Decadent Sympozium

JOHN LOCKE (1632 – 1704)

KONTEKST

- Srednja klasa, otac odvjetnik, umjerena primanja. Locke super-educiran

od malih nogu. Westminster sš kola i Kristova Crkva, Oxford. Fizika, medicina, kemija,
politika, itd. Nakon sš to se sprijateljio s Lordom Ashleyem (kasnije Grof Shaftsburyija),
prominentnim politicš arem i biznismenom, stekao je daljnju edukaciju, zaposlio se kao
istrazš ivacš za vladu (trzš isš ne prilike i kolonizacija) i novcš anim investicijama osigurao zš ivot.
Surađivao s kolonistima Nove Kalifornije. Kasnije pred padom Charlesa II (monarhist)
bjezš ao u Nizozemsku gdje su se i drugi intelektualci skrivali.
- Otac odvjetnik utjecao na ideje prava; njegova putovanja gdje je svjedocš io
razlicš itim religijama/kulturama u zajednisš tvu utjecale na ideje o harmoniji zš ivota i
relevantnosti jedne crkve za drzš avu; pretrpio građanski rat.
- Locke promovirao krsš cćanstvo ali su se sva ta djela nazivala
blasfemicš nima/ateisticš kima i zabranjivala.
- Dvije rasprave o vladi: prva rasprava detaljno pobija patrijarhijski sistem
nasljedne vladavine i prava monarha na sve ljude pod sobom (tj. knjigu Roberta Filmera
Patriarchia koja uzima Adama kao oca svih buducć ih generacija). Odabrao je Filmera jer je
najekstenzivnije branio pravo monarha i smatralo se da je argument doveo do
savrsš enstva. Druga rasprava razmatra vladi utemeljenu na slobodnom cš ovjeku,
prirodnom pravu, svojini i drusš tvenom ugovoru. Dvije rasprave djelomicš no napisane da
podrzš e 'glorious revolution', tj. uspon Vilima III.
- Uz polemicš ne rasprave, josš uvijek se drzš i da je snazš no utjecao na pisanje
americš kog ustava i povelje neovisnosti.
- Pismo o toleranciji napisano je pred mogucć nost preuzimanja Engleske od
strane katolicš ke crkve. Ponovno napadnut i prozvan blasfemicš arem.
- Do kraja zš ivota posve zapao u elitizam i postrozš io stavove prema svima.
Prihvatio robovlasnisš tvo, bicš evanje maloljetnika, rad od trecć e godine zš ivota te ostale
perverzije engleskog dzš entlmena. Također mijenjao politicš ke stavove.

DVIJE RASPRAVE O VLADI: PRVA RASPRAVA

- Locke komentira djelo Roberta Filmera «Patriarcha» u kojem Filmer tvrdi da je:
a) pravo na vlast monarh naslijedio od Adama koji je bio apsolutni monarh
od kojeg potjecš e ocš inska vlast monarha. Pravo bozš anskog nasljeđa.
b) da je izvorno svijet bio Adamov i time polazš e pravo na sva bicć a
- Locke negira s a) svijet je izvorno bio zajednicš ki i b) i da nije, Bog je Adamu dao
vlast nad zš ivotinjama i zemljom, a ne nad ljudima, sš to znacš i da je zemlja dana na
upravljanje svim ljudima jednako. Također, Adam nije mogao zahtijevati pravo
posjedovanja nekoga tko je sam sebe mogao uzdrzš avati – Locke ovdje oponira ropstvu.
- Locke smatra da je jure divino (bozš ansko pravo) put propasti svih vlada.
- Locke osporava uvjerenje da otac na temelju toga sš to je podario zš ivot svojoj djeci
ima i apsolutnu vlast nad njima i njihovim zš ivotom. Suprotno: zš ivot im je dao sam Bog.
- Locke također ovdje zacš inje tezu o SVOJINI: Buducć i da je Bog u ljude usadio
nagon za razmnozš avanjem, djeci je dao pravo na udio u svojini svojih roditelja i pravo da
naslijede posjede radi odrzš anja potomstva. I kada ih preuzme, to ne znacš i da nasljeđuje
vlast nad drugima ili buducć im ljudima.

1
 Decadent Sympozium

- SVOJINA VLADE: osnov svojine jest u pravu cš ovjeka da koristi svako nizš e
stvorenje radi odrzš avanja i udobnosti zš ivota. CČ ovjek ima pravo unisš titi svoju svojinu, ali
vlada je tu ne samo da sš titi svojinu i prava pojedinaca nego je tu i radi dobra onih kojima
se vlada – stoga ona ima visš i stepen odgovornosti.
- Locke provokativno pita, ako je vecć to jedan nasljednik Adamov, koji je tocš no taj
koji bi trebao preuzeti vlast, pogotovo ako znamo da cš esto nije preuzimao najstariji sin?
Ocš igledno, dok se takav ne pojavi, monarhe ne treba slusš ati.

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA

- Okosnica djela i Lockeove političke filozofije: Liberalna drzš ava je zajednica

slobodnih, ravnopravnih pojedinaca kojima pripadaju prirodna, neotuđiva prava. Njihova
potreba i pravo na svojinu dovodi ih u sukob, zbog cš ega se potrebno pozvati na prirodni
zakon. Ljudi ulaze u organizirane zajednice – formiraju vecć e politicš ko tijelo – da bi se
međusobno zasš titili i regulirali. Za vecć u dobrobit odricš u se dijela prirodnog prava, a za to
dobivaju građanska prava/zakone.

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA: POGLAVLJA 1, 2 - PRIRODNO

- Uvodno ponavlja tri zakljucš ka iz prve rasprave:

1) Adamu nije dan totalni autoritet nad zemljom i ljudima
2) Adamovi nasljednici stoga ne prenose nikakvo pravo
3) Adamovog je nasljednika nemogucć e odrediti, stoga se nitko ne mozš e
smatrati nasljednikom.
- Prije pocš etka, također, valja razlikovati tri vrste mocć i/vlasti:
1) ocš insku 2) obiteljsku 3) politicš ku
- Politicš ka mocć /vlast je pravo stvaranja zakona i kazni u svrhe opcć eg dobra kao:
1) zasš tite i regulacije svojine
2) primoravanja ljudi na zakon
3) zasš tite od vanjske prijetnje
- Drzš ava se uspostavlja pri konsenzusu ljudi u PRIRODNOM STANJU.
- Prirodno stanje je stanje savrsš ene slobode pojedinca u kojem prema prirodnom
zakonu cš ini sš to je potrebno da bi se uzdrzš avao bez da nekome odgovara ili druga pita za
dopusš tenje. To je stanje jednakosti utoliko sš to nema jurisdikcije.
- Prirodno stanje nije stanje samovolje – prema PRIRODNOM ZAKONU nema
pravo unisš titi sebe ili drugoga u svom posjedu/svojini. Time je prirodna sloboda
ogranicš ena samo prirodnim zakonom; a iz toga proizlazi: sloboda jedino i postoji zbog
toga sš to postoji zakon /legitimacija politicš kog zakona i shvacć anje građanske slobode/
- Prirodnim zakonom upravlja um/razum i univerzalan je, dakle predstavlja
moralnu okosnicu djelovanja odnosno kriterije opcć e pravednosti; a odnosi se na
posljedicu da osoba mozš e i treba biti kazš njena za zlocš in (Slijedi: u prirodnom stanju je
svatko sudac drugome). Prirodni zakon nalazš e da kazna mora odgovarati zlocš inu,
odnosno prirodni zakon inherentno zabranjuje cš injenje sš tete sebi, odnosno drugome i
njegovoj imovini i slobodi.
- Zakoni drzš ave zasnovani su na prirodnom zakonu. Bog i uspostavlja takav
ljudski odnos – potrebu za udruzš ivanjem i konsenzusom – da bi ljudi prirodni zakon
mogli civilizirati/regulirati.

1
 Decadent Sympozium

- Ima li realnog prirodnog stanja? Princš evi i vladari nezavisnih vlada u toj su
poziciji jer nitko nije iznad njih. Također, svi su ljudi po prirodi u takvom stanju dok ne
prihvate politicš ko drusš tvo.
- Locke prirodni zakon perpetuira kroz PRIRODNO PRAVO.

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA: 3, 4 – O RATU I ROPSTVU

- Prirodno stanje nije stanje rata. Prirodno stanje odnosi se na cš injenicu da osoba
nema nadređenog i upravljana je iskljucš ivo razumom.
- Ljudi ulaze u politicš ku zajednicu dobrim dijelom zato da rat izbjegnu.
- Razlika između prirodnog i građanskog stanja je samo u tome sš to u građanskom
stanju imaju iznad sebe regulativnog vladara i zakone koji u susš tini slijede prirodni
zakon.
- Rat (sukob, tocš nije) je stanje mrzš nje i unisš tenja, mogucć e i u prirodnom i u
građanskom stanju (tamo gdje zakon/vlast poklekne (gdje je nesposobna ili
korumpirana) pa sam prisiljen braniti se – Locke podrzš ava POBUNE i SMJENU VLASTI
ako vlast sš teti narodu). Zbog prekida prirodnog ili civilnog zakona, u slucš aju rata cš ovjek
ima pravo unisš titi drugog cš ovjeka. Teorija je izvedena iz opcć enitije premise da SVAKA
agresija ponisš tava slobodu. Dakle, agresija na razini ubijanja dopustiva je i npr. u susretu
s lopovom.
- Uzrok rata uvijek je primjena sile bez ovlasti.
- Prekid rata mogucć je u građanskom stanju prekidom napadacš ke sile, obje se
mogu vratiti svojim vladavinama. Umjesto toga, u prirodnom stanju rat je prisutan dok
napadacš ne kompenzira sš tetu. Nevini do tada ima pravo ubiti napadacš a.
- Prirodna sloboda cš ovjeka dolazi s prirodnim zakonom. Nema vlade koja mozš e
porobiti cš ovjeka niti cš ovjek mozš e volontirati u ropstvo. Građanska sloboda određena je
postojanjem građanskog zakona, odnosno pod vladom koja brine o jednakosti prava i
zakona među ljudima.
- Stanje ropstva mogucć e jedino zakonitim ratom. /Dakle, Locke, koji je sam
ordinirao robovima u kolonijama, ovdje podlo podvaljuje ideju 'pravednog/zakonitog
rata' koju kasnije u poglavlju o osvajanju objasš njava. Radi se zapravo o neopravdivom
opravdavanju koloniziranje 'u ime pravde/civilizacije' gdje onda domoroci tobozš e
odbijaju rezultate zakonitog rata (odbijaju civilizaciju…) pa ih se mora u-robiti. I zato je
Locke dvolicš no smecć e koje zapravo smatra da postoji nesš to poput pravednog osvajacš a i
pravednog robovlasnisš tva./

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA: 5 – O SVOJINI

- Josš jedno vrlo vazš no poglavlje

- Zemlja zajednicš ko dobro svih dano od Boga. Razum cš ovjeku sluzš i da se njome
sluzš i kako mu najbolje odgovara.
- CČ ovjek nuzš no mora raditi. Rad je njegovo ostvarenje.
- Osobnost svakog cš ovjeka njegova je INHERENTNA SVOJINA (ZČ IVOT, SLOBODA,
IMETAK). Rad i proizvod cš ovjekovih ruku njegova je svojina. Radom izdvaja iz
zajednicš kog i dobiva SVOJE.
- (U ono vrijeme logicš no): CČ ovjek uzima koliko je potrebno, a da se ne kvari – ako
uzima prekomjerno, krsš i prirodni zakon.
- Geneza novca: zlato, srebro i dijamanti su stvari kojima su mijenje i sporazum
dali vrijednost visš e nego stvarna upotreba i nuzš nost odrzš anja zš ivota jer ne mogu

1
 Decadent Sympozium

propadati, pa se mogu gomilati prekomjerno. Tako je dosš lo do upotrebe novca kao trajne
i nepropadive stvari. Novac također i omogucć uje razmjenu visš ka svojine koju osoba
posjeduje – na taj nacš in i prodavacš i kupac imaju koristi i ne krsš e prirodni zakon.
- Novac kao konsenzus prethodi drusš tvenom ugovoru, on je nesš to na sš to se
pristajalo i prije politicš ke zajednice. Locke time opravdava materijalnu nejednakost ljudi
i potrebu za stvaranjem politicš ke vlasti koja cć e zbog rasta stanovnisš tva i vlasnisš tva
regulirati odnose. => Marljivi se sš tite od ratobornih.

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA: 6,7 – OČINSTVO; POL. VLAST

- DEFINICIJA ZAKONA: usmjeravanje slobodnog i inteligentnog izvrsš ioca prema

svom odgovarajucć em interesu
- DEFINICIJA SLOBODE: voljno raspolaganje svojom osobnosš cću, djelatnostima,
posjedima i cjelokupnom svojinom u okviru ovlasš tenja onih zakona kojima je pojedinac
podvrgnut i oslobođen arbitrarne volje drugog.
- Svi rođeni jednako slobodni, ali nemaju josš razvijen razum, stoga trebaju obitelj
da se osamostale. Dijete ne pripada pod ocš evu mocć jednom kada dijete odraste (21
godina). Razum vodi ka slobodi, a nadalje i građanskoj odgovornosti.
- Kada bi ljudi shvatili da majka ima jednako pravo na djecu kao i otac, ne bi
dolazilo do klasicš ne pogresš ke povezivanja ocš inske mocć i s politicš kom. Time Locke
razdvaja te dvije ideje.
- Umno zaostale treba zbrinuti obitelj/drzš ava; a dijete mora zadrzš ati posš tivanje.
- Otac je ovlasš ten raspolagati svojom svojinom, ali ne mozš e diktirati svojinu
djeteta, dok je obvezan podijeliti je.
- Genealogija drusš tva:
1) brak – musš karac i zš ena: ugovor, pravo na tijelo drugog, svrha
reprodukcija i uzdrzš anje, zajednicš ko upravljanje koje preuzima muzš jer je jacš i,
zš ena se mozš e odvojiti
2) obitelj – roditelj i djeca: krvna veza, parcijalno pravo vladanja,
nasljedstvo
3) posao – gospodar i sluga: radni odnos. Situacija robovlasnisš tva
drugacš ija: rob u potpunosti ovisi o volji gospodara, ukljucš ujucć i zš ivotni vijek.
\> sumira se u POLITICČ KU ZAJEDNICU
- POLITIČKA ZAJEDNICA:
1) Jedno tijelo mnosš tva – svrha zasš tita i regulacija odnosa
2) Zakon i zakonodavno tijelo – svrha nepristranog suđenja i kazš njavanja.
Zakonodavna vlast PRVI CČ IN pri nastajanju drzš ave. Politicš ka vlast DRUGI CČ IN.
3) Izvrsš na vlast odvojena od zakonodavne
- Napad na apsolutizam: nije u skladu s građanskim drusš tvom i ne mozš e biti oblik
građanske vlade jer je cilj građanskog drusš tva da izbjegne i ispravi nepogodnosti
prirodnog stanja, a monarh je sam u prirodnom stanju jer nema neke vlasti iznad njega
koja bi ga kaznila kada bi nanio nepravdu svojim podanicima. Implikacija: tko bi bio
toliko glup da izgubi sva prava i sve da jednom cš ovjeku?
- Ocš inska i politicš ka vlast su, josš jednom, kako vidimo, krajnje razlicš ite. Politicš ka
vlast ne mozš e biti ocš inska jer bi ili a) morali pretpostaviti da ljudi nemaju razum ili b)
morala pretpostaviti da imaju, u kom slucš aju nema ovlasti. Politicš ka je također drugacš ije
od radne – ne radi se materijalnoj razmjeni - ili robovlasnicš ke – koja je produljenje rata.

1
 Decadent Sympozium

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA: 8-9-10: POČETAK I KRAJ

PVLAD

- Ne mozš e se ucć i u drusš tvo bez vlastite suglasnosti. Tko ne zš eli, ostaje u
prirodnom stanju. Tako se oblikuje drzš ava – bilo koja nezavisna zajednica.
- Uspostavlja se onakav rezš im kakav suglasnima odgovara:
1) demokracija 2) aristokracija 3) monarhija
- Locke kazš e da drzš ave ne znaju svoja porijekla, spekulira da je dosš lo iz velike
obitelji sposobne da se brine za samu sebe. Vjerojatno zasš tita od drugih, kao i problem
nestabilnosti resursa, vjerojatno vojskovođe cš esto bili vladari.
- Dijete pri uspostavi razuma samo odlucš uje gdje cć e i pod kim zš ivjeti. Stranci pak
ne postaju bez ugovora podanici te drzš ave neovisno o zš ivotnom vijeku koji provedu.
- Politicš ka zajednica omogucć uje 1) zakon 2) nepristran sud i 3) vladu da
legitimira. Dvije stvari iz prirodnog stanja – pravo da cš ini sš to treba za sebe i pravo da
kazš njava napadacš a – prenose se analogno na izvrsš nu, odnosno sudsku vlast.
- BLINK => Ljudi bez vlasnisš tva? Nisu dio civilne zajednice, iako mogu biti dio
zakona. Elitizam.

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA: 11: DOMAŠAJ LEGISLATIVE

- Legislativa – zakonodavstvo.
- Prvi pozitivni zakon svih drzš ava – ustanovljenje zakonodavne vlasti i drzš avnog
rezš ima. Time osigurava uvjete odrzš anja drusš tva. Kao takva – sveta je.
- TEMELJNI CČ IN: ODREĐENJE USTAVA, prethodi svim zakonima.
- Zakonodavna vlast uspostavljiva samo suglasnom vecć inom. Iz nje se kasnije
cš ovjek ne mozš e izvucć i zaklinjanjem nekoj drugoj sili, osim odlaskom u prirodno stanje ili
promjenom drzš ave, ali niti zakonodavna vlast mozš e krsš iti zakon izvanrednim dekretima.
Njena ultimativna funkcija je odrzš anje pravde i postoji za narod, a ne sebe.
- Predaja vlasti visš e prava od onih koje sam nad sobom ima nisu mogucć e
(pretvaranje u roba)
- Pravo ubiranja poreza radi odrzš anja zasš tite – porez uspostavljen na temelju
suglasnosti.

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA: 12: PODJELA VLASTI, 13:

POTČINJENOST VLADI, 14: PREROGATIVA

1) Zakonodavna: određuje uvjete primijenjene sile zakona u svrhu ocš uvanja.

Buducć i se zakoni ne mijenjaju svaki cš as, ne mora stalno biti aktivna.
2) Izvrsš na: provodi i nadgleda izvrsš enje zakona i mora biti stalno aktivna.
Unutarnji poslovi.
3) Federativna: brine o uvjetima rata i mira i međudrzš avnih odnosa. Vanjski
poslovi. Drzš ave su međusobno u odnosima kao ljudi u prirodnom stanju.
- Sve vlasti u drzš avi potcš injenje su vrhovnoj vlasti – zakonodavnom tijelu. Narod
slijedi zakon, ali ako im vrhovno tijelo cš ini sš tetu, imaju pravo smijeniti ga. U tom smislu:
zajednica je vrhovna vlast, a dok traje vlada, vlada je.
- Vrhovna vlast koja upotrijebi silu prema narodu bez punomocć i i suprotno
ovlasš tenju koje mu je dano, nalazi se u stanju rata s narodom koji ima pravo ponovno
uspostaviti svoje zakonodavno tijelo u vrsš enju svoje vlasti.

1
 Decadent Sympozium

- Prerogativa: bila pravo u monarha da intervenira. Locke: intervencija vlasti da

radi mimo ili protiv zakonskog propisa u korist naroda. Potreba u slucš ajevima gdje
'zakon sš uti'. Opasna, ali vrlo korisna mogucć nost, oslobađa drusš tvo totalnog formaliteta.
Na narodu je da adekvatno reagira.

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA: 15: DESPOTSKA VLAST

- Ocš inska/roditeljska vlast: prirodna, uzdizanje maloljetnika i upravljanje

njegovom svojinom do postignucć a razumske zrelosti.
- Politicš ka vlast: uspostavljena konsenzualnom zamjenom prirodnih za građanska
prava u svrhe ocš uvanja svojine razumski upravljane.
- Despotska vlast: egzistencijalna vlast jednog nad drugim. Odnosi se na
zarobljenike. Onaj tko je napao odrekao se miroljubivog puta.

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA: 16 i 17: OSVAJANJE i

UZURPACIJA, 18: TIRANIJA

- Vlast nestjeciva osvajanjem, osim 'zakonitim ratom'. U tom slucš aju, ne stjecš e
pravo nad onima s kojima je osvajao, samo na onima koji su se suprotstavili. Uzima
posjede za pretrpljenu sš tetu, a ne mozš e podrediti one koji nisu sudjelovali u tome (cijelu
populaciju), nego samo one koji su rat podrzš ali.
- Rehash: cš ovjeka je rođen s pravom na licš nost i pravom na nasljedstvo.
- Zbacivanje vlasti koju je postavila sila nije krsš enje Bozš jeg nauma.
- osvajanje se mozš e nazvati uzurpacijom, ali uzurpator nikada ne mozš e imati
pravo na svojoj strani buducć i da uzurpacija postoji samo tamo gdje je jedan zadobio
svojinu na onome na cš emu drugi ima pravo. Uzurpacija se odnosi na 'unutardrzš avno
osvajanje'.
- zadrzš ava se oblik vlasti, no ako uzurpator prosš iri svoju vlast tada se govori o
tiraniji pridodanoj uzurpaciji ----\
- uzurpacija je vrsš enje vlasti na koju drugi ima pravo, a TIRANIJA vrsš enje vlasti
izvan prava, na sš to nitko ne mozš e imati pravo (dakle, ne unutar zakona, nego dapacš e van
njega). Ocš ituje se u vrsš enju vladareve volje mimo zakona i dobrobiti zajednice. To je
upravo razlika između tirana i vladara. Tiranin: samoprobitak; vladar: probitak
zajednice. Tiranin ovdje mozš e znacš iti i netko drugi, tko god mimo zakona osš teti drugog.

DVIJE RASPRAVE O VLADI: DRUGA RASPRAVA: 19: RASPAD VLADE

- Razlika raspada drusš tva i vlade:

1) Politicš ko drusš tvo se raspada kada je napadne vanjska sila, kada nestaje
zakona
2) Raspad vlade odvija se promjenom zakonodavnog tijela, promjenom
regulativa, biracš a ili zakona mimo suglasnosti naroda, prodaja naroda u podcš injenost,
napusš tanjem/zapusš tanjem izvrsš ne vlasti, kada princ posezš e za svojinom podanika ili
podcš injavanjem predstavnika vlade: sve to izaziva rad s narodom.
- Kada se vlada raspadne, narod ima pravo da se o sebi pobrine uspostavljanjem
novog zakonodavnog tijela – samoobrana je dio prirodnog zakona i ne mozš e se uskratiti
narodu cš ak ni kada je uperena protiv kralja jer je osnova prirodnog zakona – zakon
SAMOODRZČ ANJA. To ne smije biti odmazdom jer ne mozš e nizš i kazš njavati visš eg, narod
mora regulama i suglasnosš cću odabrati nove ljude/vladu.

1
 Decadent Sympozium

PISMO O TOLERANCIJI

- Empirijsko-hermeneuticš ki pristup analizi. Gleda prakticš ku

vrijednost/mogucć nost pod uvjetom u kojem nije mogucć e znati koja je stvarno jedina
prava religija, ali isto se tako sluzš i nekim elementima Biblije da bi gurao argumente.
- Zbog opasnosti od religijskih promjena u drzš avi i iskustva s regijama koje imaju
razlicš ite religijske stavove ali zš ive zajedno, Locke pisš e pismo koje nije trebalo biti
objavljeno, a u kojem predlazš e religijsku toleranciju (krsš cćanskih denominacija). Bio je
zš estoko napadnut za to, a ukratko izlazš e sljedecć e:
- Locke prvi izlazš e nepotrebnost jedne jedinstvene javne religije i izvlacš i privatnu
vjeru/posš tovanje u javnu sferu. Za razliku od Hobbesa koji vjeruje da je red odrzš iv
uniformnosš cću religije, Locke tvrdi da cć e ocš uvanje razlicš itosti pomocć i odrzš anju drzš ave, a
prijepor nastaje upravo kada netko pokusš a zabraniti drugu religiju.
- Locke razdvaja funkcije vlasti i Crkve – dvije logicš ki razlicš ite institucije – i
zakljucš uje da je posao vlasti brinuti o opcć em stanju, dobru, interesima i pravima svih –
vanjskoj sferi cš ovjeka, dok je posao Crkve brinuti o unutarnjoj sferi cš ovjeka – npr.
spasenju dusš e. No to isto znacš i: drzš ava se nema sš to petljati u spasenje dusš e.
- Protiv nasilja koje seprovodi pri pokusš ajima preobracć enja.
- Nudi 3 argumenta:
1) Ljudi ne mogu predati kontrolu dusš e vladi, kada nije Bog taj koji
je odabirao vlast.
2) Sila ne mozš e stvoriti uvjete spasenja. Mozš e samo stvoriti
poslusš nost.
3) CČ ak i kada bi se takvo sš to postignulo, ne mozš e se biti sigurno da
magistrati valjano interpretiraju bozš ju istinu.
- Protiv ateista. Nemaju na temelju cš eka drzš ati obecć anje. / Kasnije postoji komad
teksta u kojem sumnja da biti ateist znacš i narusš avati politicš ku poslusš nost.
- Protiv rimokatolicš ke Crkve jer tko pod to uđe automatski je podređen drugom
vladaru. Unutar vlastite drzš ave sluzš io bi drugome.
- Odredbe tolerancije:
- Crkva ne oduzima građanski status nekome koga ekskomunicira i ne
mora istu osobu imati u svojoj zajednici ako ih je uvrijedila.
- Niti jedna osoba nema pravo dovesti tuđe građansko stanje u pitanje na
temelju vjere.
- Crkve nemaju ovlasti jedna nad drugom, stoga trebaju poticati na
toleranciju
- Postoji li sukob između poimanja istine, obje se tretiraju jednakima
- Mocć Crkve ticš e se eklekticš nih obveza, ne građanskih
- Vladanjem svojinom ne ovisi od Crkvenih propisa
- Magistri/Vlada nemaju pravo određivati sš to cš ovjek u dusš i odabire i ne
smije se petljati u posao svecć enstva, regulirati njihove prakse niti sš to građaninu braniti.
Svrha religije je spasenje dusš e, a to je put svakog pojedinca ponaosob i iskljucš ivo njegov.
- Apsolutno protiv teokracije. 'Bacanje pijeska u ocš i u korist crkve'.

1
 Decadent Sympozium

JEAN JACQUES ROUSSEAU (1712 – 1778)

KONTEKST

- Majka umrla nakon poroda, otac urar kalvinist koji ga je poucš avao
republikanizmu. Jedni od rijetkih koji su u ZČ enevi imali status građana. Otac bjezš i da
izbjegne hapsš enje, Rousseaua se smjesš ta kod pastora. Kao tinejdzš er od 16. godina kod
rimokatolkinje-plemkinje-barunice de la Tour. Poslan u Torino gdje postao rimokatolik.
Poznata situacija u kojoj je agresivno pogresš no optuzš io slugu za krađu. Poucš avao se za
svecć enika i muzicš ara.
- Kasnije sš evi barunicu i upravlja posjedom. Susrecć e Diderota i radi s njima na
enciklopediji, fejlao kao muzicš ar nakon sš to mu je akademija odbila notaciju. Rousseau
zš eni napravio petero djece i sve ih ostavio u sirotisš tu, sš to je zapravo znacš ilo sigurnu smrt.
/Đubre aristokratsko.
- Kada je vidio call for papers na temu je li znanost pomogla ili dodatno
korumpirala drusš tvo, dosš ao je na ideju da su ljudi inherentno dobri, a da ih drusš tvo
unisš tava, i nadalje, do ideje postepene dekadencije. Rad dobio prvu nagradu i ucš inio ga
poznatim, nakon cš ega krecć e pisanje.
- Kada nije mogao stecć i u ZČ enevi status građanina jer je bio rimokatolik, vratio se
kalvinizmu. Također se razdvojio s enciklopedistima kada je objavio da smatra kako
izgradnja teatra ne pogoduje njegovom gradu.
- Puca van Julie, Emile i Drusš tveni ugovor (1776-1772); sva djela osuđena i
banana od crkve. Bjezš i u SČ vicarsku, pa na poziv Humea u Englesku.
- Postao sš izofrenicš an, mislio da Hume plete urotu protiv njega, vratio se pred kraj
zš ivota u Francusku i pisao memoare.
- Kronolosš ki gledano, Rousseau spada pod prosvjetiteljstvo, ali je upitno je li bio
pro ili anti, buducć i nije slijedio pokusš aje odvajanja filozofije od tradicije, kulture, religije,
itd, i oponirao je ideji razuma i progresa kao vrhunca cš ovjecš anstva. U djelu 'Drusš tveni
ugovor' Rousseau dopusš ta mogucć nost da na modernitet koristi.
- Rousseau je, kao i Hobbes i Locke i Spinoza, pokusš avao pronacć i cš ovjeka u
prirodnom stanju. Za razliku od pakosnog Hobbesovog i materijalisticš kog Lockeovog i
determiniranog Spinozinog, Rousseau je ustanovio 'plemenitog divljaka', cš ovjeka
inherentno dobroga u prirodnom stanju, kojeg iskvari civilizacija – dakle posve obratno
Hobbesu i Lockeu, ali i Spinozi.
- Pod utjecajem Montesquieua, Grotiusa, Hobbesa, Pufendorfa, ali i mnogih drugih
tadasš njeg vremena jer je sa svima bio ili u raspravama ili u svađama, od Italije preko
SČ vicarske do Engleske, od Humea preko enciklopedista do Voltairea i znanstvenika
drugih grana i disciplina.
- U oba djela Rousseau puca puno etnocentristicš kih usputnih komentara (npr. u
osnovama nejednakosti elitisticš ki komentira karipske domoroce). Ova se cš injenica
uglavnom ne razmatra u struci.
- Zlatna sredina između kapitalista i komunista.

O PORIJEKLU I OSNOVAMA NEJEDNAKOSTI MEĐU LJUDIMA

- Snazš na kritika modernog svijeta.

- Zapocš inje hvalom grada ZČ eneve kao najboljeg mjesta u kojem se ovaj problem
najslabije ocš ituje. Vic je u tome sš to tada josš nije povratio prava na građanstvo, a također

1
 Decadent Sympozium

je i trebao podrzš ati zš enevski politicš ki sistem u gradu koji je zapravo bio daleko od
idealnog, gdje su buktale pobune i postojao jasan sukob između građana i negrađana,
također i zš enevski teolozi nisu bili najodusš evljeniji ljudima poput Rousseau,
intelektualacima i piscima koji su oponirali paradigmi. Ironicš an ili ulizivajucć i, tko zna, ali
svakako ne bezvezan.
- Izvor nejednakosti: ljudi nisu jednaki rođenjem i svatko se razvija na svoj nacš in
između vrlina i mana.
- Nejednakost ocš igledna u sukobu mocć nika i potlacš enih.
- Dvije vrste nejednakosti: 1) fizicš ka: razvija se prirodno, odnosi se na dob,
tjelesne razlike, zdravlje, inteligenciju, itd. Nisu relevantne za raspravu.
2) moralna/politicš ka: razvija se uspostavom zakona,
određuje hijerarhijsku i klasnu nejednakost.
- Bitno: Rousseau navodi da, filozofijski gledano, fizicš ke i politicš ke nejednakosti ne
moraju uopcć e imati veze jedna s drugom. Ovo je vazš no jer se josš od Aristotela pronalaze
razlicš iti argumenti u korist prirodnosti odnosa gospodar – rob.
- Da bi se problem razumio, potrebno je cš ovjeku oduzeti razum – dakle drusš tveno
stanje – jer postoji mogucć nost da u pocš etku nije bio racionalan (izjednacš avanje cš ovjeka i
zš ivotinje, nakon cš ega se cš ovjek od zš ivotinje razdvaja uspostavom drusš tvenog ugovora).
- Gresš ka dosadasš njih autora je bila u pokusš aju da opisuje cš ovjeka u prirodnom
stanju prenosš enjem profila cš ovjeka građanskog stanja. Time se maskira izvorni uzrok.
- Rousseau zahtijeva da se povijesne i aktualne cš injenice ostave po strani (zapravo
se radi o izbjegavanju Biblije koja je tada josš uvijek autoritet po pitanju nastanka svijeta i
cš ovjeka) i pokusš a pronacć i rjesš enje hipoteticš kim i kondicionalnim rezoniranjem.
- Nejednakost se ne mozš e razumjeti bez razumijevanja izvornog cš ovjeka, koji nije
ovaj civilizirani, drusš tvom deformirani cš ovjek, vecć 'prirodni' cš ovjek, cš ovjek prirodnog
stanja. Ono sš to u podtekstu Rousseaua zanima jest je li prirodom ili bogom određeno da
cš ovjek međusobno bude neravnopravan?

O OSNOVAMA NEJEDNAKOSTI: PRVI DIO

- Rousseau uspostavlja dva pred-razumska nacš ela cš ovjeka:

1) samoodrzš anje 2) milost/sucć utstvo
- samoodrzš anjem postavlja odnos prema sebi, a milosš cću prema drugome.
CČ ovjek je inherentno dobar prema drugima jer ima mogucć nost osjecć anja i ne postaje
agresivan sve dok nacš elo samoodrzš anja nije narusš eno. On također nije 'dobar' u smislu
moralno dobar, nego nema dovoljno a) razuma i b) jezika da uopcć e pomisli biti zao.
\> Dakle: Rousseauov cš ovjek u prirodnom stanju NIJE PLEMENITI
DIVLJAK PUN VRLINE I DOBROTE nego je, pa … ignorant.
- Nacš elo sucć utstva i samoodrzš anja vrijedi i za zš ivotinje – pa tako i zš ivotinje nose
ista prava kao i cš ovjek, odnosno: cš ovjek se razlikuje samo po tome sš to je ima a)
sposobnost slobodnog rezoniranja i b) sposobnost usavrsš avati se. Spominje orangutana.
- U prirodnom stanju cš ovjek u ravnopravnom odnosu sa zš ivotinjama, slabiji
fizicš ki, ali organizacijski sposobniji, zbog cš ega uspijeva. Njegov su jedini pravi neprijatelj
djetinjstvo, bolesti i stara dob – pritom je on znatno manje bolestan od cš ovjeka
danasš njice, opterecć enog modernim svijetom. Puno spava, malo misli. Malo toga ima, ali
je SRETAN.
- Bez milosti bio bi cš udovisš te (nadovezuje se na Mandevilleova istrazš ivanja kojeg
spominje. Mandeville je tvrdio da je sucć utstvo temeljno određenje cš ovjeka). Nadalje, ono
zamjenjuje prava i zakone u prirodnom stanju te omogucć uje konsolidaciju vrste. Za

1
 Decadent Sympozium

razliku od toga, razum kreira razdor. Najbolji primjer filozofija – sš to smo intenzivniji
filozofi, visš e smo okrenuti sebi, a manje voljni pomocć i drugima. Moderni svijet,
zasnovan na razumu, zapravo nas razdvaja.
- CČ ovjekov um zasnovan na strastima (znacš i: oponira tradicionalnom shvacć anju
strasti i uma kao odvojenih/suprotstavljenih komponenti. Suprotno, cš ovjek je do razuma
dosš ao snagom strasti zbog neke potrebe)
- Kontrast koji cš ini Roussesau nije strast – razum, nego strast – savjest. Strast
pripada tijelu, savjest dusš i. SČ to je instinkt tijelu, savjest je dusš i. To je razdvajanje od
racionalisticš ke tradicije, okretanje. Djelovanje savjesti koje se ne ispoljava u sudovima
nego u osjecć ajima. Osjecć anje prethodi poimanju. Osjecć ati – postojati.
- Divljak zainteresiran za temeljne potrebe: a) hrana b) san c) seks.
- Osnovna volja utemeljena na: strahu i pozš udi. Iz toga razvija mentalitet.
- Pojava jezika spona između osjetilnost i znanja, objasš njava pronalaske poput
vatre i agrikulture – mehanizam uspostave komunikacije između divljaka.
- Rousseau zš eli pokazati da izvorne razlike ne igraju nikakvu ulogu u politicš kim
razlikama. Primjer za to bi bila sljedecć a genijalna opservacija: nije moguće podčiniti
čovjeka bez da se ne nalazi u poziciju u kojoj te treba.
- Rousseau pretpostavlja da se usavrsš ivost i sloboda (tj. drusš tvenost) nisu mogli
same od sebe razviti u socijalnog, ali korumpiranog cš ovjeka kakav je danas, odnosno,
morali su postajati nekakvi posebni konteksti i uvjeti koji su do toga doveli.

O NEJEDNAKOSTI: DIO DRUGI

- Čovjek koji je prvi ogradio dio tla i rekao „ovo je moje“, a potom našao
ljude koji su mu povjerovali, stvorio je civilizaciju. Rousseau pretpostavlja da su ga
na to natjerale prirodne nuzš de. Nuzš da dovela do udruzš ivanja, udruzš ivanje dovelo do
socijalizacije (izvorno solitarno bicć e)
- Ostao je sistem usavrsš avanja pojedinca, ali vrsta kao takva dozš ivljava rasulo.
Postepena dominacija nad zš ivotinja stvara mu ponos, a razvoj oruzš ja, alata i stanisš ta vodi
do prve revolucije – oblikovanje obitelji, 'malog drusš tva'. Nepogodno prirodno
okruzš enje i prirodne katastrofe tjeraju ljude na komunikaciju i tako se razvija jezik.
\> Primjecć uje da je korisno imati namirnica za visš e od sebe, primjecć uje da vecć im
radom mozš e visš e priskrbiti i nudi novac, primjecć uje da stjecš e mocć kontrolom ljudi i
resursa. To je druga revolucija.
- Rousseau koristi Lockeovo shvacć anje rada i svojine.
- Radna povezanost smanjuje vrijeme opterećenja i čovjek otkriva
LAGODNOST.
- Vrijeme rane socijalizacije bilo najsretnije doba – cš ovjek između divljasš tva i
drusš tvenog poretka.
- Socijalizacija iskazuje razlike. Jednima se dive, drugi postaju zavisni. U cš ovjeka se
razvija osjecć aj sebeljublja (amour propre) utemeljenog na misš ljenju drugih. Amour
propre razlikuje se od amour de soi (također sebe-ljublje) time sš to je drugo neovisno od
misš ljenja drugih i bitno vezano za vlastitu srecć u, dok je am.propre proizvod drusš tva.
- Novi oblici socijalizacije i rast stanovnisš tva cš ine ljude međusobno sve ovisnijima,
a odnose sve kompleksnijima, potpuno fragmentira i presijeca teritorije.
- Bogati su se htjeli zasš tititi, pa su uveli silu i poredak varanjem ljudi o mogucć nosti
takve slobode. (slicš no Locke, ali kod njega nema faktora prevratnosti).

1
 Decadent Sympozium

- Nakon toga nastupa pravo drusš tvo (procesom drusš tvenog ugovora), a dolazi
konacš an kraj prirodnom stanju i nepovratno unisš tenje prirodne slobode. Nastupaju
zakoni i svojina utemeljena na nejednakosti, a uzurpacija postaje dio regulacije.
- Drusš tveni poredak nije se razvio iz paternalisticš kog odnosa, nego obratno.
- Pretpostavku da nisu udruzš enja nastala samo da bi bogati trijumfirali, nego i da
ih i siromasš ni nadvladaju Rousseau odbacuje i preuređuje u:
1) Pobjeda jacš eg ne cš ini slabijeg podređenog, osim ako prihvati vođu
2) Ne jak i slab, nego bogat i siromasš an – to je prava razlika
3) Lako nauditi bogatima, a siromasi ne mogu nisš ta izgubiti osim slobode
- Narod odabire vođu da im pomogne u odrzš anju, a ne podređivanju njemu. Ne
postoji prirodna podredivost (biti robom), nego u sistemu ljudi zaborave što znači biti
slobodan. Ljudima nije mogucć e otuđiti slobodu – nikada nije vlast bila uspostavljena da
bi se nekoga necš emu podredilo, nego se radilo u zajednicš kom konsenzusu u svrhe
zasš tite. Društveni ugovor je izveden suglasno, ne arbitrarnom silom.
- Tu se nalazi i retardirani komentar o tome kako u stanjima raspadnutog
drusš tvenog ugovora religija uspijeva odrzš ati ljude i zato je treba hvaliti jer je 'sprijecš ila
mnoga krvoprolicć a'. Basš .
- Pravo svojine ustanovljeno sporazumom – svakome dano pravo da s njime radi
sš to zš eli, ali sloboda i zš ivot drugi su par prava koji nema nikakve veze sa sporazumom.
Razlicš iti oblici stjecanja svojine postavljaju fenomen svojine kao glavnog sš iritelja
nejednakosti.
- Rezš imi nastali u razlicš itim oblicima zbog razlicš itih uvjeta (monarhija,
aristokracija, demokracija). Izvorni rezš im je umjesto upravne vlasti morala biti izborna
vlast. Vodilo do sukoba, pa neki iskoristili za stvaranje nasljednih monarhija – tako dosš la
ideja o vlasti nad ljudima.
- Razvoj nejednakosti ima tri stadija:
1) Donosš enje zakona i prava svojine – biti bogat ili siromasš an
2) Uspostava monarhije – biti jak ili slab
3) Smjena zakonite vlade proizvoljnom – biti gospodar ili rob
\> rezultira s: 4) Nejednakost ugleda, a ugled oblikuje prava
- Gornji oblici nejednakosti pokazuju da je formula odnosa 'Pravo jacš eg'.
- Nejednakost bogatstva osnovni je uzrok drusš tvenih problema. Stoga, drusš tvo u
kojem je bogatstvo najvazš nije indikator je drusš tvo u najgore korumpiranom stanju.
Takav odnos dovodi do despotizma – gazš enja po zakonu i ljudima – gdje svi postajemo
jednaki u tome da smo: nisš ta.
- Razlika civiliziranog i divljeg cš ovjeka: sš to jednog cš ini sretnim, drugog cš ini
nesretnim. Danas imamo razum bez mudrosti, cš ast bez vrline, zadovoljstvo bez srecć e.
- Moderno stanje nejednakosti krsš i prirodno pravo.

DRUŠTVENI UGOVOR; KNJIGA I: POGLAVLJA 1-5

- CČ ovjek rođen slobodan, a svuda ga nalazimo u okovima. Okovi su zabrane

nametnute poretkom. Postoji li u građanskom drusš tvu osnova za legitimnu i sigurnu
vladavinu?
- Legitimni politicš ki autoritet ne postoji u prirodi. Postoji autoritet oca nad
djetetom, koji opstoji sve dok dijete ne postane samostalno. (Locke, anti-
Grotius/Hobbes) Njihovo zajednicš ko djelovanje (u prvoj drusš tvenoj zajednici - obitelji)
ne proizlazi visš e iz nuzš nosti prirode, nego postaje sporazumom.

1
 Decadent Sympozium

- Legitimni politicš ki autoritet ne proizlazi iz sile, iz 'prava jacš eg'. Ti ljudi su

prisiljeni pristati, to je cš in nuzš de.
- Legitimni politicš ki autoritet proizlazi iz sporazuma DRUŠTVENOG UGOVORA.
- Legitimna vlast je vlast koja uzima ljude onakvi kakvi jesu, a zakone
onakvim kakvi mogu biti. Svaka legitimna vlast zasnovana na zakonima zove se
REPUBLIKA. Osnova legitimne vlasti nije sila, nego pravo. Pravo izlazi iz sporazuma
(društvenog ugovora). Sporazum mora biti UGOVOR među ljudima.
- Protiv Grotiusa koji opravdava robovlasnicš ko drusš tvo, tj. predaju individualnih
ili narodnih prava u 'svrhe opstanka i mira'. Stanje ropstva je najgore stanje ocš aja. I u
zatvoru se zš ivi mirno, a zatvor je stanje oduzete slobode. Isto vrijedi za vladare koji
pokusš avaju stecć i sva prava nad narodom: to su tirani. Tirani unisš tavaju ljudsku slobodu,
te niti ratove ne mogu opravdati jer su ratovi sukobi između dvije drzš ave oko svojine, a
ne među ljudima.
- Rousseau Grotiusu također oponira pri ideji da se narod klanja kralju jer je prije
kralja, zapravo, dosš ao narod. Drugim rijecš ima, Grotius pisš e pizdarije.
- Rousseau kazš e, posš ten vladalac u tuđoj zemlji prisvaja sš to je zajednicš ko, ali
osobnost i privatnu imovinu posš tuje. Dok cš ovjek ima oruzš je u ruci, neprijatelj je. Kada ga
odlozš i, nema visš e govora o pravu na kontrolu tuđeg zš ivota. Oni koji su oruzš je spustili
postaju opet obicš ni ljudi. Pravo robovanja ne potjecš e iz prava ubijanja, te Rousseau
smatra da je ta ideja „prava i ropstvo“ u istom kontekstu potpuni besmisao. Ne mozš esš
imati pravo na nesš to ako si sva prava istovremeno izgubio.
- BITNO: Sloboda je vezana za moral: nasš i cš inovi mogu nositi moralnu
odgovornost samo ako su ucš injeni slobodno. Prema tome, dogodi li se potpuna predaja
prava nekom vladaru, dogodi li se ulazak u ropstvo, cš ovjek napusš ta mogucć nost moralnog
djelovanja i time unisš tava CČ ovjeka. Čovjek ostaje čovjekom samo ako slobodnim
činom sklapa sporazume.
- Zakon je izjava opće volje – sjedinjenje općosti volje s općošću predmeta.
To je suverenitet naroda. Stoga, kada govorimo o zakonu, to ne mozš e dolaziti od jedne
osobe. Time Rousseau poricš e apsolutizam u potpunosti. Njegova ideja opcć osti zakona
povezane sa suverenosš cću naroda predstavlja srzš antiapsolutisticš ke teorije, dakle
liberalno-demokratske teorije razvijajucć e od Francuske revolucije nadalje.

DRUŠTVENI UGOVOR; KNJIGA I: POGLAVLJA 6-9

- Drusš tveni ugovor omogucć uje da se udruzš ivanjem brani i sš titi dobro i licš nost
svakog cš lana drusš tva bez da on gubi slobodu kakvu je imao prethodno jer uvijek mozš e
slusš ati samog sebe.
- Transformacije prava pri ostvarenju drusš tvenog ugovora:
1) Uvjeti drusš tvenog ugovora svima su jednaki, stoga su svi voljni cš im prije
stupiti u njega.
2) Sporazum se prihvacć a bezuvjetno, sš to znacš i da niti jedna osoba ne mozš e
svoje osobno pravo suprotstaviti drzš avi.
3) Sporazumom nitko nije postavljen iznad drugog, pa se zadrzš ava
jednakost slobode prisutna u prirodnom stanju.
- Mada se odredbe nikada nisu formalno utemeljile, one su svuda iste, presš utno
usvojene i priznate, dok se drusš tveni ugovor ne povrijedi, kada ponovno svatko stecš e
svoja prava i slobodu po cijenu ugovorne slobode.

1
 Decadent Sympozium

- Sporazumom nastaje politicš ko tijelo – nekada polis – a Rousseau to zove

republikom. U aktivnom stanju SUVEREN, u pasivnom stanju DRZČ AVA, u usporedbi s
drugima SILA.
- Drusš tvenim ugovorom gubi se prirodna sloboda, ali se stjecš e građanska, s time i
pravo u skladu opcć e volje i pravo na ocš uvanje pripadne drzš avine (svojine, ali u drzš avi).
Prirodna sloboda osnovana je na fizicš kome, građanska na moralnome: to je duzš nost koja
osigurava cš ovjekovu slobodu. Biti građaninom znacš i a) podređivati osobne interese
opcć ima i b) sudjelovati u javnim poslovima po duzš nosti.
- Osoba koja ulazi u zajednicu predaje sve svoje drzš avi, ali to ne znacš i da ih gubi,
vecć da ih vecć a sila nadzire i sš titi od vanjskih utjecaja.
- Neko zemljisš te mozš e se uzeti prvo ako:
1) nije nitko nastanjen \
2) ako se uzme onoliko potrebno za opstanak \
3) da se uzme obradom \> Locke
- Politicš ko tijelo ima onoliko cš lanova, koliko ima glasova u sporazumu. Sastoji se
od naroda, koji postaju građani suucš estvovanjem u politicš koj vlasti, a podređivanjem
zakonu postaju podanicima.
- Akt udruzš ivanja sadrzš i uzajamnu obvezu između politicš kog tijela i pojedinca;
pojedinac sada ima dvostruku obavezu: prema pojedincima i prema politicš kom tijelu.
- U ovakvom mnosš tvu nije mogucć e povrijediti jednog cš lana bez povrede tijela, i ne
mozš e se povrijediti tijelo, a da to ne osjete svi njegovi cš lanovi. Suveren: narod. Podanik:
cš ovjek.
- Određenje suverena/politicš kog tijela nije tek ukupni zbir pojedinaca i njihovih
volja, nego se oblikuje jedna volja i jedno tijelo – politicš ko – dok svaki pojedini dio
funkcionira za sebe. Dijelovi tijela nisu međusobno nisš ta nikome 'duzš ni', ali oni surađuju
jer svako osš tecć enje pogađa cijelo tijelo. (Hobbes koncepcija 'tijela')
- U susš tini, Rousseau radi svojevrsni pomak s 'O osnovama jednakosti…'. Smatra
da dobivena sloboda građanskog stanja – mogucć nost razuma i moralnosti – razvoj
duzš nosti i odgovornosti – otvara mogucć nost oplemenjenja cš ovjeka (tu je nesš to blizš i
prosvjetiteljstvu). S obzirom na to, Rousseau zahtijeva 'prisilno zadobivanje slobode',
odnosno inzistiranje na drusš tvenom ugovoru i to obvezivanjem suverena da ljude koji ne
prihvacć aju drusš tveni ugovor prisilno prihvate.
>> Ovaj nelogicš an zahtjev rezultira tituliranjem Rousseaua kao 'totalitarnog
demokrata'.

DRUŠTVENI UGOVOR: KNJIGA II: POGLAVLJA 1-5

- Suverenitet je nedjeljiv i neotuđiv.

- Samo opcć a volja mozš e upravljati snagama drzš ave prema svrsi ustanove, a lezš i u
opcć em dobru. Drusš tvom se mora upravljati na osnovi zajednicš kog interesa. Krsš i li se to
na bilo koji nacš in, narocš ito ako se radi o oduzimanju prava na javne poslove, legitimnost
vlasti je narusš ena, time i drzš ava, odnosno drusš tveni ugovor.
- Opisno: opcć a volja = zakon; posebna volja = primijenjen zakon. Bitna distinkcija.
Pobornici monarhija misle da je npr. donosš enje odluke u ratu stvar opcć e volje, pa time
zš ele jednome dati svu mocć . To je pogresš no (posebno optuzš uje filozofe za zanemarivanje
razlike).
- Razlika između opcć e volje i volje svih: Volonté générale – kolektivna volja koja
potire drusš tvene proturjecš nosti nastale sukobima interesa. To je „zajednicš ko ja“, autoritet

1
 Decadent Sympozium

nad pojedinacš nom voljom. S druge strane, volja svih naprosto je zbir svih volja zajedno u
odnosu.
- Opcć a volja i volja svih u odnosu su sljedecć em: u zbiru volje svih, visš ka se
'oduzima' da bi se postignuo konsenzus.
- Opcć a volja nosi politicš ki faktor i odlucš uje o opcć oj dobrobiti.
- Izbjegavati grupacije jer oblikuju zasebno misš ljenje koje stjecš e mocć (protiv
stranaka?) Poanta je ocš uvanje slobode pod okriljem opcć e volje i politicš ke vlasti. Svi
alternativni oblici smanjuju cš ovjekovu slobodu.
- Suveren provodi opcć u volju, ali to ne znacš i a) da ne mozš e pogrijesš iti ili b) da ne
mozš e obmanuti.
- U odlukama suverena vazš niji je zajednicš ki interes od broja glasova
- U opcć oj volji svatko se podcš injava zahtjevima koje daje drugima, to je suglasnost
interesa i pravde – pravicš nost.
- Akt suverenosti: sporazum tijela i svakog od njegovih cš lanova, sporazum koji je:
1) legitiman jer je po drusš tvenom ugovoru 2) pravicš an jer je zajednicš ki
svima
3) koristan jer ima za predmet samo opcć e dobro i 4) cš vrst jer mu je jamac javna
sila i vrhovna vlast
- Zlocš inci odbacuju drusš tveni ugovor i prijete ocš uvanje drzš ave. Zbog toga suveren
ima pravo odlucš ivati o njihovom zš ivotu, odnosno smrti. Rousseau, dakle, podrzš ava
smrtnu kaznu.

DRUŠTVENI UGOVOR: KNJIGA II: POGLAVLJA 6, 7 – ZAKON

- Odrzš avanje drusš tvenog ugovora ovisi o zakonu.

- Rousseau je uviđao da se u zakonima tek sankcionira nejednakost, buducć i da
zakon cš esto favorizira bogate i legalizira oblike uzurpacije. Zakljucš uje, mora biti uređen
po dva nacš ela:
1) Jednakost iznad svakog nasilja
2) Jamcš enje da ni jedan građanin ne mozš e biti toliko bogat da mozš e
drugoga kupiti, niti da tko mozš e biti toliko siromasš an da sebe proda
- Zakon je akt odluke cijelog naroda o cijelom narodu. Nisš ta sš to se odnosi na
pojedinacš an predmet ne spada u funkciju zakona.
- Da bi se otkrila najbolja drusš tvena pravila koja odgovaraju narodima potrebno je
duhovno bicć e koje vidi sve ljudske strasti, a ne osjecć a nijednu od njih – pravi
zakonodavac, jer je po sebi nemogucć e napraviti dobar dokument od toliko ljudi koji ni
sami nisu sigurni u basš sve sš to zš ele. Treba bozš ju potporu i ne smije htjeti vladati.
Zakonodavstvo pak dosezš e tocš ku savrsš enstva kada je snaga cjeline vecć a od zbira snaga
svakog pojedinca, odnosno da svaki građanin nije nisš ta i da nesš to mozš e ucš initi tek
ujedinjenjem drugih. *
* Zanimljivost: Rousseau od Korzike i Poljske pozvan napisati ustav. Napisš e
ga za Korziku, za koju je govorio da cć e 'fascinirati Europu', Francuzi osvoje Korziku i
sprijecš e ustav, i tad se rađa Napoleon na Korzici, koji osvoji pola Europe.
- Onaj tko vlada ne bi trebao donositi zakone, onaj tko donosi zakone ne bi trebao
vladati.
- Iznad vlasti zakona Rousseau priznaje jedino ugrozš enost domovine, kada je
mogucć e usš utkati zakon. Tu je vidio mogucć nost privremenog diktatora, ali takvog koji ne
mozš e donositi nove zakone. Pojam „diktatora“ trebao je oduvijek zvucš ati kao nesš to

1
 Decadent Sympozium

pozitivno, nesebicš nog branitelja slobode i opcć ih interesa, umjesto ono u sš to se pretvorio,
sinonim za tiranina.

DRUŠTVENI UGOVOR: KNJIGA II: POGLAVLJA 8, 9, 10, 11, 12

- Mudar zakonodavac prvo ispituje narod, onda donosi zakone.

- Stari narodi su nepopravljivi, u mladosti mogu zasjati, u zrelosti mogu opstati.
Mora se znati kada je koji narod u kakvom stanju, te prema tome voditi zakonodavstvo.
Npr. poznato je da su stari narodi nepopravljivi. Cilj je da zakon prati prirodnost i
odgovara drusš tvu za koje je oblikovan.
- Nisu sve drzš ave spremne na takve promjene: hocć e recć i – neki su previsš e daleko
od civilizacije i tek trebaju biti uvedeni u to, dok su drugi previsš e dugo u losš em stanju da
bi se uspjeli izvucć i. /Problem s ovim rezoniranjem je sljedecć i: ako nisu svi spremni na
takve zakone, a zakon = sloboda, onda nisu svi spremni na slobodu. SČ to s tim? Rousseau
ocš ekuje spremnost ljudi da budu moralni, ali kako mogu postati moralni prije nego dođu
do drusš tvenog stanja? Hm hm.
- Rousseau zagovara umjerenu velicš inu drzš ave – onoliko veliko koliko je potrebno
da svoje stanovnisš tvo mozš e hraniti i odrzš avati, kao i umjerenu vladu, te umjeren teritorij
koji se mozš e prigodno braniti.
- Krajnja poanta zakona je odrzš anje mira, slobode, jednakosti, blagostanja.
- Nitko ne smije biti toliko bogat da drugog kupi niti toliko siromasš an da se
prodaje.
- Odnos zakona u drzš avi:
1) Politicš ki (temeljni) zakon: uređuje odnos cjeline prema cjelini
2) Građanski zakon: uređuje odnos cš lanova među sobom i prema suverenu
3) Krivicš ni zakon: uređuju odnos prekrsš aja i kazni
4) Obicš ajni zakon: najvazš niji: zakon obicš aja, ljudskog srca, kulture, itd.

DRUŠTVENI UGOVOR: KNJIGA III: POGLAVLJA 1, 2 – O VLADI

- Skok s apstraktnog na konkretno razmatranje, skok s legislative na egzekutivu

- Kao sš to nasš cš in određuju volja i snaga, tako se i politicš ko tijelo sastoji od toga.
1) Volja – zakonodavno tijelo – suveren – opcć a pitanja – srce drzš ave
2) Snaga – izvrsš no tijelo – vlada – posebna pitanja – mozak drzš ave
- Rastom populacije/vecć ine drzš ave, mora rasti broj aktivnih u vladi, inacš e se
postane svojeglav, izgubio osjecć a za opcć e. No, rastom mocć i mora biti i mocć niji suveren, da
kontrolira mocć nu vladu.
- Ljude u vladi naziva magistrima. Vlada sadrzš i:
1) Osobnu volju pojedinog magistra (individualna volja)
2) Volju vlade svih magistra(udruzš ena volja)
3) Volju suverena, odnosno naroda (opcć a volja)
- Imperativ je volja suverena, potom vlade, potom osobna.

DRUŠTVENI UGOVOR: KNJIGA III: POGLAVLJA 3-18 – VLADA I OPSTANAK

- DEMOKRACIJA:
1) Suveren povjerava vladu cijelom narodu ili vecć em dijelu naroda tako da
je visš e građana magistrata nego obicš nih građana pojedinca

1
 Decadent Sympozium

2) Tvorac zakona ne smije biti izvrsš itelj. Nisš ta nije opasnije od privatnih
interesa u javnom poslu.
3) Prava demokracija nije nikada postojala, i necć e jer protivno je
prirodnom poretku da vecć i broj vlada manjim. Kada bi mogla biti, bila bi to drzš ava
bogova, a Rousseau bi je odabrao.
4) Disfunkcionalnost se mozš e vidjeti na primjeru podjele institucija i
nadlezš nisš tva. SČ to nadlezš nisš tvom vlada manje ljudi, mocć je vecć a. Demokracija je
dobra za male drzš ave. Valja uvidjeti: niti jedan sustav nije toliko podlozš an
razdorima kao demokratski.
- ARISTOKRACIJA:
1) Suveren skupi vladu u ruke malog broja, visš e obicš nih građana nego
magistrata.
2) U aristokraciji sukobljene dvije opcć e volje, vlade i suverena, ali vlada se
mozš e obracć ati samo u ime suverena, dakle naroda i za narod.
3) Kroz povijest se pojavljuju 3 vrste aristokracija: prirodna, za
necivilizirane narode, nasljedna po lozi ili bogu, izborna kao najbolji oblik,
aristokracija u pravom smislu rijecš i.
4) Rousseau tvrdi da je najbolje kada mali broj mudrih vlada gomilom, ako
ne misli na svoj interes

- MONARHIJA:
1) Suveren koncentrira vladu u rukama jednog jedinog magistrata
2) Pojedinac predstavlja kolektivno bicć e (obratno od demo i aristo), sve
poluge masš ine nalaze se u jednoj fizicš koj osobi, usmjerene jednom cilju.
3) Rousseau beskompromisno tvrdi da monarh sve podređuje svojem
interesu, te da mu je uvijek u cilju imati slab narod kojim mozš e upravljati, osim kada je u
pitanju rat. Rousseau kazš e da je takve stvari istaknuo Machiavelli. Tvrdi da se, pravecć i da
je pisš e vladarima, svoju knjigu zapravo namijenio republikancima.
4) U monarhiji se, također, nikada na poziciju ne postavlja onaj najbolji, i
poucš avanje nasljednika ne garantira odgovarajucć u osobu. Takva bi vlada zapravo trebala
biti za one drzš ave cš ije kapacitete ta osoba mozš e izdrzš ati.
5) Monarhija odgovara bogatima jer vlada onda mozš e trosš iti raskosš an
visš ak koji bi smetao pojedincima.

- ZAJEDNIČKO:
- Mogucć e mjesš avine i veliki rasponi svake kategorije. Problem je, svi raspravljaju o
tipovima vlada, a nitko ne shvacć a da jedna vlada nekada funkcionira bolje, drugi puta
losš ije.
- Od Montesquieu: Sloboda nije plod svih podneblja, pa i nije svim narodima na
domasš aju.
- POREZ: Drusš tvena licš nost trosš i, ali ne proizvodi. To je visš ak koji pojedinac daje
za odrzš avanje. Građansko drusš tvo opstaje ako rad ljudi pruzš a visš ak preko vlastitih
potreba. Taj visš ak posve je razlicš it iz zemlje u zemlju.
- Brzina opticaja novca garantira efikasnost. Ako se rastojanje od naroda do vlade
povecć ava, nameti su tezš i. Demokracija je time najmanje opterecć ena, aristokracija visš e,
monarhija najvisš e.
-Rousseau misli da narodi moraju ostati na onoj razini na kojoj im zemlja nudi. Na
primjer: ako zš ive na neplodnim mjestima gdje dobivaju samo ono sš to im treba za
opstanak, moraju ostati barbari.

1
 Decadent Sympozium

98- Najbolji znak dobrog vođenja drusš tva je povecć anje stanovnisš tva, najbolje od
toga je ono koje za rađanje i umnozš avanje ne koristi strana sredstva (npr kolonije).
Drzš avu se mozš e odrzš ati odrzš avanjem zakona i eliminiranjem zla iz morala ljudi.
- Volja pojedinca kontrira opcć u volju, vlada kontrira suverenitet. Izopacš enju vlade
vodi suzš avanje vlade (iz demokracije u aristokraciju i dalje) ili raspadanje drzš ave
(nasilno provođenje mjesto zakona i nasilno prisvajanje vlasti vlade kroz pojedince).
- Nasilje = tiranija. Nasilnik = tiranin. Tiranin je uzurpator kraljevske vlasti, despot
uzurpator suverene vlasti.
- Despotizmu cilj stvoriti bijednike kojima cć e upravljati.
- Idealna drzš ava velicš ine grada, pa se ljudi mogu redovito okupljati i trebaju to
cš initi cš im visš e cš im je vlada mocć nija.
- Ljudi skloni sami uzrokovati propadanje kada prestanu cijeniti slobodu i
zamijene je s lagodnosš cću (novcem zamjenjuju duzš nost)
- Od krucijalne vazš nosti spomenuta okupljanja ljudi (skupsš tine) i raspravljanja o
opcć im problemima i interesima. Rousseau generalno smatra da se drzš ava i drusš tvo
pocš inju raspadati onog trenutka kada osobe pocš nu zauzimati indiferentno stajalisš te
prema problemima koji ih se ticš u na opcć oj razini. To znacš i i da sam suveren gubi smisao,
a da mocć stjecš u s jedne strane pojedinci, a s druge strane magistrati. Participacija je za
sve građane nuzš na stvar, ali treba imati na umu – zato Rousseau smatra da je relativno
mala jedinica – grad – idealni razmjer drzš ave.
- Josš jednom: dva su velika problema koji Rousseaua izluđuju:
1) Predstavnisš tvo: umjesto da su aktivni, ljudi odabiru da se u
njihovo ime govori. To je potpuno pogresš no. SČ to bi bilo od suverena, kada bi on htio da ga
netko predstavlja? Prestao bi imati smisao.
2) Financiranje: Mogucć nost bogatih da se novcem mogu izvucć i iz
sluzš be ili zakona ili na to utjecati jednako je suluda opcija koja beskrajno sš teti drzš avi. Mi
danas imamo upravo standardan primjer zloupotrebe ovoga: politicš ke kampanje.
- Gubitak slobode zagarantiran je onima koji ne sudjeluju u pitanju općih
stvari!

DRUŠTVENI UGOVOR: KNJIGA IV: POGLAVLJA 1-3

- Gdje nema mira, jednakosti i jedinstva politicš ke spletke i frakcije mogu nadjacš ati
opcć u volju i upravljati njome, ali je ne mogu unisš titi – opcć a volja ne mozš e prestati
funkcionirati cš ak i ako ne mozš emo zbir svih volja uopcć e podvesti pod isti nazivnik.
- Glasacš ko jedinstvo garantira izvrsno stanje drzš ave. Odluke se trebaju rjesš avati
vecć inski. Ako pobijedi misš ljenje protivno mome, valja pretpostaviti da sam bio u krivu,
da ono sš to sam smatrao opcć om voljom, nije opcć a volja.
- Tokom svakog glasanja treba imati na umu opcć u volju i interese svih. Vazš ne
odluke moraju biti sš to blizš e jednomisš lju, a s porastom potrebe za brzom odlukom,
misš ljenje mora tim visš e biti jedinstveno.
- Svi koji odbijaju drusš tveni ugovor moraju biti protjerani iz drzš ave.
- Odabiranje osoba prema: 1) bacanju kocke – Rousseau protiv, nisš ta ne
garantira, ali odgovara demokraciji
2) biranje – prema opcć oj volji garantira bolji ishod,
najbolje odgovara aristokraciji.
- Biranje prema kocki bolje za popunjavanje mjesta koje ne zahtijevaju specificš nu
ekspertizu, dok za mjesta ekspertize bolje biranje.

1
 Decadent Sympozium

DRUŠTVENI UGOVOR: KNJIGA IV: POGLAVLJE 4: O RIMU

- Rousseau nastoji pokazati kako je tako velik grad poput Rima uspio opstati tako
dugo.
- Nakon osnutka rima vojska podijeljena na 3 tribusa: Albinjana, Sabinjana i
stranaca. Suma Albinjana i Sabinjana opstala, dok su stranci samo rasli. Servije je
promijenio podjelu klasa-rasa u podjelu po prostoru, uprave visš estruko podijelio.
Slobodom seljenja iz uprava i tribusa doveo do mijesš anja ljudi i podjele selo-grad: selo
steklo mocć . Druga podjela bile kurije (usitnjenje tribusa). Trecć a Servijeva podjela bila je
ona na 6 klasa, prema imovini, nepovezana s druge dvije podjele, te je bila tako usitnjena
da jedna podklasa, centurija, obuhvacć a preko pola stanovnisš tva.
Poanta je bila u skupsš tinama, kojih je bilo 3 vrste.
1) comitia curiata – stanovnici grada, ne bogatasš i izvana, korupcija
2) comitia tribunata – iskljucš ivala senatore i patricije, glas naroda.
3) comitia centuriata – svi stanovnici, ali je tezš ina glasa bila na bogatasš ima.
- Međusobno su se mijesš ali, provjeravali i pratili.

DRUŠTVENI UGOVOR: KNJIGA IV: POGLAVLJE 5-9 – POSEBNA TIJELA

- TRIBUNAT:
a) Kada nastane nesrazmjer u politicš kom tijelu potrebno je osnovati magistarsko
tijelo koje cć e ga urediti, ono je cš uvar zakona i zakonodavne vlasti. Tribunat nije sastavni
dio vlasti i aktivira se samo u slucš aju nuzš de, ne mozš e nisš ta ucš initi, ali mozš e sve sprijecš iti.
b) Ako prisvaja izvrsš nu vlast, tiranija je, ako povecć ava broj cš lanova, slabi, da bi se
eksploatacije sprijecš ile, trebaju se cš lanovi mijenjati.
- DIKTATOR:
a) Vecć spomenuto. U trenucima najvecć e opasnosti valja drzš avu u ruke dati
jednome najdostojnijem, no josš uvijek narodu nije vođa, nego predstavnik.
b) Nekada se cš inilo da je pozicija diktatora previsš e da bi je itko uopcć e htio uzš ivati,
danas bi svatko htio biti diktator. Nekad to znacš ilo cš ast, ne kao danas.
c) Trajanje diktatora sš to kracć e i u tome ne smije biti donosš enja zakona.
- CENZURA:
a) Cenzorski sud nije arbitar javnog mnijenja, vecć oruđe za izrazš avanje misš ljenja
b) Kod svih naroda svijeta izbor ne izvodi priroda nego njihovo mnijenje.
c) Ispraviti misš ljenje ljudi znacš i oplemeniti ih same od sebe – uvijek se voli ono
lijepo, sš to je pogresš no. Voljeti ono valjano
d) Cenzura mozš e koristiti ocš uvanju naravi, odnosno cš uvati od izopacš enja, no mozš e
posluzš iti i kontra, kada se drzš ava raspada.
- RELIGIJA:
a) U pocš etku za kraljeve imali bogove. Krsš cćanstvo uvelo kraljevstvo odvojeno od
ove zemlje i ovih ljudi, cš ime pocš inje shvacć anje razlika bozš je i ljudske drzš ave – svi mogu
sš tovati krsš cćanskog boga iako su u razlicš itim zemljama. Time zapocš inju tenzije drzš ave i
crkve.
b) Tri vrste religija:
1) Religija cš ovjeka: osobna veza s Bogom, ali odvaja cš ovjeka od funkcije u
drzš avi – krsš cćanin podnosi patnju i time pusš ta da se u drzš avi cš ini sš togod.
2) Religija građana: sluzš bena religija drzš ave. Povezuje vlast i crkvu, ucš i
patriotizmu i posš tivanju zakona, ali sama Crkva postaje korumpirana.

1
 Decadent Sympozium

3) Religija svecć enstva: daje dva zakona, dva gospodara i dva morala i time
cš ini totalni kaos među ljudima. Drusš tvo bez lica. Niposš to provoditi. Optimalno
veza 1) i 2). - Tolerirati religije koje toleriraju druge, ali tko kazš e „izvan crkve
nema spasa“ mora biti iz drzš ave otjeran.

1
 Decadent Sympozium

IMMANUEL KANT (1724 – 1804)

KONTEKST

- Dosadan zš ivot pun ulizivanja drugima.

- Pisao o politicš kim problemima u duhu prosvjetiteljstva i s izrazitim naglaskom
na pojmu slobode i duzš nosti u sklopu svojih epistemolosš ko-metafizicš ko-eticš kih djela i
tome prilozš io nekoliko spisa fundiranih u pravu i povijesti.
- Slijedi teoriju drusš tvenog ugovora i teoriju prirodnog prava.
- Temeljno stajalisš te glasi: svaki cš ovjek ima prirodno pravo na slobodu i duzš nost
ucć i u drusš tvo kako bi to pravo sacš uvao. Kant time izvodi decidirani pojam prava čovjeka
utemeljenog u pojmu DOSTOJANSTVA. S obzirom na to, moral je određen kao
poštivanje prava čovjeka.
- Sloboda: neovisnost od tuđeg odabira.
- Prvi dio Metafizike cć udoređa, srecć om ne na popisu literature za ovaj ispit,
fakticš ki je njegov temeljni politicš ki stav. Međutim, izbor pravno-politicš kih spisa mozš da je
i vazš niji od tog djela zbog nekih drugih dalekosezš nih ideja – narocš ito ideja
kozmopolitizma i pitanje međunarodnih odnosa.
- Kantova filozofija zasnovana na odnosu određene prirode (fenomenon), cš ime se
bavi znanost, i slobodnog uma (noumenon), cš ime se bavi moral. Fenomenon i noumenon
spajaju pravo, povijest i politika. U Kantovom sistemu filozofije, politika svoje mjesto
nalazi kao dio prakticš ke filozofije.
- Po pitanju pedagogike i politike Kant je snazš an sljedbenik Rousseaua. Kantovo
zanimanje za pomirenjem morala i politike prvenstveno je motiviran Rousseauovim
zahtjevom moralne politike.
>> Republikanizam i ideja vjecš nog mira proizvodi su Rousseauova utjecaja.
- Javnost je nužni, ali još ne dovoljni uvjet za moralnost nekog političkog
čina. Na tome (dakle, ne-tajnosti) se potom mozš e zasnovati ne samo javno pravo, nego i
međunarodno pravo

ODGOVOR NA PITANJE: ''ŠTO JE PROSVJETITELJSTVO''?

- Tekst kao da govori o Republici Hrvatskoj. :/

- Ovaj spis poziv je na samoizbavljenje iz pasivnosti zbog koje se pretvaramo u
bezumno roblje drugog, potkovan prosvjetiteljskim pokretom, koji tvoj um namjerno
zš ele sebi podrediti i tebe instrumentalizirati. Prvenstveno je napad na crkveni
dogmatizam i njegovo integriranje u politicš ku domenu.
- Prosvjetiteljstvo je cš ovjekov izlazak iz samoskrivljene
nezrelosti/nepunoljetnosti.
- Nezrelost je nemocć da se vlastiti razum koristi bez vodstva nekog drugog.
- Samokrivljenost, zato sš to se ne radi o nedostatku razuma, nego o nedostatku
odlucš nosti i hrabrosti da se cš ovjek njime koristi. Zato - sapere aude! (usudi se znati!/biti
mudar!)
- Lijenost i kukavicš luk, pak, uzroci su sklonosti ljudi da drugi njima upravljaju iako
su odavno oslobođeni tuđeg upravljanja. Najgore je sš to uocš avaju lagodnost bivanja
upravljan drugim i pristaju na to.

1
 Decadent Sympozium

- Ljudi su usš li u fazu u kojoj su nas drugi (svecć enici, intelekta, plemstvo) uvjerili
da je usuditi se misliti izrazito pogubno – i oni su ti koji nam to govore!
- Malo je onih koji se sami iz toga uspiju izvucć i jer um sustavno porobljavaju
formule i pravila, instrukcije i upute.
[Dvije zanimljive uspute Kantove teze:
1) ‘Prava je sš teta stvarati predrasude, buducć i da se
one napokon osvecć uju samo onima koji su, ili cš iji su
prethodnici bili njihovi zacš etnici’
2) ‘Nikada se necć e izvrsš iti istinska reforma nacš ina
misš ljenja; nove predrasude cć e, upravo onako kao i
stare, posluzš iti kao uzica na kojoj se vodi velika,
nemisaona gomila’ (poruka obiteljasš ima)]
- Javnost sebe mozš e prosvijetliti dopusš tanjem slobode (ne izravno, ali poticajno)
na nacš in JAVNE UPOTREBE UMA.
- Kant čuje: Ne razmisš ljajte! CČ asnik: Ne razmisš ljajte, vjezš bajte!; Poreznik: Ne
razmisš ljajte, placć ajte!; Svecć enik: Ne razmisš ljajte, vjerujte!. > Kant odgovara: Javna
upotreba cš ovjekova uma mora u svako doba biti slobodna i jedino ona mozš e ostvariti
prosvjetiteljstvo među ljudima.
- Kant vrsš i razliku između javne i privatne upotrebe uma, cš ini se da svracć a
pozornost na znanstvenike i cenzuru misš ljenja:
1) Javna upotreba uma: upotreba namijenjena za cš italacš ku publiku. Na
primjer: Građanin Jeremija kao strucš njak pisš e javnosti o neizdrzš ivosti zakona o porezu.
Ili: Svecć enik Juraj pred javnosš cću preispituje dogmu Crkve jer je skrbnik o narodu.
2) Privatna upotreba uma: upotrebna namijenjena građanskim
sluzš bama. Na primjer: Građanin Jeremija kao građanin mora placć ati porez jer tako nalazš e
zakon. Ili: Svecć enik Juraj u Crkvi ne postavlja dogmu u sumnju tokom sluzš enja.
- Ma kakva bila, vrhovna vlast nema nikakvo pravo zakljucš avati bilo kakve dogme
ili druge dogme podrzš avati (npr. Crkvene) jer time sprijecš ava prosvjetljenje
cš ovjecš anstva, sš to znacš i: krsš i pravo cš ovjeka, sprijecš ava ga u njegovoj prirodi
napredovanja.
- Josš ne zš ivimo u prosvijecć enom dobu, ali sigurno u dobu prosvjetiteljsta. Pomalja
se sloboda koja cć e ljudima omogucć iti da se koriste vlastitim razumom.
- Tekst zavrsš ava s ulizivanjem knezu Friedrichu za kojeg kazš e da je prosvijecć en jer
dopusš ta javno propitivanje dogmi.

O OPĆOJ IZRECI: ''TO BI U TEORIJI MOGLO BITI ISPRAVNO, ALI NE VRIJEDI U

PRAKSI''

- Uvedimo najprije poantu ovog teksta: prakticš ka filozofija, splet pravila koji
nadzire slobodu umskih bicć a, u sebi ukljucš uje cš iste i empirijske cš injenice. Metafizika
cć udoređa upravo je apriorno zasnovana u aspektu cš istog, a ne empirijskog, sš to znacš i da
se svatko tko se bavi politicš kim mora razmatrati i obuhvacć ati oba aspekta. Tako se ovdje
radi o Kantovom pobijanju npr. Hobbesovog zahtjeva da se ne bavimo 'apstraktnim
pravom' – basš suprotno, upravo bismo na tome trebali zasnivati razmatranje.
- Teorija: skup pravila koja su principi neke opcć osti. Apstrahira od (slucš ajnih)
uvjeta u kojima se ona provodi u praksi.
- Praksa - ne svaka radnja, nego samo radnja koja ostvaruje svrhu prema opcć im
principima postupanja.

1
 Decadent Sympozium

- Moć rasuđivanja – medij ostvarenja teorije u praksi. Pomocć u mocć i rasuđivanja

prakticš ar sudi spada li nesš to pod pravilo ili ne.
- Prakticš ari koji preziru teoriju su neznalice: ne priznaju da se u praksi metodom
pokusš aja i pogresš ke ili slijede pravila ili stvaraju nova. Gori od njih su oni koji tvrde da
teorija mozš e vrijediti u sš kolovanju, ali u praksi je drukcš ije.
- Kant zš eli ispitati POJAM DUŽNOSTI da bi pokazao da to nije prazan teorijski
idealitet. Za duzš nost se najcš esš cće tvrdi da u teoriji stoji, ali ne vrijedi u praksi. Mozš e se
nacć i pravilo za djelovanje nasš e volje prema duzš nosti jer je djelovanje prema dužnosti
moguće i u iskustvu. Stvar je u tome sš to Kant prethodno spisima pronalazi i postulira
zakone koji nisu ‘slucš ajni’, stoga se eticš ko djelovanje također ne mozš e tek pripisivati
empiriji.
- Kant postavlja teoreticš ara nasuprot tri prakticš ke osobe, koji su tobozš e iskusni i
djelatni, a koji napadaju onog koji im ‘gradi formulu za uspjeh’:
1) Privatni, djelatni cš ovjek (moral) – opcć e mjesto
2) Drzš avnik (politika)
3) Svjetski cš ovjek (kozmopolit)

1) O ODNOSU TEORIJE PREMA PRAKSI UOPĆE

- Reakcija na Garvea (jedan od poznatijih filozofa provjetiteljstva tamo, ipak ostao
u domeni pop filozofa, ali utjecao na prosš irenje filozofije u Njemacš koj, imao u svojim
tekstovima opaske iz kojih je Kant stvarao cš itave anti-sisteme):
A) Moral je uvod u znanost koji ucš i kako postati dostojan srecć e , a ne kako
postati sretan. Dostojnim srecć e postaje se djelovanjem u skladu s opcć im zakonom uma.
Drugim rijecš ima, apstrahiramo od lova na srecć u da bismo osiguranjem dostojanstva
polegnuli temelje srecć e. Djelovanje po dostojanstvu – po pravu cš ovjeka – je imperativ.
- Krajnja svrha nije moralitet, nego je sjedinjavanje cš ovjeka u slozš nosti.
B) Dužnost nije teleolosš ka, nego deontolosš ka. Duzš nost ne poznaje, nego
određuje svrhu: opcć e dobro. Garveovu tvrdnju da cć e cš ovjek cš initi ‘ono sš to je njemu
dobro’ Kant eliminira pravljenjem razlike između 1) dobrog po sebi i 2) relativnog dobra
(koje npr. mozš e biti dobro za sebe (u korist), ali opcć enito je zlo).
- Moralno dobro nije fizicš ki, nego prosto moralni osjecć aj izveden iz kategoricš kog
imperativa. Mi u kategoricš kom imperativu nosimo pokretacš a samog sebe.
- Garve grijesš i svojom pozicijom time sš to ne primijecć uje da biti
nesebicš an/nekoristoljubiv također dovodi do srecć e. Shvacć a ‘u glavi’, ali ne ‘u srcu’.
Kantova je poanta da nema toga ‘u glavi-u srcu’ – duzš nost se ne izvrsš ava koristoljubivo,
nego se duzš nost postavlja za nekoristoljubivo (izvrsš ava se neovisno od korisnosti).
Korisnost je promasš aj. Najbolji primjer odrzš anja duzš nost jest njeno samopostuliranje u
djece.
- Propisi o vlastitoj srecć i nisu zapovijedi. Ideja duzš nosti jest zapovijed, jer
cš ovjeka njeno krsš enje ponizš ava u vlastitim ocš ima. SČ to vrijedi u teoriji, vrijedi i u praksi.

2) O ODNOSU TEORIJE PREMA PRAKSI U DRŽAVNOM PRAVU

- Reakcija na Hobbesa
- Ugovor o uspostavi građanskog sustava, koji utvrđuje pravo udruzš ivanja poradi
ocš uvanja prava, utemeljen je u pojmu slobode (ne dostojanstvu, kao u pojedinacš nom
slucš aju).
- Pravo: ogranicš enje svacš ije slobode na nacš in slaganja sa slobodom drugog. Da bi
se ono postiglo kolektivno, s obzirom na ugovor u uspostavi, potrebna je prisila – zakoni.
- Građansko stanje, kao PRAVNO stanje, temelji se na:

1
 Decadent Sympozium

1) slobodi – svakog cš lana drusš tva kao cš ovjeka. CČ ovjek ne mozš e biti
prisiljen biti sretan drugacš ije nego kako on umije, sve dok ne sš teti drugome. Proizlazi da
je paternalizam najgori oblik vlasti, a najbolji domoljubni jer pridonosi domovini prema
zakonu opcć e volje.
2) jednakosti – svakog cš lana drusš tva kao podanika (zakona). CČ ovjek ima
pravo sluzš iti se prisilom protiv drugog cš lana koji ga ugrozš ava, izuzev vladara koji je
tvorac i cš uvar zajednice, pa time iskljucš en iz zakona.*
* Kant je ovdje pomalo opsjednut mocć i i hierarhijom, po njemu ne mozš esš
imati drzš avu bez vladara jer su tada ‘svi svima podanici’ sš to je nemogucć e.
Dakle njemu nije na kraj pameti da netko ne bi trebao biti nekome
podanik.
Nadalje, politicš ka jednakost podnosi ekonomsku nejednakosti – nisu povezane jedna s
drugom jer prva donosi jednakost u pravu, a za drugu se treba zbrinuti. Mogucć nost se
ocš ituje u slobodi prelazš enja iz stalezš a u stalezš (anti-aristokracija) kao i prenosš enje
imucć stva, dok je to nemogucć e raditi s pravom. Također prividno protiv biolosš ke
nejednakosti – svi se rođenjem rađaju jednakih prava.
3) samostalnosti – svakog cš lana drusš tva kao građanina, sš to znacš i:
suzakonodavac/suzasš titnik zakona. JAVNI ZAKON (za razliku od moralnog zakona) je
''akt javne volje'' i on zato nikome ''ne smije mocć i ucš initi nepravdu''; iz javne volje
proizlazi sve pravo, zato sš to ona nosi svacš iju volju. *
* Trik: biti samostalan za Kanta znacš i biti ekonomski osiguran (svoj si
gospodar ako si ti taj koji proizvodi). Kada se uđe u to, proizlazi da je malo tko
‘samostalan’: zš ene nisu, radnici nisu, djeca, bolesni. Prvobitni ugovor o građanskom
stanju sklapaju ti ‘samostalni’, koji jedini imaju pravo glasa.
- Tri građanska nacš ela temelji su svake drzš ave – ona iz njih proizlazi.
- Glasacš ka vecć ina mora se tretirati kao jednomisš lje. U protivnom, nema napretka.
Takva odluka mora se smatrati pravednom.
- Uspostava građanskog stanja prvim ugovorom nije stvarna, nego je ideja uma
(prvi ugovor se ne mozš e pretpostaviti kao cš injenica) koja ima ''prakticš ki realitet'' - jer se
uzima, ako su svi mogli dati svoju suglasnost, kao da jesu.
- Protiv pobuna i revolucija jer zakonodavac daje ’pravo’, sš to je najvisš a mogucć nost
srecć e. Icć i protiv njega znacš i oduzimati si pravo. Vladar tu mozš e pogrijesš iti sš to se ticš e
sadrzš aja, ali ne i sš to se ticš e slaganja tih zakona s (javnim, opcć im) pravom. CČ ak i ako
namjerno radi protiv naroda, ne mozš e ga se izbacit jer bi to znacš ilo da je netko iznad
zakonodavca. Dakle, Kant kao da slijedi Montesquieua da bi ga na kraju zapustio –
umjesto da utvrdi vladavinu zakona, on utvrdi vladavinu cš ovjeka i time nazaduje cš itavu
pravnopoliticš ku teoriju najmanje za pet stoljecć a. Njegova je pretpostavka da rusš enjem
vladara dolazi do gasš enja drzš ave tj. do anarhije/predugovornog stanja, sš to je tek
mogucć nost, ne nuzš nost.
- Ako su zakoni u skladu s umom i ako narod umski prihvacć a posluh, to je najbolji
recept protiv pobuna. S bzirom da postoji u umu državno pravo, tj. postoji kao teorija,
onda nikakva praksa koja se s drzš avnim pravom ne slazš e (pa makar dovodila do naizgled
vecć e srecć e) ne valja.
- Teorija drzš avnog prava je a priori. Nisš ta drugo, osim onoga iz uma (teorije), ne
mozš e u praksi utjecati na slobodnu volju cš ovjeka.
-Kant ipak smatra da podanik ne mozš e biti usš utkan, iako mora posš tovati dani
zakon (Ovdje se OVAJ tekst nadovezuje na teoriju javne i privatne upotrebe uma iz
prosš log teksta); stoga njemu mora biti dopusš teno MISLITI i javno KOMUNICIRATI s
ljudima o problemima drusš tva.

1
 Decadent Sympozium

3) O ODNOSU TEORIJE PREMA PRAKSI U MEĐUNARODNOM PRAVU

- Protiv Mendelssohna
- Mozš e li se voljeti cijelo cš ovjecš anstvo, ili mu se treba zš eljeti svako dobro ali
ocš ekivati da cć e i dalje cš initi zlo? To ovisi o tome je li cš ovjecš anstvo sposobno za napredak
prema boljem, tako da buducć a dobra progutaju sadasš nja zla.
- Mendelssohn drzš i da cš ovjek, sš to god dobro napravi, time ucš ini i visš e zla. Kant
misli suprotno: zato sš to cš ovjek s obzirom na svoju prirodnu svrhu napreduje, on time i
moralno napreduje. (Zvucš i teleolosš ki).
- Kant hocć e da Mendelssohn dokazuje da nema napretka, on napredak necć e
dokazivati.
- Kako neprestane nevolje prirodnog stanja ljude tjeraju u građansku drzš avu, tako
cć e ih i nevolje silnih ratova natjerati u svjetskograđanski ustav.
- Svjetska drzš ava vodi u potencijalni despotizam pa radije priziva svjetsku
federaciju koja bi postupala po međunarodnom pravu
- Da bi međunarodna federacija bila ostvariva vladar treba biti lisš en prava da sam
odlucš uje o ratu. Kako cć e narod imati visš e udjela u odlucš ivanju, tako cć e ubuducć e biti
manje ratova i to cć e nas priblizš iti međunarodnom zajednisš tvu. (Nije se tako dogodilo)
- Kant priznaje da je ovo ''puka hipoteza'', no nada se providnosti (opet), koja
mozš e pokrenuti mocć ljudi uopcć e, nasuprot sada vrijedecć im sukobljavajucć im mocć ima svih
ljudi posebno (sada svatko gleda samo na sebe).
- Nema izlaza iz deprivacije osim međunarodnog prava temeljenog na javnom
zakonu kojem bi svaka drzš ava bila podvrgnuta. Međunarodno pravo Kant suprotstavlja
ideji o ravnoteži snaga.

PREMA VJEČNOM MIRU

- natpis na jednoj nizozemskoj birtiji sa slikom groblja.

- PRVI ODJELJAK
- Preliminarni cš lanovi/cš lanci vjecš nog mira među drzš avama):
1) Nijedan mirovni ugovor ne može biti valjan ako u sebi prešutno
sadrži povod budućem ratu. U protivnom radi se pragmatici primjra. Ovime se zš eli
sprijecš iti navika drzš ava da trazš e povecć anje mocć i.
2) Nijednu samostalnu državu (veliku ili malu) ne može druga država
steći naslijeđem, zamjenom, kupovinom ili darivanjem. Drzš ava nije imovina. Visš e
drzš ava u najgorem slucš aju mozš e imati jednog vladara.
3) Stajaće vojske trebaju s vremenom potpuno nestati. Njihov ostanak
znacš i spremnost na ratovanje, a spremnost na ratovanje ne mozš e znacš iti spremnost na
mir.
4) Država se ne smije zaduživati zbog vanjskih razmirica – drzš ave
mogu davati jedna drugoj novce za izgradnju infrastrukture, ali ne za rat. Stvara zlu krv.
5) Nijedna se država ne smije nasilno upletati u ustav i vladu druge.
Time vrše povredu prava neovisnog naroda. Mogu to cš initi ako je druga drzš ava u stanju
bezvlasš cća.
6) Nijedna država ne smije tako ratovati da onemogući buduće (u
miru) povjerenje države s kojom ratuje (zabranjeno nečasno ratovanje : plaćeni
ubojice, trovači, poticaj na izdaju). Necš asni rat vodi istrebljenju cijelog cš ovjecš anstva;
također, ne postoji kazneni rat jedne drzš ave protiv druge, jer bi to pretpostavilo njihovu

1
 Decadent Sympozium

neravnopravnost.

- DRUGI ODJELJAK
- Definitivni cš lanci vjecš nog mira među drzš avama:
1. Građanski ustav u svakoj državi treba biti republikanski. Republikanski
ustav je onaj koji proizlazi iz ideje prvog ugovora, jer osigurava slobodu, jednakost i
međusobnu ovisnost ljudi. Republikanski ustav dovodi do vjecš nog mira zato sš to u njemu
građani sami odlucš uju o ratu
- Republika nije isto sš to i demokracija. Republikanski ustav ne
podrazumijeva demokraciju. Postoje:
1. oblik vlasti (državni ustroj), koji pokazuju sš to konstituira vlast
(mnogi – demokracija, malobrojni – aristokracija, ili jedan – autokracija)
2. oblik vladanja (ustroj vladanja), koji pokazuje kako se vlada
(republikanski ili despotski).
- Republikanski oblik vladanja podrazumijeva odvajanje izvrsš ne i
zakonodavne vlasti.
- Despotski oblik vladanja pak ''krsš i zakone koje sam donosi''.
- Demokracija je despotizam, jer ide protiv sebe: svi odlucš uju potencijalno
na sš tetu jednoga, pa prema tome svi nisu svi (''proturjecš nost opcć e volje same sa
sobom'').
- Svaki oblik vladanja koji nije predstavnički je izobličen, jer
zakonodavac ne mozš e istovremeno biti i izvrsš itelj svoje volje.
- Reprezentativna vlast je najbolja, a ''što manji broj osoba koje
obnašaju vlast, to veća reprezentacija'' – dakle, sš to blizš e monarhiji, to blizš e
republikanizmu.
- Puku je pak mnogo visš e stalo ''do nacš ina vladanja nego do oblika drzš ave''.
2. Pravo naroda treba se temeljiti na federalizmu slobodnih država. Drzš ave
se jedne prema drugima odnose kao sš to se pojedinci odnose u prirodnom stanju. Ne
postoji pravo između drzš ava. Zbog toga drzš ave jedne od drugih, kao i pojedinci u
prirodnom stanju, imaju pravo trazš iti prijelazak u stanje ''slicš no građanskom'', u kojem
se ''mozš e osigurati njihovo pravo''. Takav savez je savez naroda (ne drzš ava visš e naroda!)
- Zbog ratova, rijecš pravo se ne bi između drzš ava trebalo koristiti, osim
pobjedom, a to nije garancija za trajni mir (jer cć e svatko ratovati kad se osjeti
dovoljno mocć nim).
- Drzš ave se ne mogu podrediti nekoj sš iroj drzš avi (jer vecć imaj ustav), ali um
- apsolutno protivnik rata - zahtijeva savez mira (koji, za razliku od mirovnog
sporazuma, zš eli dokrajcš iti sve ratove): to bi osiguralo slobodu svake države, a
bez da se podcš injavaju nekakvim zakonima među drzš avama (dakle, da ne stvore
naddrzš avu)
- ideja federaliteta je objektivna, realna i izvediva (kad bi neka mocć na
zemlja bila osovina, pa joj se druge, zš eljne slobode, pridruzš ile). Pojedinci mogu ne
zš eljeti međusobni rat, jer priznaju zakon/drzš avu iznad sebe koja ih sš titi. Ali
drzš ave ne mogu ne zš eljeti rat, s obzirom na to da ne priznaju zakon/drzš avu iznad
sebe - zato umjesto svjetske drzš ave (koja je nemogucć a) tek kao surogat dolazi
svjetska federacija.
3. Pravo građana svijeta treba ograničiti na uvjete općeg hospitaliteta.
Svatko ima pravo (ne privilegiju, nego pravo!) u bilo kojem dijelu svijeta biti primljen
bez neprijateljstva.
- Zajednisš tvo naroda na Zemlji povecć ava se, i vecć je dotle dosš lo da se

1
 Decadent Sympozium

nepravda ucš injena na jednom mjestu osjecć a na svim drugim mjestima; ljudi postaju
građani svijeta (kozmopoliti) i sve smo blizš i svjetskoj federaciji.

- DODATAK PRVI – O JAMSTVU VJEČNOG MIRA

- Ne daje nitko osim priroda sama, jer ona je svrhovita i iz kaosa stvara uređenje,
providnost uređuje svijet i vodi ga kroz neslogu do sloge; ona je samo u mislima.
- Da je priroda htjela stvoriti uvjete za vječni mir, dokazuje time sš to je postavila
neke stvari:
a) ljudi mogu zš ivjeti u svim dijelovima svijeta;
b) priroda ih je ratom rastjerala na sve strane svijeta;
c) ratom ih je prisilila i na zš ivot u zajednici.
- Priroda ispunjava svrhu cš ovjekova ostvaranja (sili ga na najvisš e dobro, a pritom
on ne gubi slobodu), a nasš osjecć aj duzš nosti prema toj svrsi namecć e nam nasš slobodni um.
- Dobar ustav ne proizlazi iz moralnosti, nego moralnost proizlazi iz dobrog
ustava: um koristi prirodnu sebičnost ljudi kao sredstvo da osigura mir i pravni
poredak: priroda želi da pravo pobijedi!
- rat, ako ne postoji federacija drzš ava, bolji je od barem jednoga: da neka drzš ava,
mocć nija od ostalih, prosš iri svoju mocć na njih i tako stvori despotizam (visš e teritorija, visš e
despotizma).
- Svaka drzš ava zš eli posticć i trajan mir tako da zavlada svima ostalima - ali priroda
želi drukčije (zato je stvorila mnosš tvo jezika i religija, da se narodi ne mogu lako
pomijesš ati). No, kao sš to ih mudro razdvaja, priroda i mudro spaja narode, opet koristecć i
njihovu sebicš nost: to je trgovacš ki poriv svih ljudi. Zbog novca i profita bi svim drzš avama
trebalo stati da se ne ratuje, da bude mira (kao neko ''trajno proturatno stanje'') - tako
priroda jamči vječni mir.

- DODATAK DRUGI – TAJNI ČLAN(AK) VJEČNOG MIRA

- Zvucš i kontradiktorno, ali ima smisla u jednom slucš aju: ''države naoružane za
rat trebaju tražiti savjet u maksimama filozofa o uvjetima koji bi omogućili javni
mir''
- to je tajni dodatak koji pojedina drzš ava treba staviti na odnose s drugima. Prvo
se cš ini da je to za drzš avu ponizš avajucć e (da trazš i savjet od podanika), ali to je za nju
korisno, a uostalom to se cš ini presš utno.
- Filozofima treba biti dopusš teno da javno govore o nacš elima međunarodnih
odnosa kojih bi se drzš ava trebala drzš ati, a pravnici i politicš ari da ih samom saslusš aju

- PRILOG PRVI – O NESUGLASJU MORALA I POLITIKE U POGLEDU VJEČNOG

MIRA
- Moral je po definiciji ono djelatno, ono sš to se treba ucš initi: dakle, ono sš to se ne
mozš e ucš initi nema veze s moralom. Stoga, ''ne mozš e postojati spor između politike kao
izvršne pravne znanosti (prakse) i morala kao teorijske znanosti (teorije)''.
- Moral ogranicš ava lukavost i mudrost politike - nevinosš cću. Ako je to dvoje u
suprotnosti, onda postoji sukob politike i morala. Ako nije u sukobu, onda je distinkcija
politike i morala besmislena.
- Moral je ovdje suprotstavljen sili. Za uspostavljanje vjecš nog mira nije dovoljna
volja svakog pojedinca, nego ujedinjena volja svih. I josš je potrebna prvotna sila koja cć e
postaviti pravno stanje (među drzš avama), a potom cć e se ono odrzš avati.
- ipak, onaj koji jednom ima vlast u rukama, ''necć e dopustiti da mu narod
propisuje zakone''. Isto vrijedi i za drzš ave.

1
 Decadent Sympozium

- Dvije vrste politicš ara: 1) Moralni političar: politiku podređuje moralu

2) Politički moralist: moral podređuje politici
- Prvenstvo pred materijalnim načelom ('djeluj prema svrsi') u prakticš koj
filozofiji mora imati formalno načelo (djeluj tako da tvoja maksima mozš e postati opcć a).
- Materijalno nacš elo je samo tehnicš ki problem, dok je formalno nacš elo stvarni
(moralni) problem. Prvo nacš elo se rjesš ava politicš kim znanjem, poznavanjem prirode.
- Kako u realpolitici stvari funkcioniraju, manje-visš e je jasno (jacš i jedu slabije, i
treba se trsiti da budesš sš to vecć a sila); no, kad bi se tezš ilo ''carstvu cš istog prakticš kog
uma'', tj. pravdi, onda bi se realpoliticš ki problemi sami od sebe rjesš avali (ne bi se trebalo
trsiti da se bude boljim od drugih).
- Tako apriorna opcć a volja tezš i tome da se narod ujedini u drzš avu po nacš elu
slobode i jednakosti (to je i nacš elo moralne politike: po duzš nosti, a ne mudrosti). Za to je
potrebno da drzš ava bude na pravnim nacš elima.
- Prvo nacš elo prakticš nog politicš ara zato nije sreća koju će država dobiti
(svrha), nego pojam pravne dužnosti (sredstvo)
- Objektivno (prema duzš nosti) ne postoji razlika morala i politike. Ona
postoji samo subjektivno (tj. prema cš ovjekovoj sebicš nosti).

PRILOG DRUGI - O SLOZI POLITIKE I MORALA, PREMA

TRANSCENDENTALNOM POJMU JAVNOG PRAVA
- Ako odstranimo materiju prava, ostaje forma javnosti. Pravo mora imati
mogucć nost poopcć ivanja; tako kad odstranimo od prava ono empirijsko, ostaje nam
transcendentalna formula javnog prava (koja se ovdje odnosi na drzš avno pravo), koja
glasi: sva djelovanja prema pravima drugih ljudi su nepravedna ako se njihova maksima
ne slazš e s javnosš cću; to je i etičko i pravno nacš elo. Ono je negativno, jer pokazuje samo
ono sš to nije pravo.
- primjera javnog prava su 3: državno, međunarodno, i pravo svjetskog
građanina (cš ije su maksime analogne međunarodnom pravu)
1. državno pravo: Narod nema pravo da rusš i vlast, jer bi to znacš ilo da je u
trenutku sklapanja ugovora na to pristao, i time se stavio iznad vladara.
2. međunarodno pravo: mozš emo o njemu govoriti samo ako
pretpostavimo neko pravno stanje koje ''svakome daje njegovo'', temeljeno na
ugovorima, kao spomenuta federacija drzš ava. I tu politika i moral dolaze u sukob, koji se
razrjesš ava opet po javnoj maksimi
- Federalnost drzš ava je nacš in da maksime budu javne bez zlih namjera, i
''suglasnost politike i morala moguća je samo u federativnoj zajednici''
- Pozitivno transcendentalno načelo javnog prava: sve maksime kojima
treba publicitet da bi izvršile svoju svrhu, slažu se istodobno i s pravom i s
politikom. Ono sš to mozš e ostvariti svoju svrhu samo javnosš cću, znacš i da je u skladu s
opcć om svrhom javnosti. Maksime time nisu tajne ni privatne. Vjecš ni mir nije daleko.

1
 Decadent Sympozium

GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL (1770 – 1831)

KONTEKST

- Dio srednje klase koja je spram drugih srednjih klasa u Europi bila skromna.
Aspirirali na Francusku i Britaniju i bili motivirani prosvjetiteljstvom, za razliku od
Njemacš ke gdje je dominirala borba aristokrata i vukao se feudalni sistem.
- Francuska revolucija bitno utjecala na njemacš ku intelektu, narocš ito Fichtea i
Hegela.
- Proizlazi iz obiteljskih generacija pastora, krenuo tim putem. Nije postao, postao
ucš itelj privatnim bogatim obiteljima. Dakle, i Hegelova je filozofija iscrpljena teolosš kim
nazorom.
- Otisš ao u Jenu koja je tada bila centar intelektualnost i umjetnosti (romantizam).
- Crpi izvore i znanje od mnosš tva filozofija, krecć e od Kanta, prati Fichtea i
Schellinga.
- Fenomenologiju duha objavio godinu nakon ulaska Napoleona u Prusiju.
- Bio iznimno popularan, status rektora, odlikovan od Wilhelma III od Prusije,
zvali ga svuda da predaje, svuda i predavao i svasš ta analizirao, odrzš avao veliku
popularnost kod studenata.
- Hegel je tadasš nje stanje Prusije smatrao s jedne strane povijesnim dovrsš enjem
ljudskog napretka, s druge strane sam u njoj josš vidio ono sš to se tek treba dovrsš iti.
Hegelove filozofije govori tome u prilog, no inacš e je mijenjao stajalisš ta ovisno o tome
kolike su bile sš anse da mu tko zapali vatru.
- Hegel je postao osš tar kriticš ar Prusije tijekom svog kretanja iz teologije u politiku.
Negirao je prvu Prusiju, i suprotstavljao se Fichteovoj i Schellingovoj autokraciji. U
vrijeme kada je Hegel postao vicš ni dicš itelj Prusije, Prusija je dozš ivjela kulturni rast
transformiranjem cš itave drzš ave na zahtjev naroda. Hegel je to prusko stanje najvecć e
dotadasš nje demokracije prepoznao kao konacš no dovrsš enje ideje slobode i trenutak
Umskog. “U Prusiji napredak znanosti sacš injava bitne momente zš ivota drzš ave. Prusija je
drzš ava duha.” Recš e Hegel. “Prusija predstavlja novu Crkvu.”
- Prusija po Hegelovom idealu nije bila dovrsš ena: nije imala 3 vazš nija Hegelova
zahtjeva – parlament, publicitet i neovisan sud s porotom, ali je Hegel Prusiju vecć
smatrao idealom vidjevsš i u njoj potencijal dovrsš enja ideje slobode. No, Hegel je vecć tu
pocš eo koketirati s ambivalencijom vlastitih teza time sš to je pozivao i na ocš uvanje
trenutna stanja. Pod uvjetom da nije izvodio specificš ne ontolosš ke razlike u svojim
tezama, vecć e su sš anse da se nasš ao (kao sš to doista jest, postavsš i “sluzš benik filozof pruske
drzš ave i filozofski diktator Njemacš ke”) u mnogo opasnijoj igri.
- Kada se njegov utjecaj i njegove teze pocš eo mijesš ati sa zbiljskim stanjima i
njegovim iskustvima, Hegel cć e vecć pocš eo pokazivati nemar prema politicš koj
osvijesš tenosti. Zanemarivao je razlike među ljudima, politicš ke i upravne antagonizme
koji su vladali, s ciljem ocš uvanja duhovnog razvitka i srednje klase; dok je istovremeno
zš ustro napadao mnoge navirucć e ideologije. Hegel je bio najvisš e opsjednut suverenitetom
i ustavom, kujucć i ideju ustavne monarhije prema vlastitom idealu kojeg zapravo u
stvarnosti nije bilo.
- No, Hegelovu autoritarnu drzš avu i snagu discipline cš esto koristi u pogresš nom
smislu. U to vrijeme događale su se tri relevantne stvari:
1) sukob liberalista i nacionalista,
2) razvoj pseudo-demokracijskog fasš izma i

1
 Decadent Sympozium

3) Napoleonova osvajanja te pruski oslobodilacš ki rat.

- Prve dvije stvari izravno su utjecale na praksu i teoriju. U sukobu liberala i
nacionalista prvi brane drusš tvo naspram drzš ave, drugi brane drzš avu naspram drusš tva, a
oboje ignorira drusš tvu u drzš avi. Hegel se nastojao upravo na to osvrnuti, kao sš to su se
kasnije Engels i Marx, i u to vrijeme takvo shvacć anje bilo je razapeto između dvije
ideologije. Na to, pojavila se “demokracija burzš uja,” zapravo fasš ista koji su propagirali
odvajanje teutonskog naroda od svih stranca i cš isš cćenje njemacš ke, pozivajucć i na
unutarnjemacš ki rat. Također, i demokratski i nacionalisticš ki i feudalisticš ki protivnici, svi
anti-hegelovske ideologije, bili su protiv vlasti zakona i protiv Hegelova reguliranja
drusš tvenih antagonizama autoritarnom drzš avom koja je u vidu imala jednakopravnost. U
tom kaosu, Hegel je svojim totalitaristicš kim idejama jake cenzure, ukidanja akademskih
sloboda, ogranicš avanja liberalnosti i napada na omladinske pokrete zapravo bio
usmjeren na pseudo-demokraciju koja se razvijala.
- Unutarnjemacš ki rat razorio bi sve sš to je smatrao da je Prusija postigla. Hegel je
koristio svoju filozofiju kako bi opcć enito radikalno napadao ne sve, nego probrane po
potrebi, mada je, prema njegovoj filozofiji, vecć bilo u procesu određeno stvaranje Umske
drzš ave. U svakom slucš aju, Hegel nije bio toliko stravicš an totalitarist kako ga se uzima, ne
kada se doista proucš i sš to je on idejom autoritarne drzš ave pokusš avao pokazati.
- Napoleona je smatrao odabranim herojem, povijesnog cš ovjeka koji dovrsš ava
francusku revoluciju, dusš a svijeta koja dovrsš ava zadacć u vremena. Hegel je vjerojatno
zbog njega skovao teoriju o nastavku ratovanja kao metodi sš irenja slobode i dovrsš enja
povijesne dijalektike ideje slobode, i vjerojatno je zbog njega nastavio poticati
međunarodne događaje, dok je istovremeno mijenjao stav o unutarnjemacš kim pitanjima.
Iz toga se razvila Hegelova koncepcija heroja među ljudima, velikim ljudima koji
rjesš avaju svoje interese rjesš avajucć i opcć e, i ljudima koji kao heroji ne postoje u drzš avama,
nego drzš ave stvaraju i utemeljuju. Heroj je osoba koja ostvaruje novi princip.

UVODNO O MJESTU HEGELOVE FILOZOFIJE POLITIKE

- Hegel je poznat po masivnom filozofijskom sistemu na principu trijada (teza –

antiteza – sinteza) u koji smjesš ta sve sš to postoji i kako postoji. Filozofija politike –
odnosno filozofija prava – ima svoje mjesto u tom sistemu.
- Filozofiju znanosti dijeli na a) Logiku, b) filozofiju prirode i c) filozofiju duha.
- Materiju filozofije duha dijeli na a) subjektivni duh, b) objektivni duh i c)
apsolutni duh.
- DUH je svrhoviti um, negacija prirode, koji se dijalektikom povijesti razvija
kroz 3 faze: subjektivni, objektivni i apsolutni duh. Duh je uvijek čista aktivnost,
razvija se prema kompleksnijim formama i preuzima u sebe sve staro tvorecć i novo.
Njegov konacš an rezultat je samosvijest o vlastitoj samosvijesti kao uzroku sebe
sama, a da je apsolutan, to znacš i da je imanentan svijetu kao sistem racionalnih
struktura (sveprisutan je).
- Kada Hegel kaže “UM,” onda doista misli na um, um po sebi sš to se predstavlja
kao nama poznato. Kada se za um kazš e „ono nama poznato,“ to znacš i ono sš to svi dijele, ali
sš to se ne dobiva po sebi, nego se do toga mora docć i. Um kod Hegela konkretno znacš i um
cš ovjeka kakvim ga mi razumijemo (za Hegela dio povijesnosti), ali Hegel koncept
umnosti izjednacš uje sa zbiljskim i objektivnim. Dakle, umnost je jedinstvo opcć enitosti i
pojedinacš nosti i umnost je jedinstvo objektiviteta slobode. Buducć i da Hegelova filozofija
vodi do materijalisticš kog uspostavljenja vrijednosti svijeta (slicš no kao u npr. Marxa), ovo

1
 Decadent Sympozium

umsko stvara se kao „anti-teza“ prirodi, da bi se u sintezi objedinili – priroda umski

postaje svjesna same sebe.
- Kada Hegel kazš e da je duh apsolutan, to ne znacš i da je sve duh (ili da je sve umno
po tom pitanju), vecć znacš i da je jedinstveni sistem misli (racionalnih struktura) kao
jezgre duha, imanentan u prirodi i u razvoju samog duha.
- POVIJEST je razvoj svijesti o pojmu slobode. I cilj je razvoja svijest duha o
vlastitoj slobodi. Svjetska povijest je sudba svijeta (povijest je racionalna). Ideja prava je
sloboda. Da bi bila shvacć ena, mora se spoznati u pojmu i postojanju (zbiljnosti).
Slobodno je ono sš to je centar samog sebe, neovisno ni o cš emu van sebe. Misao koja je
slobodna krecć e iz sebe i poznaje se kao ujedinjeno s najdubljom istinom o sebi.
- SLOBODA je ono što je centar sebe i no čemu ovisno van sebe, ona je
temeljno određenje volje, a VOLJA je poseban način mišljenja – takav 'da hoće'.
Volja se sadrzš i od 1) 'hocć u naprosto' – apsolutno apstrahiranje od određenja,
formiranje identiteta; te
2) 'hocć u nesš to' – oposebljavanje Ja usmjeravanjem na nesš to.
- To je njeno samo-određenje, a da bi do sebe dosš la, razvija se kao:
1) Neposredna/univerzalna:nastaje u apstraktnom/formalnom pravu.
Predstavlja volju u sebi i sloboda od nečega; mogucć nost koja se tezš i. Određuje pravo.
2) Izvanjska/subjektivna: subjektivna pojedinacš nost spram opcć osti.
Predstavlja volju za sebe (da postoji, da vazš i, jednog bitkujucć eg pojedinca) i sloboda za
nesš to. Određuje moralitet, partikularizirana mozš e djelovati.
- Opisana volja ima svoja tri stupnja: univerzalna (općenita) volja,
partikularna volja i individualna volja. - Partikularna volja posjeduje mogucć nost
apstrahiranja i refleksije, ali i mogucć nost razlucš ivanja, odnosno sposobnost nosš enja s
necš im posebnim. U klasicš nom smislu sinonim za 'slobodna volja'. Njome se razlikujemo
od zš ivotinje. Individualna volja znacš i mocć i se se usmjeriti na posebno, a pritom zadrzš ati
svijest o tome posebnome, mocć i se povucć i od njega, mocć i shvacć ati da to nije jedini put.
Volja je tu potpuno slobodna jer ima samu sebe za objekt volje. Biti slobodan,
aktualizirati pravo, dakle, znacš i imati samog sebe i ne ovisiti o drugome.
- OSOBA je ovlaštenje u slobodnoj volji – volja koja postoji za sebe i jest
apstraktna. Osoba je najvisš e sš to cš ovjek mozš e postati, ali je u toliko i prezrivo.
- PRAVO je neposredno opstojanje koje sebi daje sloboda na neposredan
način. Pravo je temeljni pojam i razvitak objektivnog duha, a slobodu u zbilji postizš e
formiranjem zakona. Josš : Pravo kao imanentna pravila volje u povijesnim uvjetima.
- PRAVNI SISTEM JE OZBILJENO CARSTVO SLOBODE. Njegov supstancijalitet je
volja.
- Hegel razlikuje prirodne i pravne zakone:
1) ZAKONI PRIRODE – oni su opcć i, tocš ni i po sebi vazš e kako su dani;
mjerilo im je izvan nas, a mi ih tezš imo spoznati. Hocć e recć i: apsolutni su i neprolazni.
Njime cć e se baviti filozofija prirode.
2) ZAKONI PRAVA (POZITIVNI ZAKONI) – koje postavlja cš ovjek. Znacš i:
nisu apsolutni i prolazni su. Ali, imaju historijsku vrijednost. Pravni zakoni su nesš to
postavljeno, nesš to sš to potjecš e od cš ovjeka, i sš to nastaje i razvija se u drzš avi.
- Komponente pozitivnog prava:
1. OBLIK – ono sš to u nekoj drzš avi vrijedi, a temelj je za
njegovo poznavanje pozitivna pravna znanost.
2. SADRŽAJ – po kojem ovo pravo dobiva pozitivan element.

1
 Decadent Sympozium

3. POSEBAN NACIONALAN KARAKTER – nekog naroda, po

stupnju njegova povijesnog razvoja i povezanosti svih
odnosa koji pripadaju prirodi nuzš nosti.
4. NUŽNOST – da sistem zakonskog prava sadrzš ava primjenu
opcć eg pojma na posebnu kakvocć u predmeta i slucš ajeva koja
je dana izvana - primjenu koja nije spekulativno misš ljenje i
razvoj pojma, vecć supstancija razuma.
5. POSLJEDNJA ODREĐENJA – koja su potrebna za odluku u
zbilji.

- Objektivni duh je duh združenih pojedinačnih svijesti, vanjski ili opcć i duh koji
se josš mozš e shvatiti i kao duh vremena – to je ljudski svijet kako se konstituira, a u
njemu je najvažniji pojam prava koji cš ini sam sadrzš aj objektivnog duha. Tri momenta
objektivnog duha su apstraktno pravo, moralitet i običajnost (ćudoređe). Obicš ajnost
(cć udoređe) se nadalje ponovno sastoji od tri momenta, a to su: obitelj, građansko
drusš tvo i drzš ava.
- Sfera politicš kog dio je objektivnog duha, a Hegelove Osnovne crte filozofije prava
bave se sadrzš ajem objektivnog duha – dakle obitelji, drusš tvom i drzš avom.
- Hegel ovdje ne nastoji kreirati idealnu državu, već želi ukazati da ona jest
umna i kako se kao takva pojavljuje – sada.
- Mogucć e je primijetiti kako se ti procesi naizgled razvijaju brzo i odjednom. To je
specifikat Hegelove filozofije i za ove potrebe ne treba previsš e u to ulaziti. Njegovo naglo
preskakanje povijesnog razvoja i utvrđivanje skokova tog procesa rezultat je
promatranja povijesnog procesa u “sada.”
- DRŽAVA: nije ni pravni ni ugovorni sistem. Ona je «zbilja običajne ideje».
„Kada je rijecš o ideji drzš ave, pred ocš ima se ne smiju imati posebne drzš ave, posebne
institucije, nego se za sebe mora promatrati ideja, taj zbiljski bog.“ Država se ne može
načiniti, kako se to na primjer misli, u društvenom ugovoru.
- DRUŠTVENI UGOVOR: Ugovor je uvijek bio i uvijek će biti stvar privatnog
sporazuma. Stoga drzš ava ili brak ne mogu biti uređeni ugovorom jer ugovor ne prelazi
sferu privatnog zakona. U kontekstu drzš ave, nije moguće tek tak birati hocć e li tko ucć i
ili izacć i iz drzš ave, a ona je po sebi svacš ija nuzš nost koja upravlja građanskim drusš tvom
temeljenim na interesu. Drusš tveni ugovor, dakle, ne mozš e sklopiti individua koja josš ne
razlikuje posebno od opcć ega, tj zajednicš koga; i da bi nešto kao društveni ugovor bilo,
ono mora prethodno biti prirodno stanje. Dakle, drusš tveni ugovor nije mogucć .
- Ideja drusš tvenog ugovora mora se zamijeniti idejom drzš ave kao objektivne
cjeline. Hegel hocć e recć i: država je odvojena od društva, ona određuje opcć enitosti
kojima prisiljava društvo na pomirbu – ona cš ini ono sš to se drusš tvenim ugovorom
pogresš no pretpostavlja.

STRUKTURA KNJIGE

OBJEKTIVNI DUH:

I. APSTRAKTNO PRAVO:
- je formalna koncepcija prava koja daje dopusš tenje djelovanja, ne
ugrozš ava prava drugih i nema posebne interese. Apstraktno pravo je gola mogućnost.
Pravno ovlasš tenje dalje je uređeno zakonima. Apstraktno pravo ima tri momenta:

1
 Decadent Sympozium

1) VLASNIŠTVO/SVOJINA:
- je odnos osobe i stvari koje mu podaruju slobodu, stoga
egzistenciju. Vlasnisš tvo je prvo određenje slobode čovjeka: ja postajem
ja kao osoba tek putem vlasnisš tva jer tu aktualiziram svoju volju
stavljajući ju u stvari, i tako one postaju moje. Svojina je, dakle, temeljni
konstituent cš ovjeka. Tek u vlasništvu osoba opstoji kao um.
- Posjed kljucš no mjesto razvoja licš nosti. Ne mozš e se nesš to
posjedovati bez ugovora. Ugovor se ne mozš e imati bez drzš ave. Dakle, u
pred-ugovornom stanju svatko ima pravo na sve.
- po Hegelu žena ne može imati vlasništvo, pa nadalje iz toga
slijedi da zš ena nije osoba, pa iz toga slijedi da je van sistema.
- Hegel povezuje idealizam i svojinu, tako sš to slobodnom voljom
svojina postaje dio cš ovjekova duha, odnosno utvrđuje: slobodna volja je
idealizam koji odbija da stvari kakve jesu, jesu u sebi potpune.
- Prava vlasnika svojine se sukobljavaju. Privatno je pravo nepravo
jer se ogrješuje o opće. Pravo cjeline i pojedinca nisu iste vazš nosti: pravo
cjeline sabire potrebe drusš tva o kojima ovisi odrzš anje pojedinca, no bez
prijelaza u obicš ajnost i drzš avu, pojedinci na sve podjednako posjeduju
pravo.
- U odnosu volje prema stvari (aktualiziranje slobode ja) vlasnisš tvo
poblizš e određujemo kao:

a) ZAPOSJEDANJE:
– tjelesno uzimanje, formiranje i označivanje. Tjelesno je
zauzimanje najpotpuniji nacš in zaposjedanja, ali subjektivan,
privremen i po opsegu kao i po kvalitativnoj prirodi predmeta
ogranicš en. Određenje da je nesš to moje formiranjem dobiva
spoljašnost koja za sebe opstoji te prestaje biti ogranicš eno na moju
prisutnost u svom prostoru i vremenu i na prisutnost mog znanja i
htijenja (obrađivanje zemlje, kultura bilja, pripitomljavanje,
krmljenje zš ivotinja). Označivanjem se utvrđuje predmet
zaposjedanja.

b) UPOTREBA:
– Realiziranje moje potrebe s pomocć u promjene, trosš enja i
unisš tenja stvari. Da je upotreba realna strana i zbiljnost vlasnisš tva
dokazuje cš injenica da se vlasnisš tvo koje se ne upotrebljava smatra
mrtvim ili bez vlasnika.

c) OTUĐIVANJE:
- Ja se svog vlasnisš tva mogu odrecć i jer ono je moje samo
ukoliko u nj stavljam svoju volju, ali samo ako je stvar po svojoj
prirodi nesš to spoljasš nje (izvanjsko). Ropstvo je nesloboda,
nesposobnost posjedovanja vlasnisš tva.
- Neotuđiva dobra: licš nost i njen sadrzš aj (npr. religija).

2) UGOVOR:
- Ugovor je odnos dviju volja kao jedne zajedničke. Oni koji
sklapaju ugovor se moraju međusobno priznati kao osobe i vlasnici, te

1
 Decadent Sympozium

tada vlasnisš tvo jednog mozš e precć i u vlasnisš tvo drugoga zajednicš kom
voljom. To posredovanje da se vlasnisš tvo nema samo s pomoću neke
stvari i moje subjektivne volje nego isto tako s pomoću jedne druge
volje, i da se ono mozš e imati u jednoj zajednicš koj volji, sacš injava sferu
ugovora.

3) NEPRAVO:
- Nepravo je zakidanje prava. U odnosima među osobama, desš ava
se povreda prava kada se posebna volja suprotstavlja općoj volji.
Kriminalac krsš i zakon koji je opcć i, i izvan njega. CČ in zlocš ina je negacija
prava, i nakon zlocš ina slijedi kazna kao negacija negacije.

- Kada se apstraktna sloboda tako aktualizira da je, prvo, reflektirana na sebe, a

drugo, u sukobu s drusš tvenim poretkom (svim drugim apstraktnim pravima), postaje se
svjestan svog subjekta slobode kao privatne osobe, sš to znacš i: okrecć e se svojoj nutrini i
prisvaja se (razvija se) moralitet. To je prijelaz iz apstraktnog prava u eticš nost/moralitet.

II. MORALITET:
- je samoodređenje slobodne volje, subjektivna volja nastala u reakciji u
poretku s drugima. Nitko ne mozš e i nema pravo prodirati u sferu moraliteta.
Subjektivna volja, koja cš ini sferu moraliteta, je volja ZA sebe, sloboda ZA nesš to, koja dakle
omogucć uje djelovanje.
- Moral stvara posebnu volju, a ona je oblikovana u tri aspekta:

1) NAUM (i odgovornost):
- svijest o djelovanju i pravo djelovanja.

2) NAMJERA (i dobrobit):
- svijest o posljedicama.
- Cilj mora biti dobrobit drugih, ali pravo i dobrobit svih dolazi i u
sukob. SČ to je moralno dobro odlucš uje cš ovjek u svojoj savjesti. Hegel
zakljucš uje svoju kritiku moralnosti dijalekticš kim prozš imanjem dobra i zla
koje je u njoj mogucć e, stoga je vazš na realizacija dobra jer je jedina
konstruktivna, jedina razvija. Taj process odvija se u trecć em aspektu:

3) DOBRO (i savjest):
- svijest o duzš nosti.
- volja prepoznaje „dobro“ kao svoju duzš nost. To je duzš nost radi
duzš nosti, formalna duzš nost bez sadrzš aja kakva je josš prisutna kod Kanta u
sklopu kategoricš kog imperativa. Moralnim ljudskim djelovanjem realizira
se ideja dobra u svijetu - njeno ostvarenje je samo sebi svrhom.

- Vlasnisš tvo (apstraktno pravo) je sfera vanjske slobode, a moralnost

(eticš nost/moralitet) unutarnje, «jedinstvo i istina tih dvaju apstraktnih momenata»
postizš u se u (dovode do) obicš ajnosti.

III. OBIČAJNOST:
- je božanski duh kao sadržan u samosvijesti u svojoj zbiljskoj prisutnosti
kao prisutnosti nekog naroda i njegovih pojedinaca. Obicš ajnost je ideja slobode kao

1
 Decadent Sympozium

živo dobro koje u samosvijesti ima svoje znanje, a s pomocć u njegova postupanja i svoju
zbiljnost. Obicš ajnost je jedinstvo univerzalne volje općega i partikularne volje
pojedinca.
- U obicš ajnosti, volja je svjesna svojih objektivnih dužnosti, pa se obicš ajnost
zbiva kada djelujemo po duzš nosti. Obicš ajnost je zš ivot drzš ave u pojedincu.
- Potpuno konkretna pojava u zbiljskom svijetu obicš ajnosti je – institucija.
Formulirano ontolosš ki: institucionalna zbiljnost ljudskog samobitka. Pravo se ostvaruje
kroz institucije obicš ajnosti koje cš ine: obitelj, građansko drusš tvo i drzš ava.

1) OBITELJ:
- Obitelj je običajni duh u svojoj prirodnoj fazi i karakterizira ga
ljubav i osjećaj zajedništva, a pojavljuje se kao negacija sirovih
potreba, te služi pripremi života u drusš tvu, nadalje drzš avi.
- Obitelj kao prirodni temelj umnog poretka, ali obitelj i kao ono
sš to se razara: širenje obitelji stvara egoistične pojedince i kompleksira
njihove potrebe. Konglomerat obitelji potiče kreiranje građanskog
društva.
Sadrzš i:

a) BRAK:
- je pravna običajna ljubav - monogamna veza musš karca i
zš ene koja nastaje iz ljubavi i zajednicš kog pristanka. Brak nije samo
fizička spolnost, niti je stvar upotrebnog ugovora, niti je samo
stvar ljubavi; vecć je sva tri aspekta u jednom.

b) DOBRO OBITELJI:
- Dobro obitelji kao vlasništvo i kapital; obiteljsko
vlasnisš tvo je zajedničko svim članovima, a njime upravlja muž
kao glava obitelji.

c) ODGOJ (RAZRJEŠENJE):
- Djeca imaju pravo biti othranjena i odgojena iz zajednicš ke
obiteljske imovine. Djeca su po sebi slobodna; ne pripadaju ni
drugima ni roditeljima kao stvari. Odgoj djece ima dva cilja:
1) Usađivanje eticš kih principa (pozitivno određenje)
2) Uzdizanje iz instinkta, postajanje slobodnom
samostalnom licš nosti koja mozš e napustiti obitelj (negativno)
- Obitelj se razrjesš uje 1) odlaskom djece u punoljetnosti
2) razvodom roditelja 3) smrću roditelja.

2) GRAĐANSKO DRUŠTVO:
- Društvo je sfera zbrinjavanja potreba, odnosno sfera rada i
interesa.
- Građansko društvo je zajednica pojedinaca koji slijede
zadovoljenju svojih potreba.
- Građansko drusš tvo je poveznica obitelji i države, odnosno bitna
pretpostavka države.
- Klasifikacija građanskog drusš tva zapamcć ena je po razdvajanju od
drzš ave koja ima visš i smisao od regulacije odnosa među ljudima.

1
 Decadent Sympozium

- Građansko drusš tvo pocš iva na privatnoj osobi, i time je negativnost

obicš ajnosti (partikularnost i egoizam) - no, građansko drusš tvo ipak sadrzš i
općost, koja je u međusobnom zadovoljavanju posebnosti/privatnosti
osoba: ta uzajamna ovisnost građanskih drusš tva se razmatra u znanosti
političke ekonomije (sistem potreba). Tako se individualnost u
građanskom drusš tvu kroz sistem potreba uzdizš e do opcć eg.
- U građanskom drusš tvu odnosi se uređuju u tri momenta:

a) SUSTAV POTREBA:
- Potreba je svijest o nedostatku. Interes je svijest o
potrebama, dakle medijator racionalne razmjene i time osnova
građanskog drusš tva.
- Sistem potreba je ekonomijsko uređenje građanskog
društva, sistem koji rjesš ava medijacije pojedinaca, rjesš ava „inter-
esse“. Za razliku od zš ivotinja, ljudi imaju uvijek nove i sve veće
potrebe. U zadovoljavanju tih potreba su ljudi upućeni jedni na
druge, jer svatko radi nešto drugo čime se zadovoljava neka od
potreba - pa se uspostavio sistem međusobne zavisnosti.
- Individue su okrenute neovisnom samointeresu,
nemotivirane ljubavlju ili opcć im dobrom, kreiraju podjelu rada, sš to
kreira stalezš e: zemljoradnici, zanatlije i službenici.
> ZEMLJORADNIČKI STALEŽ: Supstancijalni,
neposredni: imaju svoju imovinu u prirodnim proizvodima
tla koje obrađuju. Tlo mozš e biti iskljucš ivo privatno
vlasnisš tvo. Zahtijeva neodređeno trosš enje i objektivno
uređenje. Ovaj stalezš je patrijarhalan i ne-misaon, okrenut je
privatnom interesu i obitelji. Kao najstabilniji i najneovisniji
stalezš , pogoduje Gornjem domu (u parlamentu), odnosno
posredovanju između kneza i građanskog drusš tva. Reklo bi
se josš : ovaj stalezš bavi se osnovnim potrebama.
> OBRTNIČKI STALEŽ: Refleksni, formalni,
posredovani, zanatski: uređuje prirodni proizvod, pa je za
sredstva svoje subzistencije upucć en na svoj rad, refleksiju i
razum kao i na posredovanje s potrebama i radovima drugih.
Njemu pripadaju trgovci i obrtnici. Najnestabilniji stalezš
stalne mjene, u politici je preko predstavnika. Reklo bi se josš :
ovaj stalezš bavi se posebnim potrebama, no ukljucš uje se u
opcć e formiranjem korporacija.
> SLUŽBENIČKI STALEŽ: Opći, državni: “građanski
sluge,” Visoko-obrazovani stalezš ; posao im je opcć i interes
drusš tvenog stanja. Mora biti oslobođen direktnog rada za
potrebe bilo s pomocć u privatne imovine ili tako da mu
drzš ava koja zahtijeva njegovu djelatnost nadoknađuje sš tetu.
Dobivaju izravna mjesta u vladi. Reklo bi se josš : Rade opcć i
rad za opcć e dobro.
- Drusš tvo se organizira putem rada. Kako se radi o
odnosima privatnih osoba, prva svjesno razvijena
organizacija bila je pravna organizacija

1
 Decadent Sympozium

- Hegel je imao moderno viđenje rada: podjela rada,

pojednostavljenje rada, povecć anje radne međuovisnosti,
usavrsš enje apstrakcije rada i mehanizacija rada

b) PRAVOSUĐE:
- ili josš : administracija pravde.
- Pravosuđe je sistem provedbe apstraktnog prava
kodificiranog u zakon.
- Da se »ja« shvaća kao opća osoba, u cš emu su svi
identični, pripada obrazovanju, misš ljenju kao svijest pojedinca u
obliku opcć enitosti. Čovjek vrijedi tako jer je čovjek, a ne jer je
ZČ idov, katolik, protestant, Nijemac, Talijan. Svatko ima pravo biti
osobom i imati privatno vlasništvo, te je potrebno da su zakoni
opcć i, obavezujucć i i objelodanjeni. Njihovo kršenje vodi kazni.
- Građansko društvo = vlasničko društvo.
- Zakoni, da bi bili vazš ecć i, moraju biti opcć e objelodanjeni,
obavezni i obvezujucć i. Zakoni aktualiziraju i formaliziraju zbiljnost
građanskog drusš tva. Krsš enje zakona dovodi do kazne.
- Predmet filozofijske pravne znanosti: 1. ideja prava 2.
pojam prava 3. njegovo ozbiljenje-
- Pravosuđe mora biti javno, a mora zavrsš iti odrješenjem
ili kaznom. Također, u sudu je vazš na porota sastavljena od njima
jednakih ljudi, a ne strane korporacije.
- Hegel je, na tragu Kanta, retributivist koji se oslanja na
teoriju prava na kaznu: Smatranjem da kazna sadrzš ava zlocš incš evo
vlastito pravo, zlocš inca se posš tuje kao ono umno. Akt volje kojom
zlocš inac krsš i prava isti je akt kojim odobrava vlastito pravo na
kaznu. Smrtna kazna je prigodna.
- Hegel je protiv slobode suca u odlukama jer je zakon –
opcć ost, pa ne mozš e tu imati ikakve veze osobno
- Hegel smatra kako drusš tvo kreira pojedince koje nije
mogucć e zadovoljiti, a takvi stvaraju probleme drzš avi. Oni cć e biti
primireni sudstvom i policijom. Potrebno je nesš to sš to mozš e
rjesš avati one probleme koje opcć ost zakona ne mozš e:

d) POLICIJA/KORPORACIJE:
(1) Policija je prirodni proizvod antagonizma
građanskog društva, a nastaje zbog potrebe za regulacijom
sistema potreba.
- Hegel Policiju razumije u širokom smislu kao javnu
službu (opcć a mocć ) u građanskom drusš tvu. Osim borbe protiv
zlocš ina, policija djeluje kao vrsta socijalne sluzš be, nadzire trgovinu,
obrazovanje i organizira pomocć siromasš nima.
- Policija je predostrožnost spram slučajnosti i briga oko
posebnog interesa kao nečeg zajedničkog.
(2) Korporacije su slobodna udruženja ljudi, osobito
svojstvenu zanatlijskom stalezš u. Korporacija ima pravo brinuti se
za svoje vlastite interese, ali je i zakonom obavezana voditi brigu.

1
 Decadent Sympozium

Pod korporacije Hegel uzima u obzir i organiziranje religijski

orijentiranih skupina.

- Građansko drusš tvo je antagonisticš ko. Antagonizmi partikularnih

interesa privatnih vlasnika pacificiraju se u državi autoritarnosti. Iz
drusš tva se u drzš avu prelazi putem policije i korporacija. U drzš avi se
korporacija pretvara u staleški Parlament.

3) DRŽAVA:
- Država je zbiljnost običajnosne ideje i supstancijalne volje –
ono umno, organizam koji se odnosi na sebe, neposredna egzistencija u
običaju, posebna egzistencija u samosvjesni pojedinca.
- Prakticš ki, drzš ava je politička zajednica u kojoj pojedinci
nadilaze razinu svojih privatnih želja, tj. subjektivni duh, partikularnu
volju. Antagonizmi partikularnih interesa privatnih vlasnika, koji
postoje u građanskom drusš tvu, tu su dokinuti. Drzš ava tako predstavlja
sintezu principa koji vladaju u prethodnim stupnjevima razvoja
duha: spaja opcć ost (osjecć aj opcć eg dobra) i partikularnost (slobodu
pojedinacš nih interesa) i razara odnos gospodar-rob.
- Država omogućuje ozbiljenje ideja ćudorednosti i slobode.
Kroz ideju slobode u drzš avi se ozbiljuje objektivni duh u procesu svjetske
povijesti.
- Dok narod nije organiziran u drzš avu, ostaje tek skup partikularnih
volja - dakle, individualne slobode i demokracija kao režimi ne
zadovoljavaju jer ostaju pri „subjektivnosti.“
- Pojedinac se samo u drzš avi mozš e uzdicć i do općenitosti. Svoju
sebicš nost, koja na prvom mjestu stvara antagonizam iz kojeg se rađaju
problemi pojedinca, pojedinac mozš e nadicć i samo u odanosti drzš avi.
- Autoritarna drzš ava kakvu Hegel podupire prilicš no se razlikuje od
mainstream formulacija. Ovdje nije samo drzš ava svrha pojedinaca, nego je i
pojedinac svrha države. Njegovo zadovoljstvo, interes i sloboda također
nisu ovdje pretpostavljeni u ime drzš ave, nego su naprosto njen organicš ki
dio. Pojedinac u državi nadilazi svoju puku sebičnu egzistenciju, svoj
subjektivni duh; no zauzvrat ništa ne gubi nametima „u ime drzš ave“ ili „po
drzš avi,“ osim izvora antagonizma.
- Fašizam nije Hegelova država. Ono što fašizam predstavlja
potpuno je suprotno Hegelovoj državi jer fašizam preferira pojedince,
preferira pojedinačan i poseban interes, stavlja jedne ispred drugih.
Takvo što je posve nedopustivo. Hegelov totalitarizam počiva na: „Ja
hoću” svakog pojedinca. Ideja opće volje dolazi od Rousseaua.
- Hegel preusmjerava patriotisticš ku ideju domovine na bazi
nacionalnosti u ideju domovine na bazi drzš ave.
- Smatrao je pravom i dužnošću države da intervenira u
ekonomska zbivanja iz 2 razloga:
1) građansko društvo kao takvo uz sav antagonizam stvara
i drasticš ne razlike bogatih i siromasš nih, sš to rezultira kaosom i
propadanjem.
2) egoizam pojedinca ne mozš e shvatiti opasnosti
ekonomskih kriza, pa je drzš ava tu da brani interes građana

1
 Decadent Sympozium

- O CRKVI: Krsš cćanin, ali u pogledu razvoja ideje i umnosti smatrao je

religiju na visš e nacš ina nepovoljnom i sve simbole krsš cćanstva uzdizao je
iznad ogranicš enja krsš cćanske religije:
1)Religija kao opasne funkcije, u tendenciji da odvracć a
cš ovjeka od stvarne slobode, odnosno da u vremenima krize
apatizira i zahtijeva prepusš tanje vjeri te daje cš ovjeku
iluzornu naknadu stvarne sš tete.
2) Borba za cš ovjekovo ostvarenje nije religiozna nego
drusš tvena i politicš ka te zasnovana na razumu.
3) Vjera pojedinca je nepovrediva, to je njegova posve
intimna imasš tina, ali ona nema veze s drusš tvom.
4) Drzš ava mora biti sudac vjerovanja u Crkvu jer je
drzš ava sam Um u akciji, dok Crkva kao takva nije umno i
predstavlja degeneraciju morala drzš ave. Konkretan izraz:
defektna drzš ava.
- Država ima i svoj viši smisao: Drzš ava je bozš anska volja kao
prisutni duh koji se razvija u zbiljski lik i organizaciju jednog svijeta. Otuda
kljucš na povezanost s aktualizacijom dijalekticš kog povijesnog razvoja
slobode i umnosti.
- Drzš ava nije posve konacš no dovrsš enje, niti izvana niti iznutra.
Hegel tvrdi, državom bi moguće bilo vladati samo ako bi koji pojedinac
za svoj opstanak kao uporište imao prirodu, sš to zapravo nije mogucć e,
ali Hegelu to nije rijesš enje i on nalazi takvu osobu. Pocš inje takvu osobu
smatrati monarhom, postavljenim „po rođenju.“ Time cš ini ponovno prirodu
suverenom nad samom drzš avom. >>> HEGEL PODRŽAVA USTAVNU
MONARHIJU!!! i ovdje zš eli monarhiji podariti ustavnost.
- Drzš ava ima tri momenta:

a) UNUTARNJE DRŽAVNO PRAVO – USTAV:

- Unutarnje drzš avno pravo je uređenje drzš ave za unutarnje
odnose. Samo drzš avno pravo cš ini ustav. Ustav je temelj javne
slobode, razvijena i ozbiljeno, konkretizirana umnost i cš vrsta baza
drzš ave.
- Politicš ki ustav je ono pravo: organizacija drzš ave i proces
njezina zš ivota u odnosu prema sebi samoj. Samo kroz politicš ki ustav
drzš ave opcć ost i partikularnost mogu cš initi jedinstvo.
- Sastoji se od tri momenta:
(1) monarha/kneza, donositelja odluka i izvorne
egzekutive, nasljednim sistemom biran kako ne bi bilo
privatnog interesa ugovorima, odabran od Boga, od prirode.
(2) upravna vlast koja provodi odluke formalnom
odlukom kneza, cš ini je visoko inteligentan i obrazovan stalezš ,
najcš esš cće sluzš benici.
(3) Legislativa, odnosno parlament od dva doma.
Gornji dom cš ine zemljoposjednici, a donji dom zanatlije i
opcć i stalezš , te cš ine to preko predstavnika, buducć i da Hegel
smatra kako mase nemaju dovoljno obrazovanja.
- Hegel smatra da mase nemaju dovoljno iskustva niti
politicš kog obrazovanja za glasovanje, zbog cš ega im opcć a volja mora

1
 Decadent Sympozium

biti reprezentirana, ali inacš e se protivi ideji zabrane ikakvog prava,

pa tako i glasovanja.
- Sloboda tiska i javnog izrazš avanja treba biti dopusš tena
samo ako ne remeti interes drzš ave. Publicitet je vazš an u toliko sš to
kontrolira administraciju i stvara javno mnijenje.
- Jednakost u Hegelovoj drzš avi postoji apstraktno, kao
jednakost svih pred zakonom i jednakosti sš ansi svih da postanu dio
opcć eg stalezš a. Jednakost po imetku je sš tetna, ekonomska raslojenost
je potrebna drzš avi.

b) VANJSKO DRŽAVNO PRAVO – MEĐUNARODNO PRAVO:

- Vanjsko drzš avno pravo proizlazi iz odnosa među autonomnim
drzš avama. One nisu poput osoba u građanskom drusš tvu, koje idu
svaka za svojim partikularnim interesom u kontekstu opcć e
međuzavisnosti; one su sasvim autonomne, nezavisne, no ipak
imaju neke odnose međusobno, i sve se njihove prepreke rjesš avaju
samo ratom.
- Rat je u zdrav, jer on razdrma kolotečinu proizvodnje i
zš ivota građanskog drusš tva i ''sprecš ava okosš tavanje''. Obicš ajnost
svoju bit ima u zš rtvovanju zš ivota za domovinu. Dapacš e, Hegel je
smatrao da je ponekad dobro povesti i pokoji rat visš ka kako bi se
drusš tvo „malo prodrmalo i probudilo.“
- Za Hegela, rat je normalna pojava, nuzš na pojava, te za
razliku od Kanta, nema ideju vjecš nog mira. Tvrdi da bi udruzš enje
drzš ava stvorilo animozitet kakav je bio u građanskom drusš tvu, dok
rat zdusš no udruzš uje naciju u jednom naumu. Hegelova ideja
nužnosti rata i ideja kraja povijesti međusobno potiru, po njemu,
konacš ni poredak izroditi cć e rat, a onda ga prekinuti zauvijek.
c) SVJETSKA POVIJEST:
- Drzš ava je utjelovljenje, aktualizacija, ozbiljenje bozš anskoga
(apsoluta, uma, duha, slobode) na zemlji, ali njen sadrzš aj nije
konacš an. U drzš avi cć e se u apsolutnom duhu uzdignuti umjetnost,
religija i filozofija koje je transcendiraju; a ona se po sebi nastavlja
dijalektikom prema Apsolutnom duhu, Svjetskoj povijesti
- Povijesni proces razvitka svijesti slobode; od istocš nih
naroda, preko Grcš ke i Rima do Prusije i modernih drzš ava. Ideja
svjetskog razvoja izrazš ena je u modernoj drzš avi kao ostvarenju
slobode svih. Tek u modernoj drzš avi se ozbiljuje sloboda, i to kao
sloboda sviju.
- Zadacć a filozofije nije da poucš ava kakav bi svijet trebao biti, vecć da pojmi ono sš to
jest: da pojmi um, koji se pak utjelovljuje u drzš avi, tj. da drzš avu misli kao zbilju uma.
Filozofija prava za predmet ima pojam prava, ideju prava i ozbiljenje ideje, to je njen cilj:
razumjeti pravo.

1
 Decadent Sympozium

JOHN STUART MILL (1806 – 1873)

KONTEKST

- Sin oca koji je pripadao radikalnoj i utjecajnoj filozofijskoj skupini utilitarista

predvođenoj Benthamom.
- Millov otac James Mill od Milla napravio wunderkinda, do cš etrnaeste godine
procš itao sve grcš ke i latinske klasike (na izvornoj jeziku, by the way), svladao osnove
ekonomije, svladao algebru, logiku i eksperimentalnu matematiku, te povijest. S petnaest
se upustio u Benthamova pravna istrazš ivanja. Kasnije preko East India Company, gdje je
preuzeo ocš evo mjesto, dosš ao u kontakt s Francuskom s cš ijim se jezikom, znanjem i
kulturom ostao baviti do kraja zš ivota. Planirano su od njega htjeli napraviti novog vođu
utilitarizma. Također su ga posve odvojili od druge djece.
- Vic je u tome da je s 20 godina dozš ivio zš ivcš ani slom, pa potom pao u depresiju.
Nastavio rad, ali bio sluđen misš lju da sve sš to radi nema smisla. Drzš ao teoriju da ga je
rigorozni trening lisš io osjecć aja, pa se cš itanjem pjesnisš tva nastojao lijecš iti.
- Bio aktivan politicš ar i borio se za drusš tvene reforme.
- Najinfluentniji britanski filozof viktorijanske ere i jedan od relevantnijih u
Europi. Predstavlja ponajbolje postavljene obrambene temelje empirizma, liberalizma i
utilitarizma. Vucš e gotovo potpune utjecaje od Lockea, Benthama, Berkeleya i Humea, ali
oblikuje na svoj nacš in. Sociolosš kim teorijama okrenuo se u susretu s Comteom i
Sterlingom, a strogi utilitarizam olabavio je dok se bavio romantizmom, koji mu je
otvorio horizonte i ponukao ga pitanja razmatra senzibilnije. 1830 je upoznao Hariette
Taylor s kojom se spetljao (imala muzš a, bila invalid i zš ivjela od njega odvojeno) i koja je
imala izrazito znacš ajan utjecaj na njegova razmatranja, narocš ito o ideji dobra, slobode i
zš enskih prava.
- Mill razvio specificš nu metodu istrazš ivanja nakon sš to je prihvatio Macaulayevu
kritiku Jamesa Milla o pogresš nosti njegova psihologizma prema kojem se cš ovjek povodi
iskljucš ivo za uzš itkom:
- Deduktivna metoda kojom se načela i prakse političke filozofije izvode
iz jednostavnih ljudskih psiholoških zakon/aksioma.
- Konkretna dedukcija: posljedicu izvlacš i iz zbroja njenih uzroka, koji bi i
pojedinacš no (razdvojeni jedan od drugog) doveli do iste posljedice: Primjenjiva je
na drusš tvene znanosti ''jer ljudi ostaju ljudi cš ak i kad djeluju na druge ljude ili u
povezanosti s njima''.
- Podjela drusš tvenih znanosti na:
a) uvjeti jednaki, ulaze novi cš imbenici: npr. politicš ka ekonomija
b) uvjeti se mijenjaju, stvaraju nove posljedice: npr. filozofija povijesti
- Mill vjeruje da je povijesni napredak mogucć , ali ne i neminovan. Mozš e se otkriti
filozofskopovijesna metoda napretka koja cć e potom biti temelj političke znanosti.
- Gdje vladaju najprikladniji, tamo se stvara temelj za valjan razvoj cš ovjecš anstva.
- U teoriju najocš iglednije integrira Comtea, preuzimajucć i tri stupnja cš ovjecš anstva:
1) teolosš ki 2) metafizicš ki3) pozitivni
> Mill zakljucš uje da su napredak proveli mocć nici koji su imali idealne
uvjete slobode. Buducć i je sloboda temelj napretka, tada je potrebno dopustiti
progresivne i subverzivne ideje.
- Kada govori o SLOBODI, ne misli na slobodnu volju, nego na građansku slobodu.
Građanska sloboda ostvaruje se na sljedecć i nacš in: ''Pojedinac je predmet nadzora

1
 Decadent Sympozium

društva samo utoliko da ne naudi drugima; pojedinac je suveren nad sobom, a

država je suverena nad postupcima koji ugrožavaju druge.''
- Mill je teoriju utilitarizma razbio na više i niže ugode; gdje su visš e ugode
istovremeno utemeljene u slobodi. Civilizacijski naprednije političko društvo je ono koje
teži višim ugodama (sloboda je preduvjet). Vlada treba odgajati građane da tezš e visš im
(duhovnijim) ugodama i poticati aktivnost građana koji cć e tako visš e razviti svoje
potencijale, a ne pasivnu poslusš nost drzš avi.
- Povijesno mozš da najvazš niji element njegovih razmatranja: žensko pravo glasa i
ravnopravnost spolova!

SPIS: O PREDSTAVNIČKOJ VLADAVINI

- Jesu li vladavine stvar prirode (naturalisticš ka teorija: odabire se sistem koji

izrasta iz nasljeđa) ili konvencije (prakticš ka teorija: odabire se sistem s obzirom na
korist)? Odgovor uvjetuje mogucć nost izbora vladavina. Ako je stvar konvencije, izbor je
neogranicš en. Ako stvar prirode, uopcć e ga nema. Zapravo, istina se sastoji od jedne i
druge mogucć nosti.
- Odrzš anje vladavine ima tri prirodna uvjeta:
1) narod mora biti voljan prihvatiti oblik vladavine
2) narod mora biti voljan ucš initi sš to je potrebno da bi se oblik zadrzš ao
3) narod mora biti voljan ucš initi sš to je potrebno da se ispuni svrha
vladavine
\> Ako se tri prirodna uvjeta posš tuju, vladavina je stvar izbora.
- Dobra vladavina je ona koja zadovoljava ukupne interese društva, a to znacš i:
ako se ispunjava svrha vladavine, postizš e se red/poredak (očuvanje postojećih
dobara) i napredak (povećanje dobara). Međutim, a) narod mora prethodno i znati
svrhu vladavine da bi mogao funkcionirati, a b) dobra vladavina osigurava napredak, koji
ukljucš uje poredak, dok dobar poredak ne garantira i napredak, iako je njegov preduvjet.
Dva osnovna elementa koji osiguravaju razvijajucć i odnos poretka i napretka su a) MOCĆ i
b) ORGANIZACIJA/STRUKTURA. Vladavina je to bolja što je veća ukupna količina
dobrih svojstava njenih građana, i što je bolja organizacija tih dobrih svojstava.
- Osnovne vrline posš tenog građanina su marljivost i posš tenost: one garantiraju
red i napredak.
- Sila koja pokrecć e politicš ke institucije je izvan samih institucija: u odnosima
moći: onaj koji je najmocć niji u datom drusš tvu, taj cć e biti vladar; kad se omjeri mocć i
promijene, mijenja se i vlast. Zato ''nacija ne može izabrati oblik vladavine'', nego
samo ''bira detalje i praktičnu organizaciju'', a vlast joj je određena drusš tvenom
situacijom.
- MOCĆ cš ini splet: snage, inteligencije, vlasnisš tva i volje. Uspijevaju oni koji imaju
dovoljno volje da uvjerenje usade u druge.
- Red i napredak vlada mozš e odrzš ati:
1) poticanjem vrline i inteligencije ljudi
2) iskorisš tavanjem dobrih osobina ljudi (u pozitivnom smislu)
- Od barbarstva do civilizacije postoje tri temeljna iskoraka:
1) posluh 2) rad 3) samoupravljanje
- Drusš tveni ugovor ne postoji.
- Kada je u pitanju barbarizam, cš ak je i paternalisticš ki despotizam pozitivan
iskorak jer poticš e na oblikovanje poslusš nosti i rada. Mill, zapravo, pretpostavlja da prvi
oblik i jest bio despotizam. Međutim, smatra Mill, vrhunac civilizacije je

1
 Decadent Sympozium

PREDSTAVNIČKA VLADAVINA. Ovdje povlacš i prijedlog alternativni: dobrocć udni

despotizam. Razlog zasš to je prednost na predstavnicš koj vladavini je nastojanje
despotizma da od građana ucš ini napravi pasivce i o njima brine kada i sami to mogu.
Suprotno, napredak je omogucć en samo moralno-intelektualnim poticanjem građana. *
* Opaska: Mill smatrao da narode koji su u despotizmu treba pokoriti i
instalirati predstavnicš ku vladavinu…
- Superiornost demokracije je u dva nacš ela:
1. prava i interesi neke osobe su zagarantirani samo kad je ta osoba
(idealno, sve osobe) sposobna da se zalaže za svoje interese (svatko je
samome sebi najsigurniji čuvar interesa);
2. opći napredak je veći što je raznovrsnija ponuda osoba koje će mu
doprinijeti.
- Predstavnicš ka vladavina javlja se kao spoj dvije temeljne ljudske karakteristike
mocć i: 1) želja da se nad drugime vlada i 2) opiranje da se nada mnom vlada.
- Najveća opasnost za demokraciju (i svaku vladavinu) je sebični interes
izvršitelja vlasti - to je ''neposredna korist jedne klase, na štetu cjeline''.
- Suvremena politicš ka zajednica podijeljena je na dvije (suprotstavljene) klase:
radnike i poslodavce. (Priznanje klasne svijesti, hoho!)
- Mill smatra da je komunizam idealno rjesš enje kada ne bi bilo sebicš nosti; no dok
ona postoji, potrebni su adaptivni sistemi: udjelom svih u vlasti sš tite se interesi svih.
Suodlucš ivanje ohrabruje i poticš e ljude! Odgaja ih i intelektualno i moralno, ucš i cš ovjeka da
je opći interes i njegov interes (jer, nesebicš nost zapravo ne postoji).
- Razlikuje pucš ku vladavinu i predstavnicš ku demokraciju. Prva je podobna za
male drzš ave, druga za velike.
- Pogresš no shvacć anje predstavnicš ke vladavine: da bi predstavnici naroda trebali
upravljati. Ne. Prema Millovom konceptu idealan zaposlenik = idealan napredak, vladu
trebaju sastavljati STRUCČ NI i OBRAZOVNI pojedinci. To narocš ito vrijedi za funkciju
izvrsš ne vlasti i Mill ne razumije kako za opcć u dobrobit mozš e imati smisla imati na
pozicijama pogresš ne ljude. /Razumljivo. Bi li na mjesto kirurga stavio gitaristu? Imaju
fino razvijene prste i kretnje ali…
- Izvrsš na funkcija, međutim, nije isto sš to i vladarski nadzor, koji mora pripadati
narodu jer narod je taj koji tezš i ispunjenju svrhe vladavine koju su odabrali. Buducć i ne
mogu to sami cš initi, odabiru predstavnika. Predstavnici naroda nisu parlamentarci sš to se
odabiru za izvrsš nu vlast, nego nadziru rad vlade i zbrinjavaju misš ljenje naroda. Razlog
ovom tijelu nalazi se u Millovom zakljucš ku da nekontrolirana demokracija ima isti efekt
kao i despotizam.
- Monarhija i aristokracija imaju nacš in da postave sposobne na upravljacš ka
mjesta: to je birokracija. Međutim, birokracija prijecš i individualnu inicijativu - zato je
pucš ka vladavina s predstavnicima najbolja: kroz antagonizme odrzš ava individualnu
aktivnost i inicijativu: daje sš ansu genijalcima. Uvesti lokalna predstavnicš ka tijela: mocć
decentralno, znanje centralno.
- TIRANIJA VEĆINE: vecć inska demokracija gusš i stajalisš ta manjina, vlada u
zajednicš kom interesu koji druge iskljucš uje i time unisš tava smisao cjeline. S obzirom na
mogucć nost velikog broja populacije, potrebno je proporcionalno vladanje. Mill je također
razmatrao da oni najobrazovaniji imaju pravo glasa koji ima vecć u tezš inu.
- Lazš na demokracija = vladavina radnicš kih klasa (jer je predstavljen interes
iskljucš ivo jedne klase, i dovodi do Millu mrskog klasnog zakonodavstva); spas od nje je
jedino da neobrazovani slobodno biraju obrazovane, i potom poštuju njihove
stavove.

1
 Decadent Sympozium

- PRAVO GLASA dati onima koji imaju 'normalne uvjete' – pismeni su, raspolazš u
temeljnom kulturom i mogu/moraju placć ati porez – a te uvjete je drzš ava obavezna
osigurati.
- Smatra da radnicš ka klasa treba slusš ati glas bogatijih jer su oni mudriji (tu Mill
pretpostavlja da nema bogatasš a koji nije podli, prljavi muljavac).
- Glasovanje duzš nost za opcć e dobro. Trebali bi birati partikularna rjesš enje, ali
uvijek u cilju opcć eg dobra. Javno glasovanje bi stoga bilo bolje rjesš enje od tajnog – ta ne
glasa za sebe, nego za sve.
- Dva uvjeta nuzš na za dobrog zastupnika, sš to garantira dobru vladavinua:
1) interes za opcć e dobro
2) vrhunski intelekt i obrazovanje
- Zastupnik ima pravo na slobodno djelovanje, a biracš i imaju pravo znati kakve
stavove i interese on zastupa. Ako se nacija ne mozš e objediniti, uvesti federalnu drzš avu.
- Regionalizam veliki problem mira u svijetu. Ne postoji udruzš ivanje.

SPIS: O SLOBODI

- Dopuna na do sada otipkano:

- Građanska sloboda razvila se iz zahtjeva za izjednačavanjem općih interesa

naroda i interesa vladara, odnosno narod je pocš eo reagirati na ekscesivno vladanje
manjeg nad vecć im brojem.
- Narod koji vrši vlast nije identičan narodu nad kojim se vrši vlast: u
nepravednoj situaciji dolazi do tiranije većine.
- Stoga su ogranicš enja potrebna i u demokratskim vladavinama na nacš in
pronalaska granice legitimnog uplitanja općeprihvaćenog mišljenja u individualnu
nezavisnost.
- Motivacijsko pitanje za ovaj rad: kako uskladiti individualnu neovisnost i
društvenu kontrolu?
- Ljudi uvijek misle da su najbolja ogranicš enja običajnosna, a zapravo bi opći
interesi društva trebali biti ti koji ustanovljuju pravo, moral i obicš aje.
- U Engleskoj, država ima pravo primijeniti silu protiv jednog od svojih
članova samo da bi ga spriječila da nanese nepravdu drugima. Ne mozš e ga prisiliti
da nešto čini za svoje dobro, jedino ga mozš e prisiliti da ništa ne čini protiv dobra
drugih.
- Buducć i je cš ovjek za samog sebe neogranicš eni gospodar, tada je pitanje slobode
pitanje građanskog stanja – dakle civilizacije.
- Zlo drugome mozš e se pocš initi aktivno (npr. fizicš ki napad) i pasivno (npr.
nepomaganjem u nevolji), zbog cš ega prema drugome (pasivno) drzš ava mozš e prisiliti
osobu da ucš ini nesš to na korist drugome (npr. svjedocš i na sudu).
- Ono sš to pripada isključivo pojedincu (sloboda):
1. unutrašnja sloboda (sloboda misli, osjecć aja; uz nju je direktno
povezana i sloboda izrazš avanja i objavljivanja iako nije unutrasš nja)
2. sloboda ukusa i težnji (smijemo raditi sš to nam odgovara, sš to god drugi
mislili o tome)
3. sloboda udruživanja (ako je ono slobodno i bez prijevare)
- Društvo koje ne poštuje ove slobode nema građansku slobodu.
- Sloboda znači da je ostvarujemo na svoj način, dok god drugima ne
oduzimamo slobodu. Svatko treba živjeti onako kako se njemu čini da je dobro! –

1
 Decadent Sympozium

problem je sš to ovo uopcć e nije novitet, ali naprosto se stalno događa da drzš ava/vecć ina
pokusš ava nametnuti kriterije.
- Svako ušutkavanje tuđeg mišljenja je pretpostavka nepogrešivosti mojeg
mišljenja, sš to vodi u apsolutizam.
- Treba li se sprecš avati sš irenje zablude? Ne, nego vlade i pojedinci moraju biti
oprezni kad nesš to namecć u kao doktrinu i iskoristiti svoj intelekt (jer se nekad ljude
spaljivalo zbog istinite doktrine). Mora se dopustiti mogućnost pobijanja
općeprihvaćenog mišljenja jer jedno je kad se nešto drži istinitim jer nije
pobijeno, a drugo kad se drži istinitim zato što ga nije dopušteno pobijati.
- CČ ovjek je sposoban da popravlja svoje greške jer ima slobodu raspravljanja.
Mišljenje se mora moći ispraviti ako je krivo. Svaki mudrac je mudar samo ako
ispravlja i dopusš ta ispravljanje svojeg misš ljenja. Tako stvara povjerenje.
- PRIMJER REZONIRANJA: Postojanje boga. Da i ne. Kako su sad krsš cćani uvjereni
da je ateizam lazš an, tako su nekad najprosvjecć eniji ljudi (Marko Aurelije) vjerovali da je
krsš cćanstvo lazš no. Dakle, ako je cš ak Marko Aurelije bio pogresš iv i zabranjivao mišljenje,
kako se onda danasš nji prosjecš ni ljudi mogu vidjeti kao nepogresš ivi i pozvani da
zabranjuju necš ije misš ljenje? Kako pomiriti opozicionalne strane?
- Mill zapravo ne daje izravno objasš njenje pomirdbe, nego provodi ovaj problem
kroz utilitaristicš ko gledisš te: tocš no ili netocš no, istinito ili lazš no, misš ljenje mora biti
dopusš teno jer ono stvara dijalog, a iz dijaloga se otvaraju mogucć nosti napretka. Drugim
rijecš ima, bez opozicije koja nastaje, niti vlastito misš ljenje i vjerovanje nema snagu
mogucć nosti i dogmi, lako i pogubnoj dogmi, mozš e se vjecš no ostati na sš tetu samih ljudi
koji je zastupaju. *
* Mill to ovako oblikuje: - mozš e se cš ak i prihvatiti istinito mišljenje, ali ako
nema slobodne rasprave, onda se zaboravljaju razlozi koji potkrepljuju to
misš ljenje i zapadamo u dogmu. Vjerovanje, kad se nema cš emu odupirati,
gubi svoju snagu. Zablude proizlaze iz toga sš to ljudi prestaju razmišljati o
stvarima koje se više ne čine dvojbenima. Do istine se najbolje dolazi
negacijom, kao sš to je to cš inila sokratovsko-platonska dijalektika - samo
''aktivna prepirka'' proizvodi makar nekakvo znanje.
- Za ''duhovno blagostanje'' ljudi potreban je sloboda misš ljenja i izrazš avanja
misš ljenja u 4 podrucš ja:
1) Ako neko misš ljenje i jest usš utkano, ne znacš i da je neistinito.
2) Ako je usš utkano misš ljenje i neistinito, ipak donosi dio istine u raspravi s
opcć eprihvacć enim misš ljenjem (jer nijedna strana nema cijelu istinu).
3) Ako je opcć eprihvacć eno misš ljenje cš ak i potpuna istina, bez njemu
suprotstavljenog misš ljenja ono cć e se pretvoriti u dogmu i tako cć e ga svi
gledati.
4) Dogma eliminira svako slobodno razmisš ljanje i zaboravljaju se
argumenti koji njoj idu u korist, a ostaje prosto ponavljanje dogme.
- Društvu je potreban jak, individualni karakter koji može učiniti mnogo
toga kreativnoga za društvo. Nekad je trebalo sprecš avati prejake ljude koji su
individualnosš cću iskakali (npr. silnike koji su u pocš etku drusš tava htjeli svacš iju zš enu), ali
danas društvo kontrolira individue, i zato nema opasnosti od previše individualne
inicijative, nego treba to poticati.
- O ekscentricš nim individuama:
- „Opća tendencija je da prosječnost zadobije moć' i ''danas se pojedinci gube
u mnoštvu''. Prosjecš ni ljudi imaju prosjecš ne sklonosti, i zato one ekscentricš ne
proglasš avaju luđacima. Masu moraju pokretati pojedinci, ali ne nasilno, nego da

1
 Decadent Sympozium

razborito pokazš u put – nasuprot ''tiraniji javnog mišljenja''; treba visš e ekscentričnih i
takvima treba omogucć iti slobodno djelovanje.
- O nedjelima:
- Nije isto tvrditi da su trgovci zš itom krivi sš to puk gladuje a) u obicš nim
novinama i b) pred trgovcš evom kucć om razradrazš enoj masi. Društvo se treba uplitati u
svaki postupak koji ''bez opravdana razloga'' čini štetu drugome - sloboda pojedinca
je ograničena time da on ne smije škoditi drugim ljudima.
- Ovakvi preduvjeti individualnosti ne impliciraju sebicš nost, basš suprotno: ali
svaka komunikacija treba biti bazirana na brizi i nagovoru, a ne na sili.
- Kad nanošenje štete sebi prelazi u nanošenje štete drugima, jer nitko nije
posve izoliran? Npr. ako cš ovjek unisš tava svoju imovinu, unisš tava i ukupni dohodak
drusš tva => Mill se slazš e da se osobu treba moralno osuditi, no ''ne zbog razuzdanosti,
nego zbog narušene dužnosti prema (npr.) obitelji''. ''Kad god nastane neka šteta ili
opasnost od štete (za pojedinca ili društvo), to ne spada pod slobodu nego pod
moral i zakone'', sš to znacš i: mora biti rjesš avano obicš ajnosnim ili zakonskim kodom.
- Mill ljude koje drzš ava nije valjano zbrinula djelomicš no oslobađa odgovornosti
vlastite funkcionalnosti >> „ne može moje mišljenje o tome kako drugi treba živjeti
biti ekvivalent mišljenju drugoga kako on sam treba živjeti”
- Mill protiv ideje da se na opcć oj razini zabranjuje djelatnost koja bi mogla
neizravno utjecati na nekoga u drusš tvu (npr. zabrana alkohola jer bi pod njegovim
utjecajem nekoga mogao istucć i).
*** Mill pred kraj knjige spomene da nije siguran bi li trebala neka zajednica
tjerati drugu na civiliziranje (npr. ratovi, kolonizacije). Vic je u tome sš to je prethodno u
ovoj knjizi – i u prethodnim radovima – pisao da je to u redu. ***

Posljednje misli:

- Protiv uplitanja drzš ave u privatni ekonomski sistem.

- Protiv ideje o prodaji slobode.
- ZČ ene trebaju imati ista prava i ravnopravnost, a djeca imaju pravo na odgoj.
- Socijalni sistem pomocć i siromasš nima ili pogođenima losš im odgojem
- Za kontrolu rađanja – smatra da nije u redu rađati dijete koje nema dobre uvjete
za odgoj i zdravo oblikovanje svoje osebujne licš nosti i intelekta.
- Mill se boji da drzš ava ne uzima najbolje k sebi jer bi osnazš ila birokratizaciju; ali
vjerojatno bi se smrznuo od straha kada bi vidio kakve fah idiote rade kapitalisti danas.
- SČ to manje drzš avne organizacije, to visš e slobode za pojednica.
- ZLO je kads vlada ne podrzš ava pojedince i grupe, nego ih prisiljava da nesš to rade
ili radi umjesto njih (cš ini od njih oruđe, i radi toga ogranicš ava njihov duhovni razvoj;
time ljudi postaju strojevi, i to se na koncu ni drzš avi ne isplati).
- Država vrijedi koliko vrijede njeni pojedinci!

1
 Decadent Sympozium

KARL HEINRICH MARX (1818 – 1883)

KONTEKST

- Marxova politička filozofija dijeli se na:

a) ucš enje o ekonomiji b) filozofija ekonomije
c) filozofija povijest
- Marksizam pretpostavlja da je ekonomija društveni temelj, osnova drusš tvenog
zš ivota, te da je čovjekov život = društveni život
- Predmet razmatranja mora biti zbiljski čovjek, a ne idealni cš ovjek, idealno
dobro, prirodno dobro, prirodni cš ovjek, itd. Ne apstrakcija, nego empirija.
- Empirijski čovjek ima svoje potrebe i potrosš nju, te stoga mora proizvoditi.
- Svijest o proizvodnji razlikuje ga od zš ivotinje.
- Razvojem sredstava za proizvodnju ljudi se prilagođavaju tim sredstvima.
Određenim proizvodnim snagama / sredstvima odgovaraju određeni načini proizvodnje.
- Ekonomija uvjetuje društvo, društvo uvjetuje pojedinca - a pojedinac nije
slobodan da djeluje na društvo!
- Uvjeti proizvodnje stvaraju vlasnicš ke odnose (određuje se tko ima pravo na
vlasnisš tvo a tko nema, sš to stvara podijeljenost klasa). S obzirom da proizvodnja uvjetuje
razne drusš tvene i ekonomske odnose, sve ovisi o cirkulaciji dobara: potrošnja,
raspodjela i razmjena.
- Potrosš nja, raspodjela i razmjena su promjenjive kategorije koje ne postoje nuzš no
u svim epohama - gresš ka pol. ekonomista je sš to te kategorije uzimaju kao nepromjenjive
kategorije, a ne kao povijesne proizvode. To su naprosto produkti kapitalisticš ke faze
povijesti, koji cć e odumrijeti sa svojim sistemom (kapitalizmom).
- Svi povijesni načini proizvodnje imaju jedno zajedničko obilježje: vlasnici
sredstava za proizvodnju nisu svi ljudi, nego tek manji dio.
- Također, od početka proizvodnje postoji podjela rada, koja onemogućava
pojedinca da radi što hoće (nego mora raditi ono za sš to je (navodno) najsposobniji).
Podjela rada pocš inje od M i ZČ u obitelji - poslovi postaju sve uzš i, specijaliziraniji i time
podjela rada priječi razvoj cjelovitosti ljudskih sposobnosti. Na taj nacš in se i drusš tvo
''parcelizira''.
- Po Marxu, u građanskom drusš tvu postoji podjela na:
1) državu – pojedinac postoji kao društveno biće (opcć i interes)
2) građansko društvo – pojedinac privatni djelatnik (cš ovjek sredstvo)
- Proizvodnja u građanskom društvu drusš tvu, koja bi po prirodi trebala biti
društveni čin, je u rukama privatnog vlasnisš tva, dakle protudruštvena.
- Ono što je mase uvijek držalo u pokornosti, sš to ih je drzš alo u siromaštvu a
da se ne pobune, jest država, koja je organ klasne prisile.
- CČ ovjek nije samo biće potreba, nego je i biće zajednice, bicć e koje svoje
potrebe ne može ostvariti izvan zajednice. Dosadasš nji nacš ini proizvodnje su cš ovjeka
tjerali da na druge ljude gledaju kao nešto tuđe - ljudi su bili tek sredstvo.
- Buducć i je otuđen drusš tvu, prirodi i proizvodu svog rada, treba zajedničko
vlasništvo cš ija cć e formula biti svatko prema mogućnostima, svakom prema
potrebama.
- Kada Marx poricš e da pol. ekonomija opisuje vjecš ne zakone ekonomije na
primjeru određenog ekonomskog sistema, to je dio njegova opcć eg ucš enja o nepostojanju
vječnih biti. Na tragu Hegela odbacuje ''kao metafizicš ko'' misš ljenje da postoje dovrsš ene

1
 Decadent Sympozium

stvari, nego da je sve u odnosu i kretanju. Treba shvatiti opći zakon kretanja, a on je
dijalektika (afirmacija, negacija i negacija negacije).
- Povijest se odvija dijalekticš ki, a negacija (ili suprotnost) je suprotnost u načinu
proizvodnje: suprotstavljenost klasa koja se razrješava konačnom negacijom -
ukidanjem klasa.
- Marx interpretira povijest kao kretanje u kojem svaka epoha ima svoj
(naslijeđeni) nacš in proizvodnje, a u skladu s time su ljudi naviknuti na taj nacš in
proizvodnje. Na kraju epohe dolazi do promjene u nacš inu proizvodnje, a ljudi su josš
naviknuti na stari nacš in proizvodnje te imamo sukob između starih vladajućih klasa i
onih novih koje su u začetku: osnova svih sukoba u povijesti. Za primjer Marx navodi
sukob starog plemstva i nove burzš oazije u kapitalizmu; buducć i sukob (između sadasš nje i
buducć e vladajucć e klase) cć e biti konacš ni sukob: sukob proletera i kapitalista koji će
dovesti do raspada klasa.
- ZČ eli pokazati da je politicš ka ekonomija, koja nije dosš la do toga da je kapitalizam
proturjecš an – kako Marx iznalazi, naprosto pogresš na. Marx zato uglavnom kritizira
kapitalizam, a ne daje osnove buducć eg socijalizma.
- Marx odbacuje misš ljenje Hobbesa i Lockea da je vlasništvo i građansko
društvo dovoljan uvjet za dostojanstven ljudski život - Marx gleda preko, iza horizonta
privatnog vlasnisš tva i građanske drzš ave (Rousseau motiv)
- Povecć anje kapitalisticš kog bogatstva sukladno je s povecć anjem radnicš ke bijede, i
to cć e na kraju dovesti do apsolutno neodrzš ivog stanja i revolucije)
- Thomas Paine: ''drusš tvo su stvorile nasš e potrebe, a vlast nasš a opakost; drusš tvo
nama upravlja pozitivno (u njoj djelujemo), drzš ava negativno (u njoj nam je djelovanje
sprijecš eno)'' (dakle, društvo je mjesto ispunjavanja potreba, a država je mjesto
sprečavanja nanošenja zla).

DODATAK: Marxovo shvacć anje povijesnog razvoja do revolucije je utemeljeno na

Hegelovoj teoriji povijesne dijalektike. Hegelova teorija povijesne dijalektike bazirana je
na izmjeni teza (subjektivni duh) – antiteza (objektivni duh) – sinteza (apsolutni duh).
Kada povijest dosegne apsolutni duh, unutar njega odvija se novi trijadni odnos umske
dijalektike – tezu predstavlja umjetnost, antitezu predstavlja religija, a sintezu
predstavlja filozofija. FEUERBACH, međutim, napada Hegelovu teoriju i prema misš ljenju
Marxa, jedini kriticš ki pogađa problem u Hegela i time jedini nadvisuje filozofiju kao
okrunjenu Hegelom. Zasš to? Zato jer Feuerbach pokazuje da je filozofija u misš ljenje
pretocš ena religija – stoga valja biti osuđena i odbacš ena jednako kao i drugi oblici
otuđenja ljudskog bicć a. Marxov futuristicš ki imperativ nije, stoga, neka vrsta apsolutnog
dvorsš enja sjedinjenja gdje, a to među filozofima najcš esš cće filozofija sama, nesš to zavrsš ava
u nekom svom obliku nadzornog tijela, vecć se nadzor rjesš ava odbacivanjem svakog
opterecć enja. U susš tini, revoluciju cš ini (do)vođenje cš ovjeka do njegove ideje, dok u Hegela
se od same ideje tek krecć e. Sve je ostalo puko materijalisticš ko otuđivanje.
- Dakle, Feuerbachovo je postignucć e:
1) Dokaz da filozofija nije nisš ta drugo do u misli dovedena i misaono
izvedena religija; da je valja osuditi kao i sve druge nacš ine otuđenja cš ovjeka.
2) utemeljivanje istinskog materijalizma i realne znanosti, time sš to
Feuerbach drusš tveni odnos ‘cš ovjeka spram cš ovjeka’ isto tako cš ini temeljnim
principom teorije;
3) Negaciji negacije, koja tvrdi da je ono apsolutno pozitivno, suprotstavlja
ono pozitivno sš to pocš iva na samom sebi i u samome je sebi pozitivno utemeljeno.
- Feuerbach Hegelovu dijalektiku razjasš njava na sljedecć i nacš in:

1
 Decadent Sympozium

1) Hegel polazi od otuđenja (log. Beskonacš nog, apstraktno opcć eg)

supstancije, od apsolutne i fiksirane apstrakcije, tj. Popualrno izrazš eno – od religije i
teologije.
2) Hegel ukida beskonacš no, postavlja zbiljsko, osjetno, realno, konacš no,
posebno – filozofija
3) Ukida pozitivno, uspostavlja apstrakciju: beskonacš no – dakle – ponovno
uspostavljanje religije i teologije.
\> Feuerbach shvacć a negaciju negacije samo kao protuslovlje
filozofije sa samom sobom, kao filozofiju koja potvrđuje teologiju (transcendenciju).
Nakon sš to je zanijekana, potvrđuje se u opreci sa samom sobom.
- Osuda Hegelove teorije: (prijepis pasusa iz Marx, f-e rukopisi, str. 430):
Kada Hegel bogatstvo, drzš avnu vlast itd. shvacć a kao cš ovjecš jem bicć u
otuđena bicć a, onda se to zbiva samo u njihovom misaonom obliku. Oni su
misaona bicć a, stoga puko otuđenje cš istog, tj. Apstraktnog filozofskog
misš ljenja. Zato cijelo kretanje i zavrsš ava apsolutnim znanjem. Filozof, onaj
koji je sam apstraktan oblik otuđena cš ovjeka, stavlja sebe kao mjerilo
otuđenja svijeta. Cijela povijest izvanjsš tenja i uzimanje natrag izvasš tenja
stoga nije drugo do proizvodna povijest apstraktnog, tj. Apsolutnog
misš ljenja , logicš koga spekulativnog misš ljenja. Otuđenje, sš to stgoa tvori
pravi interes toga izvanjsš tenja i ukidanja toga izvanjsš tenja, jest opreka
između po sebi (an sich) i za sebe (fur sich), svijesti i samosvijesti, subjekta
i objekta, tj. opreka apstraktnog misš ljenja i osjetne zbiljnosti ili zbiljske
osjetnosti unutar misli same. Sve su druge opreke i kretanja tih opreka
samo privid, omot, egzotericš ki lik tih jedino interesantnih opreka sš to tvore
smisao drugih, profanih opreka. Ne da se ljudsko bicć e neljudski, u opreci
spram sama sebe opredmecć uje, nego da se u razlici od i u opreci spram
apstraktno misš ljenja opredmecć uje, to vazš i kao postavljena bit sš to se ima
ukinuti.
- Hegel stoji na stajalisš tu ekonomije koju Marx kritizira: Hegel shvacć a rad kao bit,
kao sebe obistinjujucć u bit cš ovjeka; vidi smao pozitivnu stranu rada, ne njegovu
negativnu stranu. Rad je bivanje za sebe cš ovjeka unutar izvanjsš tenja. Rad sš to ga Hegel
jedino poznaje i priznaje jest apstraktno duhovan.
- U Hegela negacija negacije nije potvrda prava bicć a negacijom prividna bicć a, nego
potvrda prividna bicć a ili sebi otuđena bicć a u njegovu nijekanju: ili je izvan cš ovjeka i od
njega nezavisno, te njegovo pretvaranje u subjekt.

EKONOMSKO-FILOZOFSKI RUKOPISI

<<<NADNICA>>>

- Određuje se neprijateljskom borbom između kapitalista i radnika. Kapitalist

bolje i dulje opstaje bez radnika, nego radnik bez kapitalista, te njima odgovara
međusobna efektivna veza, dok među radnicima zabranjena.
- Najniža i jedina neophodna taksa za radnu nadnicu jest subzistencija
radnika za vrijeme rada i toliko više da može prehraniti jednu obitelj i da radnička
rasa ne izumre. ZČ ivotinjska egzistencija.
- Potražnja za ljudima regulira proizvodnju ljudi. Ljudi su roba. Ako ponuda
vecć a od potrazš nje, radnici gladuju. Potrazš nja zavisi o cć udi kapitalista, a premasš aj ponude

1
 Decadent Sympozium

nad potrazš njom znacš i opadanje neke od cijena (renta, nadnica, profit, itd). Trzš isš na cijena
gravitira prema prirodnoj, gdje radnik najvisš e gubi.
- Na jednu nadnicu koja raste dolazi jedna stalna i jedna koja pada.
- Radnik ne dobiva nužno s dobitkom, ali ako kapitalist gubi, i radnik gubi.
-Cijene rada konstantnije nego cijene zš ivezš nih namirnica. Uglavnom su u
suprotnom odnosu. U skupoj godini nadnica se smanjuje zbog smanjenja potrazš nje, a
povisuje zbog povisš enja cijena zš ivezš nih namirnica. Radnik ostaje bez kruha. U jeftinim
godinama nadnica se povisuje zbog povisš enja potrazš nje, a smanjuje zbog cijena zš ivezš nih
namirnica.
- Cijene rada različitih vrsta radnika mnogo su različtije nego dobici
različitih grana u koje je kapital uložen. Gdje radnik i kapitalist jednako trpe, radnik
trpi na svojoj egzistenciji, a akpitalist na dobitku svojeg mrtvog mamona.
- Tri glavna drusš tvena stanja u pozicija radnika:
I) Bogatstvo društva u propadanju: radnicš ka klasa ne mozš e dobiti toliko
koliko vlasnici kada drusš tvo napreduje, ali propadanje pogađa najvisš e radnika.
Progresivna bijeda radnika.
II) Bogatstvo društva napreduje: Radniku povoljno, konkurencija
kapitalista. Ali povecć anje nadnice dovodi do premorenosti. Odricš u se slobode i
vrsš e robovski rad. Ranije umiru. Bogacć enje je rezultat porasta kapitala i dohotka,
do cš ega se dolazi jedino:
a) gomilanjem rada (kapital = nagomilani rad), radniku se od njegova
proizvoda uzima visš e, a vlastiti mu se rad suprotstavlja kao
vlasnisš tvo
b) gomilanje kapitala povecć ava diobu rada, sš to povecć ava broj radnika,
sš to radnika cš ini ovisnim o strojnom radu, sš to ga i samog cš ini
strojem. Zbog klase ljudi koja samo radi, raste konkurencija.
c) U drzš avi blagostanja samo najbogatiji mogu zš ivjeti od kamate, svi
ostali moraju svojim novcem tjerati posao ili ga baciti u trgovinu.
Rastom kapitala vecć i gutaju manje, pa su neki srusš eni na radnicš ku
klasu, dok jedan dio radnicš ke klase tada pada na prosjacš ki sš tap.
Komplicirana bijeda radnika.
III) Bogatstvo društva u vrhuncu: nadnica i kamata niske. Konkurencija
među radnicima za posao tako velika da bi nadnice bile reducirane na ono sš to
dostaje za odrzš avanje istog broja radnika. Visš ak mora umrijeti. Stacionarna bijeda
radnika.
- Što stanje društva bogatije, to više ljudi trpi. SČ to visš e ljudi trpi, to je
drusš tvo nesretnije. Svrha nacionalne ekonomije ispostavlja se = nesrecć om.
-Dok je rad, prema nacionalnim ekonomistima, ono jedino cš ime cš ovjek
povecć ava vrijednost prirodnih proizvoda, dok je njegovo djelatno vlasnisš tvo, dotle
su prema toj istoj nacionalnoj ekonomiji zemljovlasnik i kapitalist, koji su kao
zemljovlasnik i kapitalist samo privilegirani i dokoni bogovi, svuda radniku
nadmocć ni i pripisuju mu zakone.
- Prema nacionalnim ekonomistima interes radnika nikada nije suprotan
interesu drusš tva jer:
1) povisš enje nadnice nadoknađuje se smanjenjem radnog vremena
2) Sav brutoproizvod je neto proizvod, a neto ima znacš enje za privatnika
- Ali ako je radu svrha povećanje bogatstva, on je uvijek štetan i
koban, što nacionalni ekonomist naprosto ne zna (ne razumije).
- Dva pitanja:

1
 Decadent Sympozium

1) Kakav smisao ima redukcija najvecć eg dijela cš ovjecš anstva na

apstraktan rad?
2) Kakve pogresš ke cš ine reformatori koji ili povisuju nadnicu i time
hocć e poboljsš ati polozš aj radnicš ke klase, ili jednakost jadnice kao Proudhon
smatraju svrhom socijalne revolucije?
- Veličina radničke nadnice samo je jedan moment za procjenu
radničkog dohotka, jer je za odmjeravanje toga dohotka bitno da se još
uzme u obzir njegova osigurana trajnost, o cš emu u anarhiji takozvane
slobodne konkurencije s njezinim kolebanjima i zastojima sš to se stalno vracć aju
uopcć e ne mozš e biti govora.
- U obzir se mora uzeti i radno vrijeme. U Engleskoj su ga digli s 12 na
16 sati unatocš tome sš to su uvedeni strojevi koji su tobozš e trebali smanjiti
opterecć enje, i to iskljucš ivo zbog manije za zaradom poduzetnika.
- U drzš avi sš to napreduje, koja tijekom jednog desetljecć a povecć ava svoju
cjelokupnu proizvodnju u odnosu na drusš tvo za jednu trecć inu, radnik koji prije i
poslije deset godina zarađuje jednako, nije ostao jednako imucć an, nego je postao
siromašniji za jednu trećinu.
- Ali nacionalna ekonomija poznaje radnika samo kao radnu životinju,
kao stoku reduciranu na najneophodnije tjelesne potrebe. Velike radionice
prvenstveno kupuju rad zš ena i djece, jer je jeftiniji od musš kog rada.
- Radnici za svoje sš efove nemaju ni privrzš enosti ni zahvalnosti, prema
svojim podcš injenima sš efovi se ne odnose s osjecć ajem blagonaklonosti, oni ih ne
poznaju kao ljude nego samo kao instrumente za proizvodnju koji moraju
donositi što više i trošiti što manje.
- SČ to je rad koji im se daje duzš i, mucš niji, odvratniji, to su manje placć eni; ima
nekih koji sa sš esnaestosatnim radom na dan, uz neprestano naprezanje, jedva
mogu otkupiti pravo da ne umru.

<<<PROFIT KAPITALA>>>

1) Kapital:
- Na cš emu pocš iva kapital (privatno vlasnisš tvo nad proizvodima tuđeg rada)?
- „Ako se sam kapital ne svodi na krađu ili pronevjeru, to ipak on reba pomocć
zakoodavstva kako bi se basš tina ucš inila svetinjom“ (Say)
- Say kazš e da se vlasnikom proizvodnih fondova postalo pomocć u pozitivnog prava
- Kapital je upravna vlast nad radom i njegovim proizvodima. Kapitalist
posjeduje tu vlast ne zbog svojih osobnih svojstava, nego ukoliko je vlasnik kapitala.
Njegova je vlast kupovna vlast njegova kapitala kojoj se nisš ta ne mozš e oduprijeti.
- Kapital je uskladišteni rad.

2) Dobitak kapitala:
- Dobitak kapitala razlikuje se od nadnice. U velikim tvornicama rad povjeren
glavnom prodavacš u, cš ija placć a ne stoji ni u kakvom odnosu s kapitalom cš ini ucš inak
nadgleda. Rad vlasnika ovdje se svodi ni na sš to, ali zahtjeva razmjernu placć u.
- Vlasnik ne bi imao interesa kada od prodaje njihovih dijela ne bi ocš ekivao visš e
no sš to je nuzš no da bi nadoknadio fondove sš to ih je predujmio za nadnice. Ne bi imao
interesa da radije ulozš i veliku nego malu sumu fondova, kad njegov profit ne bi stajao u
razmjeru spram opsega ulozš enih fondova. Kapitalist vucš e dobitak na 1) nadnicu i 2)
predujmljene sirovine.

1
 Decadent Sympozium

- Najnizš a stopa obicš nog kapitala mora uvijek biti nesš to visš a nego sš to je nuzš no da
bi kompenzirala slucš ajne gubitke kojima je izlozš ena svaka primjena kapitala.
- Najvisš a stopa do koje se mogu popeti obicš ni dobici jest ona koja u vecć ini roba
oduzima cijelu zemljisš nu rentu i nadnicu sadrzš anu u dostavljenoj robi svodi na najnizš u
cijenu, na puko odrzš avanje radnika za vrijeme rada.
- Kapitalist od dobitka dobiva dvostruko – prvo od diobe rada, drugo od napretka
sš to ga ljudski rad cš ini preko prirodnog proizvoda. SČ to ej udio ljudskog rada na nekoj robi
vecć i, to je vecć dobitak mrtva kapitala.

3) Vladavina kapitala nad radom i motivi

- Jedini motiv koji određuje posjednika nekog kapitala da nesš to negdje ulozš i je
gledisš te njegova profita.
- Najkorisnije je ulaganje kapitala ono koje uz istu sigurnost daje najvecć i dobitak.
To ulaganje nije uvijek korisno za drusš tvo; najkorisnije je ono sš to se ulazš e u to da izvlacš i
korist od proizvodnih snaga (Say).
- Stopa profita ne raste kao zemljisš na renta ili nadnica s blagostanjem drusš tva i ne
pada kao one s njegovim propadanjem. Interes kapitalisticš ke klase nije u vezi s opcć im
interesom drusš tva. To je klasa drusš tva koja ima interes da publiku prevari i nadmudri.

4) Akumulacija kapitala i konkurencija među kapitalistima

- Umnozš avanje kapitala sš to povisuje nadnicu tezš i tome da smanji dobitak
kapitalista konkurencijom među kapitalistima.
- Cijene se mogu kontrolirati stvaranjem konkurencija kapitalisti. SČ to vecć a
konkurencija, to cijene nizš e. Umnozš avanjem kapitala smanjuju se posredstvom
konkurencije profiti kapitala. Dakle ponajprije trpi mali kapitalist; nakon toga – takva
akumulacija pretpostavlja stalan rast, pa je stopa tako mala, da od nje imaju koristi samo
najimucć niji, dok srednji stalezš mora investirati.
- Mali kapitalist ima na izbor:
1) pojede svoj kapital jer ne mozš e zš ivjeti od nadnica, dakle
prestane biti kapitalist
2) Sam uđe u posao, prodaje robu jeftinije i kupuje skuplje te placć a
povisš enu nadnicu, gdje pritom sebe upropasš tava.
- Veliki kapitalist uvijek kupuje jeftinije nego mali zato sš to kupuje masovnije, pa
time i mozš e prodavati jeftinije uz zadrzš avanje profita. Veliki gusš i malog, jedan od ishoda
je pogorsš anje robe, krivotvorenje, itd.
- U konkurenciji kapitalista vazš an odnos Capital circulant i capital fixe.
- Capital circulant je kapital koji se primjenjuje za proizvodnju zš ivezš nih
namirnica. Ne daje gospodaru dohodak sve dotle dok ostaje u njegovu posjedu ili ostaje
u istom obliku – mora se vratiti u drugom obliku u procesu razmjene.
- Capital fixe je kapital ulozš en u poboljasš ne zemalja, kupovine strojeva,
tehnologije, itd.
- Oni su jedno, raspoređeni u omjeru visš e-manje. Svaka usš teda u capital fixe, koja
ne umanjuje proizvodnu snagu rada, uvecć ava fondove.
- Odnos ta dva kapitala povoljniji je za velikog kapitalistu – veliki bankar
treba neznatno visš e capital fixe, nego neki manji – za relativno malu dodatnu investiciju
veliki kapitalist povecć ava prinos, dok mali ostaje na odrzš anju onoga sš to pocš etno ima.
- Kapitalist hocć e svojim kapitalom proizvesti najvecć u kolicš inu proizvoda, dakle
tezš i da među svojim radnicima uvede najprikladniju diobu rada i da ih opremi po
mogucć nosti najboljim strojevima. Da bi u obje te stvari uspio, njegova sredstva moraju

1
 Decadent Sympozium

biti srazmjerna prosš irenju njegova kapitala i broju ljudi sš to ih taj kapital mozš e
uposš ljavati. Dakle, posredstvom rasta kapitala ne uvecć ava se u nekoj zemlji samo
kvantitet industrije sš to ga ovaj pokrecć e, nego uslijed toga rasta isti kvantitet industrije
proizvodi mnogo vecć i kvantitet proizvoda. Dolazi do preko-proizvodnje.
- Zemljisš na renta slicš an je sistem eksploatacije, tek tu zemljoposjednik ovlašteno
zarađuje bez da ikako pridonosi utrošenom radu.

<<<POTREBA, PROIZVODNJA I DIOBA RADA>>> i <<<NOVAC>>>

- Unutar privatna vlasnisš tva svaki cš ovjek spekulira kako drugome stvoriti
potrebu, kako stvoriti zavisnost. S masom predmeta raste carstvo tuđih bicć a kojima je
cš ovjek podjarmljen, i svaki ej novi proizvod nova potencija uzajamna varanja i pljacš kanja
radi novca.
- Potreba za novcem stoga je istinska i jedina potreba sš to je proizvodi ekonomija.
Kvantitet novca postaje njegovo jedino mocć no svojstvo, a prekomjernost i neumjerenost
njegova mjera. Svaki je proizvod mamac kojim se hocć e pribaviti drugog, njegov novac.
Podvaljujem ti time sš to ti pribavljam uzš itak, vrebam na svaku slabost i iskorisš tavam je.
- Nacionalna ekonomija – znanost bogatstva, /I religija odricanja, huzzah!
Odricanja od zš ivota.
- Nacš in na koji ekonomist uspostavlja odnos kapitala i rada:
1) kapital je nagomilani rad 2) određenje kapitala unutar
proizvodnje kao a) djelomicš na reprodukcija kapitala s dobitkom i b) djelomicš no kapital
kao sirovina i c) djelomicš no kao instrument. 3) radnik je kapital 4) nadnica pripada
trosš kovima kapitala 5) rad je reprodukcija radnikova zš ivotnog kapitala 6) rad je
moment djelatnosti kapitalistovog kapitala. 7) ekonomist podmecć e iskonsko
jedinstvo kao jedinstvo kapitalista i radnika, kao rajsko pra-stanje.
- Dioba rada je nacionalnekonomski izraz drusš tvenosti rada unutar otuđenja. Ili,
buducć i da je rad samo izraz cš ovjecš je djelatnosti unutar izvanjsš tenja, zš ivotna ocš itovanja
kao izvansš tenja zš ivota, to i dioba rada nije nisš ta drugo do otuđeno, izvanjsš teno
postavljanje cš ovjecš je djelatnosti kao realne rodne djelatnosti ili kao djelatnosti cš ovjeka
kao rodna bicć a.
- Razlika prirodnih talenata među pojedincima nije toliko uzrok koliko
učinak diobe rada. Bez cš ovjecš je sklonosti trgovanju i razmjenjivanju svatko bi bio
obvezan da sam sebi pribavlja sve sš to mu je potrebno za zš ivot i udobnost. Imali bi isti
dnevni posao. Ne bi dosš lo do one velike razlike zanimanja. Istovremeno, ekonomist –
jednako kao i politika u svojim cš ovjecš jim pravima – reducira sve na cš ovjeka, tj. na
individuum s kojeg skida svaku određenost, kako bi ga fiksirao kao kapitalista ili radnika.
- Dioba rada izraz drusš tvenosti rada unutar otuđenja – buducć i da je rad samo
izraz cš ovjecš ne djelatnosti unutar izvanjsš tenja, to i dioba rada nije nisš ta drugo do
otuđeno, izvanjsš teno postavljanje cš ovjecš je djelatnosti kao realne rodne djelatnosti (kao
djelatnosti cš ovjeka kao rodna bicć a).
- Novac, time sš to posjeduje svojstvo da sve kupuje, time sš to posjeduje svojstvo da
prisvaja sve predmete, stoga je predmet u eminentnu posjedu. Univerzalnost njegova
svojstva jest svemocć njegova bicć a; on se stoga smatra svemocć nim bicć em.
- Novac je svodnik između potrebe i predmeta, između zš ivota i cš ovjecš jeg
sredstva za zš ivot. Na sš to mi posreduje moj zš ivot, to mi također posreduje i opstanak
drugih ljudi za mene. To je za mene drugi cš ovjek.
- Goethe u Faustu: 'Kad platit sš est pastuha mogu, zar nema snagu njihovu tad ja?
Ko da imam dvanaest pari nogu ja jurim pa sam ljudina'. Shakespeare: 'toliko cć e zlata

1
 Decadent Sympozium

ucš init bijelo crnim, ruzš no lijepim' (…) 'taj zš uti rob cć e ih razdvajati visš e neg vjera' (…)
'Prokleta zemljo! Ti zajednicš ka kurvo cš ovjecš anstva, sš to narode zakrvljujesš – ja cć u te
natjerati da pravo lice pokazš esš .'
- Bit novca – sš to posredstvom novca za mene opstoji – sš to novac mozš e kupiti – to
ja jesam, kolika je njegova snaga, tolika je moja. 'Ja sam ruzš an, ali mogu si kupiti najljepsš u
zš enu.' Novac ponisš tava prirodne odnose.

[IZRAZITO ISPITNO VAŽNA POGLAVLJA]

<<<OTUĐENI RAD>>>

- Tri elementa + konacš an rezultat:

1) Odnos radnika spram vlastitog proizvoda rada: kao predmeta koji mu je tuđ
i koji njime vlada. – otuđenje čovjeka od proizvoda
2) Odnos radnika spram vlastite radne djelatnosti: rada spram akta
proizvodnje rada unutar rada – otuđenje čovjeka od proizvođenja
3) Odnos radnika spram radnog života: kao rodne djelatnosti po kojoj je njegov
rod karakteristicš an (samosvjesno djelovanje) – otuđenje čovjeka od svog roda
4) Odnos radnika spram drugog čovjeka – otuđenje čovjeka od čovjeka.

- Radnik pada na status najbjednije robe. Bijeda radnika je u obratnu odnosu

spram mocć i i velicš ine njegove proizvodnje: nuzš an je rezultat konkurencije akumulacija
kapitala u malo ruku i uspostavljanje monopola – gdje nestaje razlika kapitalista i
zemljisš nog rentijera, ratara i manufakturnog radnika, i cijelo se drusš tvo mora raspasti u
dvije klase: vlasnika i radnika lisš enih vlasnisš tva.
- Nacionalna ekonomija polazi od cš injenice privatnog vlasnisš tva bez objasš njenja.
Materijalni procesi privatnog vlasnisš tva formiraju se u zakone bez da pokazuju kako oni
proizlaze iz biti privatnog vlasnisš tva. Dobrih razloga niti nema, doli interesa kapitaliste.
- SČ to visš e robe stvara, radnik je tim jeftinija roba (sš to visš e vrijednosti proizvede, to
manje zarađuje). Rad ne proizvodi samo robe, on proizvodi sebe sama i radnika kao robu
u razmjeru u kojem uopcć e proizvodi robe.
- Proizlazi: predmet sš to ga rad proizvodi – proizvod rada – suprotstavlja se radu
kao tuđe bicć e, kao sila nezavisna od proizvođacš a. Proizvod rada je rad koji se fiksirao,
ucš inio stvarnim u jednom predmetu – opredmećenje (ozbiljenje) rada.
- Ozbiljenje rada = odzbiljenje radnika.
> Sam rad biva predmetom kojeg se radnik mozš e domocć i samo najvecć im
naporom i najneredovitijim prekidima. Prisvajanje predmeta pojavljuje se do te mjere
kao otuđenje da radnik, sš to visš e predmeta proizvodi, to manje mozš e posjedovati i to visš e
dospijeva pod vlast svojega proizvoda, kapitala.
- Gornja konzekvenca leži u određenju da se radnik odnosi spram proizvoda
SVOJEG rada kao spram TUĐEG predmeta.
- SČ to se radnik visš e izradi, to mocć niji biva tuđi, predmetni svijet sš to ga on stvara
naspram sebe, to siromasš niji biva on sam, njegov unutarnji svijet, to manje mu pripada.
Radnik polazš e zš ivotu u predmet, a ono sš to polozš i prestaje mu pripadati. SČ to je predmet
njegova rada, to nije on.
- Izvanjsš tenje radnika u njegovu proizvodu ima znacš enje ne samo da njegov rad
biva predmetom, vanjskom egzistencijom, nego da on izvan njega, nezavisno od njega,
njemu tuđe egzistira i postaje njemu nasuprot samostalna sila, da mu se zš ivot sš to ga je
dao predmetu neprijateljski i strano suprotstavlja.

1
 Decadent Sympozium

- RAZMATRANJE PROCESA opredmećenje – proizvodnja radnika – otuđenje - gubitak:

- (Materijalna) priroda radu pruzš a zš ivotno sredstvo za obradu (osjetna priroda) i
zš ivezš ne namirnice za subzistenciju samog radnika. Radnik si zš ivotna sredstva oduzima
time sš to mu a) osjetni svijet prestaje biti namirnica rada i b) sš to osjetni sivjet prestaje
biti izravna zš ivezš na namirnica za fizicš ku subzistenciju radnika.
- Radnik biva rob svojeg predmeta na način:
1) Dobiva predmet rada – dobivao posao – egzistira kao radnik
2) Dobiva sredstva za izdržavanje – egzistira kao fizički subjekt
- Vrhunac ropstva je sš to se kao fizicš ku subjekt mozš e odrzš ati josš samo kao radnik,
a kao radnik mozš e se odrzš ati samo kao fizicš ki subjekt.
- Otuđenje se ne pokazuje samo u rezultatu, nego i u aktu proizvodnje ako je
proizvod rada izvanjsš tenje, djelatnost proizvodnje tada je proces izvanjsš tenja.
- Izvanjštenje rada:
1) Rad ne pripada radnikovoj biti. Radnik se ne potvrđuje nego nijecš e
time sš to se ne osjecć a dobro nego nesretno, time sš to ne razvija duh i tijelo,
nego mrcvari fizis i ruinira duh.
2) Rad je prisilan. Ne cš ini se radi zadovoljena potrebe, nego radi
zadovoljenja drugih potreba. Njegova se tuđost jasno pokazuje u tome sš to
se rad izbjegava kao kuga cš im ne opstoji fizicš ka ili druga prisila.
3) Rad pripada drugome. Kao sš to u religiji samodjelatnost ljudske
fantazije/mozga/srca nezavisno od individuuma, kao neka tuđa bozš anska
ili vrazš ja djelatnost, tako ni djelatnost radnika nije njegova samodjelatnost.
Ona pripada nekom drugom.
\> CČ ovjek se nalazi slobodnim josš samo u svojim zš ivotinjskim
funkcijama i materijalnim dodacima (nakit, stan…). ZČ ivotinjsko
postaje ljudsko, ljudsko postaje zš ivotinjsko.
- Da je fizicš ki i duhovni zš ivot cš ovjeka povezan s prirodom, nema drugog smisla
nego da je priroda povezana sama sa sobom jer cš ovjek je dio prirode. Time što otuđeni
rad čovjeku 1) otuđuje prirodu 2) otuđuje sama sebe, njegovu vlastitu djelatnu
funkciju/njegovu zš ivotnu djelatnost, on čovjeku otuđuje ROD, on mu rodni zš ivot cš ini
sredstvom individualnog zš ivota. Proizvodni život je rodni život. To je život koji
proizvodi život. U vrsti zš ivotne djelatnosti lezš i cijeli karakter jedne species, njezin rodni
karakter, i slobodna svjesna djelatnost jest rodni karakter cš ovjeka. Sam se zš ivot
pojavljuje samo kao sredstvo za život.
- Svjesna zš ivotna djelatnost razlikuje cš ovjeka od zš ivotinjske zš ivotne djelatnosti.
Vecć time (samo time) je rodno bicć e slobodne djelatnosti. U obradi predmetnog svijeta
osvjedocš uje se cš ovjek tek zbiljski kao rodno bicć e. Otuđeni rad obrće odnos dotle da
čovjek baš zato što je svjesno biće svoju životnu djelatnost, svoju bit, čini samo
sredstvom svoje egzistencije. Time što otuđeni rad čovjeku otima predmet njegove
proizvodnje (-> ovdje opredmecć enje rodnog zš ivota), otima mu rodni život.
- Ako cš ovjek sam sebi stoji nasuprot, tada mu i drugi cš ovjek stoji nasuprot. U
odnosu otuđenog rada svaki cš ovjek promatra drugog prema mjerilu i odnosu u kojem se
on sam nalazi kao radnik.
- Ako rad i proizvod ne pripadaju meni, tada pripadaju nekome drugome. Tuđem
bicć u kojem pripada rad i proizvod rada mozš e biti samo cš ovjek sam. No, ne pripada
radniku, jer on je iz njega iskljucš en i zbog njega nesretan – stoga rad ukljucš uje nekoga
drugoga i nekoga drugoga cš ini sretnim, a to je drugi cš ovjek koji se nad prvim postavlja.
Ono sš to radnik cš ini jest sljedecć e: time sš to sebi otuđuje vlastitu djelatnost, tuđincu

1
 Decadent Sympozium

prisvaja djelatnost koja mu nije vlastita. Taj je tuđinac kapitalista, a privatno je

vlasništvo izravan rezultat izvanjštenja rada.
- Uvođenje nadnice daljnji je postupak izvanjsš tenja. Nadnica je neposredna
posljedica otuđenog rada, a otuđeni je rad neposredan uzrok privatnog vlasnisš tva.
- Oblikuju se tri odnosa:
1) Djelatnost otuđenja u radnika pojavljuje se kao stanje otuđenja u
ne-radnika.
2) Zbiljsko (praktičko) odnošenje radnika u proizvodnji pojavljuje se
kao teoretsko odnošenje proizvoda (duševno stanje) u ne-radnika.
3) Ne-radnik cš ini sve protiv radnika sš to radnik cš ini protiv sebe sama, a li on
ne cš ini nisš ta protiv sebe sama sš to cš ini protiv radnika.

<<<ODNOS PRIVATNA VLASNIŠTVA>>>

- Radnik ima nesrecć u da bude zš iv stoga potrebit kapital, koji svaki tren kada ne
radi gubi svoje kamate i time svoju egzistenciju. Vrijednost radnika kao kapitala
penje se prema potražnji i ponudi, a i fizicš ki je njegov opstanak, njegov zš ivot bivao i
biva svjestan kao ponuda robe, kao svake druge robe.
- Radnička nadnica ima posve isti smisao kao uzdržavanje, odrzš avanje svakoga
drugog proizvodnog instrumenta, poput ulja sš to se upotrebljava za kotacš e da bi ih
odrzš avalo u kretanju. Radnička nadnica pripada nužnim troškovima kapitala i n
smiej prekoračiti potrebu te nužde.
- Prava svrha proizvodnje nije to koliko radnika neki kapital uzdrzš ava, nego
koliko kamata donosi, suma godišnjih ušteda. Kapitalist dobitak stjecš e snizš avanjem
nadnica.
- Nuzš ni razvitak rada jest oslobođena, kao takva za sebe konstituirana industrija i
oslobođeni kapital. Pretvaranjem roba u slobodna radnika – najamnika –
zemljoposjednik se po sebi pretvorio u industrijalca, kapitalista. Postaje zakupac
zemljisš ta, a njih je dvoje u sukobu. Kapitalist u ulozi zakupca nuzš no mora postati
zemljovlasnik. S druge strane, zemljovlasnik ga vidi kao neprijatelja, ali cć e pokleknuti. Iz
zbiljskog tijeka razvitka slijedi nužna pobjeda kapitalista, tj. izgrađenog privatnog
vlasnisš tva nad neizgrađenim, polovicš nim, nad zemljovlasnikom, kao što uopće kretanje
mora pobijediti nepokretnost.
- Zemljisš no vlasnisš tvo, u svojoj razlici od kapitala, jest privatno vlasnisš tvo –
kapital josš opterecć en lokalnim i politicš kim predrasudama, josš nedovrsš en kapital.
- Odnos privatnog vlasnisš tva jest rad, kapital i odnos rada i kapitala. Kretanje sš to
ga rad i kapital imaju prijecć i je:
1) Jedinstvo kapitala i rada: U pocš etku sjedinjeni, pa razdvojeni, ali
međusobno poticš ucć i.
2) Suprotnost kapitala i rada: Radnik vidi kapitalista kao svoj neopstanak i
obratno – svaki pokusš ava drugome oteti suprotnosti.
3) Suprotnost kapitala i rada protiv samih sebe: kapital – nagomilani rad –
rad – kao takav raspada se u sebe i kamate, ovi u kamate i dobitak. Kapitalist pada u
radnicš ku klasu, kao sš to radnik – iznimno – postaje kapitalist //Nije mi ovo narocš ito
razumljivo, ali pretpostavljam da misli da kapitalist postaje radnik kada radi zakup
zemlje, dok ovaj privremeno kao da je kapitalist, iako cć e se zapravo dogoditi obratno//.
Rad kao moment kapitala, nadnica zš rtva kapitala. Radnik sam kapital.
4) Sukob uzajamnih suprotnosti.

1
 Decadent Sympozium

<<<PRIVATNO VLASNIŠTVO I RAD>>>

- Subjektivna bit privatnog vlasnisš tva je rad – privatno vlasnisš tvo kao za sebe
bitkujucć a djelatnost, kao subjekt – je rad. Ekonomiju valja shvacć ati kao proizvodom
zbiljske energije i kretanja privatna vlasnisš tva. Nije to tek neko stanje izvan cš ovjeka, nego
je djelovanje nutrine (odatle ideja da je Adam Smith, koji je ovo shvatio, prozvan
ekonomskim Lutherom, koji je istu stvar napravio s religijom – obrisao izvanjskost i
smjestio je u nutrinu).
- Pod prividom priznanja cš ovjeka nacionalna ekonomija, koje je princip rad,
naprotiv je samo konzekventna provedba poricanja cš ovjeka time sš to čovjek sam visš e ne
stoji u izvanjskoj napetosti spram izvanjske biti privatna vlasnisš tva, nego je on sam
postao ta napeta bit privatna vlasništva.
- Sve je bogatstvo postalo industrijskim bogatstvom, bogatstvom rada, i industrija
je dovrsš eni rad, kao sš to je tvornicš ki sistem izgrađena bit industrije (rada), industrijski
kapital dovrsš eni objektivni lik privatnog vlasnisš tva (od feudalizma-merkantilizma-
agrarnosti naovamo.

<<<PRIVATNO VLASNIŠTVO I KOMUNIZAM>>>

- Rad, subjektivna bit privatna vlasnisš tva kao iskljucš enje vlasnisš tva, i kapital,
objektivni rad kao iskljucš enje rada, jest privatno vlasnisš tvo kao njegov razvijeni odnos
proturjecš ja, zato energicš an odnos koji tjera razrjesš enju.
- Ukidanje samootuđenja ima isti put kao i samootuđenje. Privatno se vlasnisš tvo
razmatra objektivno, ali rad (parcelizirani, neslobodan) ostaje njegova bit. Njegov je
oblik opstanka kapital koji valja ukinuti 'kao takav' (Proudhon).
- Komunizam je pozitivan izraz ukinutog privatnog vlasnisš tva – ponajprije opcć eg.
- Time sš to privatno vlasnisš tvo shvacć a opcć enitim, dobivamo:
1) Komunizam kao poopćenje i dovršenje vlasništva – odnos privatnog
vlasnisš tva ostaje odnos zajednice spram svijeta stvari, odnos radnika protezš e se
na sve ljude.
- Ovaj pokret da se privatnome vlasnisš tvu suprotstavi opcć e privatno
vlasnisš tvo dolazi do rijecš i u zš ivotinjskom obliku da se braku (oblik ekskluzivnog
privatnog vlasnisš tva) suprotstavlja zajednica zš ena, gdje dakle zš ena biva
zajednicš kim i opcć im vlasnisš tvom. Smije se recć i da je misao zajednice zš ena izrazita
tajna toga josš posve sirova i nepromisš ljena komunizma. Kao sš to zš ena iz braka
stupa u opcć u prostituciju, tako cio svijet bogatstva, t. predmetna bicć a cš ovjeka, iz
odnosa ekskluzivna braka s privatnim vlasnikom stupa u odnos univerzalne
prostitucije sa zajednicom. Taj komunizam – buducć i da svagda negira licš nost
cš ovjeka – upravo je samo konzekventan izraz privatna vlasnisš tva, koje je ta
negacija. Koliko je malo to ukidanje privatna vlasnisš tva zbiljsko prisvajanje,
dokazuje upravo apstraktna negacija cijela svijeta naobrazbe i civilizacije,
povratak neprirodnoj jednostavnosti siromasš na i potreba lisš ena cš ovjeka, koji nije
premasš io privatno vlasnisš tvo, nego do njega josš nije ni dospio.
- Zajednica je samo zajednica rada i jednakost plaće što je isplaćuje
zajednički kapital, zajednica kao opći kapitalist.
- Prvo pozitivno ukidanje privatna vlasnisš tva – sirovi komunizam – je
pojavni oblik podlosti privatna vlasnisš tva koje hocć e da se postavi kao pozitivna
zajednica.

1
 Decadent Sympozium

2) Komunizam kao ukidanje države/politike – ideja privatnog

vlasnisš tva opstaje, otuđenje opstaje. Svjestan je sebe kao reintegracije ili povratka
cš ovjeka u sebe, ali josš nije shvatio pozitivnu bit privatnog vlasnisš tva i nije razumio
ljudsku prirodu potrebe. Shvacć a pojam, ali ne i bit.
3) Komunizam kao pozitivno ukidanje privatna vlasništva – kao
cš ovjecš jeg samootuđenja, stoga kao zbiljsko prisvajanje cš ovjecš je biti po cš ovjeku i za
cš ovjeka. Komunizam = naturalizam = humanizam i on to zna.
- Cijelo je kretanje povijesti, kako zbiljski akt postanka komunizma – akt
rađanja njegova empirijskog opstanka – tako iza njegovu misaonu svijest
pojmljeno i znano kretanje njegova bivanja.
- Cijeli revolucionarni pokret ne nalazi svoju ni empirijsku ni teorijsku
bazu u kretanju privatna vlasnisš tva (ekonomije). To materijalno, neposredno
cć utilno privatno vlasnisš tvo materijalan je osjetan izraz otuđena cš ovjecš jeg zš ivota.
Religija, pravo, moral, obitelj, znanost, umjetnost, samo su posebni nacš ini
proizvodnje i spadaju pod njezin opcć i zakon. Pozitivno ukidanje privatna
vlasništva kao prisvajanje čovječjeg života stoga je pozitivno ukidanje
svakog otuđenja, dakle povratak čovjeka iz religije, obitelji, države itd. u
svoj ljudski, tj. društveni opstanak.
- Društveni je karakter – opći karakter cijela kretanja – kao sš to samo
drusš tvo proizvodi cš ovjeka kao cš ovjeka, tako je u drusš tvo proizvedeno cš ovjekom.
Ljudska bit prirode opstoji tek za drusš tvena cš ovjeka. Tek ovdje njegov prirodni
opstanak postaje ljudskim opstankom, jer sš to god uopcć e da radim, radim
drusš tveno jer sam cš ovjek.
- Moja opća svijest samo je teoretski oblik toga čega je živi oblik
realna zajednica, drusš tveno bicć e, dok je danas opća svijest apstrakcija od
zbiljskog života, i kao takva neprijateljski mu se suprotstavlja.
- Individualni i rodni zš ivot cš ovjeka nisu razlicš iti, koliko je god – i to nuzš no –
nacš in opstanka individualna zš ivota jedan visš e poseban ili visš e opcć enit nacš in rodna
zš ivota, ili sš to je rodan zš ivot visš e poseban ili opcć enit individualan zš ivot. Čovjek –
koliko je god poseban individuum, i upravo njegova ga posebnost čini
individuumom i zbiljskim individualnim bićem zajednice.
- Mišljene i bitak jesu različiti, ali su u isti mah jedinstveni.
4) Pozitivno ukidanje privatnog vlasništva nije stvar posjedovanja,
nego totaliteta
-Privatno nas je vlasnisš tvo napravilo tako glupima i jednostranima da je
neki predmet naš tek onda kada ga imamo, dakle predmet za nas egzistira kao
kapital ili kada je od nas neposredno posjedovan, jeden, pijen, na nasš em tijelu
nosš en, od nas nastanjen, itd. – upotrijebljen. Premda privatno vlasnisš tvo sva ova
neposredna ozbiljena samog posjeda opet shvacć a samo kao zš ivotna sredstva, i
zš ivot kojemu ona sluzš e kao sredstva jest zš ivot privatna vlasnisš tva, rad i
kapitaliziranje. Stoga je na mjesto svih fizicš kih i duhovnih osjetila stupilo
jednostavno otuđenje svih tih osjetila, osjetilo imanja. To je nasš e 'apsolutno
siromasš tvo'. Ukidanje privatna vlasnisš tva stoga je potpuna emancipacija svih
ljudskih osjetila i svojstava, ali ona je ta emancipacija time sš to su ta osjetila i
svojstva postala ljudska.
-O ZNANOSTI: Industrija je zbiljski povijesni odnos prirode i stoga
prirodne znanosti spram čovjeka; ako se stoga ona shvati kao egzoteričko
otkriće ljudskih bitnih snaga, onda se mozš e razumjeti također ljudska bit prirode
ili prirodna bit cš ovjeka. Stoga cć e prirodna znanost izgubiti svoj apstraktno

1
 Decadent Sympozium

materijalni ili radije idealisticš ki smjer i postati baza ljudske znanosti, kao sš to je
vecć sada – premda u otuđenom obliku – postala bazom zbiljskog ljudskog zš ivota.
Jedna baza za život, a druga za znanost, to je unaprijed laž. Priroda sš to biva u
ljudskoj povijesti – aktu nastajanja ljudskog drusš tva – jest zbiljska priroda
cš ovjeka, stoga je priroda sš to biva pomocć u industrije, premda u otuđenom obliku,
istinska antropolosš ka priroda. Osjetnost mora biti baza svekolike znanosti. Cijela
je povijest, povijest pripreme i povijest razvitka toga da cš ovjek postane
predmetom osjetne svijesti i da potreba cš ovjeka kao cš ovjeka postane potrebom.
Sama je povijest zbiljski dio prirodne povijesti, bivanja prirode cš ovjekom.
5) Neko biće važi sebi kao samostalno kada svoj opstanak zahvaljuje
samome sebi.
- CČ ovjek koji zš ivi od milosti drugoga smatra se zavisnim bicć em. No ja
potpuno zš ivim od milosti nekog drugoga ako mu dugujem ne samo odrzš avanje
svojega zš ivota, nego ako je on osim toga stvorio moj zš ivot, ako je on izvor mojega
zš ivota i moj zš ivot nuzš no ma temelj izvan sebe ako nije moje vlastito djelo.
Stvaranje je stoga predodzš ba sš to se veoma tesš ko mozš e potisnuti iz pucš ke svijesti.
Njoj je nepojmljiv bitak prirode i cš ovjeka pomocć u sama sebe jer protuslovi svim
ocš itostima prakticš nog zš ivota.
- Time sš to za socijalisticš kog cš ovjeka cijela takozvana svjetska povijest nije
nisš ta drugo do proizvodnja cš ovjeka pomocć u ljudskog rada, bivanje prirode za
cš ovjeka, on ima zoran, neodoljiv dokaz o svojemu rođenju pomocć u sebe sama, o
svojemu procesu nastajanja. Socijalizam ne potrebu posredstva poput ateizma, da
bi se ozbiljio: on pocš inje od teoretski i prakticš no osjetne svijesti cš ovjeka i prirode
kao bicć a. Socijalizam je pozitivna, ne visš e ukidanjem religije posredovana
samosvijest cš ovjeka, kao sš to je zbiljski zš ivot pozitivna, ne visš e ukidanjem privatna
vlasnisš tva, komunizmom, posredovana zbiljnost cš ovjeka. Komunizam je nuzš an
oblik i energicš an princip najblizš e buducć nosti, ali komunizam nije kao takav cilj
ljudskog razvitka – oblik ljudskog drusš tva.