da dete radije podnositi sve mogude bolove nego me pustiti na slobodu.
Koliko U ste samo bili ponosni što su puške dospjele u vaše vlasništvo! Mislili ste da de sada postati
vaše trajno vlasništvo, a ja sam vam proricao da du ih ubrzo opet dobiti. Sada su one ponovo moje!

Volio bih da su zajedno s vama u paklu! Platio sam zdravom rukom onih nekoliko sati kad su meni
pripadale!

I mnogim bolovima koje dete imati još da podnosite. Nemojte smatrati da ste s bolovima pri kraju!
Bili ste toliko sigurni u svoj uspjeh da ste me pozvali da vam se poslije smrti javim kao duh. Sjedate li
se još riječi kojima sam vam na to odgovorio?

Ne želim da ih čujem!

Morate! Rekao sam: 'još du vam se prije smrti pojaviti'. To se sada i obistinilo. Ovako i
najjednostavniji čovjek može da postane prorok, i to onda ako zna da dobro uvijek nadvlada zlo!
Priznajete li da ste loše postupali sa mnom?

Da, ipak da!

Hodete li napustiti vaš sadašnji put i podi boljim?

Da, da i da! Olabavite mi samo remene i okanite se tog prokletog propovijedanja! Ja nisam dijete!

Na žalost ne! Pogrešno ste protumačili ono što nazivate propovijedanjem. Čuvajte se isto tako da
moju blagost smatrate za slabost. Prema vama sam osjetio jedino sažaljenje. Samo sažalje nje. Ne bih
želio da se uljuljkujem i najmanjom nadom da du vas riječima popraviti. Od vas se odbija svaka riječ,

166
bila ona najljepša ili najpotresnija. S vama de progovoriti sasvim drugo lice, i to ne riječima ved
djelom. Ako vas njegova snaga skrha, modi du samom sebi redi da sam sve poduzeo u vezi s vašim
spasenjem. Zbog toga vam i govorim stalno. A sada dođite ovamo. Ne radi se ovdje samo o sponama,
ved mnogo više o vrudici koja vam je zahvatila ruku.

Dok su moji prijatelji legli da spavaju, preuzeo sam stražu i iskoristio cijelo vrijeme da starcu vodom
hladim ruku. Poslije mene je dobrovoljno preuzeo stražu Kolma Puschi. Kada sam napustio Olda
Wabblea da ovoga probudim, čuo sam starca kako iza mojih leđa gunđa:

— Cmolja, bedasti pastir!

Na takav način izražena zahvalnost nije me mogla uvrijediti. Nisam ni očekivao nikakav uspjeh, a ipak
mi je bilo veoma žao tog starog čovjeka jer sam smatrao da je izgubljen.

Kada su me probudili, bio je ved uveliko dan. Samo kratak pogled unaokolo bio mi je dovoljan da se
uvje¬rim da je sve u redu. Jedino je Kolma Puschi nedostajao. Poslije njega je bio na straži Matto
Schahko. Kada sam ovoga upitao, odgovorio je:

Kolma Pushi mi je rekao da ne može duže ostati. Pozvao ga je Veliki duh i otišao je odavde. Rekao je
da pozdravim Olda Shatterhanda, Winnetoua, a i Apanatchku, i da im kažem da de se ponovo vidjeti.

Da li si ga vidio kada je odjahao?

Nisam. Otišao je pješice. Nije mi bilo poznato gdje mu je konj, a nisam smio da napustim ovo mjesto
jer sam bio na straži. Ali čim se razdanilo, slijedio sam mu trag. Vodio je u šumu, do onog mjesta gdje
mu je konj bio sakriven. Ako želimo da doznamo kamo je odjahao, lako demo mu pronadi trag. Treba
li da odem da ga potražim i vama pokažem?

Ne. Da je on naš neprijatelj, morali bismo ga slijediti. Međutim, on je naš prijatelj. Da je trebalo da
doznamo cilj njegova puta, sam bi nam to rekao. Volja prijatelja se mora poštivati.

Prije no što sam za doručak uzeo od onoga mesa što nam ga je ostavio Kolma Puschi, otišao sam do
mjesta gdje su konji bili privezani. Stajali su na travnatoj uvali koja se nalazila između jezičaka šume
što smo ih jučer spomenuli. U svitanje su bili onamo odvedeni. S ovog mjesta se pružao pogled
daleko prema sjeveru odakle smo bili došli. Gledao sam u tom pravcu

i primijetio tri tačke koje su se približavale našem logorištu. Ubrzo su postale vede te sam prepoznao
dvojicu jahača i njihova tovarnog konja. Zar je to Thibaut i njegova squaw koji su jučer odjahali u
pravcu jugo¬zapada? Ako je ova moja slutnja bila ispravna, što ih je navelo da se vrate i slijede naš
trag?

Smjesta sam se vratio u logorište da obavijestim Winnetoua.

— Nema nikakvih drugih razloga osim njegove mržnje — rekao je. — Tibo-taka hode da zna da li
je Old Shatterhand ved mrtav ili još živ. Mi demo se sakriti.

167
Zavukli smo se iza grmlja i čekali. Nije dugo potrajalo kad smo začuli topot jednog konja. Ženu s
tovarnim konjem Thibaut je ostavio malo podalje te je sam došao do izvora da izvidi. Ugledao je Olda
Wabblea i skitnice kako leže sputani na zemlji te je iznenađeno uzviknuo:

— Do vraga! Vidim li zaista dobro! Vi ste vezani?

A gdje su oni momci koji su juče bili vaši zarobljenici?

Old Wabble nije znao da smo očekivali dolazak toga čovjeka i da smo se samo zbog njega prividno
sakrili. Doviknuo mu je brzim i potmulim glasom:

— Vi ovdje? Ah, vi! Brzo dolje s konja, oslobodite

nas spona!

Da vas oslobodim? Mislim da me smatrate za svoga neprijatelja!

Besmislica! To sam jučer samo onako govorio. Budite brzi!

A gdje su vaši zarobljenici?

Oni su se nodu oslobodili i iznenadili nas. Nemojte toliko oklijevati, ved nas odriješite, odriješite nas!

A gdje su oni? Ako dođu pa me iznenade!

Budete li brzi, bit demo slobodni, pa demo ih pobiti!

Well! Naročito mi je na putu taj Old Shatterhand. On mora bezuvjetno nestati čim ga netko ugrabi, ali
ni trenutka kasnije jer bi mogao da opet pobjegne. Dakle, budite slobodni!

Kad je to rekao, sišao je s konja i prišao Oldu Wabbleu. Ved je i nož izvukao. I upravo je u tom času
Dick Hammerdull uperio cijev puške iz grmlja njemu ravno u oči i viknuo:

Mr. Tibo-taka, pričekajte još malo! U ovom grmlju se nalaze još neki ljudi!

Proklet bio! Prekasno! — psovao je bijesno Old Wabble.

Thibaut je ustuknuo nekoliko koraka te rekao:

Tko je u tom grmlju! Sklonite pušku!

Svejedno je tko je u njemu. Da li du skloniti pušku ili ne, svejedno je. Međutim, ona de okinuti ako
smjesta ne bacite nož na zemlju! Brojat du samo do tri. Dakle, jedan... dva ...

Thibaut je odbacio nož te se povukao toliko daleko unazad dok se izme đu njega i opasnog grma nije
našao konj. Sada je doviknuo:

Sklonite ved jednom tu svoju pušku! Ne želim da s vama imam ikakve veze. Smjesta du odjahati!

Smjesta? Ne, dragi prijatelju. Ostanite samo još jedan časak! Ima ovdje ljudi koji bi vam rado rekli
dobro jutro.

168
Tko to? I gdje?

Odmah iza vaših leđa.

Thibaut se brzo okrenuo i ugledao nas. Dok je sa Hammerdullom govorio, tiho smo stupili pred
grmlje. Prišao sam mu sasvim blizu i rekao:

Dakle, treba da me nestane! Čini mi se da me samo dijelom poznajete, ali ne sasvim. Kako bi bilo,
Monsieur Thibaut, da izmijenimo uloge pa da vas nestane?

AH devils! To nedete učiniti! Nisam vam ništa uradio!

Htjeli ste da mi skratite život. To je dovoljno. Zakoni prerije su vam dobro poznati!

To je s moje strane bila samo šala, Mr. Shatterhande!

Pa i ja se s vama samo šalim. Evo ovdje leži još nekoliko remenova. Pružite ovamo ruke! Bit dete
sputani, tačno onako kao i skitnice.

Nije mogude!

— Ne samo da je mogude ved de se zaista odmah

i dogoditi. Pitte Holbersu i Diče Hammerdulle, vežite

ga! Bude li se opirao, primit de od mene metak. Ako

su rekli da me treba ustrijeliti čim me uhvate, tada

ni kod mene nema okolišanja. Dakle, brzo!

Prišao je i Hammerdull. On i Holbers svezali su muškarca koji se nije usudio da pruži otpor; barem ne
činom, ali se zato riječima znao izvanredno opirati.

To je nasilje koje nedete modi opravdati, Messieurs. Ovo stvarno nisam zavrijedio!

Cak ni zbog onoga što ste jučer savjetovali Olda Wabblea da svakog dana po jednoga od naših
ustrijeli?

A i to je bila samo šala!

Dini mi se da ste vi velika šaljivčina pa bi čovjek mogao zaključiti da je razgovor s vama veoma
ugodan. Zbog toga demo vas i zadržati, a uvidjet dete da de to najbolje uspjeti uz pomod ovih kaiševa.
Šala za šalu. To je sasvim na mjestu!

Ali ja nisam sam!

To mi znamo. Tamo napolju čeka vaša squaw.

Zar dete i nju vezati?

169
Ne. Takve šale ne pravimo s damama. Dočekat demo je kudikamo bol je od dobrodošlog gosta. Sve
zavisi od vašeg držanja kakvu demo odluku donijeti. Budete li se pokorili, možda nede biti potrebno
da se bilo čega bojite. — Položite ga podalje, a ne kraj skitnica!

Well! Sila je jača od pravde. Ja se, dakle, moram pokoriti!

Položili su ga podalje od ostalih zarobljenika kako ne bi mogao s njima da razgovara. Tada smo
Winnetou i ja napustili logorište da potražimo squaw. Bila se zaustavila kraj naših konja, još uvijek u
sedlu, a rukom pridržavala uzde tovarnog konja. Naš dolazak na nju nije ni najmanje djelovao. Držala
se kao da uopde i ne postojimo. Odveli smo je do izvora gdje je bez naših uputa si šla sa konja i sjela
kraj Thibauta. Izgleda kao da uopde nije primijetila da je sputan.

Tovarnog smo konja napolju ostavili. Njezinog konja kao i Thibautova jahadeg konja ponovo sam
odveo napolje. Nije morao da vidi kako pretražujemo njegov prtljag. Postojala je mogudnost da demo
nešto nadi što bi za nas bilo od koristi. Kad sam se vradao izvoru, primij etio sam da su Redy i Treskow
vodili neku prepirku. Ovaj je opet zastupao svoja pravnička gledišta, a pri tome se uzrujavao, dok su
ostali s iščekivanjem mirno sjedili. Doviknuo mi je:

Zamislite samo, Mr. Shatterhande, Bedy zahtijeva da bude pušten na slobodu! Šta kažate na to?

U ovom času ništa. Kasnije du se složiti s mišljenjem Winnetoua.

Na taj način se kredemo u krugu. Što misli Winnetou?

Ono što je pravo.

Lijepo! Slažem se! Međutim, zakon kaže da...

Pshaw! — prekinuo sam ga. — Mi ovdje nismo pravnici, ved za sada i prije svega gladni ljudi. Pustite
da najprije jedemo!

Oh, da jedemo! Time želite da stvar zaobiđete!

Nikako! Time vam želim samo pokazati što je prema mojim nazorima pravnički.

Pa, šta?

Sinod su skitnice jele, a mi nismo dobili ništa. Sada demo jesti mi, a oni nede ništa dobiti. Zar to nije
pravnički postupak kakav se samo zamisliti može?

Odnio vas... đavo, umalo što i sam nisam rekao! Mogao bih se u svoju glavu kladiti da biste bili u
stanju da ove momke pustite da pobjegnu!

Ja se nedu kladiti jer znam da de se dogoditi ono što je pravo.

Jelo nam je dobro prijalo i squaw smo dali svoje najbolje zalogaje. Uzela ih je iz ruku Apanatschke a
da ga nije prepoznala. Drugi nisu ništa dobili. Kada smo ja i Winnetou svršili, krenuli smo obojica
napolje da pregledamo Thibautov prtljag. Na konju je bilo natovareno hrane, ne koliko ženskih haljina,
malo rublja i slično. Ovdje nismo pronašli ništa naročito. Na ženinom konju također nismo ništa
otkrili. Sada smo pošli do Thibautova konja.

170
Na obluku mu je visila puška. U bisagama s desne strane nalazila se nabijena kubura i limena kutijica s
raznim bojama, vjerojatno za premazivanje lica, i ništa više. U onima s lijeve strane našli smo
metke,pribor za brijanje i sapun, i opet jednu limenu kutijicu, no mnogo tanju od one prijašnje. U njoj
se nalazio dugački, uzani, četverouglasti, veoma dobro izrađen, bijeli komad kože, a na njemu crvene
crte i obilježja.

— Ah, 'koža koja govori', kao što Crvenokošci kažu!

— rekao sam Winnetouu. — To de nas možda dovesti do nekog otkrida.

— Neka mi je moj brat pokaže! — rekao je.

Pružio sam mu je. Dugo ju je i pažljivo razgledao, odmahnuo glavom, ponovo je razgledao, i opet
odmahnuo, pa najzad rekao:

— To je neko pismo koje samo napola mogu protumačiti. Pisano je znacima kakvim se služe
crveni ljudi, jer je urezano vrškom noža i obojeno cinoberom.

Koža predstavlja zemljopisnu kartu, a ove silne krivudave crte treba da predstavljaju rijeke. Tu je
rijeka Republican, ovdje dvostruki Salamon. Onda dolazi Arkansas, sa malenom rijekom Sandy i
rijekom Rush, iza toga rijeke Adobe i Horse, na jugu rijeka Apishapa i rijeka Huerfano. I ovako se niže
rijeka za rijekom, pa sve gore do San Louis parka. Sve su mi ove rijeke poznate. No među njima se
nalaze znakovi koje ne razumijem, tačke, križevi raznih oblika, krugovi, trokuti, četverokuti i druge
figure. Poredane su na karti ondje gdje u stvarnosti nema ni jednog grada ni kude. Ne mogu da
odgonetam što bi mogli da znače svi ti znaci.

Vratio mi je kožu koja je zaista bila s velikom pažnjom i vještinom gravirana i bojadisana. I najmanja,
najfinija crta bila je sasvim vidljiva. Ni ja nisam uspio da protumačim te znakove sve dok nisam
okrenuo kožu. Tu su opet bili isti znaci, i to jedan ispod drugog. Kraj njih su stajala imena, i to ne
imena mjesta, ved imena lica. Veoma čudnovato! Dugo sam i uzaludno razmišljao i razmišljao dok mi
konačno nije udarilo u oči da su neka od tih imena bila imena svetaca. Sada mi je bilo jasno! Izvadio
sam bilježnicu u kojoj se nalazio i kalendar, usporedio sam imena s udaljenošdu između znakova na
karti i tada sam mogao dati Apaču objašnjenje:

— Ovo pismo je pisano vraču, i ono treba da mu kaže gdje de i kojega dana susresti pošiljaoca.
Da je ovdje naveo uobičajene dane u mjesecu, sve bi se otkrilo. Kao što sam ti ved prije objasnio,
kršdani označavaju sve dane u godini imenima pobožnih ili svetih muškaraca ili žena koji su ved
odavno umrli. Pisac pisma je odabrao ove znakove. Odgonetavanje je zbog toga dvostruko otežano,
jer imena nisu navedena na karti, ved na poleđini. Evo ovdje stoji: Egidius, Rosa, Regina, Protus,
Eulogius, Josip i Thela. Oni označavaju 1, 4, 7, 11, 13, 18. i 23. septembra. Tih de dana pisac pisma biti
ondje gdje se nalaze znakovi na karti, a koji su protumačeni imenima. Sada imamo u rukama čitav
plan puta pošiljaoca i primaoca s oznakama mjesta i vremena.

Potpuno shvadam svoga brata, samo ne znam koje dane u godini označavaju ta muška i ženska imena

Ništa zato, glavno je da ja znam. Ova koža može da nam bude od velike koristi. Zadržati je međutim
ne smijemo.

171
Zašto?

Tibo-taka ne smije da posumlja da znamo za njegov put.

Tada moj bijeli brat mora da prepiše pismo s kože!

Da, to du smjesta učiniti.

Winnetou mi je pridržao pismo, a ja sam ga prenio tačno u svoju bilježnicu, dok mi je sedlo poslužilo
kao podloga. Tada smo kožu vratili u limenu kutiju i ponovo je stavili u bisage. Nakon toga smo se
vratili u logorište.

Upravo u času. kada smo namjeravali da obiđemo zadnji grm, u susret nam je dolazila squaw.
Napustila je logor a da je Thibaut nije mogao u tome spriječiti jer je bio sputan. Na riječi kojima je
pozivao ženu da se vrati nije obradala nikakvu pažnju. Dok je prolazila kraj nas visoko uzdignute glave,
ali ipak oborena pogleda, na nas nije obradala nikakvu pažnju. Sporim i odmjerenim korakom
produžila je dalje i u tom času sličila mjesečarki. Ja sam se okrenuo i pošao za njom. Zaustavila se,
odlomila vitku grančicu i obavila je oko glave. Uputio sam joj neka pitanja a da nisam dobio odgovora.
Bit de da me nije čula. Znao sam da de mi u tome pomodi samo neka njoj poznata riječ te sam je
upitao:

— Da li je to tvoj Myrtle-wreath?

Tada je podigla oči prema meni i odgovorila muklim glasom:

To je moj Myrtle-wreath.

Tko ti je poklonio ovaj Myrtle-wreath?

Moj Wawa Derrick.

Da li je Tahua Bender imala također Myrtle-wreath?

Imala je! — kimnula je smiješedi se.

Da li istoga dana kada si ga i ti imala? —i Ne. Mnogo, mnogo ranije!

Da li si je vidjela sa njezinim Myrtle-wreathom?

Da, Tahua je bila veoma lijepa, veoma lijepa! Slijededi svoje vlastite misli upitao sam dalje, iako

to zvuči pomalo čudnovato:

— Da li si vidjela jedan frak?

Frak... da! — odgovorila je nakon poduljeg razmišljanja.

Svadbeni frak?

Tada je zapljeskala rukama, sva sretna se nasmijala i uzviknula:

172
Svadbeni frak! Lijep! Sa jednim cvijetom!

Tko ga je nosio? Tko ga je imao na sebi?

Tibo-taka.

— A ti si do njega stajala?

— Kraj Tibo-take — kimnula je. — Moja ruka u

njegovoj ruci. Tada...

Njezinim tijelom je prošao trzaj i kao da ju je odjednom uhvatila groza. Dalje više nije govorila. Moja
slijededa pitanja ostala su bez odgovora. Tada sam se sjetio da je Matto Schahko pričao kako je Tibo -
taka, kada je stigao kod Osaga, imao zavijenu ruku. Slijedio sam opet svoje misli i dalje se raspitivao:

A frak je postao crven?

Crven — kimnula je, zgrozivši se.

Od vina?

Ne od vina, ved od krvi!

Tvoje krvi?

Tibo-takine krvi.

Jesu li ga uboli?

Ne nožem!

Znači, pucali su?

Metkom.

Tko?

Wawa Derrick. O, o, o! Krvi, mnogo krvi, veoma mnogo krvi!

Veoma se uzbudila i pobjegla od mene. Pošao sam za njom. Ona me je izbjegavala vičudi od straha, te
sam bio prisiljen da odustanem od daljnjeg ispitivanja. Sada sam bio uvj eren da je na dan njezinog
vjenčanja iskrsnuo takav događaj zbog kojeg je pomjerila pamedu. Njezin je vjerenik bio Tibaut,
zločinac. Da nije možda toga dana bio raskrinkan i da nije možda njezin brat pucao u njega? Da nije
Thibaut možda zbog toga kasnije ubio njezinog brata? Osjedao sam prema toj nesretnici d uboko
sažaljenje jer je ludilo svakako bilo neizlječivo, pogotovo Što se taj događaj odigrao pred nekih
trideset godina. Na osnovu fraka moglo se zaključiti da se svadbeni pir proslavio, ili je trebalo da se
proslavi u veoma pristojnom društvu, iako je nevjesta pripadala crvenoj rasi. Bila je kršdanka, sestra
čuvenog crvenog propovjednika. To je dovoljno objašnjavalo.

173
Čini se da je i njezina sestra Tahua bila dobro udata. Možda je ta luda žena upoznala svog vjerenika
kod sestre. Šteta što nisam danas uspio više da doznam!

Ostavio sam je kod njezinog konja s kojim se počela igrati kao dijete. Vratio sam se u logorište u koje
je ved prije mene stigao Winnetou. Kad sam došao, sve su oči bile uperene u mene. Po tome sam
zaključio da su me čekali.

— Konačno, konačno! — doviknu mi Redy.

— Gdje ste bili? Potrebno je da se dogovorimo u vezi s našim puštanjem na slobodu! A vi ste nas
ostavili!

Treskow mu je smjesta razjasnio:

Prije no Što o tome počnemo razgovarati, moramo se dogovoriti o vašoj kazni!

Kazna! Oho! Sta smo vam uradili?

Izvršili ste na nas prepad i zarobili nas, opljačkali, vezali i dovukli ovamo! Zar to ne znači nešto? Za to
se ide u zatvor.

O!? Da nas možda ne mislite otpremiti u Sing--sing? Pokušajte!

Ovdje se ne prave nikakvi pokusi, ved se izriču presude koje se odmah i izvršavaju. Sud de se odmah
okupiti.

To mi ne priznajemo!

Tome se možemo samo nasmijati! Dođite, Mr. Shatterhande! Ne smijemo odugovlačiti s presudom.
Nadam se da nam se nedete ispriječiti opet s kojim od onih vaših humanih poteza. Ovi momci to nisu
zavrijedili!

U tome je stvarno bio u pravu. Ovo ne može prodi bez kazne, ali samo kakve? Zatvor? Nema ga.
Novčana kazna? Ovi ljudi nemaju ništa. Da im oduzmemo konje i oružje? U tom bi slučaju bili
izgubljeni i mi bismo u njihovim očima bih lopovi. Batine? Hm, da, to je veoma koristan lijek! Kakav je
uopde moj stav u vezi s batinama kao kaznom? Ona je za svakog čovjeka koji ima još morala strašna.
Ona bi ga mogla čak i sasvim uništiti. No otac kažnjava svoje dijete batinama, a učitelj svoga učenika
baš zato da u njemu očvrsne moral! Da li je takvo dijete lošije, opasnije i manje časno od zločinca koji
se ne smije tudi, iako je dvadeset puta odsjedio u zatvoru, i čim je na slobodi, ponovo ide u lov? Ako
pak okrutan otac svoje od gladi iznemoglo dijete tjednima drži privezano za nogu stola i bez ikakva
razloga iz dana u dan batina, udara vilama, izuvačama i praznim pivskim bocama — što se dešavalo —
i zbog toga bude osuđen na nekoliko mjeseci zatvora, onda vas pitam odgovara li ta kazna njegovoj
okrutnosti i zvjerstvu? Takav je čovjek zaista životinja! On u zatvoru ima besplatan stan, dovoljnu
hranu, toplu odjedu, mir, čistodu i mnogo šta, a može čak i knjige da čita. Takav čovjek mirno odleži i
nekoliko mjeseci pa se nakon toga smije! Ne, sa takvom se životinjom mora postupati kao sa
životinjom! Batine, batine, pa još kakve batine, i to po mogudnosti batine svakog dana, to bi za njega
bilo jedino ispravno. Ovdje bi čovječnost samo još pogoršala zlo.

174
Ili uzmimo na primjer ženu pijanicu koja svoju djecu namjerno i đavolskom istrajnošdu pretvara u
bogalje kako bi s njima prosjačila ili ih za novac pozajmila prosjacima. Šta bi ovdje bilo ispravno: da li
povremeni zatvor po svim pravilima i propisima sudskih kazni, ili pak kazna zatvorom uz poštene
batine? Tko se kao čovjek ogriješi, taj neka bude i ljudski kažnjen. Za te ljude bi osim zatvora morale
da postoje i batine! To je mišljenje čovjeka koji s ulice podigne svaku korisnu bubu i sklanja je tamo
gdje je nitko ne može zgaziti, mišljenje lutajudeg Zapadnjaka koji na svakom koraku vodi računa o
onome što de se kasnije o njemu govoriti, naime: »bio je to dobar čovjek«, i najzad mišljenje pisca
koji svoja djela piše s namjerom da širi vječitu ljubav!

Dakle, skitnice treba da dobiju batine! Priznajem da mi je to bilo odvratno iako sam bio za to. Drugog
rješenja nije bilo, i oni su ih zaslužili.

Winnetou je, izgleda, nagađao o čemu sam razmišljao i dvoumio. Oko njegovih usana zatitrao je
energičan i gotovo strog osmijeh te me je upitao:

Da li moj brat možda ne želi oprostiti?

Ne — odgovorio sam. — U tom slučaju samo bismo im još pomogli u njihovoj zlodi. Samo kako da ih
kaznimo?

Batinom! Howgh!

Kada kaže »howgh«, tada je stvar riješena. Tu ne bi koristilo nikakvo protivljenje. Treskow je smjesta
upao i odobravajudi rekao:

— Da, batinom! To je ono što im treba. Sve bi drugo bilo nekorisno, a možda čak i štetno. Zar nije
tako, Mr. Hammerdulle?

— Tako je, batinajmo ih! — odgovorio je debeljko.

— A Hosea i Joel, ta dva brata s pobožnim imenima, moraju prvi dodi na red. Neka dobiju batine
umjesto novca zbog kojeg su se smijali. Da možda ne misliš zaštititi svoje bratučede, Pitte Holbersu,
stari rakune?

Nije mi ni na kraj pameti! — odgovorio je dugonja.

Tvoje srodstvo s njima pošteno demo upisati u njihov registar u kojemu nema listova. Zapisat demo to
tako debelo i modro da to nikada nede modi izbrisati! Howgh. Ja sam rekao.

Morali smo se nasmijati njegovom oduševljenju kao i njegovom načinu izražavanja. I ostali su se
suglasili, jedino je Osaga rekao:

Matto Schahko moli da mu dozvolite da šuti.

Zašto? — pitao sam.

Zato što je i on bio vaš neprijatelj i što vam je i on želio smrt.

175
Ali sada si ti naš prijatelj. I tebe su skitnice napale i opljačkale. Namjeru koju nisi uopde do kraja izveo
bio si poduzeo kao poglavica svog plemena i kao ratnik. Ovi ovdje su ne časni i propali, iz društva
izopdeni subjekti u kojima postoji još samo jedan osjedaj, i to osjedaj za batine.

Kada Old Shatterhand ovako govori, neka čuje i moje mišljenje: neka svima, od prvog do zadnjeg,
bude dozvoljen taj osjedaj!

Lijepo! Svi se slažemo! — uzviknuo je Hammerdull. — Dođi, dragi Pitte, da pripremimo svirale kako bi
počela glazba!

Obojica ustadoše i udaljiše se da potraže odgovarajude prude. Nismo tako glasno govorili da bi nas
skitnice razumjele. Primijetivši sada da je naše vijedanje završeno, Redy se počeo raspitivati, i to na
takav način koji nije pristajao njegovom položaju:

No, šta je? Kada dete nas odriješiti?

Kada budemo raspoloženi — odgovorio je Treskow. — Za sada još nismo.

Dokle demo još ovdje ležati? Želimo da odemo!

Ništa nas se ne tiče što vi želite. Danas ide sve po našoj volji!

Mi smo slobodni Zapadnjaci. Zapamtite to! Ako to ne mislite uzeti u obzir, imat demo još prilike da o
tome razgovaramo!

Bitango! Misliš li da se danas praviš još smješnijim nego što si jučer bio kada si se pravio važan kao da
nas možeš poput kakvih pasa voditi na uzici kuda god te je volja! Zar ti tvoj mozak nije rekao da nam
je ved jedan sat nakon vašeg prepada bilo poznato i vrijeme i mjesto našeg oslobođenja? 'Smrdljivo
pseto', kako si nazvao Kolmu Puschija, susrelo nas je iz sračunatih pobuda. Želio je da se uvjeri da li
demo vas stvarno odvesti do klopke u kojoj smo vas, purane, htjeli da ulovimo. Što ti to sve nisi
primijetio i dokučio, to pokazuje da si primjer bezgranične gluposti. A sada si se čak sjetio da nam
prijetiš! Vi, jadni stvorovi! Svirale se ved sijeku i uz njih dete ubrzo plesati i pjevati! Kako vi u vašoj
gluposti sigurno ne znate o čemu se radi, želim vam to objasniti, ali bez usporedbe: sijeku se palice,
jer dete dobiti batina, slatkih batina, toliko batina dok njima ne istjeramo iz vas svu vašu glupost.
Tako, sada znate što vas čeka!

Ovaj podulji govor žestoko oduševljenog pravnika djelovao je na njih tako da je to ispod časti da
pišemo. Mislio sam da je mnogo bolje ako što više skratim iščekivanje koje je za skitnice bilo veoma
neugodno. Dick Hammerdull je upro iz sve snage i sav se predao svom poslu, te se na kraju kupao u
vlastitom znoju. A i Pitt Holbers se tako savršeno služio »bolnim sviralama«, u što ni sam nije
vjerovao.

Posao je bio odlično obavljen, pa su skitnice zbog toga izgledale raščerupane, a njihovo duševno
stanje najbolje kazuje izraz »kiptjeli su od želje za osvetom«, kako se ovdje obično kaže. Olda
Wabblea su mimoišle batine, što je imao da zahvali samo meni. Nisam htio da se taj ionako ved
ranjeni starac batina. Međutim, on nije smatrao za vrijedno da mi se zahvali, ved je zajedno sa
skitnicama psovao tko de više. Thibaut je izigravao gledaoca koji s time nema veze, no ipak mu ne bi

176
ništa naškodilo da je i on dobio svoj dio batina. Čuvao sam ga za kasniju priliku i čekao vrijeme kada
du ga modi pošteno zgrabiti.

Kada smo počeli da se spremamo za polazak, zamolio me je Apanatschka da ipak povedemo squaw sa
sobom, jer više nismo zarobljeni i jer se jedino od Tibo-take mogao očekivati otpor. Teškom mi je
mukom uspjelo da ga odvratim od te njegove želje. Žena nam je mogla samo smetati. Kako nam je
daljnji put njezinog muža bio poznat, bili smo sigurni da demo je ubrzo opet sresti. I Matto Schahko se
složio s time da se vrač za sada pusti nekažnjen.

Sada smo opet postali vlasnici svih svojih stvari. Nikome nije nedostajala ni najmanja stvar. Pravda je
bila zadovoljena, ukoliko su to okolnosti dozvoljavale, te smo zadovoljni napustili izvor u sasvim
drugom raspoloženju nego onda kada smo dolazili. Manje zadovoljni bili su oni koje smo ostavili
ovdje. Ostavili smo ih da leže sputani. Neka se iza našeg odlaska oslobode spona kako god znaju. Zelje
koje su nam uputili ni u kom slučaju nisu bile srdačne. Old Wabble mi je na kraju, unatoč svojoj
prelomljenoj ruci, prijetio osvetom i smrdu. Da mi nije ved odavno bilo jasno, trebalo je da sada
uvidim kako je svaki ljudski osjedaj njemu suvišan. Bio je toliko okorio da ga ne bi nitko uspio ni za
jedan jedini časak da omekša. Da netko može biti takav, u to ne bih nikada mogao vjerovati!

Prije nego što smo uzjahali, Apanatschka je pokušao da od žene koja je stajala kod konja dobije koju
riječ u znak rastanka, no bilo je uzaludno. Ona ga nije prepoznala i pred njim je ustuknula kao da joj je
neprijatelj. Tek kada smo krenuli, učinilo nam se da je na nas obratila pažnju. Trčala je čitav komad
puta za nama, skinula zelenu granu s glave i neprestano mašudi njome vikala:

— To je moj Myrrtle-wreath; to je moj Mvrtle-wreath!

SEDMO POGLAVLJE BORBA CIKLOPA

Naše jučerašnje putovanje od kampa do izvora daleko nas je odvelo od našeg pravca. Sada je bilo
potrebno da po mogudnosti nadoknadimo ovaj zaobilazak te smo morali da odjašemo onamo kamo
inače ne bismo dospjeli i gdje smo u svojoj fantaziji bili smjestili »bonanzu«, naime do rijeke Squirrel.
Kada je to čuo Dick Hammerdull, najprije se uozbiljio, ali se odmah iza toga nasmijao i rekao:

Nadajmo se da nede biti toliko budalasti!

Tko? — upitao je Treskow, koji je jahao pored njega.

Skitnice.

Zašto budalasti?

Zato da nas slijede do te rijeke!

177
Tada bi još i više batina za vrijedili no što su dobili! I sami moraju uvidjeti da ta »bonanza« uopde ne
postoji.

Da uvide? Kažem vam, Mr. Treskowe, ako netko promaši ovako kao oni, onda nisu sposobni da bilo
šta uvide. Kladim se da oni još uvijek smatraju taj naš krivi novac za pravu paru!

U slučaju da ste sada u pravu, oni de tada, naravno podi za nama. Bit de potrebno da pripazimo kako
nas ne bi pronašli.

I ja sasvim isto misli. Da li i vi, Mr. Shatterhanđe?

Da — odgovorio sam. — Kod njih postoje čak i dva razloga da nas slijede.

— Dva? — Ja znam samo jedan, naime »bonanzu«. Sigurno i vi pretpostavljate da su oni još i
sada uvjereni da to nalazište postoji?

— Da. Ti se ljudi i unatoč svojoj gluposti smatraju veoma mudri. Potpuno su uvjereni u to da
»bonanza« stvarno postoji, pogotovo zato što ih nismo ismijali u času kada su podlegli varci.

— Znači da je to jedan od razloga zbog kojeg de za nama krenuti. A drugi?

— Jasno, zbog osvete.

— Da, tako je. Sigurno u njima kuha kao u par¬nom kotlu. Na to nisam mislio. Zbog toga de
pojuriti svim snagama za našim tragom i nastojati da nas sustignu.

— Samo što im to nede uspjeti! Prije svega naši su konji bolji od njihovih. A onda, prodi de dosta
vremena dok budu mogli da napuste potok.

— Da, trebat de dosta vremena dok jednom od njih ne uspije da se oslobodi remenja, a i ostale
da odriješi.

— Na squaw se naravno ne mogu osloniti, iako nije vezana. U slučaju da je pokušaju nagovoriti
da ih oslobodi spona, vjerojatno de samo da odmahne glavom i otidi de dalje. A šta onda kada budu
slobodni i uzjaše konje? Hm!

Hamerdull je razumio što znači to »hm«! Opširnije je nadopunio moje riječi:

— Čak ni tada im nede sve uspjeti tako brzo kao što bi to željeli, jer im je sigurno onaj dio tijela
postao naročito osjetljiv zbog batina, koji kod jahača ne smije biti. Ja im to od srca želim. Zar ti ne
želiš, Pitte

Holbersu, stari rakune?

Upitani je odgovorio:

— Dragi Diče, ako misliš da su na dotičnom mjestu postali osjetljiviji, tada se slažem. Smatram
da i ti ne bi prošao bolje.

— Pfuj! Ja nikada ne bih dozvolio da me netko batina!

178
— Uvjeren sam, kad bi te uhvatili, da bi te isto tako izbatinali kao što si ti njih.

— Bio ja batinan ili ne bio, svejedno je, jer se samo po sebi razumije da im u životu nede nikada
uspjeti da me se dočepaju.

— Pshaw! Pa ved su te imali!

— Zatvori taj svoj kljun i nemoj me bez potrebe ljutiti! Znaš i sam da sam vrlo osjetljivih živaca
kad se toga tiče!

— Da, debeli su ti kao kabel!

— A zar su možda samo mene uhvatili? Svi smo bili uhvadeni! Zar je potrebno da mi ti nešto
pred¬bacuješ, staro gunđalo? Da im još jednom uspije! To je nemogude!

— Čuvaj se! Žapca koji najglasnije krekede, roda prvog pronađe i proždere. To je stara, istinita
izreka.

— Ja da sam žabac! Zar je ikada postojala veda uvreda časti? Zar da se Dick Hammerdull, pojam
svega uzvišenog, lijepog i vitkog uspoređuje sa žapcem? Samo da pronađem kakvog vodozemca ili
kukca sa kojim bih te mogao uporediti, ti stari vilin konjicu? Da, vilin konjic; to je ono što ti odgovara!
Jesi li sada zadovoljan, dragi Pitte?

— Yes! Vilin konjic je plemenita životinja, pogotovo ako se uporedi sa žapcem!

— Htio bih samo da znam u čemu se sastoji to plemstvo! Uostalom, ovdje je bilo govora o
skitnicama, a ne o žabama i vilinim konjicima, koji se na zoolo¬škoj ljestvici ne nalaze na nekoj višoj
prečki. Kao što i pretpostavljamo, oni de nastojati da za nama jašu prema rijeci Squirrel. Hode li je i
pronadi, Mr. Shatterhande?

— Sigurno!

— Ali oni ne znaju gdje se nalazi!

— Pokazat de im naši tragovi.

— Ne smatram da su dobri tumači tragova.

— Ni ja. Međutim, mi demo danas čitav dan jahati preko ravne prerije i iza nas de ostati tragovi
koji de se još i sutra modi jasno da vide. Osim toga nasludujem da je među njima tko poznaje put do
rijeke Squirrel.

— Tko je to?

— Bijeli vrač.

— Tibo-taka? Otkuda bi ga taj lažni Komanč poznavao?

179
— On je još prijašnjih godina, dok se nije priključio Komančima, boravio u ovim krajevima. Da li
de se baš sjetiti ove rijeke, to ne mogu da tvrdim, ali se može pretpostaviti da barem zna otprilike
gdje leži.

— Well! Pitanje je samo da li de se priključiti skitnicama? On se jučer na preriji razišao s Oldom

Wabbleom!

— No danas se opet s njime složio! A i da to nije tako, on bi nas isto tako smatrao za svoje
neprijatelje kao i skitnice. Za njega nema ništa bolje nego da im se priključi i pođe za nama.

— Da li de ga samo povesti?

— Bez sumnje! Uostalom, on nema što da zaobilazi ako pođe sa njima, jer i sam namjerava do
parka San Louis.

— Tada demo imati prilike da ga tamo vidimo!

— Više no što on želi!

— Well, tada sam zadovoljan! Taj momak ima tako zgodno lice za šamaranje, pa se ved
unaprijed od srca veselim što du ga ponovo vidjeti. Moje de pesnice tako prošarati njegovo lice da de
se na njemu modi još godinama čitati tragovi!

Kao što je ved bilo spomenuto, naš je put vodio kroz kraj sa savanama koji se blago i ravnomjerno
uzdizao. Za vrijeme našeg prijepodnevnog jahanja u daljini su se ukazala brda koja su sličila
nedoglednom, nejasnom, maglovitom zidu. Jahali smo brzo i sve se vi še približavali brdima. Oko
podneva je pala magla, a popodne smo stigli ved tako blizu isturenih pješčanih gromada Rocky šuma
da su se između gustog drveda jasno mogli razaznati sivkasto-žuti, goli grebeni.

Ved se pomalo smračivalo kada smo stigli do rijeke Squirrel, i to do onog mjesta koje nam je otprije
bilo poznato, pa nam nije bilo potrebno da tražimo pogodno mjesto za logorovanje.

Sa Winnetouom sam ovdje ved dva puta prenodio. Okolica ovog mjesta bila nam je poznata.
Sigurnosti radi morali bismo i sada pretraživati okolicu, ali za to je bilo i odviše mračno. Bili smo
prisiljeni da to propustimo. To nas nije mnogo zabrinjavalo jer smo još prije došli do zaključka da
ovamo još nije stupila ljudska noga. I danas je tok rijeke Squirrel, opdenito uzevši, is to tako nepoznat,
i nismo imali razloga da pretpostavimo da demo upravo danas, i to na ovom mjestu, nadi osobu koja
nam je neprijateljski raspoložena.

Rijeka je ovdje skretala kratkim, tijesnim zavojem i obuhvatila proplanak sav obrubljen stijenama. Na
njemu smo zapalili vatru na indijanski način, koja je više tinjala nego plamtjela. Druga obala rijeke bila
je obrasla gustim šipražjem koje se gubilo u preriju. Imali smo dovoljno hrane, jer nismo ponijeli
samo svoju zalihu, ved i onu od skitnica. Njima nismo ništa ostavili. Neka ih zadrži lov.

Dok smo jeli, odjednom se Hammerdull glasno nasmijao i rekao:

— Messieurs, upravo mi je sinula vanredna misao!

— Zar tebi? — upitao ga je Holbers. — Kakva rijetkost!

180
— Opet ti zabadaš nos tamo gdje ne treba?! Da mi dobre ideje padaju na um tako rijetko kao
što ti želiš da nas uvjeriš, to bi bila za te najveda sramota!

— Zašto?

— Zar ne bi bila sramota za tebe da ti, uzor svake mudrosti i prepredenosti, jašeš sa tako glupim
čovjekom?

— To činim jedino iz sažaljenja. To nije sramota za me!

— Čuj, što se sažaljenja tiče, ja imam potpuno pravo na nj! Ako to ne priznaješ, jednostavno du
te napustiti!

— Da, napustio bi me, a ipak hodeš da sjediš kraj mene! Ali, reci stari Diče, kakva ti je misao pala
na pamet?

— Želim da naljutim skitnice.

— To je nepotrebno. Oni se ved sada ljute više no što misliš.

— To još ni izdaleka nije dovoljno! Mislite li i vi, Messieurs, da de oni pretpostavljati kako smo
odmah odjahali do »bonanze«?

— To je mogude — odgovorio je Treskov.

— Ne samo mogude ved i sasvim sigurno! Oni vjerojatno misle da smo se odmah uputili ka
mjestu da

sakrijemo nalazište kako ga oni ne bi otkrili. Bilo bi dobro da se našalimo s njima.

— Kako?

— Ovdje demo na bilo kome mjestu kopati, pa to ponovo zatrpati, da se lako može uočiti i da
svaki smjesta primijeti kako smo ovdje kopali. Oni de to mjesto smatrati za »bonanzu« pa de s
najvedom revnošdu početi kopati.

— Well! I nede ništa pronadi! — kimnuo je Treskow.

— Nisam tako mislio. Ako ništa ne pronađu, bilo

bi isto kao da su na bilo kojem mjestu kraj rijeke

uzaludno tražili. Bili bi samo razočarani. Međutim, ja

ih želim naljutiti, pošteno naljutiti. — Potrebno je da

nešto pronađu!

— Da ne misliš na zlato!

181
— Pshavc! Da mi zlato dopire čak do ušiju, tim bitangama ne bih ostavio ni zrna, čak ni iz šale.
Oni moraju nešto drugo pronadi, poruku, lijepu poruku.

— Ispisanu?

— Naravno! I baš ono što de na njoj biti napisano treba da ih veoma razljuti.

— Ta ideja, naravno, nije loša!

— Bila loša ili ne bila, svejedno je, važno je da im se pri tome smuči. Sta veliš ti na to, Pitte
Holbersu, stari rakune?

— Hm, mislim da je to veoma zgodna šala koju možemo sebi dozvoliti.

— Zar nije tako, stari, dragi prijatelju! — rekao je debeljko najslađim glasom, jer ga je ovo
odobravanje veselilo. — Stvarno, ponekad i nisi tako glup kako izgledaš!

— Da, u tome se zapravo i sastoji velika razlika između tebe i mene.

— Razlika? Kako to?

— Ja nisam tako glup kako izgledam, a ti, čovječe, izgledaš pametniji no što jesi.

— Sto mu gromova! Samo me nemoj opet naljutiti! Nemoj me samo izazivati, inače du ti redi što
mislim o tebi, a to bi te moglo uvrijediti!

— Well! Ja i tebe želim poštedjeti. A otkuda misliš da stvoriš onu cedulju koju treba da pronađu
skitnice? U preriji ne raste papir.

— Znam da Mr. Shatterhand ima bilježnicu. On de mi dati jedan list kako bih mogao da ostvarim
svoju izvanrednu zamisao. Zar nije tako, Mr. Shatterhande?

— Pitanje je samo da li de ta zamisao biti i za mene izvrsna — odgovorio sam.

— Zar nije?

— Nije. Prije svega još nije sasvim sigurno da de skitnice dodi upravo ovamo. Neki nepredviđeni
razlog mogao bi ih natjerati da odustanu.

— A zatim?

— A zatim, zaista bi bili glupi ako bi pretpostavljali da smo otišli ravno do »bonanze«. Da se na
ovom mjestu stvarno nalazi, morali bi je prije izbjegavati negoli je posjetiti.

— O, ti momci nisu dovoljno pametni da se toga sjete.

— Pretpostavimo da de se desiti ono što ste rekli, šta imamo mi od toga? Mi ipak nedemo biti
prisutni kada pronađu poruku.

— Nije ni potrebno. Njihova lica mogu da zamislim, i to tačno onako kao da sam i sam prisutan.

182
— A šta bi trebalo da bude u toj poruci?

— O tome demo se dogovoriti. Ona mora da bude tako sastavljena da puknu od bijesa!

On se bio sasvim zagrijao za tu ideju i toliko me je dugo moljakao dok mu nisam iz svoje bilježnice
otrgnuo list i predao mu ga zajedno s olovkom. A sada je bilo potrebno da se prije svega
posavjetujemo šta bi trebalo da napišemo. Zbog toga su se obratili meni da sastavim tekst. Međutim,
ja nisam bio voljan da to učinim ni da u tome učestvujem. Treskow i trojica poglavica slijedili su moj
primjer. Sada su za taj veliki literarni rad ostali jedino Hammerdull i Holbers. Ovaj reče:

— Čuj, ja ne znam dobro pisati. To deš ti uraditi.

— Hm! — zagunđao je debeljko. — To sam, istina, učio, ali ima u tome jedna velika teškoda.

— A koja?

— Ne mogu da pročitam ono što napišem.

— Ali netko drugi bi to mogao?

— Drugi tek nikako ne mogu!

— Onda smo u sosu! Ako ved ovi džentlmeni nede da učestvuju u sastavljanju toga teksta,
vjerojatno de se među njima nadi netko tko de biti toliko dobar da ga napiše na papir?

Poslije priličnog navaljivanja Treskow se toga prihvatio.

— Well, počnimo! — rekao je Hammerdull. — Započni, Pitte!

— Da, — odgovorio je ovaj — za lake stvari si uvijek spreman, ali kada su u pitanju vede teškode,
tada uvijek ja moram početi! Započni radije sam!

— Valjda si sposoban da složiš stihove!

— No, što se toga tiče, to znam! Ali i ti također?

— Sa zadovoljstvom! Sto se pjesništva tiče, tu sam pravi momak.

Pod »pjesništvom« su i oni, kao i mnogi analfabeti, podrazumijevali isključivo samo sastavljanje
nekog teksta. Treskow, koji je za to znao, a u namjeri da se s njima našali, rekao je:

— Pisati stihove? A znate li da se stihovi moraju rimovati?

— Rimovati? — upitao je Hammerdull i od čuda široko razjapio usta. — Sto mu gromova! Na to

uopde nisam mislio. Dakle, ta stvar se mora rimovati, rimovati?

— Naravno!

— A kako, na primjer?

— Razno i prazno, novac i kolac, bol i gol, tako otprilike.

183
Razgovor je tekao na engleskom jeziku. Kako ovdje nisu navedene engleske riječi, moram navesti one
koje se donekle slažu s onima koje je Hammerdull odabrao. Sada je stao oduševljeno da kima glavom
i rekao:

— Ako je samo to, onda i ja umijem! Evo, na primjer, čuj: tukac i kukac, rakija i kapija, slanima i
ravnima, krompir i vampir. Ide divno! A kako je s tobom, dragi Pitte? Umiješ li to i ti?

— A zašto ne? Ovakav momak kao što sam ja! — odgovorio je dugonja.

— Tada i ti reci nešto!

— Odmah! Dakle, čuj: kašica i grašica, jaje i laje, žovjek i — i — čovjek i — i — i —

— Ti, čini mi se da nema ništa što bi se rimovalo s riječju čovjek. I ja ništa ne mogu da
pronađem. Radije reci nešto drugo!

— Dobro! Dakle: Pavao i čavao, dječak i cvrčak, puška i kruška, Janko i Ranko, bik i Dik —

Tada ga je debeljko brzo prekinuo:

— Prestani, prestani! Kakvo je to rimovanje kada me misliš rimovati s bikom! "Vidim da de to idi.
Započnimo odmah zajedno!

— Odmah zajedno? Ne! Onaj koji je smislio poruku, taj neka i započne, a to si ti!

— Well! Počnimo!

Stao se meškoljiti i sav se zanio. Nastojao je da mu lice djeluje što duhovitije, ali je baš suprotno
postigao. Posao je otpočeo, ali samo kakav!

Ved sam imao prilike da gledam drvosječe, ljevače željeza, nosače, brodske požarnike, kotlare i njima
slične, kako u znoju svoga lica obavljaju posao. Međutim, njihov napor je bila dječja igrarija u
poređenju s mukama u kojima su se naprosto davili HammerduU i Holbers ne bi li uspjeli da slože
stihove koji se rimuju. Promatrali smo ih pri radu, slušali riječi i u sebi se smijali. S vremena bi na
vrijeme Treskovv dobacio neki izraz u tu njihovu ved ionako jezički udrobljenu kašu ne bi li im
pomogao. I tako je nakon čitavog sata teških muka došlo na svijet šest stihova, koji su popradeni
nakašljavanjem, stenjanjem, uzdisajima, obil¬nim znojenjem, i zabilježeni. Nemogude ih je doslovno
ponoviti. Oni su otprilike ovako glasili:

»Kako li su glupi ovi momci!

Naokolo sve su izrovali,

Sprijeda, straga zemlju prekopali,

Nigdje traga zlatu i bonanzi

Zamišljenoj u našoj glavici,

Svi se ljudi od sveg srca smiju: ala ste glupači!«

184
 DICK HAMMERDULL! PITT HOLBERS!

Treskow je to majstorsko djelo morao da ukrasi potpisima dvojice neobičnih poeta. Nakon toga su
počeli kopati. Iako je zemljište bilo veoma kamenito,ovaj posao im je bio kudikamo lakši nego
»pisanje stihova«. Na tome su radili neka dva sata kada su zaključili da je iskopana rupčaga dovoljno
duboka i da svrsi dobro služi. U nju su stavili poruku. Dobro su je zamotali kak o se ne bi ovlažila u
zemlji. Tada su ponovo napunili jamu. Kamenje i zemlju su dobro nabili kako bi se skitnice dobro
namučile pri otkopavanju, ne misledi na to da je njihov napor kudikamo vedi od onoga koji spremaju
tim ljudima.

I sami možete zamisliti da to kopanje, gaženje, gacanje i nabijanje nije moglo da prođe nečujno. Da
ovaj kraj u kome smo se nalazili nije bio toliko osamljen i vrlo rijetko posjedivan, ne bismo uopde
dozvolili tu djetinjastu šalu. Hammerdullu smo pričinili zadovoljstvo koje je ved unaprijed osjedao.
Zbog toga je morao netko da plati, a to sam, na žalost, bio ja kome to nije pričinjavalo veselje!

Jama je bila zatrpana. Sjedili smo oko vatre i razgovarali po svom starom običaju, samo poluglasno.
Tada sam primijetio da je Winnetou prihvatio svoju srebrom okovanu pušku za zatvarač i polako je
privukao k sebi pazedi da to bude što manje upadljivo. Istodobno je privukao i desnu nogu tako da
mu je koljeno bilo uzdignuto. On je bez sumnje htio da puca preko koljena, a to je bio najteži polo žaj
koji se mogao zamisliti. Ved sam ga često opisivao. Apačevo lice bilo je okrenuto prema vodi. Sigurno
je s one strane grmlja otkrio čovjeka koga je htio da pogodi metkom.

Ljudi se gađanjem preko koljena služe samo u određenim slučajevima. Na primjer: otkriven je
neprijatelj koji ga iz svog zaklona promatra. Sada ga treba ubiti zbog vlastitog spasa. Ako bi se puška
podigla uvis, ovaj bi je primijetio i bio upozoren te pobjegao. Da bi se to izbjeglo, pribjegava se hicu
preko koljena koji je nazvan tako zbog toga što kao tačka nišana služi samo koljeno. U ovakvim se
slučajevima goljenica podvuče toliko poda se dok stegno ne zauzme takav položaj da pravac
produžetka koljena tiče tačno ono mjesto koje se ima pogoditi.

Tada se privuče puška, što nije upadljivo, jer je svaki dobar i iskusan Zapadnjak ima stalno kraj sebe.

Pazedi da se ničim ne oda kako namjerava pucati, desnim palcem pritisne oroz, kažiprst položi na
obarač, i polako jednom, naravno, desno rukom, privuče ste¬gnu puščanu cijev uperenu tačno u ve d
opisanu metu. Iako je otvor cijevi uperen tačno u njega, prisluškivač čak ni sada ne smije da osjeti
kako netko u njega želi da puca. On se mora lukavstvom zavaravati: čovjek tada spušta vjeđe kako
ovaj ne bi primijetio kuda gleda. Naravno, ovako je gađanje otežano zbog to¬ga što se ne može
izvesti otvorenim očima, ved samo žmi-renjem kroz trepavice, a još i zbog toga što se drugo oko ne
smije sklopiti, jer bi moglo da pobudi sumnju. Desnu ruku pokrede, glavom maše lijevo desno i vodi
živ razgovor sa drugovima. Ukratko, poduzeti sve kako kod prisluškivača ne bi pobudio sumnju da je
otkriven i da u njega netko želi pucati. Kada se cijev nađe u ispravnom položaju, tada se okine.

To je taj hitac preko koljena! On de u svakom slučaju prestrašiti drugove jer im se namjera nije smjela
saopditi. Oni bi svojim držanjem, licima, pogledima i iznenadnom šutnjom pobudili kod neprijatelja
sumnju i izdali se da smo ga primijetili. Kao što je rečeno, taj je hitac najteže izvesti. Moglo bi se desiti
i to da se tisudu najboljih strijelaca vježbaju u gađanju preko koljena a da nijedan ne pogodi tačno u
cilj, pogotovo ne u mraku. Potrebno je da netko godinama vježba pa da se uvjeri kako za to nisu

185
dovoljne samo vježba i istrajnost, ved za to čovjek mora biti rođen. Ja sam taj način gađanja naučio od
Winnetoua i poznavao sam samo mali broj ljudi kojima je u tome priznavao vještinu. Čak su i oni
katkada promašili. Međutim on, taj nenadmašivi majstor u rukovanju svakim oružjem na Divljem
zapadu, nije nikada promašio, pa čak ni usred mrkle nodi. Opdenito rečeno, još nikada nisam doživio
da mu je ijedan metak promašio cilj.

Ja i dan-danas mnogo držim do svoga oružja. Moje najdragocjenije vlasništvo su kratkometka i moja
puška za medvjeda. No dragocjenija od njih mi je Winnetouova sre brom okovana puška, koju sam,
čak i onda kada je još bio na životu, promatrao ili je uzimao u ruke sa strahopoštovanjem. Kada je bio
ubijen iz puške, podigli smo ga na konja i sahranili ga sa svim njegovim oružjem, dakle i s njome.
Nekoliko godina kasnije naišao sam sa svojim tadašnjim drugovima, prilikom gonjenja neke grupe
Ogellallaha - Indijanaca, na Siouxe koji su htjeli da otvore njegov grob i da ga opljačkaju. Nakon
žestoke borbe uspjeli smo da ih otjeramo. Bili su bacili oko na srebrom okovanu pušku. Kako se nisam
mogao stalno zadržavati kraj njegova groba kao čuvar, a grob se nalazio u dolini rijeke Metsur, a
moglo se očekivati da de oskrnavljenje njegovog groba biti ponovljeno, izvadio sam srebrom okovanu
pušku i pobrinuo se da se to svuda dozna. Siouxi su doznali da je zakopano oružje izvađeno pa su
ostavili grob netaknut. Ta divna puška visi sada kraj mog pisadeg stola, i to između Sam Hawkensova
starog pištolja i moje puške za medvjede. I dok sada pričam o njemu, stalno mi je pred očima i s
dubokim bolom mislim na onoga koji nijednom nikoga nije ostavio na cjedilu, a koji mi je bio najbolji,
možda jedini prijatelj, najplemenitiji u pravom smislu riječi! Dakle, Winnetouovo lice bilo je okrenuto
prema vodi, a cijev puške prema grmu s druge strane. Ondje je bio netko kome je bio namijenjen
metak. Smjesta sam se opružio na zemlju, dohvatio brzometku i podigao isto tako svoje koljeno. Toga
sam trenutka otpočeo neki razgovor sa Hammerdullom i pretvarao se da mi je pažnja usmjerena
jedino na njega. Na pola sam sklopio vjeđe i bacio pogled kroz trepavice prije prema grmlju. Upravo
u času kada sam to izveo, između grmlja jove pojavila se puščana cijev koja je bila u me uperena. Prije
no što sam uspio da svoju brzometku usmjerim na tu tačku,. odjeknuo je pucanj, ali u-istom času
plane i Winnetouova srebrom okovana puška. S one strane se začuo krik. Winnetou je pogodio, a
mene je nešto udarilo ispod ili iznad koljena, te mi se noga optužila. Samo jedan trenutak kasnije
začuo se u grmlju s druge strane reski hitac, a zatim je nastupila duboka tišina. Rječica je na ovom
mjestu sigurno bila nekih-, tri i pol metra široka, a ipak ju je Winnetou, posluživši se jednim od svojih
neuporedivih skokova, preskočio i uletio ravno u grmlje.

Drugovi, koji nisu ništa slutili, skočili su na noge. I ja sam se strelovito podigao i dok su mi postavljali
bezbroj pitanja, razgrnuo sam nogama upaljeno drvo te se vatra ugasila. To sam uradio zato da ne
poslužimo kao meta za daljnje hice.

Tada smo oslušnuli.

Prošlo je dosta vremena, sigurno i pola sata. Noga me je boljela, i kada sam dotaknuo bolno mjesto,
osjetio sam pod rukom da jako krvari. Bio sam ranjen. Tada je s druge strane dopro Winnetouov
jasan glas:

— Zapalite ponovo vatru!

Skupio sam ponovo ostatke koji su još tinjali, puhao sam u njih, te su počeli da plamsaju, i dodao još
suvaraka. Sada smo ga ugledali kako stoji s druge strane vode. U ruci je držao kraj lassa. Drugi kraj je

186
bio pričvršden za ljudsko tijelo koje je pokraj njega ležalo. Na tom mjestu gdje je stajao nije bilo
prostora da se zaleti, ali u jednom skoku se opet stvorio kraj nas, i čvrsto držedi lasso vukao je
nepokretno tijelo koje je palo u vodu. Pritekao sam mu u pomod. Dok smo izvlačili tijelo, objasnio
nam je:

— Tamo prijeko ugledao sam jedno lice i pucao u njega. Tamo je bio još jedan čovjek kojega
nisam vidio. Taj je također pucao. Skočio sam prijeko da ustanovim da li ih ima još više. Začuo sam
kako jedan od njih bježi i potekao sam za njim. S druge strane grma bilo je pet jahača, ali sedam
konja. Bjegunac je odjurio do njih i rekao im da je ubio Olda Shatterhanda, ali da je njegova prijatelja
ubio Winnetou. Bili su to sami bljedoliki bez ijednog crvenog, jer je onaj koji je uzjahao slobodnog
konja govorio čistim engleskim jezikom. Čekali su svi još neko vri jeme, a kada se nije pojavio onaj
kojega je ?Winnetou ubio, rekao im je bjegunac: »Mrtav je;/ inače bi došao ili zvao u pomod.
Moramo da napustimo ovo mjesto jer de sigurno početi tragati za nama. Moja je želja međutim
ispunjena, a osveta zadovoljena jer je Old Shatterhand mrtav!«

Winnetoua je uplašila prijateljeva smrt. Otpuzao je natrag onamo kamo je gađao i ondje je našao leš
pogođenog. Svezao ga je lassom i naredio da se ponovo upali vatra. Koliko se samo veselio kada je
vidio da je brat Shatterhand još na životu!

— A tko su mogli biti ti bijelci? — upitao je Treskow. — To nikako nisu bile skitnice jer oni još nisu
ovamo mogli stidi.

Sagnuo sam se do mrtvaca. Siguran metak Apača probio mu je čelo. Odmah sam ga prepoznao: bio je
to jedan od Toby Spencerovih kavgadžija. Sva je pažnja bila sada usredotočena na leš i na Winnetoua.
Winnetou je sada u travi ugledao tamne mrlje koje su još bile vlažne, očima pratio njihov trag sve do
mene, pa je uplašeno uzviknuo:

— Uff! Moj brat je ranjen, znači da je ipak pogođen! Jako krvari. Da li je opasno?

— Ne vjerujem — odgovorio sam.

— Da nije možda kost ozlijeđena?

— Nije, jer mogu stajati.

— A ipak je ta rana veoma čudna. Moj brat nije mogao biti pogođen u to mjesto zbog samog
položaja tijela na zemlji.

— Na to sam ved i ja mislio. Bio je to zalutali metak. Tane je pogodilo stijenu i odbivši se od nje
zabilo se u moju butinu.

— To nije dobro. Takvi pogoci su veoma bolni. Odmah du pregledati ranu!

— Bolje malo kasnije. Moramo odavde otidi!

— Zar zbog one šestorice tamo prijeko?

— Da. Naša vatra opet gori. Budu li okrenuli natrag, mogu nas vrlo lako uništiti.

187
— Oni nede dodi, jer je glas onoga koji je govorio zvučao veoma bojažljivo. Zbog opreza smo ipak
prisiljeni da odemo, ali prije toga moram pregledati ranu. Ona je ve d dugo otvorena. Sigurno je moj
brat ved mnogo krvi izgubio i zbog toga ne možemo odugovlačiti s previjanjem.

— Neka onda Hammerdull baci dosta drva na vatru kako bi se razvio velik plamen koji bi sve
osvjet¬ljavao, čak onamo prijeko. Ostali neka budu spuškama spremni i neka nadziru obalu s one
strane i neka odmah pucaju čim se pomakne ijedna grana!

Rezultat pregleda rane bio je s jedne strane povoljan, a s druge nepovoljan. Povoljan zato što kost
stegna nije bila ozlijeđena, a nepovoljan zato što je rana mogla postati gnojno žarište. Metak se zabio
kroz mišide čak do kosti i Winnetou ga je nožem izvadio. Pogodivši stijenu, metak se spljoštio, a
njegova ivica, koja nije bila oštra, nije prouzrokovala glatku ranu, ved je raskidala meso. To je značilo
groznicu od rane, velike bolove i sporo zacjeljenje. Veoma neugodno! I to upravo sada kada je svako
odugovlačenje našeg jahanja bilo opasno!

Sredom sam u bisagama imao nekoliko čistih marama. Dok mi je Winnetou stavljao privremeni zavoj,
rekao mi je:

— Dobro je što je moj brat naučio da podnosi bolove onako kako to čine i crveni ratnici. Ako u
najkradem vremenu ne budemo našli u dovoljnoj količini ljekovite trave, nastupit de zlokobna upala.
Budemo li je našli podosta, a još prije toga i kupusaste trave koja se stavlja na rane, tada se nadam da
deš je lako preboljeti, pogotovo zato što si veoma otporan i što imaš zdravu krv. Nadam se da deš
sada modi jahati?

— Naravno! Nisam raspoložen da izigravam mekušca.

— Zbog svoje sigurnosti sada demo napustiti ovo mjesto i potražiti drugo. Pripazi samo da ti
rana ne počne ponovo krvariti!

To mjesto, koje je za mene bilo tako neugodno, napustili smo i išli skoro čitav sat niz rijeku, nakon
čega smo sjahali i ponovo zapalili vatru. Sakupili smo nekoliko smolastih grana koje su nam poslužile
kao baklje pri traženju biljaka. Trojica indijanskih poglavica su ih zapalili i udaljili se tražedi za svog
pogođenog prijatelja i brata Shatterhanda biljke.

Dick Hammerdull je sjeo do mene. Nježno me je gledao svojim dobrim, starim očima. Vi djelo se da je
zabrinut jer me je neobičnom blagošdu pomilovao jednom po obrazu i rekao gunđajudi:

— Te puške su pravi đavolski izum! Pogotovo onda kada meci pogode. Da li osjedate jake
bolove, Mr. Shatterhande?

— Sada ne osjedam — odgovorio sam.

— Nadajmo se da de tako i ostati!

— To se na žalost ne može očekivati. Svaka rana se liječi bolom. Prije nede ozdraviti.

— Bol! I to je neka bijedna riječ. Ipak bih volio da ja osjedam bol umjesto vas! Sigurno nisam
jedini koji tako misli. Zar nije tako, Pitte Holbersu, stari rakune?

188
— Hm — odgovorio je dugonja — više bih volio da sam ja bio pogođen!

— Tako! Zašto onda nisi sjeo tamo gdje je onaj pucao? Lako ti je sada govoriti i biti požrtvovan!

— Zar sam sveznajudi, debeli grubijane?

— To ne. Ali kada sam ved rekao da bih radije ja podnosio bolove, nije bilo potrebno da se ti
namedeš!

— Pitao si me! A Mr. Shatterhanda volim barem isto toliko koliko i ti!

— Bilo da ga ja volim ili da ga ti voliš, svejedno je, važno je to da ga obojica volimo; jesi li
razumio! Ako zgrabim tog momka koji je tako neoprezno pucao da je taj glupi metak morao da se
odbije, tada neka pričuva svojih dvanaest kostiju!

— Dvije stotine četrdeset i pet, dragi Diče! — ispravio sam ga.

— Zašto toliko mnogo?

— Zato što svaki čovjek ima toliki broj kostiju.

— Tim bolje jer de dulje da traga za njima dok ih sve ne pokupi! Ali dvije stotine četrdeset i pet
kostiju? Svoje još, doduše, nisam izbrojio, ali da se pod rnojom kožom nalaze tolike kosti, nisam do
danas znao!

— Između kostiju i kostiju postoji razlika. U njih se ubrajaju sitne slušne i sesam koščice.

— Sesam koščice? Sesam? Neka me odmah linčuju, katranišu ako sam ikada vidio takve sesam
koščice! Pitte Holbersu, u tebe su kosti mnogo jače i više ih imaš. Znaš li za svoje sesam koščice?

— Ne uzrujavaj se! Misliš li da sam se ved jednom prevrnuo kao što se rukavica prevrde pa da
mogu izbrojiti sesam koščice koje su u meni? Dovoljno je da ih imam. Nije potrebno da ih vidim i
izbrojim.

— Ali čovjek koji je pucao morat de svoje da izbroji kada ga budem zgrabio! Htio bih samo da
znam tko je!

— Vjerojatno lično Toby Spenčer.

— Lijepog li strijelca!

— Ranije je vjerojatno bolje gađao. Međutim, kod majke Thick dobio je u ruku metak iz
revolvera, i to na moju sredu, jer da toga nije bilo, sada više ne bih bio na životu. Dobro je gađao, ali
je drhtedi odapeo. Winnetouov hitac je bio u poređenju s njegovim sasvim drukčiji! Hitac preko
koljena ravno u mrak, a ipak u čelo! Uostalom skitnice de sutra razrogačiti oči kada na našem logorišu
pronađu mrtvaca!

— Well! Upravo zbog toga de morati da pomisle da se »bonanza« tamo nalazi. Oni de misliti da
smo čovjeka ubili zato što je otkrio nalazište.

189
— Može biti da de tako misliti! Međutim, vaša historija sa »bonanzom« je kriva što sam ranjen.

— O, zaista? — Zašto?

— Ljude je privukla galama koju ste podigli pri kopanju rupe. Oni su je čuli!

— Hm! Ne mogu da proturječim. Vi mi, znači, predbacujete?

— Ne. Što je bilo bilo je. To nitko ne može da izmijeni. Čujte samo, dolaze poglavice!

Da, došli su. Winnetou mi je radosnim glasom saopdio:

— Moj brat Shatterhand neka bude radostan jer smo našli mnogo ljekovitih trava i bilja. On de
sada ozljedu lakše probdjeti, iako ne bez boli.

Iako nisam vjerovao da du lako preboljeti ipak mi je bilo drago što sam od njega čuo te rije či.
Posljedice zbog zavoja što sam ga sada nosio nisu se mogle sagledati. Možda sam morao da se
odreknem daljeg puta da nije nastupilo nešto još gore od ovoga. Izvanredna mod njegovih biljaka bila
mi je poznata i bio sam uvjeren da du ozljedu prebroditi be z vedih posljedica.

Zavoj mi je bio ponovo skinut i rana oprana. Tada je Winnetou napravio prikladan čep od jednog
mekanog lista koji je prije toga natopio sokom trave koju je nagrizao. Ova biljka pripada, kao i naš
chelidonium, vrsti makova, a razlikuje se time što njezin sok nije mlječast i crvenkasto-žute boje, ved
rijedak i bijel. Kada su mi uvukli čep u ranu, bilo mi je kao da su mi stavili užareno željezo. Naučio sam
da podnosim bolove, ali sada sam se morao savlađivati da mi lice ostane nepromijenjeno i
nasmiješeno. Winnetou me je pogledao i rekao kimnuvši glavom:

— Znam da se Old Shatterhand sada osjeda kao da visi na stupu mučenja. Bududi da uz osmijeh
savladava bolove, sigurno bi se smijao da je stvarno na stupu. Howgh!

Taj veoma bolan postupak bio je još dva puta ponovljen, ali je oba puta bio manje bolan. Tada mi je
Apač namočio ranu vodnjikavim sokom, stavio na nju list biljke pa je čvrsto zavio. Ova biljka pripada
vrsti plantaginea, ali je kod nas nema. Obje ove biljke, koje zbilja stvaraju čuda, nisam našao ni u
Evropi, a ni na istoku Sjedinjenih Država. Osim ova dva ved navedena imena, Apači obje biljke
nazivaju istim imenom, i to schis-inteh-tsi, i tvrde da je to poklon Velikog duha njegovim crvenim
sinovima i da raste samo ondje gdje oni žive. Priča se dalje još i to da se biljka pri povlačenju
Indijanaca s istoka prema dalekom zapadu također povukla i da de ona jednom zajedno s njima
izumrijeti. Čak je i Winnetou, čovjek bez predrasuda, jednom tvrdio potpuno ozbiljno kada mi je
rekao:

— Kada i posljednji Indijanac umre, uvenut de i posljednji list schis-inteh-tsi, i nikada više nede
ozelenjeti. Biljka de sa crvenim narodom oživjeti na drugom svijetu!

Postojala je mogudnost da su se ona šestorica bijelaca, koje je Winnetou vidio, ponovo vratila i da su
nas promatrali. Poduzeli smo potrebne mjere opreza i odredili stražu, a ja sam kao ranjenik bio
oslobođen. I unatoč rani čvrsto sam spavao sve do ranog jutra. Probudio sam se jer sam osjetio
trzanje u rani koja je bila sva suha. Winnetou se opet sav predao svojim kirurškim obavezama, ali je
danas bio primijenjen sok druge biljke. Nakon toga smo jeli i krenuli.

190
Najprije smo morali da doznamo kamo su krenula ona šestorica bijelaca. Prešli smo rijeku i polako
jahali dalje, i to zato da me poštede. Apač je pojurio naprijed kako bi otkrio trag koji tražimo. Nije
dugo potrajalo a on se vratio da nas odvede do njega. Vodio je u našem smjeru preko prerije, što smo
odmah i pretpostavili. Znali smo da je Toby Spencer također namjeravao da ode gore u park San
Louisa. Mi smo ga slijedili.

Ova prerija nije bila velika. Sada su sasvim prestale ravnice koje su često veoma dosadne, a ipak
ostavljaju veličanstven dojam kao da je čovjek na oceanu. Stigli smo, da se ovako izrazim, do
ogranaka podgorina, a što nas je prisiljavalo da se odsada odreknemo izravnog puta. Bilo je dobro što
su nam putovi i klanci, gdje smo morali da prođemo, bili poznati. Najprije je trebalo da stignemo do
stare, takozvane kontinentalne staze, kojom su ranije veoma rado putovali ljudi sa Zapada. Vodila je
kroz šume uz bezbroj zavoja i izgledalo je da su je sada potpuno zaboravili.

Pošto smo napustili travnato tlo, nismo lako mogli raspoznati trag koji smo slijedili. Cesto se sasvim
gubio. Nismo se mnogo mučili da ga ponovo pronađemo jer smo stalno na njega nailazili. Po tome
smo pretpostavljali da ljudi koji pred nama jašu također namjeravaju do kontinentalne staze.

Moram ovdje napomenuti da sam kraj svake vođe na koju smo naišli sjahao da bih osvježio svoju
ranu. Nisam se pri tome dugo zadržavao. Ja sam, naime, čizmu iznad koljena svezao remenom tako
čvrsto da je donji dio bio sasvim nepropustiv. Onda sam gornji dio sare rukama napunio vodom koja
je gotovo uvijek djelovala sve dotle dok opet nismo došli do svježe. Katkada nisam ni sjahao, ved mi je
jedan od drugova »punio čizmu«.

Čovjek ni sam ne vjeruje kakav dojam ostavljaju Rocky planine kada se nekoliko dana juri
beskonačnom ravnicom prema obzorju. U savani čovjek jezdi stalno u prostranstvo, u beskonačnost.
Oko naprosto čezne za čvrstim uporištem, a ipak ga ne nalazi. To zamara, a čovjek ipak čeznutljivo
gleda u daljinu — ali uzalud, uzalud! Čovjek koji se u tom besponačnom moru trave osjeda slamkom
sličan je Ahasferu koji vapije za mirom, a ipak ga ne nalazi. I konačno, nakon duge čežnje i želja
izrone u daljini sive magle iza kojih naše oko nasluduje brda. Nije to horizont koji pred ljudskim okom
izdajnički uzmiče. Da, taj je zastor siguran i nije još nikoga iznevjerio. Nama se nije samo činilo da nas
očekuje ved da nam krede u susret. Što smo mu se više približavali, postajao je sve prozirniji. Tu i
tamo se dizao postepeno sve više i više uvis, pa nam je malo-pomalo otkrivao krasote još mnogo
ljepše nego što nam se izdaleka činilo. Sada je i oko imalo opet na čemu da se zadrži. Priroda oko nas
opet je oživjela bojama. Ako je savana sličila plohi bez početka i kraja, ovdje su se brdski masivi dizali
gordo prema nebu da pred njima čovjek zanijemi od udivljenja.

Kad god sam ranijih godina, napuštajudi ravnice, odlazio u ova brda, pratio me je uvijek isti osjedaj,
osjedaj kao da se iz bezgranične praznine dižem u uzvišene, tajanstvene visine. Bilo ih je vjerojatno
ved na tisude koji su krenuli ovamo sa smrtonosnim oružjem u rukama i klali ljudska bida. Na tisude ih
je krenulo, a odlaze još, i danas zasplijepljeni lažnim sjajem zlata da iskušaju na njemu svoj ništavni
život. Koliko li ih je samo bilo među njima koji su u sebi zatrli svaki uzvišeni osjedaj.

Ja sam i danas jahao iza svojih drugova kako bih nesmetano uživao u bojama i svjetlucavim zracima
koji su se širili s vrha. Krševite planine su mnogo bogatije bojama i šire oko sebe veličanstveniji odsjaj
od bilo koje druge planine na zemlji. Ovdje se čovjek možda ne osjedakao da je pred gordo -uzvišenim
masi-vima Alpa, ili pred epskom veličinom Pirineja, a ni pred nedostiživim, obeshrabrujudim vrletima

191
Himalaje, jer ga ovdje ubuzima osjedaj da ga nečije oko s vrha gleda, blago se smiješedi, ali ipak s
ozbiljnim dostojanstvom. Ako su stari Grci svojim bogovima namijenili Olimp kao mjesto boravišta,
onda su Indijanci imali, a i sada imaju, daleko vede opravdanje za svoje vjerovanje da na ovoj planini
živi njihov veliki dobri Manitou.

Naš nas put danas nije odveo daleko u sama brda, ved za sada samo među razgranato brdsko
podnožje, a ipak se svuda oko nas pružala izvanredna ljepota! Pri svakom našem zaokretu otkrivali su
se sve noviji i noviji vidici i redale su se slike jedna ljepša od druge. Panorama se stalno mijenjala i ni
sa čime se nije dala uporediti. I ved su nam ogranci visoke šume dolazili u susret kao da nam upuduju
svoj pozdrav: »dobro došli!« A izvori, koji ni u čemu nisu bili slični mutnim i tromim vodama savane,
kao da su nas svojim bistrim i čistim žuborenjem upozoravali na nešto. Bilo je ved prošlo podne kada
smo nedaleko od šume stigli do kontinentalne staze. Taj njezin karakteristični položaj odmah smo
prepoznali i bili sigurni da se ne varamo. Skrenuli smo i pošli njome. Uskoro smo se našli u visokoj
šumi. Sa svih strana bile su sve same divne jele. Nije prošlo ni četvrt sata otkako smo se nalazili u
njihovom hladu ugledasmo jahača kako ide prema nama. Bio je u tankom lanenom odijelu, a na glavi
sombrero sa širokim obodom. U Koloradu je sombrero veoma omiljen.

Bio je to mlađi čovjek kome nije bilo više od dvadeset godina. Ugledavši nas, zaustavio je konja.
Oštrim pogledom htio nas je procijeniti. Od oružja nosio je samo nož za pojasom. Još nismo ni stigli
do njega a on nas je pozdravio:

— Good day, gents! Htio bih vas upitati kamo ste krenuli?

— Gore u brda — odgovorio sam.

— Dokle?

— To tačno još ne znamo. Putovat demo do mraka dok ne nađemo zgodno mjesto za
logorovanje.

— Među vama ima i bijelih i crvenih. Smijem li doznati vaša imena?

— Zašto?

— Zato što sam pošao da tražim pomod koju mi samo džentlemeni mogu pružiti.

— Tada ste se namjerili baš na prave ljude. Ja se zovem Old Shatterhand, a...

— Old Shatterhand? — brzo me je prekinuo. — Ja sam mislio da ste mrtvi!

— Mrtav? Tko je to rekao?

— Onaj koji je sinod na vas pucao.

— Ah? Gdje je taj momak?

— Odmah dete doznati, Sire. Ako su na vas oni ljudi pucali, tada se mogu na vas osloniti. Moj
otac je potkivač. Prošlo je dosta vremena otkada smo se ovdje nastanili, jer se na ovom starom putu
dade zaslužiti dosta novaca. Gore u brdima su otkrivena nova nalazišta zlata i srebra, i svakodnev no

192
prolaze ljudi koji žele da odu gore i kojima je potreban kovač. Do sada nam je išlo sve dobro.
Zadovoljni smo, jedino što se katkada znaju zaustaviti i takvi ljudi za koje se sve može redi, samo što
nisu džentlmeni. Ali tako loše kao ovih šest momaka danas još se nikada nitko nije ponašao. Stigli su
prije četiri sata. Obavljali smo za njih poslove, a sada nede da plate. Moja se sestra morala sakriti,
zašto, to vam ne moram ni redi. Mog su oca zatvorili, a ja sam im morao iznijeti iz kude sve što god je
bilo za jelo i pide. Meso, brašno, kruh, sve su to razbacali po čitavom podu, a boce su poletjele u zrak
prije no što su bile prazne. Na kraju mi je ipak uspjelo da pobjegnem. Sada sam na putu prema dolini
da pozovem brata koji je onamo otišao da lovi ribu.

— Znate li, možda, kako se ti momci zovu?

— Jedan se zove Spencer, a drugog zovu 'general'.

— Well! Vi ste se namjerili na prave ljude i nije potrebno da jašete u dolinu. Mi demo vam
pomodi. Dođite!

On se okrenu te smo odjahali dalje. Nakon izvjesnog vremena stigli smo do ruba šume koja je s desne
strane završavala. S lijeve se još produžavala pravedi zavoj, a zatim prestajala. Pod zadnjim stablima
smo se zaustavili. Na pola puta puščanog dometa ispred nas nalazila se kraj puta jedna kuda po kojoj
se odmah vidjelo da je kovačnica. Kraj nje je bio ograđen prostor u kome su stajali konji. Koliko ih je
bilo, to nismo mogli da vidimo.

Winnetou me je upitno pogledao. Oko kude nije bilo ni žive duše, znači da su kavgadžije još u sobi
sjedile. Zbog toga sam i rekao:

— Najbolje de biti da ih iznenadimo. Dakle, do tamo u galopu, zatim skočite s konja, pojurite u
kudu oduzmite im puške, zatim ruke uvis! Naprijed! Mr. Treskow de s konjima ostati pred vratima!

Tu sam posljednju naredbu izdao ja, jer on nije bio Zapadnjak, pa bi lako mogao da počini grešku
prilikom dizanja ruku uvis. Osim toga, netko je ipak morao da ostane kraj konja. Pojurili smo naprijed.
Stigavši do kude svi su začas skočili s konja. Sa mnom je išlo nešto sporije. Pošao sam za njima.
Unutrašnjost zgrade se sastojala od dvije prostorije, naime, od kovačnice i sobe. Ako je netko htio da
dođe u sobu, morao je da prođe kroz kovačnicu. Kada sam stupio na otvorena sobna vrata, svi su
prikani ved stajali s rukama uvis. Kako je prostorija bila malena, mogao sam da im vidim samo ruke,
ali ne i njih. lično. Bio sam prisiljen da se na vratima zaustavim. Preda mnom su stajali moji drugovi.
Winnetou je upravo naredio:

— Tko se usudi da spusti ruke, bit de odmah ustrijeljen! Neka im Matto Sehahko oduzme puške!

Kada je to bilo obavljeno, naredio je dalje:

— Neka im Hammerdull iz njihovih pojaseva izvadi ostalo oružje!

I to je bilo izvedeno. Tada je Apač naredio:

— Posjedajte jedan kraj drugog duž zida! Sada možete spustiti ruke, ali tko bude ustao, dobit de
metak!

193
Sada sam odgurnuo rukama Apanatschku i Holbersa jer su mi bili na putu, a onda sam stupio
naprijed. Tada je odjeknuo uzvik pun straha:

— Sto mu đavola! Old Shatterhand!

Bio je to Spencer. Kod majke Thick moje mu ime nije bilo poznato. No jučer kada je pucao na mene,
svojim je drugovima spomenuo moje ime. Sada ga je ponovo izgovorio. Odakle mu je bilo poznato?
To je pitanje sada bilo sporedno. Glavno je bilo sama osoba. Rekao sam mu strogim glasom:

— Da, mrtvi uskrsavaju. Loše ste gađali.

— Gađao... ? Ja... : — upitao je.

— Nemojte samo pokušavati da to odričete. To vam ništa ne pomaže! Sjedate li se još kakvim
ste se riječima rastali od mene tamo kod majke Thick u Jefferson-Citvju?

— Više... se... .ne... sjedam — mucao je.

— Onda du vam ja pomodi da se sjetite. Rekli ste:

— do viđenja! No tada deš ti, pseto, dizati ruke uvis!

Nije odgovorio, ved je oborio oči i gledao preda se. Izraz lica mu je bio kao u ispremladenoga buldoga.

— Naš obračun de danas biti sasvim drukčije prirode nego onda kada ste morali da podmirite
samo račun i razbijenu čašu — nastavio sam. — Vi ste me ranili, to dete platiti u krvi.

— Ja na vas nisam pucao — tvrdio je.

Tada sam izvukao revolver, uperio oružje na njega i rekao:

— Priznajte! Budete li još jednom lagali, pucat du. Jeste li to vi bili?

— Ne da ne da, da, da, da, da! —

Sto sam mu više približavao cijev glavi, sve je jače i zastrašeni je vikao.

— Zbog vašeg podmuklog držanja jedan je od vaših drugova jučer platio glavom. Čime mislite da
platite ranu za koju imam da vama zahvalim?

— Naši računi su izravnati! — prkosno je odgovorio.

— Zašto izravnati? '

— Vi ste mi ruku smrskali! — podigao je svoju desnu ruku još zavijenu.

— A tko je tomu kriv?

— Vi! A tko bi inače?

194
— Htjeli ste da na mene pucate, a ja sam vas preduhitrio. U tome je stvar. To je bila
samoobrana. Tada sam vas mogao i ustrijeliti umjesto što sam vas ranio. — A gdje je 'general'?

Douglas, naime, nije bio u sobi, zbog toga sam se za njega i raspitivao.

— Ne znam — odgovorio je. — Otišao je a da nam ništa nije rekao.

— Kada?

— Upravo pred vaš dolazak.

— Momče, vi znate kamo je otišao! Bududi da taji¬te, poslužit du se kratkim postupkom.

I opet je vidio na sebe uperen revolver. Obično takvi sirovi i nasilni ljudi ne pokazuju pravu hrabrost.
Mogao je i sam zaključiti da nedu pucati, čak i ako laže. Kukavičluk ga je natjerao da prizna:

— Htio je da pođe za kovačevim sinom, uvjeren da je ovaj otišao da dovede ljude.

— Znači da nije otišao odmah pred naš dolazak?

— Nije, ved onda kad je boy nestao.

— Pješice?

— Ne. Uzeo je svoga konja, zato što i boy nije otišao pješice.

— U kom je pravcu krenuo?

— Na to nismo obradali pažnju.

— Well; mislim da de se i ta stvar razjasniti.

Izišao sam da dadem uputstva Treskomt u slučaju

da se »general« ipak vrati. S njime je stajao kovačev sin koji iz opreza nije ušao unutra. Lijevo od nas
prilazila je jedna djevojka. Pokazujudi na nju upitao sam boya:

— Tko je to?

— Moja sestra koja se skrivala ispred kavgadžija.

— Moram je nešto upitati.

Kada je stigla do nas, brat joj je rekao da se nema više čega bojati jer smo sada mi ovdje, i ja sam se
stao raspitivati:

— A gdje ste bili, miss?

. — Prijeko u šumi, — odgovorila je.

— Čitavo vrijeme?

195
— Ne. Vidjela sam kad mi je brat od jahao i htjela sam da pođem za njim. Tada je iz kude izašao
muškarac kojega zovu 'general' i vidjela sam kako je iz ograđenog prostora uzeo svog konja. Kada je
ved bio na konju, ugledao me je i pojahao ravno prema meni. Bježala sam natrag, on me je međutim
sustigao, i to upravo u času kada sam stigla do ivice šume.

— A onda? — upitao sam je pošto je nastala stanka.

— Tada su se približavali kudi jahači.

— To smo mi bili. Da li nas je vidio?

— Da. Primijetila sam da se jako prestrašio. Izustio je strašnu psovku.

— Da li nas je prepoznao?

— Meni se tako učinilo. Govorio je o Oldu Shatterhandu i o nekom Winnetouu.

— To je veoma neugodno! A šta je onda uradio?

— Odjahao je.

— A da nije ništa više rekao?

— Predao mi je još jednu poruku za Olda Shatterhanda.

— To sam ja. Sta ste imali da mi kažete?

— To je to je to bi vas vjerojatno uvrijedilo, Sire.

— Nikako. Molim vas da mi tačno saopdite svaku riječ!

— Nazvao vas je najdevom bitangom na kugli zemaljskoj; on nema ništa protiv ako njegove
pratioce

objesite ili ubijete na bilo koji način. Ali s vama de se on obračunati.

— Da li je to sve?

— Dalje nije rekao ništa. Ali to što vas je nazvao bitangom uplašilo je i mene. Da nisam vidjela
kako moj brat dugo i mirno stoji pred vratima, a da mu se nikakvo zlo nije dogodilo, ne bih ni sada još
došla.

— Sada možete biti mirni. Vama se više nede ništa dogoditi.

— A sada znate gdje je 'general'? — doviknuo mi je Toby Spencer.

— Da — odgovorio sam. — Pobjegao je.

— O! Stvarno pobjegao? — upitao je radosnim glasom.

— Da. Ja ne postupam kao vi, ved odmah kažem istinu.

196
— Haha! Znači da ga nedete uhvatiti!

Ja sam se ponovo vratio unutra, a kovačev sin je pošao za mnom.

— Danas ne, ali sigurno kasnije. Vas međutim imam čvrsto u rukama.

— Pshaw! Vi dete nas i te kako pustiti na slobodu!

— Zašto?

— Zato što ga se bojite.

— Tog kukavice koji je pobjegao čim nas je ugledao?

— Da. On bi vam se osvetio zbog nas!

— Psaw! Poručio mi je preko kovačeve kderke da mu nije ništa stalo do toga ako vas objesim ili
na bilo koji drugi način ubijem.

— To ne vjerujem!

— Svejedno mi je da li vjerujete ili ne. A sada da prijeđemo na drugu stvar! Gdje je domadin ove
kude?

— Dolje u podrum — odgovorio je sin, dok je rukom pokazao na drvena preklopna vrata na
podu.

— Zar su ga ovdje zatvorili?

— Da. Savladali su ga i bacili ga dolje.

— Pustite ga napolje!

Ključa nije bilo. Spencer je nijekao da ga je stavio u džep, ali od straha pred mojim revolverom najzad
ga je ipak izvukao.

U sobi su svuda unaokolo ležale krhotine boca, čaša, lonaca i drugog posuđa. Bili su se zaista ponijeli
razuzdano. Kada su otvorili preklopna vrata, izašao je kovač, visok, snažan i koščat čovjek. Sigurno ih
je stajalo mnogo muke dok su tog čovjeka strpali u jednu vrstu podzemnog zatvora. On se odupirao.
Njegovo lice bilo je izudarano i izgrebeno. Još je i sada krvario. Strašno je izgledao. Pošto je bacio
pogled oko sebe i po meni primijetio da ovdje vodim glavnu riječ, obratio se meni:

— Tko me je pustio iz podruma?

— Mi — odgovorio sam.

— Kako se zovete?

— Old Shatterhand.

— Je li to ime poznatog čovjeka sa Zapada?

197
— Da.

— Ali ovi Crvenokošci ovdje! Da li su pouzdani?

— To su slavne poglavice svoga naroda koji su navikli da svakog ugroženog zaštite.

— Well, onda ste baš u pravo vrijeme i na pravo mjesto stigli, Messieurs! Zar to nije strašno što
je trebalo da dođu Crvenokošci kako bi časnog čovjeka zaštitili pred bijelim bitangama? Ne možete
pojmiti kako su bijedne i podle ove vucibatine!

— Vjerujemo vam jer ih poznajemo. Čak i mi imamo da sredimo neke račune s njima.

— O?! Da li su računi znatni?

— Prilično. Onaj momak tamo s onim kivnim licem kao u buldoga sinod je na mene pucao u
namjeri da me ubije.

Hvala bogu!

— Kako? Vi se zahvaljujete bogu zato što je mene pokušao ubiti?

— Da. Ja se zahvaljujem dva puta, naime, jedanput

zbog toga što vas nije ubio i što ste mogli da dođete i da me pustite iz ovog zatvora. A još jednom
zato što je pucao na vas, jer sada imate puno pravo da prema tom ubojici kratko postupite, iako vas
nije pogodio.

— Pogodio me je!

— O! Stvarno? To se na vama ne primjeduje!

— Metak me je pogodio u stegno. Prebolio sam tešku ranu na nozi. Još možete da vidite krv.

— Onda mu je život u pitanju, a to me neobično veseli!

— Sta imam ja od toga?

— Saznanje da se na kugli zemaljskoj nalazi jedna bitanga manje.

— Zar bi to moglo da umanji moje bolove? Zar bi to moglo da izliječi moju ranu?

— čujte, da ga možda ne mislite pustiti da ode?

— To mi nije ni na kraj pameti!

— Tada recite što dete s njime uraditi!

— Sastavit demo porotu, kako je to uobičajeno na savani, i ona de o tome odlučiti.'.

— Tako treba! Da ja odlučujem, zabio bih u njih i posljednji čavao. Kada de se sastati porota?

— Bilo bi najbolje da to bude odmah!

198
— Gdje?

— Vani pred kudam. Kao što je poznato, suđenje na savani po mogudnosti se održava pod
vedrim nebom.

— Onda de nam ti momci kidnuti!

— Samo neka pokušaju! Uostalom, možemo ih i vezati.

— Well! To mi se sviđa. Imam dovoljno kaiševa i konopa.

— Hodu li ih donijeti? — upitao je sin s naročitom spremnošdu.

—Da, donesi ih! Oni vise napolju. Tada je Toby Spencer preuzeo riječ:

— Nemojte se samo ponašati kao naši suci i da nam sudite! Niste vi momci za taj posao. Mi se
ne damo vezati!

Kovač mu je prišao, turio mu je pod nos koščatu pesnicu i rekao:

— Šuti, bijednice! Ako misliš da dižeš dreku, priredit du ti i bez sudaca poseban ples. Jesi li
razumio?

Sin je donio konope i kaiševe. Naredio sam: — Vežite ih redom kako sjede! Tko se bude opirao, dobit
de batina!

— Da, batinajmo ih! — uskliknuo je kovač. —

Imam nekoliko vitkih palica napolju. Neka i njih boy donese ovamo!

Sin mu je otišao i donio ih.

To je pomoglo. Doduše, grdili su pošteno, ali nitko nije pružao otpora. Ubrzo su ležali na podu vezani
onako kako to ljudi na Zapadu čine. Kovačevom sinu je naređeno da ih strogo čuva. Onda smo izišli.
Najprije sam imao namjeru da i kavgadžije povedemo sa sobom. Ali, to bi bilo nezgodno, pa smo
odustali od toga.

Suprotnosti naših gledišta i stara pitanja su sada opet iskrsla. Ja nisam ni u kom slučaju bio sklon da
postupam blago, pogotovo što sam bio ranjen. Svi su, osim Winnetoua, tražili smrt barem za Tobvja
Spencera, a na to nisam mogao a niti smio da dam svoj pristanak. Dugo i žustro su se objašnjavali dok
na kraju nije razjareni kovač skočio na noge i stao vikati:

— Vidim ved da demo ovdje do sutra sjediti a da se ne složimo. Ovi ljudi u prvom redu pripadaju
meni jer su kao divljaci upali u moju kudu i sve porazbijali na što su naišli, a mene ranili. Vidite i lami
da mi je lice još i sada krvavo. Vi, Mr. Shatterhande, i odviše ste blag gospodin. Sklon sam da vodim
računa o vašem mišljenju i da ne zahtijevam smrt toga Spencera. Za uzvrat očekujem da dete
prihvatiti prijedloge koje du sada iznijeti.

— A koji su to prijedlozi? — upitao sam.

199
— Prije svega treba da nadoknade svojom imovinom sve ono što su mi uništili. Slažete li se,
Sire?

— Da. Samo se po sebi razumije da vam moraju sve nadoknaditi.

— Well! Na redu je Spencer koji je svemu kriv. Vi niste zato da bude ubijen zbog toga što vas
nije ubio, ved samo ranio. Smatram da je to slabost s vaše strane, jer divlji Zapad ne zna za milost, što
se ubica tiče, bez obzira na to da li je ubistvo uspjelo ili nije. I unatoč tome primijenit demo jednu vrst
milosti. On je zaslužio smrt, ali ne treba da bude jednostavno ubijen, ved mu treba dati priliku da se
brani.

— Sta ste time mislili?

— Dozvolite da se sa mnom bori za svoj život!

— Na to vjerojatno nedemo modi pristati.

— A zašto ne?

— To je čovjek ogromne snage.

— Pshaw! Nisam ni ja dijete! Da ne mislite možda da sam slabid zato što sam se dao strpati u
podrum? Iznenadili su me i savladali, a bili su šestorica!

— Neka bude! Vidim da su u vas kosti čvrste. Borba je i usprkos tome nejednaka.

— Zašto?

— To je bitanga za koga ne bi bila velika šteta da strada, a vi ste poštenjak koji ima djecu. Vi ne
smijete svoj život da stavite na kocku boredi se s njime.

— To ionako ne činim. Nejednakost o kojoj ste govorili izjednačit de oružje kojim demo se boriti.

— Kakvim oružjem?

— Kovačkim batovima.

— Kovački batovi! Kakva ideja! Znači, tu se radi o borbi ciklopa!

Iskreno priznajem da me je ta borba kao čovjeka sa Zapada veoma privlačila, ali kao čovjek morao
sam je odbaciti. To dvoumljenje međutim nije ni moglo dodi do izražaja jer su moji drugovi s velikom
spremnošdu prihvatili prijedlog. Dvoboj, a pogotovo ovakav, po običajima savane nije se smio odbiti.
Kakvog li prizora gledati tog čvrsto građenog potkivača i Tobvja Spencera, koji je imao snage za
nekoliko ljudi, kako idu jedan na drugog. Toga još nitko nije doživio, toga još nikada nije bilo! Svi su se
odmah zagrijali. Hammerdull je uzviknuo:

— Divne li i veličanstvene ideje! Kakve li su glave potrebne da izdrže takve udarce! Ja sam za to!
Jesi si i ti, Pitte Holbersu, stari rakune?

200
— Hm! Ako misliš da bi čekid imao ljepše djelovanje nego da ga odalami vatiranim rajskim
rukavicama, tada ti moram dati potpuno pravo, dragi Diče — odgovorio je dugonja.

Ostali su bili također suglasni. Čak je i poglavica Apača rekao:

— Da, neka se međusobno bore. Winnetou nede imati ništa protiv.

Znači da se nisam mogao suprotstaviti. Dao sam svoju suglasnost.

Kako se taj neobični dvoboj mogao održati samo na slobodnom prostoru, siledžije su bile izvedene
napolje. Kada su doznali što smo zaključili, najprije nisu htjeli u to povjerovati. Njihove sumnje su bile
razbijene na takav način da su vrlo brzo morali uvidjeti da je naša namjera ozbiljna. Sp encer je,
naravno, najglasnije protestirao. Izjavio je da se nikako nede boriti. Ali tada mu je kovač rekao:

— Ništa me se ne tiče da li hodeš ili nedeš. Čim bude dat znak, zamahnut du, a ako se ne budeš
branio, smjesta du te pretvoriti u leš. S takvim probisvijetom kao što si ti postupa se kratko. Ti deš se
ved braniti.

— Ali to je otvoreno ubistvo!

— A da li je jučer bilo nešto drugo kada si pucao na Olda Shatterhanda?

— To se vas ništa ne tiče!

— To me se i te kako tiče jer se ja umjesto tog džentlmena borim s tobom. Kada bi se on toliko
ponizio da se s tobom bori, tada bi tvoja smrt bila sigurna. Bolje deš prodi ako se boriš sa mnom jer
deš me možma savladati.

Siledžija je ispitivačkim pogledom odmjerio kovača te ga tada upitao:

— A što de sa mnom biti ako vas ubijem?

— Ništa. Pobjednik ostaje nekažnjen.

— A ja du tada modi da odem kuda god želim?

— Otidi, da, ali ne odjahati.

— Zašto?

— Zato jer od ovog časa sve vaše stvari pripadaju meni.

— Do vraga! A zašto to?

— Kao odšteta za moje vlasništvo koje ste upropastili.

— Sve, konji, kao i sve ostalo?

— Da.

— To je krađa! To je prijevara! To je čista pljačka!

201
— Pshaw! Štetu koju ste učinili morate platiti. Novaca nemate; to znam jer ste se maloprije
jedan za drugim hvalisali da dete svu moju zalihu pojesti bez pladanja. Prema tome, moram računati
na predmete koje imate sa sobom.

— Ali to je daleko više nego iznos koji vam pripada!

— O, na to ja ne gledam! I vi se niste naročito pokazali, što se tiče pravde i poštenja. Sada dolaze
posljedice!

Tada se Spencer meni obratio jer me je između svih smatrao da sam najviše čovjekoljubiv:

— Zar i vi možete da dozvolite takvu nepravdu?

— Možda mislite da meni podnesete žalbu? — odgovorili mu iznenađenim glasom. — Meni, na

koga ste pucali?

— Da, i usprkos tome! Ovo pljačkanje nema uopde nikakve veze s onim hicem.

— A ja s vama više nemam nikakve veze. To vam je sasvim jasno!

— Neka vas onda sve đavo nosi od prvog do zadnjeg! Ako dete na ovakav način da tjerate do
kraja, onda se nemojte nadati da du s ovim kovačkim kosturom blago postupiti. Primite ved sada za
gotovu stvar da de mu glava biti razmrskana. Otpočnimo i zaigrajmo!.

Njegovo lice kao u buldoga bilo je pomodrilo od bijesa, te je glasno zaškrgutao zubima. Kovač se
složio:

— Da, idem da donesem čekide, pa du ga kovati iako nije užaren!

Pošao je u kovačnicu. Ja sam krenuo za njim da mu pružim dobar savjet:

— Čuvajte se, Sire! Taj Spencer je jak i opasan momak!

— Pshaw! Ne bojim se ja. Znam da mi ništa ne može učiniti!

— Nemojte biti samo toliko samouvjereni! Mislim da dete čekidima jedan drugog samo udarati?

— Da. A šta bismo inače?

— Morate biti svjesni da on nede samo udarati ved de i zavitlati čekidem!

— To ne smije. To demo međusobno utvrditi!

— On de to ipak učiniti iako zabranimo! Kada se to dogodi, onda se više ne može ništa
promijeniti. Da li bi vam smetalo ako bi čekid bio privezan?

— Zašto privezan?

— Za ruku, za mišicu, a najbolje bi bilo za ručni zglob, i to kaišem.

— To mi nikako ne bi smetalo, ne bi uopde. Ali zašto je to potrebno?

202
— To je zato da ne bi nepoštenjak stekao prednost i bacio čekid na poštenjaka, umjesto da njime
samo udara. Da li vam to odgovara?

— Naravno, da! Samo ako budem imao dovoljno slobodnog prostora da nesmetano rukujem
drškom.

— Zato du se ja ved pobrinuti jer du ih ja privezati. Dakle, dođite!

Kada smo stigli na određen prostor, Tobvja Spencera su ved odriješili. S revolverom u objema rukama
stajao je Winnetou pred njim i zaprijetio mu:

— Bude li bljedoliki pokušao i jedan jedini sumnjivi pokret da pobjegne, smjesta du pucati!

Obojici boraca sam privezao čekide za ručne zglobove tako da su njima doduše mogli da udaraju, ali ih
nisu mogli zavitlati. Tada sam i ja izvukao revolver i ponovio prijetnju poglavice Apača.

Situacija je bila veoma napeta i puna iščekivanja. Napravili smo krug u kojem su njih dvojica stajala
jedan drugome nasuprot. U rukama su držali velike, po težini jednake čekide. Mjerkali su se očima.
Kovač je bio miran i hladnokrvan, Spencer, naprotiv, do krajnosti uzrujan.

— Neka nijedan ne otpočne prije no što ja dadem znak! — naredio je Winnetou. — Sve
prednosti važe: borci se mogu poslužiti i slobodnim rukama!

— To je dobro; to je veoma dobro! — uskliknuo je Spencer. — Sada je taj momak sigurno moj!

— Da — doviknuo je jedan od njegovih ljudi. — Ako se možeš poslužiti i drugom rukom, tada je
tvoj. Zgrabi ga samo za gušu. Dah de mu tada nestati!

— Jezik za zube! — obrecnu se na njega Dick Hammerdull. — Kome je potrebna tvoja mirodija?
Ti imaš mirno da promatraš i nemaš šta da prigovaraš.

— Oho! Čovjek valjda smije da govori! Zašto postoje usta?!

— Imao ili ne imao usta, to je sasvim svejedno, ali ih moraš začepiti, inače du ti zabiti čep među
zube. Zapamti to!

I ja nisam bio manje uzbuđen od ostalih. Tko bi mogao biti pobjednik? Toby Spencer je svakako imao
prednost, što se tjelesne snage tiče, dok je kovač bio vještiji u rukovanju ovim neuobičajenim
oružjem, a osim toga pokazivao je toliku hladnokrvnost koja je u čovjeku budila povjerenje, dok je
siledžija postajao sve uzrujaniji što je dulje čekao.

U našem krugu stajao je i kovačev sin sa svojom sestrom. Na njihovim licima se nije mogla otkriti ni
najmanja zabrinutost zbog njihova oca. I to je bila jedna od okolnosti koja me je umirivala.

—i Sada može da otpočne! — rekao je Winnetou.

Toby Spencer je smjesta zamahnuo da udari; a ujedno je htio lijevom rukom da se dočepa kovačeva
vrata. On pri tome nije računao na to da de to smanjiti snagu udarca. Kovač ga je dočekao
obrambenim udarcem i oružja su se sudarila. Njegov čekid se odbio i pogodio Spencera u lijevu ruku,
koju je povukao natrag uz bolni krik.

203
— Pseto! — zaurlao je pogođeni. — Nije mi odmah uspjelo, ali sada hode!

Zamahnuo je svom snagom, skočio naprijed i lupio Kovač se izmaknuo u stranu tako da je udarac
promašio. Snaga udarca je siledžiju zanijela, i on je posrnuo i presavio se.

— Brzo sada, oče! — viknuo je boy.

To upozorenje nije bilo ni potrebno, jer je kovač visoko uzdignutim čekidem izveo četvrtinu okretaja
prema svom protivniku i jednim jedinim udarcem ga sravnio sa zemljom. Stajao je s uzdignutom
rukom spremnom na drugi udarac. Pogled je prikovao za neprijatelja koji je ležao na zemlji, kojemu
su se grčevito trzale ruke i noge i koji je roptao i stenjao. Tada je ponovo spustio ruku, kratko i
prezrivo se nasmijao pa rekao:

— Evo momka gdje leži! Mogao bih mu razmrskati lubanju, no to nedu učiniti jer se više ne može
braniti. Ionako mu je ved dosta!

Da, Spenceru je bilo dosta! Niti je bio onesviješden, niti mrtav. No izgleda da je ipak izgubio vlast nad
pokretima svoga tijela. Tek je nakon izvjesnog vremena mogao da se pokrene, pa se polako uspravio
poduprijevši se jednom rukom. Druga je bila onesposobljena.

— Prokle...! — krkljao je ne mogavši da izusti više od ova dva sloga. Oči su mu bile krvave, izraz
lica kao v. jarosne životinje, iskeženi zubi kao u kojota.

— Malo sam ga kvrcnuo po pledki — rekao je pobjednik. — Ako zbog toga i ne strada, barem
nede nikada miroljubive ljude nasilno napadati. Oslobodite me čekida!

Pružio mi je ruku, i ja sam ga oslobodio teškog oruđa.

Sada je siledžija stajao uspravno pred nama, no ipak se klatio. Izgleda kao da mu je iz tijela ponestala
sva snaga. Ali mu se zato ponovo vratila mod govora pa je tako psovao i kleo da je Hammerdull uperio
na nj revolver i zaprijetio:

— Smjesta da ušutite, inače du vam prosvirati metak kroz glavu!

Kreveljedi se Spencer ga je pogledao, pljunuo ispred sebe, okrenuo se i odgegao do svojih drugova
gdje se skokljao iscrpljen. Bio je ponovo vezan a da nije pružao otpor.

— Pravda je izvršena! — rekao je Treskow. — Što je zaslužio, to je i dobio, iako ne smrt. Šta
demo sada s njime uraditi? Da li da ga previjemo?

Pri tom je pogledao u Winnetoua. Ovaj je odgovorio:

— Poglavica Apača nede dodirnuti tog čovjeka!

— A ni od mene ne treba da očekuje pomod — izjavio sam.

— Well! Neka gleda gdje de nadi liječnika za svoje rane!

Tada smo ugledali četiri čovjeka kako jašu iz šume prema nama, jedan mladi i trojica starijih. Kovač je
rekao:

204
— Evo gdje dolazi moj drugi sin koji je otišao da lovi ribu. Ostala trojica su dobri znanci, prvi moji
susjedi, u ovom slučaju malo podalji. Baš je dobro što dolaze jer de me sutra, kada budu odlazili,
osloboditi ovih gostiju, gostiju koji su sami sebe pozvali u goste bez pitanja i bilo kakvih formalnosti.

Izgleda da je sin imao dobar ulov jer je pred njim ležala mreža puna ri ba. On i njegovi pratioci bili su
iznenađeni što su ovdje ugledali vezane ljude. Kovač im je ispričao ukratko što se dogodilo i saopdio
im svoju želju. Baš je bilo dobro što ta trojica nisu kanila ostati u kovačnici, ved su htjeli da produže.
Imali su neki sudski proces i namjeravali su podi u grad, naime, što se onda pod gradom moglo
podrazumijevati. Morali su da jašu čitavu nod kako bi ujutro onamo stigli, te su se ponudili da povedu
siledžije, možda ne u grad, ved da ih se putem otarase, i to tako da ih u razmacima jednog po jednog
puste. Na ovaj bi ih način spriječili da se lako i brzo ponovo okupe i da protiv kovačeve obitelji nešto
poduzmu. Njegovi de sinovi odjahati s njima, jer su zarobljenike morali otpremiti na konjima pa onda
slobodne konje dotjerati kudi.

Prije odlaska došlo je do veoma žive i bučne scene, i to kada su džepove skitnica praznili i kada su ih
privezali za konje. To što smo ved danas mogli da ih odavde uklonimo, bilo je za nas veoma povoljno s
razloga što smo morali računati s time da de skitnice, koji su sigurno slijedili naš trag, banuti pred
kovačnicu. Oni ovdje nisu smjeli da naiđu na siledžije pa da se s njima možda udruže.

Riječi koje su nam prilikom odlaska uputili zarobljenici nisu bile riječi blagoslova. U pratnji petorice
ljudi napustili su ovo mjesto koje im se u početku toliko svidjelo, a kasnije zamjerilo. Naravno, sve bi
bilo još bolje uspjelo da njihov stvarni kolovođa nije umakao.

Taj čovjek nam je bio toliko važan da se Winnetou uputio u potragu za njim. Kada se vratio , bio je ved
i mrak pao. Zaključio je da Douglas nema namjeru da se zadržava u blizini kovačnice jer mu je trag
vodio dalje. On nas se i odviše boji a da bi pomislio da nas uhađa i da vidi šta demo uraditi s njegovim
drugovima. On ih se radije odrekao da bi se što više od nas udaljio.

Winnetou je donio ljekovite trave koje je na svom putu našao, a to mi je bilo veoma drago. Dok su
siledžije bile još među nama, više sam pažnje obradao na njih nego na sebe. Kada se sve umirilo,
osjetio sam da me rana boli i neku prazninu u glavi i čitavom tijelu, koja mi je bila poznata jer je,
barem kod mene, prethodila obično groznici.

Opet su me previli. Groznica od rane nodu se ipak pojavila. Budio sam se svakih četvrt sata, a kada
sam ujutro spomenuo daljnje putovanje, Winnetou, koji je kraj mene bdio, odmahnuo je glavom i
rekao:

— Moj brat ne smije da se odviše pouzdava u sebe. Ostajemo ovdje.

— Ali mi nemamo vremena.

— Ako je u pitanju zdravlje Olda Shatterhanda, onda ga imamo! Bolje je da ostanemo ovdje čitav dan
i pustimo da trave djeluju nego da kasnije u brdima ležiš.

Imao je pravo, pa smo ostali kod kovača koji nas je od srca rado zadržao.

Njegovi sinovi vratili su se s konjima. Ispričali su kako su se sileđžije odupirale kada su ih usred mrkle
nodi jednog po jednog ostavljali. Najdalje su otpremili Tobyja Spencera. Da sam ja bio na njihovu

205
mjestu, ostavio bih kraj njega jednoga od njegovih da ga njeguju. Oni međutim nisu bili toliko obazrivi
da prema njemu ljudski postupe, jer ih njegovo držanje putem nije moglo navesti na blagost.

Dok su drugovi sjedili u sobi ručajudi meso divljači, ležao sam pred kudom u travi jer nisam imao volje
da jedem, a vani na zraku bilo je mnogo prijatnije nego među tijesnim zidovima. Naši konji stajali su u
ograđenom prostoru, koji smo ved spomenuli, gdje su imali u obilju zelene hrane. Izdaleka ih nitko
nije mogao primijetiti, barem nije mogao prepoznati da su to naši konji, zbog čega i odred jahača, koji
se sada pojavio pod posljednjim stablima šume nije imao razloga da se kloni kovačnice pred kojom
sam ležao. Bile su to skitnice. Na čelu su jahali Redy i Old Wabble, a nekadanji vrač slijedio ih je sa
svojom squaw u začelju.

Nisam ustao jer sam morao paziti da me ne primijete, ved otpuzao u kovačnicu odakle sam pošao u
sobu da najavim dolazak tih dragih prijatelja. Kovaču smo bili ispričali naš susret s njima, i zato je
rekao:

— Ostanite ovdje, džentlmeni! Izidi du sam napolje.

Kakva de im samo lica biti kada doznaju tko se kod mene nalazi!

U međuvremenu su skitnice stigle do kude. Dozivali su vlasnika i sišli s konja. Njihov izgled nije bio
ugodan. Dick Hammerdull se u sebi smijuckao i rekao:

— Oni još i sada osjedaju slatke uspomene na naše batine. Svakako bi im bilo milije da su ovdje
naišli na neku ljekarnu, a ne na kovačnicu!

Ne uzimajudi u obzir njegovu poluopaljenu glavu, vidjelo se da Old Wabble veoma mnogo pati. Osim
squaw jedino on još nije sjahao i sjedio je iscrpljen s opuštenim gornjim tijelom u sedlu. Imao je
mnogo jaču groznicu nego ja prošle nodi. Kada je kovač stigao do njih, upitao ga je Redy:

— Čujte, čovječe, da nije možda jučer prošla ovuda kolona od sedam konjanika?

— Da — odgovorio je upitani.

— Među njima su bila trojica Crvenokažaca?

— Tačno.

— A među konjima dva Crna vranca?

— I to se slaže.

— Vi ste ih vjerojatno promatrali pa biste nam mogli redi da li im se mnogo žurilo?

— Ne više nego vama.

— Dobro! Imate li u kudi možda kakvo sredstvo protiv groznice?

— Nemam. Mi ovdje nemamo veze s groznicom.

— Ali rezervnu hranu mogli bismo od vas da dobijemo?

206
— Na žalost ne. Horda siledžija me je potpuno opljačkala.

— Time nas nedete zavarati. Sami demo pogledati šta bi se dalo pronadi.

— To vam zabranjujem. Kuda pripada meni, a ne svakom strancu!

— Nemojte nas tjerati na smijeh! Valjda ne mislite da se dvadesetorica ljudi boj e vas! Hodemo
da jedemo, a vi nam pribavite što nam je potrebno!

— Vi ste nevjerojatno kratki! Kako je s pladanjem? Imate li novaca?

— Novaca? — smijao se Redy. — Ako želite batina, možete ih dobiti, ali novaca ne!

— Hm, primjedujem da ih imate. Vidim da na batinama sjedite!

— Čovječe, na što vi mislite?

— Tačno na ono što sam i rekao.

— Hodu da znam zašto vi spominjate batine!

— A tko je počeo o njima da govori? Ja svakako ne, ved vi!

— O tako! Mislio sam... ! A sada napravite nam malo mjesta ovdje pred vratima!

— Mjesto kraj mojih vrata je moje i ničije višel

— Ne govorite gluposti! Trebamo mesa i brašna i drugih stvari, i vi nam nedete zabraniti da ih
potražimo!

— Well, neka bude kako želite! Zabraniti vam, naravno, nedu, samo sam mislio da dete se
začuditi kad ugledate meso koje tražite!

— Nemojte se prenemagati, ved dajte mjesta!

Kavač je pustio da ga guraju naprijed. Iza Redvja

su se tiskale skitnice. Kada su kovača ugurali kroz vrata unutra, rekao im je:

— Evo pogledajte, to je moje meso. To je ljudsko

meso, živo ljudsko meso.

Sve naše puške bile su uperene na vrata. Redy nas je ugledao i prestrašio se:

— Natrag, natrag! — viknuo je. — Hajdete natrag, momci! U sobi se nalaze Old Shatterhand,
Winnetou i svi ostali!

Svi koji su se iza njega tiskali također su nas ugledali. Brže bolje su se okrenuli. Gurali su se, turali i
tiskali prema izlazu i opet se našli pred kudom. Naš ih je smijeh ispratio. Skočili su na konje i žurno
odjahali dalje, brže no što su došli. Posljednji je i sada bio vrač koji je konja svoje squaw vukao za
uzde. Debeli Hammerdull nije mogao izdržati a da za njima kroz prozor ne ispali hitac. Uzviknuo je:

207
— Eto, odoše bez mesa i bez brašna! Juha im je zabiberena! Zar nisam u pravu, Pitte Holbersu,
stari rakune?

— Hm, ovi nisu smjerali samo na jednu juhu! Ovi bi se isto tako ponijeli kao jučer siledžije. Prava
je sreda za kovača što nismo odjahali, ved ostali ovdje!

— Svjedno je da li je za njega sreda ili nesreda glavno je da oni nisu imali srede!

Winnetou je brzo izišao napolje i odjurio do konja. Minutu kasnije vidjeli smo ga kako je od jahao za
skitnicama. Znao sam zašto je to tako uradio, jer je bilo potrebno da ga primijete. Trebalo je da znaju
da im je iza leđa i da ih promatra. Time im je oduzeo volju da se možda potajice vrate i da nas
vrebaju. Vratio se možda nakon sata i uvjerio nas da su otperjali i da barem za prvo vrijeme nede
poduzeti ništa protiv nas.

Bududi da smo se sada osjedali potpuno sigurni i nismo bili prisiljeni da ostanemo zajedno zbog
pružanja međusobne pomodi, Matto Schahko i Apanatschka su otišli u lov na divljač. Imali su dobar
ulov. Winnetou je ostao kod kude kako bi se sav posvetio mojoj rani.

Potrebno je napomenuti da je vatra u kovačnici još do jutra gorjela, jer je kovač imao posla oko naših
konja, pri čemu su mu i sinovi pomagali. Ovdje tlo nije bilo mekano kao u preriji, a namjeravali smo
podi gore u krševita brda, pa je trebalo da barem konji bljedolikih budu dobro potkovani. Kad god je
bilo potrebno, našim bi vrancima uvijek pričvrstili željezne potkovice, koje su bile Apačev izum. One
su bile u bisagama kao i potrebno oružje. Kada smo željeli da zavedemo špijune, dali bismo napraviti
»čudotvorne potkovice«, koje su nam često bile od koristi.

U tome je prošlo vrijeme sve do večeri kada sam opet dobio grozni cu, no slabiju nego prije, i samo za
kratko vrijeme. Prospavao sam cijelu nod, a i Winnetou je spavao do zore. Kada je u zoru pregledao
ranu, zadovoljno je rekao:

— Snažna priroda moga brata i ljekovite trave premašile su moja očekivanja. Hod tvog Hatatitl e je
blag, a ti si vješt jahanju te možemo krenuti a da ti to ništa ne naškodi, samo ako ne budemo prisiljeni
da jašemo terenom gdje je jahanje naporno. Odmarat demo se češde nego inače.

Iz svog skrivenog džepa u pojasu izvadio je nešto novaca da plati kovača. Ovaj je izjavio da je to
previše. Bio je voljan da naplati samo svoj rad, a ne i gostoprimstvo. Apač, međutim, nije htio da
primi natrag ništa. Na rastanku su nam četvorica valjanih ljudi zaželjela od srca sve najbolje, i mi smo
uzjahali i krenuli prema planini.

U DOLINI MEDVJEDA

Put nas je sada stalno vodio naviše. Uveče smo stigli s druge strane isturenih brda pješčanika i našli
se ispred pravih krševitih planina.

Nismo se mnogo brinuli da doznamo kamo su skitnice odjahale. Za nas je bilo važno da stignemo što
prije do parka San Louisa. Znali smo, ili tačnije rečeno, slutili da demo ondje ponovo ugledati Thibauta
i squaw. Sto se tiče ostalih osoba bilo nam je svejedno, izuzevši Olda Wabblea.

208
Sada srno morali da napustimo kontinentalnu stazu i da zaokrenemo u stranu. Planina je oko nas
pružala sliku koja je razotkrivala ljepotu, punu utisaka. Nalazili smo se u kraju Taxodi šuma i često se
divili neobičnoj visini stabala, iako se ni izdaleka nisu mogla uporediti s ogromnim sekvojama Sierra
Nevade, a među kojima imade divova čiji opseg iznosi i više od trideset metara. U Visalija distriktu
ima jedna sekvoja sa promjerom od dvanaest metara.

Jahali smo sada po kosoj ravni, širokoj nekoliko engleskih milja, koj a se poput krova protezala uvis. —
Bila je potpuno obrasla šumom. Vršci stabala nisu bili gusto isprepleteni kao u zelenoj, natkrivenoj
prašumi sjevera, jer su ogromni koniferi ovdje stajali pojedinačno, na velikom razmaku, i jedva su im
se krajevi grana dodirivali. Sva su stabla stršila uvis i nisu se ispreplitala. Sunčevi su se zraci probijali
kroz njih te nije vladala onakva tama kakva je u šumama na sjeveru. Jahali smo polako i ustrajno uz
kosu ravan koju još nisam poznavao. Winnetou je ved jednom bio ovdje te nas je obavještavao:

— S druge strane ovog vrha leži Kui-erant-yuaw (Dolina medvjeda) u kojoj ima mnogo grizly
medvjeda. Ovdje nijedan Crvenokožac ne logoruje rado preko nodi jer sivi medvjed krševite planine
ne trpi vatru i napada čovjeka iako ga ovaj prije toga nije uznemiravao.

— Hodemo li ondje prenoditi? — upitao je Hammerdull. — S velikim bih zadovoljstvom ustrijelio

jednog grizlyja.

— Nedemo! Sedmorica smo, a zbog grizlyja morala bi biti četvorica na straži. U tom bi slučaju
samo trojica spavala. Prema tome, to se ne bi moglo nazvati dobrim logorovanjem.

— Hodu li ustrijeliti grizlvja u snu ili na javi, svejedno je, glavno je da ga pogodim tako da se
ispruži na zemlji.

— Da li je moj maleni, debeli brat ved jednom oborio divljač u snu?

— Na stotine tisuda! Koliko li sam samo sanjao da sam bivole i druge četveronošce u čoporima
postrijeljao! Zar nije tako, Pitte Holbersu, stari rakune?

— Da — kimnuo je dugonja. — Sva ta junaštva obavio si u snu, a kada si se probudio, bilo je s

junaštvom gotovo.

— Ne brukaj me! Ja barem u snu pokušavam da, budem valjan momak. Ti, međutim, ostaješ na
javi kao i u snu stari, nespretni rakun.

— Nespretni? Dovedi mi ovamo najvedeg grizlyja na svijetu, pa deš imati prilike da doznaš tko je
od nas spretniji, ti ili ja!

Način na koji je Winnetou pričao o sivim medvjedima toga Kui-erant-yuawa- svega me je zaokupio.
Grizly obično ne žive u skupinama. Iz Apačevih riječi se međutim dalo zaključiti da se ondje moglo
susresti i više njih zajedno. Zbog toga sam se i raspitivao:

— Zar medvjedi u ovoj dolini ne žive usamljeno kao oni u drugim krajevima?

— Nijedan grizly nije druželjubiv — odgovorio je. — Čak se i ženka zna povudi kada dobije
mladunčad, jer je mužjak vrlo loš otac i rado proždire svoju djecu.

209
Bude li moj brat ugledao tu dolinu, nede se nimalo začuditi što se ondje češde susredu sivi medvjedi
nego na bilo kome drugom mjestu. Kada god bivoll tog krševitog parka putuju, moraju uvijek prodi
kroz Kui--erant-yuaw. To primami medvjede pa se tu zadržavaju. Kraj je toliko zabačen a ujedno i
ozloglašen, da ga rijetko koji lovac posjeduje. Ima ovdje jagoda koje grizly voli, i to u velikim
količinama. U divljim, bočnim gudurama doline može da stanuje a da ga ne uznemiruje nitko od
njegovih. A ipak se događa da između njih dođe do strašnih borbi, i to naročito u vrijeme parenja.
Pronađeni su ostaci pobijeđenih po kojima se dalo utvrditi da ih nije ustrijelio lovac. Da imamo
vremena, ostali bismo tamo da lovimo.

Da, na žalost, nismo imali vremena, a ipak nam je bilo suđeno da se u toj zloglasnoj dolini duže
zadržimo nego što smo sada mogli i da slutimo.

Koliko je kosi stjenoviti zid, koji se blago dizao uvis, bio visok, može se zaključiti po tome što nam je
bilo potrebno i više od jednog sata dok nismo na svojim konjima stigli gore. I gore se pružala
šumovita visoravan isprekidana mnogobrojnim raspuklinama, a na drugom se kraju strmo spuštala.

Dolje je ležala — Dolina medvjeda — koju zbog šuma nismo još mogli da ugledamo. Winnetou nas je
odveo do jedne raspukline koju je bila izdubila planinska voda. Ona se tako naglo spuštala u dubinu te
smo sjahali i počeli voditi konje. Moram ovdje napomenuti da me jahanje od kovačnice do ovog
mjesta nije mnogo zamorilo. Groznica se nije ponovila. Jasno, rana mi je pričinjala bolove, ali oni nisu
bili veliki. Međutim, to nije bio razlog što smo se zaustavili ili dangubili.

Stigavši dolje, uspjeli smo da sagledamo jedan dio Doline medvjeda. Mjesto na kojem smo se nalazili
bilo je široko barem jednu englesku milju. Na najnižem dijelu protjecala je rječica koju su hranile
brdske vode ulijevajudi se uz žubor s lijeve i s desne strane. Svuda naokolo ležale su rasute brdske
gromade koje su se survavale dolje. One i grmlje, koje je raslo oko njih, pružalo je u ovoj divljini dobro
sklonište životinjama. S obiju strana bilo je gudura sličnih onoj kojom smo se spuštali. Gdjekoja
ogromna stabla sa širokim krošnjama stršila su prema nebu. Uz ivice doline rasla je šuma bogata
niskim, bodljikavim šibljem i prostirala se naviše. Boljeg boravišta za sivog medvjeda nije moglo biti.
Po mnogobrojnim tragovima bivola moglo se pretpostaviti da su te životinje imale dovoljno hrane u
slučaju da i sada još ovdje borave.

Još nije bilo stiglo pravo vrijeme velikog putovanja bivola. Međutim bizoni, koji su se tokom ljeta
zadržavali na uzvišenjima, dakle hladnijim brdskim livadama, ipak su se ved bili spustili i prošli kroz
dolinu. Jedina životinja koja se usuđuje da se ogleda sa grizlyjem jest buffalo, i to naročito oni stariji,
snažniji primjerci. Sivi medvjed dostigne ponekad težinu i do deset centi, a bizon i preko dvadeset.
Kakve su se snažne borbe ovdje ved morale da odigraju, kojih je očevidac bila ta mirna, daleko
zabačena Dolina medvjeda!

Ne obazirudi se na tragove bivola, presjekli smo dolinu i pošli u pravcu jedne gudu re koja se nalazila
sa strane. Winnetou je znao da se s onog mjesta moglo srazmjerno lako dočepati vrha.

I u njoj se nalazio jedan maleni, uzani potočid koji je sa svojim mnogobrojnim i plitkim slapidima tekao
dolje i koji nam je pružio dovoljno prostora za kretanje uzbrdo. Možda smo prevalili polovinu puta do
vrha kada se Apač, koji je jahao na čelu, zaustavio i skočio s konja. Neobičnom brižljivošdu pretražio je

210
tlo koje je bilo isprepleteno pukotinama i na mnogim mjestima obraslo travom i mahovinom. Rekao
je:

— Da imamo vremena, mogli bismo sada dodi do kožice sivog medvjeda. Vidim da je došao s
desne strane presjekavši guduru i vjerojatno mu se brlog nalazi u stijeni, tamo lijevo.

I svi ostali brzo smo sjahali s konja da istražimo tragove. Winnetou je naše saputnike odstranio ovim
riječima:

— Neka se moja brada zaustave da ne pokvare tragove! Samo Old Shatterhand neka dođe k
meni!

Pošao sam onamo. Da se tragovi otkriju, bile su potrebne oči oštre kao u Apača. Obojica smo slijedili
trag preko potočida gdje je postao jasniji. Mora da ga je ostavio za sobom neki stari, veoma snažan
»otac Jevrem«. Čovjek sa Zapada grizlyja zove »otac Jevrem«. Ovdje su se jasno mogli vidjeti tragovi
snažnih šapa. Penjudi se još malo dalje, ugledali smo otvore u stijenama i znal i smo da se pred nama
stvarno nalazi brlog medvjeda.

Osjetio sam veliku želju da posjetim tog »Jevrema« te sam upitno pogledao Winnetoua. Ovaj je
odmahnuo glavom i povukao se natrag. Morali smo da računamo i s time da nemamo vremena, jer bi
teglenje teškog medvjeđeg krzna samo smetalo. Kada smo se ponovo našli s druge strane, primijetio
sam da su se Matto Schahkove i Apanatschkine oči iskrile. Oni, međutim, nisu ništa govorili.
Hammerdull je tada upitao:

— Ima li prijeko koji?

— Da — kimnuo sam.

— Well; njega demo uloviti!

— Nedemo; ostavit demo ga na miru.

— Zašto to? Pronadi brlog medvjeda a da se ne isprazni gnijezdo isto je kao otkriti 'bonanzu' i
ostaviti zlato! Ja to stvarno ne mogu da shvatim!

— Moramo podi dalje.

— Da, ali tek onda kada tom momku oprljimo krzno!

— Nije to tako lako, a ne ide ni tako brzo kao što mislite, dragi Hammerdulle. Morate pri tome
računati s time da svoj život stavljate na kocku.

— Stavljatli ili ne stavljali, svejedno je, važno je da on nas ne uhvati. Predlažem, dakle, da se
sada sa...

— Neka moj brat Hammerdull pođe s nama i neka ne daje nikakve prijedloge — prekinuo ga je
Winnetou, uzjahao konja i odjahao dalje.

211
— Kakva velika greška! — gunđao je mališan mrzovoljno, uzjahavši svoju staru kobilu. — Eto, tu
pred nama leži tako lijepo gnijezdo, a jaja ostavljamo u njemu! Šta veliš ti na to, Pitte Holbersu, stari
rakune?

— To su opasna jaja, dragi Diče. Ostavimo ih! — odgovorio je dugonja.

— Opasna? Htio bih da znam! Grizzlv je samo grizzly, i ništa više!

I meni je bilo žao što smo morali da ostavimo gnijezdo i jaja u njemu, kao što se izražavao.
"Winnetou je međutim imao pravo. Ako baš i ne bismo stavili život na kocku, kod susreta sa sivim
medvjedom čovjek uvijek mora biti pripravan na nezgodu, a moja mi se rana ved ionako p opela na
glavu!

Stigavši do vrha s druge strane, ubrzo smo se našli na rubu proplanka koji se u Rocky Mountainsu
naziva »park«. Taj park se gore na vrhu prostirao na neke dvije engleske milje, a u prosjeku bio pola
milje širok. Raštrkana krošnjata stabla i skupine drveda i raštrkano grmlje šumaraka djelovali su kao
vještački zasađen zabran. S one strane ruba počela se šuma ponovo spuštati, lagano prema širokoj
dolini.

Park je ležao tačno u pravcu jug-sjever, a mi smo se nalazili u njegovu jugoistočnom uglu, odakle smo
duž južne ivice produžili dalje kako bi još prije večeri stigli dolje u prvu dolinu i ondje se zaustavili.
Tada sam na sjeverozapadu ugledao jato vrana. Ove su se s vremena na vrijeme dizale nad šumom u
zrak, a isto tako i spuštale, i to ne na jedno te isto mjesto, ved u razmacima. To mi je moralo pasti u
oči. I Winnetou je svoj pogled usmjerio onamo da bi promatrao vrane. I ostali su također obratili
pažnju, a Matto Schahko je rekao:

— Uff! Iz doline dolaze gore neki ljudi. Vrane se s vremena na vrijeme spuštaju, i to zbog toga
što ih oni tjeraju.

— Slutnje poglavice Osaga su vjerojatno istinite — odgovorio sam. — I ja pretpostavljam da

dolaze ljudi, i to mnogo njih, jer se ptice od dvije ili tri osobe ne bi tako plašile.

— Zar ne bi trebalo da izvidimo tko su?

— Zato nemamo vremena. Budemo li se ovdje zadržavah, nedemo prije večeri stidi dolje u
dolinu. Neka Winnetou odluči da li je dolazak tih mnogobrojnih ljudi za nas toliko važan da se ovdje
zadržimo i da ih uhodimo.

— Mora da su Indijanci — izjavio je Apač.

— To bi za nas moglo biti opasno! Šta traže s ove strane planine? Ako su to zaista Indijanci, tada
jedino pripadaju narodu Utaha, njihovi glavni putovi idu više prema sjeveru.

— Moj brat Shatterhand ima pravo. Sta traže ovdje? Morat demo pokušati da to doznamo. Kako
ne znamo kojim de pravcem krenuti kada stignu u ovaj

park, moramo se povudi u šumu i sačekati dok ne dođu.

212
Ovoga puta se nisam suglasio s Winnetouom, a to je bio veoma rijedak slučaj. Zbog toga sam mu
rekao uljudnim glasom, koji je među prijateljima sasvim razumljiv:

— Neka mi moj brat oprosti, ali ja ne bih rado ovdje čekao!

— A zašto ne? — upitao je.

— Budemo li ih ovdje čekali, morat demo pojahati za njima čim se dočepaju sjevernog ruba
parka. Razdaljina do tog mjesta iznosila bi dvije milje. Oni se ondje nede zadržati, ved de produžiti
dalje, i zbog toga demo biti prisiljeni da im slijedimo trag, a to de biti otežano jer de u međuvremenu
početi da se hvata mrak.

— Moj brat je u pravu — suglasio se.

— Radije bih ih pogledao kada kraj njih projašemo.

— To de biti i suviše kratko. Da, nas dvojica bismo ved stigli onamo jer su u nas najbolji konji, ali
naši drugovi ne bi.

— Tada demo otidi sami, a drugovi neka nas polako slijede. Kako na otvorenom parku za sobom
ne smijemo ostaviti tragove, oni de se morati držati ruba šume i pod stablima produžiti. S druge
strane ugla neka se također drže ruba i zaokrenu prema sjeveru. Odande mogu i sami da vide onu
visoku skupinu stabala koja se izvija nad ostalim krošnjama. Neka nas tamo čekaju.

— Winnetou se slaže sa svojim bratom. Neka nas ondje čekaju i neka ni u kom slučaju ne pale
vatru jer bi ih ona izdala!

Mi smo se dakle rastali s njima i pojurili pod stablima ivice šume najprije prema zapadu, a zatim, kada
smo stigli do jugoistočnog ugla, prema sjeveru. To smo mogli da izvedemo zato što stabla nisu bila
gusto poredana. Ipak smo morali biti na oprezu jer je bilo korijenja koje je stršilo iz zemlje i
prikrivenih rupa zbog kojih smo mogli lako da padnemo.

Put kojima smo sada išli stvarao je ugao, a bio dugačak skoro tri milje, dok je udaljenost parka od
onog mjesta gdje smo ugledali nad šumom vrane iznosila nešto malo više od pola milje. Međutim,
došljaci su jahali uzbrdo, dakle, vjerojatno sporo, dok smo mi jurili u opreznom galop u. Zato smo se i
mogli ponadati da demo prije njih stidi do sjeverozapadnog ugla parka.

Prije no što smo onamo stigli, bili smo se zaustavili da ostavimo svoje konje. Privezali smo ih na
pogodnom mjestu i nastavili pješice dok nismo stigli do gornje ivice nekog udubljenja, koje je,
vjerojatno, vodilo dolje u dolinu. To je svakako bio put kojega su se došljaci držali pri penjanju gore.
Oni još nisu bili prošli, jer kada smo se kroz grmlje provlačili naprijed i pogledali dolje prema
udubljenju, nije se mogao primijetiti nikakav trag bilo čovjeka ili konja.

Zadovoljni što smo stigli u pravo vrijeme, stali smo da napeto osluškujemo. Nije dugo potrajalo kada
smo začuli topot konja koji se približavao. Da se možda nismo prevarili? Da to nije jedan jedini jahač
umjesto čitave čete? Sasvim nevjerojatno. Sigurno je jedan odjahao naprijed kao izvidnica.

Sada se pojavio. Najprije smo ugledali glavu koja se pojavila nad grmljem, a zatim i njega i njegova
konja u punoj veličini. Bio je to Utah Indijanac, i to poglavica. U čuperku su mu bila utaknuta dva

213
orlovska pera. Njegov konj...Nebesa! Njegov konj...! Da, vidim li dobro? Bio je to na dlaku isti onaj
konj kojega sam oduzeo poglavici Komanča u Kaam-kulanu, a kasnije ga poklonio Oldu Surehandu!
Winnetou me je gurnuo i tiho rekao:

— Uff! Tvoj konj što si ga oduzeo Komandima! ,Konj našeg brata Surehanda!

— Da, to je on; sasvim sigurno! — Odgovorio sam mu isto tako tiho.

— Da ga možda nisu uhvatili i ubili!

— Tada teško njima! Poznaješ li ovog Crvenokošca!

— Poznajem ga. To je Tusahga Saritsch, poglavica Utaha iz plemena Capote. Vidio sam ga ved
nekoliko puta.

— Kakav je kao ratnik?

— Hrabar nije, ved podmukao i pun zlobe.

— Pričekaj da vidimo i njegove ratnike!

Poglavica je prošao. Sada su dolazili njegovi ljudi, i to jedan iza drugog, po indijanskom običaju.
Izbrojili smo pedeset i dva čovjeka. U sredini je jahao na nekoj staroj ragi — Old Surehand, sputanih
ruku, a noge su mu bile privezane za konja.

Kako li je dospio u ruke Utaha? Vidjelo se po njemu da pati, ali nije bio utučen. Moglo se pretpostaviti
da je kod Crvenokožaca ved nekoliko dana i da su s njime vjerojatno loše postupali i da mu nisu dali
hrane.

Sada nismo mogli ništa, baš ništa poduzeti da ga oslobodimo. Bili smo prisiljeni da ih pustimo da
projašu mimo nas. Jedno je međutim bilo sigurno: morat demo sve poduzeti da ga oslobodimo. Kada
je topot konja, prestao, izvukli smo se iz grmlja kako bismo ih oprezno slijedili. Morali smo doznati
gdje de se ulogoriti.

Kada su stigli do parka, produžili su njegovom sjevernom ivicom, ali ne daleko. Tada su sjahali s;
konja. Ubrzo smo utvrdili da namjeravaju ostati na tom mjestu. Zbog toga smo se vratili do svojih
konja i odjahali do one visoke skupine stabala gdje je bilo-određeno da se sastanemo sa svojim
drugovima.

Ved su bili onamo stigli i čekali nas. Možete zamisliti kakav je utisak ostavilo na njih ono što smo im
ispričali. Sve je sada ovisilo o tome s kakvom su namjerom Utasi došli ovamo, što su namjeravali s
Oldom Surehandom i kakva nam se mogudnost pruža da ga oslobodimo.

Za sada smo morali da čekamo dok ne padne mrak, kako bismo Utahe mogli neprimjetno osluškivati.
Sumrak se ved doduše počeo hvatati, ali za naš poduhvat bila je potrebna potpuna tama. U
međuvremenu je Winnetou pregledao moju ranu i utvrdio da je u povoljnom stanju.

214
Kada se spustio prvi duboki mrak, krenuli smo prema logorištu Utaha.

Nismo išli preko otvorenog parka, ved opet duž njegova ruba i na njegovom uglu zaokrenuli nadesno.
Nije dugo potrajalo kad smo ugledali nekoliko vatri kako gore, a dim smo ved prije toga osjetili. One
nisu bile zapaljene pod otvorenim nebom, ved pod stablima, što nam je samo drago bilo jer su nam
upravo ta stabla pružala zaklon. Jedino su njihovi konji bili privezani podalje, a čuvala su ih dva
Crvenokošca i dosadno su šetali gore-dolje.

Zašli smo ulijevo u šumu kako bismo došli iza leđa Indijanaca. To nam je sjajno uspjelo. Ovdje je bila
visoka, razvijena paprat kroz koju smo se mogli sasvim do njih dovudi. To je, naravno, iziskivalo veliku
spretnost i mnogo vremena. Najmanji dodir lišda paprati može izazvati upadljivo pomicanje vrha. To
smo pojednostavili tako da je Apač puzao sprijeda, a ja za njim. Rastali smo se tek onda kada smo ved
bili zašli dosta daleko. Na taj način nije bilo potrebno da se probijamo svaki za sebe, ved smo išli istim
putem i uštedjeli polovicu posla koji nas je pri povratku čekao.

Taj se posao sastojao u tome da izbrišemo tragove. Sutra ujutro, kada se bude razdanilo, Indijanci ne
smiju primijetiti da se netko nalazio u paprati. Koliko je taj posao težak i koliko vremena iziskuje, to
svakako nije potrebno spominjati. Pri povratku demo morati svaku biljku, čak svaki pojedini list vratiti
na svoje mjesto, a i tlo poravnati da se ne raspoznaju otisci ruku i stopala.

Tusahga Saritsch je sjedio kraj vatre naslonjen na deblo, a noge su mu gotovo dodirivale vatru. Prema
nama je bio okrenut svojim lijevim bokom. S druge strane vatre sjedio je prema poglavici Old
Surehand vezan za stablo. Osim toga i noge i ruke su mu bile sputane. Njegova duga, smeđa kosa bila
je zamršena i neuredna i visila do zemlje. Po tome je bio sličan Winnetouu, a još više... Kolma
Puschiju, tom tajanstvenom Indijancu. Sličnost s tim čovjekom sada mi je naročito udarila u oči.

Po ostacima koji su svuda naokolo ležali, ustanovili smo da su Utasi jeli. Vjerojatno Old Surehand nije
ništa dobio. Bilo je isključeno da je naslutio naše prisustvo. On nije znao da sam navratio u Jefferson -
City i ondje čuo o njegovom planu pa odjahao za njim. Mogao sam mu sada dati znak koji je još
otprije poznavao. Međutim, bio sam toliko oprezan i to nisam učinio jer sam morao da vodim računa
i o jačini iznenađenja. Trebalo je računati i na to da bi nas njegovo iznenađenje izdalo.

Ležali smo duže od pol sata a da nismo čuli ništa važno. Indijanci su međusobno razgovarali, ali to nije
bilo ni od kakve koristi za nas. O svrsi njihova sadašnjeg pokreta nije bilo ni jedne riječi. Poglavica je
bio sasvim šutljiv. On se čak nije ni pokretao. Njegovo lice i pojava djelovali su kao da su iz drveta
izrezbareni. Jedino je u njegovim očima bilo života. S izrazom zadovoljene mržnje gledao je stalno u
zarobljenika. I Old Surehand je sjedio skoro nepomično, potpuno spuštenih vjeđa. Na njemu se
vidjelo s kakvim prezirom i ravnodušnošdu gleda na te ljude oko sebe smatrajudi da nije vrijedno ni da
okom trepne. Ako postoji riječ koja bi mogla da označi to njegovo držanje, onda je mogla biti samo
jedna: ponos!

Odjednom se iz daljine začulo zavijanje vuka, iza toga drugo, pa trede i četvrto zavijanje kao odgovor.
To je navelo poglavicu da prekine šutnju:

— Čuje li bljedoliki vukove? Svađaju se oko kostiju koje im je suri medvjed ostavio poslije svog
obroka.

215
Old Surehand nije odgovorio. Poglavica Utaha nastavi:

— Tako de se oni i sutra navečer svađati oko tvojih kostiju!

Kada je zarobljenik i dalje šutio, Tusahga Saritsch se bijesno okomi na njega:

— Zašto ne govoriš? Zar ne znaš da se mora odgovarati kada slavni poglavica postavlja pitanja?

— Slavan? Pshaw! — začuo se sada prezrivi glas Olda Surehanda.

— Sumnjaš li u to?

— Da. Nisam te poznavao dok te nisam ugledao. Tvoje ime još nijedan jedini put nisam čuo.
Kako onda možeš biti slavan?

— Zar je samo onaj slavan čije su ime tvoje uši čule?

— Onome koji poznaje Zapad kako ga ja poznajem,, tome je poznato ime svakog slavnog
čovjeka!

— Uff! Želiš da me vrijeđaš samo zato da te što prije ubijem! To se, međutim, nede dogoditi.
Morat deš da se ogledaš sa sivim medvjedom.

— Da to nije možda zato kako bi se kitio njegovim krznom, ušima, pandžama, zubima i hvalisao
se kako si ga ti ustrijelio!

— Šuti! Ima ovdje preko pedeset ratnika koji de znati da ga nisam ja ubio. Kako bih mogao da
govorim ono što si sada spomenuo?

— Kukavica je sposoban za svaku laž. Zašto me šaljete u »Dolinu medvjeda«? Zašto nedete i
sami da odjašete onamo?

— Pseto! Zar nisi i sam prisustvovao dogovoru i čuo svaku riječ kada smo o tebi raspravljali. Ti si
ubio oba naša ratnika, oca i sina koji su se zvali »Medvjeđi Zub« i »Medvjeđa Šapa«. Obojica su dobila
ta imena po tome što su ustrijelili modnog surog medvjeda krševite planine. Bili su to veoma slavni
ratnici ...

— Bili su kukavice! — upao mu je Old Surehand u riječ. — Kukavice koji su me s leđa napali!
Ubio sam ih u otvorenoj i poštenoj borbi jer sam se branio od njih. Da vas nije bilo u tolikom broju, i
to pedeset prema jednome, i da sam na ovu borbu bio unaprijed spreman, a ne napadnut s leđa,
drukčije biste se proveli!

— Svaki crveni čovjek poznaje bljedolike. Oni su krvožedni i grabežljivi kao divlje životinje te s
njima moramo tako postupati. Onaj koji misli da su vrijedni poštene borbe, toga oni ubiju. Ti si
bljedoliki, ali nasludujem da u tvojim žilama teče crvena krv. Takvi su ljudi od svih najgori!

Ove poglavičine riječi su me zapanjile. Old Surehand da ima crvene krvi u žilama! On nije po svojoj
vanjštini, a još manje po karakteru sličio melezu. No, meni se ved toliko puta učinilo, dok sam mirno
sjedio kraj njega i promatrao ga, kao da u njemu ima indijanske krvi. Samo što nisam mogao dokučiti
u čemu se to zapravo ističe. Sada je Utah otvoreno izrekao tu misao. Kada su ga sada Old

216
Surehanđove oči prostrijelile dubokim, suzdržanim žarom, bilo mi je barem jedno jasno: bile su to oči
Indijanca! Utah je nastavio:

— Smrt »Medvjeđeg Zuba« i »Medvjeđe Šape« mora se osvetiti. Mi te ne možemo odvesti u

logor našeg plemena kako bi ondje umro na stupu mučenja, jer je to i odviše daleko odavde. Zbog
toga smo ti namijenili drugu smrt: ubio si oba »medvjeda« i za uzvrat moraš i sam biti ubijen od
medvjeda. Da ne misliš da je u tome neki kukavičluk s naše strane?

— U tome ne, ali u samom načinu na koji ga želite izvesti.

— To nije kukavičluk, ved blagost prema tebi!

— Pshaw! Vi se ne usuđujete da odete dolje u »Dolinu medvjeda«!

— Čuvaj svoj jezik, pseto! Zar nije u tome veliko povjerenje koje ti ukazujem što demo te pustiti
dva dana, i to da sam odeš ujutro i da se navečer ponovo vratiš, samo zato što vjerujemo tvojoj
zadanoj riječi?

— Kakve veze ima to povjerenje s riječima koje si maloprije izgovorio u vezi s bljedolikima?
Zašto mi poklanjate to povjerenje?

— Zato jer Old Surehand održi ono što obeda. U tom je pogledu potpuno sličan Oldu Firehandu i
Oldu Shatterhandu.

— Zar ti poznaješ ta dva bijela lovca?

— Od njih još ni jednoga nisam vidio, međutim znam da ne bi nikada prekršili riječ. Isto to znam
i o tebi. Vi spadate u one rijetke bljedolike kojima čovjek može vjerovati i u koje može imati
povjerenja, iako ste vi, kao i ostali bljedoliki, neprijatelji Crvenokožaca. Misliš li možda da deš sv ojim
riječima modi da izmijeniš našu presudu?

— Uopde mi ne pada na pamet da u to povjerujem. I odviše vas dobro poznajem!

— Time si htio da kažeš da i mi znamo da održimo riječ. Naša odluka o tebi ostaje neizmijenjena.
Sutra ujutro, čim svane, pustit demo te na slobodu kako bi mogao otidi dolje u Dolinu medvjeda.
Dobit deš svoj nož i svoju pušku. Uveče deš se vratiti i slijededeg deš jutra smjeti ponovo da odeš kako
bi se uveče ponovo vratio. Ako za ta dva dana ubiješ četiri medvjeda i doneseš i njihova krzna, život
de ti biti poklonjen.

— Život da, ali ne i sloboda?

—- Ne. Bit deš slobodan tek onda kada s nama odjašeš i oženiš se jednom od naših kderi. Tvojom smo
krivnjom izgubili dva hrabra ratnika, a za uzvrat deš morati da budeš ratnik našeg plemena, samo ako
te medvjedi ne rastrgnu.

— To ne prihvadam. To sam vam ved nekoliko puta rekao.

— Vidjet demo. Mi demo te na to prisiliti!

— Pshaw! Old Surehand se ne da prisiliti!

217
— Ovoga puta deš popustiti! Ne bismo te mogli prisiliti samo ako prekršiš obedanje i ako se ne
vratiš. Mi međutim znamo da se to nede dogoditi. Jedino se onda nedeš vratiti ako te medvjeđe šape i
zubi rastrgnu.

— Well! Nedu biti rastrgan i vratit du se u svakom slučaju. Upravo ovdje duž ruba šume vodi
jedan puteljak preko dugačke uzvisine dolje u Dolinu medvjeda. Krenut du ovim putem, a istim du se i
vratiti. Ako se ipak ne vratim, hodete li tragati za mnom?

— Ne. Ako se ne vratiš, znat du da si mrtav i da su te divlje životinje proždrle.

— Moglo bi se desiti da me samo rane!

— Ne. Čovjek koji je toliko ranjen i nesposoban da se krede, bezuvjetno mora postati plijen
divljih životinja. Mi dakle nedemo tragati!

— Najzad reci istinu: vi se bojite surog medvjeda!

— Šuti! Zar nas nije više od pedeset ratnika?! Među nama nema takvog koji bi se ustručavao da
sam napadne grizzlvja. Zašto bismo se bojali kad nas je toliko? Čekat demo ovdje da vidimo hodeš li
donijeti četiri kožice, dvije za »Medvjeđi Zub« i dvije za »Medvjeđu Šapu«. Ako se živ vratiš a da ih ne
doneseš, bit deš strijeljan. Ako se ne vratiš, znači da si mrtav, i oba naša ratnika su osvedena. Tako je
bilo zaključeno i pri tome ostajemo. Ja sam govorio. Howgh!

Rukom je dao znak da više ništa ne želi slušati te se ponovo nasloni na drvo. Čekali smo više od četvrt
sata. Kada u tom vremenu ni jedan od njih nije otvorio usta, znali smo da više nemamo što doznati i
napustili smo, kako sam ved prije spomenuo, naše mjesto odakle smo prisluškivali.

Uništavanje naših tragova bilo je mogude zahvaljujudi vatri koja je gorjela kod Utaha. Bili smo li cem,
okrenuti prema vatri, priljubili smo se uz tlo i bilo je upravo dovoljno svjetla da izvršimo zadatak. Taj
je posao ipak iziskivao gotovo čitav sat vremena. Tada smo bili sigurni da se slijededeg jutra nede
modi ništa primijetiti što bi ukazivalo na naše prisustvo.

Upravo smo bili napustili guštaru paprati i namjeravali da još jedan komad otpužemo, i to do onog
mjesta gdje smo se mogli uspraviti. U tom času ustao je poglavica i izdao naređenja za nod. Čuli smo
da se sve vatre osim jedne imaju ugasiti, a oko nje ulogoriti svi Crvenokošci, i to u dvostrukom
obruču, a usred njih bit de zarobljenik. Osim toga bilo je naređeno da dvije straže neprekidno obilaze
oko logora, jer bi zbog blizine Medvjeđe doline lako mogao ovamo žalu tati koji grizzly.

Taj oprez je svakako bio na mjestu, pogotovo što je vedina Utaha imala samo lukove, strijele i koplja.
Za nas, međutim, taj oprez nije bio povoljan. Ako se odlučimo da Olda Surehanda još tokom nodi
oslobodimo, taj poduhvat de nam biti nevjerojatno otežan zbog dvostrukog obruča. Što se straže tiče,
bilo je malo vjerojatno da de nam uspjeti, pogotovo bez prolijevanja krvi. Oni su zbog straha od
medvjeda udvostručili svoj oprez. Da smo "Winnetou i ja ipak odlučili da ih na naš uobičajeni način
iznenadimo, morali bismo osim toga misliti i na to da de svi ostali zbog zabrinutosti spavati samo
lakim snom. Ovdje je bilo nemogude da se primijeni način kojim sam Apanatschku izbavio iz ruku
Osaga i kojim se Kolma Puschi poslužio oslobodivši nas zarobljeništva skitnica.

218
Izvršavajudi naređenja svoga poglavice, Utasi su bili tako bučni da nam je lako uspjelo da se neopazice
udaljimo. Winnetou je išao kraj mene a da nije ni riječi progovorio. Razmišljao je. Poznajudi ga dobro,
bio sam uvjeren da pred drugove nede izadi a da ne donese svoju odluku.

Nisam se prevario. Bili smo još prilično udaljeni od njih kada se zaustavio i rekao svojim odlučnim
uobičajenim načinom:

— Da li je moj brat Shatterhand uvjeren da se danas nede modi ništa poduzeti?

— Na žalost, da — odgovorio sam.

— Da savladamo stražu, to bi nam doduše uspjelo, ali kraj konja se nalaze još dvojica, a Utasi
spavaju lakim snom.

— Ako se odlučimo na borbu i izložimo svoje živote, tada možemo uspjeti. Ali ja nisam za to.

— Ni Winnetou. Što se može dobiti a da ne stavljam život na kocku, to treba i uzeti. Mi demo,
dakle, čekati do sutra ujutro.

— A onda demo odjahati natrag u Medvjeđu dolinu?

— Da, da govorimo s Oldom Surehandom.

— Kako de se iznenaditi i razveseliti kada nas tugleda!

— Bit de sav sretan! Međutim, s nama nede jahati.

— Nede. On de bezuvjetno održati riječ.

— Uff! Za jednog grizzlvja ved znamo gdje mu je brlog. Govori se kako se u Medvjeđoj dolini
može uvijek nadi po nekoliko medvjeda zajedno. Ako je to samo istina!

— To je izvanredna misao, dostojna moga crvenog brata!

— Tada bi Old Surehand mogao da donese kožice!

— Time njegov položaj ne bi bio mnogo izmijenjen. U tom slučaju bi mu bio poklonjen samo
život, a ne i sloboda.

— Moj brat je u pravu. Mi smo svakako prisiljeni da ga oslobodimo. S nama de modi da pođe
jedino ako dođe do kožica, inače ne. On nije obedao da de podi S njima i da de se oženiti jednom
njihovom ženom.

— Dobro, pođimo sutra da potražimo medvjeđe tragove! Upravo mislim na naše vlastite
tragove. Utasi de sutra preplaviti čitav park i otkriti mjesto na kome danas logorujemo.

— Uff! Ne smijemo ostati ovdje. Ali kuda da krenemo?

219
— Potrebno je da se klonimo parka i njegove okolice jer bi nam se ovdje tragovi sigurno
pronašli. Postoje samo dvije mogudnosti: ili demo odjahati dolje u tu dolinu iz koje su Utasi došli. To
je isključeno zbog mraka, a i zbog toga što se sutra ponovo moramo vratiti. Ili da odemo ponovo dolje
u Medvjeđu dolinu, gdje bismo odmah sutra bili na samom mjestu. To je pri sadašnjem mraku
naravno veoma teško, ali guduru poznajemo od danas. Budemo li konje vodili i usporili korak, to
demo lako izvesti. Nikako ne smijemo zaboraviti ni to da se grizzlyjev brlog nalazi blizu našeg puta.

— Ako nas dvojica jašemo na čelu, ostali su osigurani. Naši konji bi nas upozorili na blizinu
medvjeda. Protiv mraka postoji sredstvo. Winnetou je u gornjem dijelu gudure vidio jedno sasvim
osušeno smolasto stablo koje de nam poslužiti kao baklje.

— U redu! Znači, ponovo dolje u Medvjeđu dolinu?

— Da. Što se medvjeda tiče, njega ne bismo mogli čuti zbog žuborenja potoka, ali zato de nam
oči biti budnije.

— A šta je sa tragom koji demo ostaviti kad prijeđemo preko parka? Mi se sada ne možemo više
držati njegova ruba, ved ga moramo presjedi.

— Winnetou de ga izbrisati svojim debetom. Howgh!

Taj »howgh« je značio da je naš dogovor završen.

Pošli smo našim drugovima da im saopdimo koga smo vidjeli, što smo doznali i što smo zaključili. Svi
su bili spremni da učestvuju u oslobođenju, a naročito oni koji su se s Oldom Surehandom sprijateljili,
naime, Apanatschka, Dick Hammerdull i Pitt Holbers. Naš izvještaj je bio sasvim kratak. Oni su ga
htjeli čuti podrobnije, no Winnetou ih je odbio riječima:

— Moja brada neka čekaju dok budemo imali više vremena no što ga sada imamo. Prije svega
moramo izbrisati svoje tragove ovdje na ovome mjestu, a to iziskuje mnogo vremena.

On je preuzeo taj teški posao zajedno sa Apanatschkom i Matto Schahkom, jer je kod mene sagibanje
izazivalo bolove. Tada smo uzjahali te odjahali prečicom preko parka prema otvoru gudure s one
strane kojom smo danas bili došli. Jahali smo jedan za drugim, na indijanski način. Winnetou je bio
posljednji. Za svoj laso bio je privezao debe koje je vukao za sobom po zemlji kako bi zgaženu travu
ponovo ispravio. Kad smo stigli do gudure, sjahali smo jer smo sada morali da vodimo konje.

Winnetou je sada išao na čelu, a ja iza njega. Ostali su nas slijedili. Zbog medvjeda smo držali puške
spremne u rukama. Gore u parku bilo je zbog zvijezda nešto svjetlije nego prije. U duboko usječenoj
guduri je međutim vladala takva tama da sam jedva vidio Winnetouova konja, iako sam išao sasvim
iza njega da sam mu čak i rep mogao uhvatiti. Tu se pokazao Apačev neuropediv osjedaj za
orijentaciju u prostoru, kao i pronicljivost.

Napredovanje je bilo veoma otežano iako su nam se oči bile privikle na tamu. Jedina je olakšica bila u
tome što nam je puteljak kraj potoka bio poznat jer smo njime danas ved jednom prošli. Zuborenje
potoka pomoglo nam je na nekim mjestima da se orijentiramo. Konačno, nakon dugog vremena,
Winnetou se na čelu zaustavio i rekao:

220
— Ovdje, lijevo od mene, stoji suho smolasto drvo. Neka moja brada opipaju njegove grane i neka
odrežu one koje imaju mnogo smole, što de nam poslužiti kao baklje! Ja du dotle stražariti zbog grizzly
medvjeda.

Kako sam ja bio najbliži drvetu, bio sam prvi koji sam pronašao granu bogatu smolom i odsjekao je.
Kada sam je zapalio, sve je ostalo bilo lako. Ubrzo su svi bili snabdjeveni bakljama te smo krenuli dalje
držedi uzde preko ruku, sa svjetiljkom u jednoj ruci, a puškom u drugoj .

Za silaženje nam je, naravno, bilo potrebno mnogo više vremena nego za penjanje. Bio je to
izvanredno fantastičan prizor. Stigli smo do mjesta na kojem je Winnetou bio otkrio trag medvjeda.
Osvijetlio ga je. Nisu se vidjeli novi otisci. Vjerojatno se »Je vrem« još uvijek dobro osjedao u svom
brlogu, ili je pak bio toliko udaljen da nas nije mogao vidjeti ni čuti. Stigli smo dolje u dolinu a da nas
nije udostojio ni najmanjom pažnjom. Teškode još nisu bile prebrođene jer je bilo potrebno da
pronađemo pogodno mjesto za logorište.

Grane su izgorjele, i opet smo bili bez svjetla. Dolina je međutim bila široka te nam je sjaj zvijezda bio
dovoljan da se snađemo. Kako smo pretpostavljali da smo jedini ljudi ovdje u Kui -erant-yuawu, to
smo mogli da se odreknemo mjera opreza koje treba poduzeti ako se neprijatelj nalazi u blizini.
Prema tome nismo tražili mjesto za logorovanje pod stablima, uz rub doline, ved pod vedrim nebom, i
to u sredini gdje smo najzad i pronašli mjesto koje nam je odgovaralo.

Ovdje su bili nagomilani veliki blokovi stijena koje su sa tri strane okruživale prostor dovoljno velik za
nas i naše konje. Znači da smo morali čuvati samo jednu, i to slobodnu, četvrtu stranu. Šupljine među
stijenama bile su ispunjene kupinama, a među njima je bilo mnogo trave. Kako se na takvim mjestima
obično zadržavaju zmije, zapalili smo travu i vatra se brzo proširila i na glog, te nam je bilo
omogudeno da mjesto našeg boravišta podrobno pregledamo. Bilo je stvarno ovdje nekoliko zmija.
Ugledali smo kako bježe pred vatrom i pobili smo ih. Sada nam je logorište bilo očišdeno i mogli smo
bezbrižno da se smjestimo. Dvojica su morala da stražare. Mene su ponovo htjeli da poštede zbog
moje rane, međutim, ja to nisam dozvolio, ved preuzeo sa Hammerdullom prvu stražu koja je imala
da traje dva sata.

Sjeli smo jedan kraj drugog prema otvorenoj strani stijena i puške položili kraj sebe na dohvat ruke.
Naši drugovi su samo kratko vrijeme međusobno razgovarali te zaspali. Za to vrijeme sam debeljku
ispričao šta smo od Utaha doznali osluškujudi ih. Onda sam pošao do obližnjeg grma da nakupim
mladih grančica za hranu našim konjima. U tome nam je prošlo i vrijeme, a kada su prošla dva sata,
probudili smo Apanatschku i Holbersa koji su nas morali smijeniti. Slijededu su stražu imali preuzeti
Matto Schahko i Treskow, dok je četvrta bila određena za Apača, i to samog. Sam Winnetou bio je
više nego dovoljan da se brine o našoj sigurnosti.

Rado bih bio zaspao, ali u tome nisam uspio. Nije to bilo zbog groznice koja me nije tresla, ne, ved mi
je puls udarao brže nego obično; zašto, to nisam umio da objasnim. Ipak je to bilo u vezi s mojom
ranom.

Obojica stražara su sjedila tačno ondje gdje sam i ja sa Hammerdullom sjedio i tiho su razgovarali.
Krckanje grančica koje su konji jeli i povremeni topot kopita bili su jedini šum koji je remetio nodnu

221
tišinu. Zvijezde nad nama su sjale još jasnije nego ranije. Stijene, a isto tako i osobe i konji koji su se
među stijenama nalazili, mogli su se jasno razabrati.

Tada sam vidio da je Winnetouov vranac brzim i upadljivim pokretom podigao svoju glavu koju je
dotle držao spuštenu nad hranom. Odmah nakon toga primijetio sam i kod moga vranca isti pokret.
Oba konja su bojažljivo zafrktala i tako su se postavili da su njihove stražnje noge bile okrenute prema
meni. Osjetili su opasnost koja je dolazila s one strane gdje sam ja ležao. Čovjek to nije mogao biti jer
bi konji u tom slučaju tiše frktali, ne bi nas na taj način upozorili, niti bi bili tako bojažljivi. Osluhnuo
sam.

Ležao sam kraj otvora među stijenama koji je na početku bio ispunjen bodljama gloga, a iza vatre
slobodan. Sredom bio je samo toliko širok da je čovjek mogao kroz njega provudi samo ruku. Kod tog
otvora počelo je nešto s vanjske strane da grebe i straže, i to tako glasno i jako kako to ni jedan
čovjek ne bi mogao. Istodobno se začulo i ono glasno, ubrzano njuškanje, koje mi je bilo tako dobro
poznato, te sam smjesta skočio na noge, posegnuo za svojom puškom za medvjede i tiho došapnuo
poglavici Komanča: — Apanatschka, medvjed! Samo tihi budite, potpuno tihi i dođite bliže ovamo!

Winnetouov sluh je bio veoma osjetljiv te je u snu osjetio moj skok. Stajao je ved kraj mene sa
srebrom okovanom puškom u ruci.

— Jedan medvjed iza nas kraj stijene! — objasnio sam mu.

Ostali su i dalje spavali. Oni nisu ništa čuli, a mi smo smatrali za pametnije da ih ne budimo jer bi
možda digli galamu. To se moglo očekivati barem od Treskowa.

Apanatschka je sa Holbersom prišao k nama. Imali su odapete oroze. Winnetou ih je posavjetovao:

— Smijete pucati samo u slučaju potrebe. Za grizzlyja je Old Shatterhandova puška najbolja.
Prva dva hica su njegova. Tek tada dolazim ja na red. A vi dete pucati samo onda kada vam ja to
kažem!

Holbers je pomalo postajao uzbuđen. Upitao je:

— Da se možda nede pentrati preko ovih stijena?

— Nede — odgovorio sam. — Svakako de... ah, evo ga, ved je tu! Budite mirni! Pustite da ja
radim!

Na otvorenu stranu našeg logorišta dogegala se polako oko ugla neka tamna, teška masa. Bio je to
medvjed. Svoju je glavu opustio i njuškao po tlu. Naši su konji glasno zafrktali od straha. Oba naša
vranca okrenula su se, i to sa stražnjim kopitima spremnim za obranu. Pucati još nisam smio. Metak
mu mora probiti rebra i pogoditi srce. Zbog toga je bilo potrebno da se uspravi. Zato sam skočio
prema njemu kako bih ga primamio, a zatim sam se brzo povukao, jer je grizzly unatoč svojoj
prividnoj nezgrapnosti vanredno brza životinja.

Moja je namjera uspjela: tek što me je ugledao, ved se uspravio, i to samo na nekih šest koraka
daleko od mene. U tome je odjekno ved i moj hitac. Izgledalo je da je medvjed dobio metak sprijeda i
da de se prevaliti natrag. Međutim nije pao, ved se ljuljao amo-tamo i učinio još dva koraka naprijed.

222
Tada sam mu uputio i drugi metak koji ga je oborio. Ležedi na zemlji privukao je šape k sebi kao da
želi nekoga grliti i zadaviti. Još se jednom prevrnuo na jednu i na drugu stranu, rastvorio šape i
opružio se. Za sve to vrijeme nije ispustio ni glasa, a nije se čuo ni dah. Suri medvjed i nema pravog
glasa. Borba s njime vedinom se razvija nijemo i tiho, i upravo zbog toga čovjeka podilaze žmarci kad
se s njime bori, kao što je obično govorio moj stari Sam Hawkens. Uz gromoviti urlik lava lagodnije se
puca!

— Gotov je! — reče Winnetou. — Oba metka su mu probila srce. Samo mu se nemojte još
približiti!

Grizzlyjev život je žilav. On se zna katkad vratiti na nekoliko trenutaka.

Naravno, spavači su kod mog prvog hica skočili na noge. Matto Schahko je bio tih na način ponosnog
Indijanca. Treskow se bio povukao sasvim natrag, iako nije bio kukavica. Hammerdull se probio
između konja, stigao do mene te uzviknuo:

— Medvjed! Sto mu vragova, stvarno medvjed! Zbog spavanja mi je taj momak izmaknuo.
Nisam se zanio u san više od jedne minute, a on je stigao. Bio sam tako umoran! Ljutim se sam na
sebe. Bijesan sam! Objema pesnicama mogao bih sam sebe da Siduškam!

— Učini to, dragi Diče, učini to odmah! — posavjetovao ga je Holbers.

— Šuti, stara konjino! Da čovjek sam sebe išduška, potrebno je mnogo više spretnosti no što je ti
imaš! Nevjerojatno da se upravo meni tako nešto mora desiti! Ja sam van sebe, potpuno van sebe!

— Vrati se onda u sebe kako bi ponovo k sebi došao!

— Bilo da se vratim u sebe ili k sebi, svejedno je, samo da ta životinja nije bila tako glupa pa
došla onda kada sam ponovo zaspao! Ako u tog medvjeda nema više pameti, u koga bi je onda bilo,
pitam te?!

Koliko su god bile smiješne njegove riječi zbog ljutnje, ipak je ozbiljno mislio. Taj mali debeljuškasti
momak sigurno se ne bi bojao. On bi zaista pošao na medvjeda! Time, naravno, nije rečeno da bi ga
sretno i oborio. Nepromišljena hrabrost može lako da postane veoma opasna. Kako se Hammerdull
nije mogao ogledati sa živim grizzlvjem, on je i unatoč Apačevu upozorenju prišao mrtvome da nam
dokaže kako se ne boji. Okrenuo ga je na drugu stranu, što mu je uspjelo s velikim naporom, povukao
mu šapu i rekao:

— Mrtav je, Messieurs, sasvim mrtav, inače ne bi

dozvolio da to s njime činim. Predlažem da mu s tijela skinemo »rukavice« i »čizme« zajedno sa

cijelim njegovim krznom. U svakom slučaju o spavanju sada više ne može biti ni govora!

U tome je imao pravo. Kraj tek ustrijeljenog grizzlyja ne bi mogao ni jedan lovac da spava. Bila nam je
potrebna vatra te smo gotovo svi otišli da tražimo suho granje. Kada je vatra bila zapaljena, vidjeli
smo da je to bila medvjedica, teška skoro sedam centi i neobično lijep primjerak.

— Bit de to ona čiji smo trag vidjeli — rekao je Treskow.

223
— Nije — odgovori Winnetou. — Onaj trag je potjecao od mnogo teže životinje, i to od mužjaka.
Potražit demo ga čim stigne Surehand.

Sada su izvukli noževe kako bi ženki skinuli »rukavice« i »čizme« zajedno sa »lovačkim kaputom«. Svi
su se dali na posao osim Winnetoua i mene. Mi smo ih promatrali.

— Uff! — uzviknuo je Apač nakon izvjesnog vremena skočivši na noge i pokazujudi prema
otvoru.

— Tamo stoji mladunče!

Odsjaj vatre dopirao je izvan stijena i osvijetlio mladog medvjeda koji je stajao kraj grmlja s kojeg sam
nabrao zelenila za konje. Bio je velik kao pola teleta, jedino je bio deblji.

— Hura, bebi ove lady! — viknuo je Dick Hammerdull, skočio na noge i odjurio napolje ravno prema
medvjedu.

— Diče, Diče! — viknuo sam za njim. — Nemojte ga dirati; nemojte ga se dotadi! Životinja je
mnogo opasnija no što mislite!

— Gluposti, gluposti! Ved je moj, ved je moj! — viknuo nam je.

Da, imao ga je, ali i njega medvjed. Najprije ga nije htio pustiti, a zatim to nije mogao ni učiniti. Kako
su se uhvatili u koštac, to se nije moglo vidjeti. Valjali su se po travi, pri čemu je debeljko urlao;

— Jao meni! U pomod, u pomod! Ta me zvjerka ne pušta!

Apanatschka je s nožem u ruci pojurio prema tim gojaznim junacima. Lijevu je ruku zavukao između
čovjeka i životinje, a desnom je zamahnuo zadavši joj smrtni ubod. Mora da je dobro pogodio jer je
medvjed ostao da leži, dok se Hammerdull podigao i bijesno viknuo;

— Životinja jedna! Tako uobraženo živinče! Htio

sam ga uhvatiti živog, a on me ovako udesio! Morao sam upotrijebiti svu snagu samo da mu zube što
dalje držim od sebe! Zbog toga de biti ispečen i pojeden bio ili ne bio još na životu!

Uhvatio je »bebu« za jednu nogu i dovukao je do nas. Apanatschkin nož je dobro pogodio mladunče,
ravno u srce. Hammerdull nije baš najbolje izgledao.

Njegovo odijelo bilo je na mnogim mjestima raskidano, a lice izgrebeno. Ruke su mu krvarile, a i s
nogu su mu curile crvene kapi. Taj izgled njegova prisnog prijatelja sasvim je uzbudio dugonju
Holbersa. Umjesto da svoju ljubav iskaže riječima saučešda on je žestokim predbacivanjem dao
oduška svome bijesu:

— Šta si samo uradio! Kako li samo izgledaš! Jurnuo momak da uhvati živog grizzlvja! Takvu
glupost još nitko nije doživio! Šta da uradim s tobom? Zar je to tvoja ljubav koju si mi toliko puta
izjavljivao?

224
Zar nisi svjestan da takvim glupostima sasvim unesreduješ i sebe i mene? Zar, je tvoja koža stv orena
samo zato da je medvjeđe kandže nagrde? Šta stojiš ovdje i buljiš u mene! Govori! Kaži! Odgovori,
čovječe!

Hammerdull je stvarno stajao otvorenih usta i začuđeno zurio u svog prisnog prijatelja. Kakvog li
dugog govora! Riječi su mu naprosto izvirale iz usta. Nije mogude da je to onaj tihi, mirni, suhoparni
Pitt Holbers! Hammerdull je odmah kimnuo glavom i odgovorio:

— Pitte, stari Pitte, zar si to stvarno ti? Naprosto te ne prepoznajem! Odjednom si postao
govornik kakav se ni u najboljoj knjizi ne može nadi. Ti si se sasvim promijenio! Čovjeku se to čini
nemogude! Zar me zaista jako voliš?

— Naravno da te jako volim, glupače! A šta inače?! Zar da mi to učiniš i da te tako izgrebe! Kako
samo izgledaš! Pogledaj se samo u ogledalo! Ah, da, ovdje ga nema! S tobom čovjek ima samo
nevolje, brige i jada! A radosti? Pshaw! S tobom čovjek nema više nikakve radosti!

— Nemoj tako grditi! Svejedno je da li deš sa mnom doživjeti veselje ili jad, važno je da sa mnom
barem nešto doživiš! Tko bi mogao da pomisli da takvo kučence ima onoliku snagu!

— Kučence! Zar je grizzly kučence! Takvog te više ne mogu duže gledati. Zbog tebe me naprosto
oči bole od silnog jada i srdžbe! Kako ti je to tvoje staro drago lice unakaženo! Dođi, Diče, hajde sa
mnom do vode! Oprat du te!

Uhvatio ga je za ruku i odvukao do potoka koji je protjecao nedaleko od nas. Kada su se vratili, bio je
dragi Dick opran. Ogrebotine od kandži nisu se mogle sprati, a i njegovo odijelo od pranja nije postalo

čitavo.

— Zar vam taj čovjek ne sliči na skitnicu? — rekao je ljutito Pitt. — Molim vas, Mr. Shatterhande,
da mi učinite jednu veliku uslugu!

— Kakvu?

— U pregradi bisaga imate šivadi pribor. Molim vas da mi ga posudite jer du morati da mu
zakrpim prnje.

— Vrlo rado, uzmite ga, Pitte Holbersu!

Otišao je i donio ga. I tada ste mogli vidjeti kako se muči da udjene konac u iglu a da čitavih četvrt
sata ne može da pronađe ušicu. Najzad je taj dragi čovjek počeo da šije. Razdaljina između bodova
bila je kao i udaljenost između stabala u drvoredu. Poslije drugog udijevanja nije napravio čvor na
koncu pa je šio i šio naprazno, dok ga nisam upozorio na to da mu se konac stalno izvlači. Kasnije sam
ga naučio i tome da se jednom mjesto mora podšiti, drugo zašiti, a trede porubiti. Onda je bijesno
odbacio klupko i gurnuo mi nogu debeljka. Pružajudi mi iglu omaškom ju je žabo u moj prst i rekao:

— Evo vam vašeg krparluka, Sire! Napravite sami ako bolje umijete! Krpiti! Pošiti! Kakve li su to
rijedi? Kakvih sve bodova ima, Mr. Shatterhande?

— Lančanih, jednostrukih i dvostrukih mašinskih bodova, kao i uboda nožem i sabljom.

225
— Što se uboda nožem tiče, slažem se. S onim drugima mi ne dolazite blizu! Zakrpite tog
momka! Sit sam šivanja!

A kakve su bile posljedice? Sjedio sam skoro do zore i krpio kaput, hlače i prsluk tog debelog lovca na
medvjeđe »bebe«! U međuvremenu smo jeli medvjeđu pečenku. Šape, koje su poznate kao
najukusniji dio medvjeda, umotali smo da ih sačuvamo za kasnije, jer one tek onda postaju najslasnije
kada se u njima crvi zalegu. Pitanje je prija li to svakome?

Kada je počeo da svide dan, uzjahali smo Winnetou i ja konje, a Matto Schahkova tamnosmeđeg
ždrijepca vodili za uzde, te smo odjahali uz dolinu da dočekamo Olda Surehanda. Možda smo prevalili
dvije engleske milje kada smo s lijeve strane ugledali usjeklinu u dolini iz koje se morao da pojavi,
kako smo to jučer doznali prisluškujudi. Zaustavili smo se na priličnoj udaljenosti iza grma gdje smo
mogli da se pritajimo i konje da sakrijemo tako da nam ne bi izmakao oku.

Moglo se gore kod Utaha dogoditi nešto nepredviđeno, ili da je poglavica promijenio svoj plan. Zbog
toga smo i bili veoma radoznali hode li onaj koga čekamo dodi ili ne. Prošao je čitav sat, pa i više, kada
smo najzad ugledali prijeko čovjeka kako promiče među stablima. Nije izišao na čistinu te nismo
mogli jasno razaznati tko je. Ipak sam se usudio da glasno povičem:

— Mr. Surehande! Mr. Surehande!

Čovjek se zaustavio, ali samo začas. Ako je to on, sigurno de k nama požuriti, jer kao zarobljenik
Indijanaca morao je biti sretan da naiđe na ljude, pogotovo na takve koji ga poznaju. Ta se moja
pretpostavka obistinila. Kada sam ga zazvao po imenu i tredi put, žurno je iskočio između stabala i
pošao prema nama. Kako mu se nismo pokazali, zaustavio se na pola puta i doviknuo nam:

— Tko je u grmlju? Tko je spomenuo moje ime?

— Jedan prijatelj — odgovorio sam.

— Izlazite! Čovjek na Divljem zapadu mora biti oprezan.

Izišao sam iz grmlja. Winnetou je međutim još ostao skriven. Old Surehand me je smjesta prepoznao.

— Old Shatterhand! Old Shatterhand!

Pri pomenu moga imena i od radosnog uzbuđenja ispustio je pušku, pojurio prema meni raširenih
ruku, te me zgrabio i naprosto priljubio uz svoje srce.

— Kakva radost, kakve li srede! Moj prijatelj, Old Shatterhand, moj nekadašnji, a i sadašnji
spasilac!

Kod svake izgovorene riječi malo me je odgurnuo od sebe i ponovo zagrlio. Njegove su se oči iskrile,
obrazi su mu se žarili. Bio je presretan i sav uzbuđen, te nastavio:

— Tko bi mogao i pomisliti da se vi upravo sada nalazite u Rocky Mountainsu, i to baš ovdje u
Dolini medvjeda! Kako se samo veselim i kako sam sretan!

Postoji li neki naročiti razlog ili uzrok što ste krenuli ovamo?

226
— Da. Dolazim iz Jefferson-Citvja.

— O! Jeste li bili kod bankara? Da li vam je rekao da sam ovamo gore pošao?

— Da.

— I vi ste za mnom pošli?

— Naravno! Jefferson-City, Lebrumova točionica u Topeki, Fennerova farma itd.! Vidite da sam
tačno obaviješten.

— Hvala bogu! Hvala bogu! Spašen sam! I ne slutite što sam time htio redi. Treba da znate da
sam zarobljenik!

— Kod poglavice Tusahga Saritscha!

— Sta? Vama je poznato...? — iznenađeno upita.

— Na osnovu zadane riječi pušteni ste danas i sutra na slobodu! — nastavio sam smijudi se.

— Stvarno mu je poznato! — uskliknuo je.

— Da pribavite četiri kožice medvjeđa!

— Ali ... ali,... Sire ... recite mi najzad odakle to znate!

— Kada ste jučer u parku sjedili kraj vatre sa poglavicom, bili smo udaljeni od vas samo tri
koraka i iz paprati prisluškivali!

— O nebesa! Da sam to znao!

— Duli smo svaku riječ. Nije bilo mogude da vas još tokom nodi oslobodimo. Zbog toga smo se
još sinod unatoč mraku spustili dolje u dolinu da vas ovdje , dočekamo. Koliko se samo veselimo što
ste stigli!

— Rekli ste 'mi'! Niste govorili samo o sebi! Imali još koga ovdje?

— Da. Dođite da ga vidite!

Odveo sam ga iza grmlja. Ugledavši Winnetoua, kliknuo je od radosti i pružio mu obje ruke. Apač ih je
srdačno stisnuo i rekao mu u znak dobrodošlice:

— Winnetou se u duši veseli što je svoga brata Olda Surehanda ponovo susreo. Mislili smo da
demo ga sustidi tek dolje u parku San Louis. Međutim, naše veselje je još i vede što demo poglavici
Capote-Utaha modi da dokažemo da ni pedeset njegovih ratnika nije dovoljno da u svojim rukama
drže Olda Surehanda!

— Dao sam svoju riječ da du se vratiti! — oprezno reče Old Surehand. — Bez toga me ne bi
pustili da odem.

227
— To mi znamo. Nije potrebno da Old Surehand prekrši svoju riječ: on de se vratiti. Ali tada de se
Old Shatterhand i Winnetou također pojaviti kod Utaha i s njima koju porazgovoriti!

— Moram do sutra navečer da donesem četiri grizzlyja, inače mi je život u pitanju. Da li je i to

poznato poglavici Apača?

— Znamo. Old Surehand de odnijeti krzna. Da bi se to ostvarilo, neka mi dozvoli da se udaljim za

neko vrijeme!

Uzjahao je konja i ođjahao.

— Kamo je odjahao? — upitao je Old Surehand.

— Ide u potjeru za tragovima grizzlvja.

— Well. Hodemo li ga ovdje dočekati?

— Ne. I mi demo odjahati. Kasnije de nas pronadi.

— Od srca du rado podi š vama, ali ne smijem zaboraviti da mi je vrijeme jako dragocjeno.

— Zbog medvjeđih kožica!

— Da.

— Zato ima još vremena. Molim vas uzjašite ovog žđrijepca!

— S vama su tri konja. Zar niste sami? Ima li s vama još koga?

— Da. Naidi demo na znance.

Dok je Winnetou jahao uz dolinu, mi smo krenuli niz dolinu. Old Surehand je podigao svoju pušku
koja mu je maloprije od iznenađenja pala iz ruku. Primijetio je da je za njega bila spremna još jedna,
ali je. odustao da me bilo šta pita, jer mu ionako ne bih odgovorio. Približivši se logorištu, primijetio
sam da Hammerdull stoji blizu njega. I Old Surehand ga je opazio, prepoznao ga i upitao me:

— Da to nije onaj stari Dick Hammerdull, Mr. Shatterhande?

— Da — odgovorio sam.

— Onda je vjerojatno i njegovo drugo Ja, Pitt Holbers, među vama?

— Naravno! Njih dvojica su kuhani i pečeni i nerazdvojni.

— O, to je, dakle, ono iznenađenje koje me je čekalo! Hvala vam!

Ostavio sam ga u tom uvjerenju. Hammerdull nam je dotrčao u susret, zaustavio Old Surehandova
konja, pružio mu ruku i uzviknuo:

— Dobro došli, Mr. Surehande, dobro nam došli u ova stara brda! Nadam se da niste zaboravili
svog Dicka otkad se nismo vidjeli!

228
— O ne, dragi Hamemrdulle. Uvijek sam sa zadovoljstvom mislio na vas.

— Bilo to ili ne bilo sa zadovoljstvom, svejedno je, glavno je da ste Pitta Holbersa sačuvali u
svom srcu!

— Jasno da sam ga sačuvao!

— Dakle, znači obojicu?

— Svakako! Njega onako dugačkog, a vas debelog, kao što i jeste. Je li tako?

— Sasvim! Dođite i pogledajte tog starog, dobrog momka!

Odjahali smo do samog logora i tu sjahali. Hammerdull je odveo Olda Surehanda kroz otvor među
stijene i pobjedonosno uzviknuo:

— Pitte Holbersu, evo ti ga, tu je, stari rakune!

Doveo sam ti ga. Pruži mu ruku, samo mu nemoj pasti oko vrata, jer je teško čovjeku da se tebe
oslobodi.

Tim tvojim rukama možeš nekoga čak i dva puta obgrliti!

Old Surehandove oči su se u početku zaustavile samo na Holbersu. Kada mu se nakon toga pogled
zaustavio na Apanatschki, trgao se od iznenađenja.

— Apanatschka! Moj crveni brat Apanatschka! —

uzviknuo je. — To, to — to nikada ne bih pomislio!

Mr. Shatterhande, sada mi je tek jasno na kakvo ste iznenađenje mislili! Neka mi moj crveni brat
dozvoli da ga zagrlim!

Komančeve su oči zablistale od veselja. Raširio je ruke bez riječi. Na zajedničkom putovanju za Fort
Ter-ret su se zavoljeli i sada su jedan drugog pritisli na svoja srca. Zatim je pozdravio i Treskowa.
Nakon toga sam mu predstavio poglavicu Osaga. Ovaj mu je s uobičajenim dostojanstvom pružio
ruku, ljubazno mu je kimnuo i pokazujudi na medvjeđe kožice rekao mu:

— Moj brat Old Surehand mora Utasima da odnese četiri kožice?

— Da — odgovori upitani.

— Ovdje su ved dvije. Old Shatterhand je oborio

velikog, a Apanatschka malog.

— To ništa ne vrijedi. Ja ih lično moram ubiti.

Tada sam ga upitao:

— Zar je poglavica Utaha to izričito od vas zahtijevao?

229
— Nije, izričito nije. On, dakako, nije mogao da pretpostavi da du se na ovom mjestu susresti s
takvim pomagačima. Svakako je pretpostavljao i mislio da mu donesem kožice medvjeda koje du sam
ubiti.

— To što je on u sebi mislio ili pretpostavljao, baš nas se ništa ne tiče. Vi se imate pridržavati
tačno onoga o čemu se se govorilo.

— Bilo je rečeno samo toliko da mu donesem četiri kožice.

— Tada mu ih odnesite! Mislim da de se dvije još nadi.

— S ovom malom se možda nede složiti Tusahga Saritsch!

— Zašto?

— Zato što je od mladunčeta.

— To je kožica, čitava, neoštedena kožica, kojoj ništa ne manjka. On de morati da je primi.

— A ako to ipak ne učini?

— Tada demo ga prisiliti. Vi mu morate donijeti četiri kožice, a ovo je jedna od njih.

— Slažem se s vama u tome da se imam pridržavati samo golih riječi.

— Pa čak ni to! Postoji još i drugo shvatanje u vezi s tom stvari. Vi mu čak ne morate odnijeti ni
jedno krzno.

— Hm!

— Da; to nije teško uvidjeti. Sta de se desiti ako mu ni jedno ne odnesete?

— Bit du strijeljan.

— Onda mu ni jedno nemojte odnijeti! Pobrinut demo se da vas ne strijeljaju. Sto se tiče tih
Crvenokožaca, nemojte biti odviše zabrinuti! Sta su oni vama obedali? Za uzvrat što dete svoj život
četiri puta stavljati na kocku i ubiti četiri grizzlyja, poštedjet de vam samo život, ali vam nede pokloniti
slobodu. Zar je to pravedno?

— Svakako nije.

— Vi mu niste ništa drugo obedali osim da dete se vratiti. Tu svoju riječ morate održati, kao što
bih je i ja održao. Više od toga se od vas ne može očekivati. Sada nije ni prav o vrijeme da o tim
nepotrebnim stvarima raspravljamo. Uvjeren sam da ima nešto što vam je mnogo potrebnije.

— Sta to?

— Hrana.

— Imate pravo — odgovorio je smješkajudi se, — Za ova tri dana su me Crvenokošci dobro
pritegnuli i nisu mi dali ni zalogaja.

230
— Tada se najprije pošteno najedite! A ostalo demo vidjeti.

Iznijeli su pred njega jelo, i on je jeo s velikim apetitom, po čemu se moglo zaključiti da je tri dana
postio. Namjerno sam ga tako smjestio da me ne čuje, jer sam svom drugu morao nešto saopditi, š to
sam zapravo ved morao uraditi prije nego sam pošao da ga dovedem. Rekao sam, naime, da se pred
njim nikako ne spominje Tibo-taka, Tibo-wete, Wawa Derrick i myrtle-wreath. Za to sam imao svoj
razlog. Kada sam taj zahtjev postavio i Apanatschki, pogledao me je veoma čudnim, sanjalačko
ispitujudim pogledom, ali ništa nije rekao. Da se u njemu nije budila neka slutnja za koju sam vjerovao
da je jedino meni poznata?

Konje smo sada pustili da se slobodno kredu. Pasli su kraj vode, dok smo se mi okupili ispred stijena
kako bismo ih imali na oku da ih u slučaju potrebe zaštitimo svojim puškama. Sada su se prepričavali
lični doživljaji i događaji koji su se ticali sviju nas, ali ništa što bi bilo značajno za razvoj sadašnje
situacije. Izuzetak je bio jedino Old Surehandow izvještaj o tome kako je pao u ruke Utaha.

Na taj daleki put krenuo je sam i prije četiri dana ulogorio se kraj izvora u čijoj se okolici nije mogao
nadi ni jedan jedini trag čovjeka. Osjedao se sigurnim i zadrijemao je. Iznenada su ga probudila d va
Crve-nokošca, i to jedan stariji i jedan mlađi, s uzdignutim noževima. Klečali su kraj njega. Brzo je
skočio na noge, odbacio ih u stranu i izvukao revolver. Oni su se i unatoč tome ponovo bacili
noževima na njega, a on ih je radi svog spasa ustrijelio. Odmah nakon toga bio je opkoljen od pedeset
Crvenckožaca koji su ga toliko prikliještili da se i unatoč svojoj velikoj tjelesnoj snazi nije mogao
obraniti. Revolver su mu oduzeli, a njega oborili i vezali ga. Nije bilo potrebno da priča što je slijedilo.
Sve smo doznali jučer, gore u logoru Utaha.

U tom razgovoru je prošlo i vrijeme. Stiglo je i podne, a kratko iza toga dojahao je i Apač. Skočio je sa
konja i upitao me:

— Jeste li našem bratu Surehandu saopdili sve što za sada treba da zna?

— Da, sve — odgovorio sam.

— Da li je voljan da uzme dvije kožice?

— Da.

— Pribavit demo još i druge dvije. Neka me sada prate moja brada Old Shatterhand i
Apanatschka.

— Kamo?

— Da pronađemo brlog onog medvjeda čiji smo trag jučer vidjeli.

Tada Dick Hammerdull hitro upita:

— Zar ja nedu s vama?

— Ne. Gudura je pretijesna, a nepotrebni ljudi bi nam samo pravili smetnje.

231
— Dick Hammerdull nije nikada nikome bio na putu! Zar me smatrate za nekorisna momka ili za
kukavicu koji de se dati u bijeg čim se pred njim ukaže nos medvjeda?

— Ne, ali u Dicka Hammerdulla je i previše smjelosti. Svojom prevelikom hrabrošdu bi nam lako
mogao nešto pokvariti. 'Beba' stare medvjedice dala mu je veoma dobru lekciju.

— Bila ili ne bila lekcija, svejedno je. Obedavam vam da du je primiti k srcu!

Taj maleni momak molio je tako uporno da je Winnetou popustio u svojoj odluci:

— Pa neka pođe i moj debeli brat. Ali, bude li učinio kakvu grešku ili me ne posluša, nikad ga više
nedu sa sobom povesti!

Holbers i Treskow su morali da ostanu, što ih nije nimalo uvrijedilo. Matto Schahko, međutim,
nevoljko reče:

— Da ne misli možda Winnetou da je poglavica Wasaija odjednom postao nekoristan ratnik?

— Ne. Zar Matto Schahko ne zna zbog čega ga ovdje ostavljamo? Tko bi zaštitio naše konje ako
bi se za našeg odsustva pojavio neki medvjed, a možda čak i ljudi, neprijatelji!

Što se toga tiče, na Holbersa, a pogotovo na Treskowa, nismo se mogli dovoljno osloniti. Osaga se
osjetio počašdenim i ponosno odgovorio:

— Konjima se nede ništa dogoditi. Moja brada mogu bez brige biti!

Nas petorica smo uzeli puške i pošli. Nakon nekih deset minuta stigli smo do gudure i počeli se
probijati kroz nju. Put nas je vodio naviše i pazili smo da ne prouzrokujemo ni najmanji sušanj. Što
smo se više penjali, to smo oprezniji bili. Mali debeljko bio je drugi po redu, i to odmah iza
Winnetoua. Na njegovu licu se čitala samosvijest. Da je o tom licu ovisilo, svi bi suri, crni, mrki i drugi
medvjedi strugnuli ispred nas!

Stigavši do svog jučerašnjeg mjesta dobro smo pretražili našu stazu i naviše i naniže. Nije se ništa
primijetilo. Medvjed je nije bio prešao. Sada smo prešli potok i penjali se uz stjenovitu strminu,
Winnetou na čelu, a Hammerdull za njim, još uvijek drugi po redu. Naišli smo na gazove koje smo još
jučer ugledali. Oni su se sjedinjavali u izgaženu medvjeđu stazu koja je u oštrom uglu zaokretala iza
stijene. Winne-tou je nije odmah zaobišao. Glavu je proturio samo toliko da bi jednim okom vidio
drugu stranu. Ukočeno je zastao, ispružio ruku prema nama i dao nam znak da se ne mičemo. Bio
sam uvjeren da je ugledao medvjeda. Kada se ponovo okrenuo prema nama, cijelo lice mu je bilo
ozareno. ,

Uhvatio je Hamemrdulla za ramena i bez riječi ga povukao sasvim tiho, tiho, polako do ruba i pustio
ga da oprezno pogleda onamo. Mališan je odmah povukao glavu i dovukao se brzo do mene, a zatim
se povukao sasvim natrag i sada bio zadnji u redu.

Bio je samrtnički blijed! Sada sam i ja provirio preko ruba. U tom trenutku sam i sam zaključio da nije
nikakva sramota što je Hammerđull problijedio! Tvrdo utaban put vodio je između stijene i gustog
gloga do mjesta na kojem je kamenje sačinjavalo masivan zaštitni zid široko natkriljeni krov. Ondje je
ležao, zaštiden od vjetra i kiše, na zgrnutoj zemlji, travi i snopovima granja kralj surih medvjeda. Da,

232
taj je zavrijedio to ime, jer još nikada nisam vidio medvjeda takvih razmjera. Ovaj otac 'Jevrem'
sigurno je imao nekih četrdeset godina, a po krznu je mogao da bude još i stariji. Kakav trup, kakva
glava i kakvi udovi! Da sam i najsnažniji bivol, kidnuo bih pred njim. Spavao je. Kakva li je morala biti
ta grdosija kada se uspravi! Čovjeku bi koljena pokleknula!

Povukao sam se ponovo natrag i pustio da se i ostali dive toj muževnoj ljepoti i divnom profilu ovog
medvjeđeg Adonisa. Tada smo se okupili da se posavjetujemo. Old Surehand i Apanatschka su iznijeli
svoje prijedloge. Hammerđull je šutio kao zaliven. Winnetou me je gledao i sav se unio u moje oči. Taj
njegov pogled se ne da opisati i ostao mi je nezaboravan. Upitao me je:

— Postoji li u mom bratu Shatterhandu još ono staro povjerenje u mene?

Znao sam što je naumio i kimnuo sam.

— U mene, moju ruku, moj nož? — opet je upitao.

— Da.

— Hode li mi povjeriti svoj život?

— Da.

— Neka moja brada onda pođu sa mnom!

Odveo nas je natrag do gustog grmlja. Tamo se zaustavio i rekao:

— Sakrit du se iza ovoga žbunja. Old Shatterhanđ de mi dovesti medvjeda i s njime prodi kraj
mene. Ostala moja brada neka čučnu tamo prijeko iza onog kamena i paze šta de se tada odigrati! Old
Shatterhand i Winnetou su jedno te isto lice. U obojice je jedno tijelo, jedna duša i samo jedan život.
Njegov pripada meni, a moj njemu. Howgh!

— Šta namjeravate? — upita zabrinuto Old Surehand.

— Ništa što bi vas moglo zaplašiti — odgovorio sam mu.

— Nasludujem da se želite izložiti velikoj opasnosti!

— Nije tako, jer poznajem svoga Winnetoua. Uradite mirne duše ono što vam je naredio i
ponesite moje puške!

— Šta? Kako? Vi želite ostati nezaštideni?!

— Ne. Nezaštiden ni u kom slučaju nedu biti. Idite samo, idite!

Pošli su prema kamenju i šdudurili se iza njega. S nožem u lijevoj ruci zavukao se iza grma Winnetou
tako da se nije mogao vidjeti. Da se slučajno ne bih dovumio, došapnuo mi je:

— Vjetar je naš saveznik, a ako bi me medvjed ipak primijetio, ti deš ga prvi ubosti!

Ja se uopde nisam bojao. Nepoznata opasnost može čovjeka da uznemiri. Međutim, kada je ona
poznata i kada se s njome suoči, nestaje svaki nemir. I ja sam držao nož u lijevoj ruci i šmugnuo

233
natrag do ruba stijene. Provirivši iza nje, ugledao sam medvjeda kako leži isto onako kao i prije.
Vjerojatno je nodas imao bogati obrok pa je sada slatko spavao. Znao sam da mu je to posljednji san
prije smrti. Uzeo sam kamen, zakoraknuo oko ugla i bacio ga prema njemu. Bio je pogođen te je
podigao glavu. Male otrovne oči su me ugledale, zatim je, a da se nije ispružio ni protegnuo, skočio
takvom brzinom na noge u čemu ga čak ni tigar ni pantera ne bi nadmašili. Šmugnuo sam natrag oko
ugla, a zatim sam se, držedi ga na oku, povukao natraške prema džbunju iza kojega se nalazio Apač.
Sada se pojavio medvjed, i život mi je bio u pitanju. Ako posrnem ili padnem, sigurno sam izgubljen.

Sada se sva vještina sastojala u tome da medvjeda odmamim od Winnetoua i da ga onda zaustavim
kako bi se Apaču pružila prilika za siguran ubod. S onom tromo djelujudom lakodom, a koja je, osim
medvjedu, još jedino svojstvena slonu, slijedio me je polako i promišljeno kao što se činilo, a u stvari
veoma brzo i odlučno. Nikoga nije vidio osim mene i dolazio mi je sve bliže. To sam i htio. Kada sam
stigao do grma, bio je još svega osam koraka daleko. Potrčao sam brzo natrag. Sada je bio kraj žbunja.
Samo još jedan korak dalje, i ako ga tada ne uspijem zaustaviti, sa mnom de biti gotovo! Na svijetu
nema tog stvora koji bi odolio ogromnim šapama tog čudovišta. Po snazi je sigurno i daleko
nadmašivao i samog lava.

Dakle, ili — ili! Poskočio sam dva koraka naprijed i podigao ruku. Winnetou je ved bio istupio iza grma
i s izvučenim nožem stajao iza medvjeda. Ovaj se kod mog prividnog napada zaustavio i ustremio na
mene, i sada je bio za čitavu glavu viši. U tom mu je času Apač zabio nož, ali ne brzo i naglo, ved jako
oprezno, što je bilo potrebno ako je želio da ga tačno pogodi, naime između poznatih rebara, u srce.
Nož se zabio do samog drška, ali ga nije ostavio u tijelu, ved ga brzo izvukao da ne ostane bez oružja.

Čudovište se zaljuljalo kao da se misli srušiti, ali se potpuno neočekivano začas okrenulo i ispružilo
svoje šape prema Winnetouu koji je jedva uspio da umakne. Sada je njegov život bio u opasnosti, a ne
više moj. U trenutku sam se našao iza medvjeđih leđa, zamahnuo sam i zabio mu nož koji nisam
izvukao, ved sam smjesta odskočio natrag. Niti se povijao, niti zaljuljao. Stari 'Jevrem' stajao je
potpuno nepokretno. Čak mu ni glava nije promijenila položaj. To je potrajalo deset, dvadeset,
trideset, četrdeset sekundi. Tada se skljokao na istom mjestu kao da ga je pogodio nevidljivi željezni
čekid, i nije se više pomaknuo.

— Uff! Dobro je pogođen! — rekao je Apač dok mi je pružao ruku. — Taj se više nede podidi!

— Ja sam samo pomogao — odgovorio sam. — Mora da se srce ovog diva nalazi u
desetorostrukoj kesi. Potrebna je snaga da se u njega zabije oštrica. Umalo što te nije zgrabio!

Eto pred nama hrpe mesa, teške sigurno kakvih deset centi! Iz tog momka izbija takav vonj da čovjek
izgubi svaku želju za njegove šape. Životinje grabljivice iz porodice mačaka obično šire oko sebe
mnogo prodornji vonj nego medvjed. Ovaj je bio izuzetak.

Sada su nam i drugovi prišli. Ispružili smo grizzlyjevo tijelo, i tek smo sada mogli da se divimo
njegovim strašnim razmjerima i da mislimo šta bi od nas bilo da se nismo mogli pouzdati u svoje
oštrice.

— Ovako ja nisam zamišljao — rekao je Old Surehand. — Da se na takvo čudovište krene samo
nožem, to znači poigrati se životom. Nisam slabid niti kukavica. Ne bih se ipak usudio da to uradim!

234
— Moj se brat vara — odgovorio je Winnetou. — Dobar nož i sigurna ruka često više vrijede
nego jedan pogrešno upudeni metak. Nije svaki medvjed tako snažan kao ovaj ovdje!

Apanatschka ništa nije rekao. Sav udubljen u misli promatrao je mrtvu neman i s očima punim
divljenja izvukao moj nož. Ali je naročito glasan bio Dick Hammerdull. Pogledao je rane i rekao:

— Jedna do druge! Messieurs, recite mi kako čovjek može znati u koje mjesto mora zabosti nož?

— Zato ne postoji nikakvo određeno pravilo, ved treba od oka odmjeriti — odgovorio sam. —
Svaki medvjed nije jednako građen, a i kakvoda krzna može biti često sudbonosna.

— Hm! A ako bi čovjek u rebro pogodio?

— Onda je promašio i za uzvrat bi bio vjerojatno brzo skalpiran.

— Hvala! Tada ipak više volim svoju pušku! Da se jednom rukom može polako napipati mjesto, a
drugom ubosti, tada bih i ja pokušao!

— Borba sa grizlvjem nije nikakvo klanje svinje!

— To sam vidio! No sada mi recite šta de biti s ovim dragim ocem Jevremom'?

— Skinut demo mu krzno i ostaviti ga da leži.

— A meso?

— Hvala! Čovjek bi ga morao žvakati kao da ima donove pod zubima. Požurimo se, jer izgleda da
Winnetou ima još neki drugi posao za nas!

— Moj brat Shatterhand je pogodio — kimnuo je Apač.

— Postoji li još koji trag grizzlvja?

— Da, ali veoma daleko odavde, i to na samom gornjem kraju doline.

— To sam i mislio. Grizzlv ne mogu da žive tako zbijeno kao dabrovi ili prerijski psi. Šta misli moj
brat Winnetou: hodemo li biti gotovi još prije nodi?

— Mislim da hodemo. Konji de nas brzo odvesti tamo.

— Smijem li opet s vama podi? — upitao je Hammerdull

— Ne — odgovorio sam. — To nikako. I prema Matto Schahku moramo imati obzira. Smatrao bi
za uvredu ako ga ponovo isključimo. Imajte na umu da je on ved sedam surih medvjeda oborio.

— Isključili ga ili ne, svejedno je, glavno je da smije sudjelovati. Rado se povlačim.

— Bilo rado ili ne bilo, svejedno je, samo ako morate, onda morate! — oponašao sam ga. —
Otrčite do logora i dovedite konja da ovo teško krzno ne nosimo!

235
Poslušno je krenuo. Vratio se i poveo svoju staru kobilu, a također i Pitta Holbersa. Kobilu je ostavio
na putu, dolje kraj potoka, dok su se on i Pit Holbers pentrali uz stijenu k nama. Tada reče
Hammerdull:

— Evo konja kojega ste tražili, Mr. Shatterhande.

Mi smo ved završili posao skinuvši i ovom medvjedu 'rukavice', 'čizme' i 'kaput'. Zbog toga sam
naredio:

— Evo, odnesite ovu kožicu do konja.

— Sta? Do moje kobile? — upitao je smješkajudi se HammerdulL — Nju sam doveo samo zbog
sebe, a ne zbog krzna.

— A tko de ga nositi?

— Konj kojega ste tražili, Mr. Shatterhande, naime, ova kljusina ovdje, Pitt Holbers, taj stari
rakun.

Dobrome Pittu je tek sada sinulo zašto ga je njegov debeli prijatelj poveo sa sobom. Bijesno se
okomio na njega:

— Sta ti na pamet pada! Mislio sam da je meni pripala čast da prvi među nama vidim tog
medvjeda! Umjesto toga ti se sa mnom ponovo šegačiš!

— Nemoj se toliko žestiti, dragi Pitte! Zar nisi stvarno prvi kojemu se pružila prilika da vidi
medvjeda?

— Samo njegovu kožu nedu tegliti!

— Dobro, bit du uviđavan jer ti je ionako dosta vlastite kože koju moraš da tegliš. Dakle, skokni
samo prijeko do konja!

Dok su se oni polako natezali oko teške kože, mi smo bili daleko odmakli. Stigavši u logor, rekli smo
Mattu Schahku da de sada pojahati s nama. On je to smatrao za sasvim razumljivo. Treskow,
Hammerdull, Holbers i Apanatschka morali su da ostanu kraj kožica.

Sada smo jahali uz dolinu, prema mjestu gdje smo se bili susreli s Oldom Surehandom. Winnetou
nam je samo govorio o dužini puta koji smo imali da prevalimo, a ničim nije nagovještavao
pustolovinu kojoj smo u susret išli.

Dolina je bila neobično dugačka. Što smo se više uspinjali, to se sve više sužavala. S vremena na
vrijeme znali smo naidi na bivole, lbilo pojedinačno ili pak na čitava krda. Još nije bilo stiglo vrijeme
njihove jesenje selidbe te ih nije bilo u vedim skupinama. Ove se životinje uopde ne boje ljudi i zbog
toga nisu pred nama bježale, ved su nas samo zaobilazile. Po tome smo zaključili da ih tok om ljeta ni
jedan lovac nije uznemiravao. Bilo je čak starih bikova koji nisu ni skrenuli u stranu, ved su čudnovato
buljili u nas i samo pokatkad izazivački sagnuli glavu s jakim rogovima dok nismo kraj njih prošli.
Jasno, u svima nama budila se volja za lovom. Morali smo se toga odredi jer nismo imali vremena, a
osim toga imali smo i suviše medvjeđeg mesa.

236
Zapadnjak nikada ne ubija životinju ako mu njezino meso u stvari nije potrebno. Isto tako nije tačna
tvrdnja da su Indijanci za vrijeme dviju seoba bivola znali da prirede bespotrebni pokolj bizona. Svaki
je Crvenokožac veoma dobro znao da za njega nema života bez tih čopora i da bi morao propasti. On
je zbog toga uvijek pazio da nikada ne ubije više nego što mu je za život potrebno. Bijelac je jedini
krivac tome što bizoni danas izumiru. Znala su se na primjer orga¬nizirati čitava društva takvih
»lovaca koljača«. Iznajmljivah su vlakove, koji su se morali zaustaviti ondje gdje bi u preriji naišli na
krdo bivola. Iz čiste koljačke pohote otvarah su vatru iz vlaka na životinje dok se ne bi zasitili pucanja.
Tada bi se vozili dalje da se kod slijededeg krda opet zaustave. Njih nije bila briga jesu li pogođeni
bivoli ubijeni ili ranjeni. Ranjene životinje su se vukle dalje dok ih je snaga nosila, pa se srušil e da ih
kasnije strvinari i vukovi rastrgaju. Na ovakav je način, iz čiste krvožednosti, bilo ustrijeljeno i smrtno
ranjeno na hiljade i hiljade bizona i na milijuna centi mesa je sagnjilo a da nitko od toga nije imao ni
najmanje koristi. Često sam nailazio na mjesta na kojima su se dogodili takvi pokolji i gdje sam vidio
velike gomile posivjelih kostiju. Nikada nitko ni kožice ni rogove nije ponio sa sobom.

Svakom se pravom Zapadnjaku moralo stegnuti srce kada se našao pred prizorom koji je pružalo
ovakvo groblje bivola. Što su Indijanci o tome mislili i govorili nije teško pogoditi! Među njima je
vladalo mišljenje da vlast ne samo što dozvoljava da se takvi nitkovski pokolji organiziraju ved ih čak i
potpomaže da bi ljude crvene rase što više izložiti gladi, a što bi opet ubrzalo istrebljenje
Crvenokožaca. Kada bi crveni čovjek pokušao da se suprotstavi takvom podlom uništavanju, bio bi
bezobzirno ustrijeljen kao i bivol.

Gdje li su sada bizoni, a gdje ponosni, viteški crveni i bijeli lovci? Tvrdim da od on ih Zapadnjaka o čijim
se djelima i doživljajima prepričavalo kraj svake logorske vatre danas nije nijedan živ. 'Njihove su kosti
razasute i kada bi motika ili ralo slučajno iskopalo iz zemlje napola istrulu lubanju, jedno je sigurno da
je to mjesto bilo nekada poprište podmuklog prepada ili očajničke borbe, jer je i ovdje, kao i u svim
ostalim krajevima krvlju natopljenog Zapada, nemilosrdna sila rušila pravdu.

Iako nismo sporo jahali, ni nakon jednog sata još nismo stigli do kraja Kui -erant-yuawa. Najzad je
Winnetou zaustavio svoga konja i rekao:

— Samo još dvije minute i stidi demo do onog mjesta gdje je Winnetou pronašao oborenog
bivola. Grizzlv ga je oborio. Pobjednik je pojeo samo malo mesa i prelomio mu kosti s moždinom koju
je isisao. To radi samo suri medvjed. Njegov je trag vodio do ruba doline i još malo uzbrdo.

— Da li je ondje Winnetou pronašao njegov brlog? — raspitivao se Old Surehand.

— Ne. Nisam ga htio uznemiravati, ved sam samo trag istražio kako bi moja brada mogla da se
pohvale da su ubili grizzlvja. Mislim da sam pravilno postupio!

— Da, to je pravilno! Kada im pokažem krzna, želio bih da sam sebi kažem kako sam barem jednoga
ulovio.

— Da li Old Surehand želi da tog grizzlyja samce njemu prepustimo?

— Da; zato vas molim!

237
— Neka bude njegov! Da li želi Old Shatterhandovu pušku za medvjede?

— Ne. Ja se mogu u svoju pušku pouzdati.

— A šta du ja pri tome uraditi? — upitao je poglavica Osaga. — Zar da se o Mattu Schahku priča
kako su u njegovu prisustvu bila oborena četiri medvjeda a da nije ni prstom maknuo?

— Imat de i moj crveni brat posla — odgovorio je Winnetou. — Šta, to de se ved pokazati kada
pronađemo grizzlyja. Zaustavit demo se u blizini i... uff,, uff!

Razgovarajudi mi smo nastavili da jašemo. Winnetou je odjednom zaustavio svoga konja, ispružio
ruku upozorivši nas na nešto ispred nas. Na nekih hiljadu koraka ispred nas ugledali smo grizzlvja
kako na lijevoj strani doline izlazi između stabala i kako je usitnio ravno preko otvorene čistine. Glavu
je spustio do zemlje i nije gledao ni desno ni lijevo. Samo da ju je malo okrenuo prema nama, sigurno
bi nas primijetio. Nanjušiti nas naravno nije mogao jer je zrak strujao niz dolinu.

— Sada u po bijela dana! — reče Old Surehand, — Mora da je momak ogladnio!

— Da — kimnuo je Winnetou. — To što je sada napustio svoj brlog znači da mu se otvorio

apetit; osim toga ovaj kraj ved dugo nije posjetio ni jedan lovac.

— A gdje je onaj bivol? — raspitivao sam se.

— Moj brat ga s ovoga mjesta ne može vidjeti jer ga pred nama zaklanja ono malo grml je —
odgovorio je Apač.

— To što se taj medvjed i unatoč svojim navikama sada pojavio, uštedio nam je mnogo
vremena. Ne moramo za njim idi u potragu. Sjašimo i privežimo konje. Grm o kojem je Winnetou
govorio omogudava nam da mu se približimo a da nas ne primijeti

— Neka moja brada samo još časak pričekaju. Imam jedan prijedlog — rekao je Osaga dok smo
silazili s konja.

— Kakav? — upitao je Old Surehand.

— Nemam ništa protiv da moj brat Surehand obori tog grizzlyja. Jedino vas molim da mi
dozvolite da u tome učestvujem!

— Na koji način?

— Dick Hammerdull mi je ispričao kako su Old Shatterhand i Winnetou ubili svoga. Želim da na
isti takav način zajedno s Oldom Surehandom ubijem tog medvjeda.

— To je i odviše smjelo!

— Nije.

— Ipak! Nisam siguran da du ga nožem odmah pogoditi tako da padne. Da li je možda Matto
Schahko u tome siguran?

238
— Ni ja do sada još nikada nisam ubio sivog medvjeda nožem. Ja nisam ni mislio da se noževima
poslužimo. Može li se Old Surehand pouzdati u svoju pušku?

— Da.

— Onda demo lako ubiti medvjeda. Moj de se brat sakriti s puškom, a ja du mu dovesti životinju
isto onako kao što je to uradio maloprije i Old Shatterhand.

— Nemam ništa protiv ako Matto Schahko želi da se toga poduhvati.

— Ne stavljam na kocku ništa ako se metak zabije ondje gdje mu je mjesto.

— Pshaw! Valjda ne mislite da de promašiti!

— Da li se s time slažu Winnetou i Old Shatterhand?

Naravno, mi smo se složili. Zbili smo konje i privezali ih za kolčide. Jedan za drugim krenuli smo prema
naznačenom grmu. Stigavši onamo, ugledali smo na nekih stotinu koraka ispred sebe grizzlyja kraj
bivola. Bio nam je okrenut leđima i svojim šapama kopao po mesu kako bi ga skinuo s kostiju. Osim
mozga, koščana srž je najveda poslastica za surog medvjeđa. Na nekih trideset koraka pred nama
ležala je stijena toliko velika da se iza nje mogao sakriti i čovjek. Osaga je pokazao na nju i rekao:

— Neka se moj brat Surehand pritaji iza onog

kamena. Ja du pridi medvjedu i dovesti ga. To nede biti teško. Bit de to dječja igrarija.

Matto Schahkovo mišljenje isto je tako malo oduševilo mene kao i Winnetoua. Razmak između
medvjeda i stijene bio je prevelik. Međutim, mi smo šutjeli kako ne bismo povrijedili Osagin ponos.

Svoju pušku je ostavio kod nas, legao na zemlju i otpuzao do stijene koja mu je po služila kao zaklon
od medvjeda. Old Surehand ga je slijedio, sasvim razumljivo s puškom, i to na isti način. Stigavši do
stijene, Old Surehand je ostao ondje da leži, dok je Osaga otpuzao dalje.

Medvjed još uvijek nije primijetio što mu se sprema. I unatoč velikoj udaljenosti čuli smo kako zubima
lomi kosti. Matto Schahko je puzao naprijed, sve dalje i dalje. To je bilo više neoprezno negoli hrabro.

— Uff! — rekao je Apač. — Moramo da držimo

spremne svoje puške. Poglavica Osaga ne zna dobro da odmjeri svoj put!

Čak ni ja nisam mogao da shvatim Matto Schahka. On uopde nije računao sa grizlvjevom hitrinom. Od
Olda Surehanda bi se smio udaljiti samo toliko da ga grizzly ne sustigne kada se bude povlačio.
Umjesto da svrati grizzlvjevu pažnju na takvoj udaljenosti s koje bi se mogao prije njega povudi do Old
Surehanda, puzao je sve dalje i dalje! Tada je Winnetou prinio obje šake ustima i viknuo:

— Zaustavi se, Matto Schahko! Zaustavi se i ustani!

Osaga ga je čuo i ustao. Medvjed ga je također čuo

239
i okrenuo se na onu stranu odakle je dopirao glas. Ugledao je Indijanca i smjesta otkasao prema
njemu. Sada i sami možete lako zamisliti težinu situacije, jer je kas grizzlyja istovjetan s galopom
konja. Matto Schahko mu se bio približio na dvadeset koraka, što znači da j e pri povratku imao da
prevali pedeset da bi stigao do Olda Surehanda. Medvjed ga je morao prije toga stidi. Osim toga
trebalo je uzeti u obzir i to da ga Old Surehanđ mora pogoditi u prsa ako ga misli oboriti, a ne samo
raniti. Bilo je potrebno da se čeka na momenat kada se uspravi. Doviknuo sam mu sada brzo:

— Samo nemojte pucati, Mr. Surehande! Ja du zaštititi Osagu!

Podigao sam svoju pušku za medvjede i čekao. Matto Schahko sigurno još nikada u svom životu nije
izveo takve skokove kao sada. Međutim, to je bilo uzalud. Grizzlv mu se brzo približavao.

— Matto Schahko, skreni u stranu! — doviknuo sam mu.

On i medvjed nalazili su se u istoj liniji dolazedi prema nama. Zbog toga na životinju nije nitko mogao
da puca a da ne pogodi čovjeka. On, međutim, nije obradao pažnju na moje upozorenje, ved je jurio
ravno dalje. Tada sam iskočio iza grma nešto više naprijed i ponovo ga opomenuo. Medvjed je sada
bio samo tri koraka iza njega. Sada me je razumio i brzo skrenuo u stranu. U tom času mi je cilj bio
slobodan i medvjed je dobio metak od mene. Time sam spriječio da ga dalje goni. Jasno, taj hitac nije
bio smrtonosan. Želio sam samo da zaustavim grizzlyja, i to mi je uspjelo. Medvjed se zaustavio i
pustio Osagu da umakne. Glavu je okretao sad amo sad tamo, vidio je da mu teče krv te podigao šapu
prema rani koju mu je prouzrokovao moj metak ispod vrata. Old Surehand je iskoristio taj momenat i
podigavši se iza stijene, smjelo zakoraknuo prema medvjedu. Razmak je iznosio oko deset metara.
Grizzlv ga je vidio kako dolazi i uspravio se. Old Surehand je i dalje išao naprijed uputivši mu prvi, a
nakon nekoliko koraka i drugi metak ravno u prsa. Onda je odbacio pušku i izvukao nož. Sredom taj je
oprez bio suvišan jer je i tom ocu »Jevremu« bilo dosta. Srušio se, prevrnuo se nekoliko puta, grčevito
trzao šapama, a onda je duša otišla u vječita lovišta, dok mu je tijelo zajedno sa krznom pripalo nama.

Sve se to tako brzo odigralo, jer od Winnetouova upozorenja do ovog časa nije prošlo više od jedne
mi¬nute. Matto Schahko stajaše pred nama bez daha, dok su mu se grudi duboko nadimale.

— U... u... umalo da me to nije stalo života! — dahtao je.

— Zašto je moj brat bio tako neoprezan! — odgovorio je Apač.

— Neoprezan? Zar ja?

— Da! A tko inače?

— Ti! Winnetou!

— Uff! Ja da sam bio neoprezan?

— Da. Da mi nisi prije vremena doviknuo, medvjed ne bi na mene obratio pažnju! To je tačno!

240
Smiješedi se Winnetou ga je jedan trenutak pogledao, ali mu ništa nije rekao, ved se ponosno
okrenuo od njega.

— Okrenuo se! Zar nisam u pravu? — upitao me je sada Osaga.

— Poglavica Osaga nije u pravu — odgovorio sam.

— Old Shatterhand se vara! Zar je Winnetou morao da skrene medvjedu pažnju na mene?

— Da. Ti si zato i otpuzao do životinje da bi skrenuo pažnju na sebe.

— Samo ne tako brzo!

— Ne tako brzo? To je trebalo da bude ranije, mnogo ranije! Trebalo je da ustaneš mnogo prije i
da izazoveš medvjeda. Tada ne bi mogao da krene tako brzo za tobom, a osim toga Old Surehandu
veselje ne bi bilo pokvareno.

— Ja da sam mu pokvario veselje? Čime?

— Hicem koji sam morao opaliti kako bih ti spasio život. Ta životinja je dobila metak od mene
prije no što ju je Old Surehand oborio. Zar da se zbog toga ne ljuti?

— Uff, uff! Da, na to nisam mislio.

— A sada misli na to da si se Winnetouu morao zahvaliti umjesto što si mu predbacivao! Da te

nije upozorio i da si se još više približio medvjedu, vjerojatno sada više ne bi bio na životu.

Ja sam ga sada ostavio i pošao grizzlvju gdje su se "Winnetou i Old Surehand spremali da mu skinu
krzneni kaput«. Ovaj »otac Jevrem« bio je u najboljim godinama, ako se mogu poslužiti tim izrazom.
Ponijeli smo sa sobom njegove šape, a oba njegova stražnja buta smo odsjekli. Trebalo je da se
snabdijemo što vedom količinom mesa. Očekivali smo da de se ono gore u svježim brdima dobro
održati.

Sada smo i četvrto krzno imali i mogli smo da se vratimo u logor. Četiri medvjeda tokom jednog
dana! Bio je to veoma rijedak lovački podvig, iako je među njima bilo i jedno mladunče. Uzevši u obzir
da među nama nitko nije bio ozlijeđen, to je bio uspjeh kakav se teško može postidi na bilo kojem
drugom mjestu osim u ovom zabačenom Kui-erant-yuawu, gdje je samo rijetko svradao koji bijelac!

Bilo je ved kasno popodne kada smo stigli u logor. Trebalo je donijeti zaključke za idude veče. Old
Surehand je doduše imao dva dana roka. Nama međutim nije bilo ni na kraj pameti da nepotrebno
stratimo jedan dan. Što smo mogli da poduzmemo u vezi s njegovim oslobođenjem, to je trebalo još
danas da se uradi, ali šta i kako, to su bila najvažnija pitanja.

Old Surehand ni u kom slučaju nije mogao da odnese sam kožice gore u park. Bilo je potrebno da ih
na svoje konje natovarimo. Mi nismo smjeli da krenemo gore onim putem kojim je on sišao jer bi nas
Utasi ugledali. Izabrali smo za uspon guduru gdje smo ustrijelili onog velikog, starog »oca Jevrema«.
Taj put de nas najprije odvesti do sjeverozapadne strane parka, isto kao i jučer. Winnetou se odšuljao
naprijed kako bi nas mogao upozoriti u slučaju da su neki od Utaha zalutali u tom pravcu.

241
Dick Hammerdullu taj uspon nije bio lak. Sasvim je razumljivo da nije ostao bez primjedbe. Cuo sam
slijededi razgovor:

— A sada demo jednu zasvirati tim crvenima. U koji instrumenat umiješ ti da sviraš, stari Pitte?

— U najdužu jerihonsku trubu — odgovorio je ovaj.

— Da, tačno je. Ti umiješ da sviraš u sve što je dugačko, samo ne u sebe! Rado bih čuo zvukove
te stare oboe!

— Trzaj po vlastitim žicama, stara gitaro! Ti si razdešen!

— Bio ili ne bio razdešen, svejedno je, ali bi danas rado slušao samog sebe. Tri ogromna
medvjeda i jedna 'beba' uz to! Toga još nije bilo; tako šta se još nije dogodilo!

— Da, i svu si četvoricu sam oborio!

— Ne rugaj se! Da ti možda nemaš na duši njihovu smrt?

— Ne. Ja se s njima i ne šepirim toliko koliko ti!

— To du ti rado povjerovati. Kako bi i mogao da se šepiri ovako dugačak skelet kao što si ti?
Uostalom, ja sam samo nabrajao događaje i rezultate današnje svjetske historije koja još nije
okončana. Sada tek ima da nastupi užasan strah koji demo tamo gore Utasima utjerati u kosti.

— Uff! Oni de se sigurno prestraviti, naročito od tebe!

— U svakom slučaju više nego od tebe! No sada šuti jer smo blizu cilja!

Kada smo stigli gore, ved je pao takav mrak da nismo mogli otkriti trag na osnovu kojeg bismo mogli
utvrditi da li su Utasi svojim krstarenjem čak ovamo doprli. Put nam je još od jučer bio poznat. Kako
nismo jahali, ved vodili konje, stigli smo lako do one visoke skupine stabala kraj koje su jučer čekali
drugovi Winnetoua i mene dok smo bili kod Utaha da ih prisluškujemo.

Konje smo morali ovdje da ostavimo jer da smo ih poveli bliže Utasima, lako bi nas mogli odati.

Prišli smo sasvim blizu logorske vatre Crvenokožaca pazedi da se ne izložimo opasnosti i da ne
budemo otkriveni. Ponijeli smo i kožice i ondje ih položili na zemlju.

Sada je još trebalo da se isto tako neopazice prišuljamo bliže. Da bismo to mogli lako izvesti, netko je
morao da na sebe skrene njihovu pažnju. To je najbolje mogao Old Surehand. Kada stigne do logora,
sve de oči i uši biti usmjerene na njega. Zato smo mu i dali upute da se pojavi kraj vatre otprilike deset
minuta nakon našeg udaljenja.

Držedi se za ruke zašli smo u šumu jedan za drugim. Naše prodiranje je bilo olakšano jer su lijevo od
nas gorjele vatre. Ipak je određeno vrijeme skoro prošlo kada smo se našli šdudureni pod stablima iza
leđa Crvenokožaca. Bilo je potrebno da im se još više približimo, a da se to ostvari, morali smo da
čekamo na Old Surehandov dolazak.

242
Tada su se začuli glasni uzvici čuđenja. Stigao je. Puzajudi probijali smo se ved u prije spomenutu
paprat. Jučerašnji oprez nam danas nije bio potreban jer nitko nije gledao na tu stranu.

Uzbuđenje koje je nastalo povodom Old Surehandova povratka još se nije bilo stišalo kada smo se u
paprati udobno smjestili. Moram primijetiti da je poglavica Tusahga Saritsch i danas sjedio na istom
onom mjestu gdje i jučer, samo danas sam. On je bio jedini koji nije ustao. Svi su se ostali okupili oko
Olda Surehanda i obasipali ga pitanjima. On je nijemo gledao oko sebe i nije odgovorio ni na jedno.

Tek kada je izračunao da smo zauzeli mjesta koja smo namjeravali, rekao je jasnim glasom:

— Ratnici Utaha me obasipaju pitanjima, a nisu ni promislili da sam jedino poglavici dužan da
odgovorim!

— Uff! Taj bljedoliki je u pravu — potvrdio je Tusahga Saritsch. — Neka Old Surehand dođe
ovamo i sjedne do mene!

Old Surehand se odazvao pozivu a da ga prije toga nisu ni razoružali ni vezali. Utasi su vjerovali da im
je u svakom slučaju siguran.

— Neka mi Old Surehand kaže da li je bio dolje u Dolini medvjeda.

Lovac je odgovorio na poglavičino pitanje:

— Bio sam dolje.

— Jesi li vidio tragove grizzlvja?

— čak i više nego jedan!

— A i medvjede?

— Da.

—Da se nisi borio s njima?

— Ne znam ni jednog grizzlyja koji se nije morao rastati sa životom pošto se neoprezno pokazao
preda .mnom!

— Ali ti nisi ranjen!

— Još nikada do sada nisam dozvolio medvjedu da me se dotakne. Čemu služi moja puška?

— Znači da si bio pobjednik?

— Da.

— Ali ne vidim ni jednu kožicu!

— Kožicu? Govoriš samo o jednoj! Zar si zaboravio što mi je bilo naređeno? Zar nisam morao da
donesem četiri kožice?

243
—Uff! Govoriš veoma oholo! Imaš li one četiri kožice?

— Imam ih,

— To nije istina; nije mogude; u to se ne može vjerovati!

— Što god Old Surehand kaže, to je uvijek istinito!

— Kako bi mogao da nosiš kožice! Četiri kožice surih medvjeda su tako teške da ih jedan jedini
čovjek ne može dovudi!

— Izgleda da su sinovi Utaha veoma slabi ljudi. Pošalji četiri ratnika do ruba šume koji je samo
četrdeset koraka udaljen. Neka donesu što tamo pronađu!

— Uff, uff! Dao sam ti rok od dva dana, danas i sutra. Ako misliš da se sa mnom šališ, kaznit du
te i to tako što du ova dva dana da pretvorim u jedan. Morat deš, dakle, još danas da umreš!

— Ne gubi toliko mnogo riječi, ved pošalji onamo!

— Uff! Mora da je ovaj bljedoliki tokom dana poludio!

Na njegov znak odjurila su četvorica ljudi. On i ostali čekali su s velikom napetošdu. Nitko nije ni riječi
progovorio. Tada su se začuli glasni povici čuđenja. Bio je to siguran znak da Crvenokošci nisu uzalud
napravili taj put. Utasi, koji su maloprije bili posjedali, skočili su sada opet na noge i puni iščekivanja
gledali u pravcu odakle su njihova četiri druga morala da dođu, Dolazili su i svaki je od njih vukao za
sobom po jedno krzno grizzlyja koje je odložio kraj vatre.

Trzali su kožice i veoma ih temeljno pregledali. Najvede divljenje izazvalo je krzno starog »oca
Jevrema« kojega smo oborili u tjesnacu. Uzalud su tragali za rupom od metka. Kada su konačno
ugledali mjesta uboda koja su bila tik jedan do drugog i kada su se uvjerili da nije bio ustrijeljen, v ed
proboden, stišala se mnogoglasna larma i nastupila duboka tišina, i svi su razrogačenih očiju, čudedi
se, gledali u bijelog lovca.

Kod Indijanaca se smatra za najvede junačko djelo kada netko obori surog medvjeda. Onaj koji bez
ičije pomodi ubije grizzlvja slavljen je do svoje smrti, pa čak i poslije toga. Iza poglavičine riječi na
zasjedanjima starih ratnika važi njegova kao prva, pa makar on bio i sasvim mlad. Kako se Capote -
Utasi ne odlikuju izvanrednim ratnim odlikama, pobjeda nad grizzlyjem se kod njih cijeni mnogo više
nego kod drugih plemena slavnih zbog velike hrabrosti. A sada su ovdje ležale čak i četiri kožice
umjesto jedne jedine! I među njima je bila koža zaista ogromne životinje koja je bila oborena nožem!
Ni jedan jedini Capote-Utah se ne bi usudio da krene golim nožem i na mnogo manjeg surog
medvjeda! To je i uzrok tišini koja je iznenada nastupila, a za koje je vrijeme svih pedeset i tri para
očiju bilo upereno na Olda Surehanda.

Ovaj se pretvarao kao da to uopde i ne vidi. Izvukao je iz torbe komad pečenog mesa i počeo da jede.
Tada ga poglavica upita:

— Je li to meso jednog od ovih medvjeda?

— Da, — odgovorio je upitani.

244
— Da se ono peče, potrebna je vatra! Ispraznili smo sve Old Surehandove džepove. Kod sebe
nije imao ni prerijskog upaljača, ni bilo šta drugo čime bi se mogla zapaliti vatra!

— To je tačno!

— A ipak je zapalio vatru? Kako je mogao da je

zapali?

Tusahga Saritsch postao je nepovjerljiv. Old Surehand je odgovorio:

— Crveni ljudi ne poznaju dostignuda bljedolikih. Bijelcu nisu potrebni prerijski upaljači, a ni
sumporirana drvca. Zar Tusahga Saritsch još nije slušao da se pomodu čelika i kamena može upaliti
vatra?

— To znam.

— Dakle, čelik je oštrica moga noža, a kresivo sam našao dolje u stijenama. U svakom šupljem drvetu
ima dovoljno gube za paljenje.

— Uff! Istina je! Ved sam bio pomislio da je Old Surehand naišao na druge ljude, bljedolike, koji
su mu dali vatre. Kako ti je pošlo za rukom da nađeš četiri medvjeda?

— Imam oči.

— A da ih oboriš?

— Imam pušku i nož!

— A da te teške kožice doneseš ovamo gore?

— Imam ramena i ruke!

— Ali nema tog čovjeka koji bi uspio da nosi ove četiri teške kože.

— Odjednom ne. Tko je tvrdio da sam to uradio?

— A zar si drukčije mogao?

— Naravno! Zar ih nisam mogao pojedinačno gore dopremiti?

— Uff! Istina je. Vidjet demo hodeš li sutra oboriti još jednog medvjeda!

—- Još jednog? Čiji je to zahtjev?

— Moj. Među ovima se nalazi jedan veoma mali; taj ne vrijedi!

— Za toliko je vedi stari grizzly!

— To što je vedi, ne znači ništa. Medvjed je medvjed.

— S time se slažem. Medvjed je medvjed; a i mali je također medvjed. Donio sam četiri kože!

245
— O tome jedino imam da odlučim ja, a ne ti! Dakle, šuti!

Tim riječima, a da ni slutio nije, pospješio je odluku koja ga je morala još više uzrujati od samog
prizora koji su mu pružile medvjeđe kože. Old Surehand mu je odgovorio veoma staloženo:

— Zar ti zaista vjeruješ da je Old Surehand čovjek kome možeš narediti da šuti ako želi da
govori? Govorim kad me je volja i činim što me je volja. Ti nemaš što da mi zapovijedaš!

— Ne? Zar nisi moj zarobljenik?

— Nisam!

— Uff! Da možda ne misliš zato što su puška i nož još kod tebe!

— Pshaw!

— To što su te stvari još kod tebe mora da ti kazuje koliko te čvrsto držimo u rukama. Dat du te
opet sputati.

— To nedeš učiniti! Uradio sam što si od mene zahtijevao, i sada sam slobodan!

— Daleko je još od toga! Ovaj mali medvjed ne važi. Ali da ga i priznam, bio bi spašen jedino tvoj
život! Hodeš li da kreneš s nama i da se oženiš jednom squaw?

— Nedu!

— Ostat deš zarobljenik!

— Čudim se kako se usuđuješ da na ovakav način govoriš sa mnom. Onaj koji se bez bojazni
spuštao dolje u Kui-erant-yuaw i donio sa sobom četiri kože surih medvjeda, taj se ne boji ni jednog
Crvenokošca! Povratkom iz doline donio sam i svoju slobodu.

— Govori jasnije ako želiš da moje uši shvate tvoje riječi.

— Dobro, bit du jasniji! Dajem vam da birate hodete li Olda Surehanda za prijatelja ili
neprijatelja. Daj mi slobodu!

— Odbijam! Nemoj se samo uzdati u svoj nož i pušku! Nije to Old Surehandova čarobna pu ška
koja može stalno da puca a da je ne mora puniti i kojemu se zbog toga ni pedeset ni stotinu ratnika
ne može suprotstaviti.

— Znači da ti ipak vjeruješ da ta puška nadmašuje vaše oružje?

— Vjerujem, a i svaki ratnik mora to da vjeruje.

— Jesi li ved kada vidio tu pušku?

— Nisam.

— Tada okreni glavu ulijevo!

246
Oldu Surehandu nismo dali neka posebna uputstva, a nismo se ni dogovorili šta da čini i govori.
Njegovo i naše držanje zavisilo je od toka događaja. Posljednje njegove riječi, upudene poglavici,
poslužile su Winnetou i meni kao ugovoreni znak te smo se uspravili. Dok sam svoju brzometku
uperio u Tusahga Saritscha, Winnetou je smjelo prišao kao da se nalazi među najboljim prijateljima.
Uperio mu je u lice svoju srebrom okovanu pušku i rekao:

— Sigurno znaš kakva je ova puška. Kako se ona zove?

Sada se još jednom pokazalo kakav je utisak izazvala divna pojava i ponosan, samosvjestan nastup
Apača. Sve su oči bile uperene u njega. Nitko se nije usudio da se uhvati oružja. Koliko su Utasi bili
iznenađeni, možda, tačnije rečeno, prestravljeni u vezi s našim iznenadnim dolaskom vidjelo se po
tome što su zaboravili kako da postupe. Cak je i njihov poglavica zaboravio da skoči na noge. Pogleda
prikovana za pušku, odgovorio je gotovo mucajudi:

— To... to... uff... to je Winnetouova srebrom

okovana puška!

— Da, ja sam Winnetou, poglavica Apača. A ovdje stoji moj bijeli brat Old Shatterhand sa svojom
čarobnom puškom, a iza njegovih leđa možeš vidjeti još i više poglavica crvenih plemena i hrabre
ratnike bljedolikih, i sve je njihovo oružje upereno u vas. Reci svojim ratnicima da se ne miču, jer tko
se usudi da to uradi, dobit de odmah metak u glavu!

Prava je milina bila promatrati djelovanje tih riječi. Nijedan Indijanac nije izveo ni najmanji pokret.
Stajali su kao kipovi. Njihov me je poglavica promatrao očima punim straha te moledivim glasom
odgovorio Apaču :

— Vidim da si ti Winnetou, a vjerujem da je onaj bljedoliki tamo Old Shatterhand. Ne želim da

svoju čarobnu pušku uperi u mene. Reci mu da je spusti dolje!

Tada mu odgovori Winnetou:

— Čini mi se da poglavica Capote-Utaha ne želi da uvidi u kakvom se položaju nalazi. Kakvi su to

kaiševi koje vidim da leže kraj nogu moga brata Surehanda?

— To su oni kojima sam do jutros bio sputan — odgovori Old Surehand.

— Podigni ih i njima veži ruke i noge Tusahgi Saritschu!

Poglavica je htio da skoči na noge.

— Stani! Miruj! — upozori ga Winnetou. — Samo još jedan takav pokret i pogodit de te metak!
Čujte, svi vi iz plemena Utaha: od toga što su vam sada redi,nedu odustati ni za jotu. Vi ste naši
zarobljenici. Odložite svoje oružje i nemojte se protiviti da vas vežemo.

Sutra ujutro vratit demo vam oružje i slobodu i modi dete da pođete kuda god želite. Tko se s time ne
slaže neka digne ruku. Ali onome koji je podigne smjesta demo prosvirati metak kroz glavu!

Jasno, nije bilo ni jedne ruke koja bi se digla uvis.

247
— Vi ste našeg prijatelja i brata Surehanda sputana vukli sa sobom svuda okolo. Prepustili ste
mu da bira smrt ili borbu sa medvjedima. To se mora okajati.

Određujem vam blago, neznatno otkajanje. Za uzvrat dete jednu nod biti naši zarobljenici. Sutra
ujutro dete opet svi biti slobodni. Tko to prihvati, pametan je. Onaj koji odbije našu dobrotu platit de
životom. Winnetou je govorio. Howgh!

Ni jedna jedina riječ protivljenja se nije čula, te sam rekao:

— I ja, Old Shatterhand, dajem svoju riječ ratnicima Capote-Utaha: sutra ujutro de svi opet biti
slobodni ako dozvole da ih sada vežemo. Prvi de biti vezan poglavica. Diče Hammerdulle i Pitte
Holbersu, vas dvojica se razumijete u taj posao! I ja sam sada govorio. Howgh!

Ima nešto posebno u tome kakvo je gotovo neizbježno djelovanje izazvao naš staložen, siguran
nastup, pun samosvijesti, i to kod ljudi kao što su bili Utasi. U tome su imali udjela i glas koji se o
nama širio i strah pred mojom tobože čarobnom puškom. Naša vanjština, naročito Apačeva, i način
kako se vladao i govorio, i sada su postigli ono što je namjeravao: poglavica se nije opirao kada su ga
vezivali. Njegovim ratnicima nije ostalo ništa drugo ved da slijede njegov primjer. Svoju sam
brzometku spustio dolje tek onda kada je i posljednji bio vezan. Boljele su me ruke.

Odmah nakon toga Old Surehand je ponovo dobio svoje stvari. Nije mu ništa nedostajalo, i to ga je
činilo pomirljivim. Objasnio nam je:

— Zapravo su ovi Indijanci zavrijedili spomen. Nije nikako ugodno da vas netko danima vuče sobom, i
to kao zarobljenika. To što sam ustrijelio dvojicu njihovih ljudi, ne smiju mi uzeti za zlo jer sam se
morao boriti za svoj život. I nakon svega toga s njima još nemam sasvim raščišdene račune, čak bih
imao da dobijem od njih nešto. Bududi da su oni uzrok što sam vas ovdje susreo, voljan sam da
otpišem svoj račun i da pristanem da sutra odu svojim putem. Medvjeđe kože nede dobiti!

— Samo bi još to trebalo! — suglasi se Dick Ham-merdull. — Kome je potrebno medvjeđe krzno, taj
neka razgovara osobno s momkom kome je priroda poklonila krzno. Zar nije tako, Pitte Holbersu,
stari ra-kune?

— Hm! — gunđao je dugonja — a u kakvoj si ti koži zapravo, dragi Diče?

— Svakako ne u tvojoj. Nemoj samo opet početi da mi dosađuješ! Od prošle nodi mnogo mi je
stalo do svog dobrog glasa i časti jer me je Mr. Shatterhand osobno zakrpio i ne dopuštam da me
zavitlavaš. Ali, Messieurs, tko de te teške kožice da tegli tako daleko, gore u brda? Bilo bi to neugodno
kinjenje!

— Moja de se brada odredi kožica i zadržat de samo trofeje — odgovorio je Winnetou. — To je

sasvim dovoljno.

Mislio je na zube, pandže i medvjeđe uši koje lovac obično nosi oko vrata ili na šeširu kao znak
pobjede. Moram ovdje spomenuti da smo pomodu tomahavki i noževa izvadili životinjama zube. Sada
je samo bilo pitanje tko de dobiti ove trofeje. Old Surehanđ je oborio četvrtog medvjeda. Taj je bio
njegov. Onda je došla na red medvjedica. Njezino krzno i zubi su bili meni dosuđeni. Sto se tiče
starog, snažnog »oca Jevrema« Winnetou je nastojao dokazati kako je on bio oboren drugim, znači

248
mojim ubodom noža. Došlo je do prepirke između njega i mene, iz koje sam izišao kao pobjednik.
Utvrđeno je da je tog grizzlyja on ubio. Pomirio se s riječima:

— Old Shatterhand i Winnetou nisu dvije osobe, ved samo jedna. Prema tome je svejedno tko de
dobiti trofeje.

— A sada dolazi 'beba'! — reče Dick Hammerdull. — Tko ima da dobije njezine počasne
znakove?

— Apanatschka — odgovorio sam.

— šta? Zašto on?

— Zato što je on probo mladog medvjeda.

— O, tako! A zašto je uspio da ga probode, Mr. Shatterhande?

— Naravno zato što je imao nož u rukama.

— Promašili ste! Zato što sam ja zgrabio, bebu! Da je nisam tako čvrsto stegnuo, ne bi je nitko
mogao probosti.

— Mislim da baš nije bilo sasvim tako!

— A kako onda?

— Niste vi nju stegnuli, ved ona vas!

— Bilo da je ona mene ili ja nju, svejedno je. Bili smo se čvrsto uhvatili, a nisam je pustio dok je
Apanatchka nije probo. Ako je u srcu tog slavnog poglavice Komanča i tračak ljudske pravice, morat
de priznati da sam ja bezuvjetno taj koji...

Tada je Apanatschka, smiješedi se rekao:

— Moj brat Hammerdull nosi i sada na svom tijelu

tragove 'bebe' i zbog toga neka zadrži krzno!

— Zaista, najbolji prijatelju i brate Apanatschka?

— Da. Bududi da je ta 'beba' moga brata Hammerdulla tako čvrsto držala, Apanatschka se odriče
ogrtača u koji je majka obukla 'bebu'.

— Mi smo ga s nje ponovo svukli, i sada pripada meni! Da li si shvatio i razumio, Pitte Holbersu,
stari rakune?

— Yes! — kimnuo je dugonja.

— A što je to s tobom?

— Ništa! Ne dozvoljavam da mi se bilo šta poklanja!

249
— Da ne smatraš da mi je krzno poklonjeno?

— Yes, i ništa drugo!

— Oho! Pošteno sam ga zavrijedio. Na mojoj je koži kupoprodajni ugovor jasno ispisan!

— I to tako dobro da ga nisam uspio ni da sperem!

— Hodeš li opet da me ljutiš! No ništa za to; jesam i ostat du tvoj najbolji i najvjerniji prijatelj.
Podijelit demo!

— Šta! 'Bebu'?

— Ne, ved samo uspomene na to drago dijete. Reci, stari Pitte, hodeš li napola?

Holbers se blaženo nasmijao te reče:

— Zar to zbilja misliš, najdraži Diče!

— A zašto ne? Sjedaš li se što je rekao Winnetou maloprije?

—- E pa šta?

— Old Shatterhand i Winnetou nisu dvije osobe, ved jedna. Znači da je potpuno svejedno tko de
dobiti trofeje. Tako je i s nama dvojicom: Dick Hammerdull

i Pitt Holbers su jedno tijelo i jedna duša; naime, tijelo si ti, a duša ja. Dodijelit demo dakle tijelu jednu
polovicu, a duši drugu od tih lijepih 'bebi' stvarčica! Slažeš li se?

Pružio mu je ruku. Holbers je prihvati i odgovori:

— Yes, slažem se! Ipak si valjan momak, stari Diče!

— A i ti isto tako! Tijelo i duša moraju da drže jedno s drugim. Dakle, nemoj me dalje ljutiti, i
ostat du ti do smrti vjeran!

Čovjek stvarno nije znao da li da se nasmije toj dvojici neobičnih momaka ili da se osjeda dirnutim.
Pozamašna duša u izduženom, suhonjavom tijelu, bila je dražesna slika nerazdvojive, ali i veoma
često nesložene jedinstvenosti.

Naš dogovor oko podjele nagrada vođen je među nama tako da Utasi o tome ništa ne čuju. Neka i
dalje budu uvjereni i neka svima pričaju da je Old Surehand tokom jednog dana oborio četiri sura
medvjeda. Otkad smo ih sputali bili su šutljivi. Niti su među sobom razgovarali, niti se njihov
poglavica sjetio da nam uputi bilo koju riječ. To nam je uostalom bilo sasvim drago jer smo tokom
minule nodi malo spavali i mir nam je bio potreban. Radi jednostavnijeg osvjetljenja logora bila je
zapaljena samo jedna jedina velika vatra na kojoj smo pripremali svoju večeru. Ona se sastojala od
medvjeđe pečenke. Dok smo jeli, odredili smo stražu. Zahtijevao sam da ja budem prvi jer sam ved
bio premoren. Rana me je danas boljela više nego jučer, a o tome nisam nikome ništa govorio. Zbog
toga sam želio pokušati ne bi li kasnije zapao u dugi san.

250
Što se straže tiče, bila je organizirana na takav način kako se na Divljem zapadu još nikada nije
određivala: zarobljenici su morali da učestvuju u njoj. Sada smo imali okruglo šezdeset konja koje
smo morali tokom nodi da držimo na okupu. To su mogli da preuzmu Utasi. Svakog sata smo po
dvojicu odriješili i ponovo sputali. Za nas u tome nije bilo nikakve opasnosti. Oružja nisu imali, a kako
su znali da de ujutro opet biti na slobodi, to nismo od njih očekivali nikakvu neugodnost.

Kada su ostali drugovi legli na počinak, Old Surehand je sjeo do mene i rekao:

— Dozvolite da učestvujem u vašoj smjeni! Spavao sam čitavu nod i budan sam kao riba u rijeci.
Radost zbog našeg susreta me drži budnim. Mi smo doduše ved danas prije podne o koječemu
razgovarali, ali sasvim je drukčije kada je čovjek s vama nasamo. Vi ste bili kod Wallacea u Jefferson -
Citvju. Da li je još netko bio s vama kad ste bili kod njega?

— Nije. Sam sam bio — odgovorio sam.

— Da li ste mu bili gost?

— Trebalo je, ali sam odbio. .— Zašto?

— Jer bismo o vama vjerojatno više razgovarali no

što je to zapravo bilo potrebno. Nisam htio da od njega

doznajem više, ved samo vaš sadašnji cilj i put kojim

ste pošli.

— I vi ste jedino o tome razgovarali?

— Da.

— Zahvaljujem vam, Sire!

— Molim! Zar ste mogli pomisliti da du postavljati takva pitanja koja čovjek može da postavlja
samo u slučaju vaše smrti?

— Ne, nikako! Ali Wallace je prema vama mogao razotkriti svoje srce. Iskusio sam to na samome
sebi.

— Uvjeravam vas da nije bilo ni jedne riječi koja bi, makar izdaleka, nagovještavala neku tajnu!

— Vjerujem vam, Mr. Shatterhande. Vjerujete mi, kada bih smio da govorim, vi biste bili prvi
kojemu bih se povjerio. Postoje međutim okolnosti koje me prisiljavaju da šutim.

— Znam da imate povjerenja u mene; ali bih unatoč tome dozvolio sebi jedno pitanje.

— Recite ga!

— Zar vi stvarno i bezuvjetno morate šutjeti?

251
— Za sada mi je zabranjeno da govorim, ali vjerojatno, mogu nastupiti takve okolnosti koje de mi
dozvoliti.

— Hm! Osjedam se skoro obaveznim da vam nešto primijetim: doživio sam ved takve slučajeve u
kojima je iznuđena šutnja, pogotovo šutnja na časnu riječ, bila grijeh, zločin. Nadam se da vaša
uzdržljivost ne spada u ove slučajeve?

— Ne; čist sam i slobodan od svake krivice.

— Da li je vaš sadašnji put u vezi s tom tajnom?

— Sva su moja putovanja u vezi s njome.

— Nasludujem: vi tražite nešto, vi tražite nekoga; želite da rasvijetlite nešto što je još obavljeno
mrakom. Sjetite se samo koliko sam mnogo krstario Sjedinjenim Državama i Divljim zapadom! Zar ne
bi bilo mogude da sam upravo ja doznao nešto važno za vas i da bih vam ja mogao dati uputu kada
biste samo nešto nagovijestili?

— Ne, to se ne da ni zamisliti, Mr. Shatterhande. Ono što mi tište srce, toliko je daleko od vas i
ne bi vas nikada moglo dirnuti.

— Da me nikada ne dirne? Well! A kada bi ipak bilo obrnuto i kad bih ja u to dirnuo?!

— To nije slučaj. Vjerujte mi, to nije slučaj!

— A ipak bih vam tako rado pomogao da se oslobodite tereta koji vas tišti!

Tada se brzo povukao od mene i rekao skoro reskim glasom:

— Teret? Mr. Shatterhande, nikakav me teret ne tišti! Molim vas ne pokušavajte da prodrete u
moju nutrinu! Ionako vam nede uspjeti da me navedete da govorim!

— O, kakve riječi, dragi prijatelju! Nije mi uopde ni na kraj pameti da iz vas nešto izmamim,
čujte, da izmamim, nešto što želite i morate da zadržite za sebe! Govorio sam iz čistog saosjedanja, i
to od srca, a ne iz radoznalosti. Uvjeravam vas, a mislim da mi to možete vjerovati.

— Vjerujem. Sada sam se ipak umorio i želim ledi. Želim vam laku nod, Mr. Shatterhande!

— Laku nod!

Potražio je ugodno mjesto i ondje legao. Zar se on odjednom osjedao toliko umornim? Bio je
neraspolo-žen. Kako je baš on koji me je ipak morao dobro po¬znavati mogao moje iskreno
saosjedanje smatrati za nametljivo i odbaciti dobronamjernu spremnost da mu pomognem! Kao
muškarac bio sam u stanju da se uvrijedim, ali ono ljudsko u mojoj prirodi i moja stara, dobra narav
savladali su gorčinu koja je u meni rasla. Sretnim se čovjekom ne može nazvati onaj koj i u sebi nosi
tajne i zbog njih pati. Svaki nesretnik ima pravo da ga poštedimo i da mu oprostimo. Prijateljevo oštro
odbijanje bilo je oprošteno.

Kada je moje stražarenje bilo pri kraju, pobrinuo sam se da izvršim smjenu dvojice Utaha na straži.
Tada sam probudio Apanatschku koji je poslije mene bio na redu. Bio sam umoran, no unatoč tome

252
sam još dugo razmišljao o otkrivanju tajne koja mi je bila zabranjena. Još i u prvom snu mislio sam na
kameniti grob u visokom gorju i čuo naricaljku žene koja dozivlje svoga Wawa Dericka. O tom sam
grobu sanjao kako se oko njega kredu prilike koje se bore, a kad sam se ujutro probudio, više se
nisam mogao sjetiti ni jedne od njih ...

OLD WABBLEOVA SMRT

Sada smo se nalazili visoko gore u samim Rocky-Mountains i jahali duž istočne strane Pah-savahre-
pa-yavha (Planina zelene vode). Prostrani krajolik u kojem smo se kretali poput patuljaka bio je
veličanstven i sav nas je opčinio. Gorostasni brdski masivi i goleti isticali su se ovdje bogatstvom boja.
Bili su to do neba visoki i na milje dugački granitni zidovi sa divno uobličenim bastionima koji su se
čovjeku činili nesavladivi. Kad god bi se okrenuli i pogledali natrag prema istoku, ugledali bismo
duboko, duboko pod nogama prostranu preriju sličnu beskonačno treperavom jezeru. Svuda oko nas
žuborili su potoci i pjenušali se kao rastopljeno srebro. Gospođa Flora, sva u zelenom, prefinjeno
iznijansiranom baršunu i okrunjena zlatom, gordo se dizala do uzvišenih međa i vrhova planine. Ovdje
su se nizale gigantske stjenovite terase, jedna iznad druge, obrasle ogromnim balzam — jelama.
Vladalo je vjerovanje da se tim terasama po nodi spuštaju brdski duhovi sa »krznom oko bedara i
vilama u šakama«. Na nekom drugom mjestu iznikao je čitav niz ogromnih stubova iz podnožja
osamljenog vladajudeg brdskog titana, iza čijih su šumskih kulisa sanjarile divne tajne gorja. Kroz
sivkasto--plave sumaglice iza jasno ocrtanih tamnih rubova prividno najviših vrhova probijale su se
srebrnaste i zlataste titrave tačkice, sjajne crte i trake kao da potječu od dijamanata. Možda su to
pozdravi iz svijeta bajki i čarobne onostrane zemlje, nedokučive smrtniku,ili se pak sunčevi zraci
odbijaju od dalekih, visokih brdskih vrhova sa kojima se planinski gorostas oko nas ne može da mjeri?

Prolazedi kroz svu tu ljepotu i krasotu, jahali smo naviše. Naš današnji cilj bio je Pahsavahre. To je ono
osamljeno jezero svijetlozelene boje, a o kojem bajke Indijanaca pričaju čudesne stvari. Ondje smo
namjeravali da prenodimo kako bismo se slijededeg jutra spustili u park San Louisa gdje sam se nadao
da de biti rasvijetljene mnoge tajne.

Ujutro nakon doživljaja u Dolini medvjeda, držedi svoju riječ, pustili smo na slobodu pedeset i tri
Indijanca iz plemena Capote-Utaha. Kako je Old Surehand sada bio među nama, nismo imali više
razloga da se naročito žurimo. Zbog toga i nismo prvi napustili taj park, ved čekali da oni najprije odu,
jer je uvijek zgodnije da se neprijateljski raspoloženi ljudi nalaze ispred, a ne iza leđa.

Njihovo raspoloženje prema nama bilo je neprijateljsko iako se nisu mogli potužiti na naše
postupanje. Nikome nije dirnuta ni dlaka na glavi, a niti smo koga vrijeđali riječima. I unatoč tome
rekao je poglavica, dok smo ga ujutro oslobađali spona:

— Old Surehand je govorio sinod da s nama zapravo nije izravnao račune. On se izjasnio
naopako jer mi još nismo s njime gotovi. Ubio je dvojicu ratnika.

— Za uzvrat vam je donio četiri kože — odvratio je Winnetou.

— Mi ih nismo primili!

— Možete ih uzeti!

253
— Sada kada ste im odrezali uši i pandže? Ne! Da smo ih i dobili, njemu bi ionako bio poklonjen
jedino život, a ne i sloboda. Mi ga moramo uhvatiti!

— Ako vam padne šaka, hodete li ga ubiti?

— Da, jer nismo primili kožice kojima bi iskupio svoj život. Među nama je opet krv. Zahtijevat
demo njegovu.

— Uff! Old Shatterhand i Winnetou su oduvijek bili prijatelji crvenih ljudi. Mi ni vama nismo
ništa učinili iako ste naši zarobljenici. Htjeli smo s vama da popušimo lulu mira prije no što se danas
rastanemo.

— Ne želim da vidim vaš kalumet!

— Onda ne samo u Oldu Surehandu gledate svog neprijatelja nego u svima nama?

— Da. Između nas i vas vladat de vječito neprijateljstvo!

— Neka bude po volji Tusahga Saritscha, poglavice Capote-Utaha. Winnetou, poglavica Apača,
ne boji se neprijatelja i nema običaj da silom iznudi nečije prijateljstvo. Neka se Utasi udalje!

— Da, neka odu ti glupani! — reče Hammerdull. — Uostalom, hvala im na njihovom

prijateljstvu, jer bi poslije toga odmah došlo i do bratimljenja sa njihove strane. Ja sam, međutim,
uvijek iskusio da se iza ponuđenog prijateljstva i bratstva obično krije neka želja. To je oduvijek bila
neoboriva istina. Zar nije tako, Pitte Holbersu, stari rakune?

— Nije — odgovori dugonja.

— Šta? Ti se sa mnom ne slažeš? Možda znaš nekoga koji nije tako postupio?

— Da. To sam ja!

— Da, tačno; istina je! Ali ti si među njima jedini, zaista jedini, jer su svi ostali to činili!

Debeljuškasta stara šaljivčina je zaista imala pravo. Ta sam iskustva ved i sam bio stekao, jasno samo
među »bljedolikima«. Koliko li se puta ved događalo da mi je netko na riječima htio biti prijatelj, no,
ubrzo iza toga znala je uslijediti uvijek ona jednostrana i omiljena pojava koju je Hammerdull tako
dobro uočio kada je govorio da se iza bratstva obično krije neka želja. Indijanac za tu stvar nije
sposoban, dok prosječnom »bljedolikom« lako pada. Kao pisac svojih djela o tome bih mogao
napisati ne samo jednu ved tisudu riječi. Howgh!

Utasi su dakle otišli. Zapravo je bila grdna šteta što smo ta lijepa medvjeđa krzna morali ostaviti da
propadnu jer ih nismo mogli tegliti. A da ih opet priredimo i zakopamo kako bismo ih kasnije ponijeli
sa sobom, bio bi uzaludan posao, jer za sada još nismo znali kojim demo se putem vratiti. Tko zna
koliko je vec krzna i koliko koža propalo na Divljem zapadu na takav način!

Utahe nismo odmah u stopu slijedili jer bi to bilo pogrešno, ved smo utvrdili da su veoma žurno pošli,
tačno onim smjerom kojega se i mi moramo pridržavati. To za nas nije bio dobar predznak.

254
— Da ne misli možda Old Shatterhand da su naumili da nam se osvete? — upita me
Apanatschka.

— Mislim da je tako — odgovorih.

— Ali u tom slučaju ne bi smjeli da idu pred nama, ved bi morali da nas slijede.

— Oni de to ubrzo i uraditi. Kladim se da de se koristiti prvom prilikom kada im tragovi budu
nevidljivi.

Imao sam pravo. Slijedede nodi nadošlo je nevrijeme i potrajalo je do jutra. Kada smo iza toga počeli
da tragamo za njihovim stopama, ustanovili smo da ih je kiša sprala.

Tokom slijededa dva dana Old Surehand bio je neobično šutljiv, a naročito se klonio mene, ali nika ko
na neljubazan način. Znao sam da ga nije mučio neki probuđeni osjedaj protiv mene, ved sam
nasludivao da se u sebi bori da li da bude prema meni iskren ili da i dalje zadrži tajnu. Ja uopde nisam
ništa pridonio da okončam tu njegovu duševnu borbu bilo u jednom ili drugom pravcu. Bio je i sam
dovoljno jak da sa sobom raščisti. Konačno sam ustanovio da je moja šutnja djelovala. On je ipak
smatrao da je dužan da mi nešto kaže u vezi s našim posljednjim razgovorom. Jašudi neko vrijeme
pored mene, rekao je:

— Da vas nisam možda tokom našeg razgovora u parku nečim uvrijedio, Mr. Shatterhande?

— Niste, Mr. Surehande — odgovorih.

— Smatram da sam bio i odviše osoran!

— Niste. Umoran čovjek obično nije raspoložen za velike razgovore.

— Tako je. Odjednom me je bio svladao umor. Samo, molim vas, sjedate li se još našeg
razgovora tamo u Llano Estacađu?

— Da.

— Prije toga ste se s Oldom Wabbleom prepirali oko pitanja vjere?

— Sjedam se.

— Jeste li još i danas istog mišljenja kao one nodi?

— Apsolutno! Vi ste mi tada govorili da ste zbog nesretnih događaja izgubili svaku vjeru. Čini mi
se da čeznete za tim da okončate tu nesredu?

— Tačno! Kao prijatelj, vi se u mislima mučite kako da mi vratite mir koji sam izgubio!

— Šta bi vam mogle da koriste moje misli? Istinsko se prijateljstvo svjedoči djelom i budete li me
ikada u tom pogledu zatrebali, nije potrebno da me prije toga molite.

Naš razgovor je bio prekinut jer smo stigli do neke vode koja se bila ispriječila pred nama. Nije bila
duboka, ali bistra, te joj se i samo dno vidjelo. Primijetili smo otiske konjskih kopita, jedino se nije

255
dalo utvrditi koliko je konja bilo. U svakom slučaju više nego četiri ili pet. Isto tako se nije moglo
ustanoviti ni vrijeme kada su otisci nastali jer je voda protjecala blagim padom, i za to kratko vrijeme
ih nije mogla da uništi. Od nastanka tih tragova mogli su da prođu i sati ili dani, ali i tjedni. Međutim,
oni su nas ipak uznemirili: od sada smo na svom putu obradali vedu pažnju na tragove nego do sada.

Ved smo iza sebe ostavili i kanjon i tjesnace, ali otkrili nismo ništa. Zašli smo u krupnogoricu koja je
bila veoma pogodna da se po njoj tragovi razmile i sigurno bi trebalo nekoliko dana da otkrijemo bilo
kakav trag.

Stigli smo sada do vrha Pah-savahre-payavha. Bio je obrastao krupnogoricom koja se nadvila nad
nama kao svod i kroz čije se guste grane jedva probijao tračak sunca. To je bila prašuma sjevera koja
je mogla da uspijeva na ovoj visini.

Satima i satima jahali smo stalno naviše pod ovim natkrovljem. Pod njim je počeo da se hvata mrak,
jer je iza planine ved sunce zašlo i morali smo potjerati konje kako bismo još prije nodi stigli do jezera
zvanog »Zelena vola«.

Najzad smo stigli gore. Sunce je ved bilo zašlo za planinu, ali je ipak bilo dovoljno vidljivo da pogledom
obuhvatimo jezero dokle nam je oko dosezalo, Rekao sam, dokle nam je oko dosezalo, jer se
suprotna obala nije mogla da vidi. Jezero je bilo i odviše veliko. Ved je počeo da se hvata mrak pa
nismo mogli uočiti njegovu svijetlozelenu boju po kojoj je i dobilo ime, jer na jeziku Utaha Pah znači
»voda«, a »savahre« svijetlozeleno. Dokle god nam je pogled dopirao, bilo je svuda okruženo šumom.
Mi smo se nalazili na njegovom istočnom kraju. Južna mu je obala zaokretala u luku bez ijedne uvale,
dok je na njegovoj sjevernoj strani bio isturen širok poluotok obrastao gustom šumom. Da stignemo
do tog poluotoka, trebalo je još četvrt sata jahanja. Međutim nismo imali razloga da se ondje
ulogorimo te smo ostali gdje smo se i našli.

Hammerdull i Holbers su još dok je bilo vidljivo pošli brže-bolje da nakupe suvaraka. Kada su sakupili
dovoljno za čitavu nod, htjeli su da upale vatru. Apač im je to zabranio:

— Nemojte još sada! Vatra bi se odrazila daleko nad jezerom, a danas smo vidjeli tragove konjskih
kopita. Pokraj jezera bi lako mogli biti takvi ljudi koji za nas ne smiju da znaju. Počekat demo dok ne
padne mrak. Tada de se vidjeti hodemo li modi da zapalimo vatru i da tu ostanemo.

Pustili smo konje na slobodu, a mi polegosmo. Brzo se spustio mrak i smjesta se pokazalo kako
Winnetouov oprez nije bio bezrazložan jer je na obali poluotoka, koja je bila nasuprot nama,
zaplamsala vatra. Znači, ondje je bilo ljudi! Samo nekoliko časaka iza toga ugledali smo na istoj, strani
jezera drugu vatru, samo daleko, daleko niže, a moglo ju je da primijeti samo dobro izvježbano oko
jer smo je mi vidjeli kao malu tačku- Ljudi na poluotoku nisu mogli da primijete drugu vatru, isto kao
što ni oni drugi nisu mogli da njih primijete. Jedino smo mi vidjeli obje.

To nas je danas i prisililo da jedemo hladno meso. Mogli smo se doduše zavudi opet u šumu, pa
zapaliti vatru, ali tamo nije bilo hrane za konje. Kako nas je jedan od glavnih elemenata za sada
obmanuo, pokušali smo u naknadu da se bacimo drugom u zagrljaj, naime u vodu. Poslije ovog
kupanja morali smo doznati tko su ti ljudi koji su se ulogorili kraj obiju obala. Sasvim je razumljivo da
je za taj pothvat bio izabran Winnetou, a mene je uzeo kao pratioca tek onda kad sam ga uvjerio da
mi rana uopde ne smeta. Inače bi poveo Olda Surehanda.

256
Svoje smo puške predali drugovima i krenuli na put koji po nodi nije baš bio ugodan. Najprije smo
morali da zađemo u šumu, i to toliko duboko dokle je sezala šumarica. Potom smo ispruženih ruku
pipali pred sobom, obišli obalni zavoj i produžili sjevernom stranom jeze ra. Gotovo bih rekao da vlak
pilidar brže vozi nego što smo mi ovdje napredovali, jer je svakako bio prošao čitav sat dok nismo
stigli do poluotoka. Zaokrenuli smo ulijevo i pošli ravno prema njemu. Ubrzo smo osjetili miris dima i
kratko vrijeme nakon toga i vatru ugledasmo.

Legli srno i produžili puzedi po tlu. Poluotok je imao usjeklinu, mali zaljev na čijoj je unutarnjoj strani
gorjela vatra. Budemo li se probili malo više prema vanjskoj strani ruba uvale, nadi demo se ispred a
ne iza vatre i onih koji oko nje logoruju. Pokušali smo da to izvedemo, i odlično nam je uspjelo. Bilo je
ondje šaša u izobilju koji nam nije samo pružao zaklon ved i mekano, naravno, močvarno odmorište.

Oni koje smo tražili bili su sasvim blizu naših očiju. A koga smo ugledali? Ol da Wabblea sa skitnicama!

Njihovo prisustvo na tom mjestu nije bilo nikakvo čudo, ali smo se ipak osjedali iznenađeni. Zar se
među njima nalazi netko kojemu je put ovamo bio poznat? Naš boravak u kovačnici i Dolini medvjeda
pružio je tim ljudima prednost od nekoliko dana. Izgledalo je da su se sasvim dobro osjedali, sudedi
barem po njihovoj živosti. Svi su nam odreda bili poznati, sjedili su oko vatre i nijedan nije manjkao.
Jedan je od njih međutim ipak stajao uspravno, naslonjen na drvo — stari Wabble.

Ruku je nosio u zavoju načinjenom od komada krzna. Sama njegova vanjština mogla je čovjeka da
prestraši. Njegovo izduženo, mršavo tijelo bilo se još više utanjilo, a lice, koje je ved i prije bilo skoro
bez mesa, bilo je toliko upalo da je potpuno sličilo prednjoj strani mrtvačke glave. Njegova inače tako
njegovana bijela griva, a sada, naravno, prepolovljena, naprosto mu se lijepila, kako se obično kaže,
od prljavštine. Bio je sam kostur, a njegovo sasvim raskidano odijelo visilo je na njemu kao skupljene
prnje na metli. U hrani sigurno nije oskudijevao. Prijelom na ruci bio je uzrok promjenama na njemu.
Bio je sav oslabio i jedva se držao uspravno. Čak i glas mu više nije bio onaj prijašnji. Zvučao je prazno
kao da prolazi kroz dimnjak, a podrhtavao je kao da ga trese groznica.

Govorio je upravo tada kada smo se bili smjestili u našem skrovištu. Bili smo dosta blizu da sve
čujemo, ali smo ipak morali jako paziti kako bismo ga razumjeli.

— Sjedaš li se još, ti ugursuze, na što si mi se bio zakleo na Helmers Homeu? — čuli smo ga kako
pita.

Primijetili smo da mu je pogled duboko upalih, bezizražajnih očiju bio usmjeren prema mjestu na
kojem smo ugledali na zemlji nešto dugačko, slično zavijenom paketu. Zar je ono čovjek? A ako jest,
tko je to mogao biti? Na Helmers Homeu? Da nije to možda nešto u vezi s našim doživljajem na onom
mjestu? Odgovora nije dobio, te je nastavio:

— Tvoju sam prijetnju zapamtio od riječi do riječi. Glasila je: »Čuvaj me se, pseto! Čim te budem
susreo, platit deš mi ove udarce životom. Zavjetujem se svim zakletvama kojima se čovjek može
zakleti!«

Nadam se da ove riječi nisi zaboravio!

O, te su se riječi mogle ticati jedino »generala«! Znači da je bio uhvaden, ovdje uhvaden, i uhvaden od
Olda Wabblea! Bit de krenuo sam ovamo jer siledžije nisu mogle da pođu s njime. Pao je u ruke

257
starom »kralju kauboja«. To je bilo veoma važno za nas. Winnetou mi je to isto dao na znanje
trostrukim tihim »ufi, uff, uff!«

— Nisam ih zaboravio! — odgovorio je tada bijesno »general«. — Tukao si me!

— Da, dao sam ti pedeset dobrih, poštenih udaraca! I danas ne žalim jer si me izdao Oldu
Shatterhandu i Winnetouu i rekao im da sam i ja učestvovao u krađi pušaka. Dakle, ti se želiš osvetiti,
momče, i skratiti mi život? — Da, da, to du i uraditi!

— Samo ne tako brzo kao što misliš! Najprije sam ja na redu! Bududi da si bio toliko iskren i
rekao šta me čeka, želim da te uslužim istom iskrenošdu, jer se ljubav mora iskazati istom mjerom; it's
clear! Ja du se malo poigrati tvojim životom. Čuješ li, tvojim životom!

— Pokušaj samo!

— Pshaw! Šta ima tu da se pokuša?

— Nisam sam!

— Time me ne možeš zavaravati!

— Imam uza se pomagače, mnoge pomagače, koji bi se tebi osvetili.

— A koga?

— To je moja stvar!

— O, znači tvoja, a ne i moja? No, onda se uopde ne moram na to obazirati ! Uostalom, rekao si
to jedino zbog toga ne bi li me zastrašio, a sebe spasio. Old Wabble, »the king of the cowboys«, nije
čovjek koji bi dozvolio da ga satjeraš u rog! Znamo mi veoma dobro što je sa tvojim pomagačima i
koliko ih je.

— Ne znaš ti ništa, baš ništa!

— Oho! Da, da nije ovdje među nama Shellev! Njemu ste u Topeki bili sve rekli i htjeli ste da ga
povedete sa sobom, ali ste ga ostavili na cjedilu pošto ste mu u igri sve oduzeli! Imaš sa sobom
šestoricu momaka. Zar da se njih bojimo? Oni su vjerojatno gore kraj Foam-Cascadea, a ti si krenuo
sam da kopaš kako bi ih prevario. Ne, nama nedeš modi da zamažeš oči. Sam si, i nitko ti nede modi da
pomogne!

— Varaš se, stari nitkove! Čuvaj se! Sve što mi budeš učinio, morat deš da platiš desetorostruko!

— Nazivaš me nitkovom, ti, najveda bitango kontinenta! — izustio je bijesno starac. — Dobro,
sada deš odmah doživjeti mali uvod prije no što ujutro započnemo posao s tobom. Za tvoju riječ
'nitkov' podsjetit du te na nešto sa Helmers Homea. Bit deš batinan. Dobit deš pedeset udaraca
upravo onako kao onda, jedino de ovi biti jači, jer sam se onda, na žalost, samo pretvarao da pošteno
zamahujem. Jeste li, boys, svi suglasni da ih dobije, i to smjesta?

— Da, batine, pedeset udaraca, ali dobro začinjenih! — viknuo je prvi onaj po imenu Shelley. —
Zašto me je tako očerupao u Topeki!

258
I ostali su se razdragano pridružili, a jedan je među njima i odved glasno viknuo:

— To de nam biti vježba za Winnetoua i Olda Shatterhanda, kao i za njihove ljude koji moraju da
dobiju deset puta onoliko udaraca koliko su nam...

ah tako! Ovaj momak to ne mora da zna!... ti što Bu nam u »bonanzi« ostavili onu prokletu cedulju
umjesto zlata. Sada demo i mi da siječemo svirale, lijepe svirale, kao što ih je Hammerdull rezao onda
kraj potoka!

Preskočit du scenu koja je sada uslijedila. »General« je prijetio i psovao; skitnice su se smijaie, a Old
Wabble je ubacio gadnu psovku u galamu. Kada su prvi udarci pali, munuo me je Winnetou te smo
otpuzali natrag. Napustili smo poluotok i zašli ponovo u šumu. Trebalo je da se došuljamo do druge
vatre tamo dolje. Prije toga me je Apač ipak upitao:

— Šta predlaže moj brat u vezi s bljedolikim koji je sam sebe nazvao »generalom«?

— Moramo ga se dočepati!

Iza toga pošli smo dalje, od stabla do stabla. Put koji smo imali da prevalimo bio je dvaput duži od
prethodnog. Nije još prošlo ni četvrt sata kada ispred nas začusmo šum, kao da je netko zapeo za
suhu granu i odvalio je. Nije to bio šum kakav obično nastaje kada netko lomi otpadnu granu. Kidanje
grane sa samog drveta izaziva šum koji struji kroz drvo do samog vrha. Brzo smo se uhvatili za ruke i
šmugnuli daleko u stranu. Tamo smo legli priljubivši uho uz zemlju. Dolazili su neki ljudi, više njih,
mnogi, i to sporim i tihim koracima, a prošli su tako blizu nas da smo im čuli šum. Dolazili su iz onog
smjera kojim smo i sami htjeli da pođemo.

— Uff! — reče Winnetou kada su prošli. — Da nisu možda ovi ljudi sjedili uz vatru tamo niže?

— Po hodu bi se reklo da su Indijanci!

— Da, to su Crvenokošci. Otkuda samo dolaze i kuda namjeravaju? Nisu li možda napustili jednu
vatru pa odlaze drugoj? Da nisu možda došli s nekog drugog mjesta? Ili misle otidi na onu stranu
jezera na kojoj smo se ulogorili?

— Treba da to doznamo, Winnetou!

— Moramo to čak brzo doznati jer de se naši drugovi inače nadi u opasnosti. Ta de opasnost
smjesta minuti čim Old Shatterhand stigne do njih.

— Znači da se moram vratiti u naš logor?

— Da, i to brzo, koliko god je samo mogude, i nemoj se zadržavati kod skitnica.

— A ti?

— Produžit du dolje do druge" vatre.

—U tom de se slučaju Indijanci nalaziti između tebe i nas, što je veoma smjelo i lako bi moglo loše
svršiti.

259
— Pshaw! Winnetou nede nastradati onda kada mu je opasnost poznata! Neka samo moja brada
ne zaspe dok se ne vratim.

Šmugnuo je, a ja sam pošao natrag.

Put je za mene sada bio mnogo opasniji nego prije i zbog toga jer su se preda mnom nalazili Indijanci.
Pretpostavljao sam da je poluotok bio cilj. Ipak sam zašao dublje u šumu kako se sa njima ne bih
slučajno susreo. O ljepotama ovog kraja, kojima sam se uz put divio, nedu ovdje da pišem. Nikada u
svom životu nisam bio »naletio« na tako nešto kao sada. Stabla kraj jezera rekla bi svoje da znaju
govoriti. Cijela moja prednja strana bila je puna smole, a lice i ruke izudarani i izgrebeni. Stigavši u
određeno vrijeme u naš logor, svi su se stali raspitivati za Winnetoua. Ispričao sam što smo vidjeli i
čuli i postavio liniju straže od obale jezera ravno u samu šumu. Bilo je to jedino i najbolje što smo u
takvim okolnostima mogli da učinimo.

Svi smo sjedili s puškom u ruci. Prošlo je četvrt sata. U to je s poluotoka odjednom doprlo do nas
strahovito urlikanje. Indijanci koji su prošli mimo nas izvršili su prepad na skitnice. Sve se događalo
bez ijednog hica. Znači da su bijelci bez otpora bili savladani.

Iza toga je opet zavladala duboka tišina.

Bio je to samo časak nodnog života divlje prašume, samo jedan jedini! Pa ipak, kakve su sve promjene
morale nastupiti i koliko su stajale i koliko de još i dalje stajati! To je taj krvavi Zapad!

Bit de opet minuo čitav sat i na poluotoku se ugasila vatra. Ona druga, nešto naniže, gorjela je i dalje.
Nakon druga dva sata začuo sam jasne korake. To je mogao da bude samo Winnetou, jer da je netko
drugi, taj bi se šuljao. Da, bio je to on, isto onako izudaran i izgreben kao i ja, što smo slijededeg jutra
ustanovili. Taj uvijek smotren čovjek umirivao nas je za sada:

— Neka moja brada samo ostanu na miru zajedno.

Nemaju se čega bojati. Do jutra se nede pojaviti ni jedan neprijatelj!

Ja sam prema tome povukao liniju straže. Kada smo se opet svi iskupili i posjedali, zapitao sam Apača:

— Da li je moj brat bio dolje kod posljednje vatre?

— Da.

— Jesu li ondje logorovali Indijanci koje smo sreli?

— Da.

— Jesi li uspio da doznaš kojem plemenu pripadaju?

— Doznao sam. Ostavili su dvojicu za sobom da čuvaju konje. Old Shatterhand de se čuditi?

— Valjda nisu Capote-Utasi?

— Jesu, sa svojim poglavicom Tusahga Saritschem!

260
— Naravno, to me iznenađuje! Bit de se susreli sa »generalom« koji je bio toliko vješt da i h
pridobije. Nasludujem da im je ovaj kraj još otprije tačno poznat, i zato im je uspjelo da nas preteknu.

— Tako je. Moj brat je pogodio. Obojica stražara koje sam prisluškivao o tome su govorili, i ja
sam ih čuo. »General« je otišao prema poluotoku i nije se više vratio. Tada su krenuli da ga traže.

— Šta je tamo htio?

— O tome nije govorio. Povesti nije htio nikoga. Mora da je posrijedi bila tajna. Zbog toga su
postali nepovjerljivi i iza prvog mraka krenuli za njim. Kada su ovdje vidjeli da su ga skitni ce zarobile,
napali su ih i oslobodili ga.

— Da li je moj brat Winnetou još jednom bio tamo?

— Da, samo Utasi su bili ugasili vatru.

— Zbog čega?

— To Winnetou ne zna.

— I ti nisi uspio ništa da vidiš?

— Niti sam vidio niti čuo.

— Hm! Šta demo sada? »Generala« moramo bezuvjetno uhvatiti!

— Nedemo ga modi uhvatiti jer nema vatre.

— Na žalost, u pravu si. Morat demo da čekamo ili dok ne upale opet koju ili do svanuda. Drugo
nam ne ostaje. Da nemaš možda neku drugu, bolju ideju?

— Old Shatterhandove ideje su uvijek dobre.

— Onda možemo spavati, jedino demo prije toga odrediti dvostruku stražu!

— Winnetou se slaže. Ovo mjesto je opasno i moramo biti vrlo oprezni. Nedemo spavati ovdje
kraj jezera, ved malo dalje, u šumi. Oni koji posljednji budu na straži, moraju još prije no što se
razdani dopremiti konje ovamo kako nas Capote-Utasi ne bi pri prvom svjetlu dana ugledali.

Povukli smo se dakle od vode i zašli u šumu. Konje smo ostavili da i dalje pasu. Od stražara jedan je
morao ostati kod konja, a drugi kod nas. Prva je smjena opet meni dopala. Trajala je sat i pol. Prošla
je bez uznemiravanja, pa sam legao pošto smo probudili slijededu smjenu.

Kada sam ujutro ustao, ved je pred dva sata svanuo dan. Htio sam da se ljutim što su me pustili tako
dugo da spavam, ali Winnetou me je umirivao slijededim riječima:

— Moj brat nije ništa propustio. Zadnju stražu sam držao ja i čim se bilo razdanilo, pošao sam u
izvidnicu. Ne možemo da izvršimo prepad na Utahe i

da im oduzmemo njihove zarobljenike. Morat demo doznati kamo misle odjahati, pa onda pojuriti
naprijed da nam budu iza leđa kako bismo mogli odabrati pogodno mjesto za napad. Moj brat

261
Shatterhand zna i sam da je polovica pobjede osigurana onome koji unaprijed izabere mjesto borbe.
Tu prednost moramo svakako izboriti.

Ono što je rekao bilo je potpuno tačno. Ostali smo tu gdje smo i spavali. Polijegali smo i čekali na
odlazak Indijanaca. Winnetou je otišao s namjerom da ih uhodi. To je sada po danu bio isto toliko
težak kao i opasan zadatak. Konji, naravno, više nisu bili kraj obale jezera, ved kod nas u šumi.

Čekali smo sat za satom. Poluotok je bio i odviše udaljen a da bismo uspjeli vidjeti što se ondje
odigrava. Jedino je svjetlost vatre mogla jučer doprijeti do nas. Winnetou je nekoliko puta dolazio da
nas umiri, što se njegove osobe ticalo. Nije imao ništa drugo da nam javi nego da se Indijanci još nisu
udaljili. Iza toga nam je javljao da je čuo jasne udarce sjekirom. Izgleda da su Indijanci svojim
tomahavkama oborili stablo, samo što nismo mogli objasniti zbog čega. I najzad, kada je ved i podne
bilo prošlo, došao je da najavi da su Crvenokošci krenuli dalje. Vidio ih je kako su odjahali jer je na
udaljenosti od nekih stotinu koraka stajao iza stabla.

— Sigurno su dopremili svoje konje koji su se nalazili kraj one druge vatre? — upitao sam.

— Tako je — kimnuo je. — Vidio sam kako su ih dotjerali.

— Jesi li uspio da ih sve vidiš kada su odjahali?

— Nisam. Između mene i njih je bilo odviše stabala.

— A zarobljenici su, naravno, bili među njima?

— Bio sam daleko od njih i nisam uspio da razlikujem crvene od bijelih, a bliže poluotoku nisam
se usuđivao dovudi.

— Kojim su pravcem odjahali?

— Prema sjerevozapadu. To je put kojim demo i mi podi.

— Hm! Moramo otidi do poluotoka. Hodemo li smjesta odjahati ili je potrebno da najprije
izvidimo jesmo li tamo sigurni?

— Sigurni smo. "VVinnetou je najprije otišao tamo da izvidi jesu li se Utasi stvarno udaljili.

Bududi da smo se u Apača mogli pouzdati, uzjahali smo i krenuli prema poluotoku. Stigavši u njegovu
blizinu, tragali smo najprije za tragovima Utaha. Da, otišli su. Nismo se morali bojati da bi nas netko
mogao iznenaditi. Bez ikakve zabrinutosti krenuli smo sada prema onom mjestu gdje su se skitnice i
Old Wabble bili ulogorili, a kasnije i Indijanci. Tu smo sišli s konja.

Trava i mahovina bili su daleko naokolo izgaženi kao što biva kad netko napušta logorište. Nismo
imali nikakva razloga da pretpostavimo kako bismo ovdje mogli nešto otkriti, ali smo ipak, po starom
svom običaju, bacili pogled svuda naokolo. Crvenokošci se nisu zadovoljili samo tim logorištem.
Njihovi su tragovi vodili na razne strane. Razdvojili smo se kako bismo mogli pratiti te različite
tragove. Ved nakon kratkog vremena čuli smo Olda Surehanda kako zove:

— Dođite ovamo; dođite ovamo; dođite svi! Evo ih ovdje leže! Brzo, brzo!

262
Požurio sam pravcem iz kojega je dopirao njegov glas. Kakav me je samo prizor dočekao! Tu pod
stablima ležale su skitnice, svi odreda, bez iznimke! Njihovim od krvi crvenim glavama nedostajala je
koža. Bili su skalpirani. Čak su ih i poredali po veličini i položili jednog kraj drugog. Kada smo bolje
pogledali, ustanovili smo da su ih prije toga proboli nožem.

Hvatala nas je jeza! Pripadali su onoj vrsti ljudi čiji je moral bio na vrlo niskom stupnju i koji ne bi
ustuknuli ni pred kakvim zločinom. Ali, gledati ljude, a uz to još i unakažene na takav način, bilo je
grozno!

Da bi uspjeli svladati ovako brzo i sigurno dvadesetoricu ljudi svaki je Crvenokožac ved unaprijed
morao da zna na kojeg de se bijelca baciti. Pedeset Indijanaca na dvadeset bijelaca. Mrtvi su se bili
ukočili. Znači da ih nisu tek jutros proboli, nego još sinod. A zašto su Indijanci ostali i dalje ovdje?
Zašto su čak dali dovesti i svoje konje ovamo! Mora da je bilo nešto posrijedi što su odgodili do danas
ujutro i što je potrajalo do podneva. Sta li je to moglo biti? Sjetio sam se Olda Wabblea. Njegova lesa
nije bilo. Vjerojatno ga je »general« poveo sa sobom da mu se na poseban način osveti.

Dok smo u prvim trenucima nijemo zastali kraj leševa, nakon toga mogli su se čuti sve brojniji uzvici.
Da su se Crvenokošci u tom času našli ispred naših pušaka, vjerujem da bi svi bili postrijeljani!
Pokazalo se i ovdje kako i najvede zlo može u čovjeku ipak izazvati smiješak. HammerduU je upro
prstom u jedan od leševa i rekao Holbersu:

— Pitte, to je Hosea koji nas je htio smaknuti!

— Yes! A ovo je Joel koji se nije dao prevariti u vezi s našim novcem! — odgovori dugonja, dok je
pokazivao na drugog mrtvaca.

— Oni su ipak tvoji bratučedi. Zar ne, stari rakune?"

— Da, jesu.

— Hodeš li ih ostaviti da leže ovdje?

— Ne bih to učinio ved i zbog same njihove majke, iako su znali više puta da mi prirede vrlo
teške trenutke.

— To je čestito s tvoje strane, stari Pitte! Šta dakle predlažeš?

— Da ih sahranimo. Misliš li to i ti, dragi Diče?

— Sahranili ih ili ne, svejedno je. Čim budemo imali vremena, uredit demo im malo groblje i
smjestiti ih da im bude što ugodnije, ved prema tome kako prilike dozvoljavaju. To je dužnost
kršdanina, a osim toga to su tvoji rođaci. Slažeš li se, stari rakune?

— Hm! Ako misliš da to činiš za ljubav meni i mojim rođacima, tada si, dragi Diče, valjan momak!

Pružili su jedan drugome ruku, a moram priznati da ništa drugo ne bi uspjelo da ublaži prizor te jezive
scene kao taj osobiti način dvojice dobričina. Vremena nismo imali na pretek. Morali smo goniti
Utahe i ugrabiti »generala« koji je sigurno bio kriv zbog smrti dvadesetorice skitnica. Ali, ako želimo
da sahranimo bradu, tada ni ostale nismo smjeli ostaviti da i dalje leže ovdje. Zbog toga sam se udaljio

263
da potražim pogodno mjesto. Pri tome sam naišao na širok trag i slijedio ga. Vodio je do smreke koja
je stajala odvojeno od stabala oko nje i kada sam je ...

Ovdje mi se i pero protivi da nastavim! Ono što sam ugledao bilo je toliko užasno da sam glasno
viknuo. Zbog toga su smjesta dojurili, a prizor koji mi se pružio nije ih manje zgrozio od mene.

Smreka je bila jačine djeteta od osam godina. U njoj su napravili procijep u visini čovječjeg ramena.
To su bili oni udarci tomahavkom koje je Winnetou čuo. Pomodu drvenih klinova proširili su procijep
jer su za taj posao tomahavke bile preslabe. Zabijajudi sve vede i jače klinove, a bilo ih je nekoliko, sve
jedan do drugog, proširio se procijep toliko da je bio širi od promjera čovječjeg trupa. U taj su
procijep tada ugurali sputanog starog Wabblea. Nakon toga su jače klinove ponovo izbili. Ležali su
dolje na tlu. I tako je taj nesretni starac ostao u procijepu u vodoravnom položaju grozno ukliještenim
donjim dijelom trupa. S jedne su mu strane stršile noge, a s druge gornji dio tijela. Da su mu
prignječili prsa, ona bi se spljoštila, a i umro bi. To što su mu zavukli donji dio trupa bila je đavolska
računica. Još je živio. Njegova zdrava ruka i noge micali su se. I unatoč neopisivim bolima koje je
morao podnositi, nije mogao da viče jer su mu zabili čep u usta, a posebno ih još i zavezali. Oči su mu
bile sklopljene. Iz nosa mu je tekla krv gustim, tamnim kapima. Čulo se njegovo oštro, piskavo
disanje, i kapljice krvi su šištale. Tu nije bilo vremena ni za riječi negodovanja, a niti za samilost Tu je
bez ikakva razmišljanja bila potrebna, brza, brza pomod.

— Zabijte jače klinove! — naredio sam. — I to, i gore i dolje! Dajte brzo: samo brzo! Potrebno nam je
više klinova od ovih koji ovdje leže. Uzmite noževe i tomahavke!

Dok sam im to doviknuo, ved sam i sam uvukao klin u procijep i udarcima željezom okovanog kundaka
svoje puške za medvjede zabijao ga dalje. Sada su se naši drugovi pokazali na djelu! Jedino su
Winnetou i Matto Schahko imali tomahavke, a to je bilo dosta. U samoj blizini stajalo je nekoliko
suhih stabala. Iverje je letjelo na sve strane; novi, jači klinovi su u tili čas bili gotovi. Moja puška za
medvjede i Hammerdullova stara, koje je kundak bio dobro obložen željeznim obručem, poslužili su
nam umjesto bata. Ukratko, nisu prošle ni dvije minute a otvor je bio toliko proširen da smo Olda
Wabblea mogli izvudi napolje. Položili smo ga na zemlju i oslobodili ga čepa, što smo zapravo morali
ved prije učiniti, ali zbog uzbuđenja bili smo na to potpuno zaboravili.

Za sada je ležao potpuno nepomično. Iz usta je izbacio čitavu bujicu usirene krvi, a iza toga slijedio je
svjetli, tanak mlaz krvi. Grudni mu se koš počeo širiti i začuli smo kako duboko, duboko udiše. Nakon
toga otvorile su mu se oči. Bile su veome zakrvavljene. A onda je uslijedilo nešto što u svom životu
nedu modi zaboraviti, naime, urlik, ali kakav urlik! Čuo sam ved lavove i tigrove kako urliču. Poznat mi
je i glas slona, sličan trubi, čuo sam jezovit, smrtni krik konja, koji se ne da opisati. No, ni jedan od ovih
se ne da uporediti sa strašnim, u beskraj otegnutim urlikom koji je izbijao iz usta Olda Wabblea, a koji
je u sebi krio bol čitavog jednog svijeta i kojega se jeka vradala nemilosrdno s druge obale jezera i iz
dubine šuma. Hvatala nas je jeza!

Onda je opet zavladala tišina za neko vrijeme. S najoprečnijim osjedajima u srcu stajali smo oko njega.
Samilost je ipak nadjačala. Počeo je sada stenjati, glasno, sve glasnije; poslije je uslijedio opet
iznenadan urlik kao od čitavog čopora divljih životinja. Začepio sam rukama uši. Opet ono tiho

264
stenjanje i zapomaganje, pa opet iznenadni urlik koji nas je naprosto odbacio unazad. To njegovo
cviljenje i stenjanje, prekidano glasnim vriskom, produžavalo se sve više i više. Nije mu bilo kraja.
Imali smo dojam da ne vidi i ne čuje, a da ne umije ni govoriti. Što smo mogli da uradimo? Holbers je
ostao uz njega da mu dade vode. Mi ostali pošli smo da napravimo grobnicu za skitnice. Taj nesretnik
nije izustio ni jednu riječ. Bili smo užasnuti.

Na zapadnoj smo obali poluotoka pronašli ono što smo tražili, naime, čitavu gomilu kamenja koju je
voda izbacila. Bilo ga je u tolikoj mjeri da je bilo dovoljno za veliku grobnicu. Nedostajalo nam je
oruđe za kopanje rake ovakvih razmjera. Počeli smo da prenosimo kamenje prema središtu
poluotoka. Ondje je bilo neko prirodno udubljenje, duboko skoro jedan metar. Ondje smo
namjeravali da načinimo grob.

Taj je posao iziskivao mnogo vremena, a za vrijeme rada stalno smo slušali urlikanje kralja kauboja,
dok se nije nakon možda jednog sata umirio. Kasnije mi je prišao Holbers i kazao da je stari progledao
i da je počeo govoriti. Pošao sam k njemu

Ležao je opružen, disao je tiho i neravnomjerno i buljio u mene. Crvenilo u očima mu se smanjilo.

— Old ... Shat... ter,.. hand — reče šaputavim glasom. Tada je prignuo malo svoj gornji dio tijela-
i prosiktao: — Pseto prokleto, bježi, bježi, bježi odavde!

— Mr. Cutteru, došao vam je kraj! — odgovorio sam — vama više nitko ne može pomodi. Za
kratko vrijeme, možda ved za jedan Sat, vi dete izdahnuti. Budite spremni na ono što vas čeka!

— Pastirčidu! Tornjaj se odavde! Želim da umrem sam! Skloni mi se s očiju!

— Sjetite se što sam vam govorio na Fennerovoj farmi! Zaželio sam da vam dođe čas kada dete
cviljeti za jednom jedinom minutom života i da vam duša od straha vapi je pred pravdom. A kada se
vaše tijelo bude zgrčilo pod pesnicom smrti da cvilite za oproštajem svojih grijeha!

— Gubite se, kažem vam, gubite se! — vikao je bijesno. — Dajte mi nož, nož, kažem vam, kako
bih još prije svoje smrti probo ovog momka!

Old Surehand nam je bio prišao. Cuo je sve te rekao:

— Ovoga baš nedete modi obratiti ni u njegovom posljednjem času.

Pogledao sam ga. Stvarno je ozbiljno mislio što je rekao.

Old Wabble sada više nije bio pri svijesti. Zapao je u prijašnje stanje i opet su se, kao maloprije,
izmjenjivali cviljenje i životinjski urlik. Udaljio sam se. Kada se iza pola sata opet smirio, ponovo sam
pošao k njemu. Prepoznao me je i prosiktao:

— Sjeti se kad sam ono u Llano Estacadu tražio činjenice, i opet činjenice, i po tredi put
činjenice!

Daj mi činjenicu o tom tvom bogu, ti nebeska ovco!

265
Zar da tom čovjeku koji se sada još i izruguje odgovorim na prijašnji način? Ne. Njegovoj duši više nije
bilo spasenja. Old Surehand je primijetio kamo sam pošao i ponovo je krenuo za mnom. Bili smo sami
kraj starca. Ovaj me je podrugljivo pogledao, ali iz njegovih od bola iskrivljenih usta nije se čulo ni
slovca. Da se možda ipak nije bojao da mi se i dalje izruguje? To bi mogao da bude dobar znak. Da ne
bih kod njega poremetio to stanje, okrenuo sam se i udaljio vodedi sobom i Olda Surehanda.

Nakon izvjesnog vremena toliko smo u poslu napredovali da smo leševe položili u udubinu. Prekrili
smo ih najprije granjem, a onda pokrili kamenjem. Uto mi je sinula misao, ne, nije bila misao, ved
nadahnude. Osjetio sam da je tako: zatražio sam da se stari Wabble dovede do groba. To mu je
uzrokovalo velike bolove. Vikao je bez prestanka i upitao zašto ga ne pustimo da i dalje leži.

— Poželjno je da vidite gdje demo smjestiti vaše skalpirane drugove — odgovorio sam. —
Ostavit demo mjesto i za vas, jer prije no što sunce zađe, ležat dete i vi ovdje pod ovim kamenjem.
Imate jedino još vremena da se pokajete i ništa drugo, a zatim da umrete!

Očekivao sam da de se bijesno izderati na mene, međutim bio je miran, potpuno miran. Pratio nas je
kako polažemo skitnice jednog za drugim u udubljenje i prekrivamo ih granama i grančicama. Vidio je
kako smo naslagali odozgo kamenje i da smo ostavili otvor za njegovo tijelo. Očima je pratio svaki n aš
pokret. Još uvijek nije progovorio. U njegovom se pogledu međutim zapažao strah koji je sve više
rastao. To sam dakako primijetio. Konačno smo bili gotovi sa grobom, osim s njime... posljednjim
lešom. Udaljili smo se pretvarajudi se kao da nas on ne zanima. Obuzela me silna napetost.

Tada se zrakom prolomio vrisak, isto onakav kakav i prije. Ponovo sam otišao k njemu. Bolovi su ga
opet spopali, no ostao je pri svijesti. Previjao se kao crv. Mlatarao je i lupao oko sebe, no iz njegovih
usta više se nije čula ni kletva ni proklinjanje. Tada je opet ležao mirno, cvilio je doduše i stenjao, ali
je bio potpuno nepomičan. Škrgutao je zubima, a na čelu i licu izbijale su mu krupne kapi. Stalno sam
ih otirao, ali su nanovo izbijale. U tome je prošlo dosta vremena. Tada ga čuh kako mi poluglasno
govori:

— Mr. Shatterhande!

Sagnuo sam se k njemu. Počeo mi je govoriti polako sa čestim prekidima:

— Moji su grijesi brojniji od zvijezda na nebu. Recite mi kada du umrijeti!

— Vaš smrtni čas ved otkucava. Vaš grob je ved otvoren!

— Ved otvoren, ved otvoren. Dajte mi još jedan dan, dva dana, čitav tjedan!

Eto časa koji sam mu proricao na Fennerovoj farmi: preklinjao je za časak milosti!

— Ja međutim osjedam — nastavio je plačljivim glasom, — da mi je uskradeno vrijeme, časak,

kao i milost i sažaljenje! Smrt je svoju ruku ved pružila prema mome srcu, a svi đavoli pakla rade u
mom tijelu. Imali ste pravo kada ste govorili kako samrtni čas traje mnogo duže od života! Poživio
sam zamalo stotinu godina i prohujale su, prohujale kao vjetar. Ali ovaj čas, ovaj čas je duži od čitavog
mog života. Traje ved čitavu vječnost! Kako mi je hladno, hladno, uh.. . Kako je sve mračno, mračno,
uuuuh...! Taj je ponor dubok ... dubok... bez dna... u pomod, u pomod! Sklapa se nada mnom ... nad a
mnom ... milost.. milost...

266
mi...!

Oči mu se sklopiše. Zov u pomod je iz početka izustio reskim, a onda umirudim glasom. Sada je
zatvorio usta, tijelo mu se više nije micalo, a ni dlačica na trepavicama nije mu se pomakla.

— O bože moj! — uzdisao je Old Surehand. — Ved sam vidio čovjeka kako u borbi pada, ali
stvarno umiranje kao što je ovo ipak još nikada nisam vidio!

Old Wabbleovo dozivanje u pomod privuklo je i drugove. Stajali su naokolo. Zavukao sam starcu ruku
pod odijelo i položio mu je na srce. Jedva sam osjetio njegovo tiho kucanje u laganim razmacima.

— Dolje sa šeširima, Messieurs! — zamolio sam ih.

Sekunde su se otegle u minute, a minute u četvrtine sata. Tanahna grančica kvrcnula je pod nogama
malene ptice. U toj dubokoj, nijemoj tišini odjeknulo je kao da se lomi neko jako stablo, a laki udarac
krila ptice djelovao je kao šum orla.

Uto je Old Wabble otvorio oči i upravio ih na mene. Pogled mu je sada bio bistar i blag, a glas,
iako tih, ipak razgovijetan kada je rekao:

— Spavao sam dugim, dugim snom i vidio očevu kudu i u njoj moju majku, koju nikada ovdje
nisam vidio. Sanjao sam da sam bio ljut, veoma ljut i ožalostio je. Molio sam je da mi oprosti. Tada me
je privukla k sebi i poljubila me. Olda "Wabblea još nitko nije u životu poljubio, ved jedino sada u času
njegove smrti.

Uzeo sam njegovu ruku. Oči su mu opet bile sklopljene. Prislonio sam uho na njegova usta i čuo ga još
kako mi govori dok je izdisao:

— Ostajte zbogom!

Smiješak mu se zadržao na licu. Bio je tako blag, kao da ponovo sanja o svojoj majci. Ali to više nije
bio san, ved gruba stvarnost — bio je mrtav!

Kako je čovjek čudno bide! Kakve smo samo osjedaje gajili prije kratkog vremena prema tom
pokojniku! Stajao sam duboko ganut pred njegovim lešom, kao da mi je umro dragi prijatel j! Nisam
bio jedini koji je to osjedao. Dick Hammerdull je prišao, uhvatio mrtvaca za ruku, lako mu stisnuo ruku
i rekao:

— Zbogom, stari Wabble! Pitte Holbersu, pruži mu i ti ruku!

Holbersu nije bilo potrebno da ga netko upozori na to jer je ved bio spreman. Rekao je, ali ne na svoj
suhoparan način, ved duboko ganut:

— Sretan ti put, stari kralju! Tvome je carstvu došao kraj. Da si bio pametan, mogao si jahati s
nama umjesto sa skitnicama. Šteta je, grdna šteta za tako valjanog dečka kakav si ranije bio! Dođi,
dragi Diče! Hajde da ga položimo u posljednji ležaj!

— Ne, ne još! — odgovorio sam.

— Zar ne moramo dalje krenuti? — pitao je Hammerdull.

267
— Dan de potrajati još samo dva sata. Ne isplati se da krenemo pa da moramo tražiti drugo
logorište. Ostat demo ovdje.

— Ali Utasi i »general«!?

— Pustite neka idu! Nede nam umadi, pogotovo ne sada jer demo im se osvetiti zbog bolova koje
je mrtvac

prepatio. Prije mi se učinilo kao da nemamo vremena, ali sada imamo i previše!

— Slažem se sa svojim bratom Shatterhandom — izjavio je Winnetou. — Olda Wabblea nedemo

sahraniti dok je još topao!

Bilo je, znači, odlučeno da ostanemo danas na poluotoku. Ali jedan se nije dao nagovoriti, naime Old
Surehand. Mahnuvši mi, pozvao me je u stranu i rekao:

— Ja ne mogu ostati ovdje, Mr. Shatterhande. Odjahat du dalje, i to tajno, kako se nitko ne bi
sjetio da me zadrži. Nekome to ipak moram redi, i budite to vi. Nemojte me odati dok se ne udaljim!

— Zar je prijeko potrebno da se udaljite? — raspitivao sam se. — Zar zbilja ne možete ostati
ovdje?

— Moram da odem.

— sam?

— Potpuno sam!

— Hm! Vi ste valjan Zapadnjak i ne želim da vam govorim o opasnostima na koje možete naidi.
Zar mi nedete barem redi kakav je to pothvat koji vas sprečava da ostanete s nama, Mr. Surehande?

— Ne mogu.

— A ne smijem ni da doznam kamo namjeravate?

— Ne.

— Hm! Nemam namjeru da vam predbacujem, ali vaše držanje graniči ipak pomalo s
nepovjerljivošdu.

Odmah je postao neraspoložen i odgovorio:

— Da u vas imam povjerenja, mora da vam je isto tako dobro poznato kao i meni, Sire. Ved sam
vam rekao da se radi o tajni o kojoj ne smijem i ne želim govoriti.

— Čak ni meni?

— Ne! — rekao je kratko a odbojno.

— Well! Svatko ima pravo da svoje stvari zadrži za sebe. Ja sam, međutim, jahao za vama od
Jefferson-Cityja, pa čak ovamo, s uvjerenjem da među nama vlada dobro drugarstvo. Time nije

268
rečeno da ja imam kakvih namjera koje bi vam mogle nanijeti štetu ako sami nešto poduzmete, ili
opet uspjeti ako prema meni budete otvoreniji. Zar ste vi toliko sigurni u svoju stvar d a možete tvrditi
kako vam nismo potrebni?

Zar bih dojahao ovamo sam da sam vjerovao da mi je potrebna pomod?

— Tačno je! Ali zar vam stvarno nije bila ničija pomod potrebna?

— Naravno, vi mislite na moje zarobljeništvo kod Utaha! Ja bih se ved snašao i oslobodio se!

Sada sam ja prihvatio suzdržljiv ton:

— Uvjeren sam u to. Smatrajmo tu stvar kao likvidiranu! Sretan vam put. Nedu vas zadržavati!

Htio sam se okrenuti. Tada me je uhvatio za ruku i zamolio:

— Nemojte se ljutiti, Sire! Moje riječi su zvučile kao nezahvalnost. Ali vi svakako znate da nisam
nezahvalan.

— Znam!

— A... a... želim vam redi barem jedno: šutio sam zbog toga jer sam vjerovao da dete mi okrenuti
leđa kada čujete tko sam.

— Gluposti! Nije važno tko ste! Old Surehand je valjan momak!

— Ali... ali... sin jednog ... robijaša!

— Pshaw!

— Što? Zar vas to nije zaprepastilo?

— Nije!

— Razmislite samo, Sire ... robijaš!

— Znam da je u tamnicama i robijašnicama bilo ved i dobrih ljudi!

— Ali, moj je otac čak i umro u robijašnici!

— Dosta žalosno! Ali to se ništa ne tiče našeg prijateljstva!

— Zaista ne?

— I moja majka je bila robijašica!

— To je zaista užasno!

— A i moj stric!

— Jadnice, vi jadnice!

269
— Oboje su kidnuli i pobjegli!

— To mi je drago!

— Ali, Sire, vi uopde ne pitate zbog čega su bili kažnjeni!

— Kakve koristi od toga kada bih doznao?

— Zbog krivotvorenja novca!

— To je loše! Krivotvorenje se kažnjava teškom kaznom.

— No ...? Vi još uvijek govorite sa mnom?

— A zašto ne bih?

— Sa sinom i nedakom krivotvoritelja novca, robijaša?

— Čujte, šta me se tiču novci i zatvori Sjedinjenih Država? čak i da prihvatim da su vaši rođaci
učinili taj zločin i da su kaznu stvarno zaslužili, šta ste vi tome krivi?

— Vi se, znači, ne odričete mene?

— Ne vrijeđajte me, Old Surehande! Čovjek sam, kršdanin, a ne barbarin! Tko zavrijedi kaznu
neka je i ispašta. Kada ona prođe, čovjek vrijedi u mojim očima kao i prije. Ja uopde mislim da barem
pedeset procenata kažnjenika nisu zločinci, ved ili bolesni ljudi ili žrtve nesretnih okolnosti.

— Da, vi u odnosu na sve mislite kao čovjek. To mi je poznato. A mogu vas uvjeriti da su moji
roditelji i moj stric bili nevini. Oni nisu učinili nikakvo zlo.

— Tim je veda nesreda koja ih je zadesila. Ne mogu da shvatim kako ste mogli i da pomislite da
bi vam vratio milo za drago, pa čak da su i bili krivi! Hodete li još i dalje biti toliko zatvoreni prema
meni?

— Moram.

— Well! Tada mi barem recite kada demo se opet susresti!

— Od danas za četiri dana.

— Gdje?

— U Pui-mauvhu (šuma srca), koji leži skoro u samom središtu parka San Louisa. Winnetou ga
svakako poznaje. Ima oblik srca i odatle ime šume. Ja du sigurno biti tamo.

— Ako vas nešto ne bude spriječilo!

— A šta bi me spriječilo?

270
— Čujte, Mr. Surehande, vi još uvijek računate s istim brojkama s kojima ste računali kada ste
krenuli iz Jefferson-Citvja na put. U međuvremenu se mnogo štošta odigralo, a i okolnosti su se
izmijenile. »General« je ovdje, i...

— Pshaw! — upao mi je u riječ. — Njega se ne bojim! Šta me se on tiče?

— Možda više no što mislite!

— Uopde ništa, sasvim i baš ništa, Sire!

— No ja se ne želim prepirati s vama! Osim toga tu su i Utasi.

—Svejedno mi je!

— A i vrač Komanča je ovdje?

— Taj mi je sasvim ravnodušan. Uostalom, nije ni sigurno da je ovdje. Jeste li ga vidjeli?

— Nisam.

— Po onome što su vaši drugovi pričali, priključio se skitnicama. Zapravo mora da je ipak bio
ovdje na poluotoku. Vjerojatno se odvojio od njih.

— Vjerojatno, a to je bilo i pametno s njegove strane!

— Ako je zaista bio pametan, tada se držao pozadi.

— U vezi s time drukčije mislim. Kada čovjek sa svojom ženom jaše gore u ovu divljinu, mora da
postoje veoma važni razlozi.

— Svakako.

— Ti razlozi sigurno još postoje. Svakako nije okrenuo natrag. Skitnice nisu morale da znaju što
traži ovdje gore. Zbog toga se i odvojio od njih. Bit de da je tako.

— A zbog čega je iz početka jahao s njima?

— Zbog osvete i neprijateljstva prema nama, a i zbog toga da pod njihovom zaštitom stigne u
brda. No čim je stigao u brda, šmugnuo je. Sigurno je ovdje.

— Može biti; zbog njega se ne brinem! Dakle, vi sada znate na čemu ste: od danas za četiri dana
čekat du vas u Pui-mauvhu. U međuvremenu se možete zabavljati lovom na Utahe i kaznite ih za
masovno ubistvo koje su ovdje učinili! Nadam se da od vaših nede nitko pratiti moj trag!

— Možete biti mirni!

— Hodete li mi to i obedati?

— Dajem svoju riječ!

— Tada smo gotovi. Ostajte zdravo!

271
— Još ne! Zar nedete ponijeti malo našeg mesa?

— Ne; potrebno je i vama, a bilo bi primjetljivo ako bi se sada snabdio zalihom hrane.

— Učinit demo to potajno!

— Hvala! Nadi du uz put dosta divljači. Dakle još jednom: ostajte zdravo!

— Ostajte zdravo, Mr. Surehande! Želim da se ponovo sretno vidimo!

Rastali smo se i udesio sam tako da je neprimjetno mogao da uzjaše svoga konja i da se udalji. Kasnije
je nastupilo sveopde čuđenje kada su primijetili da ga nema, a od mene doznali da je otišao bez
pozdrava. Svi su željeli da doznaju razlog njegovom potajnom odlasku, ali ja nisam ništa rekao. Jedino
Winnetou nije postavljao nikakvo pitanje. Kasnije je ipak, kada je ved pao mrak i on sjedio uz mene,
smatrao za potrebno da mi stavi primjedbu:

— Čini mi se da demo morati opet osloboditi Olda Surehanda!«

— To mislim i ja — kimnuo sam. — Ili demo mu leš ugledati!

— I to je mogude!

— Zar moj brat nije pokušao da ga zadrži?

— Bilo je bezuspješno.-

— Mogao si mu redi da više znaš no što misli.

— Učinio bih to, ali on je svoju tajnu želio da zadrži za sebe.

— Onda je dobro što si šutio. Povjerenje se ne smije iznuditi.

— Ubrzo de i sam uvidjeti koliko bi bolje bilo da je bio otvoren.

— Da. Kako de se čuditi kada bude doznao da je oštroumlje moga brata Shatterhanda za to
kratko vrijeme više napredovalo nego on za mnogo godina! Da li je zbog njegova odlaska potrebno da
izmijenimo plan koji bismo imali da je s nama ostao?

— Nije potrebno.

— Hodemo li sada goniti Utahe?

— Da.

— Njihovi se tragovi sutra ujutro nede modi više vidjeti ni razabrati.

— To nam ne smeta. »General«, koji ih predvodi, namjerava otidi gore do Casadea. Mi, dakle,
znamo kamo jašu.

— A oni znaju da ih slijedimo. Oni de nam dakle postaviti stupicu kako bi nam se osvetili zbog
toga što im je Old Surehand umakao.

272
— Zbog toga i pretpostavljam da de im ponovo pasti šaka.

— Požurit demo se. Tokom nodi nede modi brzo da jašu. Mi, međutim, možemo brzo
napredovati. O tome je trebalo da vodi računa. Pa čak i da mu se ništa ne ispriječi na putu, nede
mnogo ranije stidi do Cascadea od nas. Trebalo je da ostane!

Kada se Old Wabbleov leš ohladio, položili smo ga u grob, pa i njega prekrili granjem i kamenjem.
Tada smo napravili drveni križ i pričvrstili ga na grob. I tako leži taj stari kralj kauboja koji je čitav svoj
život proveo u ravnicama Zapada, sahranjen na vrhu planine, i to sahranjen od onih koje je gonio da
im donese osvetu i smrt koja ga je samog zadesila.

Ulogorili smo se oko vatrom obasjanog groba, zaspali snom, ali ne tako dugim kao on.

NA »VRAŽJOJ GLAVI«

Čim je počelo da se razdanjiva, krenuli smo slijededeg jutra dalje. Tragovi Utaha bili su još uvijek
vidljivi po mekanom tlu šume; ali kada smo stigli na tvrđi put, nestali su. To nas nije omelo. Za njima
nismo uopde tragali. Držali smo se svog smera jašudi brzinom koju nam je teren dozvoljavao i odbacili
smo od sebe svaku drugu brigu.

Spuštali smo se od jezera sa zelenom vodom dolje prema parku San Louisa. Prije podneva stigli smo
do njega. U svoj svojoj prostranosti i ljepoti ležao je pred našim očima širok mnogo, mnogo milja i isto
toliko dug. Ljepši se krajolik od ovoga parka nije mogao zamisliti za lovca. Svuda unaokolo zatvarale
su ga brdske grdosije visoke do neba. Sume, prerije, stijene i razne vode bile su po njemu tako
raspoređene kao da su ga ljubitelji lova uredili na umjetan način, žrtvujudi svakako mnogo milijuna, i
to kao boravište i prigodno lovište svih životinja Divljeg zapada koje se tamo mogu loviti.

Prijašnjih je godina bilo ovdje na hiljade bizona. Sada su bili protjerani. Meci tragača za zlatom otjerali
su ih. Još nedavno bio je park San Louisa glavna meta tih pustolova. Napustili su ga i skrenuli prema
brdima Cores Rangea, o kojima se govorilo kako su u njima otkrivena neiscrpna nalazišta zlata. To
smo međutim doznali tek kasnije. Sada smo još uvijek mislili, kao što je mislio i Toby Spencer, da su
ovdje, to jest kraj Foam-Cascadea, pronađena značajna nalazišta. Ali park ipak nisu potpuno napustili
kopači. Najbolji među njima su otišli. Međutim, oni koji su sačinjavali ološ bili su prisiljeni da ostanu
jer su im nedostajala sredstva za tako daleki put. Ti su se ljudi sada motali po parku kako bi, slični
skupljačima prnja po gradovima, isprekopali napuštene rudnike i nalazišta pazedi da im ne izmakne ni
jedna prilika pa da žanju ondje gdje nisu posijali.

Pui-mauvh, »Šuma srca«, bilo je ugovoreno mjesto sastanka s Oldom Surehandom. Winnetou je znao
za njegov položaj. Nama nije bilo ni na kraj pameti da ga potražimo. Naš cilj je za sada bio Foam-
Cascade, kamo je i on sigurno odjahao.

Cijelo smo dopodne prolazili krajem sličnim lijepim pejzažima u Evropi, i čovjek je mogao da pomisli
da je jedan od njih prebačen čak ovamo. Bilo je podne kada smo se približavali šumici u kojoj smo
namjeravali da damo konjima sat odmora. Kroz nju je protjecao bistar potok odakle smo mislili da
uzmemo pide potrebno za ručak.

Do same šumice još nismo bili ni stigli kada ugledasmo trag koji je dolazio sa strane, a vodio u istom
pravcu. Nije bio raniji od jednog sata, a ukrazivao je prisustvo nekih dvanaest do petnaest konja.

273
Jasno, zaustavili smo se. Winnetou je sjahao s konja i najprije sam krenuo dalje da iz vidi s kakvim
demo se sojem ljudi susresti. Vratio se veoma brzo. U šumici sigurno nisu bili neki istaknuti Zapadnjaci
jer bi uhađanje takvih ljudi iziskivalo više vremena. Na licu mu se vidio otmjeno-vragoljast izraz, koji
se kod njega samo rijetko zapažao i uvijek obedavao šaljivu dogodovštinu.

— Ti ljudi sigurno nisu opasni? — reče Treskow pošto je uočio Apačev smiješak.

— Čak i veoma opasni! — odgovori ovaj, uozbiIjivši se brzo.

— Indijanci?

— Ne.

— Znači bijelci. Koliko?

— Trinaest.

— Dobro naoružani?

— Da. Jedino crveni nije.

— O! Među njima je i jedan crveni?

— Da, jedan uhvadeni. Zbog toga ih je Winnetou i označio kao opasne.

— O! Gdje su se ulogorili? Da li je daleko odavde?

— S druge strane ruba šumice.

— Šta bi mogli da budu? Lovci?

— Ti bljedoliki nisu lovci, ni Zapadnjaci, ved tragači za zlatom. Ali zbog čega Treskow ne pita ono
što je najvažnije?

— Što je najvažnije? A šta bi moglo da bude?

— Indijanac.

— Aha, taj! Tačno! Da li se može prepoznati kojem uplemenu pripada?

— Ne pripada ni jednom plemenu.

— Tako! Da li ga Winnetou možda poznaje?

— Poznajem ga. A i moja ga brada poznaju jer je naš dobar prijatelj.

— Jedan Indijanac? Naš dobar prijatelj? To nedu pogoditi!

— Neka Treskow pita Dicka Hammerdulla, na kojem primjedujem da je pogodio!

I ne sačekavši pitanje, debeljko je odgovorio svesrdno:

274
— Indijanac koji ne pripada ni jednom plemenu, a koji je ovdje u parku San Louisa i čiji smo
prijatelji, to je, Mr .Treskowe, lako odgonetati. To može da bude jedino Kolma Puschi.

— Sto mu gromova! Naš tajanstveni spasilac! I toga su bijelci uhvatili? Mi demo ga naravno
osloboditi!

— Ali ne odmah — upade Winnetou. — Držat demo se kao da ga Uopde ne poznajemo. To vedi
de strah nastati nakon toga.

Ja sam doduše očekivao da demo Kolma Puschija sresti ovdje u parku, ali ne još sada, i ne kao
zarobljenika. Odlučio sam da mi to posluži kao poticaj da ono što sam do sada pogađao i sračunavao
više ne zadržim za sebe. Na konjima smo objahali šumicu dok nismo ponovo izbili kraj potoka uz koji
su bijelci sa svojim zarobljenikom logorovali.

Ugledavši nas kako dolazimo, skočili su svi na noge i latili se svojih pušaka. Bile su to same propalice
od kojih se moglo sve očekivati, samo ne ništa dobro.

— Good day, Messieurs! — pozdravio sam, dok smo se zaustavili. — Izgleda da se ovdje dobro
logoruje. I mi smo imali namjeru da se tu odmorimo za kratko vrijeme.

— Tko ste? — upita jedan od njih.

— Mi smo ljudi sa Zapada.

— Ali Indijanci! To je sumnjivo. Imamo mi jednog takvog momka koji nas je pokrao. Vjerojatno
je neki Utah. Pripadaju li i vaši Crvenokošci tom plemenu?

— Ne. Jedan je od njih Apač, jedan Komanč, a jedan Osaga.

— Well; tada nema opasnosti. Ta plemena žive daleko odavde pa sam uvjeren da nedete ništa
poduzeti u vezi s ovim crvenim mangupom.

Htjeli smo da priredimo šalu. Ali promatrajudi pažljivije tog zarobljenika, odbacio sam smjesta tu
misao. Da, bio je to Kolma Puschi, i bila bi najveda bezobzirnost sa naše strane da ga smjesta ne
oslobodimo, jer je bio sputan na takav način da je morao podnositi velike bolove. Samo jedan moj
pogled upuden Winnetouu bio je dovoljan da ga upozorim na moju namjeru. Svi smo sjahali i privezali
konje za kolčide. Dok smo to činili, odložili su bijelci svoje puške i ponovo sjeli. Prišao sam im sasvim
blizu s brzometkom u ruci i upitao ih:

— Jeste li sigurni džentlemeni da vas je ovaj čovjek pokrao?

— Naravno! Uhvatili smo ga u krađi — odgovorio je onaj koji je prije govorio.

— Well, pa demo vam se predstaviti. Zavem se Old Shatterhand. Ovdje stoji Winnetou, poglavica
Apa-ča, i...

— Winnetou?! — uzviknu čovjek. — Sto mu gromova! Znači da imamo visoku posjetu! Vi ste
nam dobro došli, veoma dobro došli! Sjednite, Messieurs! Sjednite i recite da li je to brzometka koju
držite u ruci, Mr. Shatterhande? A ona na leđima puška za medvjede?

275
— Izgleda da ste ved slušali o mojim puškama. Hodu da vam kažem, Sire, da mi se prilično
sviđate; samo mi se jedno ne sviđa!

— Sta?

— To što ste ovog Indijanca, vezali.

— A zašto vam se to ne bi sviđalo? On vas se ništa ne tiče!

— Čak i mnogo jer je to naš dobar prijatelj. Nemojte da pravite nikakve gluposti, Sire! Želim da s
vama na miru razgovaram. Oslobodite zarobljenika veza! Tko digne pušku, bit de smjesta ustrijeljen!

Rekavši to, sve naše puške uperismo u tragače zlata. To nisu očekivali! Bilo je dobro što su nas
poznavali, barem po imenu, jer je to bio razlog zašto uopde nisu ni pomislili da nam pruže otpor.
Predvodnik me je samo upitao:

— Mislite li to ozbiljno, Mr. Shatterhande?

— Da; ne šalim se.

— Tada smo se mi šalili, pa demo sada s time prestati!

Prišao je Kolma Puschiju i odvezao ga. Ovaj je ustao, protegnuo se, uzeo jednu od pušaka koje su
ležale na zemlji, izvukao bijelcu nož iza pojasa, prišao nam i rekao:

— Zahvaljujem se svome bratu Shatterhandu! Ovo je moja puška, a ovo moj nož. Osim toga
ništa mi drugo nisu oduzeli. Pokrao ih, naravno, nisam!

— U to sam uvjeren! šta misli moj brat Kolma Puschi, što da s njima učinimo? Ispunit demo
njegovu želju!

— Pustite ih neka bježe!

— Zaista?

— Da. U njihovim sam rukama tek jedan sat. Nisu uopde vrijedni kazne. Nedu da moja brada s
njima imaju posla!

— Ovu želju baš ne mogu sasvim ispuniti. Morat du da im uputim još nekoliko riječi prije no što
dalje odjašemo, jer se s njima nedemo zadržavati. Hodu da doznam zbog čega su uhvatili i sputali
Indijanca, jer im on ni u kom slučaju nije mogao da nanese neko zlo.

— To mogu i ja da kažem svome bratu Shatterhandu!

— Ne! Hodu to lično od njih da čujem!

U to je onaj koji je govorio zavukao ruku u kosu, pročešao se u neprilici i rekao:

— Nadam se da nas ne smatrate za kukavne babe zato što se nismo branili, Sire! Nije to
kukavičluk, ved poštovanje prema ljudima kao što ste vi. Redi du vam sve pošteno: nalazimo se ovdje
kao tragači zlata i napravili smo bijedni posao. Ovaj se Indijanac stalno zadržavao ovdje u parku, a o

276
njemu pričaju da zna za dobra nalazišta, samo ih nikome ne odaje. Uhvatili smo ga da ga prisilimo da
bi nam odao dobro mjesto. Poslije toga smo ga htjeli opet pustiti na slobodu. Tako je to, i mislim da
nam to nedete uzeti za zlo. Nikako nismo mogli znati da je vaš prijatelj!

— Dobro je! — odgovorio sam mu i obratio se tadu Kolma Puschiju: — Da li je istina što je
govorio?

— Da — odvrati ovaj. — Molim vas, nemojte im ništa učiniti.

— Well! Onda demo imati obzira. Međutim, ja se nadam da ni ubudude nedemo imati razloga da
promijenimo svoj stav prema vama. Tko želi da nađe nalazište, taj neka traži. To je najbolji savjet koji
vam mogu dati, džentlmeni! Molim vas da odavde ne krenete prije no što prođu dva sata, jer de inače
naše puške progovoriti!

Dok sam to govorio, Kolma Puschi je uzjahao svoga konja koji se dotle nalazio među konjima tragača
za zlatom. Odjahali smo a da tim ljudima nismo uputili nijedan pogled. Bili su to ljudi na najnižem
stupnju.

Odjahali smo u galopu i nastojali da što dalje odmaknemo od njih. Onda smo se zaustavili na jednom
mjestu koje je, slično onoj šumici, bilo pogodno za odmor.

Zanimao me je Kolma Puschijev konj jer dolje kraj Rush-Creeka nismo imali prilike da ga duže
promatramo. Bio je to mustang izvrsne građe, brz a izdržljiv, što smo za to kratko vrijeme primijetili.

Dok smo jeli, uzdržavali smo se od svakoga razgovora. Prisustvo tajanstvenog Crvenokošca bilo je
tome uzrok. Kada sam bio pojeo svoj komad mesa, a nož ponovo zataknuo za pojas, bio je i on gotov.
Ustao je, prišao svome konju, uskočio u sedlo i rekao:

— Moja su mi brada učinila veliku uslugu; zahvaljujem im! Veselit du se kada ih ponovo ugledam.

— Zar moj brat ved želi da ode? — upitao sam. — Tako brzo?

— Da — odgovorio je. — Kolma Puschi je kao i vjetar: mora da ode onamo gdje je potre bno!

— Zašto Kolma Puschi zazire od nas?

— Kolma Puschi ne zazire ni od koga. Međutim, njegov zadatak mu nalaže da bude sam.

Bilo je za mene pravo veselje pogledati u Winnetouovo lice. Slutio je što sam naumio i u sebi se
veselio utisku što de ga moje držanje izazvati.

— Mome crvenom bratu ne treba više da se dugo bavi tim zadatkom — odgovorio sam. — Bit de
uskoro riješen.

— Old Shatterhand se služi meni nejasnim riječima. Udaljit du se i želim da pozdravim svoju
bradu!

Ved je podigao ruku da potjera svoga konja kada sam mu bliže pristupio:

277
— Well, redi du vam samo još ovu riječ: ako moj brat Kolma Puschi mora da ode, tada molim
svoju sestru Kolma Puschi da još ostane kod nas!

Obje riječi: brat i sestra oštro sam naglasio. Moji su me drugovi začuđeno pogledali. Međutim je
Kolma Puschi brzo sjahao s konja, pojurio k meni i rekao, gotovo van sebe:

— Šta je rekao Old Shatterhand? Koje sam to riječi od njega čuo?

— Rekao sam da Kolma Puschi nije moj brat, ved moja sestra — odgovorio sam.

— Da me možda ne smatraš za ženu?

— Da.

— Varaš se, varaš se!

— Ne varam se. Old Shatterhand uvijek zna što govori!

Tada je viknula, ispruživši obje ruke prema meni, kao da se brani:

— Ne, ne! Ovog puta Old Shatterhand ipak ne zna šta govori! Kako bi mogla biti žena ovakav
ratnik kao što je Kolma Puschi!

— Tahua, lijepa sestro I — kwehtsi'pa, umjela je ved u svojoj mladosti da dobro jaše i dobro
puca!

Tada je ustuknula nekoliko koraka i širom razrogačenih očiju zurila u mene. Nastavio sam:

— A sada de Kolma Puschi sigurno i dalje ostati s

nama?

— Šta ... šta ... šta znaš ... ti o Tahui, a šta ...

sta ... možeš da znaš o I-kwehtsi'pa?!

— O obadvjema znam mnogo, veoma mnogo. Da li moja sestra Kolma Puschi ima dovoljno
snage u srcu da to čuje?

— Govori, o govori! — odgovorila je, dok je moledivo sklopila ruke i pristupila mi sasvim blizu.

— Znam, da se I-kwehtsi'pa zvao i Wawa Der-

rick.

278
— Uff, uff! — uzviknula je.

— Da li je moja sestra ved ikada čula za ime Tibo-taka i Tibo-wete? Da li joj je poznata priča o
Myrtle-wreathu?

— Uff, uff, uff! govori dalje, dalje! Na svaki način govori dalje!

— Imam pozdrave za tebe od dvije male bebe koje su se prije mnogo godina zvale: Leo Bender i
Fred Bender.

Tada su joj klonule ruke. Htio joj se oteti krik iz grudi, ali joj je zamro. Polako, polako se spustila na
zemlju, zavukla obje ruke u travu, zagnjurila u nju lice i počela plakati, tiho, ali ipak bolno.

Možete i sami misliti sa kakvim su čuđenjem moji prijatelji sve to slušali i sa kakvim su izrazima očiju
gledali u onu koja plače, a za koju sam možda ipak mislio da ima previše snage i da dosta vlada
sobom. Tada je ustao Apanatschka, pristupio mi i upitao:

— Moj je brat Shatterhand govorio o Tibo — taki, Tibo — weti i o Wawa Dericku. To su riječi i
imena koja su mi poznata. Zašto zbog njih plače Kolma Puschi?

— Ona plače od radosti, a ne od boli.

— Zar Kolma Puschi nije muškarac, ratnik?

— Ona je žena.

— Uff, uff!

— Da, ona je žena. Neka moj brat Apanatschka sada skupi svu snagu i neka bude jak. Tibo -taka
mu nije bio otac i Tibo-wete nije njegova majka. Moj brat je imao drugog oca i drugu majku ...

— Da li je to Leo ... da li je to Leo Bender...?!

— Nije Leo ved Fred Bender, mlađi brat — odgovorio sam.

Tada se okrenula prema njemu, pala na koljena, obgrlila objema rukama njegova koljena i ridala:

— Moj sin, moj sin! To je Fred, moj sin! Tada mi Apanatschka nije rekao, ved viknuo:

— Zar je ona... ona zaista moja majka?

— Da, jest — odgovorih.

Tada ju je uhvatio, podigao, pogledao je u lice i rekao:

— Kolma Puschi nije muškarac, ved žena! Kolma

Puschi je moja majka, moja majka! Zbog toga, zbog

toga sam te odmah zavolio kada sam te ugledao!

279
Oboje su se opet spustili na koljena, čvrsto ju je obgrlio, a svoju glavu priljubio uz njezin obraz.
Winnetou je ustao i udaljio se. Dao sam i ostalima znak. Slijedili su me. Uklonili smo se kako bismo
ovo dvoje ostavili nasamo. Nije trebalo da ih netko smeta. Nije dugo potrajalo ia Apanatschka mi je
prišao i rekao naglo, jako moledivim glasom:

— Neka moj brat Shatterhand dođe k nama! Mi još ništa ne znamo, uopde ništa, a imamo toliko
mnogo

da pitamo! »

Odveo me je do Kolme Puschi koja je sjedila na zemlji i puna iščekivanja gledala prema meni.
Apanatschka je sjeo do nje, obgrlio je rukama i pozvao me:

— Neka moj brat sjede do nas i neka nam kaže kako je doznao da je Kolma Puschi moja majka!
Ja sam uvijek držao da je to Tibo-wete.

— Tibo-wete je tvoja tetka, sestra tvoje majke! U mladosti su je zvali Tokbela.

— Tačno je — reče majka. — Mr. Shatterhande, razmislite da li je sve tačno što smo od vas
doznali! Mogla bih da poludim kao i moja sestra ako ste se prevarili, ako sada povjerujem da sam
našla svog sina, a on to ipak nije! Razmislite; molim vas, razmislite!

Njezin način govora i izražavanja bio je isti kao i u bijele lady. Zato nisam htio da je oslovim na
indijanski način, to jest — Kolma Puschi — ili — moja sestra — i odgovorih:

— Molim vas, recite mi da li ste vi Mrs. Bender!

— Ja sam Tahua Bender — odgovorila je.

— Tada se ne varam; Apanatschka je vaš mlađi sin.

— Dakle, stvarno, Mr. Shatterhande? Dajte mi dokaze, molim dokaze!

— Tražite dokaze? Zar vam to vaše srce ne govori!

— Govori, da, govori! Ono mi je govorilo čim sam ga prvi put ugledala kada je ujahao kroz ulaz
kampa. Moje me srce uvjerava da mi je sin, a ipak drhti od straha da možda nije. Moj razum
zahtijeva dokaze!

— Da, a što vi podrazumijevate pod dokazima, Mrs. Bender? Da vam donesem izvod iz matice
rođenih? To ne mogu!

— To nisam ni mislila; mora da postoje neki drugi dokazi!

— Postoje neki, samo što mi ovog časa nisu pri ruci. Da li biste prepoznali svoju sestru?

— Sigurno, sasvim sigurno!

— A svog šurjaka?

— Nemam šurjaka.

280
— Zar Tokbela nije bila udata?

— Nije. Vjenčanje je bilo prekinuto.

— Uz pomod vašeg brata, Padre Diterika?

— Da.

— Kako se zvao mladoženja?

— Thibaut.

— Vaš je brat pucao na njega?

— Da; ranio ga je u ruku.

— Tada je isključena svaka zabuna. Sto je bio taj Thibaut?

— Kockar.

—- Da li je Tokbela znala za to?

— Nije.

— Tražili ste od mene dokaze. Njih vam mogu dati tek onda kada upoznam ovdašnje prilike i
događaje. Moram vam, naime, iskreno redi da je sve što znam zasnovano jedino na pretpostavkama.
Zbog toga ne smijete strahovati. Apanatschka je vaš sin Fred, a mislim da dete veoma brzo ugledati i
njegova brata Lea.

— Leo? Nebesa! Zar je i on još na životu?

— Da. Čak i boravi ovdje u parku San Louisa. Dugo je tragao za vama, ali je do sada sve bilo
uzaludno.

— Vi ste svakako od njega doznali ono što znate?

— Na žalost nisam. Od njega nisam čuo ni riječi, uopde ništa, jedino to da mu je otac umro u
zatvoru i da su mu majka i stric također bili na tom žalosnom mjestu.

— On je u to upuden? To vam je on rekao? Otkuda zna za to? Tada mu je bilo samo nekoliko
godina! Od koga je doznao?

— To mi nije saopdio. Ali recite mi da li je stric koji je također bio u zatvoru vaš brat I -
kwehtsi'pa?

— Da.

— Strašno! Zar on, propovjednik, pa kockar?

— Na žalost! Postojali su dokazi koje nije mogao da pobije.

281
— Kako je bilo samo mogude da osude tri nevine osobe? Prije bi bilo mogude da je jedan jedini
optužen.

— Moj je šurjak to tako fino smislio i udesio da nam je svaka obrana bila nemoguda.

— Da li je to bio brat vašega muža?

— Ne rođeni, ved polubrat.

— Hm! Znači, ne pravi polubrat?

— Ne. Potjecao je od prvog muža moje svekrve.

— Kako se zvao?

— Zapravo Etters, Daniel Etters, ali su ga kasnije po očuhu zvali i Bender, i to John Bender, jer se
i prvenac koji je umro zvao John.

— Od ta dva imena vjerojatno ste se više služili imenom John Bender negoli imenom Dan ili
Daniel Etters?

— Da. Drugim imenom se nismo uopde služili.

— Ah! Zbog toga na križu stoji J. B., a ne zapravo ono pravo D. E.!

— Na koji križ mislite?

— Na onaj koji se nalazi na grobu vašeg brata.

— Šta? Vi ste ved jednom bili gore kod groba?

— Nisam.

— Otkuda znate za taj križ?

— Pričao mi je o njemu jedan znanac. Vidio ga je i pročitao.

— Tko je to bio?

— Ime mu je Harbour.

— Harbour? Da, toga smo poznavali! Znači on je bio gore?

-- Vi to mene pitate, Mrs. Bender? Vi ste ga vidjeli!

— Ja? Tko to tvrdi?

— Ja tvrdim. Vi ste ga s onom polovinom pečene ovce spasili da ne umre od gladi!

— To vi samo nasludujete, Sire! — smiješila se. — Znači, on vam je pričao o tom grobu?

282
— Da. Tom njegovom pričanju imam i da zahvalim što mi je uspjelo da činjenice jednu za
drugom odgonetam.

— Da li je Winnetou pomogao u odgonetki?

— Jest, na svoj tihi, nijemi način. Njegov je otac bio vjeran prijatelj vašeg brata koji je iznenada
nestao.

— Nestao da, sa mnom i Tokbelom.

— Smijem li da doznam razlog tog iznenadnog nestanka?

— Da. Moj brat Derrick — indijansko mu je ime bilo I-kwehtsi'pa; kao kršdanin prozvan je
Ditrico, ili na engleskom Derrick — bio je čuveni propovjednik iako nije studirao. Želio je da to
naknadno učini, pa je radi toga pošao na Istok. Prije toga sam vidjela Bendera, a i on mene. Voljeli
smo se. No prije no što sam mogla da mu postanem žena, morala sam da usvojim znanje i način
ponašanja bljedolikih. Moj brat je bio ponosan. Nije želio da netko primijeti kako još mora da uči. Bilo
je više crvenih ratnika koji bi me rado oženili, pošli za mnom i sigurno ubili Bendera. To su dva ra zloga
zbog kojih smo pošli od kude a da ne kažemo zašto. Moj brat je posjedivao jedan koledž, a ja i Tokbela
bile smo smještene u pansionu. Bender je češde boravio kod nas, a jednog je dana poveo i svoga
brata. Kad me je ugledao, svim silama je nastojao da me preotme Benderu. Nije mu uspjelo, a
njegova ljubav prema meni pretvorila se u mržnju. Bender je bio bogat, Etters siromah. On je bio
namješten u trgovini kod Bendera. Sve prostorije trgovine su mu bile poznate, kao i sav namještaj
koji je bio u tim prostorijama. Kad smo se vjenčali, Tokbela je stanovala kod nas. Ettes je doveo k
nama nekog mladida koji se zvao Thibaut. Nakon izvjesnog vremena primijetila sam da se Thibaut i
Tokbela vole. Bender je doznao loše stvari o Thibautu i zabranio mu da ponovo d olazi. To nam je
Etters zamjerio, ali je stalno dovodio svoga prijatelja. Zbog toga je morao da istupi iz trgovine i nije
nas smio više posjedivati. Obojica su odlučili da se osvete.

— Nasludujem! Thibaut je bio krivotvoritelj!

— Ispravno ste naslutili, Mr. Shatterhande. Jednoga dana došla je kod nas policija. U blagajni je
pronašla umjesto ispravnog novca gotovo samo krivotvoreni. U kaputu moga brata bio je također
ušiven krivotvoreni novac, a u mojoj sobi su otkrili ploče. Svi troje smo bili uhapšeni. Predočili su nam
neke spise. Bili su krivotvoreni, i to potpuno po rukopisu moga muža i moga brata. Ti su spisi
dokazivali njihovu, a i moju krivnju. Bili smo osuđeni i zatvoreni.

— A Benderova trgovina?

— Njome je dalje upravljao Etters. Bender to nije mogao da spriječi. Tokbela, moja sestra, otišla
je sa moja dva dečaka u isti onaj pansion u kojem sam kao djevojka boravila.

— Strašno! Vi, Indijanka, koja je navikla na slobodu, u zatvoru!

— Uff! Odrezali su mi kosu. Morala sam na sebe da navučem haljinu zločinaca i strpali su me u
malu, uzanu deliju. Bila sam veoma nesretna te dan i nod mislila o slobodi i osveti!

283
— A Thibaut se za to vrijeme ponovo trudio oko vaše sestre Tokbele?

— Tako je. Obedala mu je da de mu postati žena ako nas oslobodi. Potplatio je ključara zatvora
koji je pobjegao s mojim bratom.

— A zašto ne s Benderom ili s vama?

— Zbog zlata. Moj je brat znao za nekoliko nalazišta. Odatle je bio donio zlata i na dan našeg
vjenčanja poklonio Benderu. To je znao i Etters. Zbog toga su i oslobodili samo moga brata kako bi od
njega ili pomodu njega došli do zlata. Bježedi sa ključarom poveo je Tokbelu i moje dječake. Odveo ih
je za Denver gdje ih je ostavio pod zaštitom zatvorskog činovnika, dok je sam otišao u brda da opet
donese zlata. Ovo mu je bilo potrebno kako bi nagradio činovnika, a Bendera i mene oslobodio,
činovnik je pomodu zlata koje je primio osnovao mjenjačnicu. Tokbela i dječaci su kod njega stanovali.
Bio je zavolio djecu. Moj je brat međutim napustio Denver kako bi i Bendera i mene oslo bodio. To mu
je samo napola uspjelo. Bila sam oslobođena, dok se Bender od jada zbog izgubljene srede i oduzete
časti razbolio i umro u zatvoru. Derrick me je odveo u Denver. Onamo su stigli u međuvremenu
Thibaut i Etters, koji je bio ved bankrotirao. Pomodu laži doveli su Tokbelu do toga da postane
Thibautova žena. Stigli smo tamo na dan vjenčanja i naišli na mladoženju i mladu spremne da jedan
drugome pruže ruku. Derrick je nevjesti strgnuo s glave vijenac od mirte, a Etters i Thibaut bacili su se
na moga brata. Došlo je do borbe u kojoj je Derrick pucao Thibautu u ruku.

— To valjda nije bilo u crkvi?

— Nije, ved u Tokbelinu stanu, kod nekadašnjeg zatvorskog činovnika, sadašnjeg bankara.

— Molim vas, sinula mi je jedna misao. Da se taj bankar nije možda zvao Wallace?

— Nije. Kako ste došli na to ime?

— O tome kasnije. Pričajte dalje!

— Tokbela se grizla zbog našeg zatočenja. Zbog toga se i razboljela i oslabila. Strah zbog
prekinutog vjenčanja i borbe skrhao ju je. Buncala je u groznici, a njezin je duh iz groznice prešao u
ludilo. Stala je da bjesni. Umirila bi se tek onda kada se kraj nje nalazio moj mlađi dječak, Fred, kojega
je mnogo voljela. Moj brat ju je otpremio psihijatru, a s njome i dječaka, bez kojega ne bi pošla.
Derrick, ja i Leo stanovali smo kod bankara. Etters i Thibaut su nestali; tako smo barem mislili. Zlato je
bilo potrošeno, a Derrick je opet morao da ode u brda. Zamolila sam ga da me sa sobom povede, što
je i učinio, jer sam u jahanju i strijeljanju bila isto tako spretna kao i crveni ratnik. Stigli smo do Devis-
heada, gdje su na nas izvršili prepad. Etters i Thibaut nisu bili nestali. Skrivali su se kako bi nas uhodili,
te su nas slijedili. Etters, kojega smo još uvijek zvali John Bender, ubio je iz puške Derricka, a mene su
ustrašenu, razoružali i vezali. Ubice su svakako vjerovale da smo bili u nalazištu i da imamo uza se
zlata. Kako ga nisu pronašli, bili su toliko ozlojeđeni te odlučili da me ne ubiju odmah, ved da me
puste da polako umrem od žeđi. Zakopali su mog brata tik same stijene, a mene položili na njegov
grob. Pri vezali su me ondje tako čvrsto da se nisam mogla ni maknuti. Tri dana i četiri nodi ležala sam
tako i bila blizu smrti kada su stigli Indijanci iz plemena Capote Utaha i oslobodili me.

— O! Neobično! Dalje!

284
— Ti su me Utasi nahranili i napojili i poveli me tada sa sobom. Mladi ratnik među njima, nazvan
Tusahga Saritsch, htio je da mu budem squaw, i zbog toga me nije pustio da odem od njega. Stigavši
na pašnjake Utaha, odbila sam da mu budem squaw. Htio me je prisiliti. Međutim, meni se ponovo
vratila snaga, borila sam se s njim i pobijedila ga. Sada me se rado odrekao, a ni jedan drugi me nije
htio jer nije želio squaw koje pobijeđuje ratnike.

— Kakvi su sada vaši odnosi sa. Capote Utasima?

— Moji su prijatelji. Tusahga Saritsch još me i danas voli, iako me se onda odrekao. Od njega
mogu da tražim što god želim. Slobodu mi tada, naravno, nisu odmah vratili; tek nakon dvije godine
bila sam slobodna. Ja sam, naravno, odmah požurila za Denver. Moja su djeca bila nestala. Etters i
Thibaut bili su kod psihijatra i pod prijetnjom zahtijevali Tokbelu. Krenula je s njima, ali je sada opet
stala da bjesni kada su ,je htjeli razdvojiti od Freda. Bili su znači, prisiljeni da povedu sobom i dječaka.
Bankar je također nestao, i to sa Leom, mojim sinom. Raspitivala sam se i doznala od šerifa da su
nekoliko dana iza njegovog nestanka stigli stražari da ga uhapse zbog oslobođenja jednog
zatvorenika.

— Po tome bi se dalo naslutiti da su ga Etters i Thibaut tajno optužili, ali da ga je bl agovremeno

netko upozorio. Dao se u bijeg i za sobom brižljivo uništio svaki trag.

— To je uradio a ja sam mnogo godina tragala uzaludno za njim kao i za Tokbelom.

Tada vam mogu vašeg mira radi redi da je uzeo drugo ime i da je dječaka brižljivo odgojio. On, ili sada
njegov sin, stanuju u Jefferson-Cityjy.

— Zaista? Vi to znate, Sire?

— Da; bio sam kod njega. Ali, pričajte sada dalje!

— Brzo sam gotova. Tragala sam za svojom djecom, no uzalud. Projanala sam sve savane, kroz
sve doline. Tragala sam po gradovima i kod Crvenokožaca; nisam ih našla. Kao žena to ne bih mogla
da učinim. Preobukla sam se u muškarca i zbog toga i do danas ostala kao muškarac. Kada je ved sve,
sve bilo uzaludno, vratila sam se, gotovo sva očajna, na Devils-head. Zločinac se uvijek vrada na
mjesto zločina. Znala sam to, i zato mi je nebo tog parka postalo krovom. Ubica još nije stigao, ali de
stidi, hode! Uvjerena sam u to! Tada teško njemu! Ne vjerujem da je umro. Vratit de se on ovamo.
Tada de mi se pružiti prilika da se s njime obračunam i da ga kaznim!

— Hodete li ga modi prepoznati ako dođe?

— Da.

— Ali od onog vremena su prošle tolike godine, Mrs. Bender!

— Poznajem ga; poznajem ga! A da se i ne znam kako promijenio, prepoznala bih ga po

njegovim zubima!

— Po objema šupljinama u gornjem redu zuba?

— Uff! Vi za to znate? Zar ga i poznajete?

285
— Ne poznajem ga. Ili, ako dobro nasludujem, ipak ga poznajem! O tim šupljinama mi je govorio
vaš sin Leo.

— Leo? Zar ste zbilja s njim govorili?

— Da.

— Tada mi recite gdje se nalazi?

— Ovdje u parku San Louisa. Vidjet dete ga, ako ne danas, a ono sutra ili prekosutra. I ako se ne
varam, ubica de vam upravo sada pasti šaka. Na putu k poprištu svoga čina. Thibaut dolazi sa
Tokbelom, a Etters je ispred njih. Uostalom, mogu vam redi kojim su putem u ono vrijeme krenula ta
dva momka iz Denvera sa Tokbelom i Leom.

— Doznali ste? Od koga?

— Od Winnetou i Matta Schaka.

— Recite mi, Mr. Shatterhande; recite mi!

— Stigli su do Osaga i nisu ih samo prevarili za zaradu od lova jedne čitave godine ved i ub ili
nekoliko njihovih ratnika. Tada su se odvojili, i Thibaut je sa vašom sestrom i dječakom pošao
Komančima iz plemena Nainija. Ondje je morao da se skriva jer su njegova zlodjela došla na vidjelo.
Putem ga je prona-šao Winnetouov otac na rubu Llana Estacada i spasio smrti od žeđi.

— Htjela bih da to podbrobnije čujem! Neka mi to ona dvojica ispričaju!

Skočila je na noge i htjela da ode.

— čekajte, Mrs. Bender! — molio sam je. — To vam oni mogu i uz put ispričati. Nedemo da
gubimo vrijeme jer moramo dalje, gore prema Devils-headu. Da niste možda još i sada raspoloženi da
se s nama rastanete i sami krenete?

— Ne, ne! Ostat du s vama.

— Tada du pozvati drugove. Krenut demo.

Nije dugo potrajalo i opet smo bili na putu. Kolma Puschi je put još bolje poznavala nego Winnetou.
Jahala je na čelu s njime, Apanatschkom i Osagom. Između te četvorice razvio se razgovor kojemu
nije trebalo da prisustvujem. Jahao sam iza njih. Iza mene su jahala obadvojica drugova sa
Treskowom. Hammerdull je od silnog čuđenja bio sav očaran, jer se pokazalo da je tajanstveni
Indijanac žena. Čuo sam kako iza mojih leđa govori:

— Zar je netko ved doživio da je muškarac zapravo žena? Iz tog Kolma Puschija, čijoj smo se
hrabrosti i prepredenosti toliko divili, iščahurila se squaw, kojoj se čovjek mora još i više diviti no prije
kada je važila kao Indijanac — muškarac! Što veliš ti na to, Pitte Holbersu, stari rakune?

— Ništa! — odgovori dugonja.

286
— To je zapravo i najbolje. Ništa, uopde ništa! Tko bi znao šta se na to ima redi? Od sada du sve
smatrati za mogude. Nedu se uopde prestrašiti ako se sada moj stari Pitt Holbers pretvori u squaw!

— Nede mi to biti ni na kraj pameti, stari Diče!

— Bilo ili ne bilo, svejedno je. što bi poduzeo ako bi odjednom došao do saznanja da se u tebi
krije preobučena žena?

— Odmah bih se udao za tebe!

— Hej! A da me prije toga i ne pitaš?

— Da, bez pitanja!

— Tada bih se odmah poslije vjenčanja i rastavio s tobom!

— A ja te opet ne bih pustio!

— To bismo vidjeli! Misliš li da bih poveo brako¬razvodnu parnicu bez pravih uzroka za razvod?

— Pravih uzroka nema!

— Ima, i te kako!

— Reci mi samo jedan jedini!

— Evo ti odmah jedan: nedovoljna ishranjenost; to bi mogao biti prvi!

— Da ti nisi možda nedovoljno ishranjen?

— Ja ne, ali ti da! Naveo bih da svoju ženu ne mogu dovoljno hraniti, a u slučaju da mi to ne
povjeruju, pokazao bih te njima. Tko te pogleda, pa unatoč svemu tome još uvijek povjeruje da za
tebe imam dovoljno hrane, neka se slika, i tu sliku svoga sna okači o zid!

— Što mi nedostaje u punodi, nadoknađujem u dužini!

— Što de mi žena koja je toliko dugačka da joj, kad zaželim, ne mogu glavu oprati? Svakako znaš
što sam time mislio?

— Yes!

— Takav je postupak ponekad veoma potreban tebi, stari rakune. Katkada si tako bandoglav da
čovjek naprosto ne zna kud bi s tobom.

— Sjeti se samo bebe sure medvjedice! Guša vam se ovaj debeljko s grazzlvjem kao da su
upravo napu¬stili školu! Još se i danas na tvojoj koži vidi kakvu si onda slavnu ulogu odigrao!

— Bilo da sam je ja odigrao ili medvjed, sasvim je svejedno, važno je da je uopde bila odigrana!
Naprosto ne shvadam kako si od našeg braka došao na ovu ulogu! Govori radije o nečem drugom, na
primjer o tome što demo uraditi sa generalom kada nam padne šaka?

287
— Platit demo mu istom mjerom. I njega demo ukliještiti u stablo. Po mom mišljenju, on je to
pošteno zavrijedio.

— Naravno, u tome se s tobom slažem.S najvedim veseljem du pomodi da se procijepi deblo u

kojem de kudikamo bolje propjevati no što je Old Wabble, taj bijedni đavo, pjevao u svome!

Osjedaj za pravdu dvojice prijatelja nalagao je ono što je zahtijevao i zakon pustinje kod beduina: oko
za oko, zub za zub, krv za krv. Osim Hammerdulla i Holbersa među nama nije bilo ni jednog koji nije
imao da izravna neke račune s tim takozvanim generalom. Ja ni najmanje nisam sumnjao da je on
dugo traženi Dan Etters. Mene nije moglo nimalo da zbunjuje to što se kod njega nisu mogle
primijetiti spomenute šupljine u zubalu, jer ima i vještačkih zuba. Ved su ih i Egipdani imali, čudio sam
se da se nitko toga nije sjetio, čak ni sam Old Surehand.

Kasnije su me pozvali Kolmi Puschiju. Mogu vam redi da je za vrijeme našeg jahanja bilo toliko toga
rečeno i izgovoreno; pala su mnoga pitanja i odgovori kao rijetko kada. U tome je prošlo popodne i
spustilo se veče. Odlučili smo da se još ne zaustavimo, jer je mjesec bio izišao i htjeli smo da se
koristimo mjesečinom barem još pola sata. To nam je dozvoljavalo da produžimo dalje.

Sunce je ved odavno bilo zašlo kada smo skrenuli u jednu od dolina koje su se blago dizale i parku San
Louisa davala ono svojstveno talasasto tlo. Tada smo ugledali trag koji je dolazio sa strane, a išao
istim smjerom. Pregledom smo ustanovili da potječe od tri konja i da nije raniji od jednog sata.
Smjesta sam se sjetio vrača sa squaw i tovarnim konjem. Winnetou je isto mislio. To sam zaključio iz
njegova pogleda koji mi je dobacio.

Potjerali smo brže konje i šutke dalje jahali. Winnetou se nagnuo daleko naprijed iz svog sedla kako
mu ne bi izmakli tragovi. Ved nakon deset minuta sasvim su nestali. Mjesečeva svjetlost je doduše
postala jača, ali je ipak bila preslaba da nam omogudi raspoznavanje tragova. Winnetou i ja smo
sjahali. Predali smo svoje konje da ih drugi vode i pošli naprijed saginjudi se s vremena na vrijeme
duboko dolje da vidimo postoje li još otisci. U tome je prošlo vrijeme i mjesec je bio pri zalasku.
Možda bi bilo bolje da se ovdje ulogorimo, a sutra ujutro ponovo krenemo za tragovima?

Dok smo o tome raspravljali, osjetili smo miris paljevine koji nam je laki vjetar donio. Vatra od koje je
dopirao miris mora da je tek sada bila zapaljena, jer bismo miris ved prije osjetili. Zamolili smo
drugove da pričekaju i pošli smo tiho dalje. Nedaleko odavde, s desne strane udoline, nalazila se
jedna uvala prekrivena krošnjama stabala u kojoj smo ugledali vatru. Legli smo na zemlju i otpuzali
bliže jer smo ugledali tri konja i dvije osobe koje su sjedile uz vatru. Stigavši do njih dosta blizu,
prepoznali smo ih. Winnetou mi je šapnuo:

— Uff! Vrač i njegova squaw! Hodemo li ga uhvatiti?

— Kako god moj brat želi.

— Ako ga zgrabimo, morat demo ga povesti sa sobom. Ako ga pustimo da ode, tada nam može
ipak umaknuti. Prema tome, ipak je bolje da ga uhvatimo.

Približili smo se bliže vatri, koliko nam je to bilo mogude, a da ne budemo primijedeni. Squaw je jela, a
čovjek se lijeno ispružio na travi.

288
— Sada! — reče tiho Winnetou.

Ustali smo, pojurili i bacili se na njega. Viknuo je, pa sam ga dva puta udario pesnicom po glavi. Tada
se umirio. Svezali smo ga njegovim vlastitim lasom. Poslije toga je Winnetou otišao da dov ede
drugove, jer je ovo mjesto bilo zgodno da tu odmah i prenodimo. Stigli su i sjahali s konja. Squaw na
nas nije obradala pažnju., Čak nije ni rekla ništa kada smo joj muža uhvatili. Apanatschka je primio
svoju majku za ruku, odveo je do vatre, pokazao joj squaw i rekao:

— To je Tibo-wete-EIlen!

Ellen je bilo, naime, Tokbelino krsno ime. Kolma Puschi je dugo i nijemo gledala u squaw te reče,
duboko uzdahnuvši:

— Zar je to moja mila, moja draga Tokbela?

— Ona je, :— potvrdio sam.

— Bože moj, bože moj, što je ostalo od najljepše

kderi našeg naroda! Kako mora da sam se i ja promi¬

jenila!

Da, obadvije su bile veoma lijepe; ali starost, život u divljini i ludilo tako su unakazili »nebo« — naime
Tokbela znači »nebo« — da je njezinoj sestri bilo potrebno dosta vremena dok ju je prepoznala.
Kobna Puschi je htjela da klekne kraj nje, da s njome malo porazgovara, ali joj je Winnetou rekao:

— Moja sestra još nije pogledala muškarca. Neka se za sada još skriva jer de mu se odmah vratiti
svijest. Nije potrebno da odmah opazi tko se ovdje nalazi. Iza stabala je skrovište. Otiđite tamo!

Ove su se riječi odnosile i na ostale. Držali su se mojih uputa i sakrili se. Kada se Thibaut probudi,
ugledat de samo Winnetoua i mene.

Nismo morali dugo čekati i ved se počeo micati te otvori oči. Prepoznavši nas, viknuo je:

— Apač! I Old Shatterhand! Uff, uff, uff! Što hodete od mene? Sto sam vam učinio pa da me
vežete?

— Prestanite s vašim »uff«, — odgovorio sam, — i nemojte se stalno ponašati kao Indijanac!
Varalica Thibaut je završio s ulogom Indijanca!

— Proklet da si! Varalica?

— Da, varalica, krivotvoritelj, lopov, bitanga, pljačkaš, falsifikator, ubica, i tome slično. I sami ste
čuli čitav taj niz riječi od milja koje vam izvrsno pristaju.

— Platit dete te pogrdne riječi!

289
— Pshaw! Sami ste htjeli da znate zašto smo vas ponovo vezali. Rado du vam redi: ne treba da
odviše rano stignete na ugovoreni sastanak.

— Sastanak? Lupetate! A gdje bi imao da bude?

— Kod Devils — heada.

— Kada?

— Dvadeset i šestog septembra.

— Doduše, vi uvijek rado volite da govorite u zagonetkama, kao što sam ved iskusio, ali danas mi
je potpuno nemogude da odgonetam na što mislite!

— Neka ne bude dvadeset i šestog septembra, ved dan svetog Ciprijana. To dete vjerojatno znati
odgonetnuti.

— Ciprijan? Što me se taj svetac tiče?

— Treba da se na njegov imendan pojavite kod

Devils — heada.

— Tko je to rekao?

— Dan Etters!

— Sto mu gromova! — planuo je. — Nikakav Dan Etters mi nije poznat!

— Tada on vas poznaje!

— Niti to!

— Ne? Ali vam on piše pisma!

— Pisma? Nemam pojma!

— Pisma na koži, a slova obojena cinoberom. Zar nije istina?

— Vrag vas odnio! — Ne znam ja ni za kakvo pismo!

— Ono se nalazi u vašim bisagama.

— Špijun! Sada mi se čak i čini da ste mi pretražili stvari?

— Onda kada mi je to odgovaralo! Po mom proračunu trebalo je da stignete do Devils-heada

dan prije imendana svetog Ciprijana. Zbog toga smo vas sada i malčice svezali kako biste se malo
odmorili. Što biste imali prije vremena tamo i da radite. Jesam li u pravu?

— Želio bih da zajedno s tim vašim Ciprijanom odete u do đavola!

290
— To vam svakako vjerujem, samo mi, na žalost, nije mogude da vam želju ispunim jer sam
potreban na drugom mjestu. Recite tko je zapravo Wawa Der-rick o kojemu ponekad govori vaša
squaw? To i te kako želim da doznam!

— Upitajte nju samu.

— Nije potrebno! Wawa je riječ na jeziku Moquija; nasludujem da je ona Indijanka iz plemena
Moquija i da misli na svoga brata.

— Nemam ništa protiv!

— Ali ja, naprotiv, mislim da ste vi protiv tog brata nešto imali.

— Mislite što god hodete!

— Protiv njega i protiv porodice Bender!

— Do vraga! — uplašeno viknu.

— Molim vas nemojte se uzrujavati! Što vi otprilike znate o toj obitelji? Traži se neki Fred
Bender.

Tako se uplašio da nije mogao odgovoriti.

— Toga Fred Bendera ste vi tobože odveli Osagama koji s vama imaju još neki račun da prečiste.

— Neki račun? — Ja ni za što ne znam!

— Vi ste sa slavnim »generalom« kod njih trgovali krznom i kožom. Da u tome niste uspjeli,
stajalo bi vas to glave.

— Ja nikakvog »generala« ne poznajem!

— Tom ste prilikom, kako kažu, ubili s njime nekoliko Osaga.

— Imate bujnu maštu, Mr. Shatterhande!

— O ne! Kao što znate, Matto Schahko se nalazi sa mnom. Čak vas je i on ugledao, jedino nije
ništa rekao kako nam ne bi pokvario veselje.

— Vi se samo veselite, a mene ostavite na miru! S vama nemam nikakva posla!

— Molim, molim! Ako se budemo veselili, i vi tome treba da prisustvujete, jer treba da
preuzmete glavnu ulogu! A sada vam prije svega želim pokazati nekoga.

— Koga?

— Jednog Indijanca. Zanima me da li ga poznajete. Pogledajte ga!

Dao sam znak Kolmi Puschiju. Došla je i stala pred njega.

— Pogledajte ga dobro! — obratio sam se Thibautu.

291
— Poznajete li ga?

Njihovi pogledi su se naprosto sukobili. U Thibautu se budila slutnja. Primijetio sam to na njemu, ali
nije ništa rekao.

— Možda dete me prepoznati kada čujete da govorim, — reče Kolma Puschi.

— Do svih đavola ovoga svijeta! — uzviknuo je. — Tko — tko je to?

— Zar se ne sjedaš?

— Ne — ne — — ne!

— Sjeti se Devils-heada! Ondje si se rastao od mene, ubico!

— Uff, uff! Zar opet uskrsavaju mrtvi? Nije mogude!

— Da, mrtvi uskrsavaju! Ja nisam muškarac, ved žena.

— To ne može biti! To ne može, niti smije biti! Tahua, Tahua Bender !

Sklopio je oči i mirno ležao.

— Jeste li ga i vi prepoznali? — tiho sam upitao Kolmu Puschija. ,

— Smjesta! — kimnula je.

— Hodete li i dalje s njime razgovarati?

— Ne; sada ne.

— A sa svojom sestrom?

— Da.

Uhvatio sam vrača ispod ruke, digao ga uvis i postavio ga pred stablo licem okrenutim prema deblu.
Privezali smo ga a da nije ništa rekao. Bilo mu je dosta. Pojava osobe za koju je vjerovao da je mrtva
prožela mu je kosti i srž.

Ona je sjela kraj svoje sestre, a bio sam veoma radoznao kako de se sada vladati umobolna. Da li de je
prepoznati?

— Tokbela, draga Tokbela! — reče Kolma Puschi,

dok je sestru primala za ruku. — Poznaješ li me? Da

li me prepoznaješ?

Squaw nije odgovarala.

— Tokbela, ja sam tvoja sestra, tvoja sestra Tahua!

292
— Tahua! — prošaputala je umobolna, ali sasvim bezizražajno.

— Pogledaj me! Pogledaj me! Moraš ipak da me prepoznaš!

Ona međutim nije uopde podigla oči.

— Recite joj ime svog mlađeg sina! — došapnuo

sam Kolmi Puschiju.

Tada je umobolna pogledala u nju i dugo, dugo

joj gledala u lice, na žalost bez razumijevanja, ali

ipak je ponovila ime:

— Fred Bender Fred Bender!

— Poznaješ li Ettersa, Daniela Ettersa?

Stresla se i odgovorila:

— Etters Etters — zao čovjek — veoma zao čovjek!

— On je ubio našeg Wawa Derricka! Čuješ li? Wawa Derricka?

— Wawa Derrick! Gdje je moj Myrtle-wreath, moj Myrtle-wreath«.

— Nema ga, nestao je; ali tu sam ja, tvoja sestra

Tahua Bender.

Sada sam ipak primijetio malo više života u očima squaw. Upitala je:

— Tahua Bender? Tahua Bender? To — to je moja sestra.

— Da, tvoja sestra! Pogledaj me! Pogledaj me da li me poznaješ!

— Tahua — — Tahua Tokbela, Tokbela,

to sam ja, ja, ja!

— Da, to si ti! Poznaješ li moje sinove Freda Bendera i Lea Bendera?

— Fred Bender — — Leo Bender — Fred je

moj, moj je, moj!

— Da, on je tvoj. Ti ga voliš.

— Volim mnogo volim! — klimnula je i prijazno se nasmiješila. — Fred je moj boy. Fred u

293
mom naručju na mom srcu!

— Rado si mu pjevala uspavanku.

— Uspavanku da, da, uspavanku !

— Tada je došao Wawa Derrick i odveo tebe i njega i Lea u Denver. čuješ li me? Wawa Derrick
vas je odveo u Denver!

Ovo je ime probudilo u njoj uspomene, ali ne ugodne. Žalosno je odmahnula glavom, stavila ruku na
nju i rekla:

— Denver Denvertamo je bio moj

Myrtle-wreath — u Denveru.

— Sjeti se; sjeti! Daj, pogledaj me; daj, pogledaj

me!

Rukama je uhvatila njezinu glavu i okrenula je tako da je umobolna morala da pogleda u nju, pa je
nadodala:

— Pogledaj me i reci moje ime! Reci mi sada, tko sam!

— Tko sam ja ! Ja sam Tokbela, Tibo —

wete — Elen!

— Tko si ti ?

— Tko si ti — ti ? — Sada je pogledala u

sestru i u njezinu pogledu se primijetilo da je došla k sebi i da joj se vrada volja. Tada je odgovorila:

— Ti si: — ti si muškarac muškarac.

— Bože moj, ona me ne poznaje, ne poznaje me! — kukala je Tahua.

— I odviše zahtijevate od nje, — rekao sam. — Morat demo pričekati na trenutak kada de joj
svijest biti bistrija. Tada imamo više nade da de se prisjetiti. Sada je međutim svako nastojanje
uzaludno.

— Jadna Tokbela, jadna, jadna sestra!

Privukla je na svoje grudi glavu squaw i pomilovala ju je po navoranim, upalim obrazima. Ovo je
milovanje za tu nesretnicu bila takva rijetkost, pa je ponovo zatvorila oči; njeno je lice poprimilo izraz
očekivanja. To, međutim, nije dugo potrajalo. Brzo je nestalo te pažljivosti i na njeno mjesto je
nastupila praznina bez duše koja se obično vidjela na njenom licu.

Tada se Apanatschka nagnuo prema svojoj majci i upitao:

294
— Da li je Tokbela bila lijepa kada je bila mlada?

— Veoma lijepa, veoma!

— A da li je uvijek bila duhom prisutna?

— Da.

— I bila je sretna?

— Sretna kao cvijet u preriji kada mu sunce ljubi rosu na licu. Bila je ljubimica plemena.

— A tko joj je oteo sredu, njezinu dušu?

— Thibaut, koji je privezan za stablo.

— To nije istina! — viknuo je on, jer je čuo svaku riječ koja je bila izgovorena. — Nisam je ja
doveo do ludila, ved je to bio vaš brat, kada je prekinuo naše vjenčanje. To morate njemu predbaciti,
a ne meni!

Sada je ustao Matto Schahko, stao ispred njega i rekao:

— Pseto, zar se još usuđuješ da poričeš! Ne znam kakvi su osjedaji kod bljedolikih i kako se oni
vole. Da tu squaw nisi nikada susreo, ona ne bi izgubila dušu i ostala bi sretna, kao što je i nekada
bila. Dirnule su me njezine oči i osjedam bol kada gledam njezino lice. Ona nije u stanju da te optuži i
da zahtijeva da položiš račune. Ja du to učiniti umjesto nje. Priznaješ li da si nas prevario onda kada
smo te prihvatili kao gosta?

— Ne!

— Jesi li učestvovao u ubijanju naših ratnika?

— Nisam!

— Uff! Odmah deš čuti što du ti odgovoriti na to tvoj e poricanj e!

Osaga nam je prišao i upitao:

— Zašto žele moja brada do povedu ovog čovjeka gore do Devils-heada? Da li im je tamo gore
potreban?

— Nije, — odgovorio je Winnetou.

— Tada čujte što de vam redi Matto Schahko! Jahao sam s vama ovamo kako bih se osvetio za
ono što nam je nekada bilo učinjeno. Uhvatili smo Tibo-taku, a zgrabit demo i »generala«. Ja sam do
sada stalno šutio. Sada znam da »general« nede biti moj jer je osveta drugih veda od one Wasaija. Za
uzvrat želim da imam ovoga Tibo — taku. Da, želim i moram ga imati, danas, i to odmah! Nedu ga
ubiti kao što se kolje pseto. Vidio sam kako postupate i da čak onome koji je zavrijedio smrt dajete
mogudnost da se bori za svoj život. On je moj; kažem vam; ali on de se morati braniti! posavjetujte se
o tome! Ako ga meni prepustite, neka se tada sa mnom bori. Ako se s time ne slažete i mislite da ga

295
branite, ubit du ga a da vas i ne pitam. Dajem vam četvrt sata vremena. Činite što vas je volja;
međutim, ja du održati riječ! Ako se s njime ne moram boriti, ustrijelit du ga! Ja sam govorio. Howgh!

Pošao je malo u stranu i sjeo. Njegov zahtjev bio je za nas potpuno neočekivan. Morali smo ga
smatrati za veoma ozbiljan jer smo bili čvrsto uvjereni da de se pridržavati svake svoje riječi. Slučaj je
bio vrlo jednostavan: ako ne dozvolimo borbu, Thibaut de se za četvrt sata pretvoriti u leš. A ako je
dozvolimo, mogao bi se braniti i spasiti život. Naš je dogovor dakle bio kratak i potrajao je jedva pet
minuta: neka se bore. Thibaut se, naravno, protivio tome. Ali kada je uvidio da Osaga ozbiljno misli da
ga ustrijeli, pokorio se. Što se oružja tiče, Matto Schahko je bio ponosan da svom protivniku prepusti
izbor. Ovaj je izabrao metak. Na Winnetouovu zapovijest svaki de ispaliti samo tri hica, više ne. Hici se
moraju ispaliti u isto vrijeme, i to na razdaljini od pedeset koraka.

Taj sam razmak označio u dolini. Tada smo na svakom kraju te linije zapalili vatru kako bi cilj bio
vidljiv. Thibautu smo odriješili ruke. Noge smo mu vezali remenom tako da je mogao čvrsto stajati i
lagano hodati, ali ne i bježati. Zatim smo mu predali pušku i tri metka i odveli ga na njegovo mjesto.
Mi smo, naravno, svi bili na poprištu, jedino je squaw ostala i dalje da sjedi kraj logorske vatre.

Na Winnetouv znak ispaljena su oba hica, gotovo kao jedan. Nije nitko pogodio. Thibaut se posprdno
nasmijao.

— Nemoj se smijati! — upozorio sam ga. — Vi ne poznajete Osagu! Da li imate neku želju u
slučaju smrti? Imate li kakav nalog koji bismo mogli da izvršimo?

— U slučaju da budem ustrijeljen, neka vas sve đavo odnese!

— Mislite na squaw!

— Na nju vi mislite; mene se ona više ništa ne tiče!

— Well! Sada jedno pitanje: »general« je Dan Etters?

— Pitajte njega, a ne mene!

Primio je opet pušku. Winnetou je dao znak i hici su zapraštali. Thibaut se zaljuljao, rukom se uhvatio
za grudi i pao. Winnetou se sagnuo k njemu i pregledao mu ranu.

— Tačno u srce, kao da je pogođen s udaljenosti

od dva koraka; mrtav je, — rekao je.

Sporim korakom prišao je Osaga, pogledao u njega a da nije ni riječi rekao, uputio se logorskoj vatri i
sjeo. I opet smo imali da pravimo grob, posao kojega su se smjesta prihvatili Hammerdull i Holbers.
Squaw nije slutila da je sada postala udovica. Gubitak koji ju je zadesio bio je za nju u svakom slučaju
dobitak.

Tokom slijedede nodi nije se ništa dogodilo što bi bilo vrijedno spomenuti i mogu da prijeđem p reko
toga. Ujutro smo krenuli isto tako rano kao i jučer. Apanatschka je jahao kraj svoje majke i mnogo su
razgovarali. Ipak bih rekao, ukoliko to izraz dozvoljava, da je to bio više nijemi razgovor. Bio je

296
potišten. Nije mu bilo svejedno što je Tibo-taka morao da umre takvom smrdu, kojega je smatrao za
svoga oca. Ta njegova potištenost služila mu je na čast!

Po svim našim slutnjama sada smo se nalazili na početku kraja, i što smo dalje napredovali, bilo je
naše jahanje tim opasnije. Mogli smo pretpostavljati da nam je »general« postavio mnogo zamki kraj
kojih smo morali prodi. Mnoga su mjesta bila pogodna za skrivanje, odakle je bilo tko mogao da na
nas puca, ali se to nije dogodilo. Možda nije mislio da demo danas dodi, ili je spremao podvalu protiv
nas kad stignemo gore na Foam - Cascade ili kod Devis - heada.

Da budem kratak, želim samo primijetiti da smo predveče stigli u blizinu Foam - Cascadea. Zamislite
čuvenu brzicu u dolini u Švicarskoj, samo što stijene ovdje nisu bile tako visoke, a potok ko ji se rušio i
u kojem se voda pretvarala u prašinu bio je tri puta jači, pa dete imati sliku Foam - Cascadea i parku
San Louisa. Stijene visoko gore bile su ovjenčane šumom, a i tlo duboko dolje bilo je gotovo sasvim
prekriveno stijenama i šumom. Bila je to kaotična zbrka gromada stijena i gotovo neprobojnog
natkrovlja krošnji. Čim smo stigli pod taj krov, svuda oko nas je zavladao sumrak.

— Koji put vodi odavde do Devis - heada? — upitao sam Kolmu Puschija. — Tamo moramo da
potražimo Utahe.

— Odavde ulijevo, pa kroz šumu, i onda strmim stijenama naviše, — odgovorila je. — Zadaju li vam
Utasi kakvu brigu?

— Ne; ali ipak moramo da znamo gdje se oni nalaze.

— Još danas pripadam njima i s njima du govoriti. Dok se nalazim s vama, nemate se čega bojati.

— Kao što je rečeno, mi se njih ne bojimo, ali ipak se ne bih rado oslonio na vaše posredovanje.

— Zašto?

— Oni se nama žele osvetiti, a uz to su i »generalu« obedali pomod protiv nas. To su dvije sile
koje su protiv nas, a vi nam možete pružiti samo jednu, i to svoj upliv. U najboljem slučaju došlo bi do
dugih pregovora za kojih bi nam »general« možda i umaknuo. Ne, ne; radije demo se osloniti na same
sebe.

— Onda dođite! Poznajem šumu i svaku stijenu, i vodit du vas. Jahala je na čelu, a mi smo je
slijedili u indijanskom maržu dobrih pola sata, sve dok nije pao mrak, a onda smo morali sjahati i
voditi konje. Dak je izvan šume sumrak tek pao, ovdje je u dubokoj šumi ved odavno bila nod. Tako
smo išli sve dalje i dalje. Vrijeme nam se činilo beskonačnim. Tada smo ispred sebe začuli njištanje
konja i zaustavili se.

Čiji je to konj? To smo morali da doznamo. Drugovi su se morali zaustaviti dok smo mi, naime
Winnetou i ja, kao i obično, pošli dalje. Ved nakon kratkog vremea bilo je pred nama vidljivije. Šuma
je prestajala i samo na nekoliko koraka od nje ugledali smo stjenovit zid i u njemu uzani puteljak koji
se veoma strmo penjao. To je svakako bio put za Devils-head. Na prostoru između njega i šume bili su
nama veoma poznati Capote Utasi kao stražari pred stjenovitom stazom. Znali su da demo ovamo
stidi ako namjeravamo podi za Devils-head. Zbog toga su se ovdje i ulogorili da nas uhvate.

297
Kratkovidnih li ljudi! Mogli su znati da im nedemo izravno uletjeti u ruke, ved najprije sakupiti
obavijesti!

»General« nije bio s njima, ali smo ugledali nekoga koji nije pripadao njima, naime, našeg Olda
Surehanda! Dakle, ipak su ga uhvatili! Zašto nas je napustio umjesto da dočeka samo ovu kratku nod!
Ovoga sam časa bio bijesan na njega.

— Eno ga gdje stoji uz stablo, vezan i zarobljen kao i prije! — rekao sam — Neka me moj brat
pričeka!

— Kamo namjerava Old Shatterhand? — upitao je.

— Hodu da dovedem drugove.

— Da ga oslobodimo.

— Da. Ako poglavica Apača nede da učestvuje, skočit du sam usred crvenih momaka. Ta se stvar
mora okončati. Sit sam vječitih uhodarenja!

— Odvest demo konje nekamo i sakriti ih, pa demo dodi. Ti za sada ostani ovdje!

Požurio sam natrag jer se nije smjelo gubiti vrijeme. Što smo željeli da uradimo, moralo se izvesti dok
je još vidljivo.

Brzo smo pronašli skrovište za svoje konje, jer se cijela okolica sastojala od samih zaklona. Ondje smo
ostavili Treskovra na straži te pošli do Winnetoua koji se sav bio predao svojim taktičkim
zamislima. Ostale smo razmjestili u velikom polukrugu oko crvenih. Pošto su primili upute, mogli smo
početi s taktičkom zamisli. Više nisam imao strpljenja. Bijes u meni tjerao me da učinim nešto, a
Winnetou, ta dobričina, bio je toliko obziran da me nije htio još više naljutiti svojim
suprotstavljanjem.

Poglavica je sjedio sasvim blizu zarobljenika. Crvenokožac je šutio; nitko nije govorio. Odjednom smo
se obojica našla među njima. Winnetou je začas presjekao spone na Oldu Surehandu, a ja sam
poglavicu zgrabio jednom rukom za vrat, a drugom udario u glavu da se skljokao. Indijanci su skočili
na noge, latili se oružja i digli viku uz ratne poklike. Uperio sam cijev svoje brzometke u poglavičinu
glavu i nadviknuo ih:

— Smjesta se umirite, inače du pucati Tusahgi Saritschu u glavu!

Šutjeli su.

— Ne mičite se! — nastavio sam. — Ako makar i jedan jedini uperi pušku u nas, to de izazvati
poglavičinu

smrt. Njemu i vama se nede ništa dogoditi ako ostanete mirni. Vi ste opkoljeni i mogli bismo vas
pobiti; a zašto to ipak ne želimo, kazat de vam odmah Kolma Puschi!

298
Imenovana je istupila ispod stabla. Ugledavši je, Utasi su zauzeli mirnije držanje. Govorila im je onako
kako je to prilikama odgovaralo. Na naše veselje uspjela je u tome toliko da su nam Crvenkošci za
sada izručili svoje oružje. Njezin upliv je stvarno bio vedi no što sam mislio. Poglavicu smo svezali.

Naravno da smo se najprije raspitivali o »generalu«. Bio je odjahao za Davils-head i namjeravao sutra
do podne da se ponovo vrati. Ipak sam smjesta poslao Osagu komad puta gore da ondje stražari i da
se pobrine kako nas Douglas — Etters ne bi iznenadio. Ovaj je morao da se vrati kroz tjesnac, jer
drugoga puta nije bilo, kao što je to rekla Kolma Puschi.

Možete i sami zamisliti kakve su poglavičine oči bile kada se opet osvijestio i ugledao Olda Surehanda
slobodna, a sebe sputana! Pobrinuo sam se da ga pridobijemo za našu stvar. Kolma Puschi je sjedila
kraj njega i sve mu razjasnila. Ispričala mu je kakva joj je zla »general« nanio. Bio sam prisiljen da je
uvjeravam kako on nije nitko drugi ved Dan Etters. Rekla mu je i to kako je njegov sadašnji savjetnik u
ono vrijeme ubio njezinog brata i kako ju je privezao za njegov grob. Time ga je pridobila dobrim
dijelom za sebe i za nas. Kada mu je međutim po našem nalogu saopdila da smo zapravo došli da se
osvetimo Utasi-ma zbog jezive smrti Olda Wabblea i skitnica i da demo odustati od osvete ako
napuste ,generala' i prijeđu nama, tada je izjavio, i to glasno, da smo ga svi čuli:

— Ako nam to obedate, dalje ga nedemo štititi. Međutim, obedali smo da demo biti brada, a u znak
toga s njime sam popušio kalumet. Zbog toga nam je zabranjeno da mu budemo neprijatelji. Mi smo
u stanju da učinimo samo ovo što du vam redi: smjesta demo otidi odavde i povudi se sve do samog
parka izvan šume. Tada bismo ujutro odjahali dalje. Vi ste prema tome sada gospodari ovoga puta
kojim mora da dođe i modi dete ga uhvatiti i činiti s njime šta vas je volja. Tusahga Saritch je govorio.
Howgh!

Ni Winnetou, a ni ja, nismo imali puno povjerenja u njega, ali je za njega jamčila Kolma Puschi, pa
nismo mnogo premišljali, ved prihvatili prijedlog. Nije prošlo niti pola sata a ved su odlazili, vodedi sa
sobom konje. S buktinjama u rukama zašli su u tmicu šume. Kolma Puschi ih je otpratila i kada se
vratila, javila nam je da su Utasi zbilja otišli i da ne smjeraju nikakvu podvalu protiv nas. Ugasili smo
sada vatru i legli da spavamo. Tjesnac je čitavu nod bio pod našom stražom. Izgleda da Old Surehand
nije bio voljan da nam ispriča, dok ga ne upitamo, kako je opet dospio u ruke Utaha. Mi ga nismo
htjeli vrijeđati postavljajudi mu pitanja, pa je stvar zaspala.

Čekali smo skoro čitavo dopodne a da general' nije došao. Tada se u nama počela buditi sumnja da su
nas Utasi prevarili. Bilo je mogude da on uopde nije odjahao do Devils — heada. Drugog izbora nismo
imali: morali smo da odemo onamo.

Za jahača je taj put bio izvanredno težak. Harbour je imao pravo kada ga je tako opisao. Stalno je
vodio kroz tijesne klance ili duž provalija, dok nas je Kolma Puschi vodila. Naši su konji morah izdržati
najvedi napor. Jahali smo i više od dva sata kada nam je Kolma Puschi rekla da de potrajati samo još
dobrih pola sata. Tek što je to rekla, začuli smo ispred sebe nečiji zov. Ugledali smo jahača koji je izbio
iz zavoja i dolazio nam u susret. Bao je to »general«. Njegov uzvik bio je namijenjen naše m vođi i na
njemu se zaustavio pogled pun užasa. Tada je ugledao mene koji sam jahao iza njezinih leđa.

— Grom i pako, Old Shatterhand! — uzviknuo je.

Okrenuo je svoga konja, a toliko je upravo bilo mjesta, i nestao.

299
— Za njim! hitro, brzo! Koliko god konji mogu! —

doviknuo sam Kolmi Puschiju. — Ako nam sada umakne, nikad ga više nedemo ugledati!

Podbola je svoga konja i započeo je tako vratolomni lov da me još i sada jeza hvata kada pomislim na
to. Bili smo mu za petama, ali je on bjesomučno gonio svoga konja. Čas smo ga vidjeli, a čas nismo,
ved prema tome da li je put išao pravo ili je skretao. Winnetou je bio iza mojih leđa. Ta jurnjava nije
trajala ni četvrt sata i tjesnac je izbio na široki poprečni klanac. .General' je zaokrenuo nadesno.
Kolma Puschi bila mu je za petama, ali se okrenula prema meni i do viknula mi:

— Nekoliko ljudi neka ode lijevo, njemu u susret! Ja sam pošao tim pravcem, a Winnetouu sam
kazao:

— A ti opet desno! Nas smo dvojica dovoljni!

Kao što se iz Kolma Puschijeva držanja dalo zaključiti, oba su se puta kasnije opet sastajala, i zato je
bjegunac morao da dospije između nas. Jahao sam brzo, koliko god mi je to put dozvoljavao, opet
među stijenama koje su se sve više i više dizale, te uzeo svoju brzometku u ruke kako bih na sve bio
spreman.

Sada sam stigao do mjesta gdje je s lijeve strane zjapila duboka provalija, a sa moje desne strane se
gotovo uspravno dizala duboka, urezana, prirodna usjeklina. Tada sam začuo galop konja koji mi je
išao u susret. Jahač je bio ,general'. Ugledao je provaliju sa strane, mene s puškom i izustio groznu
psovku. Gotovo u samom galopu bacio se s konja i skočio u usjeklinu. Mogao sam ga ubiti, ali sam ga
htio živog imati. Zatim su odmah stigli i Winnetou i Koima Puschi, koji su poput mene zaustavili kon je.

— Otišao je gore! — viknuo sam. — Pođite za mnom, pođite za mnom!

— To ie Devil-head — odgovorila je Kalma Puschi. — Osim ovoga drugoga puta ovdje nema. On
je naš!

Počeli' smo se pentrati, što bi služilo na čast svakom lovcu na divokoze. ,General' nije bio daleko
odmaknuo. Puška mu je smetala; odbacio ju je. O ramenu sam nosio samo svoju brzometku jer sam
pušku za medvjede ostavio dolje. Ovako smo se probijali gore sve dalje i dalje. Usjeklina je postala
tješnjom i prestala ondje gdje je uzani kameniti zid vodio u stranu. ,General' se po njemu verao dalje.
Išao sam za njim. Puteljak je bivao sve strmoglaviji. Zid je na jednom mjestu bio prekinut, a da se
prijeđe preko njega trebalo je skočiti u dužini čovječjeg tijela. Bjegunac se u svom strahu odvažio i
dočepao se druge strane. Ali kamen na koji je stao nije bio vezan za stjenoviti zid pa se odvalio i
zajedno s ,generalom' uz buku srušio dolje u dubinu. Vratio sam se.

— Okrenite, survao se! — doviknuo sam obadvojici,

Užurbano smo se vratili dolje putem kojim smo se bili i uzverali. Stigavši dolje, skočili smo na konje i
odjurili natrag. Ved nakon kratkog vremena ugledali smo i svoje drugove. Stajali su kraj gomile
srušenih i razbijenih stijena. Onaj kamen je odvalio još i druge, mnogo vede, a isto tako i labavo
usađene. Pod najvedom od tih gromada, koja je sigurno težila nekih četrdeset centi, ležao je
»general«. Njegov gornji dio tijela, i to od rebara naviše, bio je slobodan. Donja polovica ležala je pod
stijenom i sigurno pretvorena u kašu. Ništa nije osjetio; izgubio je svijest.

300
— O nebesa! — uzviknuo sam — Tačno kao i Old Wabble! Donji dio tijela mu je prignječen!

— Pogledajte samo ovamo! — reče Kolma Puschi, dok je pokazivala na stenoviti zid. — Šta vidite
ovdje? Šta se ovdje može pročitati, a uklesano mojom rukom!

Ugledali smo figure, među njima križ, a pod njim riječi: »Na ovom mjestu ubijen je Padre Diterico od
J. B., iz osvete, zbog njegova brata E. B.« Ispod toga smo ugledali uklesano sunce i slova E. B. Podišla
me je jeza. Zapitao sam Kolmu Puschija:

— Da li je to onaj grob u stijeni?

— Da. Potpisano je moje ime E. B. Emily je, naime, moje krsno ime. Ovaj čovjek leži tačno na
grobu moga brata, upravo ondje gdje me je nekada privezao i gdje sam u borbi s njime izgubila
vjenčanu burmu.

— Burmu? Je li ovo ta burma?

Skiniuo sam prsten s prsta i pružio joj ga. Pogledala ga je, pročitala slova s unutarnje strane i
razdragano uzviknula:

— E. B. 5. VIII 1842. To je, to je! Imam ponovo svoj prsten, svoj prsten! Kako ste došli do njega,
Mr. Shetterhande?

— Skinuo sam ga »generalu« kada snio mu u Hel-mers Homu, na rubu Llana Estacada, izbrojili
pedeset udaraca.

— Kakva slučajnost, — kakva slučajnost!

— A zašto ste vi došli ovamo gore — upitao sam Olda Surehanda.

— Tragam za svojom majkom, njezinim bratom i sestrom otkad mi je moj poočim Vallace
ispričao šta je zadesilo moju obitelj. Netko je ostavio kod Wala-cea pismo za mene, kojim sam
obaviješten da dvadeset i šestog septembra dođem na Devils-head i da o tome nikome ne smijem
govoriti.

— To je pismo sigurno potjecalo od ovog »generala« ovdje. Prepoznao vas je u Llanu i raspitivao
se o vama. Htio vas je uništiti. Domamio vas je ovamo vjerojatno zato da vas ubije.

— Ovaj »general« ovdje? Kakve on veze ima s tim slučajevima?

— Ovaj »general« je Dan Etters kojega tražite.

— Dan Etters ... ? Zar je mogude?

— Da. To vam smjesta mogu i dokazati. I u vas su dobre oči Zapadnjaka. Pogledajte u njegova
usta! Širom su otvorena, i ovdje ... !

Zavukao sam tom zdrobljenom čovjeku ruku u usta i izvukao protezu sa dva gornja zuba.

— Ovo su vještački zubi — nastavio sam .— Vidite

301
li sada šupljine u zubalu?

Sada su se svi stali čuditi. Nisam im dozvolio da dođu do riječi, ved nastavio:

— Govorio sam da je nagrada za vaš preobražaj ved blizu. Vi se zovete Leo Bender, a ovdje stoji
vaša majka.

Prizor koji je sada uslijedio ne da se opisati. Na mene su svi navalili, zapitkivali i gurali me ... ;
pobjegao sam i držao se daleko od njih dok nisam začuo otegnut, grozan urlik, koji me je opet otjerao
natrag. Dan Ettersu se svijest vratila i odjeknuo je krik koji je čovjeku do srži dopirao. S njime nismo
mogli da izmijenimo ni jedne riječi; nije čuo. Vikao je i urlao, kukao i stenjao. Bilo je neizdržljivo.
Morali smo se udaljiti. Pomodi mu nismo mogli jer je bilo sasvim nemogude da dignemo stijenu i da
čovjeka ispod nje izvučemo. Morao je da umre, i to na ovom mjestu gdje je i sam počinio ubistvo.
Kasnije, kada ga više nismo čuli, vratili smo se ponovo. Imao je čvrsto stisnute zube i zurio u nas
životinjski, ne, ved zvjerski.

— Dan Etterse, čujete li me? — upitao sam ga.

— Old Shatterhande! Proklet da si — odgovorio je.

— Imate li koju želju?

To što je rekao bilo je užasno, nečovječno!

Ulogorili smo se daleko od njega, a njegova vika ie dopirala do nas kao udaljeno hučanje vjetra. Tamo
smo ostatak podneva, čitavo veče i nod proveli u prepričavanju. Što i o čemu, to ved i sami možete
zamisliti.

A sada još samo završetak, dragi čitaoče! Znam da bi o svakom pojedincu želio da budeš opširnije
obaviješten. U slučaju da to uradim, pretekao bih sama sebe i uskratio veselje da u jednoj od
slijededih knjiga još više o njima pričam. Što se Tokbele tiče, moram te umiriti. Njezino se ludilo
pretvorilo u tihu melanholiju, koja je ne sprečava da u srcu učestvuje u svemu što se njezine okoline
tiče. »Njezin duh opet živi u njoj«.

A Dick Hammerdull i Holbers? Ova su dva' draga momka... bilo da jesu, ili nisu, svejedno je, glavno je
samo ako još jesu!...

302