Jahja FEHRATOVIĆ

JAHJA FEHRATOVIĆ • BOSANSKI JEZIK U SANDŽAKU

PREGLEDNI NAUČNI RAD

BOSANSKI JEZIK U SANDŽAKU

Sažetak:
Rad se bavi dijahronijskim i sinhronijskim presjekom položaja
bosanskoga jezika u sjevernom i južnom Sandžaku, odnosno
državama Republici Srbiji i Crnoj Gori, kao i obrazovanjem
na bosanskome jeziku u sredinama gdje Bošnjaci, shodno po-
stotku stanovništva, imaju zakonsku osnovicu za školovanje na
maternjem jeziku. U radu je prvi put ponuđena klasifikacija
sandžačkih govora prema tipovima, opisana je istočna (san-
džačka) varijanta bosanskoga jezika dat pregled statusa stan-
dardnoga bosanskoga jezika u Sandžaku – od vremena njegove
zvanične i obavezne upotrebe u osmanskome periodu, preko
pokušaja negiranja u dvadesetom vijeku do procesa jezičke de-
asimilacije s kraja XX i početka XXI vijeka i začetaka savre-
mene bosnistike. Opisan je i trenutni sociolingvistički položaj
bosanskoga jezika u Sandžaku u odnosu na srpski i crnogorski
jezik te položaj bosanskoga jezika u sandžačkoj dijaspori. Na
kraju su predložena rješenja za određene konkretne izazove u
cilju očuvanja i učvršćivanja bosanskoga jezika na matičnome
i izvanmatičnom prostoru sandžačkih Bošnjaka.
Ključne riječi: bosanski jezik, Sandžak, Bošnjaci, istočna vari-
janta bosanskoga jezika, sandžački dijalekt, sandžački govori,
tipovi sandžačkih govora, dijahronijska lingvistika.

521
 Sandžački Bošnjaci žive na prostoru historijske Bosne, koji je da-
DRUGI SIMPOZIJ O BOSANSKOM JEZIKU | ISTRAŽIVANJE, NORMIRANJE I UČENJE BOSANSKOG JEZIKA – DOSADAŠNJI REZULTATI, POTREBE I PERSPEKTIVE

nas ispresijecan Srbijom, Crnom Gorom, Bosnom i Hercegovinom

i Kosovom. Usljed svoje geografske specifičnosti, velikih historij-
skih mijena i prirodnih i vještačkih utjecaja raznih kultura i ci-
vilizacija, Bošnjaci Sandžaka razvili su neke specifičnosti koje se
prelamaju i preko njihovog maternjega bosanskog jezika, slijedom
čega je nastao poseban dijalekt ili, kako novije teorije tvrde, vari-
janta (istočna) bosanskoga jezika.1 Odlike tog specifikuma mogu
se pratiti na svim jezičkim razinama, od dijalektoloških karakteri-
stika, gramatičkih oblika, leksičkih i semantičkih markera, preko
razgovornog jezika i funkcionalnih stilova do samih normativnih
supstandardnih odlika koje se, pod utjecajem jezičkih standarda
naroda u okruženju, prije ostalih srpskog i crnogorskog jezika, bla-
go diferenciraju od ustaljene norme u matici Bosni i Hercegovini.

Sandžački govori bosanskoga jezika u užem i

širem smislu
Danas se sandžački govori bosanskog jezika mogu posmatrati u
užem i širem smislu. U užem smislu, to je prostor historijskoga
Novopazarskoga sandžaka s gradovima i općinama Novi Pazar,
Sjenica, Tutin, Nova Varoš, Prijepolje i Priboj, u Srbiji (sjeverni
Sandžak), i Rožaje, Berane, Petnjica, Plav, Gusinje, Bijelo Polje
i Pljevlja, u Crnoj Gori (južni Sandžak). Povijesno, ovaj prostor
obuhvaća pogranične enklave i dijalekatske izoglose prema Srbiji
– geografski prostor Hrvatske i drugih naseljenih mjesta između
Raške, Leposavića i Zvečana; Kosovu – Bošnjačka mahala i ne-
koliko ruralnih cjelina u Mitrovici, nehomogenizirani izvorni go-
vornici u urbanome dijelu Peći te koncentrirani u Vitomirici, Do-
bruši, Pećkoj Banji i okolnim mjestima;2 Crnoj Gori – bošnjačke

1
Teoriju o dvovarijantnosti bosanskoga jezika iznio je prvi put akademik Jahić (2010).
Prema toj teoriji, bosanski jezik imao bi dvije varijante: zapadnu ili bosansku i istočnu,
odnosno sandžačku.
2
Iz ovog opisa izuzimamo govornike bosanskoga jezika prizrenske regije i tromeđe Koso-
va, Makedonije i Albanije jer njihovi govori ne pripadaju sandžačkome dijalektu, mada
522 su Torbeši i Gorani najznačajnija skupina govornika bosanskoga jezika na Kosovu.
enklave u Kolašinu, Nikšiću, Podgorici, Tuzima i Herceg Novom,

JAHJA FEHRATOVIĆ • BOSANSKI JEZIK U SANDŽAKU

kao i mrkonjički govori Bara i Ulcinja; Bosni i Hercegovini – po-
granična zona između Priboja i Rudog.3
U širem smislu, sandžački dijalekt bosanskoga jezika obuhvaća
iseljeničke enklave sandžačkih Bošnjaka, koje se mogu posmatrati
dvojako – unutar matičnog prostora (Bosna i Hercegovina), gdje
se u većoj ili manjoj mjeri utapaju u cjelinu bosanskoga jezika, i
izvanmatičnoga prostora, gdje možemo govoriti o nekoliko po-
sebnih tipova, ovisno o tome da li su migracije u okviru geograf-
skog prostora koji obuhvaća srednjojužnoslavenski dijasistem4 ili
nekog drugog bližeg ili daljeg jezika.
Prvi tip ovih govora obuhvaća govornike koji su u manjoj ili ve-
ćoj koncentraciji raspoređeni u administrativnim, ekonomskim
i kulturnim centrima nekadašnjega srpskohrvatskoga jezičkog
prostora, odnosno današnjih država Srbije, Crne Gore i Hrvat-
ske (ukoliko izuzmemo BiH i Sandžak). To su, poredani prema
broju govornika, Beograd, Podgorica, Novi Sad, Zagreb, Dubrov-
nik, Rijeka itd. S obzirom na raštrkanost i sveukupne okolnosti
dominacije standardnih jezika ovih centara, govornici koji pripa-
daju ovom tipu uglavnom su se prilagodili jezičkome standardu
srpskoga, crnogorskoga i hrvatskoga jezika, dok jezičke crte san-
džačkih govora i bosanskoga jezika u nukleusu čuvaju u okrilju
porodičnoga ambijenta i rodbinskih veza s maticom ili, naročito
generacije rođene u ovim centrima, nikako ne čuvaju.

3
Jedno vrijeme osmanske vladavine, Novopazarskom sandžaku pripadali su i gradovi
Goražde, Foča, Višegrad, Čajniče i drugi dijelovi istočne Bosne. Međutim, taj period
nije potrajao dovoljno dugo da bi se karakteristike sandžačkoga dijalekta mogle usta-
liti u njima i izgraditi specifične izoglose na osnovu kojih bismo iste mogli tretirati
sandžačkim govorima. Najznačajnija zajednička karakteristika sandžačkih i istočno-
bosanskih govora jeste promjena imena muškoga roda koja završavaju na o/a prema
promjeni imena muškoga roda na -a: N Mujo, G Muja, D Muju..., za razliku od pro-
mjene istih imena prema gramatičkome ženskome rodu u ostalim govorima bosansko-
ga jezika na -e: N Mujo, G Muje, D Muji.
4
Termin srednjojužnoslavenski dijasistem u lingvističku znanost uveo je Dalibor Bro-
zović (2001: 25–32) da bi označio skupinu genetsko-lingvistički srodnih (međusobno
razumljivih) narječja i dijalekata koji obuhvaćaju prostor srednjojužnoslavenskih je-
zika (bosanskog, hrvatskog, srpskog i crnogorskog), odnosno štokavsko, kajkavsko,
čakavsko i torlačko narječje i sve njima pripadajuće dijalekte. 523
 Drugi tip podrazumijeva izvorne pripadnike sandžačkih govora u
DRUGI SIMPOZIJ O BOSANSKOM JEZIKU | ISTRAŽIVANJE, NORMIRANJE I UČENJE BOSANSKOG JEZIKA – DOSADAŠNJI REZULTATI, POTREBE I PERSPEKTIVE

preostalim državama nastalim nakon raspada Jugoslavije, govore

sandžačkih Bošnjaka u Makedoniji i Sloveniji. Bošnjaci Sandžaka
intenzivnije su prisutni u Makedoniji od 1912. godine, iako ima
mišljenja da su Bošnjaci kao narod autohtoni na prostoru Make-
donije još od polovine XV vijeka.5 Skoncentrirani su u Starome
Gradu i nekoliko drugih skopskih naselja (Batinci, Ljubin i dr.) te
Orizarima, Velesu i Lužanima kod Prilepa. Značajnije prisustvo
sandžačkih Bošnjaka u Sloveniji vidljivo je u Ljubljani i Maribo-
ru.6 Slobodna je pretpostavka da nosioca sandžačkih govora bo-
sanskoga jezika u Sloveniji ima između tri i pet hiljada.
Treći tip čine govornici starije dijaspore koja je nastajala u kontinui-
tetu od odlaska Osmanlija iz Sandžaka 1912. godine pa do sedamde-
setih godina XX vijeka. Ovaj tip uglavnom obuhvaća baštinike san-
džačke varijante bosanskoga jezika u Republici Turskoj, kojih ima,
prema nezvaničnim podacima, više od milion,7 s najvećom koncen-
tracijom u Istanbulu (Bajrampaša, Pendik, Kučukoy), Bursi, Adapa-
zaru, Izmiru, Krklareliju, Ankari, Adani, Izmitu, Afyonu i drugim
mjestima (up. više Bandžović 1991; Bandžović 2006; Kačapor 2014).
Pored Republike Turske, sandžačke Bošnjake i njihove govore susre-
ćemo i u drugim zemljama koje su nekada pripadale Osmanskome
carstvu i gdje su se oni na svom muhadžirskome putu trajno zau-
stavili. Najznačajnija takva država jeste Albanija, gdje danas postoji
nekoliko oblasti koje naseljavaju Bošnjaci koji i dalje govore bosan-
skim jezikom. Koncentracija sandžačkih Bošnjaka najznačajnija je u
oblasti i gradu Fir. Karakteristika ovog tipa sandžačkih govora jeste
očuvanje autentične leksike i općenito jezičkoga izraza starijega pe-
rioda bosanskoga jezika, sa svim dijalekatskim i lokalnim obilježji-
ma koje su govornici i njihovi potomci donijeli iz zavičaja.

5
Ovu teoriju zastupa prof. dr. Džemil Bektović, argumentirajući je turbetom posljednje
bosanske princeze Katarine / Emine u Skoplju, te autohtonost Bošnjaka Torbeša na
ovom području. Detaljnije vidjeti: Ramčilović (2014).
6
Detaljnije vidjeti na sajtu Kulturnog udruženja “Sandžak” u Sloveniji: http://www.
glas-sandzaka.si/
7
Broj se odnosi samo na Bošnjake iz Sandžaka, njime nije obuhvaćen ukupan broj Boš-
524 njaka u Turskoj.
Četvrti tip obuhvaća baštinike sandžačkih govora razuđene, usli-

JAHJA FEHRATOVIĆ • BOSANSKI JEZIK U SANDŽAKU

jed ekonomskih i, docnije, ratnih nepogoda, od osamdesetih go-
dina XX vijeka do današnjeg trenutka širom Zapadne Evrope,
Amerike i Australije. Iako je riječ o relativno mlađoj iseljeničkoj
zajednici, postojanje druge i treće generacije sandžačkih iseljeni-
ka te konstantno uvećanje njihove brojnosti ide u prilog činjenici
razvoja posebnog tipa govora čije su osnovne karakteristike lokal-
ni dijalekt izmiješan s općim i posebnim oblicima jezika zemlje
domaćina. Najznačajnije koncentracije takvih govornika jesu u
Njemačkoj (München, Frankfurt, Hamburg, Leipzig, Hannover,
Dortmund, Stuttgart i dr.),8 Austriji (Vienna, Graz i dr.),9 Švicar-
skoj (Zurich, Lucerne, Geneva),10 Luksemburgu (up. Softić 2011),
Holandiji (Amsterdam i dr.),11 Belgiji (Liège, Antwerpen,
Bruxelles), Francuskoj (Paris, Strasbourg i dr.),12 Švedskoj (Malmö,
Gothenburg, Stockholm, Landskrone i dr.), Danskoj (Copenha-
gen, Fredericia i dr.),13 Norveškoj, te manjem omjeru u Velikoj
Britaniji, Irskoj i Finskoj. Veoma značajan broj pripadnika san-
džačkih govora četvrtog tipa živi u Sjedinjenim Američkim Drža-
vama, naročito New Yorku, New Jerseyu, Chicagu i Los Angelesu
(up. više Agić 2006). U manjem omjeru baštinici ovog tipa govo-
ra prisutni su u Kanadi i Australiji. Pretpostavka je da govorni-
ka ovog tipa sandžačkoga dijalekta bosanskoga jezika ima preko
300.000.

8
U okviru projektnih istraživanja autor je obišao predstavnike sandžačkih govora u
navedenim gradovima.
9
U okviru projektnih istraživanja autor je obišao predstavnike sandžačkih govora u
navedenim gradovima.
10
U okviru projektnih istraživanja autor je obišao predstavnike sandžačkih govora u
navedenim gradovima.
11
U okviru projektnih istraživanja autor je obišao predstavnike sandžačkih govora u
navedenim gradovima.
12
U okviru projektnih istraživanja autor je obišao predstavnike sandžačkih govora u
navedenim gradovima.
13
U okviru projektnih istraživanja autor je obišao predstavnike sandžačkih govora u
navedenim gradovima. 525
 Sandžačka varijanta bosanskoga jezika
DRUGI SIMPOZIJ O BOSANSKOM JEZIKU | ISTRAŽIVANJE, NORMIRANJE I UČENJE BOSANSKOG JEZIKA – DOSADAŠNJI REZULTATI, POTREBE I PERSPEKTIVE

Sandžački govori u XX vijeku doživljavali su istu sudbinu kao svi

govori bosanskoga jezika čiji su dio – negaciju, degradaciju, asi-
milaciju i pokušaj zatiranja. Njihovo ponovno vraćanje u naučni
diskurs u uskoj je vezi s definiranjem i utemeljenjem savremene
bosnistike s početka devedesetih godina XX vijeka i traje do ovoga
trenutka, s obzirom na još uvijek nedovoljnu posvećenost ovom
problemu šire naučne i društvene zajednice i konstantne poku-
šaje njegova negiranja, naročito od strane srpskih nacionalistički
usmjerenih lingvista. Iako su se tokom druge polovice XX vijeka
ovim govorima bavili Danilo Barjakatervić, Asim Peco te djeli-
mično Pavle Ivić i drugi, oni su isključivo ustrajavali na dijalek-
tološkim opisima sandžačkih govora kao dijela srpskohrvatskoga
ili kasnije srpskoga jezika.14 Sandžački govori kao dio bosanskog
jezika prvi put tretiraju se u Gramatici bosanskoga jezika autorā
Jahića, Halilovića i Palića (2000: 38), gdje su u uvodnome dijelu
predstavljeni kao zaseban, peti dijalekt bosanskoga jezika u koje
je Jahić dao sažet opis ovog dijalekta, karakterizirajući ga neprene-
senom staroštokavskom akcentuacijom sa sačuvanim predakcenat-
skim dužinama, starijim oblicima deklinacije, miješanim ijekav-
sko-ekavskim refleksom jata, živom upotrebom aorista i imperfekta
i infinitiva bez krajnjeg i, te dijeleći ga na pet poddijalekata: sjevero-
istočni (novopazarski), gornjopolimski (plavsko-gusinjski), srednjo-
polimski (bjelopoljsko-rožajski), donjopolimski (prijepoljsko-plje-
valjski) i mrkovićki (barski).Isti autor docnije produbljuje teorijske
postavke i već na simpoziju Historijski i kulturološki procesi u San-
džaku / Staroj Raškoj u Prijepolju 2010. godine u referatu “Jezički
identitet Bošnjaka u Sandžaku”15 ponavlja i detaljnije obrazlaže
tezu o dvovarijantnosti bosanskoga jezika, napisanu 1999. godine
u Trilogiji o bosanskome jeziku, prema kojoj bi bosanski jezik imao
zapadnu ili bosansku varijantu i istočnu ili sandžačku varijantu.

14
Djelimični izuzetak jeste dr. Asim Peco, koji ove govore definira kao zetsko-sandžačke.
15
Nažalost, zbornik radova s ovog Simpozija još uvijek nije štampan. S obzirom na to
da je autor ovog teksta jedan od organizatora Simpozija, imao je priliku od akademika
526 Jahića dobiti ovaj rad na uvid i naučnu upotrebu.
Istočnoj varijanti, pored sandžačkih govora, pripadali bi i govori

JAHJA FEHRATOVIĆ • BOSANSKI JEZIK U SANDŽAKU

istočne Bosne, odnosno istočnobosanski dijalekt. Jahić zapaža da
su sva dosadašnja istraživanja sandžačkih govora jednostrana, po-
vršna i netačna, bazirana na cvijićevskoj romantičarskoj etnološ-
koj školi te da su zanemarivala dijahronijski razvoj ovih govora,
naročito njihovu srednjovjekovnu onomastičnu supstratnu osno-
vicu i leksičku jezgru u osmanskome periodu, odnosno predvuk-
ovsko-ilirske jezičke reforme, koristeći se zamjenom teza centra
i periferije. Prema Jahiću (2010), istočna ili sandžačka varijanta
bosanskoga jezika još uvijek nije dovoljno istražena, naročito ne
njeni odnosi sa susjednim srpskim, crnogorskim i albanskim go-
vorima, ali potvrdu njenoga kontituiranoga postojanja nalazimo
u neprikosnovenoj leksici sandžačkih pisaca i općenito sandžač-
kobošnjačkoj književnosti kroz sve periode i oblike postojanja od
srednjovjekovlja do postmodernizma.
Potvrdu ove Jahićeve teze zaista nalazimo kod sandžačkobošnjač-
kih autora. Dovoljno je navesti nekolicinu starijih alhamijado
književnika koji u svojim djelima apostrofiraju pripadnost boš-
njačkoj naciji i decidno imenuju vlastiti jezik bosanskim, kakvi
su, recimo, hafiz Salih Gašević, koji u Predgovoru Mevluda kaže:
Kad se nađoh u Kolašinu kajmekamu
Znahu da sam puno nasih i kelam
Moliše me kolašinski prviši,
nama mevlud daj bosanski napiši.16
Arif Brkanić Sarajlija, alim i alhamijado pjesnik skraja XIX i po-
četka XX vijeka, odrednicu imenovanja maternjeg jezika ugradit
će u naslove djela: Terdžuman mevludski na jezik bosanski i Din-
ski nasihati na bosanskome jeziku (up. Fehratović 2014), dok će
njegov nešto mlađi savremenik Nazif-ef. Šušević u Kasidi o smrti,
nastaloj u periodu međuraća, u stihovima prologa, kazati da mu je
intencija napisati kasidu na bosanskome kao lektiru Bošnjacima
(up. Fehratović 2014):

16
Gašević, Salih: Mevlud, priredio Džemaludin Čaušević, Sarajevo, 1354. god. po H. 527
 Pa zamolih Boga da mi pomogne
DRUGI SIMPOZIJ O BOSANSKOM JEZIKU | ISTRAŽIVANJE, NORMIRANJE I UČENJE BOSANSKOG JEZIKA – DOSADAŠNJI REZULTATI, POTREBE I PERSPEKTIVE

Da ostavim ja hediju, ja od mene.

Da napišem ja risalu bosanski
Što je može svaki Bošnjak učiti.
Arif Braknić Sarajlija i Nazif-ef. Šušević bili su muderisi u novo-
pazarskim medresama, ruždiji i drugim obrazovnim institucija-
ma gdje se, pored orijentalnih jezika, izučavao i bosanski jezik,
što otvara mogućnost da su njihovi moralno-didaktički spjevo-
vi imali namjenu lektire, naročito ukoliko imamo u vidu da su u
to vrijeme i drugi alhamijado tekstovi bili jako popularni, kako
kod uleme, softi, polaznika ruždija i sibjan-mekteba tako i puka
u kome se i danas može naići na pojedince koji znaju izrecitirati
stihove ovih i mnogih drugih bošnjačkih alhamijado autora.17 Na
taj zaključak dodatno nas upućuju podaci koji su se nedavno po-
javili a tiču se prijevoda bosanskih salnama s osmanskoga jezika
u kojima je pedantno bilježen i broj polaznika nastave na bosan-
skome jeziku u ruždijama. Kako piše Edina Solak, u salnamama
za 1867. godinu u pojedinim sandžačkim gradovima nastavu u
ruždijama na bosanskome jeziku pohađalo je u 1207 učenika, i
to Nikšiću 161, Sjenici 120, Novome Pazaru 760, Mitrovici 113,
Trgovištu (Rožajama) 53;18 dok je u cijelome Bosanskome vilajetu
najmanje 37.205 polaznika ruždija imalo nastavu na bosanskome
jeziku (Solak 2014: 66). Iz ovog broja izuzete su medrese, njih 11
na teritoriji Sandžaka, koliko ih bilježi Evlija Čelebi (1967: 264) –
pet u Novome Pazaru, tri u Prijepolju, dvije u Pljevljima i jedna
u Bijelome Polju, te sibjan-mektebi i druge specijalizirane škole
(Darul-Hadis, Darul-Kur’an, Darul-Mualimat, Ibtidaije i dr.) u
kojima se također izučavao bosanski jezik kao nastavni predmet i
cjelokupna nastava izvodila na bosanskome jeziku. Broj polaznika
tih škola višestruko je veći od onih koji su pohađali ruždije.

17
U Sandžaku su naročito bili popularni Mula Sulejman Tabaković, Ibrahim Biočak,
Abdulvehab Žepčevi Ilhamija, Jusuf-beg Čengić, Šerif Šačić i drugi.
18
1867. godine Nikšić i Mitrovica su također bili u sastavu Novopazarskoga sandžaka i
528 Bosanskoga vilajeta.
Takav vid obrazovanja u Sandžaku se, kao dio obavezne naobraz-

JAHJA FEHRATOVIĆ • BOSANSKI JEZIK U SANDŽAKU

be, zadržao do 1912. godine, dok će se u periodu od 1912. do 1945.
godine sačuvati samo kroz medrese i sibjan-mektebe.

1912–1990. Vrijeme jezičke negacije i asimilacije

Svjetovne škole u periodu međuraća izvode nastavu na srpsko-
me jeziku, što izaziva dva važna procesa u jezičkome raslojavanju
u Sandžaku. Prvi se odnosi na početke jezičke asimilacije, koja
kreće od obrazovnih centara i administrativnih službi, odakle se
većim ili manjim intenzitetom, usljed više generacija učenika koje
su prošle kroz takav sistem obrazovanja, širi i među drugim sloje-
vima društva, promovirajući srpski jezik, ekavski izgovor jata i ći-
rilicu kao kultivirane vrijednosti, odlike jezika inteligencije i elite.
Čak su i neki autori perioda međuraća svoje uratke objavljivali na
ekavici, poput Ilijasa Dobardžića (1930), ili pojedinih pripadnika
velikomedresantske generacije koji svoje prve pjesničke nemire
također objavljuju na ekavici, kakve su recimo pjesme Ćamila Si-
jarića iz tog perioda.19 Posljedica toga bila je da se većina naroda
distancira od te vrste “jezičkog elitizma” i intenzivira dijalekatski
govor kao identitetsku vrijednost i branu asimilacijskim procesi-
ma koji su, uz sve ostale vidove pritisaka na Bošnjake i muslima-
ne, bili slojevito razgranati od strane centralnih vlasti.
Komunističko doba (1945–1990) obilježeno je produbljenjem ak-
cija razgradnje bošnjačko-muslimanskoga identiteta i svih njego-
vih posebnosti. Maternji jezik sandžačkih Bošnjaka, bosanski jezik,
biva, kao i na cijelome teritoriju Jugoslavije pravno-formalno ne-
postojeći, institucionalno se isključivo govori o srpskohrvatskome
jeziku i njegovim dijalektima. Tako će, već pedesetih godina XX
vijeka, Danilo Barjaktarević, dugogodišnji profesor dijalektologi-
je na Univerzitetu u Prištini, ponuditi opis sandžačkih dijalekata

19
Nekoliko ranih pjesama Ćamila Sijarića objavljeno je na ekavici. Te pjesme štampane
su u biltenu učenika Velike medrese u Skoplju Južna vila, časopisima Nova žena (pje-
sma Breze 1938), Gajret (pjesme Grane 1940. i Uz tkanje 1941), Pregled (pjesma Ruke
1941), Mlada kultura (časopis studenata Beogradskog univerziteta), Gajret kalendar
(pjesme Grane 1939. i Na njivi 1941). 529
 u studiji, koja je ujedno bila i njegova doktorska teza, Novopazar-
DRUGI SIMPOZIJ O BOSANSKOM JEZIKU | ISTRAŽIVANJE, NORMIRANJE I UČENJE BOSANSKOG JEZIKA – DOSADAŠNJI REZULTATI, POTREBE I PERSPEKTIVE

sko-sjenički govori (Barjaktarević 1956), u kojoj je dao klasifikaci-

ju sandžačkih dijalekata i opis njihovih karakteristika kao dijela
srpskohrvatske dijalekatske cjeline, naglašavajući prevagu srpsko-
ga jezika kao osnovice ovih govora, s obzirom na to da je većina
primjera u studiji zabilježena od informatora sandžačkih Srba i
Crnogoraca, dok se bošnjački element spominje tek u slučajevima
kada se, usljed općepoznatoga stanja na terenu, nije mogao izbje-
ći. Nešto kasnije, u općem pogledu na dijalekte srpskohrvatskoga
jezika, precizniji opis i definiciju sandžačkih govora dat će Asim
Peco, posmatrajući iste kao zetsko-sjenički dijalekt srpskohrvat-
skoga jezika (Peco 1978).
U obrazovnom sistemu ustrajava se isključivo na srpskome stan-
dardnom jeziku, njegovim karakteristikama i posebnostima, dok
se maternji jezik Bošnjaka, sada već isključivo u kolokvijalnoj i
upotrebi unutar uskih porodičnih krugova, smatra nazadnim
ostatkom prošlog vremena, retrogradnim naslijeđem i primitiviz-
mom protiv koga se prosvjetni radnici moraju boriti svim silama.
Presudnu ulogu u formiranju boraca za istrebljenje “retrogradnih
elelmenata” u Sandžaku imala je Učiteljska škola koja je posebnim
ukazom Narodne vlade Socijalističke republike Srbije formirana
1946. godine u Novome Pazaru s ciljem, kako je stajalo u pro-
glasu, dobijanja učitelja iz “naše sredine” koji će kao pravi sinovi
svog roda “predanije prionuti prosvećivanju zaostalih masa”. U
naredne tri decenije (1946–1974) ova škola proizvodit će učitelj-
ski i nastavnički kadar koji će biti raspoređen u svim sandžačkim
urbanim i ruralnim naseljenim mjestima i, jer su najčešće uz pro-
fesionalno učiteljsko zanimanje imali i političko-partijsku funk-
ciju, utjecati na to da se generacije sandžačkih Bošnjaka otuđuju
od dviju temeljnih vrijednosti svog identiteta: bosanskoga jezika
i prakticiranja vjere (učitelji su vodili bespoštednu borbu protiv
mekteba i islamske vjeronauke).
O tome koliki je značaj dat ovoj školi i općenito njezinu djelovanju
među sandžačkim Bošnjacima najbolje svjedoči Rezolucija Prvog
sabora prosvetnih radnika Sandžaka održanog 29–30. 4. 1954. go-
530 dine, na kojem je prisustvovalo preko četiri stotine prosvjetnih
radnika iz Sandžaka i više najznačajnijih državnih i partijskih

JAHJA FEHRATOVIĆ • BOSANSKI JEZIK U SANDŽAKU

dužnosnika, u kojoj se između ostaloga konstantira: “Učiteljska
škola u Novom Pazaru dala je Sandžaku priličan broj kadrova koji
su pokazali vidne rezultate, kako u školi tako i u prosvećivanju
naroda ovog kraja uopšte. Oni su se, zajedno sa drugovima koji su
došli iz drugih krajeva, uspešno uhvatili u koštac sa zaostalošću
ovoga nekad zabačenog i zapuštenog kraja” i izdaje nova direktiva
prosvjetarima: “Nema uspeha u radu ako prosvetni radnik nije ne
samo dobar stručnjak u užem smislu, već i ujedno pravilno ori-
jentisan. Zato u svim našim kolektivima treba pojačati borbu za
pravilno ideološko uzdizanje. Jer ako prosvetni radnik igde treba
da bude stvarni prvoborac u svemu što je nazadno i što koči naš
napredak, to treba da bude u ovom kraju.”20
Uzimajući sve ovo u obzir, postaje jasan raskorak između onoga
što se naziva standardnim jezikom, i što je u tom periodu bilo
načelno srpskohrvatski, a suštinski srpski jezik, i većine govora
sandžačkih Bošnjaka, koji su uporno čuvali dijalekatske posebno-
sti kao skoro jedine preživjele elemente svoga identiteta, stvarajući
prema tom zvaničnome standardnom jeziku i obrazovnom siste-
mu koji im se nametao negativnu konotaciju.21
Ključnu ulogu u očuvanju nukelusa bosanskoga jezika u Sandža-
ku, pored unutarnjeg poriva naroda, odigrali su sandžački pisci,
naročito oni vezani za sarajevski i podgorički krug, koji su u svo-
jim djelima očuvali izvornu sandžačku leksiku i na taj način uveli
je u cjelovitu bazu srpskohrvatske leksike. Nemjerljiv je dopri-
nos u tom pogledu prve i druge generacije sandžačkobošnjačkih
pisaca, preživjelih svršenika Velike Medrese u Skoplju – Ćami-
la Sijarića, Hamdije Šahinapašića, Muhameda Abdagića, Junusa
Međedovića, Mustafe Memića, Jakuba Memića, Muriza Idrizovi-
ća, Vehbije Hodžića, Sulejmana Mašovića, Kasima Hadžića i dru-
gih – te prve poslijeratne generacije, uglavnom svršenika novo-
pazarske Učiteljske škole – Alije Džogovića, Jašara Redžepagića,

20
List Bratstvo, br. 151, Novi Pazar 15. 5. 1954, str. 1–2.
21
Zbog toga se u nekim slojevima društva znalo skoro poslovično kazati: “Djeca nam
se kroz školu povlašiše”. 531
 Huseina Bašića, Meha Ćorovića, Zaima Azemovića, Marufa Feta-
DRUGI SIMPOZIJ O BOSANSKOM JEZIKU | ISTRAŽIVANJE, NORMIRANJE I UČENJE BOSANSKOG JEZIKA – DOSADAŠNJI REZULTATI, POTREBE I PERSPEKTIVE

hovića, Omera Turkovića – mada se već tada javljaju i oni auto-

ri koji će, usljed osjećaja pripadnosti beogradskome kulturnome
krugu, svoja djela pisati na ekavici i srpskome jeziku – poput Mu-
hameda Mula Musića, Ismeta Rebronje i, većim dijelom opusa,
Ibrahima Hadžića. Potonje dvije generacije sandžačkobošnjačkih
književnika, tzv. generacija dezorijentacije formirana pod utje-
cajem jugoslavenskih književnih centara i tzv. generacije trome-
đe, koja je u najvećem stasavala oko pljevaljske Međurepubličke
zajednice kulture, dosljedno će pratiti ovu polarizaciju, sa znat-
no izraženijim procentom onih koji će svoja djela objavljivati na
ijekavskoj varijanti srpskohrvatskoga jezika u kojoj su komotnije
mogli iskazati posebnosti sandžačke dijalekatske baze i općenito
svoga maternjega bosanskoga jezika.22 Zahvaljujući tome, otvorila
se i mogućnost posebnih znanstvenih osvrta na jezik sandžačkih
pisaca, naročito onih čija su djela u jugoslavenskim i širim okviri-
ma bivala prepoznata te su samim time pripadali recentnoj jugo-
slavenskoj književnosti. Tako će 1989. godine na Filološkome fa-
kultetu u Beogradu Hasnija Muratagić-Tuna odbraniti doktorsku
tezu Jezik i stil Ćamila Sijarića.23 Muratagić-Tuna (1991) bavit će
se jezikom i nekolicine drugih sandžačkih pisaca, poput Zuvdije
Hodžića ili pak Murata Baltića.

Nacionalno i jezičko osvješćenje devedesetih godina

Raspadom Jugoslavije i agresijom na Bosnu i Hercegovinu, San-
džak se našao u novom okruženju koje će donijeti niz promje-
na, kako na jezičkom planu tako i na svim ostalim poljima druš-
tvenoga djelovanja koja su se ticala egzistencijalnoga opstanka

22 Prisutan je i fenomen pisaca koji su do devedesetih godina isključivo pisali na ekav-

skoj varijanti i standardnome srpskome jeziku, a od tog perioda prelaze na stan-
dardni bosanski jezik, nakon silnih sociolingvističkih procesa koji su uslijedili kao
posljedica društvenih događanja na prostoru nekadašnje Jugoslavije, pa čak i ponov-
ljena izdanja svojih prijašnjih knjiga prilagođavaju istom, poput Šabana Šarenkapića,
Sinana Gudževića i dr.
23
Dvije godine kasnije ova autorica objavila je ovu studiju o jeziku Ćamila Sijarića u
532 Novom Pazaru (1993).
naroda. Proces nacionalnoga otrežnjenja, započet u nekoliko

JAHJA FEHRATOVIĆ • BOSANSKI JEZIK U SANDŽAKU

predratnih godina u Bosni i Hercegovini odakle se prelijevao na
Sandžak, imao je znatan utjecaj i na jezičku politiku sandžačkih
Bošnjaka, naročito su u tom pogledu važnu ulogu imale knjige
Senahida Halilovića i Dževada Jahića.
Obnavljanjem nekada ugašenih i uspostavom novih obrazovnih,
kulturnih i medijskih institucija, bosanski jezik tih ratnih deve-
desetih godina iznova se vraća u institucionalni, mada često od
države nepriznati ili polupriznati, život Sandžaka. Obnovom rada
Medrese Gazi Isa-beg 1991–1992. godine, umjesto srpskog ili srp-
skohrvatskog jezika uveden je predmet bosanski jezik kao mater-
nji, što je faktički značilo da je Novopazarska medresa kao po-
sljednja obrazovna institucija u Sandžaku koja je izvodila nastavu
na bosanskome jeziku, prinudno ugašena 1945. godine, ujedno
i prva institucija koja je poslije ere komunizma vratila bosanski
jezik u sandžački obrazovni sistem. Pored Medrese, bosanski je-
zik njegovali su BZK “Preporod”, Matica Muslimanska (Bošnjač-
ka), Udruženje pisaca Sandžaka, Nacionalna revija za politiku i
kulturu “Sandžak”, Muslimansko (Bošnjačko) Nacionalno vijeće
Sandžaka, Mešihat Islamske zajednice Sandžaka (kasnije Islamska
zajednica u Srbiji), Časopis Glas Islama, Sandžačke novine i drugi
sudionici javnoga života. Sve ove subjekte do pada Miloševićevo-
ga režima i političkih promjena 2000. godine država je uglavnom
negirala, osporavala, ignorirala, a u pojedinim slučajevima i za-
branjivala, tako da se i sam bosanski jezik nalazio u opsadnome
stanju, još uvijek na razini osjećaja maternjeg jezika Bošnjaka, nji-
hovog očitovanja u verbalnoj komunikaciji, djelima pisaca i unu-
tar samoosnovanih institucija.

Pozicija bosanskoga jezika u Srbiji i Crnoj Gori

nakon 2006. godine
Godine 2006. dolazi do razdvajanja državne zajednice Srbije i Crne
Gore, usljed čega teritorija Sandžaka biva administrativno-pravno
razdvojena na sjeverni dio koji ostaje u sastavu Srbije i južni koji
pripada Crnoj Gori. Dvije novonastale države različito gledaju 533
 na etnički sastav stanovništva, što se najbolje očituje u njihovim
DRUGI SIMPOZIJ O BOSANSKOM JEZIKU | ISTRAŽIVANJE, NORMIRANJE I UČENJE BOSANSKOG JEZIKA – DOSADAŠNJI REZULTATI, POTREBE I PERSPEKTIVE

ustavima usvojenim netom po razdruživanju. Srbijanski ustav24

Republiku Srbiju definira kao državu srpskoga naroda i svih gra-
đana koji u njoj žive,25 dok se u Crnogorskome ustavu26 Crna Gora
definira kao građanska, demokratska, ekološka i država socijalne
pravde svih građana koji posjeduju crnogorsko državljanstvo.27
Dakle, Ustavom Srbije, Bošnjaci su izgubili status naroda i svedeni
su na kategoriju nacionalne manjine, dok su u Crnoj Gori njihova
kolektivna i individualna prava, među kojima i pravo na službenu
upotrebu i obrazovanje na maternjem jeziku, bar prema slovu za-
kona, jednaka kao i prava ostalih naroda, prije ostalih Crnogoraca
i Srba. Međutim, u implementaciji zakonskih odredaba i jedna i
druga država pokušavale su naći načine da onemoguće, uspore
i opstruiraju Bošnjake u procesu institucionalizacije izučavanja i
upotrebe njihovoga maternjega bosanskog jezika.
Nakon prvotnog apriornog odbijanja srbijanskih vlasti da uopće
razmatraju činjenicu priznavanja prava većine nesrpskih naroda a
samim time i njihovoga maternjeg jezika, usljed pritisaka među-
narodnih faktora, državni organi Republike Srbije počinju institu-
cionalno i sistemski implementirati ustavne i zakonske obaveze u
pogledu osiguravanja prava manjinskih naroda i etničkih zajedni-
ca među kojima posebno mjesto zauzima pravo na službenu upo-
trebu jezika i pisma i obrazovanje na maternjem jeziku nacional-
nih zajednica u sredinama u kojima te zajednice čine minimalni
postotak stanovništva predviđen zakonom, a koji iznosi 15% od

24
Ustav Republike Srbije, član 1; Ustav Republike Srbije usvojen je 8. 11. 2006. godine, a
objavljen je u Službenom glasniku Republike Srbije, br. 98/2006.
25
“Republika Srbija je država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive, zasnovana
na vladavini prava i socijalnoj pravdi, načelima građanske demokratije, ljudskim i
manjinskim pravima i slobodama i pripadnosti evropskim principima i vrednostima.”
– Ustav Republike Srbije, član 1.
26
Ustav Crne Gore, član 1 i 2. Ustav Crne Gore usvojen je 22. 10. 2007. godine. Službe-
ni list Crne Gore, broj 1.
27
“Crna Gora je suverena i nezavisna država, republikanskog oblika vladavine. Crna
Gora je građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na
vladavini prava. Nosilac suverenosti je građanin koji ima crnogorsko državljanstvo.”
534 – Ustav Crne Gore, član 1 i 2.
ukupnoga broja stanovnika.28 Kada su u pitanju ostale nacional-

JAHJA FEHRATOVIĆ • BOSANSKI JEZIK U SANDŽAKU

ne zajednice, taj proces išao je bez većih poteškoća. Međutim, u
slučaju Bošnjaka i njihovoga prava na službenu upotrebu bosan-
skoga jezika i pisma i obrazovanja na bosanskome jeziku, vršena
je direktna opstrukcija od svih struktura srpske naučne, osobito
lingvističke, elite i političkih i državnih struktura svih nivoa, od
osporavanja postojanja bosanskoga jezika do pokušaja preimeno-
vanja istoga u “bošnjački”, uvođenja eksperimentalne i fakultativ-
ne nastave, da bi se na koncu došlo do davanja izbora roditelji-
ma i đacima između nastave na bosanskome ili srpskome jeziku
u općinama Novi Pazar, Sjenica i Tutin, ali bez te mogućnosti u
Prijepolju, Priboju i Novoj Varoši.
U Crnoj Gori 2011. godine, na osnovu Sporazuma o jeziku izme-
đu vlasti i opozicije, usvojena je izmjena Zakona o obrazovanju
na osnovu koje je nastavni predmet u školama nazvan crnogorski,
srpski, bosanski i hrvatski jezik i književnost,29 ali je ta odluka od
strane Ustavnoga suda Crne Gore proglašena neustavnom 2013.
godine, tako da se danas u školama izučava crnogorski jezik i knji-
ževnost, dok od ostalih naroda jedino Albanci imaju nastavu na
maternjem jeziku.30

28
“Pripadnici nacionalnih manjina mogu slobodno upotrebljavati svoj jezik i pismo,
privatno i javno. Na teritoriji jedinice lokalne samouprave gde tradicionalno žive pri-
padnici nacionalnih manjina, njihov jezik i pismo može biti u ravnopravnoj službenoj
upotrebi. Jedinica lokalne samouprave će obavezno uvesti u ravnopravnu službenu
upotrebu jezik i pismo nacionalne manjine ukoliko procenat pripadnika te nacio-
nalne manjine u ukupnom broju stanovnika na njenoj teritoriji dostiže 15% prema
rezultatima poslednjeg popisa stanovništva.” – Zakon o zaštiti prava i sloboda nacio-
nalnih manjina Republike Srbije, član 10 Pravo na upotrebu maternjeg jezika i član 11
Službena upotreba jezika i pisma.
29
Od osamostaljenja Crne Gore vođena je borba o načinu izvedbe nastave i jeziku na
kojem će se ta nastava izvoditi. Drugog septembra 2011. godine Skupština Crne Gore
usvojila je prijedlog izmjena Zakona o obrazovanju, prema kojima je predviđeno da
se nastava izvodi na crnogorskom i srpskom jeziku, kao jeziku u službenoj upotrebi,
te na jezicima nacionalnih manjina: bosanskom, albanskom i hrvatskom jeziku, kao
jezicima u službenoj upotrebi. Detaljnije: Zakon o izmjeni Opšteg zakona o obrazo-
vanju i vaspitanju, Službeni list Crne Gore, broj 45/2011.
30
Detaljnije: www.ustavnisudcg.co.me/slike/ustavnisud/Bilten/.../1%20ZAKONI.doc 535
 Službena upotreba bosanskoga jezika i pisma također je, iako za-
DRUGI SIMPOZIJ O BOSANSKOM JEZIKU | ISTRAŽIVANJE, NORMIRANJE I UČENJE BOSANSKOG JEZIKA – DOSADAŠNJI REZULTATI, POTREBE I PERSPEKTIVE

garantirana Ustavom i zakonima, i u Srbiji i Crnoj Gori na veo-

ma poražavajućem nivou. Zvanično je bosanski jezik priznat kao
službeni u općinama s bošnjačkom većinom, ali na državnome
nivou, naročito u sudstvu, tužilaštvu, parlamentima i drugim jav-
nim ustanovama, svakodnevno se nailazi na osporavanja, pokuša-
je obesmišljavanja i minimaliziranja prava Bošnjaka koji istrajava-
ju u zahtjevima ostvarivanja ovog prava. Najilustrativniji je slučaj
srbijanskih sudova koji do 2015. godine nisu imali nijednog sud-
skog tumača i prevodioca za bosanski jezik, usljed čega su mnogi
procesi u višegodišnjoj blokadi i statusu nerješivih. S druge strane,
nijedan javni emiter ne prikazuje program na bosanskome jeziku,
iako Bošnjaci kao i pripadnici svih ostalih naroda i etničkih zajed-
nica u državama Srbiji i Crnoj Gori, Ustavom i zakonima imaju
pravo na medijsko predstavljanje na maternjem jeziku.

Bosnistika u Sandžaku
Ključni problem unutar bošnjačkoga naroda u pogledu ostva-
rivanja prava na službenu upotrebu bosanskoga jezika i pisma i
obrazovanja na bosanskome jeziku na početku ovog procesa bilo
je pitanje adekvatnoga kadra koji će realizirati te projekte, s ob-
zirom na to da Sandžak tada nije imao visokoškolskih ustanova,
a da se većina prosvjetnih radnika školovala na univerzitetima u
Srbiji (Beograd, Novi Sad, Niš, Kragujevac), na Kosovu (Priština,
Prizren), u Crnoj Gori (Nikšić) te u najmanjoj mjeri u Bosni i
Hercegovini (Sarajevo).
Godine 2002. osniva se Internacionalni univerzitet u Novome Pa-
zaru na kojem se, u okviru Fakulteta humanističkih nauka (danas
Departman filoloških nauka) оtvara, uz Srpski jezik i književnost,
i smjer Bosanski jezik i bošnjačka književnost na kojem se sistem-
ski, usklađeno s nastavnim planovima i programima sličnih odsje-
ka u Bosni i Hercegovini, izučavaju temeljne lingvističke i literar-
ne discipline bosnistike i osposobljava kadar koji će u osnovnim
i srednjim školama izvoditi nastavu na bosanskome jeziku. Ovim
536 smjerom i katedrama za bosanski jezik i bošnjačku književnost,
čije su osnivanje i profiliranje poduprli najznačajniji bošnjački

JAHJA FEHRATOVIĆ • BOSANSKI JEZIK U SANDŽAKU

lingvisti i književni historičari i teoretičari, udareni su temelji bo-
snistike u Sandžaku, Republici Srbiji, i ujedno predstavljaju prvi
iskorak ove vrste izvan matične države Bosne i Hercegovine. Time
su se ostvarile pretpostavke ne samo za osposobljavanje kadrova
za obrazovne institucije, već i razvijanje bosnistike kao nauke s
posebnim akcentom na jezičke i književne posebnosti sandžačkih
Bošnjaka kao specifičnog dijela ukupnoga bošnjačkoga korpusa.
Naročito tome pogoduje i činjenica da u istom trenutku dolazi do
objavljivanja važnih knjiga iz oblasti nauke o jeziku i književnosti
onih pregalaca koji su se godinama unazad samostalno, u okviru
osobnih interesiranja, bavili različitim aspektima ovih disciplina
iz sandžačke perspektive. U pogledu onomastike i dijalektolo-
gije najveći doprinos dao je akademik Alija Džogović studijama
Atlas dijalekatskih izoglosa u Sandžaku (2012) i Onomastika plav-
sko-gusinjske dijalekatske oblasti (2009); leksikografije Ibrahim
Hadžić diferencijalnim Rožajskim rječnikom (2003), Džavid Be-
gović i Šefka Begović-Ličina regionalnim Sandžačkim rječnikom
(2011), Abdulah Mušović Sandžačkim frazeološkim rječnikom, te
Ferko Šantić rječnikom karakteristične sandžačke leksike Riječ je
spomenik (2014); isti autor će objaviti i veoma opsežnu studiju iz
dijahronijske bosnistike s posebnim akcentom na prostor Sandža-
ka Ime je znak (2014). Osim posebnih publikacija, nemali je broj
naučnih rasprava, članaka, stručnih i preglednih radova iz oblasti
bosnističkih studija autora starijih i mlađih generacija koji zavre-
đuju posebnu pažnju i popunjavaju one dijelove koji su neophod-
ni za cjelovito sagledavanje osnova bosanskoga jezika u Sandžaku
na koju će se, sasvim izvjesno, naslanjati individualna i projektna
istraživanja stasavajućih sandžačkih bosnista potkrijepljena knji-
ževnohistorijskim studijama i sintetiziranjima sandžačkobošnjač-
ke književnosti gdje je također načinjen priličan broj pomaka. U
prvom redu mislimo na kapitalno četveroknjižje akademika Hu-
seina Bašića, kojim se kanonizira usmena književnost sandžačkih
Bošnjaka – antologije usmene lirike, epike, proze i hrestomatija
odabranih književno-kritičkih tekstova o usmenoj književnosti
Bošnjaka Sandžaka – (2002), antologijske izbore Marufa Fetahovića
537
 (1991), Alije Džogovića (2002), Almira Zalihića (2001. i 2006) te
DRUGI SIMPOZIJ O BOSANSKOM JEZIKU | ISTRAŽIVANJE, NORMIRANJE I UČENJE BOSANSKOG JEZIKA – DOSADAŠNJI REZULTATI, POTREBE I PERSPEKTIVE

projekti Književnohistorijske i poetičke osobenosti sandžačko-

bošnjačke književnosti i Enciklopedije sandžačkobošnjačke književ-
nosti Jahje Fehratovića (2014).

Bosanski jezik u Sandžaku između standarda

srpskog i crnogorskog jezika
Bosanski jezik u Sandžaku danas se nalazi u zoni utjecaja srpsko-
ga i crnogorskoga jezika čiji standardi neupitno djeluju na pojedi-
ne segmente jezika sandžačkih Bošnjaka.
U sjevernome Sandžaku srpski jezik je u obrazovnim, javnim i
drugim državnim ustanovama dominantan, što će donekle ima-
ti za posljedicu i određene deformacije unutar dijalekatske baze
govornika bosanskoga jezika. Proces jezičke deasimilacije i vra-
ćanja svijesti o značaju bosanskoga jezika za očuvanje nacional-
noga identiteta Bošnjaka Sandžaka došao je u pretfinalnu fazu
uvođenjem bosanskoga jezika, prvo kao fakultativnoga predmeta,
a zatim cjelokupnoga osnovnoškolskoga i srednjoškolskoga ob-
razovanja na bosanskome jeziku u školama gdje se većina đaka
odluči za taj vid izvedbe nastave. Međutim, on još uvijek kvali-
tativno nije dovršen, naročito u dijelu izrade nastavnih planova i
programa, udžbenika i literature, čemu su uzrok, s jedne strane,
neizvršavanje obaveza državnih organa zaduženih za realizaciju
tih projekata i, s druge strane, nedovoljna upućenost, nestručnost
i neodgovornost onih koji su preuzeli da u ime Bošnjaka dovrše
taj delikatni posao. Tako su se u pojedinim udžbenicima potkrale
nedopustive greške,31 što je dovelo do situacije da roditelji i đaci, s
obzirom na to da se za obrazovanje na maternjem jeziku odluču-
je svaka generacija učenika pojedinačno, u manjoj mjeri izaberu

31
Poput toga da je u udžbeniku Historija za šesti razred osnovne škole autora Đorđa Bu-
bala i Branke Bečanović najstariji dokument bosanske pismenosti i državnosti Povelja
Kulina bana napisana srpskim jezikom i naslikan lik poslanika Muhammeda, a. s.,
što je odoborila stručna komisija Bošnjačkoga Nacionalnoga vijeća. Ostali propusti,
metodičke, književnohistoirjske, gramatičke i druge prirode – predmet su posebnoga
538 istraživanja te ih nećemo detaljno navoditi ovdje.
školovanje na bosanskome jeziku. Međutim, sve jača opća svijest

JAHJA FEHRATOVIĆ • BOSANSKI JEZIK U SANDŽAKU

o vlastitome maternjem jeziku i potrebi cjelovitoga rješavanja nje-
govoga statusa kod svih generacija Bošnjaka Sandžaka pojačava
i težnju za alternativnim oblicima učenja, u čemu su od važnosti
lokalni i regionalni mediji kao i stručna i opća literatura na bo-
sanskome jeziku, što na koncu dovodi do razlučivanja nekoliko
tipova sandžačkih govornika bosanskoga jezika:
Prvi tip čine generacije starijih koji se skoro isključivo koriste
sandžačkim dijalektom bosanskoga jezika bez pokušaja da svoj
govor prilagode standardnome bosanskome ili srpskome jeziku.
Drugi tip jeste srednja generacija koja je doskora u zvaničnoj ko-
munikaciji isključivo govorila standardnim srpskim jezikom, a
sada, usljed navedenih procesa, pokušava usvojiti standardni izri-
čaj bosanskoga jezika, što dovodi do svojevrsne hibridnosti nje-
nog govora.
Treći tip čine pripadnici bošnjačke inteligencije, učenika i stu-
denata kod kojih preovladava aktuelni normativni standard bo-
sanskoga jezika s minimalnim prisustvom obilježja sandžačkoga
dijalekta i standardnoga srpskoga jezika.
Prema izloženome, tendencija je da u skorijoj budućnosti veći-
na Bošnjaka srbijanskoga dijela Sandžaka u najvećoj mjeri usvoji
normu standardnoga bosanskoga jezika s određenim dijalekat-
skim karakteristikama.
U ostatku Srbije, enklave bosanskoga jezika skoro su na iščeznuću
i mogu se prepoznati tek u sporadičnim slučajevima i isključivo
kod svjesnijih pojedinaca.
U južnome Sandžaku, odnosno onome koji se danas nalazi u Cr-
noj Gori, govornici bosanskoga jezika susreću se s drugačijim
izazovima, s obzirom na jezičku politiku i lingvističke prilike u
toj državi. Standardni crnogorski jezik još se uvijek nalazi u fazi
definiranja, standardiziranja i izgradnje, što je dodatno usporeno
osporavanjem postojanja tog jezika od strane srpskih lingvista,
kako iz Crne Gore, tako i iz Srbije, što bismo mogli okarakteri-
zirati nacionalnom jezičkom politikom. Da bi nadomjestile taj
539
 nedostatak i napravile prevagu u odnosu na srpski jezik, državne
DRUGI SIMPOZIJ O BOSANSKOM JEZIKU | ISTRAŽIVANJE, NORMIRANJE I UČENJE BOSANSKOG JEZIKA – DOSADAŠNJI REZULTATI, POTREBE I PERSPEKTIVE

institucije koje stoje iza projekta crnogorskoga jezika pokušavaju

u ovaj lingvistički sistem integrirati posebnosti drugih autohto-
nih naroda na ovome prostoru. Po prirodi stvari, Bošnjaci su, s
obzirom na leksičku bazu, kulturno naslijeđe i književna i jezička
dostignuća, najpodesniji za taj proces te će se u najnovije vrijeme
njihovi pisci intenzivno ugrađivati u crnogorski književni kanon,
školsku lektiru i sve druge oblike izgradnje kulturnoga i jezičkoga
identiteta, a njihova djela prilagođavati crnogorskome pravopisu,
kao što je slučaj s nekolicinom autora čija su djela u čitankama već
s bosanskoga prevedena na crnogorski.
Dugoročno, naročito iz razloga što Bošnjaci u Crnoj Gori nemaju
mogućnost obrazovanja na maternjem jeziku, ovaj projekt može
dovesti do ozbiljnijih jezičkih asimilacija u korist crnogorskoga
a nauštrb bosanskoga jezika. U krajnjoj liniji, to će zavisiti od
svijesti inteligencije i političkih predstavnika Bošnjaka koji su u
poziciji da ovaj projekt modeliraju na način koji će bosanskome
jeziku osigurati ravnopravnost u odnosu s crnogorskim i jezicima
drugih naroda u ovoj državi.

Perspektive bosanskoga jezika u Sandžaku i

sandžačkoj dijaspori
Bosanski jezik u Sandžaku, kao matičnome prostoru Bošnjaka
izloženome utjecajima i poljima lingvističkih turbulencija srp-
skoga i crnogorskoga jezika u dijahronome i sinhronome pre-
sjeku političkih, sociolingvističkih i drugih datosti, nalazi se u
procesu obnove, definiranja i uspostave standarda koji će osigu-
rati ne samo očuvanje sandžačkoga dijalekta ili istočne varijante
bosanskoga jezika već i sve intenzivnijeg usaglašavanja s nor-
mom i kulturom standardnoga bosanskoga jezika. Intenzitet tog
procesa zavisi od više faktora koji su lingvističkoga i izvanlingvi-
stičkoga tipa. U smislu lingvističkih faktora, potrebno je uložiti
više napora u profiliranje postojećih i uspostavu novih naučnih,
obrazovnih, stručnih i zavodnih institucija sa zadacima dijahro-
540 nog i sinhronog proučavanja jezičkih slojeva bosanskoga jezika
u Sandžaku i definiranja strateških ciljeva daljeg oblikovanja tog

JAHJA FEHRATOVIĆ • BOSANSKI JEZIK U SANDŽAKU

jezičkoga izraza.
Izvanlingvistički faktori odnose se na sve sudionike javnoga ži-
vota koji moraju uložiti dodatni napor u podizanje opće svijesti o
važnosti maternjega jezika i njegovoga prisustva na svim nivoima
društvenoga utjecaja.
Ova dva ključna procesa moraju se osnažiti prisnijim vezama s
institucijama iz matične države Bosne i Hercegovine s kojima tre-
baju usaglašavati tendencije razvoja bosanskoga jezika i utvrđivati
strategiju njegovoga trajnog utemeljenja u obrazovnim instituci-
jama država Srbije i Crne Gore.
Dodatan izazov sandžačkih lingvista, institucija i važnih pojedi-
naca jeste temeljit i predan strategijski rad na očuvanju mater-
njega jezika u dijaspori, gdje postoji realna opasnost, s obzirom
na integraciju druge i treće generacije iseljenika u društva država
primalaca, od potpunoga iščeznuća bosanskoga jezika i bošnjač-
koga nacionalnoga identiteta. Stoga je neophodno u narednome
periodu educirati prije svega starije generacije iseljenika kako bi
iste izvršile utjecaj na studentsku i đačku populaciju da očuvaju
vlastiti maternji jezik.
Bošnjaci Sandžaka u iseljeništvu djelimično su organizirani pre-
ko džemata i zavičajnih klubova u kojima se obavljaju osnovne
vjerske dužnosti i organiziraju druženja. Neophodno je, u koor-
dinaciji s dopunskim školama bosanskoga jezika pri konzularnim
odjeljenjima Bosne i Hercegovine, oformiti i omasoviti dopunsku
nastavu i kurseve iz bosanskoga jezika i drugih predmeta od važ-
nosti za očuvanje nacionalnog identiteta. Kao posljedica takvih
napora, moralo bi se temeljitije poraditi i na organiziranju ljetnih
škola i kampova u Bosni i Hercegovini i Sandžaku za polaznike
dopunskih škola bosanskoga jezika u iseljeništvu preko kojih bi
isti ojačali osjećaj pripadnosti bošnjačkome nacionalnome korpu-
su i samim time važnost bosanskoga jezika za vlastiti identitet.

541
 BOSNIAN LANGUAGE IN SANDŽAK
DRUGI SIMPOZIJ O BOSANSKOM JEZIKU | ISTRAŽIVANJE, NORMIRANJE I UČENJE BOSANSKOG JEZIKA – DOSADAŠNJI REZULTATI, POTREBE I PERSPEKTIVE

ABSTRACT

The paper treats diachronic and synchronous cross section of

the position of the Bosnian language in Northern and Southern
Sandžak, that is, the states of Serbia and Montenegro, as well the
education in Bosnian language in the areas where Bosniaks, ac-
cording to the percentage of population, have lawful right for edu-
cation on their mother tongue. The paper, for the first time, offers
classification of Sandžak’s dialects according to the types, eastern
(Sandžak’s) variant of Bosnian language is described, a preview of
the status of the standardized Bosnian language in Sandžak from
the time of its official and mandatory usage in Ottoman period
is given, along its attempt of negation in the XX century till the
process of linguistic dissimilation from the end of the XX and the
beginning of the XXI century, and the commencement of con-
temporary Bosnistic linguistics. Contemporary sociolinguistic
position of Bosnian language in Sandžak in ratio to the Serbian
and Montenegrin language is described, adjacent to the position
of the Bosniak language in Sandžak’s diaspora. In the conclusion
some of the solutions are offered for concrete challenges with the
aim to preserve and reinforce Bosnian language in the native and
the non-native area of the Sandžak’s Bosniaks.
Keywords: Bosnian language, Sandžak, Bosniaks, eastern variant
of the Bosnian language, a dialect of Sandzak, Sandžak’s speechs,
types of Sandžak’s speechs, diachronic linguistics.

542
IZVORI I LITERATURA

JAHJA FEHRATOVIĆ • BOSANSKI JEZIK U SANDŽAKU

Agić, Senad (2006): Sto godina Bošnjaka u Americi, Bosnian Ame-
rican Cultural Association
Barjaktarević, Danilo (1956): “Novopazarsko-sjenički govor”, u:
Srpski dijalektološki zbornik, br. XVI, Beograd
Bandžović, Safet (1991): Iseljavanje Muslimana iz Sandžaka, Bibli-
oteka Ključanin, Sarajevo
Bandžović, Safet (2006): Iseljavanje Bošnjaka u Tursku, Institut za
istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Sa-
rajevo
Brozović, Dalibor (2001): “Lingvistički nazivi na srednjojužnosla-
venskom području”, u: Jezik i demokratizacija (zbornik radova),
Institut za jezik, Sarajevo, str. 25–32.
Bašić, Husein (2002–2003): Antologija usmene lirike Bošnjaka iz
Crne Gore i Srbije, Almanah, Podgorica
Bašić, Husein (2002–2003): Antologija usmene epike Bošnjaka iz
Crne Gore i Srbije, Almanah, Podgorica
Bašić, Husein (2002–2003): Antologija usmene proze Bošnjaka iz
Crne Gore i Srbije, Almanah, Podgorica 2002–2003.
Bašić, Husein: Hrestomatija o usmenoj književnosti Bošnjaka iz
Crne Gore i Srbije, Almanah, Podgorica
Begović, Džavid; Ličina, Šefka (2012): Sandžački rječnik, autorsko
izdanje, Sarajevo
Čelebi, Evlija (1967): Putopis – odlomci o jugoslovenskim zemlja-
ma, Svjetlost, Sarajevo
Dobardžić, Ilijas (1930): Pesme niz dolove, Sarajevo
Džogović, Alija (2009): Onomastika plavsko-gusinjske dijalekatske
oblasti, Almanah, Podgorica
Džogović, Alija (2012): Atlas dijalekatskih izoglosa u Sandžaku,
Centar za bošnjačke studije, Tutin
543
 Džogović, Alija (2002): Bijeli behar, Antologija pjesama bošnjačkih
DRUGI SIMPOZIJ O BOSANSKOM JEZIKU | ISTRAŽIVANJE, NORMIRANJE I UČENJE BOSANSKOG JEZIKA – DOSADAŠNJI REZULTATI, POTREBE I PERSPEKTIVE

pisaca Kosova i Sandžaka, Prizren

Fehratović, Jahja (2014): Enciklopedija sandžačkobošnjačke knji-
ževnosti, tom 1 i 2, El-Kelimeh/SBK, Novi Pazar
Fetahović, Maruf (1995): Slavujeva gora, Hrestomatija savremene
sandžačke književnosti, Udruženje pisaca Sandžaka, Novi Pazar
Hadžić, Ibrahim (2003): Rožajski rječnik (građa za diferencijalni
rječnik narodnog govora rožajskog kraja), Kulturni centar Rožaje,
Rožaje
Halilović, Senahid (1991): Bosanski jezik, Biblioteka Ključanin,
Sarajevo
Jahić, Dževad (1991): Jezik bosanskih Muslimana, Biblioteka Klju-
čanin, Sarajevo
Jahić, Dževad; Halilović, Senahid; Palić, Ismail (2000): Gramatika
bosanskoga jezika, Zenica
Jahić, Dževad (1999): Trilogija o bosanskom jeziku, knj. II, Sara-
jevo
Jahić, Dževad (2010–2011): Rječnik bosanskog jezika I–VI, Sara-
jevo
Jahić, Dževad (2010): “O jezičkom identitetu sandžačkih Boš-
njaka”, Naučni skup: Historijski i kulturološki procesi u Sandžaku
/ Staroj Raškoj, (neobjavljeni referat), decembar 2010, Prijepolje
Kačapor, Sait (2014): Bošnjaci – Odani građani Turske, Sarajevo –
Istanbul
Muratagić-Tuna, Hasnija (1993): Jezik i stil Ćamila Sijarića, Da-
mad, Novi Pazar
Muratagić-Tuna, Hasnija (1991): Ljepota kazivanja, Cetinje
Mušović, Abdulah (2016): Sandžački frazeološki rječnik, Narodna
biblioteka “Dositej Obradović”, Novi Pazar
Peco, Asim (1978): Pregled srpskohrvatskih dijalekata, Naučna
544
knjiga, Beograd
Ramčilović, Zejćir (2014): Bošnjacite vo Makedonija vo tekot na

JAHJA FEHRATOVIĆ • BOSANSKI JEZIK U SANDŽAKU

XX vek so poseben akcent na kulturata svetata, Bošnjačka kulturna
zajednica, Skoplje
Softić, Faiz (2011): Bošnjaci u Luksemburgu, Almanah, Podgorica
Solak, Edina (2014): Rasprave o jeziku u Bosni i Hercegovini od
1850. do 1914. godine, Institut za jezik, Sarajevo
Šantić, Ferko (2014): Riječ je spomenik, Štamparija Fojnica, Foj-
nica
Šantić, Ferko (2014): Ime je znak, Bošnjaci.net, Fojnica
Zalihić, Almir (2001): Antologija savremene poezije Bošnjaka iz
Sandžaka, Bosanska riječ, Tuzla
Zalihić, Almir (2006): Gospodari balansiranja, Antologija savre-
men proze Bošnjaka iz Sandžaka, Zalihica, Sarajevo
Ustav Republike Srbije, Službeni glasnik Republike Srbije, br.
98/2006
Ustav Republike Crne Gore, Službeni list Crne Gore, br. 1/2007
Zakon o zaštiti prava i nacionalnih manjina Republike Srbije,
Službeni glasnik Republike Srbije, br. 72/2009
Zakon o izmjeni Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju, Služ-
beni list Crne Gore, br. 45/2011
www.ustavnisudcg.co.me/slike/ustavnisud/Bilten/.../1%20ZA-
KONI.doc

545