MONSTERIUM

O čudovištima pod krevetom, mraku i ostalim baucima

„Priđite rubu“ rekao je. „Bojimo se.“ Odgovorili su. „Priđite k rubu“ rekao je. Došli su.
Gurnuo ih je… i oni poletješe.“

Guillaume Apollinaire
 Predgovor

Što je to zapravo, strah? Rekao bih da je to jedna psihološka reakcija uvjetovana

događajima kroz koje smo prošli u životu. Post traumatski poremećaj samo je jedan od oblika
tog straha, gdje se um cijelo vrijeme vraća na proživljene patnje, u strahu da će se morati
vratiti natrag. No što kad je taj strah uzrokovan nečim nepoznatim, neopipljivim?

Kao što je jednom rekao nepoznati autor, „Čovjek se boji onoga što ne razumije.“

Postoji mnogo strahova. Strah od mraka, strah od smrti, bolesti ili vožnje avionom
jedni su od najraširenijih jer su evolucijski ugrađeni u čovjeka – u mraku su se kretale
krvoločne zvijeri. A čovjek ih u istom tom mraku nije mogao vidjeti. No zbog tog straha,
djelomično, čovjek je prvi put izumio vatru.

Strah od smrti zasigurno nas tjera da se pokrenemo i živimo ispunjen život, jer ipak, svi mi
živimo samo jednom.

Strah od bolesti… to je jedan od strahova u nas usađen u moderno doba, no nedvojbeno ima
korijene u razvoju čovjeka koji nije shvaćao zašto je jednog dana zdrav, a drugi dan ga izjeda
nešto što se nalazi unutar njega.

Strah od aviona govori sam za sebe. Naravno, svi ti strahovi mogu ili ne moraju imati korijen
u stvarnosti. Postoji čak i strah od toga da te iz nekog kuta uvijek promatra patka!

Najzad, većina ljudi možda razvije i strah od onoga što ne može shvatiti. U ovo se mogu
ubrojiti strah od dubine, kao i strah od paranormalnog (duhovi i slično). Moja je nada da će
ovaj almanak kratkih priča stvoriti svojevrsno svjetlo gdje se nalazio mrak i poučiti da se
bojimo samo onoga što nam je nepoznato. Kad postaje poznato, sav strah nestaje.
 Pjegavi mačak

Ivan Petrov, rođen u Rusiji, u selu čije je ime zapravo nevažno za ovu priču, uvijek je
bio znatiželjno dijete. Često bi se, nakon snažnih zimskih mećava, u visokim čizmama zaputio
prema dubokom snijegu gdje bi lutao u šumi tražeći neke misterije poznate samo njemu. A
bio je on i sanjar – bar ga je takvim nazivala majka.

Nitko drugi nije znao za tu stranu, naravno. U srednjoj školi koju je pohađao imao je mnogo
prijatelja i bješe on jedno od one popularne djece. Imao je i novca – tog mu barem nikad nije
nedostajalo. Ipak, uvijek je tražio ono nešto više, jer kad možeš imati sve istog tog se veoma
brzo zasitiš.

Poznata je uzrečica da je znatiželja ubila mačku. Dana kad je sve počelo Ivan se vraćao domu
u svom hodajući preko ceste gdje su u ovo doba zime vozili rijetki automobili. Temperatura je
dosezala dobrih trideset i pet stupnjeva ispod ništice, a na cesti je teturao neki mršavi, pjegavi
mačak.

Ivan ga htjede dograbiti i na tren osjeti smrad zapišanog, prljavog krzna no mačak pobjegne.
Kad je primijetio automobil koji je ostao upaljen, isti taj mačak znatiželjno priđe i skupi se
ispod kako bi se obranio od ljute zime.

„Ako krene, zgazit će te.“ Reče Ivan. Mačak samo umorno trepne i jače se stisne kako bi se
bolje ugrijao. Kad je vidio da nema pomoći i da će se životinja vjerojatno smrznuti, slegne
ramenima kako bi krenuo dalje. Ipak, nije ga mogao smetnuti s uma. Ta životinja, taj smrznuti
mačak, cijelo vrijeme mu je bio pred očima i grižnja savjesti što ga nije pokupio bez obzira na
sve izjedala ga je čak i kad je sjeo u kuću, kako bi se ugrijao i objedovao prije nego se baci na
„učenje“ dnevnog gradiva.

No i dok je ponavljao isto to gradivo, kad je zaklopio knjigu i sjeo za računalo kako bi surfao
internetom, pred očima mu je bio lik te iste životinje i u sljedećem trenutku uhvatio se kako
navlači čizme i vraća uz put. Kad je došao do istog kolnog prilaza, automobila više nije bilo.
Ali nije bilo ni mačka. Već je pomislio kako je životinja ipak uspjela pobjeći, no tad je vidio
pjegavi obris u snijegu i jeza mu prođe cijelim tijelom.

Tamo, ležeći na boku, mačak je ležao a iz usta mu je tekao tanak trak krvi. Njegove oči bijahu
raširene u samrtnom šoku, kao da je svim silama želio dohvatiti posljednji trak života grčevito
ga grabeći zgrčenim šapama. No i one sad bijahu prazne, dok mu je rep ukočeno stršao. Ivan
osjeti veliku tugu prema životinji koju nije uspio spasiti, pa ga nakon nekog vremena pokupi u
platnenu vreću i odnese doma kako bi mu bar pružio dostojan pokop.
Pokop

Mačka je pokopao ispod jednog jedinog hrasta koji se nalazio u dvorištu. Za vrijeme
ljeta bacao bi debeo hlad, a za zime njegove masivne grane bijahu prekrivene nanosima
snijega koji bi često padali. Svojski se trudio razbiti smrznutu zemlju i najzad mu od kamenja
napravi svojevrsnu grobnicu iznad površine. Ledena zima će mu sačuvati tijelo, a kad dođe
proljeće iskopat će rupu. Barem je Ivan to tako mislio. Izmolio je par molitvi kako je već
znao, pa se vratio natrag u kuću kako bi se odmorio i odspavao jer je već bila kasna večer.

Usnuvši, sanjao je neobičan san. Možda detalji sna nisu bili toliko važni kao živopisan
razgovor koji je vodio u njemu, a koji je išao nekako ovako.

„Želiš li uzbuđenje?“ pitao je glas koji je dolazio iz ničega, kao da se stvara oko njega.