Alisa (SKORO) u zemlji čudesa!

Ema Letić

Likovi:
Alisa – mlada djevojka blijede puti, vitka, tamno smeđa kosa, plave oči, nosi crni rajf s
mašnom u obliku zečjih ušiju, nosi ogrlicu na kojoj je srebrni ključić, nosi bijelu majicu bez
rukava s nacrtanim logom Playboy-a crne boje, crni ruksak, tamno plave traperice, crno
bijele starke. Voli putovati i istraživati nova mjesta. Voli životinje, najviše zečeve.
Druželjubiljiva osoba koja se voli i našaliti tu i tamo.

Darko (bijeli zec) – Mali zec sa dugim ušima, nosi sako kojemu je lijeva strana plave boje, a
desna crvene boje isto tako i kravata. Snob, gleda s visoka, brzo mjenja mišljenja i ne priznaje
da je išta drugo rekao.

Plava kraljica Koli – Punašna, srednje visine, plava kratka kosa, smeđe oči, nosi plavu usku
haljinu do malo ispod koljena, crne štikle. Obećaje svašta, ali ne ispunjava želje naroda, voli
dolaziti na razna događanja, voli grliti ljude, posebice zgodne nogometaše i ostale ljude s
visokog položaja. Želi mjenjati imena proizvoda po sebi, voli pjevati, ali nema apsolutno
nikakvog sluha. Mrzi barda Škoku.

Bard Škoko – visoki muškarac s krizom srednjih godina, crnkasto sijeda kosa, pjevač, svira
tamburicu, voli piti najviše vino, nosi bijelu košulju sa crnim prslukom, crne hlače i crne
cipele. Društven čovjek koji voli „partijati“. Želi se kandidirati za novog vladara zemlje Čuda.
Mrzi plavu kraljicu Koli.

Kancelar Plenkur – Ljudsko tijelo, tamno sivi rep, konjska blijedo siva glava sa tamno sivom
grivom. Nosi crno odijelo s bijelom košuljom i crnom kravatom, crne hlače, crne cipele. Snob
koji misli da je najpametniji na svijetu. Laže, voli trošiti novce na sebe, glava u oblacima,
užasno lijen.

Blagajnik – niskog rasta, pred mirovinom, klempav, nosi velike okrugle naočale, zelena
košulja s crnom mašnom, smeđe hlače, skoro ćelav (ima par sjedih dlaka na glavi koje malo
strše), spor, sporo i monotono priča, šmrkav, čangrizav.
PRVI ČIN

Alisa lagano šeće po prtenom putu usred cvjetnih livada. Bilo je vedro bez ijednog oblačka.
Alisa (duboko udahne pa izdahne, sretna): Ahhhh! Kakvog li divnog dana! Odličan za
istraživanje novih mjesta! Do sada sam bila na mnogim mjestima, svako zanimljivo na svoj
način... Ljudi su ljubazni, vedri, a kakva je hrana bila... /dalje hoda, dok se čuje cvrkut ptica
Alisa (izvadi mobitel iz džepa kako bi vidjela koliko ima sati): Dobro je da sam ranije krenula.

Odjednom istrči ispred nje maleni bijeli zec u neobičnom sakou koji je bio plav s lijeve strane,
a crven s desne strane. Za jednog zeca nije trčao prebrzo. Trčao je do kraja prtenog puta,
gubeći se iz Alisinog vidokruga.
Alisa (iznenađena što vidi neobičan prizor): Ha! /stavlja ruke na kukove/ Tko bi rekao da
postoji zec sa slatkim sakoićem... A baš je sladak! /počinje pratiti gdje vode zečji tragovi.

Prati zečje tragove do kraja puta gdje ugleda maglu i kako tamo pada lagana kiša. Prizor
izgleda kao potpuno drugi svijet. Pomalo strašno, no Alisa je odlučila vidjeti što se nalazi u
novoj zemlji. Prije ulaza u novu zemlju, stajao je stari drveni znak, skoro pa istrunut sa
izbljeđenim slovima, a pisalo je: „Dobro došli u zemlju Čudesa... Ulaziti na vlastiti rizik!“

Alisa (izbija njena znatiželja. Saginje se i škilji očima da vidi što piše na tom znaku): Do...brrro
do...šli u zeeeemlju Čudesa... Ulaziti na... vlastiti rizik... Okej? Bome je ovo sve neobično. Ali
me tako zanima kako ova zemlja izgleda! /Procvili.

Zakorači hrabro prema naprijed. Jedva je išta vidjela kroz tu maglu. Osjećala je kako pod
nogama nije bila na prtenom, nego na puteljku od asfalta koji je na nekim mjestima imao
rupe i krhotine. Naprijed je vidjela obris nekog velikog objekta, a sa lijeve i desne strane su
bili sivi zidovi.
Kada se već dovoljno približila, vidjela je veliki objekt bijele boje bez ijednog prozora. Samo
na sredini su bila vrata i ispred njih stari otirač.
Otvori škripava vrata i vidi veliku sobu. Pod je bio od crno bijelih kockica. Bilo je baš
prostrano, puno klupa i stolova sa straim novinama i časopisima. Izgleda da je to bila
nekakva čekaonica. Ispred kako je išla, nalazili su se drveni crveno smeđi šalteri a između njih
je bio prolaz.
Alisa (kako je gledala ukolo, nije primjetila bijelog zeca, te ga skoro šutnula): Jaoooo! Oprosti
mali zeko! /Saginje se prema njemu da vidi dali je dobro, dok je zec uplašeno poskočio sa
strane.
Darko (ljutito pogleda u Alisu): Pazi kuda gaziš gospodična! I koga ti to zoveš zeko mali?
Alisa (napravi korak nazad kako se iznenadila kad je čula da je zec progovorio): Ti govoriš?!
Darko (izfrustrirano): Naravno da govorim! Kao i svatko normalan ovdje... /popravlja sako
Darko (dalje oštrim i ozbiljnim tonom): I samo da znaš ja nisam malen!
Alisa (Dalje piljeći u njega): Kako se zoveš? Ja sam Alisa, volim putovati i vidjeti nova mjes...
Darko (prekine je nezainteresirano i sarkastično): Darko je moje ime i da... došla si na pravo
mjesto... vidim da imaš ukusa.
Alisa (zbunjeno): A kakvo je ovo mjesto?
Darko (objašnjava monotonim glasom kao da je naučio napamet, dalje sarkastičan ): Ovo ti
je mjesto nade i snova. Ovo ti je najljepše mjesto na svijetu! Tu imaš toliko izbora da bi
poželjela živjeti ovdje...

Alisa ga je gledala blijedo, ne znajući što reći na njegov odgovor.

Darko (polako odlazi kroz vrata koja vode u zemlju Čudesa i nezainteresiranim tonom
odgovara Alisi) : Trebao bih poći... A ti... pa radi što hoćeš...
Nakon što je rekao, lagano je zalupio vratima, ostavljajući Alisu samu.
Alisa (promrmlja gledajući u smjeru gdje je zec otišao): Božeee... Čudnog li zeca.
Nakon što je izgovorila, počela je ići u njegovom smjeru. Nakon što je stavila ruku na okruglu
kvaku, začuje kako netko pročišćava grlo (ahem ahem) i najedanput, čuje kako netko glasno
šmrkne. Zvuk je dopirao od jednog šaltera.

Blagajnik (obrišući svoj nos, progovori polu promuklim sporim staračim glasom): A kuda si se
ti zaputila mlada damo?
Alisa (okrene se prema njemu i odgovori pristojnim tonom): Pa u zemlju Čudesa. Zanima me
kako izgleda i voljela bih istražiti.
Blagajnik (hihoćući se): Pa draga moja, moraš se prijaviti...
Alisa (Zbunjeno): Prijaviti na što?
Blagajnik (odgovara dalje sporo): Moraš ostaviti svoje podatke, uslikat se da znamo tko nas
je sve posjetio i odabrati stranku, te glasati za budućeg vladara zemlje Čudesa.
Alisa (shvateći da starac priča sporo, nervozno dočega da ga upita): Baš...sve?
Blagajnik (potvrđuje): Baš sve.
Alisa razmišlja na par minuta. Zbilja je htjela vidjeti ovo čudno mjesto.

Alisa (uzdahne): Dobro

Blagajnik (pruži joj 5 papira): Za sada popuni ove papira. /Polako joj pruža papire
Alisa uzima papire. Blijedo ih gleda.
Počinje pisati.
Alisa (mrmljajući): Ime...Ok. Prezime...Ok. Datum...Ok. Ovo ono... /Zastane buljeći u papir da
vidi dali je pročitala dobro.
Alisa (šokirano): Dali sam ljevak ili dešnjak?... Zašto to treba uopće?
Blagajnik (odgovara ignorirajući njeno čuđenje): Pa da znamo tvoju inteligenciju naravno.
Alisa (škiljeći, ne vjerujući kakve je budalaštine čula): Kakve to veze ima sa inteligencijom?
Blagajnik (Razmišljajući što će joj reći): Pa takve... Po horoskopu valjda...

Alisa je piljila u njega kao da gleda u luđaka. Iako su pitanja besmislena, onda i dalje želi
vidjeti to mjesto. Razmišlja što je pametno za napisati. Što ako su dešnjaci glupi? A što ako su
ljevaci glupi? Zato je smislila ideju.

Alisa (praveći se nevino): A što ako sam i ljevak i dešnjak?

Blagajnik (sporo, no odlučno): E onda si lješnjaaaak.
Alisa (sliježe ramenima mrmljajući): Pa onda valjda tako pišem.

Nastavlja dalje pisati.

Stane
Alisa (ponovo pita s nevjericom): Pinamo ili Promaja? Za ime Božje što je to?
Blagajnik (dalje dosadnim tonom): Naši nogometaški klubovi. To je jako bitno pitanje!
/Napomene
Alisa ponovo pogleda u papir i zaokruži ono što misli da je uredu.
Nakon što je sve ispisala preda blagajniku papir sa olakšanjem kako je to riješila.
Blagajnik (Izvadi novi bunt papira): Tu se potpisuješ i da si prihvatila sva naša pravila.
Alisa (Čim je vidjela novi bunt papira i što treba napraviti, povukla se rukama za kosu prema
dolje gledajući u strop, jauknula je od umora): Hjoooj neeee...
Alisa je čekala da joj kaže gdje treba potpisati nakon što pročita pravila. Alisa se pravil da čita
jer joj se nije dalo više biti u ovoj prostoriji i slušati kako stari blagajnik rasteže govor.
Blagajnik (sporo i ležerno i šmrčeći): Potpiši tu... tu... tu... tu... tu... tu... i... tu.
Nakon stanke, mislila je da se privodilo kraju, no na njenu nesreću nije tako bilo.
Blagajnik (šmrčeći još glasnije): A sada bih Vas molio 200 kuna.
Alisa (izbezumljeno, nije očekivala ovakav apsurd): 200 kuna?! Ma za šta?!
Blagajnik (monotono ignorirajući Alisin pojačani ton glasa): Za platiti ove papire. Pa papiri ne
rastu na drveću... Treba se od nečeg i živjeti.
Alisa (polagano počinje kipiti): Ughhhhh evo... /Dramatično stavlja novac na pult i polagano
mu približava, pritom gledajući ga u oči.
Blagajnik (sprema papire i vadi stari crni fotoaparat koji ima spojenu žicu s gumbom za
slikanje, te ga nosi van šaltera pred Alisu): E sada fotkica. /Polako dok govori, postavlja foto
aparat.
Alisa (iscrpljeno pokušava ubrzati proces): Dozvolite meni! / Pomakne se prema njemu i
počne ubrzano postaviti fotoaparat i brzo se sjeti dovući jedan stari drveni stolčić iz čekaone
da može sjesti dok ju fotografira.

Alisa sjedne na stolicu, uredi si kosu i ispravi položaj sjedenja i nasmješi se. Blagajnik
polagano uzima žicu i veoma usporeno digne palac i spušta ga na gumb.

Alisa (trza joj se desno oko i nestrpljivo upita pritom, napravi iznerviranu grimasu): No
hoćete li više? / U tom trenutku kada je napravila grimasu i počela pričati, zabljesnuo ju je
blic i u tom trenutku ju je fotografirao.
Polako vadi fotografiju koju je izradio stari fotoaparat. Zamagli fotografiju i nježno je obriše
od svoju košulju.
Blagajnik (ponosno na fotografiju): Ma ko prava! Spremit ću je u album gostiju.
Alisa (u nervozi): Da li je to sve?
Blagajnik (kimne glavom): Kod mene je. Dalje ćeš ići do jedne velike sale. Tamo se nalazi
vladarica zemlje Čudesa sa svojim podanicima i ostalim kadnidatima koji se bore za vlast.
Alisa (isfrustrirano i sarkastično): Ok. Hvala na svemu. /Polako korača prema vratima
Blagajnik (ne shvaća sarkazam): Nema na čemu! I drugi put.
2. ČIN

Alisa prolazi kroz škripava vrata. I dalje je vani bila magla, ali rijeđa nego prije. Vidjela je
pustoš. Sve je bilo nekako tmurno, sivo i napušteno. Kućice je obraslo bilje, najviše bršljan.
Koliko je uspjela vidjeti od bršljana, kućice su bile prljavo bijele boje. Gotovo sve su tako
izgledale, a neke ni nisu imale fasadu nego cigle. Neke čak nisu imale ni prozore. Put nije bio
ni prten ni asfaltiran ni popločen. Bio je blatnjav baš kako bude u selu nakon kiše. Trava je
bila ne pokošena pa je više manje cijeli prizor izgledao na šikaru. Čak se više nije čuo ni cvrkut
ptica. Baš kao da je došla u drugi svijet. Na kraju sela, vidjela je tu salu u kojoj treba ići
glasati. Isto je izgledalo oronulo, ali manje od sela. Sala je imala iste boje kao zečji sako, samo
izbljeđeno i vidjele su se crte kao žile koje je stvarala vlaga.
Alisa je okljevala.

Alisa (prema publici): Ne znam baš... ovaj prizor još nigdje nisam vidjela. Osjećam se kao da
sam u nekom horror i znam što bi se moglo dogoditi ako uđem u ovu salu. Ne znam što da
radim. Došla sam već daleko i nakon onih smješnih procedura bilo bi opet glupo odustati.
Ono kada je čovjek rastrgan na dva dijela. Instinkt kaže da je bolje odustati od toga jer iza
ovih starih vrata nešto čeka. S druge strane, čovjek je znatiželjno biće...

Uzdahne, lagano zažmiri pripremajući se za najgore i polagano otvara vrata.

Polako ulazi i otvara oči. Pod je bio od starog parketa prljavo izbljeđenne smeđe boje, zidovi
suprljavo bijele boje. Na obje strane zidova su bila svjetla koje je držao zlatni stalak. Dalje se
mogle vidjeti stare stolice sa crvenim i plavim jastucima za sjedenje. Postavljene su jedna do
druge podjeljene na dvije strane. Na njima su zavezani baloni raznih boja na kojima su
nacrtane oči i usta. Na stolicama je posložena roba i ispred stolica su poslagane cipele i štikle.
Poslagano je tako da izgledaju kao da su ljudi koji su na nekakvoj sjednici ili koncertu. Ispred
je pod bio podignut metar/pol metra iznad a sa obje strane su bile drvene stepenice. Na
sredini bine, bila su dva postolja s mikrofonima jedan do drugoga, a malo iza sa strane su bile
tri malo bolje stolice. Kod postolja su dvije osobe. Jedna je bila malo punašnija žena u plavoj
uskoj haljini do malo ispod koljena i nosila je plave štikle. Imala je kratku svilenkastu zlatnu
kosu. Do nje, na drugom postolju je bio muškarac u 50tima, crnkasto sijeda kosa, nosi bijelu
košulju sa crnim prslukom, crne hlače i crne cipele. Na jednoj od tri stolice je sjedila neobična
osoba. Tijelo je ljudsko, ali imala je glavu konja blijedo sive boje, a griva je bila tamno sive. Po
odjeći, Alisa je shvatila da ta osoba treba biti muško. Također je imao i konjski tamno sivi rep.
Od odjeće je nosio crno odijelo s bijelom košuljom i crnom kravatom, te crne hlače i crne
cipele.
Izgleda da je bilo nekakvo okupljanje. Obje strane su se gledale krajičkom oka kao
neprijatelji.

Alisa se tiho odšuljala na jednu stranu i trljala svoje oči kako bi se uvjerila dali to ona sanja.
Najviše je piljila u hibrida čovjeka i konja.

Alisa (potiho, u čudu piljeći u taj prizor): Ovo bi imalo smisla da sam nadrogirana...

Odjednom se začuju vrata. Alisa pogleda u tom smjeru i vidi zeca. Zec također zapaža i nju, te
odskakuta do nje.

Darko (šapće i upita nepristojnim tonom): Ma što ti radiš ovdje?

Alisa (odgovara isto šapčući): Pa rekla sam da želim vidjeti kako izgleda ova zemlja Čudesa.
Darko (kao da čuje Alisin odgovor po prvi put): Nisam nikad čuo da si ti to rekla... A sada idi...
Vidiš da imamo posla.
Alisa (Treptne, držeći ljutnju u sebi): Meni je rečeno da moram ovdje doći za daljnju
proceduru, tako da mogu napokon skroz ući u zemlju Čudesa.
Darko (uzdahne, snobovski): Ah vi turisti ste baš dosadni...

U sred njihovog razgovora, oglasi se žena upirući prstom na zeca.

Kraljica Koli (glasnije prozbori da je zec može čuti): Darko! Molim te dolazi ovamo! Treba
nam saklupljač glasova!
Darko (formalni ton, počinje polako hodati do bine): Evo me odmah Vaša visosti!
Kraljica Koli (izritirano): Joj vid' ga kak' se vuče! Daj požuri, nemamo cijeli dan! /Na riječ
„požuri“ potrči prema bini i stane do nje.
Kraljica Koli (pogleda zeca): Što ti je tak' dugo trebalo da dođeš?
Darko (isfrustrirano): Zaustavila me je ova blesava djevojka! /Upire prstom u Alisinom
smjeru.
Kraljica (doziva Alisu, znatiželjna): Drago dijete dolazi ovamo!
Alisa (dođe do bine): Ispričavam se što smetam, ali... /U pola riječi ju prekida kraljica
Kraljica (uvrijeđeno): Ma gdje ti bonton?! Klanjaj se pred kraljicom i oslovljavaj me sa Vaše
visočanstvo!
Alisa (prevrće očima, pokloni se uz lažno ljubazan ton): Ispričavam se Vaše visočanstvo!
Kraljica (smješeći se): Vidiš da nije bilo tak' teško! /Alisa kipi.

Alisa pokušava dalje pričati, no čim je otvorila usta, kraljica se ubaci u riječ.

Kraljica (uzbuđeno): Ohoho! Došla si na glasanje?

Alisa (i dalje se trudi objasniti): Pa jaaa... /Opet je prekine.
Kraljica (nestrpljivo): Hajde hajde sjedni si negdje i pričekaj da završimo naš govor!

Alisa odustane od pokušaja, ionako treba glasati, a kraljica ju je pretekla. Silazi niz stepenice i
sjedne na prvu stolicu koja joj je bila najbliža. Zec se uhvati za glavu i počne vikati.

Darko (galami): Joj ne neee! Nemoj sjedati na nedužne glasače!

Alisa (trzne se i skoči sa stolice i vikne nazad): Ali to su samo roba i baloni! /Pokazuje rukama
prema svojoj stolici.
Darko (ljutito pokazujući): Imaš tamo jedno mjesto! Ne budi nekulturna! /Pokazuje na
središnji red prva stolica s desna.

Kraljica (isto ljutito): Kakve li nekulture! Makni se i sjedi na prazno mjesto i nemoj više
prekidati!

Alisa ljutito i izmoreno stupa prema slobodnom mjestu. Sjedne i prekriži ruke.

Kraljica (ne vjerujući za ovakvo ponašanje): I takvi glasači glasaju... C, c, c... Morat ćemo
poraditi na ponašanju!

Alisa uzdahne.

Škoko (ubacuje se, flegmatično): Ma pusti dijete na miru. Svakom se može to dogoditi.
Kraljica (kroz zube): Ti se ne miješaj u ovo! Želiš biti vladar, a nemaš pola tog što vladaru
treba! Samo lamfaš uokolo van zemlje Čudesa i cvrkućeš. Što ti znaš za dobrobit građana?
Škoko (uvrijeđeno i ljuto pogleda je u oči): Makar je netko išao malo i vani zaraditi i biti
zapravo predstavnik naše zemlje kako ona cvjeta kulturom i umjetnošću! Dok su neki
poduzeli ništa, a zarađivali bez trunke rada i uzimali novac u svoj džep umjesto da pomogne
narodu! /Podigne kažiprst u zrak ozbiljnim i odlučnim tonom.
Škoko (nastavlja, podrugljivo): I makar zna netko pjevati kako spada, a ne kreštati kao stara
vrana!
Kraljica je pocrvenila od ljutnje. Počeli su se nadvikivati da se više ništa nerazumije što
pričaju. Zec je prekrio svoje uši i prevrtao očima, dok hibrid konja i čovjeka spušta glavu i
počne ju kimat lijevo desno držeći se jednom rukom na čelo.

Alisa (vikne): Molim vas prekinite se svađati! Dajte više počnite s govorom!
Kraljica i Škoko (ljutito, unisono): Kakvog li bezobrazluka!
Kraljica (ljutito): Zašto stalno ti prekidaš? Od tebe nikad nećemo završit govor!
Alisa (razrogačenih očiju, ustaje sa stolice, vičući): Pa vi ste ti koji usporavaju cijeli proces!
Kraljica (odbrusi): Tišina! Ne laži! Još jednom prozboriš bez dopuštenja, pa makar i da si
zadnji glasač u zemlji Čudesa, letit ćeš ti iza rešetaka!
Škoko (podrugljivo promrmlja hihoćući se): Praktički i je jedini glasač.
Kraljica (naglo okrene glavu prema njemu): Molim?! Nešto si rekao?!
Škoko (praveći se da nije ništa rekao, vedri, nevin ton): Ništa! Ništa...

Kako je okrenula pogled prema publici, Škoko se tiho nasmijao. Kraljica je ponovo usmjerila
pogled prema njemu. Smješak nestaje i gleda u drugu stranu praveći se da je
nezainteresiran.

Kraljica (smiri se kao da ništa nije bilo, formalan govor pun obećanja): Ja... Plava kraljica Koli,
obećajem da ću i dalje uspješno voditi ovu zemlju kao što sam je vodila i do sada! Ja stvaram
zlatnu budućnost i mogućnost da svatko bude sretan i imao krov nad glavom. Plaće, ne samo
da su povećane za 100 kuna, nego ću dodati još 100 kuna! Ja vam obećajem ugodan život! I
obećajem da nitko neće ostati nezaposlen! Svatko će imati posao i neće se raditi za
blagdane! Za bolju i svjeltu budućnost birajte opet mene i nećete požaliti! /Za to vrijeme zec
je otišao sjediti do hibrida. Cijelo vrijeme je gledai u pod mašući nogama naprijed nazad.
Hibrid za to vrijeme spava, Alisa gleda u taj prizor i nevjeruje svojim očima i ušima.
Kad je završila svoj govor, ponosno odšeta do zadnje slobodne stolice pokraj hibrida i zeca.
Kako je sad Škokin red, popravi kravatu i pročišćava grlo spreman za svoj govor.

Škoko (još svečanije): Znam da sam samo bard, no ja... Bard Škoko vama obećaje prava
obećanja!

Kraljica se podsmjeuhje i digne nos visoko misleći kako je ona najbolja na svijetu.

Škoko: Obećajem da ću probuditi ovu zemlju iz mrtvih! Ostale će zemlje znati o nama kao
jednu kulturno uzdignutu zemlju! Obećajem da ću se potruditi da svatko bude zadovoljan i
sretan, te poraditi na preprekama najbolje što znam. I posebno obećajem da će se nakon
tolikih godina zapravo popraviti željezničke pruge, kupiti nove vlakove koji neće kasniti! Ako
odaberete mene, odabrali ste pravi put!

Ustane kraljica i dogega se do svojeg postolja. Hibrid se probudi i rasteže ruke, a zatim zjevne
i krene za kraljicom, također i zec. Stanu između njih.

Darko (formalno): A sada na još par minuta će imati riječ naš kancelar Plenkur.
Plenkur (monotono, nezainteresirano): U proteklih godina je sve manje i manje građana, a
pogotovo naoružanih snaga. Ne znamo zašto odlaze, ali mi ćemo to popraviti. Od ove godine,
sve mlade osobe od 18 godina pa nadalje će morati ići u vojsku na obuku. To se stavlja po
obaveznim!
Darko (nastavi): A sada nakon kratkog Plenkurevog govora, slijedi glasanje.

Svi se okrenu i krenu prema Alisi koja je postajala nervoznija. Zbili su se oko nje.

Kraljica (znatiželjno i uzvišeno): I onda dijete drago, za koga ćeš glasati?

Škoko (ubaci se): Ako izabereš mene imat ćeš stalno besplatna putovanja vlakom!
Kraljica (odmah uskoči u riječ): Ma daj ne slušaj tog klauna, baš će on popravit pruge. Izaberi
mene i ja ću uvijek praviti kolače!
Škoko (malo odgurne): Ona vodi narod kao i što pjeva... Loše.
Plenkur (jedva progura svoju ruku između njih dvoje): Molim te samo potpiši ovaj ugovor da
ideš u vojsku.
Alisa (uzvikne u šoku na riječ vojska): Molim?!
Plenkur (odgovori dalje monotono pokazujući drugi papir): Pa potpisala si se tu da si pristala
biti naš novi građanin. A kao mladi građanin, tvoja je dužnost slušati naše zapovijedi...
Prije nego je uspio sve reći, Alisa ga prekine.

Alisa (malo uspaničeno): Ma šta? Nisam ja potpisivala ovaj papir! Ja sam samo turist koji je
došao posjetiti vašu zemlju i to je to! Ne namjeravam biti građanin, a još više vojnik!
Plenkur (dalje uvjerava): To si ti baš potpisala, mi nismo ništa osim pročitali papire i lupili
štambiljem. Još ostaje samo glasanje i službeno si naša.
Kraljica i Škoko (znatiželjno): I? Za koga glasaš?

Nisu joj davali da dođe do riječi. Kraljica ju je vukla za lijevi ruku nagovarajući ju da glasa za
nju, a za desnu ruku ju je vukao Škoko čineći isto.
Alisa (ljutito se prodere): DOSTA!!

Svi zašute i ono dvoje puste joj ruke. Alisa je duboko udahnula kako bi došla do zraka.

Alisa (dalje ljutito, malo manje glasniji ton): Jeste vi svi normalni?! Ja sam tu došla na kratko
a vi se ponašate da ja želim tu živjeti. Pogotovo kad sad vidim uvjete i kakvi ste svi vi, nije mi
ni čudo što su svi otišli glavom bez obzira! Odustajem od ovog svega! Ovo meni nije trebalo!
Alisa odlazi do vrata
Alisa (vikne i zalupi vratima): Zbogom!

Ostavljeni su u tišini, dalje piljeći u vrata.

Kraljica (polužalosno): Skoro smo je imali kao novog građana kojem možemo naređivati što
hoćemo... Miša mu!

Ostali kimaju glavama.

3. ČIN

Alisa je ponovo vani. Iživcirana od današnjeg dana. Sada joj je bilo sve jasno zašto nikoga
nema osim njih.

Alisa (dalje hodajući, izfrustrirano): Ne mogu vjerovati što sam upravo doživjela! Ova zemlja
je kao iz noćne more! Pa čak ne bih ni svom najvećem neprijatelju poželjela ovakvo što! Hah!
Oni misle da je u ovoj zemlji sve super i još se čude zašto svi bježe! /Zastane.
Alisa (smijajući se): Toliko su famtaziji da se pretvaraju da su baloni i obuća ljudi! Ljudi!!
Jadnijeg prizora nisam u životu vidjela! Morala bih se požuriti da me ovi ne budu na kraju
pratili i odvuli u trulu salu... /Nastavlja dalje hodati.

Hodala je malo užurbanije, plašeći se da je zbilja ne slijede. Sada je sretnija što jetu i dalje
polumagla i nada se da je neće vidjeti.

Došla je do istog mjesta gdje se namučila s papirologijom i starim usporenim blagajnikom.

Otvara škripeća vrata i shvati da je još uvijek starac na šalteru. Zakoluta očima i pokušava
proći, nadajući se u miru. Spazi je stari blagajnik i nasmješi se.

Blagajnik (Nasmješen i vedar): Pozdrav mlada damo! Kamo ćeš?

Alisa (odbrusi): Što dalje od ove lude zemlje...
Na tren je samo promatra, ali dalje je pokušava pitati.
Blagajnik (vadeći još veći bunt papira): Želiš li možda povrat novca? Ali prvo riješi... /Prekida
ga
Alisa (izmoreno): Zadržite si! Samo me ostavite na miru...

Odlazi do zadnjih vrata i snažno zalupi. Stari blagajnik se brecne. Sporo pljesne rukama i
ostane u toj pozi kimajući lagano glavom lijevo desno.

Blagajnik (komentira, sporo i monotono): Kakvih mladih ljudi u ovo doba ima. U moja
vremena, mladi ljudi su bili daleko pristojniji i imali poštovanja prema starijim osobama, a ne
ovo... Bože dragi!
Alisa je sada vani nlizu granice. Više joj nisu smetala magla, put od asfalta ni tmurna
pozadina. Bilo joj je drago što je izašla.

Alisa (odlučno): Nikad više! Od sada pazim kuda idem!

Zapaža onaj stari znak. Na ovoj strani znaka piše: „Dođite nam opet!“

Alisa (podrugljivo): Ma da nebi...

Odlazi.