Lassie je iz dubine duše mrzila Mildburg.

Noću, samo noću, vukle su je nepregledne daljine i nemirno more. Čeznutljivo je

promatrala galebove u tišini osluškujući otkucaje vlastita srca. Srce koje je u suštini
bilo mrtvo. Naime, Lassie se odavno oprostila od sna da postane moreplovka jer
djevojkama u Sangrii ni kao robinjama nije bilo dozvoljeno da se otisnu na ocean.
Druge djevojke nisu ni priželjkivale takav život, što od straha od pirata, a što od
činjenice da je takav život podrazumijevao mjesece i mjesece plovidbe po moru, bez
mogućnosti da vode računa o osobnoj higijeni. No Lassie nije bila poput ostalih
djevojaka. Njezina ćud bila je nepredvidiva, na jeziku je bila oštra, a zbog
temperamenta često je ulazila u razmirice i svađe, najčešće s onima s kojima to nije
bilo dozvoljeno.
„Dominica danas isplovljava.“ Ustuknula je, čuvši smiren glas njezina oca. Pripadao
je kršnom čovjeku sijedih brkova i duge kose, čvrsto svezane u urednu pletenicu;,
na jutarnjem mu se suncu oko vrata presijavao akvamarin, dragi kamen za koji se
vjerovalo da štiti moreplovce od utapanja.
„A Bonavoila?“ – Upitala je, nestrpljivo poskakujući s noge na nogu. Dominica je
godinama bila jedini putnički brod u vlasništvu njezina oca, a sada će ga zamijeniti
boljim, modernijim i opremljenijim. Bonavoila je slovila kao nepotopiv brod – barem
prema riječima njezina oca – i sljedeće će sezone, rame uz rame, isploviti uz
Dominicu, s više robe i više ljudi. A kada se vrati, to će biti najplodonosnija godina
koju je Mildburg ikada doživio.
„Na jesen. Iskusili smo određene poteškoće u radu težeg topništva.“ – Odgovorio je
misleći na ono što je svaki suvremeniji trgovački brod morao imati kako bi se
uspješno obranio od napada pirata, koji su s godinama postajali sve učestaliji.
Dominica je imala improvizirano lako topništvo što ih je često dovodilo u nepovoljne
situacije.
Promatrala ga je iz sjedećeg položaja, osjetivši u srcu ogromnu tugu i žaljenje.
Njegove su priče bile bijeg od stvarnosti i smiraj za divlje srce. Jedino je u njima
donekle pronalazila utjehu. A onda kada bi konačno isplovio, nije više bila piratica,
pustolovka ili trgovački putnik – bila je slika i prilika svoje majke.
Tužno je uzdahnula.
„Ove nam se godine pridružio mali Jeremiah.“ – Značajno se nasmiješio. Lassie je
ustuknula progovorivši:
„Jeremiah? Jeremiah Turner?“ – I ona se, dakako, dobro sjećala, no nije željela
vjerovati da bi sin pirata mogao biti ravnopravan član posade njezina oca. Ne dok je
njoj ta privilegija bila uskraćena.
„Jedan i jedini“ – zastao je, pa nastavio – „Koji se, budi rečeno, raspitivao o tebi.“
Iako očeve riječi nisu izmamile osmijeh na njezino lice, laskalo joj je što je bila
predmet njegova interesa. Jeremiah Turner, dijete pirata, sada čovjek od dvadeset i
šest godina i trgovački putnik. Do svoje desete godine zajedno je sa svojim
roditeljima pljačkao i ubijao, svjedočivši kako su drugi pirati silovali zarobljene žene,
a zatim mu se život preokrenuo kada su nakon poraza isplovili na more i ostavili ga
iza sebe. Dugo se vodila borba za njegov život; veliko se vijeće sastajalo nekoliko
puta da bi na kraju, po članku 29., odlučilo da kao maloljetno dijete (u Mildburgu su
se dječaci smatrali punoljetnima s četrnaest navršenih godina) ne smije biti osuđen,
ukoliko prisegne na vjernost i odrekne se svega što je prije radio. Jeremiah je, dakako,
prisegnuo i nikad više nije pričao o svojoj prošlosti.

„U luci je, i čeka. Ako ga želiš pozdraviti prije odlaska.“

 I. Zakletva

Naravno, pa Jeremiah danas odlazi, što znači da ga više neću vidjeti kako se u ranu zoru kupa
na osami, misleći da je sam, sasvim sam.

Premda se sunce tek ukazalo na horizontu, gomila je već napunila glavni gradski trg.
Svi su pogledi bili upereni u veličanstvenu, nimalo skromnu Dominicu koja je
tradicionalno svake godine prije plovidbe bila otvorena za sve znatiželjne posjetitelje.
Ipak, ništa što je vrijedno nije dolazilo bez cijene, a vožnja Dominicom mladim i
perspektivnim budućim moreplovcima bila je od velike važnosti. Tako da je onaj tko
je htio zajedno uz kapetana i ostale članove posade oploviti krug oko otoka, osjetiti
kormilo pod rukama ili samo odmoriti svoje tijelo u jednoj od raskošnih kabina,
morao ostvariti najbolje rezultate u trima organiziranim igrama. Žene, jednako kao i
muškarci imale su potpuno pravo sudjelovanja. Otkad pamti, Lassie je uvijek
pobjeđivala u bacanju noževa, ali bila je užasno loša u limbu i tu je uvijek postojao
netko tko je bio bolji od nje. I ove bi godine sudjelovala da nije bila u očajnoj potrazi
za Jeremiahom. Bilo je nešto što je morala znati prije nego što ode. Morala je pronaći
odgovore na svoja pitanja.

Svuda oko sebe vidjela je uplakane majke, žene i supruge kako grle svoje muževe i
sinove, nutkajući im u ruke talismane za sreću. Do polaska je ostalo još jedno cijelo
prijepodne, stoga se odlučila zaputiti u kolibu gdje je Jeremiah živio u potpunosti
sam i izoliran od ostatka društva. Bilo je to lijepo uređeno mjestašce, pomislila je, u srcu
tropske šume. Improvizirani puteljak vodio je do malih drvenih vrata, s obje strane
obgrljenih prozorima pokrivenih zavjesom. Tiho se došuljala do ulaza, prstima
razmaknuvši prašnjavu zavjesu. Od Jeremiaha nije bilo ni traga ni glasa. Neobično,
pomisli ona, a u istom trenutku druga joj se misao javi. Znao je da dolazim.

„Tražiš nekoga?“ – Duboki muški glas prenuo ju je iz misli. Bio je to čovjek, ne,
muškarac kose boje karamele, nemarno podignute u neurednu punđu. Njegove
velike, ali mirne jantarne oči promatrale su ju s nekoliko metara udaljenosti. Tako je.
Jeremiah je bio muškarac jer se ispod bijele košulje naziralo solidno građeno tijelo, a
na licu neuredno ošišana brada.

„Da. Tebe. Zašto nisi dolje sa svojima?“ Mislila je na posadu koja je čekala u redu za
prebrojavanje, premještala robu i sva dobra na brod i bavila se ostalim pomoćnim
poslovima. Umjesto odgovora prošao je pokraj nje poput vjetra, ni ne pogledavši ju,
na što se ona poprilično uvrijedila.
„Zašto svih ovih godina nisi putovao?“ – Unatoč podsmjehivanju, Lassie je bila
uporna. Jeremiah je skoro deset godina svake sezone odbijao njena oca, ili se nije
pojavljivao na prebrojavanju ili se nije javljao, a ove se godine pojavio na njihovim
vratima među prvima kako bi ga svrstali na popis.

Zanijemio je.

Od straha?- pomisli, ali Jeremiah se brzo vratio u prijašnje raspoloženje, podrugljivo

čekajući da se pomakne s ulaznih vrata.

„Što želiš od mog oca?“ – Iako je dosad već naslutila da neće dobiti željene odgovore,
htjela mu je dati do znanja da neće postati žrtvom njegove manipulacije. No on kao
da nije mario za to, ili je bio vrstan glumac.

„Što sam želio, sve sam dobio. Osim…“ – Prišao joj je blizu, toliko blizu da je mogla
osjetiti slatkasti vonj znoja pomiješan s mirisom alkohola koji kao da je isparavao iz
svake pore njegovog tijela. Šarenice su mu na jutarnjem suncu poprimile zlatnu boju,
uokvirene bjeloočnicama prošaranim crvenim žilicama.

Pijan je.

Kako očito, jer Jeremiah šest dana u tjednu nije znao izgovoriti svoje ime, tek bi
možda sedmi dan uz nečiju pomoć pronašao put do svoje kuće, zazivajući sve
bogove i vragove da mu pomognu da se otrijezni. Mrzila je činjenicu da ju je
privlačio jednako onoliko koliko ju je odbijao, stoga se na sve moguće načine
pokušavala izvući iz neugodne situacije kako ne bi postala samo još jedna u nizu
djevojaka s kojima je spavao. Bila je svjesna na koje sve načine se ovo može završiti.
Prva mogućnost je bila ostati i u potpunosti se predati njegovim dodirima, a druga
bježati, premda je tijelo već prije glave znalo da bijeg nije bila opcija. Stoga mu se
predala – što je mogla izgubiti? Danas je tu, sutra ga neće biti jer će isploviti na ocean,
a kad se otisne od obale više neće pripadati njoj.

I umjesto da je slijedio ritam njezina tijela, Jeremiah se postepeno udaljavao, sve dok
nije bio toliko daleko da ga njezin dlan ne može dotaknuti, a opet dovoljno blizu da
ga i dalje cijelim tijelom osjeti. Smješkao se, dok je rukom gestikulirao da pođe za
njim unutra. Bilo je to, Lassie pomisli, poput nekakve čudnovate magije koja ju je
tjerala da hoda za njim. Djelomično i znatiželja, jer nitko tko je bio s druge strane
vrata nikad nije govorio, primjerice kako izgleda njegova postelja – a u njezinoj mašti
bilo je to bajkovito mjesto, prozračno, uređeno u karipskom stilu u žutim, zelenim i
crvenim tonovima.
Umjesto toga, neugodno iznenađenje dočekalo ju je kao hladan tuš. Nije to bilo
mjesto gdje bi žena mogla živjeti, ali je sve odisalo na komfor. Kada bi zanemarila
opojan miris alkohola koji joj je nadraživao nosnice, Lassie bi se čak složila da je
uređenje donekle bilo po njezinu ukusu. Sredinu sobe krasio je stari kamin u kojem,
sudeći po sadržaju, dugo ništa nije gorilo, a oko njega su kružno stajale poredane tri
male stoličice. Cijelom dužinom preko stropa širio se štrik na kojem se sušilo rublje, a
umjesto kauča u kutu se smjestio masivni, bračni krevet s količinom posteljine
dostojnom otprilike šest osoba. Škripave, nekoć ulaštene crne daske, prekrivao je
debeli sloj prašine, a povrh svega nazirao se maleni, također prašnjavi sag.

Pažljivo je koračala, spretno izbjegavajući komade razbijenog stakla te se naposljetku

smjestila na jednu od stolica uz kamin, stidljivo položivši ruke na koljena. Jeremiah je
stigao nekoliko minuta nakon nje, udobno se smjestivši na pod s dvije boce ruma, po
jednom u svakoj ruci.

„Dobre narukvice.“ – Iako je imala najbolju namjeru da ispuni neugodnu tišinu koja
je zavladala između njih dvoje, po njegovom je grotesknom izrazu lica gotovo iste
sekunde shvatila koliko je suludo i nadasve djetinjasto to zvučalo. Da se zemlja tada
otvorila, zasigurno bi bila među prvima koji bi skočili u ponor. Uzdahnuo je te se s
lakoćom pridigao na noge. Okrenuo se iza sebe, kao da je tražio nešto, zatim je
uzviknuo:

„Hvataj!“ – Lassie jedva da se snašla, a prema njoj je već letjela krvavo-crvena jabuka
veličine lopte za golf. Jednom rukom, sasvim spretno ju je uhvatila, mahnuvši rukom
u znak zahvale. Jeremiah je i dalje nepomično stajao, gledajući u nju kao da ju želi
nešto pitati.

„Pa…“ – Zagrizla je u sočnu jabuku, osjetivši slatki sok kako joj se cijedi niz koraljno
crvene usne – „Vidim da te nešto muči.“

Ali Jeremiah kao da je bio izvan svemira. Pijuckao je gorki alkohol kao da se radi o
običnoj vodi, ne mareći za njezinu pojavu. Unatoč tome, čuo je i razumio njezine
riječi i odgovorio bi joj, dakako, da mu u glavi nije vladao kaos. Nepovezane misli i
ideje su poput rojeva pčela sprječavale svaki pokušaj normalne komunikacije.

„Zakuni se krvlju.“ – Prozborio je, iznenada, u jednoj rečenici rekavši praktički sve
što je Lassie trebala znati. Orosovi su pirati krvnu zakletvu redovno primjenjivali kao
jamstveno sredstvo da će nagodba biti izvršena. Jeremiah je, dakle, svih ovih godina
bio pirat.
„Oros. Tvoji ljudi su s Orosa.“ – Riječi su se pretvorile u šapat. U njenom glasu se
osjetio prizvuk mržnje, „Od svih pirata, vi ste najokrutniji. Smaknuli biste i dijete,
utvrdi li se da je prekršilo zakone. Ironično je da uopće imate zakone, najobičnija
banda kriminalaca.“ – Ogorčeno je izrekla sve, u gotovo jednom dahu, požalivši što
je ikad osjećala išta prema njemu.

„Ako ti je do života,“ – Pružio joj je bodež i ona je točno znala što slijedi dalje –
„Učinit ćeš što sam ti rekao. A ako nije…“ – Nasmiješio se, a pogled mu je skrenuo na
kolekciju oružja uredno poslaganog u kutu – „Jednom od ovih sablji prerezat ću ti
grkljan.“

Lassie se odavno pomirila sa smrću, još davno prije ovog događaja. Onda, kada je
svjedočila stričevim posljednjim izdisajima nakon što se jednog puta s plovidbe
vratio blijed i depresivan. Nitko još tada nije slutio da će se sve ishodovati smrću,
sve dok se jednog dana nije onesvijestio i poslije toga se više nije budio. Slušala je
mrtvačke izdisaje i molitve njezina oca, molitve njezine majke i sestara, no čak i tada,
s jedva osam godina znala je bolje od njih da se stric više nikada neće probuditi.
Molitva je bila za žive. Od kakve je koristi bila onima koji prestanu postojati?

Zato se nasmiješila, rekavši tiho: „Neću izdati oca.“ – I ni u jednom trenutku nije
spustila pogled, čak ni sada kada joj je život visio o niti. Sirova odlučnost i inat
izazivale su u Jeremiahu navalu bijesa jer jedino što ga je moglo spasiti je njezin
strah, kojeg očigledno nije osjećala.

„ Cuthbert…“ – Lecnula se na spomen imena njezina oca – „Kapetan mornarice i

utjecajan član gradskog vijeća. Čovjek na položaju, koji svoju najdražu kćer nije niti
jednom poveo na ocean.“ – Njegove riječi imale su smisla; Cuthbert je zaista bio
utjecajna osoba, imao je ovlast da mijenja zakone jednako tako i da ih provodi.
Njegov djed, a Lassiein pradjed bio je jedan od suosnivača gradskog vijeća. Dakle,
koji je razlog onda bio da tvrdoglavo inzistira da, poput njezine majke, i Lassie
ostane cijeli život na otoku, uda se za muškarca kojem će morat kuhati dok on dane i
noći provodi radeći slabo plaćen posao?

„Možda i je tako. Možda nisam stvorena za ocean.“ – Gledajući ju kako sjedi pognute
glave, Jeremiah je osjećao neku vrstu žaljenja. Poznavao je taj osjećaj, kad ti je sve u
što si vjerovao porušeno, i kad su ti ideali, na koje si gledao s ponosom nadajući se da
ćeš u jednom trenutku u životu postići barem dio onoga što su oni postigli, uništeni;
kad to shvatiš, ne možeš ne pognuti glavu posramljeno tako da te cijeli svijet tako
vidi i na kraju i zapamti.
Nakon nekoliko dugih minuta razmišljanja, tiho je progovorila:

„Prisegnut ću, pod jednim uvjetom.“ – Smaragdno zelene oči bile su prepune suza, i
glas joj je podrhtavao, no bez obzira na bol, samopouzdanje je iskrilo iz njena lica.
Kao da je u samo nekoliko minuta shvatila sve za što su njemu trebale godine.

„Ovisi o kakvom se uvjetu radi.“ - Odgovorio je, igrajući se s oštricom bodeža.

„Ispričaj mi priču o piratskom dječaku.“

Nasmiješio se kutom usana, a zatim se udobno smjestio na pod kraj nje.

 II. Priča o piratskom dječaku

Jeremiah je mrzio čekanje. Cijeli dječački život svodio se na čekanje. Čekanje vruće pite od
trešanja. Čekanje očeva povratka. Čekanje da mu Lura da poljubac.

Lura je bila plavokosa djevojčica, blijede puti i rumenih obraščića. Nije bila ni u čemu
posebnija od ostalih djevojčica, ali Jeremiahu se svidjela jer se umjela popeti na najvišu granu,
i bila je začuđujuće dobra u traženju školjki. Osim vještina koje su bile svojstvene uglavnom
dječacima, Lura je bila veoma dobra. Iskorištavala je tuđe povjerenje i tako ga izvlačila iz
problema u koje je često upadao, svjesno ili nesvjesno.

Više od Lure, ipak, volio je svoju kućicu na drvetu za čije postojanje nitko nije znao. Volio ju
je više od svega jer se s te točke najjasnije vidio ocean. Uočio bi brodove i prije odraslih kojima
je bio posao da 'uoče brodove'. U kućici je čuvao tjedne zalihe hrane, stare knjige koje nije
znao čitati i dalekozor koji je dobio od oca na poklon za deveti rođendan.

Sunce se još nije ni ukazalo, a Jeremiah je čekao očev povratak.

Dok su svi drugi iščekivali zlato, drago kamenje, hranu, odjeću, nove tkanine, jedino čemu se
Jeremiah radovao bile su priče o dalekim zemljama. U sjećanje mu se naročito urezala legenda
o crvenom čovjeku, koji je, prema navodima moreplovaca i trgovačkih putnika, živio posve
sam i izoliran na pustom otoku. Nitko ga nikad nije vidio, a svatko je znao navesti barem
jednu pojedinost o njemu nitko drugi nije znao. Primjerice, njegov se otac kunio da crveni
čovjek jede isključivo tropsko voće, dok je drugi inzistirao da živi u nastambi od paprati i dane
provodi na improviziranom splavu. Na pitanje zašto nitko nije posjetio izolirani otok, nije bilo
odgovora. Samo tvrdnja da postoji nešto oko otoka što izrazito 'odbija' ljude. Je li to magija
crvenog čovjeka ili samo mit, Jeremiah nije znao, no čvrst je bio u nakani da, ako ikad bude
blizu, da ga upozna.

Toliko je potonuo u vlastitim mislima da nije ni primijetio masivni brod koji se velikom
brzinom približavao obali. S obzirom da neprijatelji nisu mogli znati da se Orosovi pirati
skrivaju na malom, naizgled neprohodnom otoku, jedino kome je brod mogao pripadati jest
njegov otac, premda se povratak posade očekivao tek kasno navečer.

Osjetio je mučninu u želucu, a vrisak koji je prijetio da će eruptirati iz njegovih glasnica nije
pronalazio svoj put van. Još nekoliko sekundi nepomično je kroz dalekozor promatrao zastavu
kako ponosno vijori na toplom povjetarcu, a zatim se velikom brzinom spustio niz montažne
ljestve, promašivši zadnju stepenicu. No, ni to ga nije spriječilo da se u samo nekoliko minuta
stvori ispod prozora gdje je njegova majka sada spravljala pitu od trešanja.

„Majko, majko!“ – Uzviknuo je.

Umjesto da se okrenula, nastavila je mijesiti pitu. Ni ne pogledavši ga, hladno je prozborila

'tišina', i u njezinu je pogledu mogao iščitati kako je znala za očev povratak i nije bila
naročito oduševljena time. Ipak, nije se mogao sjetiti je li ikad prije bila ovoliko ravnodušna.

'Nešto je pošlo po zlu' pomislio je, brže bolje uputivši se prema improviziranoj luci.

Očekivano, narod se već skupio na obali, a od silne buke Jeremiah nije mogao razaznati o
čemu je riječ. Ipak, iskoristio je svoju sitnu dječačku građu kako bi se progurao među prve
redove. Brod je već bio dovoljno blizu pa je Jeremiah jasno vidio oca kako ponosito stoji na
pramcu, lica tvrda i staložena. Nije se smiješio. Nije mahao. Nije ga čak ni pogledao. Jeremiah
tada nije znao da je to posljednji put da vidi oca ponosnog i časnog, jer jedina ostavština bila
su mu sjećanja, a i sjećanja odlaze u nepovrat, izblijede za čas – i ne možeš sa sigurnošću
potvrditi je li ta osoba ikada postojala, ili je ona bila samo produkt tvoje mašte.

„Podčasniče Tallis!“ –Reski zvuk kapetanova glasa odjeknuo je obalom poput vala –
„Obavijesti Beatrice da sam stigao. A ti, mali! “ – uperio je prstom u mladića kojem je moglo
biti možda devetnaest godina – „Želim da do sumraka okupiš svaku ženu, svako dijete, svakog
starca koji zna i umije držati štap u ruci! Tko pokuša pobjeći biti će izvrgnut javnoj sramoti!
Tko pokuša pobjeći, njega čeka smrtna kazna! To sam rekao ja, Roger Godwill, nek' se zna!“

Kapetan Roger Goodwin bio je čovjek od skoro metar i devedeset, duge, crne brade i sitnih
očiju. Iako ružan i neugledan, uživao je ugled kakav nitko prije njega nije imao. Ljudi su ga
poštovali; gdje god je došao, bio je dobro došao. Premda je polovica bogatstva pripadala
njegovoj obitelji, nikada se nije uzoholio. Dapače, često je bio viđen kako pomaže potrebitima.
Nije nametao porez seljacima, a u raspodjeli bogatstva trudio se da svatko dobije onoliko
koliko mu treba. Tko je htio više, dobio je više. Tko je bio zavidan, on bi dobio duplo. Tako je
Roger postupao sa svojim ljudima koji su mu značili jednako koliko i obitelj.

Kao prisega da će krvlju braniti živote svojih suboraca, u dlanove im se urezivao simbol
Orosovih pirata – a izgledao je otprilike ovako:
„Roger Godwill! Za Boga miloga, što se ovdje događa?“ – Beatrice Oros, Jeremiahova majka i
Rogerova žena, zaštitnički je stala ispred svoga sina, prostrijelivši pogledom već uplašenog
mladića.

„O-odveli su nam našu Luru. Našu kći!“

To je bio prvi i posljednji put da je Jeremiah vidio svoga oca.

„Nije li Lura djevojčica s početka priče? Djevojčica u koju si bio zaljubljen?“ – Pomalo
zgroženo ga je pogledala, kao biće koje ne pripada ovom svijetu.

„Ne razumiješ. Lura je potomak plemena Maccu. Rođena je bez boje. Adịghị ahụ
anya - nevidljiva, tako ju je prozvao njezin otac. U plemenu Maccu roditi bijelo dijete
znači da će onoga kome dijete pripada pratiti nesreća dokle god ga se javno ne
odrekne. Dakle, pred cijelim plemenom.“ – Bol je i dalje bila intenzivna i sjećanje na
proljeće u njezinim očima Jeremiahu je otvaralo stare rane. Rane koje nikada nisu u
potpunosti zacijelile.

„Volio sam ju kao sestru“ – nastavio je – „nije bila poput tebe. Lura je bila anđeo i
vrag. Jedna od onih što se jednom rode. Ja sam ju pronašao onaj dan, znaš. Onaj dan
kada je vaše vijeće donijelo presudu o mom životu.“

Riječi su se obrušavale na njezinu dušu kao lavina. Nije željela čuti, ali morala je
slušati. Morala je osjetiti težinu svojih djela, jer krv koja je tekla njezinim venama
pripadala je krvniku Cuthbertu s kim je provela mnoge večeri, slušajući priče o
dalekim putovanjima.

„Te riječi čujem i danas, Lassie. Riječi koje je izgovorio tvoj otac – kako njezin život i
moj život nemaju jednaku vrijednost. Kakve to koristi mogu imati od jedne žene.
Molio sam ga dan i noć za milost, preklinjao sam da mi ne uzme mog anđela. Znaš li
što je on na to odgovorio?“

„Ne.“ – Tiho je prozborila, osjetivši slanoću suza kako joj natapaju obraze.

„Anđeli ne postoje.“
 3. KRVNA ZAKLETVA

„Prije nego mi se zakuneš na odanost, postoji nešto, što moraš znati.“ – Jeremiah je
sjedio u kutu sobe, vidno razočaran jer je ispio i posljednju kap alkohola. Čovjek
kakav je, razjareno je bacio flašu u zid, promašivši Lassie za samo nekoliko
centimetara. Nasmiješio se, a zatim joj je rukom gestikulirao da priđe bliže.

„Krvna zakletva nije formalnost“ – šapnuo je – „ona je puno više od toga. Svaki Oros
nosi jedinstveni biljeg na sebi. Pokazat ću ti.“ – Svukao je košulju do ramena. Na
preplanuloj, sitnim pjegicama posutoj koži ocrtavao se ružičasti ožiljak u obliku sove.
Kako se i sama bavila umjetnošću, Lassie je mogla pretpostaviti koliko je truda
uloženo u tu tetovažu. Koža je platno koje ne trpi pogreške i sve što na njoj radiš,
moraš napraviti iz prvog pokušaja.

„Krvno se zaklinješ samo onome za koga si siguran da je produžetak tvoje desne

ruke. Samo onaj tko ti je uistinu najbliži može nositi tvoju tetovažu. On i ti, i nitko
više. Bio sam spreman umrijeti za Luru, ali nisam joj mogao prisegnuti na odanost.
Kad je došao taj trenutak, ja sam pobjegao. Nakon trećeg puta nisam više
pokušavao.“

„Jel' to mit o Androginu?“1 – Nasmiješila se, a on je kimnuo.

„Poslušaj dobro što ću ti sada reći. Želim te upozoriti na neke bitne promjene – ova te
krvna zakletva ne vezuje fizički za mene. Ipak, moraš biti spremna umrijeti ako se
ukaže potreba za to. Ako misliš da imaš izbora, nemaš. Jednom kada mi se zakuneš
moja si.“ Značajno se nasmiješio, a zatim nastavio: „Ja ću te voditi kroz ritual. Tvoje
je da me slušaš jer ti život ovisi o tome. Jedan pogrešan rez...“ – zamahnuo je
bodežom, u sekundi odsjekavši bambusovu trsku – „i ode ruka.“

„Nema potrebe da me vodiš.“

Ispružila je ruku, ne skidajući pogled s njegovih jantarnih očiju; čak ni onda kada joj
je pružio bodež i kada je osjetila toplu tekućinu kako joj klizi niz zapešće. Ako je boli
i bilo, nije to pokazala. Jeremiah je učinio isto, obgrlivši njezin dlan svojim. Jače od
topline osjetio je kako lebdi izvan svoga tijela. Prošlost, sadašnjost i budućnost
sjedinile su se u jedno – i njegova i njezina – adrenalin ga je tjerao na bijeg, ali
Jeremiah je sada dobro znao što znači kada se dvije polovice ponovno nađu.

1
Mit koji govori o tome kako su ljudska bića nekad davno bila savršen spoj muškog i ženskog. Ta bića su se
zvala Androgini i bili su toliko savršeni i moćni da su im bogovi pozavidjeli, i odlučili da ne dozvole da neko
bude savršeniji od njih. Prepolovili su ta moćna bića i, kako legenda kaže, te razdvojene polovine lutaju svijetom
u potrazi jedna za drugom, kako bi se ponovo spojile i ponovo bile savršene, moćne i cijele.
Strahovao je od ljubavi jer nikada nikoga nije toliko htio kao što je htio nju – i od
posesivnosti jer ako bi ona u ovom trenutku otišla, Jeremiah bi zasigurno umro.

„Bojim se...“ – Prošaptala je – „bojim se...“ – Emocije su tjerale suze na oči, ali suza
nije bilo. Isprazno je buljila u zid, bez želje da ikada napusti ovu prostoriju. Zaboravit
će – Jeremiah pomisli – Ona će zaboraviti. Boljelo ga je, ali joj nije htio priznati da će
sutra, kada se probudi, jedini podsjetnik biti ožiljak na dlanu. Jednom kada prisegnu,
snažan osjećaj pripadanja nestat će i sve će biti kao prije. Nije htio, ali znao je da je
neminovno – jer transcendentalno stanje svijesti moglo ih je dovesti u opasnost.

Zaglušujuću tišinu prekinuo je šapat njezinih riječi kojih se Jeremiah sjećao dugo
poslije tog događaja.

„Ne znam što je to što osjećaš prema meni.“ – Nasmiješila se – „Dovraga, možda sam
zadnje što tražiš. Ali netko tamo „gore“ misli da pripadamo jedno drugom. Ako je
tako, kunem se životom da ću biti svjetlo u tami i sjena koja te nikad neće napustiti.
Odričem se svega što me veže za ovo mjesto. Tvoja sam.“

Njegov je izraz lica opet postao neuobičajeno hladan. Ako je ikada išta osjećao, sada
je to bilo skriveno iza maske bez namjere da ju jednoga dana opet skine. Ipak,
progovorio je:

„I ja sa ovom krvlju zaklinjem da ću rado dati svoj bezvrijedni život za tebe, ako se za
to ukaže potreba. Nosit ću te u srcu – dokle god ono kuca, kucat će za tebe. U to se
kunem, Lassie. Životom.“

Nije ni trepnuo, a osjećaj je nestao! Kako je došao, tako je i otišao – u tišini, dok je
vani sipila topla, proljetna kiša. Za Lassie je ova prostorija poprimila posve novo
značenje, osjećaj pripadanja grijao joj je srce iako je znala da je ovo vjerojatno zadnji
put da ga vidi. Tada još nije mogla znati koliko će se puta vraćati baš u ovu kolibu i
pod kojim neobičnim okolnostima!

„Drhtiš.“ – Promatrao je njezinu jadnu pojavu u kutu oronule sobe, kako se trese i
drhti. Pretpostavio je da joj je hladno, pa se vratio s dekom kojom ju je ogrnuo.

„Bojim se da ću te izgubiti, da ću otići i da te nikada više neću vidjeti.“ – Da je te riječi

izgovorila prije sat vremena, možda bi zvučale otrcano i groteskno. Sjeo je uz nju, bez
namjere da ju dotakne, ali sa željom da shvati kako se i on osjećao jednako tako kad
je bio u njezinoj blizini.
Mogao je zaključiti kako je Lassie uistinu bila jedna neobična djevojka. Po znanju koje
je posjedovala, po stavovima i zaključcima, moglo joj je biti četrdeset, a tek što nije
napunila dvadeset! Krupne, smaragdno zelene oči znatiželjno su promatrale svijet
ispod šiški koje je, unatoč dugoj kosi, sama odlučila skratiti. Stil odijevanja bio je
poprilično neuobičajen za djevojku te dobi – umjesto neutralnih, prozračnih haljina,
birala je tkanine žarkih boja, narukvice sačinjene od kože i ogrlice od školjaka.

„Slušaj me. Moraš otići. Traže te posvuda; prije ili poslije tražit će te i tu. Idi. Pričaj s
Cuthbertom. Ako te pita za mene, reci da se pozivam na zakon i da ću otputovati
poslije njih.“ – Pomogao joj je da se pridigne na noge, koje kao da nisu surađivale s
njom. Bilo joj je teško vratiti se u stvarni svijet, pretvarati se kao da se ništa od ovoga
nije dogodilo. Još je gora pomisao bila na mogućnost da se sve ovo rasprši jednom
kad izađe kroz malena vrata.

Okrenula se na peti i skoro izišla kada je začula njegov glas:

„Kada sunce nestane iza obzora i kada grad legne na počinak, čekat ću kod
pristaništa za brodove. Zbogom, Lassie.“

Živjela je za taj trenutak, i s tim mislima napustila malenu kućicu.

 4. IZDAJA

Trčala je najbrže što je mogla, kroz močvaru i blato tražeći najkraći put do obiteljske
kuće. Raskošni dom koji je dijelila s obitelji prostirao se na oko 200 metara
kvadratnih, a stajao je na samom ulazu u utvrđeni dio grada u čijem se središtu
nalazila zgrada velikog vijeća. S njezina se prozora pružao pogled na pješčanu
obalu, kokosove palme i more, koje joj je bilo jedina utjeha u teškim razdobljima
života.

Masivno je zvono na staroj crkvi otkucalo podne, što je značilo da je do polaska

ostalo još svega nekoliko sati. Ni tupa bol u predjelu slezene nije ju sprječila da ubrza
korak jer je već bila veoma blizu, a poznavajući svoju majku, obustavili bi cijelo
putovanje samo da ju pronađu. Nije bila daleko od istine – kad je izišla na čistinu,
čula je nekoliko ljudi kako izvikuju njezino ime. Sreća joj se preokrenula onda kada ju
je vidjela da joj dolazi u susret. Njezina je obitelj bila među najuglednijima u gradu
stoga si Margareth nije mogla dopustiti da javno osramoti svoju kćer. Umjesto toga,
hodala je ispred nje, ne rekavši ni riječi. Tek kad su ušle u kuću, udarila joj je šamar
preko obraza, crvena od bijesa i očaja.

„Ti... Ti... Kurvo jedna!“ – Lassie se pokušala obraniti, ali Margareth ju je brzo
ušutkala još jednim šamarom, ovaj put preko drugog obraza. Lice joj je gorilo; što od
boli, a što od sramote – jer Lassie je uvijek bila primjer pravilnog odgoja i lijepog
ponašanja.

„Vucaraš se s onim izdajničkim psetom! Osramotila si ovu časnu obitelj!“ Hodala je

po prostoriji, dlanovima se držeći za lice. Lassie se od šoka nije mogla pomaknuti.
Htjela je vikati, ali glas nije pronalazio svoj put van. Htjela je stati u Jeremiahovu
obranu, ali to bi ga moglo dovesti u još veću opasnost.

„Tvoj otac je obaviješten, znaš? Stiže. Ne znam što ćemo s tobom. Ne znam. Nemam
pojma.“ - Stajale su u tišini još nekoliko minuta, a onda se na vratima stvorio
Cuthbert, zadihan i uspaničen. Nakon što mu je natočila čašu ruma, udobno se
smjestio na kauč i dao joj znak da počne govoriti.

„Reci ocu što si radila s tim kopiletom cijelo prijepodne. “ – Lassie je ulagala sve
napore u samokontrolu, ali nije znala koliko će još dugo istrpiti vrijeđanje. Nekoliko
je minuta razmišljao, a zatim progovorio – „Lassie. Je li istina što majka govori. Bila si
s njim cijelo prijepodne?“
„D-Da, oče.“ – Posramljeno je spustila pogled, ne smogavši snage da slaže. Osjećala
se gore nego ikad - poput tuđinca u vlastitom domu. Izdala je svoju krv; svoje
roditelje s kojima je provela tolike predivne večeri, Osjećaj krivnje izjedao joj je
utrobu. I kako to obično biva, život zaista ispisuje čudne retke. Kardinalna pogreška
koja ju je umalo stajala života bila je nevino podizanje dlana iz razloga kojeg se ni
dandanas ne sjeća. Vidjevši krv, majka je istovjetno zanijemila od šoka, a otac je, ne
želeći joj uputiti ni pogled, pozvao svog najvjernijeg slugu Arnolda.

Strogim mu je glasom uputio naredbu: „Dovedi mi Jeremiaha, odmah.“

„Š-što ćeš učiniti s njom, Cuthberte?“ – Elizabeth je progovorila plačnim glasom.

Cuthbert bio izvršna vlast i osoba koja je odlučivala o sudbini zatvorenika. Život je
njegove kćerke, dakle, bio u njegovim rukama.

„Dat ću psima da je požderu!“ – Viknuo je iz sveg glasa, preplašivši mladu sluškinju.

Situacija se odvijala prebrzo, prvotno stanje šoka otupilo joj je osjetila stoga nije bila
sigurna sanja li ili je okrutna zbilja pronašla još jedan način kako da joj zagorča život.

„Za Boga miloga, pričamo o našoj kćeri!“

„To nije moja kćer.“ – Izjavio je, uputivši joj hladan pogled pun prezira i mržnje.

„Ako joj naudiš na bilo koji način, kunem ti se vlastitom krvlju da ću ti uništiti život.“

Punih je trideset godina prošlo otkako su Cuthbert i Margareth izrekli sudbonosno

da pred Bogom i svjedocima. Bilo je to vjenčanje iz interesa – on kao perspektivan
mladić imućnih roditelja i ona čiji je otac posjedovao brojne plantaže. Znala je
ponešto o tome kako se vodi posao, na jeziku je bila britka i spremna ostvariti sve što
naumi. Mogla mu je uništiti život i on je toga bio svjestan, zato je u trenu promjenio
svoju odluku.

„U redu. Ti radi s njom što te volja, ali pod dva uvjeta. Prvo, udat ćeš ju, piratsko
kopile ne trebam u kući. Drugo“ – pogledao je u Lassie, a zatim se zlobno osmjehnuo
– „Njezina je soba ona do prozora koji gleda na glavni trg. Neka joj Izolda premjesti
stvari. Tako će svaki dan moći gledati malog kako u kavezu crkava od gladi i žeđi.
Tako prolaze oni koji idu protiv zakona, a zakon sam ja. Jesam li bio dovoljno jasan,
draga?
U toj je sekundi Lassie izgubila kontrolu nad svojim osjećajima. Sve suze, sva
potisnuta bol i emocije eruptirali su poput vulkana. U samo jednom je danu ostala
bez obitelj

„Da, Cuthberte.“