Knjiga Robina Šarme Kaluđer koji je prodao svoj ferari dirnula je ljude širom svijeta,

prodata je u 4 miliona primjeraka i prevedena na preko 50 jezika.

Tačno 15 godina poslije objavljivanja prvog izdanja pojavio se i nastavak
pod nazivom Tajna pisma kaluđera koji je prodao svoj ferari,
snažna priča koja će plijeniti pažnju čitalaca i narednih godina.

U pismima je sadržano znanje koje je on godinama prikupljao,

a koje je sažetak njegovog bogatog i ispunjenog života i neka vrsta duhovnog testamenta.
Priča obuhvata zanimljivo putovanje preko Bosfora i Turske do ribarskih sela u Indiji,
a i lutanje po Pariskim katakombama i drugim egzotičnim i teško dostupnim mjestima.
Ova knjiga sadrži neke osnovne lekcije o ličnom preobražaju i ostvarenju životne sreće,
kao i uputstva za vođenje autentičnog i ispunjenog života.

2
Naslov originala
Robin S. Sharma
THE SECRET LETTERS
OF THE MONK WHO SOLD HIS FERRARI
Copyright © 2011 by Robin S. Sharma
All rights reserved
Published by arrangement Harper Collins Publishers Ltd,
Toronto, Canada
Copyright ©2012 za Crnu Goru, Nova knjga

3
 ROBIN S. SHARMA

Tajna pisma
Kaluđera koji je prodao svoj
ferari

Prevela sa engleskog
Biljana Kukoleča

Podgorica 2012

4
 PROLOG

Moj zanijemili vodič brzo je grabio naprijed, kao da mu nije milo što se nalazi na ovakvom
mjestu. Tunel je bio nizak i slabo osvijetljen, ali se nije moglo prikriti ono što je bilo u njemu.
Dugi zasvođeni zidovi bili su prekriveni kostima - dugim bedrenim kostima poredanim u
redove, kao i hrpama golenjača. Izukrštane poput kostiju na nekom crtežu, ležale su unaokolo
i gomile rebara i ključnjača. Na svakom zaokretu stajali su čitavi stubovi od lobanja. U ovoj
nekropoli sahranjene su kosti šest miliona Parižana. Čovjek je odjednom zastao na nekom
raskršću na ulazu u drugi tunel. Taj prolaz je bio odvojen zarđalom gvozdenom rešetkom od
tunela kojim smo do tada išli. Bio je u potpunom mraku. Moj vodič je gurnuo rešetku i uronio u
tamu. Pritom se osvrnuo da bi bio siguran da ga slijedim. Nesigurno sam hodao slabo
osvjetljenim hodnikom, a onda je i svijetlo nestalo. Udario sam vrhom stopala u nešto. Vodič je
uperio svoju bateriju u pod. Poželio sam da to nije učinio. Onog dotadašnjeg reda u ređanju
više nije bilo, svuda oko nas su ležale ljudske kosti koje su krčkale pod nogama, popadale na
hrpe iz udubljenja u zidovima. Pod svijetlom baterijske lampe vidjeli smo slojeve prašine i
bezbroj paukovih mreža koje su visile s tavanice.
„Ovamo“, rekao je moj vodič. Pružio mi je lampu. „Ovo je za vas“, rekao je. Ja sam je
preuzeo, a on se provukao pored mene.
„Šta to...“, počeo sam.
Prije nego što sam mogao da završim, on je odsječno odgovorio: „Sreščete se ovdje s njim“,
a zatim je naglo nestao ostavljajući me na pedeset stopa ispod zemlje, kao jedinu živu osobu u
moru mrtvih.

5
6
7
 Mahnuo sam Deniju, našem čuvaru zgrade i „bezbjednjaku“ dok sam tražio mjesto na
parkingu. Poslije lude vožnje gradom u želji da stignem ovamo na vrijeme, odjednom sam
poželio da uopšte ne budem tu. Uparkirao sam automobil, ali nisam odmah ugasio motor.
U svoju odbranu mogu reći samo to da je moja, opsjednutost poslom djelovala sasvim
prirodno. Naša kompanija je prolazila kroz vrlo težak period. Mjesecima se pričalo da će nas
vjerovatno prodati. Poslednjih dvanaest sedmica proveo sam isključivo u proučavanju
raznih papira: izvještaja o prodaji, inventarskih lista, izvještaja o zaposlenima, izvještaja o
profitu i gubicima. Kada bih noću konačno sklopio oči, vidio bih pred sobom samo
neprekidni niz linija i brojki iz raznih izvještaja. To me je i sada čekalo, i to čim uđem u
zgradu, ali nisam mogao više da odlažem ulazak. Isključio sam motor, dohvatio torbu s
laptopom i ušao u zgradu.
Pozdravio sam Devina, našeg recepcionara. Bio je nagnut nad monitorom i pažljivo
nešto proučavao, ali sam znao da on zapravo ređa pasijans. Kad sam skrenuo nadesno, vidio
sam ga kako namiguje, ili mi se to, možda, samo učinilo. Najkraći put do moje kancelarije bio
je s lijeve strane, ali više uopšte nisam išao tuda. Devin je svakako mislio da je to zbog toga
što se Tesina kancelarija nalazi na desnoj strani. No, to je za mene bio samo dodatni razlog.
Ako skrenem na desnu stranu, to znači da ne moram da prođem pored Juanove kancelarije.
Prokleti Juan! Ne znam ni sam zašto mi je to toliko smetalo i poslije toliko vremena. Sada je
to bila samo još jedna prazna kancelarija. Žaluzine su bile podignute, pisaći sto raščišćen, a
stolica za stolom prazna. Nije bilo slika Juanove žene i djece na ormariću s fasciklama, ni
šolje s kafom na kredencu, niti slika i plaketa na zidu. Ipak su sjenke svih tih stvari lebdjele
u praznom prostoru.
Malo sam usporio hod kada sam se približio Tesinom boksu. Nas dvoje smo godinama
radili zajedno. Uvijek smo se dobro slagali - imali smo sličan smisao za humor. Nisam bio
siguran šta će biti sa mnom i Anišom, ali sam od našeg razdvajanja mnogo razmišljao o Tesi.
Uočio sam Tesinu blistavu kosu koja se presijavala, ali sam vidio i da upravo telefonira.
Nastavio sam da idem hodnikom.
Skoro u istom času kada sam prošao kroz vrata svog ureda, počeo sam da se osvrćem
unaokolo. Pitao sam se da li treba da provjerim novi prototip automobila prije nego što se
bacim na neki hitniji posao. Znao sam da će me tim dizajnera obavijestiti o razvoju projekta,
ali sam pomislio i da će nekoliko minuta provedenih u laboratoriji predstavljati lijepu
razonodu, i to me je odjednom dovelo u iskušenje.
Počeo sam karijeru u laboratoriji za dizajnere. Jedan od mojih prvih poslova bio je
razvoj tog sektora - odnosno unapređenje proizvodnje automobilskih dijelova. To je bio moj
posao iz snova. Tehnički direktor po imenu Juan uzeo me je tada pod svoje okrilje. Postao je
moj mentor.
No, problem je bio u tome što, i kada volite svoj posao, ne možete dugo biti u nečijoj
sjenci. To vam uništava karijeru. To niko nije morao da mi kaže. Bio sam kao pas koji maše
repom sve dok ga ne zabole leđa. Ljudi s vrha su to primijetili. Kada se upraznilo sledeće
mjesto u korporacijskoj hijerarhiji i kada su mi ponudili drugi posao, Juan me je pozvao u
svoju kancelariju.
„Znaš“, rekao mi je, „ako prihvatiš to mjesto, nećeš više moći da se baviš dizajnom.
Bavićeš se prodajom i rukovodstvom. Želiš li to?“

8
 „Ali, Juane, želim da napredujem“, rekao sam smijući se. „A mislim da ipak neću čekati
da ti odeš u penziju da bih to učimo.
Juan mi se blijedo osmijehnuo i nije rekao ništa.
Poslije tog prvog koraka, ja sam relativno brzo napredovao ka višim položajima. Sada
nadgledam sve projekte naše firme i bavim se kontrolom proizvoda za najvećeg klijenta
kompanije.
Uzeo sam šoljicu kafe i pošao hodnikom prema laboratoriji. Zatim sam se naglo
zaustavio. Uopšte nije bilo neophodno da idem tamo. Uključio sam kompjuter, otvorio jedan
fajl i zagledao se u lavirint brojki koje su se pojavile na ekranu.
Nekoliko sati kasnije, pošto sam završio još jedan izvještaj o odnosu profita i gubitaka,
riješio sam da ponovo pogledam u svoje pretrpano elektronsko poštansko sanduče kad je
telefon naglo zazvonio. Trebalo mi je nekoliko sekundi da prepoznam glas svoje majke.
Zvučala mi je prilično zabrinuto. O Bože, pomislio sam. Šta je sada? Moja majka se
povremeno, u toku poslednjih nekoliko mjeseci, zanimala za mene i moj život na vrlo
neuobičajen način. To je počinjalo da me nervira.
„Žao mi je što te uznemiravam na poslu, Džonatane, ali ovo je važno“, rekla mi je.
„Upravo sam pričala s našim rođakom Džulijanom - želio bi da te vidi. Kaže da je vrlo hitno.“
Želi da me vidi, pomislio sam. Zašto bi, za ime svijeta, rođak Džulijan poželio da vidi baš
mene?
Iskreno govoreći, nisam uopšte dobro poznavao rođaka Džulijana. On je bio mamin brat
od tetke, a ne moj. Majka je bila prilično bliska s Džulijanom i njegovom sestrom Ketrin kada
su bili mali, ali ja sam odrastao na drugom kraju države. Udaljeni rođaci bili su mi zanimljivi
baš koliko i prošlonedjeljne novine.
Džulijana sam sreo samo jednom, i to kada sam imao deset godina. Bili smo u posjeti
tetki Ketrin i ona je priređivala neku večeru. Ne sjećam se da li je i Džulijanova žena tada
došla s njim ili je već bio razveden. Istini za volju, ne sjećam se ničega s tog skupa osim
Džulijanovog svjetlocrvenog „ferarija“. Čuo sam kao Ketrin priča o njemu, pa sam čekao
rođaka na ulaznim stepenicama i vidio kako je dovezao „ferari“ pred kuću. Bio je atraktivniji
nego što sam zamišljao. Džulijan je vidio kakav sam izraz lica napravio (valjda mi je donja
vilica pala na cipele), pa me je poveo da se provozamo njegovim autom. Nikada do tada
nisam se vozio tako brzim automobilom. Činilo mi se da će se, u nekom trenutku, točkovi
odlijepiti od podloge, pa ćemo poletjeti u vazduh. Mislim da u toku cijele te vožnje nisam
rekao ni riječi. Kada smo se vratili pred tetkinu kuću, Džulijan je izašao iz automobula, a ja
sam i dalje sjedio na svom mjestu kao prikovan. „Želiš li da još malo posjediš u
automobilu?“, upitao me je. Samo sam klimnuo glavom. Okrenuo se da uđe u kuću, ali sam
ga ja pozvao: „Rođače Džulijane?“
„Da?“, odazvao se.
„Kako si nabavio ovakav auto?“, upitao sam. „Mislim... košta li on mnogo?“
„Svakako da košta“, rekao je. „Dakle, Džonatane, ako želiš da imaš takav auto, moraćeš
vrlo naporno da radiš kad odrasteš.“
Te reči nikada nisam zaboravio.

9
10
udesno, pored Juanove kancelarije, i pošao ka izlazu. Tek kada sam se našao u ulaznom holu
shvatio sam šta sam učinio. Sve mi je djelovalo kao vrlo loše predskazanje.
Kada sam se vratio u stan, sjetio sam se da sam zaboravio da pogledam poštu. Nisam se
još navikao da baratam novim ključem za sanduče. Neko vrijeme sam se borio s pomalo
iskrivljenim ključićem, a onda su metalna vratanca popustila i iz sandučeta su izletjeli flajeri
koji reklamiraju kućnu dostavu pica i povoljne uslove za uplatu osiguranja i razletjeli se po
podu. Dok sam ih sakupljao, dohvatio sam i jednu podebelu kovertu, koju mi je očigledno
majka poslala. Uzdahnuo sam, stavio je u džep i pošao uz stepenice prema stanu.
Dok sam grijao lazanje u mikrotalasnoj rerni, otvorio sam maminu kovertu. U koverti je
bilo kratko pisamce u kojem me je obavještavala da Džulijan trenutno živi u Argentini, kao i
da se tu nalazi povratna avionska karta za Buenos Aires. O Bože dragi, pomislio sam. Treba
da letim oko trinaest sati da bih se sreo s dalekim rođakom Džulijanom i porazgovarao sat
ili dva? Da li ikako mogu to da izvedem preko vikenda? Pa dobro. Provešću cio ovaj vikend
leteći tamo-amo u konzervi za sardine i pritom ću opet razočarati sina. Ili to, ili ću morati da
razočaram majku, koja je i ovako bila ojađena.
Pojeo sam mlake lazanje sjedjeći ispred televizora i nadajući se pritom da će velike
doze škotskog viskija nadoknaditi sve nedostake moje večere i popraviti mi raspoloženje.
Odlagao sam telefonski poziv Aniši sve dok nisam bio sasvim siguran da je Adam otišao
na spavanje. Aniša je bila pravi rob rutine, pa nisam morao da razmišljam o tome šta će
kada učiniti. Kada mi javila zvučala je umorno, ali ne i nesrećno. Bodrio sam sebe da joj
odmah kažem to što imam misleći da će joj se raspoloženje svakako promijeniti kada čuje
moje planove za vikend, ali se pokazalo da ih ona već zna.
„Pričala sam s tvojom mamom, Džonatane, i zaista treba to da uradiš. Adam će te
razumjeti.“
Pa, to je, dakle, bilo to.

11
 DRUGO POGLAVLJE

Taksista je sa auto-puta skrenuo na jedan veoma širok bulevar. Djelovao mi je kao

tipična gradska ulica s drvoredom sa obje strane i zelenim ostrvcetom na sredini, koje je
razdvajalo dvije kolone automobila; bulevar je zaista bio širok, a kako ja do tada nisam bio u
Latinskoj Americi, začudio sam se kada sam vidio koliko sve podsjeća na Evropu. Ogroman
obelisk, nalik na onaj u Vašingtonu, presijecao mi je vidik na dva dijela, a zgrade sa obje
strane ulice podsjećale su me pomalo na Pariz.
Džulijan mi je rezervisao kartu za noćni let u petak uveče. Na moje iznenađenje, zaspao
sam u avionu čvrstim snom i probudio se tek prilikom slijetanja. Bilo je jutro, ali na
suprotnoj hemisferi od one na kojoj sam sinoć zaspao.
Kamene zgrade iz perioda „bel epok“, crne balkonske ograde od kovanog gvožđa i
istureni prozori nizali su se duž ulice kojom smo se vozili, a zatim smo ušli u dio grada koji
je djelovao znatno starije; vidio sam oljuštene gipsane ukrase na fasadama. Po zidovima su
se mogli vidjeti grafiti, boja i malter su se ljuštili s kuća, a fasade su bile izblijedjele. Mada je
osvanuo svjež jesenji dan, mnogi prozori bili su otvoreni i mogao sam da vidim kako zavjese
iz stanova lepršaju na povjetarcu. Na jednom uglu okupila se grupa muzičara koji su nešto
svirali malobrojnim posmatračima.
Taksi je usporio i zastao pred nizom prodavnica i lokala. Na zidu sam opazio oglas u
kome se nude časovi tanga.
Muzika je odjekivala kroz poluotvorena vrata. Ponovo sam provjerio adresu koju mi je
Džulijan dao. Činilo se da je taj plesni studio pravo mjesto. Pokazao sam taksisti papirić da
bih bio siguran da smo u pravom kraju grada i da nema nikakve zabune. Klimnuo je glavom
i slegnuo ramenima. Platio sam vožnju i izašao iz taksija.
Vidi ti to, mislio sam zureći kroz poluotvorena vrata studija. Kada mi je mama rekla da
je Džulijan promijenio način života, uopšte se nije šalila.
Prostorija je bila vrlo duga, ali ne i naročito široka. Zidovi su bili okrečeni u
jarkocrveno, a s tavanice su visili stakleni lusteri. Muškarci i žene, koji su čvrsto držali jedni
druge u skladu s pravilima plesa, vrtjeli su se po prostoriji u taktu pulsirajuće muzike.
Dok sam ih posmatrao, jedan lijepo odjeven čovjek odlijepio se od svoje plesne
partnerke i progurao se između igrača koji su se i dalje vrtjeli u krug. Kada mi je prišao
bliže, vidio sam da se osmjehuje.
„Džonatane“, rekao mi je, „baš mi je drago što si riješio ' da dođeš.“ Ispružio je ruku, pa
smo se rukovali.
Bio mi je potreban cio minut da čovjeka koji je stajao ispred mene uklopim u sliku koju
sam o njemu stvarao cijelim putem. Džulijan mi je sada djelovao mnogo mlađe nego kada
smo se prvi put sreli prije dvadeset godina. Njegovo vitko i mišićavo tijelo nije nimalo ličilo
na onu gojaznu i kabastu figuru koja je svojevremeno sjedjela za volanom „ferarija“. Lice mu
je bilo bez bora i djelovao je opušteno. Njegove svjetloplave oči su me prosto sjekle
pogledom.

12
13
kako da se zaustavim. Jednog dana sam se, usred jednog velikog sudskog procesa, srušio na
pod u sudnici. Doživio sam srčani napad.“
To me je podsjetilo na nešto što sam već čuo. Mama mi je, vjerovatno, to nekada
ispričala, ali ja očigledno nisam tada obraćao previše pažnje na njenu priču.
Džulijan je smaknuo kapuljaču s glave i dohvatio dvije šoljice za kafu s police.
„Proveo sam nekoliko mjeseci oporavljajući se. U tom periodu donio sam jednu
odluku.“
Uzdahnuo sam. Tada je, znači, otpisao onaj lijepi „ferari“.
„Prodao sam kuću, auto i sve što sam imao. Zaputio sam se u Indiju nadajući se da ću
tamo naučiti nešto od mudrosti ovog svijeta, barem onoliko koliko je to uopšte moguće. Kao
što i sam vidiš, sticanje dohotka postalo mi je mnogo manje važno od težnje da izgradim
sebe. Umjesto jurnjave za zgodnim ženama posvetio sam se traganju za trajnom srećom.“
Prigušio sam uzdah. Sve mi je to zvučalo kao početak veoma duge priče. Bio sam
nestrpljiv da čujem kakve veze sve to ima sa mnom.
„Kad sam stigao na Himalaje, upoznao sam jednog izuzetnog čovjeka. To je bio kaluđer
iz grupe Mudraca Sivane. Odveo me je u planine, u selo gdje su ti monasi živjeli, učili i radili.
Naučili su me nekim mudrostima koje bih sada želio da podijelim s tobom.“
Džulijan je zastao i bacio brz pogled na moja stopala. Bilo mi je neprijatno jer sam
shvatio da sam sve vrijeme dok je on pričao lupkao nogom, kao nestrpljiva mušterija koja
čeka u redu u prodavnici.
Džulijan se osmijehnuo. „No, osjećam da sada još nije pravi čas za to.“
„Izvini“, rekao sam. „Mislim da sam pomalo nestrpljiv da se što prije vratim kući.“
„Ne brini“, ljubazno je rekao Džulijan, „priču treba ispričati onda kada je slušalac
spreman da je čuje.“
„Svakako želiš da znaš zašto sam te danas pozvao ovamo?“ Klimnuo sam glavom.
Kafa je bila gotova i Džulijan ju je sipao u dvije šolje. „Hoćeš li malo mlijeka? A šećera?
Odmahnuo sam glavom. Džulijan mi je dodao šolju, a zatim me je poveo u dnevnu sobu.
Kada smo sjeli nastavio je svoju priču.
„Jedna od bitnih stvari kojima me je taj monah naučio jesu talismani i njihova moć.“
„Talismani?“, začudio sam se.
„Statuice ili amajlije. Ima ih ukupno osam. U svakoj od njih nalazi se djelić osnovne
mudrosti i sreće koja se može doživjeti na ovom svijetu, pod uslovom da se vodi ispravan
život. Svaki od njih je, sam po sebi, vrijedan zalog, a svi zajedno imaju moć da mijenjaju
svijet. Ti talismani, zapravo, mogu za nekoga biti i spasonosni.“
„Zar je potrebno da spašavaš nekoga?“, upitao sam ga dramatičnim tonom. Možda je to
zazvučalo i prilično luckasto.
„Jeste. Neko koga poznajem nalazi se u očajnoj situaciji. Neki ljudi su probali da
pomognu toj osobi, ali nije vrijedjelo. Ovo je poslednja mogućnost.“
„Ima li to neke veze s mojom majkom?“, upitao sam. Zvučala mi je vrlo zabrinuto dok
smo sinoć razgovarali telefonom.

14
 „Ima veze i s njom, ali mi nije dopušteno da ti kažem nešto više o tome kakva je to
veza.“
„Čuj, ako mi je majka bolesna ili nešto slično, imam valjda pravo da to znam.“ Osjećao
sam da otežano dišem i da me nešto steže u grudima.
„Majka ti nije izložena nikakvoj opasnosti“, rekao je Džulijan. „To je sve što mogu da ti
kažem.“
Odlučio sam da ga pritisnem novim pitanjima, ali je Džulijan stisnuo usne i spustio
šoljicu s kafom na stočić ispred mene. Učinilo mi se da je spreman da okonča naš razgovor.
Uzdahnuo sam i cio sledeći minut proveo zureći u pod.
„Dobro“, rekao sam mu. „A kako se ja tu uklapam? Zbog čega sam ti potreban?“
Džulijan je ustao i prišao prozoru. Posmatrao je ulicu ispod nas, ali mi se činilo da se
zagledao nekuda u daljinu.
„Kada sam otišao iz tog himalajskog sela“, rekao je, Jedan monah mi je dao talismane u
kožnoj vrećici i zamolio me da budem njihov novi čuvar.“
„Pošto sam otišao s Himalaja, neko vrijeme sam putovao svuda po svijetu. Jedne noći je
izbio požar u malom hotelu u kome sam odsjeo. Ja sam bio napolju kada se to desilo.
Talismane sam uvijek držao uz sebe, tako da je jedina šteta bila ta što sam ostao bez para
sandala. U nekoj drugoj gostionici sam, malo poslije toga, čuo kako jedan putnik priča da su
ga jednom opljačkali u nekoj rimskoj uličici. Tada mi je palo na um da su talismani svakako
bili najbezbedniji kod monaha u onom selu. Ja sam bio jedini posjetilac koji je, poslije dužeg
vremena, tamo uopšte navratio. No sada, kad sam nosio te dragocjenosti sa sobom, izlagao
sam ih riziku. Mogle bi svakog časa biti izgubljene ili uništene.“
Džulijan je nastavio da priča i objasnio mi je kako je tada zaključio da će biti
najsigurnije da svaki talisman pošalje nekoj drugoj osobi od povjerenja, a one će mu vratiti
kad mu zatrebaju. Uz svaki predmet poslao je i pismo sa opisom i značenjem talismana. Bilo
mi je jasno da su mu sada svi ti talismani potrebni. Džulijan mi je objasnio da želi da ja lično
odem po njih i da mu ih donesem.
„Šta?“, promucao sam. „Pa ja sam mislio da kompanija FedEx postoji baš zbog takvih
situacija.“
Džulijan mi se osmijehnuo.
„Mislim da ne shvataš značaj tih talismana. Ne mogu ih povjeriti nekom tamo kuriru niti
ih mogu slati poštom. Rasuti su svuda po svijetu i potrebno mi je da neko ode i lično pokupi
svaki od njih.“
„Pa zar ti ne možeš da odeš po njih?“, upitao sam ga. Znam da je to bilo pomalo
nepristojno s moje strane, ali mi je pred očima još lebdjela slika Džulijana koji pleše tango
na podijumu.
Džulijan se i dalje smješkao, kao za svoj račun. „Znam da ti se ne čini da sam previše
zaposlen“, rekao je, a ton mu je postao nešto ozbiljniji. „No, sada zaista nisam u mogućnosti
da sam to uradim.“
Sledećih nekoliko sekundi sam ćutao. Kako to da shvatim?

15
 „Rođače Džulijane“, rekao sam, „nemoj da se uvrijediš, ali rekao si da ti je potreban
neko da ti to donese. Ti mene zapravo ne poznaješ. Sreli smo se samo jednom, i to kada sam
imao deset godina.“
„Poznajem te mnogo bolje nego što misliš“, rekao je Džulijan. Onaj njegov ljubazni
osmijeh je nestao. Oči su mu bile vrlo tamne, a na licu mu se ogledala ozbiljnost koja me je
zabrinula.
„Slušaj, Džonatane“, rekao mi je mirno, „ne mogu ti reći kako te to poznajem, ali mislim
da zaista znam ovo: jedina osoba koja može da sakupi te talismane jesi ti.“
Malo je zastao, pa je zatim dodao: „Znam da ovi moji odgovori nisu baš zadovoljavajući.
Možeš mi vjerovati ako ti kažem da je to pitanje života ili smrti.“
Zatim smo dugo sjedjeli u tišini. Razmišljao sam o plaču moje majke koji je odjekivao u
telefonskoj slušalici. Sjetio sam se i teskobe u duši koju osjetim uvijek kada vidim praznu
polovinu kreveta na kojoj je spavala Aniša. Pomislio sam i na Adamov izraz lica kada ga
nečim razočaram. Ne događa se svakom čovjeku da za mnoge ljude bude Jedini“ - jedini sin,
jedini muž, jedini otac.
Najzad sam prekinuo to naše ćutanje.
„A koliko bi dugo sve to trajalo?“, upitao sam ga.
„Već sam pisao svim čuvarima talismana“, rekao je Džulijan. „Nisu mi još svi odgovorili,
ali možeš da počneš od jedne određene destinacije - od mog prijatelja u Istanbulu. Ako sve
bude išlo po planu, to sakupljanje talismana potrajaće nekoliko nedjelja, a možda i mjesec
dana.“
Bože dragi! To je bio cio moj godišnji odmor, a možda i malo više. Duboko sam
uzdahnuo.
Džulijan me je pogledao i nakrivio glavu. „Džonatane?“, rekao je.
Ponovo sam se zagledao u njega. Posmatrao me je vrlo ljubaznim pogledom. Za
trenutak me je podsjetio na mog oca i odjednom sam shvatio koliko mi tata nedostaje.
Shvatio sam i da sam već donio odluku. Reči su mi zastale u grlu, pa sam mogao samo da
klimnem glavom.
Džulijan mi se osmijehnuo. Zatim je ustao i prešao dlanovima preko bokova svoje
crvenkaste mantije.
„Pošto smo se dogovorili oko tog posla, spremiću ti ručak, a zatim možemo malo da
razgledamo ovaj kraj grada. Zove se San Telmo i postao je jedno od mojih omiljenih mjesta
na planeti.“
Proveo sam prijatno, mada i prilično neobično popodne s Džulijanom. Odveo me je u
jednu plesnu dvoranu, smještenu nekoliko ulica dalje, i tu sam posmatrao uvježbane igrače
tanga koji su nam priredili pravu predstavu. Muzika mi je strujala kroz tijelo poput
udvojenih srčanih otkucaja, a zapazio sam i da Džulijan lupka stopalom u taktu muzike i da
mu se noge lako pomjeraju, kao da zamišlja da pleše. Zatim smo malo prošetali krivudavim
uličicama sve dok nije došlo vrijeme za moj drugi noćni avionski let, onaj koji treba da me
vrati kući. Dok smo stajali na trotoaru pred Džulijanovim stanom slušajući muziku iz
studija, on se odjednom okrenuo ka meni.

16
 „Još nešto, Džonatane“, rekao mi je. Iz džepa na mantiji izvukao je jednu malu svesku s
kožnim koricama i pružio mi je. „Voleo bih da vodiš dnevnik tog putovanja.“
„Dnevnik?“, zapitao sam. „A zašto?“
„Ne mislim na uobičajeni dnevnik, već na tvoje lične bilješke s tog puta. Talismani daju
moć onome ko ih ima. No, i onome ko ih posjeduje prenose izvjesnu moć. Zato mi je važno
da znam šta si mislio i osjećao na tom putovanju - a i da znam šta su ti talismani značili dok
su bili kod tebe.“
Ramena mi se opustiše. Nisam znao šta je gore - to što ću izgubiti nekoliko nedjelja
života putujući po svijetu i prikupljajući nečije stvari ili to što moram još i da pišem o tome.
Samoanaliziranje mi nikada nije bilo jača strana.
„Mislim da ti, kada se nađeš sam sa sobom i kada budeš imao te talismane u rukama,
neće biti toliko naporno da napišeš ono što osjećaš kao što ti se to sada čini“, rekao mi je
Džulijan.
Htio sam da mu kažem nešto poput: „Ma da, kako da ne“, ali sam se uzdržao. Šta bi mi to
vrijedjelo? Ako sam već pristao da ostvarim tu njegovu ludu zamisao, treba to da učinim baš
onako kako Džulijan želi.
U tom času taksi se zastavio kraj nas. Dok sam ulazio unutra, osjećao sam da moju
odlučnost nagrizaju žmarci straha, koji me je lagano sve više obuzimao. Prošlo je veoma
mnogo vremena od trenutka kada sam se poslednji put bacio na neki sličan nov poduhvat i
upustio u avanturu. Džulijan je podigao ruku da mi mahne, a onda me je pozvao po imenu.
„Džonatane!“, viknuo je, „razveseli se malo! Ne pruža ti se svakodnevno prilika da
nekome spaseš život!“
Trebalo je imati zaista dobre nerve pa u ponedeljak ujutru ući u automobil i odvesti se
na posao. Imao sam tri nedjelje redovnog godišnjeg odmora i bilo je najbolje da odmah
krenem na taj put. Ali ako bi moje putovanje potrajalo nešto duže od toga, našao bih se u
pravoj neprilici. Mogao bih jedino da zatražim od šefova neplaćeni odmor, a ako bi me
odbili, to bi vjerovatno značilo da ću ostati bez posla.
Ama, uostalom, govorio sam sebi dok sam nevoljno izvlačio umorno tijelo iz kola i
tjerao sebe da uđem u kancelariju, što bi još jedna moja dodatna budalaština uopšte bila
tako važna? U prošlosti sam uvijek donosio sjajne odluke, barem sam tako mislio u tim
trenucima. A vidi samo gdje me je to dovelo? Posao mi je postao stalni izvor nerviranja i
frustracija. Moja divna žena me je ostavila. Mukotrpno stečena ušteđevina bitno će mi se
smanjiti poslije razvoda. Čak mi je i uživanje u Adamovom društvu bilo pokvareno
osjećanjem krivice i činjenicom da sam ga viđao samo vikendom, a pritom sam bio vrlo loš
otac. Da li će jedan šašav poduhvat, kao što je ovaj neplanirani put, moći da mi pričini veće
patnje i štete od onih koje su bile posledica mojih „vrlo razumnih“ odluka?
Proveo sam nekoliko sati ljuljajući se na stolici za radnim stolom i gušeći se od
razočaranja i pesimizma. Do trenutka kada sam konačno ušao u šefovu kancelariju već sam
uspio malo da se smirim i prihvatim svoju sudbinu s fatalističkom rezignacijom. Zaboravio
sam koliko takvi razgovori sa šefovima mogu da budu neprijatni.
Prvih nekoliko rečenica koje sam izgovorio brzo me je podsjetilo na to.
Sjeo sam, naime, u strateški osmišljeno nisku stolicu, koja je stajala preko puta
Dejvidovog mamutskog pisaćeg stola. Kada sam ušao u njegovu kancelariju, Dejvid je jedva

17
odvojio pogled od kompjutera i dobacio mi jedan brz pogled. Ali, čim sam mu objasnio da mi
je neophodan cio godišnji odmor, a možda i neki dan više, da bih sredio jedan važan
porodični posao, podigao je pogled ka meni. Njegov izraz bi se mogao najtačnije opisati kao
zgranut. Dok sam se upuštao u detaljno objašnjenje u vezi s brojem mojih nakupljenih
slobodnih dana, podigao je ruku uvis s očitom namjerom da me prekine u daljem govoru.
„Čekaj malo, da mi to razjasnimo“, rekao je Dejvid. „Želiš da odmah uzmeš dvadeset
jedan slobodan dan, a da mi to prethodno uopšte nisi najavio?'
Nisam mogao da oćutim. „Pa, tehnički gledano, subote i nedjelje se obično tretiraju kao
vikend, pa to i nije baš dvadeset jedan radni dan.“
„Džonatane, prokleto dobro znaš da nikome nije dozvoljeno da odjednom uzme više od
dvije nedjelje odmora“, ispalio je spremno.
Da sve bude još gore, zaista nisam znao šta da mu kažem na to jer nisam znao kada ću
se vratiti.
„Džonatane, od svih ljudi u ovoj firmi, ti si poslednji od koga bih očekivao takav potez“,
rekao je Dejvid.
„Znam“, rekao sam mu. Bio je u pravu.
„Znaš, Džonatane, mi na tebe gledamo kao na našu zvijezdu u usponu. Da mi je neko,
sve do danas, tražio da navedem samo jednu osobu koja će svakako izvući korist iz ove
prodaje ili integracije firmi, šta god da se s nama desi, ja bih svakako naveo tvoje ime. No,
ako ti želiš da odeš baš u ovakvom trenutku...“
Okrenuo se i zagledao kroz prozor. Vrtio je hemijsku olovku među prstima, a izraz lica
mu je, dok se mrštio, postajao sve tvrđi.
Nije mi bilo potrebno da ga i dalje slušam.
„Čuj“, rekao sam, „za vikend sam pričao s Navang. Već je pristala da vodi moje projekte
dok nisam tu. Ona zna šta treba da radi. Uvijek me, ako iskrsne nešto hitno, može pozvati
telefonom. Dakle, mogu li da dobijem taj odmor ili želiš da dam ostavku?“
„Uzmi odmor“, rekao je Dejvid nategnuto. „Moram ti ipak reći jednu stvar. Ako možemo
da preživimo mjesec dana bez tebe, onda to vjerovatno znači da možemo i trajno da radimo
bez tebe.“
Ustao sam sa stolice i pošao ka vratima. Prije nego što sam prešao preko praga,
zaustavio sam se i osvrnuo.
„Dejvide, da li bi mi, da sam ti ovo zatražio zato što se nešto desilo mojoj ženi ili sinu,
rekao to isto?“
On je i dalje zurio kroz prozor, a iz njegovog izraza nisam mogao ništa da zaključim.
Imao sam osjećaj da sam do svoje kancelarije hodao vrlo dugo. Bilo mi je mučno od
pomisli da Dejvid ne haje za to da li je moje dijete bolesno ili u nevolji. Da li sam uopšte
očekivao da čujem od njega nešto drugo? Ovaj posao je tako djelovao na ljude. Vidio sam to
na Juanovom primjeru.
Juan. Ne prođe ni dan da ne pomislim na mog nekadašnjeg šefa i starog prijatelja. Dok
su se mjeseci nizali shvatio sam da mi je nevjerovatno teško da ne patim zbog njegovog
odsustva. Cesto sam se noću budio i nisam bio u stanju da ponovo zaspim, već sam ponovo
„premotavao film“ u glavi i razmatrao svoj udio u njegovoj nesreći. Ma kako često da sam se

18
prisjećao svega, nisam bio u stanju da to ostavim za sobom. Vjerovatno je zaista najbolje što
mogu da učinim za sebe to da odem odavde.

***

Tri naredna dana predstavljala su pravi košmar. Gušio sam se od napora da unaprijed
riješim sve probleme u vezi s poslom. Zanemario sam cunami poruka i telefonskih poziva
koji se sručio na mene. Jurio sam po gradu i bavio se bankarskim transakcijama, uzimao
odjeću s hemijskog čišćenja i nastojao da se, u prolazu, ipak vidim i sa sinom. Čak je i moje
pakovanje bilo haotično - kako da znam šta treba da ponesem kada ne znam kuda ću sve ići?
Zatim sam se ponovo našao na noćnom avionskom letu. Putovao sam u Tursku. Telefon
sam isključio i nisam, u pretrpanim koferima, sa sobom ponio nikakav materijal u vezi s
poslom. Imao sam pred sobom dosta slobodnih sati bez ikakvih zaduženja, ali mi je mozak i
dalje grčevito radio. Izvukao sam papirić iz džepa jakne. Džulijan mi je sa avionskom kartom
poslao i kratku poruku.
U njoj je pisalo: „Hvala ti što si se odvojio od porodice i posla da bi pošao na ovo
putovanje. Znam da si imao dosta razloga da to ne učiniš, ali jedan od najvećih poklona koje
možemo dati sebi jeste da se oslobodimo potrebe da se pravdamo. Radjard Kipling je
svojevremeno napisao: 'Imamo četrdeset miliona razloga da u nečemu ne uspijemo, ali i
samo jedan pravi izgovor.' Nevolja sa izgovorima je to što, ako ih bezbroj puta sebi
ponovimo, počnemo i sami da vjerujemo u njih. Zadatak koji sam ti dao uključuje dosta
putovanja, ali se nadam da ćeš se usmjeriti na prednosti koje će ti donijeti, a ne na neprilike
koje ćeš možda imati. I sam život je, zapravo, jedno veliko putovanje, a pritom nije
najvažnije gdje ćeš stići, već kakva ćeš osoba postati.“
Trebalo je da se u Istanbulu sretnem s Džulijanovim prijateljem. Džulijan mi je poslao i
malu kožnu vrećicu na dugoj uzici, u koju je trebalo da stavim talismane koje budem
sakupio. Za sada mi je ta vrećica bila u džepu od jakne. Rasijano sam opipavao meku kožu
od koje je bila napravljena.
Svi putnici oko mene utonuli su u san. Čuo se tihi zvuk motora i diskretno zveckanje
kolica s posluženjem i pićima, koja su ubrzo nestala u zadnjem dijelu aviona. Sklopio sam
oči. Mislio sam na Anišu i Adama. Znao sam da ću, ako odem daleko, osjećati da mi oni još
više nedostaju. Zatim sam mislio na sve ljude koji su nestali iz mog života. Pomisao na
pokojnog oca izazivala mi je prigušen bol ispod grudne kosti. Taj bol je istovremeno bio
nježan i nenapadan, pomiješan s mnogim lijepim sjećanjima. Zatim sam pomislio na Juana.
Sjetio sam se Džulijanovih riječi: „Ne pruža ti se svakodnevno prilika da spaseš nečiji život.“
Zar to nije bilo sasvim tačno?

19
 TREĆE POGLAVLJE

Džulijan mi nije dao nikakvu konačnu listu mjesta na koja treba da odem niti spisak
svih Čuvara talismana s kojima treba da se sretnem. „To su razna mjesta“, rekao mi je
Džulijan u Buenos Airesu, „u Evropi, Aziji i Sjevernoj Americi.“ Nisam još stupio u vezu sa
svima, ali ja bih, da sam na tvom mjestu, krenuo od Istanbula.“ U tom gradu mi je bio
ugovoren susret s njegovim starim prijeteljem, Ahmetom Demirom.
„Ahmet će doći po tebe na aerodorom. Znam da će svakako željeti da ti pokaže barem
nešto od tog divnog grada, ali, nažalost, nećeš imati mnogo vremena da izigravaš turistu.
Rezervisao sam ti let za Pariz već za naredni dan.“
Da izigravam turistu! To me je baš nasmijalo. Želio sam da što brže obavim taj posao s
talismanima i da se vratim svom poslu. Čak i dok sam na aerodromu „Ataturk“ žurio da
izađem iz aviona, kucao sam poruke na mobilnom telefonu nastojeći da istovremeno
saznam ima li nekih poruka za mene od Navang i razmišljajući o onome što se možda u
mom odusutvu dešava u našoj firmi. Mnogo njih se raspitivalo na koliko dugo sam
otputovao. Poruka od moje majke bila je kratka i neodređena. Pitao sam je da li ona zna šta
Džulijan nastoji da postigne tom pričom o talismanima, ali mi je odgovorila da ni ona nije
sigurna o čemu je riječ. Nisam joj baš povjerovao - osjetio sam da joj glas treperi od emocija.
Bavio sam se porukama sa svog mobilnog telefona dok sam prolazio kroz carinsku i
pasošku kontrolu i čekao na prtljag. Kad sam, najzad, stigao do izlaza s koferom u ruci,
upitao sam se kako ću prepoznati tog Ahmeta - odnosno kako ćemo se prepoznati u gomili
svijeta.
Dok sam se gurao kroz razne porodične grupice, između vozača taksija i drugih
nestrpljivih osoba uočio sam visokog čovjeka s kartonom na kome je pisalo moje ime. Imao
je srebrnastu kosu, kratku prosijedu bradu i ljubazan osmijeh na licu. Neodlučno sam mu
mahnuo i krenuo ka njemu. Kada sam mu prišao, Ahmet je spustio karton, ispružio ruku i
srdačno se rukovao sa mnom.
„Hoš geldiniz, hoš geldiniz“, rekao mi je. „Vrlo mi je drago što imam priliku da upoznam
člana Džulijanove porodice. Vrlo mi je milo.“
Promumlao sam neki neprikladan odgovor jer sam bio prilično zbunjen njegovom
srdačnošću.
„Da li ste uzeli sve što imate od prtljaga?“, upitao me je Ahmet. „Jeste li spremni za
polazak?“ Klimnuo sam glavom, a Ahmet je sklopio karton s natpisom, ovlaš me uhvatio za
lakat i poveo izvan aerodromske zgrade.
Proveo me je kroz pretrpano parkiralište i zaustavio se pred jednim blistavim
srebrnastim „renoom“. „Tu smo“, rekao mi je, dohvatio moju torbu i ubacio je u prtljažnik.
Otvorio sam suvozačka vrata i baš sam ulazio u auto kad mi je telefon zapištao. „Izvinite“,
rekao sam mu. Namjestio sam svoj sigurnosni pojas i počeo da čitam poruku.
Bila je to poruka od Navang povodom poziva jednog mog klijenta. Navela mi je
zabrinjavajući niz pritužbi mušterija koje su se žalile prodavcima na novu komponentu

20
dizajniranu za naš najpopularniji model „sedana“. Imao sam neprijatan osjećaj da mi se
otvorila rupa u stomaku. Takve priče vode otkazivanju porudžbina, a možda mogu da
dovedu i do tužbe protiv naše firme. Navang će morati da se obrati odjeljenju za kontrolu
kvaliteta kako bi utvrdili suštinu problema.
„Izvinite“, rekao sam Ahmetu dok je nastojao da isparkira automobil. „Moram da
pošaljem nekoliko poruka. Hitni poslovi.“ Ahmet je na to ljubazno klimnuo glavom. „Samo vi
uradite to što je neophodno. Uskoro ćemo se bolje upoznati.“
Ahmet se spretno probijao kroz gužvu, no ja sam vidio vrlo malo od onoga što se
događalo oko nas. Oči su mi bile prikovane za ekran mobilnog telefona. Nekim dijelom
svijesti uočio sam veliku gužvu na auto-putu, shvatio da vozimo brzo i da prelazimo neki
most. Dok sam se osvijestio, već smo se vozili uskim uličicama, a auto se stalno naginjao
unazad jer smo se kretali uzbrdo. Ahmet je, izgleda, primijetio da sam se vratio u stvarnost.
„Pomislio sam da, poslije tako dugog puta, možda želite da se malo osvježite prije nego
što krenemo dalje. Zato vas sada vodim u svoj stan u kvartu Bejoglu.“
Vozili smo se prilično sporo pored mnogih kafeterija i prodavnica, pokraj trotoara
prepunih pješaka, pored niskih žutih i sivih kuća od cigle i kamena. Ispred nas se, na vrhu
brijega, mogla vidjeti neka kula - plavičastosiva šiljasta građevina s dva reda prozora, koja je
stremila u nebo. Iza gornjeg niza prozora mogli su se vidjeti ljudi u pokretu.
„To je kula Galata“, rekao je Ahmet. „Odozgo se pruža divan pogled na grad.“
Zatim je usporio i utjerao automobil u vrlo uzak prostor za parkiranje na ulici.
„Stigli smo“, rekao je Ahmet i pokazao mi trospratnicu ispred nas. Izašao je na trotoar i
otvorio teška ulazna vrata, pa me je pozvao da uđem. Ugledao sam dug niz mermernih
stepenika.
„Nemate ništa protiv penjanja uz stepenice, zar ne?“, upitao me je.
„Ne, nemam“, odgovorio sam mu.
Ahmetov stan bio je vrlo lijepo namješten - elegantni ćilimi na podu, sofa presvučena
brokatom, puna raznobojnih jastučića, boja zidova lijepo uklopljena s bojom ramova slika
na kojima sam vidio brodove i ptice, kao i razne primjerke biljnog i životinjskog svijeta. Ali,
sve je to djelovalo neobično bezlično. Džulijan mi je rekao da je Ahmet kapetan feribota.
Zato sam valjda zamišljao da živi u mnogo rustičnijem okruženju.
„Kao što ste možda već i sami primijetili, ne provodim ovdje baš mnogo vremena“,
rekao mi je Ahmet. „Kupio sam ovaj stan prije nekoliko godina, prije svega zato što je to bila
dobra investicija. Uglavnom sam ga izdavao strancima i poslovnim ljudima koji su željeli da
stanuju u ovom dijelu grada. Žena mi je umrla prije nekoliko godina, pa sam nedavno
prodao našu porodičnu kuću na Bešiktašu. Sada koristim ovaj stan kada radim na feribotu
ili kada nekome pokazujem grad. Ostalo vrijeme provodim uglavom u selu u kome sam
odrastao, a koje se nalazi na Bosforu.“
„Dođite“, rekao mi je Ahmet otvarajući jedan prozor. „Želim nešto da vam pokažem.“
Nisam ni shvatio koliko smo se visoko popeli niti sam uočio gdje je Ahmetova zgrada
zapravo smještena, no čim sam bacio pogled kroz prozor dnevne sobe, shvatio sam da mu
se to ulaganje svakako isplatilo. Preda mnom se pružao jedan od najljepših vidika koji me je
ostavio bez daha.

21
 „Evo, vidite“, rekao je Ahmet pokazujući mi nešto nalik na rijeku ispod nas. „To je Zlatni
rog. Odavde vidite i Ataturkov most i most Galata. Moj brodić se nalazi u onoj luci tamo. S
lijeve strane vidite glavni dio Bosforskog moreuza. Naš grad se pruža i sa suprotne strane
tog moreuza. No, ovdje smo još uvijek u Evropi. Ako pređete na drugu stranu mosta, naći
ćete se u Aziji.“
Pogledao sam na suprotnu stranu Bosfora i na azijski kontinent, a onda sam se opet
zagledao u prizor ispred sebe.
„Da, naravno“, rekao je Ahmet, „baš je lijepo, zar ne? To je stari dio grada - Sultanahmet.
Tu su glavni bazari, a i Sarajburnu (kvart s dvorcima).“
U daljini sam opazio dva ogromna kompleksa zgrada s kupolama, minaretima i velikim
baštama ograđenim visokim zidovima.
„Aja Sofija?“, upitao sam. To je jedina građevina u Istanbulu koja mi je bila poznata.
Ogromna crkva s kupolom, koju je car Justinijan izgradio u vrijeme kada se ovaj grad zvao
Konstantinopolj i bio sjedište Rimskog carstva, a koja je tada bila i glavno sjedište
hrišćanske crkve. Kasnije je ta crkva pretvorena u džamiju, dodali su joj minaret i izmijenili
unutrašnjost, ali su originalni vizantijski mozaici još uvijek postojali u njoj. Čuo sam da je
Aja Sofija i danas zapanjujuće lijepa.
„To je onaj kompleks lijevo“, rekao je Ahmet. „Iza nje je Plava džamija. Tu je i Hipodrom,
muzej Topkapi i Cisterna, zaista ima mnogo toga da se vidi. Popodne ćemo, prije nego što se
ukrcamo na brod, otići na Bazar začina i na Veliki bazar.“
„Zar ćemo ići na neki brod?“
„Pa da“, odgovorio mi je Ahmet odmičući se od prozora. „Žao mi je, ali vaš talisman nije
ovdje. On je u mom ljetnjikovcu na selu, u mjestu Anadolu Kavađi.“
Ja sam do tada već zaboravio svrhu svog dolaska ovamo.
„Mogli bismo i da se odvezemo tamo automobilom, ali čemu to?“, nastavio je Ahmet.
„Najbolje je otploviti brodićem. Moj sin je jutros vodio grupu turista na privatnu turu tim
brodom, pa ćemo mi isploviti večeras, a sjutra ujutru ćemo se vratiti ovamo.“ Ahmet mi je
mahnuo rukom i pozvao me da pođem za njim. „Sada ću vas ostaviti da se okupate i sredite.
Zatim ćemo popiti čaj i ručati, pa ćemo poslije toga obići bazare.“
Prva stvar koju sam osjetio hodajući kroz Bazar začina bili su svakojaki mirisi. Bilo je to
kao da hodate kroz aromatičnu baštu, u kojoj se na svakom koraku podižu oblaci mirisa i
miješaju se, a svaki novi nadjačava one prethodne. Tezge su se nizale jedna za drugom. Bile
su tu hrpe urmi i drugog suvog voća, sve vrste koštunjavog voća i piramide alve u svim
bojama. Vidio sam cilindrične komade nugata i bijele alve i nevjerovatan izbor rahatlokuma
u bojama dragulja (Ahmet mi je rekao da se taj slatkiš tako zove u Turskoj).
Na tezgama sam opazio i otvorene kutije čaja. Takođe sam uočio i hrpice praškastih
začina koje su stajale na prednjim dijelovima tezgi - kurkuma, kim, kardamon, oraščić,
cimet.
Ahmet je kupio suve kajsije, urme i smokve, a zatim smo krenuli prema ogromnom
kamenom kompleksu s hiljadama radnjica, nazvanom Veliki bazar.
Bazar začina zanio je i omamio moja čula finim egzotičnim aromama. Bio sam potpuno
zaokupljen onim što se dešavalo oko mene i nisam više uopšte mislio na sebe niti na svoje

22
životne probleme. Na Velikom bazaru odjednom sam počeo da se prisjećam svih onih koji
su mi nedostajali. Dok sam hodao kroz duge beskrajne prolaze između tezgi, ugledao sam
mnoge stvari koje bi se možda dopale Aniši — lampe s mozaikom, fine svilene marame,
lijepo ukrašena keramika - sve je blistalo od živih boja. To me je i privuklo Aniši kada sam je
prvi put sreo. Nije bilo važno šta je imala na sebi - uvijek je nosila nešto blistavih boja -
svjetlozelene naušnice, purpurnu zimsku maramu, sjajnu narandžastu beretku. I stan joj je
bio takav - zanimljiv izbor raznih stvari sa svakakvim dezenima i u raznim tonovima, što je
djelovalo malo haotično, ali je ipak bilo skladno. Pošto ću narednih nedjelja biti na putu,
znao sam da ne mogu da kupujem ništa glomazno.
Bio sam u velikom iskušenju pred tolikim izborom zanimljive robe. Najzad sam uzeo
jednu staklenu ogrlicu za Anišu, a Adamu sam kupio malu vezenu jaknu jer sam pomislio da
će mu se vrlo dopasti.
Naročito su me sludjeli prodavci tepiha. Vikali su za mnom u prolazu i uhvatio sam sebe
kako zurim u sve te prekrasne tepihe.
Ahmet je vidio šta me je zainteresovalo. „Pa da“, rekao je, „moraćete jednom ponovo
doći i kupiti neki lijep tepih; cijene su zaista povoljne. Nije lako odabrati lijep tepih - morate
znati dosta toga o umetnosti tkanja i vezivanja čvorova, o vrsti vlakna i bojama. Morate
naučiti da procjenjujete tepihe, a i znati kako da se cjenkate. Volio bih da vas svemu tome
podučim.“
Ahmetova revnost u podučavanju podsjetila me je na moje roditelje. To je bio
dinamičan duo, koji je uvijek podsticao doživotno učenje novih vještina. Mama je uvijek bila
strastveni čitalac, a kada smo sestra i ja pošli u osnovnu školu, zaposlila se u jednoj maloj
knjižari. Donosila je kući razne knjige i uvjeren sam da su je u toj knjižari zaposlili i zbog
toga što im je bila najbolja mušterija. Sebi je uglavnom nabavljala fikciju, tati je donosila
neke ozbiljnije knjige, a za Kiru i mene bi probrala lijepe slikovnice.
Tata je bio oduševljen tom njenom aktivnošću i vrijedno je gutao sve knjige koje bi mu
donijela. No, njegov entuzijazam se nije tu zaustavljao. Ništa Niku Landriju nije toliko prijalo
kao one situacije u kojima svoje znanje može da prenese drugima. On je bio učitelj u
osnovnoj školi, ali podučavanje mu nije bilo samo zanimanje, već i prava strast. Moji
roditelji su svuda stvarali oko sebe atmosferu učionice, što njihovu djecu nije baš uvijek
radovalo.
Svakog ljeta smo nekuda putovali. Nisu to bile neke egzotične destinacije, ali bi mama i
tata uvijek pažljivo proučili kraj u koji su nas vodili. Hodali bismo kroz šumu, a mama bi u
rancu uvijek imala neki terenski vodič i objašnjavala bi nam kako je nekim vrstama bora
potrebna vrelina šumskog požara da bi im se šišarke otvorile i da bi se njihovo sjeme rasulo
po većim površinama. Tata bi nam zatim objasnio kako dabrovi grade svoje brane i kako su
brda na koja smo se peli nekada bila obale jezera. O svakom istorijskom lokalitetu mama i
tata znali su više nego što se moglo pročitati u ma kom vodiču. Čak i tematski parkovi bili su
pogodna mjesta da nam u njima održe čas o dejstvu centrifugalne sile ili predavanje o pop-
kulturi.
Činilo mi se da su moji roditelji bili skoro sasvim zavisni od informacija i ideja, pa su
sva naša putovanja bila puna uzvika: „Zar ovo nije divno!“ Mama je to govorila uvijek kada
bismo otkrili nešto novo. Tata se uvijek radovao kada sestra i ja pokažemo radoznalost. „To

23
je sjajno pitanje!“, govorio bi nam sav radostan i ponosan ako bismo ih nešto upitali.
Pomislili biste da smo nas dvoje upravo pronašli lijek protiv raka.
Danas se prisjećam tih dana sa entuzijazmom i radošću, ali sam ih onda bio sit. Kada
sam dospio u tinejdžersko doba, te naše česte male ekskurzije i stalno davanje nekih
uputstava djelovali su na mene kao škripanje noktima po tabli. Sjedio sam, sav malaksao od
vrelog ljetnjeg popodneva, na zadnjem sjedištu automobila, a tata bi nam pričao kratku
istoriju kanala Iri, dok bismo Kira i ja samo prevrtali očima; povremeno bismo uperili
kažiprste u slepoočnice i povlačili zamišljene okidače.
Ovo mjesto i cio ovaj grad svakako bi očarali moje roditelje, mislio sam tužno. Oni su
sanjali o takvim putovanjima i stalno su maštali o sličnim mjestima koja bi posjetili. To je
bio njihov veliki plan za vrijeme kada konačno odu u penziju - željeli su da putuju po svijetu.
Kada se tata penzionisao, kolege su mu čak i poklonile garnituru kofera. Nekoliko mjeseci
poslije toga, svuda po kući ležali su otvoreni vodiči - nicali su unaokolo kao pečurke poslije
kiše. Čitave hrpe sličnih knjižica bile su naslagane pored tatine omiljene fotelje, neke veće
knjige su mu virile ispod stočića kraj kreveta, a brošure i mape izvirivale su iz stalka sa
časopisima u kupatilu; te brošure su se odnosile na razne zemlje - na Irsku, Toskanu,
Tajland, Novi Zeland. Tata je iscrtao razne putanje i zakačio ih iznad svog stola s
kompjuterom. Mama i on isplanirali su svoje veliko putovanje koje je trebalo da potraje
barem šest mjeseci.
No, jednog dana, nekoliko mjeseci prije planiranog polaska, mama je začula tresak i pad
u garaži. Tata je sklanjao ljetnje garniture namještaja iz dvorišta u garažu i u tom trenutku
ga je pogodila embolija aorte. Bio je mrtav prije nego što je dotakao pod.
Mjesecima poslije tatinog pogreba mama se kretala unaokolo kao da hoda ispod vode.
One iscrtane mape postepeno su nestale sa naše „oglasne table“, knjige su vraćene na police
u podrumu, a mama se vratila na svoj posao u knjižari, gdje je nastavila da radi s pola
radnog vremena. Kira je pomišljala da će joj možda jednog dana opet pasti na um pomisao o
putovanju po svijetu, ali moja majka nije mogla ni da pomisli da nekuda otputuje bez tate.
Poslednji uzvik prodavca tepiha prekinuo je tok mojih misli i prisjećanje na roditelje.
Ahmet me je izveo iz bazara pravo na kasno popodnevno sunce.
„Vrijeme je za večeru“, rekao je Ahmet dok me je vodao u krug oko nekih zgrada. Ušli
smo u jednu uličicu, pa u drugu, i progurali se kroz nekoliko uskih prolaza i ulica u starom
dijelu grada. Najzad se Ahmet zaustavio pred jednim sjajnim crvenim natpisom okačenim
na niskoj kamenoj zgradi.
„Stigli smo“, rekao mi je. Pošao sam u hladovinu za njim. Kafana je bila prilično mračna i
hladna, ali i puna lijepih boja.
Ćilimi u crvenim i zlatnim tonovima visili su s kamenih zidova, a ispod njih su stajale
niske klupe s plavim i narandžastim jastucima. Mali četvrtasti stolovi bili su prekriveni
prugastim crvenim stolnjacima, a uz njih su, takođe, bile poredane klupe. Na svakom stolu
nalazila se po jedna mala mesingana lampa.
Uz večeru, koja se sastojala od paprika punjenih pirinčem i sjemenkama šišarke,
jagnjetine, pirea od plavih patlidžana i hljeba sa susamom, Ahmet i ja smo prijateljski
proćaskali o našim životima i radu. Nekoliko puta smo malo i zaćutali, pa bi zavladala
prijatna tišina. Nju bi povremeno prekidalo Ahmetovo: „Probajte ovo“, ili moje: „Ovo je vrlo

24
dobro“, ali smo tu i tamo podugo ćutali, i u tim pauzama mogla se čuti udaljena buka ulice.
Osjećao sam da se nalazim daleko od svega što mi je poznato.
Kada smo stigli u pristanište, sunce se lagano spuštalo ka zapadu. U vazduhu se osjećao
jak miris soli. Luka je bila prepuna brodova, manjih i većih, ali su ipak preovlađivali veliki
feriboti. Ahmet nije bio samo kapetan feribota, što sam, inače, usput saznao. On je ranije bio
i vlasnik jedne velike brodske kompanije, ali ju je prije nekoliko godina prodao. Sada je
napola bio u penziji, a iz cijele svoje nekadašnje flote zadržao je samo jedan brod —
prvobitno je to bio ribarski brod, ali ga je u prvim danima poslovanja pretvorio u starinski
feribot. „Nisam mogao da se rastanem od njega“, rekao mi je. „Povremeno tim brodićem
idem na privatne ture po Bosforu. Baš sam ugovorio jednu takvu turu za danas kada me je
Džulijan pozvao. Zato sam poslao sina da me danas zamjeni na toj turi.“
Prošli smo pored pristaništa s feribotima i pored nekolicine velikih turističkih brodova.
Uz jedan od dokova stajao je dug, narandžast, otvoren čamac sa ukrašenim pramcem i
raznim dekorativnim detaljima na zadnjem dijelu, kao i s baldahinom i otvorima za topove
sa zlatom obrubljenim ivicama. „To je replika carskog broda, atrakcija za turiste“, rekao je
Ahmet.
Najzad smo stigli do pristaništa za manje brodove. Ahmet je prišao skromnom bijelom
brodiću s drvenarijom obojenom u plavo. „Evo ga, moja dika i ponos“, rekao mi je smijući se.
Bio je to čvrst brodić, sličan remorkeru. Iza krme je imao otvorenu krmanošku kabinu, a iza
pregrade od drveta i stakla nalazili su se kontrolna tabla i kormilo. Iza kormila je stajala
izlizana kožna stolica, namijenjena kormilaru. Na bočnim stranama palube bile su poređane
drvene klupe, a nekoliko redova stolica nalazilo se iza krmanoške kabine. Bijela i plava boja
bokova i brodskog poda bila je pomalo ispucala, ali je sve bilo vrlo čisto. Brod je bio star, ali
dobro održavan.
„Izgleda da smo se mimoišli s Jusufom. Pa dobro, možda ću prilikom vašeg sledećeg
boravka imati prilike da vas upoznam sa svojom porodicom“, rekao je Ahmet dok je od
vezivao brodić i udaljavao ga od mola.
Nije nam bilo potrebno mnogo vremena da iz luke izađemo u vode moreuza. Plovili
smo lagano, ali se u to doba večeri činilo da se sve kreće vrlo sporo. Jedan veliki feribot s
treperavim svijetlima lagano je plovio ka azijskoj obali, a opazili smo i neke manje brodove
koji su plovili na izvjesnom rastojanju od nas. Činilo mi se da je voda neprirodno mirna.
Osvijetljen suncem na zalasku, pred nama se, na obje obale Bosforskog moreuza, prostirao
grad Istanbul - zanimljiv konglomerat džamija, palata i drugih elegantnih građevina, s
mnoštvom kuća pokrivenih crvenim crijepom, stambenih zgrada, palmi, prodavnica i
kafana. Prošli smo ispod Bosforskog mosta i zaputili se ka sjeveru. Usput sam uočio neke
zanimljive i lijepe kuće od drveta, a Ahmet mi je rekao da su to jalisi, odnosno bogataški
ljetnjikovci; bili su nanizani uz samu obalu moreuza pa je izgledalo kao da plutaju na vodi,
mada se, zapravo, nalaze na kopnu. Nebesko plavetnilo tamnjelo je svakog minuta sve dok
se nije pojavio pun mjesec, nalik na ogroman biser koji visi nad bazenom mastila. Mjesečina
se rasipala po vodi, a Ahmet je još malo usporio plovidbu. Osjećao sam lagano kretanje
broda nasuprot tihom ritmu vodene struje.
„Ovo je nešto posebno, zar ne?“, rekao je Ahmet. Klimnuo sam glavom.
„Sve ovo mi ne deluje stvarno“, odgovorio sam.

25
 „Teško je reći šta je stvarno, zar ne?“, nastavio je Ahmet.
„Pa, pretpostavljam da jeste.“ Obično nisam mnogo razmišljao o takvim stvarima.
Otišao sam na zadnji dio broda i posmatrao kako grad nestaje iza nas.
„Znate li“, nastavio je Ahmet, „da moreuz nije sličan rijeci? Voda ne teče samo u jednom
smjeru.“
Okrenuo sam se da ga pogledam i odmahnuo glavom.
„Ne, nije nimalo sličan rijeci“, nastavio je Ahmet priču. „Okeanska plima nanosi vodu u
moreuz, a zatim je osjeka opet povlači iz njega. Ovdje se sreću Evropa i Azija, baš na ovom
mjestu, a i miješaju se vode Mramornog i Crnog mora. No ni to nije onako kako na prvi
pogled izgleda.“
„Na šta mislite?“
„Razni stručnjaci - okeanografi iz Engleske, Kanade i Turske, proučavali su vode ovog
moreuza u toku poslednjih nekoliko godina“, objasnio mi je Ahmet. „I znate li šta su otkrili?“
Ahmet je uglavnom gledao pred sebe dok je krmanio, ali se u tom trenutku okrenuo ka meni
i pogledao me. Slegnuo sam ramenima i odmahnuo glavom.
„Na dnu ovog moreuza teče prava podvodna rijeka. Tu su voda, blato i sedimenti, kao i
salinitet, znatno veći nego u gornjim slojevima vode, a ta podvodna rijeka teče od
Mramornog prema Crnom moru.“
„Podvodna rijeka, e to je baš čudno“, rekao sam.
„To vas navodi da shvatite da su neke stvari po svojoj prirodi vrlo komplikovane.
Rijetko se događa da je nešto baš onakvo kao što izgleda.“
Vrtio sam se još malo po palubi, a onda sam se pridružio Ahmetu i sjeo kraj njega iza
krme. Nekoliko minuta smo ćutali. Ahmet se zavalio na svom sjedištu.
„Proveli smo zajedno najljepši dio dana“, rekao mi je zamišljeno. „Ipak, ne znamo jedan
o drugome baš mnogo.
O vama, kao rođaku svog dobrog prijatelja Džulijana, znam samo ovo: da ste inžinjer,
oženjeni ste i otac šestogodišnjeg dječaka. Ko ste vi zaista?“
Nisam znao odgovor na to pitanje. Ahmet me je pogledao, vidio izraz mog lica i
nasmijao se.
„Ni sa mnom nije mnogo drugačije“, rekao mi je. „Za večerom sam vam rekao da sam
šezdesetogodišnji poslovan čovjek i vlasnik nekih nekretnina i ovog broda. Udovac sam
i imam četiri odrasla sina. Znači li to da me stvarno poznajete?“
„Pa, pretpostavljam da je i to neka polazna tačka za upoznavanje“, odgovorio sam mu.
„Mislim, mogao bih ponešto da vas upitam i da saznam malo više o vašoj kompaniji ili o
sinovima.“
„Ipak bi nam trebalo mnogo vremena da se dobro upoznamo, zar ne?“
„Da, pretpostavljam da bi.“
„Obično je to tako. Zamislite da smo počeli da pričamo o nekim drugim stvarima. Šta
biste rekli ako bih vam ispričao da je za mene pravi život bio uvijek samo na vodi ili pored
nje? Majka mi je pričala da sam kao malo dijete bio zaista srećan samo za vrijeme kupanja.
Voda, pecanje, plivanje. Brodovi, čamci. Nikada nisam nimalo sumnjao u to šta želim da

26
radim. Osjećam čudan nemir kad god nisam na nekom od svojih brodova. To je ponekad
teško padalo mojoj ženi, a i sinovima. Ali, uvijek nam je bilo najljepše kada bismo se svi
zajedno našli na morskoj obali ili na nekom brodu. Kao da smo samo na takvim mjestima
bili pravi mi. Uvijek mi je bilo potrebno da budem kraj vode da bih mogao mirno da
razmišljam i da shvatim svijet i smisao svog života. Na ovom istom brodu spoznao sam,
recimo, da je Kaniz žena kojom želim da se oženim. Na njemu sam pravio svoje najvažnije
životne planove i donio najhitnije odluke.“ Ahmet je okrenuo kormilo broda u polukrug.
„Pomislio sam da ćete, ako vam to kažem, možda moći bolje da me razumijete.“
„Mislim da ono što znamo o drugima uglavnom obuhvata samo njihovu spoljašnjost“,
nabacio sam.
„Da, i to je baš tužno“, rekao je Ahmet klimajući glavom. Zatim je malo zaćutao.
„No, to nije ono najtužnije“, nastavio je zamišljeno. „Najtužnije je to što i o samima sebi
znamo samo ono što se nalazi na površini; često živimo životom naših susjeda, umjesto da
vodimo sopstveni život.“
Bilo mi je teško da ocijenim koliko smo dugo plovili po Bosforu. Svjetlucava voda,
blistav mjesec i utješni šum brodskog motora pretvorili su cijelo to putovanje u pravi san. U
jednom trenutku je Ahmet naglo okrenuo kormilo i pokazao mi svijetla koja su blistala na
azijskoj strani.
„To je Anadolu Kavađi“, rekao je pokazujući nešto ispred nas. Ne možete još vidjeti
naselje, ali ispred nas je ostatak razorene đenovske tvrđave. Potiče iz XIV vijeka. Moja
kućica je na drugoj strani, na južnom kraju naselja, na obali.“
Nije nam bilo potrebno mnogo vremena da pristanemo i odvezemo se do sela malim
automobilom koji je Ahmet ostavio u luci. Kamena kućica uopšte nije ličila na Ahmetov stan
u gradu. Pod je bio popločan terakotom, na zidovima je bio neravan sloj gipsa, a grube,
tamne grede na tavanici su, izgleda, upile odjeke davne prošlosti. Na otvorenim policama u
kuhinji bilo je poređano masivno zemljano i mesingano posuđe. Tu i tamo mogli su se
vidjeti djelići mozaika i staklo jarkih boja, ali izbledjela tkanina na prozorima i pohabam
prekrivači namještaja svjedočili su o starosti kuće. Ahmet je odnio moj ranac u jednu malu
sobu. Pokazao mi je mali krevet, koji nije bio širi od standardne polovine bračnog kreveta i
čija je izrezbarena drvena strana bila okrenuta prema zidu.
„U tom krevetu sam nekada spavao s dvojicom braće“, rekao je Ahmet smijući se.
Spustio je moj kofer na pod kraj kreveta i poveo me natrag u dnevnu sobu. „Hoćete li da
malo posjedimo napolju?“, upitao me je.
Ogrnuli smo džempere i otišli u malo dvorište koje je gledalo pravo na mjesečinom
obasjani Bosfor. Ahmet je nastavio da priča o svom omiljenom prirodnom elementu - o vodi.
„Priča se da je Crno more nekada bilo slatkovodno jezero. Prije mnogo hiljada godina
došlo je do velike poplave i Sredozemno more se izlilo izvan Bosfora, pa je tako i Crno more
postalo dio slanih okeana.“
„A ta podzemna rijeka? Mislite li da je to posledica te poplave?“, upitao sam ga.
„Pa, tako zvuči, zar ne?“, rekao je Ahmet. „Neki misle da je ta poplava zapravo onaj
biblijski Nojev potop.“
„Šalite se?“, rekao sam.

27
 „A Bosfor se pojavljuje i u grčkoj mitologiji. Znate li legendu o Jasonu i Zlatnom runu?“
Odmahnuo sam glavom.
„U grčkoj mitologiji je Bosfor bio mjesto na kome su se nalazile Simplegade - ploveće
stijene koje su se tako brzo primicale jedna drugoj da bi zdrobile svaki brod koji bi se
usudio da pokuša da prođe između njih. Kada je Jason zaplovio Bosforom, pustio je golubicu
da proleti između fatalnih stijena. Stijene su jurnule jedna prema drugoj, ali je golubica ipak
proletjela - samo je izgubila nekoliko pera s repa. Jason i Argonauti su slijedili golubicu i
srećno prošli kroz tesnac. Zadnji dio broda bio im je, doduše, oštećen, ali se ipak nisu
potopili. Tako su Grci stigli do Crnog mora.“
Osmijehnuo sam se i klimnuo glavom. Mojoj majci bi se veoma dopao Ahmet i njegove
priče.
„O Bože“, uzviknuo je moj domaćin, „skoro sam zaboravio zbog čega ste došli ovamo.
Džulijanov talisman. Sad ću vam ga donijeti.“ Brzo je ustao i ušao u kuću. Vratio se poslije
nekoliko minuta s malim presavijenim komadom papira i smotuljkom crvene svile. Pružio
mi je oba predmeta.
„Eto, sada ste dobili ono zbog čega ste došli“, rekao mi je. „Trebalo bi da pođemo na
spavanje. Sutra moramo da ustanemo rano. Vratićemo se u Istanbul, pa ću vas odvesti da
vidite Aja Sofiju, a zatim ću vas otpratiti na aerodrom. Morate mi obećati da ćete se u nekoj
prilici vratiti ovamo da vidite ostatak mog zavičaja.“ S tim sam se vrlo spremno saglasio i
nerado ustao sa stolice.

***

Kada sam se vratio u sobu, spustio sam zamotuljak na okrugli stočić kraj kreveta. Sjeo
sam na kraj postelje i sačekao da prođe jedan minut prije nego što sam raspakovao paketić.
Lagano sam razmotao meki kvadratni komadić svile.
U tkanini se nalazio nekakav bronzani novčić. Zapravo, to i nije bio baš pravi novčić, već
mali metalni disk veličine jednog nikla.
S jedne njegove strane bilo je urezano sunce, sa zracima koji su se širili iz centralne
tačke. Na drugoj strani diska vidio se reljef mladog mjeseca. Spustio sam novčić na sto i
dohvatio presavijeno parče pergamenta.
Razmotao sam ga i spustio u krilo.

Moć istinskog
(pročitao sam na njemu)

Najveći dar koji možemo sebi dati jeste taj da živimo pravim, istinskim životom. Da zaista
budemo ono što jesmo ipak nije lak zadatak. Moramo se oduprijeti zavodničkom zovu društva
i živjeti život po nekim sopstvenim pravilima držeći se sopstvenih vrijednosti i u skladu s našim
prvobitnim snovima. Moramo doprijeti do naše skrivene suštine i istražiti duboko ukorijenjene

28
nevidljive nade, želje, snagu i slabost, koje nas čine onakvima kakvi zapravo jesmo. Treba da
shvatimo gdje smo bili i kuda smo se zaputili. Svaka naša odluka, svaki korak, moraju biti
određeni željom da proživimo život koji je istinit i pošten i svojstven samo i jedino nama. Ako
nastavimo tim putem, svakako ćemo naći blago koje će nadmašiti sva naša očekivanja.

Vratio sam se do svog ranca i s njegovog dna izvukao svesku za dnevnik koju mi je
Džulijan dao pred polazak. Zatim sam ubacio pergament u nju i vratio svesku u ranac.
Ponovo sam uzeo talisman i prevrtao ga neko vrijeme u rukama. Izvukao sam iz džepa
kožnu kesicu i ubacio u nju mali metalni disk, a onda sam podigao pokrivač i uvukao se u
postelju.
Kada sam se narednog jutra probudio, shvatio sam da se u međuvremenu nisam ni
pomjerio s mjesta. Bio je to dubok san, kakvim sam obično spavao za vrijeme odmora. Kada
sam se odgegao do kuhinje, osjetio sam prekrasni miris turske kafe, težak i taman, koji mi je
prijatno ispunio nozdrve. Uz kafu mi je Ahmet iznio punomasni jogurt i voće, a zatim me je
poveo napolje, pa smo se odvezli kroz selo, do obale.
Kada smo ušli na brodić, Ahmet je pažljivo uključio motor i lagano se odvojio od mola.
Ubrzao je tek kada smo se našli u vodama moreuza. Plovili smo osjetno brže nego
prethodne noći, ali to nije bila jedina promjena. Mada je bilo vrlo rano, sunce je već pržilo s
neba. Sela, zeleni brežuljci, voda - sve je djelovalo svijetlo i jasno, oštro i treperavo. Za divno
čudo, svi mitovi i misterije iz prethodne noći nekuda su nestali. „Sve mi ovo sada djeluje
sasvim drugačije“, rekao sam Ahmetu. „Jeste divno, ali je drugačije.“
„Da, tako je“, rekao je Ahmet zamišljeno. „I sam sam često to pomišljao. Noć skriva
mnogo toga, ali i otkriva neke druge stvari.“
„To se događa i u gradu“, rekao sam. „Neki gradovi su prosto čarobni noću, ali su danju
vrlo haotični.“
„A ipak su obje slike podjednako stvarne.“ Ahmet je malo zastao i dodao:
„Pretpostavljam da zbog toga nije dobro suditi brzo o nekim stvarima. Treba nam uvijek
mnogo vremena da upoznamo razna mjesta, ljude, pa i same sebe.“
Brod je brektao i sjekao talase dok su nad nama cvrkutale i letjele ptice. Vidio sam kako
dvojica ribara bacaju mrežu s malog brodića u more. Jedan mladić se energično progurao
kroz gomilu svijeta na pristaništu i žustro nam mahnuo. Načas mi se učinilo da sam nekada
već putovao po ovim krajevima, ali da sam tek sada zapazio kako sve to zaista izgleda.
„Da“, rekao je moj novostečeni prijatelj Ahmet, „počinjem da uviđam da je sve to zaista
tako.“

29
 ČETVRTO POGLAVLJE

U toku ta dva dana koja sam proveo u Istanbulu na momente sam se osjećao kao neki
lik iz filma. Kao da sam posmatrao svijet kroz kameru i kao da je svaku riječ koju sam
izgovorio napisao neko drugi. To je bilo prilično stresno, ali i nekako osvježavajuće - kao da
je svijet bio pun raznih mogućnosti. Dok smo te noći plovili Bosforom, s mjesecom iznad
glave i talasima pod nama, osjetio sam dejstvo čarolije kakvu nisam osjećao još od ranog
djetinjstva. Džulijan je rekao da je smisao života u tome da „postanemo“ nešto. U toku ova
dva dana skoro da sam i ja osjetio baš to.
Sjedeći na istanbulskom aerodromu „Ataturk“ osjećao sam da mi taj grad izmiče poput
odraza u retrovizoru. Juče popodne isključio sam mobilni telefon i sve do sada mi nije palo
na pamet da treba ponovo da ga uključim. Zakreštao je čim sam ga uključio i zasuo me
gomilom poluhisteričnih poruka: „Hitan zahtjev za isporuku“, „Pitanja u vezi s kontrolom
kvaliteta“, „XD95-raskid ugovora“, „Treba nam mjesečni izvještaj računovodstva“, „Gde si ti
to, dovraga?“. Vidio sam da su stigle i neke poruke od Navang, pa sam riješio da prvo njih
pročitam. Izgleda da je prvi test kontrole kvaliteta prilično dobro prošao. Zatim sam
pogledao poruke od Dejvida. Tražio mi je izvještaje koje sam mu već poslao i informacije
koje je već imao. Koliko li sam vremena do sada tako izgubio šaljući šefovima iste poruke,
ponavljajući se i otpremajući dokumenta i podatke koje se niko nije potrudio ni da pročita
(no, ipak sam ih redovno slao na vrijeme - svakog mjeseca i nedjelje)? Prošlo je oko
četrdeset minuta prije nego što sam stigao do poruka koje sam dobio od Aniše i Adama. Ona
je željela da sazna da li sam bezbjedno stigao u Istanbul. Dovraga. Trebalo je da joj se javim
čim sam stigao. Adam je želio da mi ispriča kako je prošla njegova školska predstava. Brzo
sam im odgovorio i pozvao svoju firmu nadajući se da će mi se javiti Navang.

***

Čim sam se uglavio u sjedište u avionu, vratio sam se u svoj svijet. Nisam nikako mogao
da i dalje ne obraćam pažnju na svoj posao i raniji život niti da se pravim nevješt svaki put
kada sletim u neki novi grad. Ako mi elektronsko poštansko sanduče ne bude puno kada
sledećeg puta uključim telefon, šta će to zapravo značiti? To, svakako, neće biti dobro po
mene. Izvukao sam nekoliko stvari iz nesesera i stavio ih u policu iznad glave. Čuo sam kako
neki putnik iza mene hrče i glasno duva. U zadnjem dijelu aviona je nečija beba već glasno
cviljela. Iskezio sam se i uzdahnuo. Dok sam se koprcao u neudobnom dječijem sjedištu,
kakva se ovih dana u avionima smatraju normalnim, osjećao sam da mi se koče mišići na
vratu. Kožna vrećica koju mi je dao Džulijan visila mi je na dugoj uzici oko vrata. Nosio sam
je stalno oko vrata misleći da tako postoji mnogo manja šansa da je izgubim. No, sada sam
osjećao da mi se ta uzica usijeca u vrat, jer mi je u međuvremenu vrećica postala nekako
neprirodno teška. Činilo mi se da je preteška za sitnice koje sam sinoć stavio u nju.

30
Namjestio sam i zakopčao sigurnosni pojas i izvukao je ispod košulje. Izvadio sam novčić i
prevrtao ga u rukama. Sunce i mjesec. Jin i jang. Pismo i glava. Nebo i zemlja. Skriveno i
otkriveno. Vratio sam novčić u kesicu, pa sam je opet podvukao ispod košulje.
Zatim sam izvukao svesku za dnevnik iz džepa jakne. U njemu je bila Džulijanova
bilješka o istinitosti. Otkako sam je prvi put pročitao, nisam mnogo razmišljao o njoj. U
Istanbulu sam stalno osjećao da ne živim pravim životom. Ili sam imao čudan osjećaj da sam
se zaglavio negdje izvan svog života i da ga posmatram onako kako bi to učinio neki stranac.
Pitao sam se da li je ono što sam u Istanbulu vidio uopšte bilo stvarno. Šta sam zapravo taj
„pravi“ ja? Ko sam zaista? Sjetio sam se i onog razgovora sa Ahmetom na brodu. Rekao sam
mu da sam elektroinžinjer. Suprug. Otac. Sve je to bilo tačno, ali se moglo odnositi i na
hiljade drugih ljudi. Kako bih opisao sebe ako se ne bih držao te tri odrednice?
Namjestio sam avionski stočić tako da mogu da stavim svesku na njega. Kao što sam već
rekao, nisam nikada bio osoba koja mnogo vremena provodi u razmišljanju o sebi. Nisam u
tome vidio neki smisao.
Uzeo sam hemijsku olovku iz džepa i pri vrhu prve strane ispisao: „Ko sam ja?“ Osjećao
sam se prilično blesavo.
Zurio sam u neispisanu stranicu pred sobom sve dok stjuardesa nije prekinula moj
zanos nudeći mi neko piće. Donijela mi je kafu i uz blistav osmijeh nastavila da hoda
prolazom između sjedišta. Srknuo sam gutljaj kafe i odjednom zastao. To je bilo smiješno.
Valjda ipak mogu bar nešto da odgovorim na pitanje koje sam sebi postavio.
Popio sam kafu i nastavio da zurim u praznu stranicu. Let je trajao oko četiri sata.
Obećao sam sebi da ću svakako upisati nešto u taj dnevnik prije nego što sletimo. Možda
bih, ako već ne mogu da opišem svoje pravo ja, mogao barem da se prisjetim nekih prilika u
životu kada sam znao ko sam, kada sam osjećao da sam svjestan svog života i kada sam
živio onako kako sam ja želio, a ne onako kako su drugi htjeli.
Prvo što sam napisao bila je fraza „vrijeme za priču“. Učinilo mi se da je pomalo čudno
što ističem baš taj trenutak jer to i nije bio jedan precizan trenutak niti neko određeno
vrijeme. Osim toga, sve je to bilo vrlo davno. U vrijeme mog djetinjstva imali smo u kući
neke porodične rituale. Kada bi se završila naša večera i kupanje, majka bi povela sestru i
mene u jednu od spavaćih soba. Strpali bismo se svo troje u postelju i mama bi počela da
nam čita neku priču. Kada sam bio sasvim mali, čitala nam je iz nekih dječijih slikovnica,
kasnije su to bile kratke priče, a na kraju i pravi romani, kao „Kroz pustinju i prašumu“ ili
„Guliverova putovanja“. Taj ritual je trajao mnogo duže nego što sam bio spreman da
priznam bilo kome od svojih prijatelja. Nešto iz tog vremena kada sam bio mali djelovalo je
na mene vrlo ohrabrujuće. Ma šta da se događalo preko dana, ma kako da sam se svađao s
Kirom, ma kakve neprilike da sam imao u školi, večernje doba i taj naš odlazak na počinak,
majčin nježni glas koji treperi u vazduhu, tatino lupkanje posuđem u kuhinji, Kirini
zadovoljni uzdasi koji popunjavaju praznine u rečenici — sve bi tada nekako došlo na pravo
mjesto. Znao sam ko sam i gdje pripadam.
Zatim sam zapisao nekoliko rečenica vezanih za jednu posebnu uspomenu.
„Planinarenje sa Anišom u Stjenovitim planinama.“ To je bilo neposredno prije našeg
vjenčanja. Peli smo se stazom pored jezera Grasi, blizu gradića Kenmor u zapadnom dijelu
Kanade i naišli smo na neki potok. Aniša je išla iza mene i ja sam pružio ruku da joj
pomognem da pređe preko potočića. Kada smo se popeli na vrh brda, bacili smo pogled na

31
predio i planine koje su nas okruživale. U tom času sam pogledao Anišu. Jasno se sjećam da
me je preplavilo osjećanje da je to neobično mjesto upravo ono gdje u tom trenutku želim
da budem.
Tada svakako nisam mogao da zamislim kako ću se osjećati kada se Adam bude rodio.
Sjećam se da sam ga držao u naručju dok je Aniša drijemala u bolničkom krevetu i da sam
mislio da je moje mjesto u svemiru zauvijek određeno tom bebom. Bio sam otac i to ću
svakako uvijek biti. U toj činjenici je bilo nečeg otrežnjujućeg, ali i utješnog.
Na kraju sam napisao: „Probna vožnja s novim sistemom napajanja“. Izgledalo je da je
to jedan sasvim običan trenutak testiranja naše tehnološke inovacije, koji je čudno djelovao
tako naveden odmah poslije Adamovog rođenja, ali nije bilo baš tako. To je bio moj prvi
nezavisni projekat. Juan me je zamolio da dizajniram novi sistem napajanja automobila
gorivom. „Nemoj se samo nadovezati na prethodne projekte“, rekao mi je. „Pričao si da
treba napraviti nešto drugačije, pa sada to i uradi. Počni od početka. Ponovo osmisli cio
projekat.“
Mjesecima sam radio na tome, mada možda drugima i nije tako izgledalo. Ujutru bih
sjeo za svoj pisaći sto i ne bih ustajao sa stolice do šest popodne. Uveče bih izašao iz
automobila, stajao na stazici ispred kuće i pitao se kako sam tu dospio. Bio sam prepun ideja
i energije. Ujutru sam ustajao rano jer sam bio nestrpljiv da što prije odem na posao.
Kada sam konačno predstavio svoje šeme i cio projekat Juanu, zamišljeno me je
pogledao. „Pa“, rekao je, „postoji samo jedan način da utvrdimo da li to funkcioniše ili ne.
Hajde da ga napravimo.“
To smo i učinili. Zatim smo testirali novi sistem i ubacili ga u automobil. Provozali smo
taj auto. Noć prije probe nisam ni oka sklopio. Dok sam gledao kako auto ubrzava na
oglednoj pisti, osjećao sam kako mi srce otkucava glasno kao zidni sat.
Četiri događaja. To je sasvim dosta za jedan dan. Zatvorio sam svesku i strpao je u džep.
Zavalio sam se na sjedištu, sklopio oči i potrudio se da utonem u san.

***

Čim sam izašao na aerodrom „Šarl de Gol“, osjetio sam da mi se puls ubrzao. Red na
carini mi se učinio beskrajnim, a čekanje na prtljag kao da se oteglo u nedogled. Kada sam
konačno izašao kroz staklena vrata terminala i prišao taksi stanici, uletio sam u prvi taksi u
nizu poput djeteta koje trči za kamionom sa sladoledom. Volim Pariz i bio sam nestrpljiv da
prošetam njegovim ulicama.
Vožnja taksijem od aerodroma do grada bila je prilično duga. Bilo je oko šest popodne i
auto-put je bio zakrčen gustim saobraćajem. Za razliku od onoga što sam osjećao u
Istanbulu, ovdje mi je sve bilo neobično poznato. Bilo je mnogo semafora, pa sam mogao da
posmatram vozače koji rasijano gledaju drum pred sobom, a u mislima ponovo analiziraju
svoj radni dan - ono što su odradili i ono što ih tek Čeka narednog dana. Jedan od tih vozača
mogao sam biti i ja, samo na drugom kraju svijeta. No, ja sam u tom Času bio tu, okružen
poznatim stvarima, a istovremeno i stranac, dok se oko mene uzdizao niz sivih solitera

32
pariških predgrađa i podsjećao me na činjenicu da u tom višemilionskom gradu nikoga ne
poznajem.
Džulijan me je uputio da odsjednem u jednom hotelu na Jelisejskim poljima. Ali, kada
smo stigli pred taj hotel, odjednom nisam nimalo želio da izađem iz taksija. Umalo nisam
zamolio vozača da nastavi da me vozi. Ništa mi u tom času nije izgledalo privlačnije od
vožnje kroz Pariz sve do zalaska sunca, sa svjetlima Ajfelove kule u pozadini, koja su se
vidjela ma kuda krenuli kroz grad. Ipak, Džulijan mi je unaprijed zakazao susret sa
čovjekom po imenu Antoan Goše, ali mi nije naveo kada tačno treba da ga sretnem. Rekao je
samo da će mi Antoan na recepciji hotela ostaviti cedulju sa uputstvom kada i gdje ćemo se
naći - pretpostavio sam da me, možda, taj Antoan već čeka. Džulijan mi je rekao i ovo:
„Antoan je veoma zanimljiva osoba. To bi za tebe mogao biti jedan izuzetan susret.“
Taksi me je dovezao do hotela na Jelisejskim poljima, pa sam kroz okretna vrata ušao u
predvorje. Bilo je prepuno svijeta. Oko mene su se vrzmale desetine nekih ljudi u poslovnoj
odjeći koji su imali pločice sa imenima okačene oko vrata; stajali su u redu pred recepcijom
ili su se rasuli po grupicama po predvorju. Pred recepcijom je neka curica sjedjela na koferu
i glasno jecala. Iznad nje je stajala žena strogog izgleda i, tražeći nešto, kopala po torbici. Po
cijelom predvorju odjekivali su uzvici, smijeh, ćaskanje i plač. Valjda su me let, vožnja od
aerodroma do hotela i sva ta buka izuzetno izmorili, jer kad sam se našao ispred pulta
recepcije, više nisam mislio o svjetlima Pariza, već mi je na um padala samo jaka kafa ili
neko žestoko piće. Kada mi je službenik dao ključ - karticu na kojoj je pisalo „soba broj
1132“, odjednom sam ljutito prasnuo.
„Ne, nikako ne dolazi u obzir“, rekao sam. Nisam se čak potrudio ni da to izgovorim na
francuskom. „Ne želim sobu iznad četvrtog sprata.“
Službenik me je upitno pogledao. „Ja ne mogu...“, počeo sam i ućutao. Nisam želio ništa
da mu objašnjavam.
Pravi ja? Pa eto, tu je svakako jedan djelić moje prave ličnosti. Naime, ja sam bio
klaustrofobičan i plašio sam se tijesnih i natrpanih prostorija. Liftovi su za mene uvijek bili
prava napast. Nije bilo mnogo ljudi koji su znali za to - tvrdio sam da je penjanje
stepenicama dio mojih zdravih životnih navika. Juan je svojevremeno počeo da me zove
„Gospodar stepenica“, i to pošto sam se popeo do našeg apartmana za goste na
osamnaestom spratu za vrijeme jednog skupa proizvođača automobila. Lakše mi je bilo da
se pred kolegama pojavim zadihan i znojav nego da me vide uspaničenog.
Službeniku sa recepcije trebalo je nekoliko minuta da mi pronađe sobu na četvrtom
spratu. Prije nego što sam krenuo u sobu dao mi je, zajedno s ključem, i jednu malu kovertu.
Svakako je to poruka od Antoana, pomislio sam i gurnuo je u džep. Dao sam nosaču kofer i
krenuo ka stepenicama.
Kada sam ušao u sobu, izuo sam cipele i svalio se na postelju. Legao sam na leđa i
izvukao kovertu iz džepa. U njoj je bio samo jedan list papira na kome je pisalo: Antoan Goše,
arhivista. Pariške katakombe, Avenija pukovnika Anrija Rol-Tangija broj 1. Dođite na moje
radno mjesto u srijedu u 17.30, odmah pošto se muzej zatvori.
Taj Antoan svakako nije bio neki brbljivac.
Srijeda je bila sjutra, pa sam imao cio jedan dan u Parizu samo za sebe. Prvo sam se
tome obradovao. Cio dan ću sam lutati po najatraktivnijem gradu na planeti. Kuda da odem?

33
U Notr Dam? U Le Mare? Na Monmartr? U Luvr? No, jedna ideja polako mi je potisnula sva
ta mjesta iz misli. Cio jedan dan. Izvukao sam telefon iz džepa. Bio sam na putu već nekoliko
dana, a treba da sakupim još sedam talismana. Ako nastavim ovim tempom, koliko li će mi
vremena trebati? Najverovatnije više od tri sedmice. Pokušao sam da dišem ravnomjernije i
da malo olabavim stegnute vilice. Ne mogu ništa da uradim u vezi sa rokovima. Što bih
uopšte brinuo zbog toga, govorio sam sebi. Opusti se. Opusti se. Uživaj u prilici koja ti se
pruža. Duboko sam udahnuo vazduh i pošao u kupatilo da se umijem.

***

Kad sam u sumrak pošao u šetnju duž Jelisejskih polja, odjednom sam osjetio neku
čudnu čežnju. U Parizu je zaista trebalo imati društvo. Posmatrao sam parove koji su se u
hodu držali za ruke, kao i žene i muškarce koji su se naginjali jedni ka drugima ćaskajući za
malim stolovima u kafeterijama.
Da je Aniša bila tu... pa, da je bila tu, popričali bismo o našem odnosu. Šta je to pošlo
naopako, čime sam je iznervirao i zašto sam razočarao Adama. Dovraga! Pariška čarolija se
brzo topila. Promijeni pjesmu, rekao sam sebi. Kako bi ti bilo da si ovdje s Tesom? To je već
bolje zvučalo. Romansa u nepoznatoj sredini.
Odšetao sam prilično daleko kroz neki park, zatim se okrenuo i uputio nazad širokom
avenijom. Vidio sam divnu siluetu Trijumfalne kapije u daljini. Zaustavio sam se u jednom
malom bistrou, s namjerom da tu večeram. Bio sam gladan i proždrljivo raspoložen. Naručio
sam salatu i bokal crnog vina, a zatim pačetinu i izbor raznih sireva. To je bila baš dobra
večera - tako bi trebalo jesti, pomislio sam. Bistro je bio prepun. Pokušao sam da malo
prisluškujem razgovore koji su se vodili oko mene. Šta li će ti ljudi raditi sjutra? Da li će ići u
kupovinu ili će se odvesti vozom do Versaja? Neki poslovan čovjek pričao je o prezentaciji
koju treba da urade do kraja nedjelje. Jedan par je pričao o komšijinom opakom psu.
Sjedio sam još neko vrijeme s tanjirom punim raznih sireva pred sobom, potom platio
račun i izašao u noć. Sunce je zašlo, a grad svjetlosti je bio... blistavo osvijetljen. Pošao sam
duž avenije do Trijumfalne kapije i popeo se uz oko tri stotine stepenika do njenog vrha.
Svakako se neću odvesti liftom na vrh Ajfelove kule, pa je Trijumfalna kapija najpogodnije
mjesto s koga mogu da osmotrim cio grad. Kad sam se našao gore obišao sam pun krug,
posmatrajući grad sa svih strana. Na zapadu je svjetlucala Ajfelova kula. Automobili i taksiji
kretali su se zrakasto raspoređenim ulicama oko trga Etoal osvjetljavajući u prolasku
okolinu farovima. Sitne ljudske figure kretale su se po trotoarima i ulazile u prodavnice i
zgrade, dok su neke druge izlazile iz njih. Toliko ljudi i raznih životnih sudbina; sve su one
bile različite i podložne promjenama. Žive li sve te osobe svojim „istinskim“ životima? Ako
to nije slučaj, znaju li to?
Nisam bio siguran ni u to šta bi bio moj „istinski“ život, ali sam počeo ozbiljno da
sumnjam da je to onaj kojim sam do sada živio. Da je tako, zar bih se toliko trudio da
izbjegavam razmišljanje o njemu? A Aniša? A moj otac? A Juan? Da sam vodio pravi život,
valjda bih za sve to vrijeme bio mnogo srećniji. Okrenuo sam se i pošao niz stepenice.
Silazio sam vrteći se u krug, a kameni zidovi bili su hladni i nijemi. Na svakom zaokretu

34
osjećao sam da gubim pomalo energije. Danje bio dug. Bilo je to, zapravo, nekoliko vrlo
dugih dana. Činilo mi se da već nedjeljama nisam bio kod kuće, a ni na poslu. Nedjelje koje
su se pružale preda mnom djelovale su mi kao veliki znaci pitanja. Bilo je krajnje vrijeme da
se vratim u svoj hotelski krevet i utonem u zaborav sna.

***

Narednog jutra odvezao sam se metroom do Le Marea i potražio jednu malu kafeteriju
koje sam se sjećao iz prethodne posjete Parizu. Uzeo sam bijelu kafu i pecivo s čokoladom.
Sjeo sam za stočić i izvukao mobilni telefon. Odgovorio sam na nekoliko poruka i pristupio
internetu. Ukucao sam odrednicu: „Pariške katakombe.“
Čuo sam za te katakombe, ali ih nikada nisam vidio. Dok sam sada čitao o njima, učinilo
mi se da sam vrlo mudro postupio što sam pokušao da o tome saznam nešto više.
Slično stanovnicima drugih hrišćanskih zemalja, i Parižani su vjekovima sahranjivali
pokojnike na osvećenoj zemlji u crkvenim dvorištima. Problem je bio u tome što je, kako su
vjekovi promicali, na grobljima bilo sve manje mjesta. Broj stanovnika je, naravno, s
vremenom postepeno rastao. Krajem XVIII vijeka groblja su postala pretrpana, a bilo je i
mnoštvo žrtava kuge, kao i niz velikih epidemija, gladi i ratova. Tijela pokojnika ukopavana
su jedna iznad drugih, pa je na grobljima bilo sve više rasutih kostiju i tkiva u raspadanju,
pomiješanih sa zemljom. Vazduh je bivao sve zagađeniji, a zatrovano tlo je trovalo vodu i
biljke koje se koriste u ljudskoj ishrani. Zaraženi pacovi množili su se po kućama i javnim
zgradama, a došlo je i do jednog vrlo mučnog incidenta kada je zid podruma izvjesnog
restorana, smještenog neposredno kraj groblja Sen Inosent, popustio pod pritiskom
natrulih leševa. Naime, došlo je do poplave u gradu i leševi su prosto
„uplovili“ u podrum restorana. Jedan od zidara koji su pozvani u inspekciju podruma
dobio je gangrenu samo zato što je naslonio šaku na podrumski zid.
Javnost je i prije toga negodovala, ali je taj incident s restoranskim podrumom kraj
groblja Sen Inosent nagnao francuski parlament da konačno zatvori to groblje, a policijski
poručnik Aleksandar Lenoar došao je na ideju da se tijela pokojnika s tog groblja, a i s nekih
drugih, prebace u brojne podzemne tunele nekadašnjih kamenoloma iskopane ispod grada.
Za tu svrhu izabrani su tuneli iza južne gradske kapije, pa su kosti iskopane s pariških
groblja u procesijama prenošene u novu kosturnicu. Skeleti se nisu nikako mogli prenijeti u
cjelini, pa su kosti sortirane po kategorijama i smještane po grupama uz zidove tunela, a
oznake s grobova takođe su prebačene u podzemlje. U tim katakombama nalaze se kosti
šest miliona ljudi, pisalo je u tekstu.
Dok sam to čitao, razgledao sam i neke slike koje su bile priložene uz članak i bilo mi je
drago što mi je Antoan rekao da dođem tek pošto se katakombe zatvore. Nisam nimalo želio
da idem u obilazak te kosturnice. Bilo bi već samo po sebi dovoljno loše provesti neko
vrijeme uz hrpe kostiju, ali pomisao na uske i mračne tunele... Osjećao sam mučninu i od
same pomisli.

35
 Poslije doručka sam besciljno lutao pariškim ulicama. Do podneva je prilično otoplilo i
sunce je blistalo na vedrom proljećnom nebu. Taj sjajan dan i toplota podsjetili su me na
„autentičnost“ mog talismana - na njemu su bili izgravirani malo sunce i mjesec.
Pretpostavljalo se da taj talisman ima neku iscjeljujuću moć. Kako li on zapravo djeluje? Da
li pomaže da čovjek dopre do svoje suštine? A ako talisman tako djeluje, kako mu pomaže
da ozdravi? Dok sam tako pričao sa sobom, posmatrao sam lica ljudi na ulici oko mene.
Započeo sam čudnu igricu sa samim sobom - pokušavao sam da pogodim da li neka osoba
vodi pravi život ili ne. Jedan visok mlad čovjek je zagnjurio nos u vodič kroz Pariz - on
svakako ne vodi pravi život. Djetence koje steže punjenog plišanog psića sigurno je
autentično. Sredovječni kelner koji stoji na vratima bistroa, vadi cigaretu i pritom se mršti
svakako nije autentičan. Žena koja ređa razne blistave marame u jedan izlog djeluje mi
autentično. Nastavio sam s tom igrom i dalje, hodajući kroz nekoliko narednih blokova, a
onda sam počeo da se pitam šta li me navodi na ovakve zaključke. Valjda je na mene uticao
izraz zadovoljstva na licima ljudi za koje sam vjerovao da žive svojim pravim životom, dok
ih društvo tjera na neku vrstu „plastične“ egzistencije. Takav izgled je pokazivao da su ti
ljudi svjesni toga ko su, šta im je važno i čime će ispuniti dan. Ko je još tako izgledao?
Pomislio sam da su moji roditelji svakako bili autentične ličnosti. Možda je to samo moj
utisak iz djetinjstva, ali i kada su gunđali zbog haosa po kući i krntije od automobila,
djelovali su mi nekako smireno i skoro zadovoljno. To me je izluđivalo. Odjednom sam u
mislima vidio Juanovo lice. Ne ono iz poslednjih nekoliko godina, već onakvo kakvo je bilo u
vrijeme kada sam tek došao u firmu.

***

Juan je svakako već bio u srednjim četrdesetim godinama kada smo se upoznali, ali je
imao mudar izraz i intelektualni entuzijazam starog učenjaka. U razgovoru za posao koji
sam vodio s njim djelovao mi je prilično rasijano i ravnodušno, pa sam se iznenadio kada
me je poslije toga pozvao i ponudio mi posao. Shvatio sam da je, za vrijeme našeg razgovora,
on prosto bio izgubljen u mislima. Izgleda da je bio oduševljen mojom spremnošću i
prethodnim radom i iskustvom, kao i nekim mojim početnim primjedbama, pa je već
unaprijed razmišljao o poslovima koje bi mogao da mi povjeri. Prvog dana na novom poslu
upoznao sam Juana kao srdačnog čovjeka, koji me je lijepo pozdravio pri dolasku.
„Evo ga!“, rekao je čim sam prešao preko praga. „Dođite svi ovamo“, rekao je onima koji
su se muvali po laboratoriji. „Dođite da upoznate novog člana našeg tima - mladog, ali
impresivnog Džonatana Landrija.“
To je bio njegov uvod, a zatim smo obišli sve što je moglo da se vidi, pa smo na kraju
otišli na ručak u neugledni restoran firme. Juan je htio da odmah počnem da radim na
novom dizajnu. Proveo sam popodne zgrbljen nad tastaturom kompjutera i svakim časom
bio sam sve svjesniji činjenice da žarko želim da uspijem. Oko pet sati osjetio sam da mi je
neko spustio ruku na rame. Podigao sam pogled i vidio Juana kako mi se osmjehuje. „Mislim
da si prvog dana na poslu bio vrlo vrijedan, zar ne?“, rekao mi je. „Imam još neku
papirologiju da završim, a ti idi kući. Dobro si radio.“ Nisam osjećao da sam nešto naročito

36
postigao, ali me je njegova vjera u moje kapacitete bodrila. Duboko sam udahnuo, sačuvao
ono što sam uradio i isključio kompjuter.
Cijela ta nedjelja protekla mi je na sličan način. Sjedio sam za kompjuterom veoma
usredsređen na posao, ramena su počinjala da me bole od napora, a u sljepoočnicama sam
stalno osjećao bolno kljucanje. Juan bi se povremeno pojavio da me upita kako napredujem
ili da nešto predloži, a povremeno bi mi čak i predlagao da se malo odmorim. No, i pored
svih tih njegovih napora, uspio sam da pokvarim svoj projekat tog prvog mjeseca - obična
greška u proračunu imala je kao posledicu odbacivanje mog plana. Juanov šef je umarširao
u našu laboratoriju i bacio hrpu papira na pult. „Čiji je ovo rad?“, upitao je. Juan se odmah
pojavio, pokupio papire i pogledao ih.
„Žao mi je, Karle“, odgovorio je. „Vidim da smo mi tu nešto pogriješili. Do kraja dana ću
ti donijeti ispravljen plan.“ Karl je malo oklijevao i bacio ka meni jedan sumnjičav pogled.
„Moja je greška“, rekao je Juan idući prema vratima i nastojeći da izgura Karla iz
laboratorije. „Brzo ćemo mi to ispraviti. Odmah ćemo sve srediti.“
Pošto je Karl nestao u hodniku, Juan je došao do mog radnog mjesta. „Ovo pokazuje da
nikada ne možemo biti previše pažljivi“, rekao je i spustio onaj izvještaj pred mene. „Nemoj
se plašiti grešaka“, dodao je, „na njima učimo.“
To je bio pravi Juan. Nije krivio ni mene ni kolegu koji je provjeravao moj rad prije nego
što smo ga poslali šefovima. Bio je miran i filozofski nastrojen, i, nesumnjivo, uvijek
pozitivan. Pomagao je svima koji su radili s njim. Izvlačio je iz nas ono najbolje. Zaista i sada
vjerujem u to.
Tada nisam ni pomišljao da za osam godina Juan više neće biti s nama. Prije nego što je
sasvim nestao sa scene, pretvorio se u isušenu sjenku onoga što je nekada bio. Ramena su
mu se opustila, lice istopilo, a kosa nekako čudno posijedjela. Nisam u to vrijeme više radio
za njega, a što je bilo još gore, nismo čak ni razgovarali.

***

Prizor Sene koju sam odjednom ugledao pred sobom prekinuo je moje misli o Juanu.
Stigao sam do mosta Notr Dam. Prešao sam ga i lutao raznim ulicama sve dok nisam došao
do katedrale Notr Dam. Dugo sam stajao pred njenim veličanstvenim vratima i posmatrao
kamene zidove, gusto načičkane likovima svetaca i gargojlima, dok se crveno staklo vitraža
na prozorima presijavalo na suncu. Kakav prizor - od takve umjetnosti prosto zastaje dah!
To je dostignuće pred kojim se čovjek zaista osjeća beznačajno. Uzeo sam mobilni telefon iz
džepa i napravio nekoliko snimaka katedrale za Adama. Zatim sam ušao unutra.
Proveo sam ostatak dana hodajući, ulazeći i izlazeći iz metroa, obilazeći turističke
znamenitosti, lutajući kao istraživač uličicama latinskog kvarta, a kasno popodne najzad
sam ušao u bistro „Le De Mago“ blizu bulevara Sen Žermen. Nebo je bilo tmurno, ali sam
ipak sjeo za jedan stočić napolju. Poručio sam limunadu i navalio se na trščani naslon
stolice. Zavukao sam ruku pod košulju i napipao kožnu vrećicu, a zatim sam posmatrao
pješake koji su prolazili ulicom. Dan je bio lijep, ali sam osjećao kako mi srce bolno tuče u

37
grudima. Bio sam sam i nisam znao koliko će to potrajati. Želio sam da se vratim kući. Adam
bi, da sam kod kuće, došao kod mene preko vikenda. Cijelu sedmicu bih proveo s kolegama
iz kancelarije. Možda bih se odvažio i da pozovem Tesu na ručak. Ili na večeru. Tako bih
barem malo odložio povratak u prazan stan. Pomislio sam na Tesine tamne kovrdžice i
osmjehnuo se.
Mogao sam ostati tu sve do zalaska sunca, ali mi je telefon zapištao i podsjetio me da
treba da stignem do katakombi u najkraćem roku. Platio sam račun i nerado krenuo prema
obližnjoj stanici metroa.

***

Poslije kraće vožnje izašao sam na stanici Denfer-Rošro i popeo se uz stepenice na

ulicu. Vrtio sam se oko parkića na Trgu Denfer-Rošro i zagledao ulične oznake, pa sam
najzad došao do kamene zgrade na kojoj sam uočio natpis sa objašnjenjem da je ona dio
nekadašnje pariške gradske kapije Barijer d'Anfer. Pored te zgrade je bila niska tamna
baraka - u njoj su se prodavale ulaznice za katakombe. Mala vrata su očigledno bila
zaključana, a u blizini nije bilo baš nikoga. Pokucao sam na vrata, sačekao malo, a onda sam
ponovo pokucao, ali nije bilo odgovora. Snažno sam zalupao na vrata treskajući iz sve snage
po potamnelom drvetu. Začuo sam nečije korake s druge strane i vrata su se lagano
odškrinula povlačeći se na unutrašnju stranu. Preda mnom se pojavio neki bubuljičavi
momak, koji je imao oko osamnaest godina.
„Antoane?“, upitao sam sumnjičavo.
„Ne, Antoan radi dolje, pođite za mnom“, rekao je momak na francuskom kolutajući
pritom očima.
Okrenuo se i ušao u zgradu, ja nisam imao kud, pošao sam za njim. Brzo je hodao, pa
sam i ja morao da ubrzam korak.
„A gdje je sada on?“, mucao sam na svom oskudnom francuskom. Mladić je samo
odmahnuo rukom i ponovio mi da ga slijedim. Poslije nekoliko koraka moj vodič je iščezao
kroz neka vrata. Kada sam došao do praga, primijetio sam, na svoj najveći užas, da iza vrata
počinje stepenište koje se spiralno spušta naniže. To su bile te čuvene katakombe i ja sam
upravo ulazio u tunel. Srce mi je naglo zalupalo i osjećao sam da nemam dovoljno vazduha u
plućima. Iako sam bio u panici, stopala su me sama ponijela nadolje niz uske kamene
stepenice, a jedini zvuk koji se mogao čuti bilo je lupanje mog srca. Stepenice su bile
spiralne, pa mi se ubrzo zavrtjelo u glavi i pripala mi je muka. Nisam imao pojma kuda mi to
idemo ni koliko dugo treba tako da hodamo, ali kada smo konačno stigli do kraja stepenica,
bili smo svakako bar nekoliko spratova ispod zemlje.
Moj zanijemjeli vodič brzo je grabio naprijed, kao da mu nije milo što se nalazi na
ovakvom mjestu. Tunel je bio nizak i slabo osvijetljen. Tu su ležale kosti šest miliona
Parižana. Pošto još nisam ugledao kosture, nisam u tom času osjećao da me progone mrtvi.
Meni je najviše smetao sam tunel i ta niska tavanica, kao i previše mali razmak između
zidova. Dok sam žurio za vodičem, počeo sam da dišem ubrzano i s naporom. Osjećao sam i

38
graške znoja na čelu, mada sam istovremeno pomalo drhtao od jeze. Talasi mučnine
zapljuskivali su me sa svih strana i bilo mi je zaista teško da nastavim da hodam. Nisam bio
siguran dokle ću moći da izdržim sve to, ali sam nastavio da hodam u strahu da će mi se
mladić koji me je vodio izgubiti iz vida. Morao sam nečim da zabavim misli. U tom času smo
prošli pored jednog udubljenja u zidu zagrađenog pleksiglasom. Iza te pregrade nalazila se
stara drvena stolica i stočić sa upaljenom svijećom na njemu. Na tabli pričvršćenoj za zid na
francuskom je pisalo nešto o II svjetskom ratu. Sjetio sam se još nečega što sam danas
pročitao o katakombama. U toku II svjetskog rata pripadnici Pokreta otpora krili su se u toj
vijugavoj mreži tunela. Neki od njih su sve te ratne godine proveli pod zemljom.
Kako li je izgledalo boriti se u ono vrijeme protiv nacističkih okupatora? Da li su
pripadnici francuskog pokreta otpora živjeli u stalnom strahu i neizvjesnosti? Možda im je
posvećenost borbi, pravdi i slobodi davala posebnu hrabrost? Vjerovatno je tu bilo i jednog i
drugog, zaključio sam. Stvarnu hrabrost posjedujemo upravo onda kada se suočimo sa
strahom - ako se uopšte ne plašite, kako možete hrabro postupati?
To je bila prava ironija. Da li su se ti borci, prisiljeni da žive u tako malom i stiješnjenom
prostoru, posmatrajući ostatke mrtvih predaka koji svjedoče o ljudskoj smrtnosti, pitali da li
će, ma šta oni činili, svi ti ljudi koje žele da spasu ipak jednom završiti ovdje? Da li je uopšte
bilo toliko važno usporiti patnju i dolazak neizbježne smrti? Da li su sumnjali u svrhu svoje
borbe? Možda su se pitali kakav je smisao svega toga?
Kosti natrpane po ovim tunelima pripadale su ljudima čiji su životi prošli - neki od njih
su bili čuveni i značajni, a drugi nisu bili ništa od toga. Da li je zaista bilo važno kako su
proživjeli svoje živote? Kako je živio svako od njih?
Moj vodič je i dalje klizio ispred mene kroz hodnike poput zmije. Uhvatio sam korak s
njim i skrenuo za ugao, da bih odmah zatim ugledao prvu hrpu kostiju.
I protiv volje sam malo usporio hod. Panika me je sve više obuzimala. Dugi zasvođeni
zidovi bili su prekriveni kostima - dugim bedrenim kostima poređanim u redove, kao i
hrpama golenjača. Izukrštane poput kostiju na nekom crtežu, ležale su i gomile rebara i
ključnjača. Baš ispred mene stajao je stub od iskeženih lobanja. Mislio sam na sve one koji
su se nekada ovdje krili. Naravno da je bilo važno kako su živjeli. Borci Pokreta otpora su to
dobro znali. Posmatrali su sve te kosti oko sebe i shvatali da užas ovog podzemlja nije ništa
prema svim tim užasima koji se događaju iznad njihovih glava, na okupiranim pariškim
ulicama, u Lođu, Berlinu, Amsterdamu. Borci Pokreta otpora, ma kako da su živjeli, svakako
su znali da je bolje suočiti se sa sopstvenim strahom nego ga uporno ignorisati.
Moj mladi vodič je odjednom zastao na nekom raskršću, odnosno na ulazu u drugi
tunel. Taj je bio odvojen zarđalom gvozdenom rešetkom od tunela kojim smo do tada išli.
Bio je u potpunom mraku. Vodič je gurnuo rešetku i uronio u tamu. Pritom se osvrnuo da bi
bio siguran da ga slijedim. Ja sam nesigurno hodao hodnikom osvijetljenim slabim
svijetlom, a onda je i ono nestalo. Udario sam vrhom stopala u nešto. Vodič je uperio svoju
bateriju u pod. Poželio sam da to nije učinio. Onog dotadašnjeg reda u ređanju više nije bilo i
oko nas su svuda ležale ljudske kosti koje su nam krčkale pod nogama, popadale na hrpe iz
udubljenja u zidovima. Pod svijetlom baterijske lampe vidjeli smo slojeve prašine i bezbroj
paukovih mreža, koje su visile sa tavanice.
„Ovo je za vas“, rekao je na francuskom moj vodič i pružio mi lampu. Ja sam je preuzeo,
a on se provukao pored mene.

39
 „Šta to...“ počeo sam.
Prije nego što sam mogao da završim pitanje, on je odsječno dodao: „Srešćete se s njim
ovdje“, a zatim je nestao ostavljajući me na pedeset stopa ispod zemlje, kao jedinu živu
osobu u moru mrtvih.
Više nije bilo ničega što bi mi odvratilo pažnju. Vazduh je bio nepomičan, ali sam imao
osjećaj da me zidovi tunela guše. Činilo mi se i da tavanica podrhtava - mogla bi se srušiti
svakog trenutka.
„To nije zaista tako“, govorio sam sebi. To je samo napad panike. No, panika me je i
dalje gušila i plašio sam se da ću se psihički raspasti. Želio sam da se oslonim o nešto i da se
uspravim, ali sam se plašio da zakoračim preko svih tih kostiju.
Poslije nekog vremena, koje se meni učinilo veoma dugo, iako je vjerovatno proteklo
samo nekoliko sekundi, začuo sam korake.
Iz sjenke se pojavio neki sitan čovek. „Ja sam Antoan“, rekao je na francuskom. U
trenutku kada je to izgovorio, ja sam se zanjihao i skoro srušio na tlo.
„O Bože!“, povikao je Antoan. Dohvatio me je za mišicu i uspravio me. Zatim je pošao ka
nekom udubljenju između hrpa kostiju pored zidova. Izvukao je odatle dvije drvene
stoličice na rasklapanje, donio ih do sredine tunela i tu ih je namjestio. „Sjedite“, rekao mi je
na francuskom. „Ama, sjedite“, dodao je zatim i na engleskom.
Antoan je vjerovatno imao oko pedeset godina i kovrdžavu kosu koja je uokvirivala
njegovo blijedo, naborano lice. Nosio je male okrugle naočare, a na sebi je imao nešto što je
ličilo na taman laboratorijski mantil. Djelovao mi je ljubazno, kao i Ahmet prije njega, a
pritom je imao i nekakav naučnički izgled.
„Izvinite što sam vas ostavio da čekate na ovom mjestu“, rekao je Antoan. „Večeras
radim na restauraciji“, mahnuo je neodređeno rukom. „Te kosti se stalno ruše i padaju sa
zidova. Bilo je i nekoliko slučajeva vandalizma. Sve ovo zahtjeva stalno održavanje.“
Počeo sam malo lakše da dišem. Jedina dobra strana mojih napada panike bila je
činjenica da nisu dugo trajali. Činilo se da moje tijelo ne može da proizvede dovoljno
energije da bi se borilo protiv njih. Obrisao sam čelo i promucao: „Sada mi je dobro.“
Antoan je klimnuo glavom i ljubazno mi se osmjehnuo. „Ne čudi me što vam se ovo
ovdje ne dopada“, rekao je. „Većini ljudi nije previše neprijatno da borave ovdje, Sli pod
uslovom da hodnici nisu prazni. No, ljudi uglavnom ne žele da ostanu sami sa svojim
mislima na ovakvom jednom mjestu. Meni se, recimo, to svakodnevno događa. Ali, znajte da
radeći ono čega se plašimo postajemo neustrašivi.“ Preturao je po džepu i izvukao nekakvu
metalnu kutijicu. Podigao je poklopac i ponudio mi neku bombonu. Odmahnuo sam glavom,
a on je ubacio jednu bombonu u usta prije nego što je vratio kutijicu u zadnji džep. „Izgubio
sam oca kada sam bio sasvim mali“, rekao mi je. „Možda sam zbog toga uvijek bio toliko
zainteresovan za istoriju i arhive. No, moram priznati da me je godinama proganjala slika
oca koji leži u mrtvačkom sanduku. Kada su otvorili ovo radno mjesto, prvo sam pomislio da
to nije za mene. Ne, nikako nisam želio posao povezan s kostima pokojnika. Ali, tada sam
shvatio da treba da prihvatim posao baš zbog tog svog straha od mrtvih. To je za mene bilo
pravo oslobođenje“, rekao je smijući se i mašući rukama.
Zatim se nagnuo ka meni i upitao: „Da li vam je sada bolje?“ Klimnuo sam glavom.

40
 „O“, rekao je kao da se tek tada sjetio, „ovo je za vas.“ Dao mi je jedan paketić i komadić
četvrtastog pergamenta, sličnog onome koji sam dobio od Ahmeta u Turskoj. „Moram da
nastavim s poslom“, rekao mi je. „Znam da vam neće biti nimalo mrsko da me sada
napustite, zar ne?“ Opet sam samo klimnuo glavom i pokušao da se osmjehnem, a bio sam i
malo začuđen zbog ovako kratkog susreta jer sam zbog njega ipak prevalio tako dug put.
Ustali smo. „Mislim da ćete i sami pronaći put do izlaza“, rekao je Antoan. Krenuo je u
pravcu one metalne rešetke i pokazao mi jedan polumračni tunel. „Idite ovuda“, rekao mi je.
„Samo idite tim tunelom i ne skrećite nikuda u sporedne tunelčiće koji su, uostalom, svi
zagrađeni. Zamolio sam Žana da vam ostavi ulazna vrata otvorena, tako da možete sami da
izađete.“
Gurnuo sam paketić i pergament u džep. „Hvala“, rekao sam dok sam se provlačio kraj
njega. „Hvala.“
Dok sam žurio kroz tunel koji mi je pokazao, čuo sam Antoana kako mi dovikuje:
„Hrabro, Džonatane. To je jedini način da se proživi život. Sjetite se i da hrabrost ne morate
osjećati, treba samo da je pokažete.“
- Hodao sam kroz mrežu tunela. Oko sebe sam svuda vidio simetriju, čistoću i lijepo
izukrštane i složene kosti, što je za mene bilo pravo olakšanje poslije one zbrke u
Antoanovom tunelu. Da nisam bio toliko nestrpljiv da izađem odatle, možda bih malo i
zastao da se divim toj čudnoj umjetnosti ređanja kostiju. Umesto toga sam samo duboko
disao i hrabrio sebe mišlju da je kraj tunela tu iza ugla. Najzad sam stigao do podnožja nekih
stepenica. Popeo sam se uz njih što sam brže mogao jer su me noge još pomalo boljele od
jučerašnjeg penjanja na Trijumfalnu kapiju. Kad sam stigao do vrha, izašao sam brzo na
ulicu. Svjež vazduh je ne mene djelovao poput blagoslova. Zudno sam udahnuo više puta
prije nego što sam nastavio da hodam trotoarom do prve klupe. Spustio sam se na nju i
počeo da razmotavam paketić koji mi je Antoan dao. Skinuo sam nekoliko slojeva žutog
papira za uvijanje. Unutra se nalazila jedna mala metalna lobanja. Vilice su joj bile
rastavljene, kao da se cerila na mene ili mi se možda smijala. I ja sam se osmijehnuo.
Prevrtao sam lobanjicu u ruci. Izgledala mi je kao stara figurica od bronze. Možda je to bila i
neka legura čelika. Izvukao sam kožnu vrećicu koju sam nosio oko vrata i ubacio talisman u
nju. Zatim sam pažljivo razmotao pergament.

Prihvati svoj strah

(glasio je naslov teksta. Progutao sam knedlu. Naravno da se taj talisman odnosio na
strah. Nastavio sam da čitam tekst.)

Ono što nas drži u životu jeste nevidljiva arhitektura straha. On nas tjera da se sklanjamo
u bezbjedne zone koje su, istini za volju, najmanje bezbjedna mjesta za život. Najveći rizik u
životu jeste ne preuzimati ne sebe nikakav rizik. Uvijek kada se suočimo sa strahom, vraćamo
jedan dio moći koju su nam ukrali - jer je naličje našeg straha zapravo moć. Tu nema nikakvih
izgovora. Uvijek kada osjetimo da nam ne prija da idemo dalje i napredujemo, postajemo malo
slobodniji. Što više straha pregrmimo, to veću moć stičemo. Na tom putu polako postajemo
moćni i neustrašivi, i sposobni da ostvarimo svoje snove.

41
 Izvukao sam sveščicu iz džepa i ubacio pergament u nju. Metalnu lobanjicu sam ubacio
u vrećicu, a ovu sam zatim vratio pod košulju. Ustao sam i odšetao do stanice metroa.
Nije još bilo ni pola sedam uveče. Moje jurcanje po katakombama trajalo je, sve u
svemu, manje od jednog sata.
Tog popodneva sam dobio poruku od Džulijana u kojoj je pisalo da će me sledeća
avionska karta čekati narednog jutra na aerodromu. Imao sam, dakle, još cijelo to veče pred
sobom. Odlučio sam da se vratim u hotel i da se malo umijem i dotjeram. Zatim ću otići na
Trg Trokadero, koji se nalazi na suprotnoj strani rijeke u odnosu na Ajfelovu kulu. Večeraću
u jednom restoranu u tom kraju i posmatraću svijetla Ajfelove kule prije nego što odem na
spavanje.
Izašao sam iz metroa na stanici Šarl de Gol - Etoal i krenuo duž Jelisejskih polja. Dok
sam se vraćao u hotel, bio sam duboko zamišljen jer sam stalno mislio na tunel, svoju
paniku i preživljavanje. Kad sam ušao u hotelsko predvorje, zaputio sam se pravo prema
liftu. Kada su se vrata otvorila, ja sam mimo ušao u njega i pritisnuo četvorku. Posmatrao
sam ulazni hol kroz otvorena vrata lifta, ali se nisam pomjerio odatle. Vrata su se lagano
zatvorila. Lift je krenuo naviše. To je bio prvi put da se, posle dvadeset godina, opet vozim
liftom. Osjećao sam se sasvim dobro.

42
 PETO POGLAVLJE

Dok sam bio u Parizu, pokušao sam nekoliko puta da telefoniram Džulijanu, ali se niko
nije javljao. Jedina poruka od njega bila je ona koju sam zatekao u hotelu. Nije mi ni
nagovijestio kuda treba dalje da putujem niti koga treba da sretnem, kao ni koliko će sve to
trajati. Stezao sam zube od muke. Zaslužio sam valjda neko objašnjenje, barem neku
informaciju. Ponovo sam ga pozvao, ali odgovora nije bilo.
Narednog jutra sam kao prava budala stajao ispred zbunjenog činovnika kompanije Er
Frans, očiju iskolačenih od čuda, dok mi je glas postajao sve bliži sopranu, i cičao: „Osaka?
Japan? Šalite li se vi to?“
Ne znam ni sam zašto me je baš ta destinacija toliko zgranula. Valjda zbog pomisli da
treba da izložim svoje tijelo, izmučeno brojnim avionskim letovima, još jednom dugom
letjenju koje može da potraje čak i puna dvadeset četiri časa. Glava me je zaboljela i od same
pomisli da treba da putujem na još jedno mjesto na kome nikada nisam bio, u zemlju u kojoj
ne poznajem nikoga, a pritom i ne razumijem nijednu riječ njihovog jezika.
Dok sam hodao kroz prolaz između sjedišta u avionu, očajavao sam što sam dobio
sjedište u sredini reda, i to u srednjem dijelu aviona. S jedne strane je kraj mene sjedio neki
ogroman tip, koji je odmah zaposjeo naš zajednički rukohvat. S moje druge strane sjedjela je
vitka žena koja je odmah izvukla knjigu iz torbe i spustila je na stočić, što je bila
međunarodna šifra za poruku tipa: „Ne obraćaj mi se!“ To mi je baš i odgovaralo. Nisam
uopšte bio raspoložen za ćaskanje.
Pomislio sam da bih mogao nešto da pročitam ili da pogledam neki film, ali su mi se
misli rojile po glavi i vrtjele oko svega što sam doživio u toku poslednjih nekoliko dana. Nije
mi bilo baš prijatno. Nije bio u pitanju samo tip kraj mene, koji se širio i izvan svog sjedišta,
ni struja hladnog vazduha koja me je šibala po desnom uhu jer je moja susjetka s druge
strane pokušala da podesi hlađenje i okrene otvor za ventilaciju prema sebi. Osjećao sam da
mi je odjeća odjednom tijesna i da me sve svrbi, grlo mi je bilo suvo, a uzica kožne vrećice
koju sam nosio oko vrata opet mi se usijecala u kožu. Uz malo napora uspio sam da je
izvučem ispod košulje. Stavio sam vrećicu u džep pantalona, ali nikako nisam mogao da se
namjestim na sjedištu tako da mi se ne usijeca u bok. Ranac mi je bio zakopan negdje na
polici iznad glave, a nisam htio ni da stavljam kesicu u džep sjedišta ispred mene. Bio sam
siguran da bih je slučajno zaboravio, odnosno ostavio tu kada krenem ka izlazu. Dok sam se
neuspješno borio sa džepovima, žena kraj mene je glasno uzdisala. To me je nerviralo, ali je
ipak bila u pravu. Bio sam dosadan. Opet sam okačio kesicu oko vrata i podvukao je pod
košulju.
Kada je ostalo samo još oko šest sati do slijetanja u Osaku, počeo sam da razmišljam o
onome što me čeka u Japanu. U Osaku ću stići ujutru, mada bi to po pariškom vremenu bilo
veče, pa je to značilo da ću preskočiti cijelu jednu noć za spavanje. Imao sam pred sobom još
oko šest sati u ovom stisnutom prostoru. Jedino rješenje bilo je da malo odrijemam nadajući
se da će mi tako putovanje avionom brže proći i da će mi prvi dan u Japanu, ako se ispavam,
biti malo lakši. Ljudi oko mene došli su svakako na istu pomisao. Čovjek kraj mene klatio se

43
u snu tamo-amo, a žena s druge strane je završila čitanje svoje knjige, pa se zavalila na
sjedištu i sklopila oči. Činilo mi se da su se svi u avionu, osim mene, sasvim primirili.
Odnosno, svi osim dvije mlade žene koje su sjedele baš iza mene.
Vodile su razgovor na engleskom. U toku prvih nekoliko sati leta čuo sam kako jedna od
njih objašnjava onoj drugoj da putuje u Osaku da tamo predaje engleski kao drugi strani
jezik. Onda je druga žena, koja je imala francuski akcenat, rekla da ima rođake u Osaki.
Putuje im u posjetu i namjerava da provede tri mjeseca u Aziji. Stan tih rođaka iskoristiće
kao polaznu tačku. Razmjenjivale su razne informacije, a usred leta zaključio sam i da su se
prilično zbližile. Naime, nastavile su živahan razgovor s mnogo energije i entuzijazma, a i
prilično su glasno pričale, i to tonom koji bi više odgovarao bučnom noćnom klubu nego
pretrpanom avionu. Pokušao sam da uopšte ne obraćam pažnju na njihov razgovor, ali mi to
nije uspjelo. Izvukao sam komplet sa slušalicama koji je stajao ispred mene i stavio ih na uši.
Tražio sam prikladnu stanicu na skali smještenoj u rukohvatu stolice i pokušavao da nađem
neku prijatnu muziku, ali sam i dalje čuo žagor glasova iza sebe. Nije mi bilo jasno kako tip
kraj mene može da hrče i pored sve te buke.
Sati su se razvlačili. Slušao sam ženske priče o nevernim partnerima i dosjetke o
ljubiteljima provoda. Slušao sam priče o nevjerovatnim časovima joge i atraktivnim
tetovažama. Čuo sam i neke priče o umecima za kosu i dubinskom čišćenju debelog crijeva.
Kad su moje saputnice stigle do razgovora o svojim planovima za budućnost, već sam počeo
da osjećam ozbiljnu želju da nekoga ubijem. Na kraju sam pribjegao gledanju komedija iz
ponuđenog filmskog programa, ali ta drugorazredna produkcija budalaština nije uspjela da
mi popravi raspoloženje.
Kada sam se najzad isteturao iz aviona, pola dana poslije ukrcavanja i dvanaest groznih
sati udisanja recikliranog vazduha i udaraca nogama primljenih od putnika iza mene,
osjećao sam da lebdim u izmaglici i da nisam sposoban za racionalno razmišljanje. Nisam
znao šta treba da radim, pa sam pošao za masom zbijenih tijela koja su me povukla do
kružne trake za isporuku prtljaga.
Bilo mi je sasvim jasno da ne postoji nikakav razuman razlog da se guram oko trake u
tom trenutku. Prtljagu ponekad treba mnogo vremena da stigne, pa imate utisak da stiže
brodom Kvin Meri, a ne istim avionom kojim ste i vi putovali.
Povukao sam se prema zidu i smjestio na jedno sjedište. Izvukao sam mobilni telefon iz
džepa i uključio ga.
Odmah sam zapazio novu Džulijanovu poruku.

Dragi Džonatane,
Žao mi je što nisam bio dostupan kada si me zvao i što ti nisam dao više detalja. Ostavio
sam ti u hotelu poruku sa imenom sledećeg čuvara i nekim instrukcijama, ali mi se čini da je
nešto u hotelskom sistemu prenosa poruka omanulo. U svakom slučaju, bićeš kod jedne divne
mlade žene po imenu Sato Ajame (lično ime joj je Ajame), odnosno u porodičnom pansionu
njene porodice u Kjotu. Ona te te sačekati na aerodromu. Uživaj u boravku u Japanu.
Lijepo se provedi.
Džulijan

44
 Poslao sam poruku Adamu i Aniši i objasnio im da sam stigao u Osaku, pa sam vratio
telefon u džep. U tom času sam začuo poznat glas.
„Baš je lepo što smo se upoznale!“ Glas je pripadao jednoj od one dvije mlade žene koje
su stajale jedna kraj druge pored trake za isporuku prtljaga. To je, dakle, svakako bila jedna
od mojih nesnosno brbljivih susjetki. Osjetio sam da me opet hvata glavobolja. Prtljaga još
nije bilo na vidiku, pa sam se pridigao i pošao da potražim toalet. Kada sam se vratio, naš
prtljag je uveliko zveckao i klizio iz otvora na transportnu traku. Tamnokosa djevojka
nagnula se nad traku da dohvati ružičastu kariranu platnenu torbu, a i ja sam prišao malo
bliže. Pošto sam odgledao sve torbe i kofere koji su se vrtjeli na traci, vidio sam da moje
torbe nema među njima, pa sam se zagledao u otvor iz koga su izbacivali prtljag. Dvadeset
minuta kasnije i dalje sam stajao na tom istom mjestu, s velikom željom da se moja mala
crna torba konačno pojavi i ispadne iz otvora na traku. No, bilo je jasno da je sav prtljag koji
je stigao istim avionom do sada već isporučen. Opet sam se zagledao u nekoliko kofera koji
su se vrtjeli u krug, ali moje torbe nije bilo među njima.
U rancu sam imao četkicu za zube i nešto čistog rublja, ali mi je sav toaletni pribor i veći
dio odjeće bio u torbi koja je nestala. Osjećao sam da mi napetost raste i da mi krv bubnja u
slepoočnicama, glava me je boljela, a u grudima me je nešto sve jače stezalo. „Zašto se to
dešava baš meni?“, upitao sam se. Milion kilometara sam udaljen od kuće, a ostao sam i bez
stvari. Sada mi svakako predstoji grdna zbrka.
Većina putnika s mog leta je otišla. Osvrtao sam se oko sebe. Aerodrom „Kansai“ bio je
nov, blistav i uglancan, ali je, kao i većina velikih aerodroma, predstavljao pravi lavirint -
njegova zbunjujuća prostranost činila je da istovremeno izgleda i prepun i neprijatno
prazan. Natpisi su bili ispisani na engleskom i japanskom, ali su engleski natpisi bili
uglavnom skraćeni. Počeo sam da očajavam razmišljajući o tome kuda treba da idem i šta
mogu da uradim. Trebalo je nekako proći carinu i imigracione šaltere da bih uopšte stigao
do mjesta gdje me Ajame vjerovatno čeka.
Dug let, naporni saputnici, moj premor - osjećao sam se kao da mi je neko okrenuo
prekidač i ugasio svijetlo. Odjednom više nisam bio zabrinut, već samo bijesan. Srce mi je
lupalo, a zglobovi su me peckali kao da mi električna struja teče kroz vene. Opazio sam, na
izvesnom rastojanju, nekog čovjeka u uniformi, pa sam pomislio da bi to mogao biti nekakav
aerodromski službenik. Jurnuo sam ka njemu i skoro ga zgrabio za gušu.
Kad se sada svega prisjetim, shvatam da sam zaista imao mnogo sreće. Danas uopšte
nije pametno gubiti nerve na aerodromima. Pravo je čudo da me nisu odvukli u neku sobu
za ispitivanje ili, što bi bilo još gore, uhapsili. Nekako su me sproveli pored carine i policije i
doveli do aerodromskog službenika koji je obećao da će pronaći moj prtljag, pa su me
ostavili u čekaonici, veoma umornog i uzdrhtalog. U međuvremenu sam istresao sve što me
je mučilo, uglavnom na engleskom i ono malo francuskog što sam znao, svim živim osobama
koje su htjele da me saslušaju. Pitao sam se da li je, makar zbog jezičke barijere, nešto od tog
lupetanja ipak ostalo tajna za ljude koji su mi pomogli. Bilo je, naime, pravo čudo da su se
toliki ljudi iz čiste uljudnosti i ljubaznosti uzdržali i da nisu htjeli da mi kažu kuda mogu da
se nosim zajedno sa svojim izgubljenim prtljagom.
Moj napad bijesa, scena koju sam napravio i sve što je uslijedilo ostavili su me nekako
ispražnjenog i preosjetljivog. Sve što sam želio bilo je da se uvalim u prvi automobil i da me
neko odveze do udobnog kreveta. Osvrtao sam se po čekaonici za dolaske obuzet potpunim

45
očajanjem. Na nekoliko metara od mene stajala je, pored stolica i niza telefonskih aparata,
jedna mlada žena od tridesetak godina. Imala je blistavu kosu puštenu do ramena i bila je
odjevena u sjajnu zelenu košulju i isprane farmerke. Nije držala nikakav natpis, kao što je
Ahmet učinio u Istanbulu, ali je bilo jasno da čeka nekoga. Kada su nam se pogledi sreli,
nakrivila je glavu i zagledala se u mene, a onda mi je i prišla. „Hajime-mašite, Džonatan
Landri - sama?“, rekla je upitnim tonom. Klimnuo sam glavom, a ona mi se lako naklonila
savijajući se pritom malo u struku.
Kada sam počeo da radim na odjeljenju prodaje u sadašnjoj firmi, poslali su me na
nekakav kratak kurs lijepog ponašanja. Sve sam to uglavnom pozaboravljao, ali sam, stojeći
na aerodromu „Kansai“, odjednom shvatio da sam do sada sigurno prekršio svako postojeće
pravilo lijepog ponašanja u Japanu. Pravo je čudo što su svi ti ljudi imali toliko strpljenja sa
mnom. Naklonio sam se djevojci umjesto odgovora nastojeći da moj naklon bude malo
dublji od njenog.
„Dobrodošli u Japan“, rekla je. „Velika je čast što sam vas upoznala.“
„O, hvala Bogu, govorite engleski“, bubnuo sam prije nego što sam stigao da razmislim o
svojim riječima.
Ajame se opet naklonila i osmjehnula mi se.
„Da“, rekla je, „predajem englesku književnost na Univerzitetu u Kjotu, pa se to valjda
podrazumijeva.“
Pokušao sam da se priberem i izvinim zbog svog glupavog komentara o engleskom
jeziku i da joj objasnim koliko mi je laknulo. „Upravo su mi izgubili prtljag“, rekao sam joj.
„Moraću da se vratim do šaltera i da im dam adresu na koju mogu da mi pošalju torbu kada
je konačno nađu.“
Pošla je sa mnom do šaltera. Zatražila je od mene dozvolu da vodi razgovor u moje ime,
što sam prihvatio s velikom zahvalnošću. Nervi su mi i dalje bili zategnuti kao konopci.
Nisam bio siguran da neću doći u iskušenje da se ponovo pomamim.
Ajame je porazgovarala sa šalterskim službenikom na japanskom jeziku, a kada se
okrenula prema meni, rekla mi je da su već pronašli moju torbu, da je bila na nekom
drugom letu za Osaku i da će je kurir donijeti u njihov pansion u Kjotu čim bude stigla na
aerodrom. Zatim me je povela kroz dug, zastakljen hodnik.
Očekivao sam da će me Ajame odvesti na parkiralište, ali mi je moja domaćica objasnila
da ćemo otići vozom od aerodroma do železničke stanice u Kjotu, a onda ćemo uzeti taksi
koji će nas odvesti do rjokana njenih roditelja.
„Rjokan je tradicionalna japanska gostionica“, objasnila mi je. „Nadam se da će vam biti
udobno. Mnogi putnici rado odsjedaju u njima, jer im prija mala promjena u odnosu na
tipične zapadnjačke hotele.“
Voz u koji smo ušli bio je prepun, ali smo Ajame i ja ipak pronašli dva spojena sjedišta.
Kada smo se smjestili i sjeli, rekla mi je da će vožnja trajati oko sat i po. Nisam mogao da se
suzdržim i tužno sam uzdahnuo. Ajame me je pogledala i podigla jednu obrvu.
„Žao mi je, ne želim namjerno da budem neuljudan. Prilično sam umoran od puta. Ne
znam ni koliko je sati niti koji je dan u nedjelji. Sve mi ovo djeluje tako šašavo. Nikako mi
nije jasno zašto vi, čuvari talismana ili kako vas je već Džulijan nazvao, niste mogli sve te
stvari da mu pošaljete poštom.“

46
 „Znam samo da Džulijan svakako ima dobar razlog što želi da sve bude baš ovako“,
odgovorila mi je Ajame. „Možda treba da gledate filozofski na cijelu tu avanturu. Najzad“,
rekla je nježno, „i život je putovanje...“
„Da, svakako“, rekao sam odsječno ne mogavši da se uzdržim, „ali život ipak nije ovakvo
putovanje. Ovo je kao nekakva poremećena vožnja kroz zabavni park. Jurcao sam, u toku
prošle nedjelje, svuda po ovom prokletom svijetu... Buenos Aires, Istanbul, Pariz... a Bog zna
gdje ću biti sjutra ili naredne nedjelje.“
„Uh, pa to je zbilja teško“, rekla je Ajame ljubazno. „Znate li kako se ono kaže? Nije
važno kuda idete, već šta ćete postati.“
Nisam bio raspoložen za mudre izreke.
„Šta je to sa svima vama?“, ispalio sam kao iz topa, „svi zvučite kao Džulijan.“
Ajame me je pogledala kao da je sve to mnogo više zabavlja nego što je ljuti.
„Zar je to tako čudno? Svi smo njegovi dobri prijatelji. Od njega smo svi mnogo toga
naučili. Promijenili smo živote zahvaljujući njemu“, rekla je.
„Pa, i moj se život upravo sada mijenja“, rekao sam, „ali nisam siguran da li je to
promjena na bolje. Na poslu mi je sve krenulo naopako. A i moja žena...“
Tu sam zastao. Nisam uopšte želio da pričam o tome. Nisam želio ni da mislim o svemu
onome što mi nedostaje. Žena, sin, prtljag.
Poslije kratkog ćutanja, Ajame je opet progovorila.
„Svakako brinete za Džulijana?“, upitala me je.
„Šta?“, upitao sam.
„Zabrinuti ste jer je tražio da mu sakupite sve te talismane. Rekao vam je da su mu
neophodni. Brinete li zbog toga što ne znate zbog čega su mu oni potrebni? Zato što ne
znate kome treba da se pomogne?“
U poslednje vrijeme nisam previše mislio o tome. A šta ako mi Džulijan nije rekao istinu
o mojoj majci? Šta ako je majka zaista bila bolesna? Ona je spadala u osobe koje se prave da
im sve u životu lako ide. Mislim da sam imao već dvanaest godina kad sam konačno shvatio
da ona može da se razboli baš kao i svako drugi.
Ako nije u pitanju mama, možda je reč o mojoj sestri Kiri. Mada je bila dvije godine
mlađa od mene, uvijek sam mislio da je, kada je riječ o nas dvoje, ona zapravo odgovornija
osoba. Kada je tata umro, ona se brinula o mami, uvijek me je podsjećala na mamine
rođendane i tjerala me da joj se javim ili odem u posjetu. Ona je održavala vezu sa mnom i
preuzela je na sebe sav teret održavanja komunikacije. Da li bi mi uopšte rekla da je bolesna
ili da se našla u nekoj nevolji? A bile su tu i moje tetke, teče i razna braća od tetke.
Čak i ako osoba kojoj je Džulijanova pomoć bila potrebna nije bila član naše porodice,
to nije značilo da ovaj zadatak ne treba da shvatim vrlo ozbiljno, pogotovo sada kada sam
već poslat da ga obavim. U toku poslednjih nekoliko dana bio sam, naime, potpuno zauzet
svojim obavezama.
„Da“, rekao sam, mada to nije bila baš prava istina, „i to me pomalo muči i mota mi se
po glavi.“
Prošlo je nekoliko minuta prije nego što je Ajame ponovo progovorila.

47
 „Uzgred, sada je pola jedanaest“, rekla mi je. Zatim je dodala: „Možda želite da
iskoristite ovu priliku i da malo odrijemate.“
U vozu je vladala tišina, što je bila lijepa suprotnost Zagoru u avionu. Samo se negdje u
daljini povremeno čulo tiho brujanje glasova. Sklopio sam oči i opustio se prepuštajući se
nježnom ljuljanju voza. Zaspao sam i prije nego što sam shvatio šta mi se događa.

***

Dok smo se vozili taksijem kroz ulice Kjota, mislim da nijednom nisam ni pogledao u
Ajame. Dolazak na železničku stanicu u Kjotu značio je i ulazak u užurbani i doterani urbani
Japan - tako sam nekako zamišljao i Tokio.
Visoke tavanice, svodovi od metala i stakla, sve je blistalo i sijalo se, a na horizontu su
se ocrtavali zaobljeni bregovi, staklom obloženi oblakoderi i razne nevjerovatne zgrade i
tornjevi najrazličitije visine. Vidio sam i kulu s diskom na vrhu, koja me je podsjetila na
Svemirsku iglu iz Sijetla. Probijali smo se kroz gradske ulice i stigli u kraj gdje mi je sve
odjednom izgledalo drugačije. Između modernih zgrada od cigle bile su stisnute male
drvene kuće, a mnoge su imale povijene krovove prekrivene crijepom, često s drvenim
šiljcima na vrhu i ukrašenim krovnim ivicama. Ispred tih kućica bile su male bujne bašte
natkrivene lozom ili ukrašene bonsaijem. Ponegdje su se na ulicama mogle vidjeti i žene
odjevene u kimono.
„Ovdašnje istorijske znamenitosti su vrlo brojne - u Kjotu ima mnogo toga da se vidi“,
rekla je Ajame. Ovaj grad je nekada bio prestonica Japana. Pošteđen je bombardovanja u
toku II svjetskog rata. Kjoto je i danas grad pun hramova.“
„Zaista?“, rekao sam zureći i dalje kroz prozor.
„Možda bih sjutra mogla da vas odvedem da vidite jedan od njih.“
„Da, to bi bilo divno ako budem imao dovoljno vremena.“
„Moji roditelji bi željeli da večeras večeramo s njima. Tradicionalna japanska kaiseki
večera“, rekla je Ajame.
Malo sam oklijevao prije nego što sam odgovorio.
„Da, to bi mi pričinilo veliko zadovoljstvo“, rekao sam joj, „ali moram da vas upozorim
da su u mom svijetu neke stvari sasvim drugačije i da su vaša pravila ponašanja vrlo
komplikovana.“ Nije mi bilo lako da joj objasnim na šta mislim. Prisjetio sam se neprijatne
scene na aerodromu. „Bojim se da nekoga ne uvrijedim.“
„O, ne brinite, molim vas“, odgovorila je Ajame. „Ja to potpuno razumijem, a i moji
roditelji to shvataju. No, ako želite, usput ću vam sve objasniti.“
Klimnuo sam glavom. Taksi se u tom času zaustavio pored puta.
„Moramo ovdje da izađemo“, rekla je Ajame. „Naša gostionica se nalazi u ovoj ulici“,
pokazala je rukom ka uličici ispred nas.
„To je vrlo stara ulica. Preuska je za automobile.“ Izašli smo iz taksija i krenuli uličicom.
Kamenje kojim je bila popločana bilo je vrlo klizavo, a vazduh topao i zagušljiv - kao da je

48
kiša tek prestala da pada. U uličici je bilo i nekoliko skromnih prodavnica, a oronule kapije
nizale su se bez prekida. Hodali smo vrlo kratko i stigli do male drvene kuće stisnute
između okolnih visokih zgrada. Njen zakrivljeni krov bio je prekriven tamnosmeđim
cilindričnim crepovima, a prozori su imali okvire od tamnog drveta. Niski zasvođeni zidovi
uokvirivali su izrezbarena dvokrilna ulazna vrata; iznad njih sam vidio konture grana s
lišćem.
„Ovo je jedan od najstraijih rjokana u gradu“, rekla je Ajame. „Njim su upravljale brojne
generacije mojih predaka. Vrlo je mali. Ima samo jedanaest soba, plus apartman mojih
roditelja.“
Gurnula je jedno krilo kapije i pozvala me da uđem.
Ušli smo u skromno predvorje popločano škriljcem. Uz zid je bila poređana obuća. Od
ulaza je nekoliko stepenika vodilo u predvorje. Uz stepenice sam uočio niz lijepo poređanih
krem papuča.
„Molim vas da ovdje ostavite cipele i izaberete papuče koje vam odgovaraju po veličini“,
rekla mi je Ajame.
Oboje smo se izuli i navukli papuče na noge, pa smo ušli u predvorje. U tom trenutku su
neki muškarac i žena izašli pred nas. „Moji roditelji“, predstavila ih je Ajame.
Zatim smo se neko vrijeme svi samo klanjali i osmjehivali, a Ajame nas je predstavila
jedne drugima prevodeći naše pozdrave. Na kraju je otac rekao ćerki nešto vrlo ozbiljnim i
odsječnim tonom.
„O, pa da, svakako“, rekla je Ajame. „Moj otac me podsjeća na to da ste imali dug i
naporan put i težak dan, te da vam je odmor svakako neophodan. Odvešću vas u vašu sobu.“

***

Kada sam se opružio po niskom ležaju, nisam mogao da vejrujem da sam odjednom
neuporedivo opušteniji nego prethodnog sata. Ajame mi je pokazala moju sobu, a zatim me
je odvela u muški ofitro, odnosno u zajedničko kupatilo na kraju hodnika. Ta prostorija je
bila mala i popločana sitnim bijelim pločicama, imala je drvene zidove i tri pregrade s
ručnim tuševima. Ispred svakog tuša stajala je po jedna drvena stoličica i vedro. U
najudaljenijem uglu nalazila se četvrtasta drvena kada s vrelom vodom. Ivice kade bile su
izdignute nekoliko desetina centimetara iznad poda, a bilo mi je jasno i da je dno kade dosta
ispod nivoa tla. Prostorija je bila topla, vlažna i ispunjena prijatnim mirisom limuna, čije
porijeklo nisam mogao da odgonetnem.
„Da li je to miris kedra?“, upitao sam, mada sam znao da nisam u pravu.
„Ne, to je hinoki, japanski čempres“, rekla je Ajame. „Kada i zidovi načinjeni su od tog
drveta. Smatra se da ulje japanskog čempresa ima vrlo dobro terapeutsko dejstvo.“ Zatim je
pokazala na malu policu iza vrata. „Tu vam je ogrtač za kupanje, peškiri i toaletni pribor.
Prvo se istuširajte, a zatim se potopite u kadu i ostanite u njoj koliko god vam godi. Ja ću na
vrata staviti natpis da je kupatilo zauzeto.“

49
 Nekoliko minuta kasnije ispružio sam se u kadi. Voda mi je dopirala skoro do brade.
Zavalio sam se i naslonio na drvenu oblogu, pa sam duboko udahnuo. Iz vrele vode dizala se
para. Vrelina me je lako bockala po koži, ali sam pritom osjećao da se svi oni neprijatni
čvorovi u mojim ramenima i leđima polako tope.

***

Nije bilo nikakve sumnje da je ovo vrlo čudno putovanje. Bio sam zbunjen i umoran, ali
me je sve na šta sam nailazio tjeralo da se borim sa okolnostima na neuobičajen način.
Bilješke koje sam dobio uz talismane svakako nisu bile napisane samo za mene, već ih je
Džulijan napisao iz nekog svog razloga. No, preporučio mi je da ih pročitam i dao mi je
svesku za dnevnik da u nju bilježim misli. Svakako je pretpostavio kako će te bilješke
djelovati na mene.
Prvi talisman se odnosio na autentičnost. Budi onakav kakav si zaista. Ta ideja mi se
uvukla pod kožu, a počeo sam i da shvatam zašto. Nije bilo u pitanju samo to što sam
očigledno razočarao Anišu i Adama. Da bih sredio svoju životnu situaciju, bilo je potrebno
da uradim nešto malo više od toga da samo kažem Aniši da mi je žao, više i od češćih
dolazaka kući na večeru i igranja fudbala sa Adamom. Počeo sam da shvatam da je moj
neuspjeh kao roditelja i muža posledica činjenice da sam i ja sam bio duboko nesrećan.
Nisam bio nesrećan zbog Aniše niti zbog Adama. Bio sam nesrećan zbog života koji sam
vodio. Činilo mi se da sam svu svoju ambiciju usmjerio na takmičenje u kome uopšte nisam
želio da pobijedim. Stremio sam stalno naprijed, mada to čemu sam težio nije bilo ono što
sam želio da postignem. Volim svoj inžinjerski posao, rado se bavim strujnim kolima, volim
matematičke rebuse, tehniku i dizajn. Dobar sam u svemu tome. Kada sam nekada u
laboratoriji radio na novom dizajnu motora, osjećao sam da pred sobom imam neki cilj i to
je tada bio moj životni smisao. Nije, doduše, bilo loše ni baviti se prodajom automobila, ali
nisam osjećao istu strast za tu vrstu posla.
Kada sam konačno izašao iz kade, znao sam da sam se malo približio pravom smislu
svog života. Ležeći u tihoj sobi rjokana, shvatio sam da su mi potrebne neke korjenite
promjene. Ta me je misao pomalo uplašila, ali sam pritom osjetio i neki začuđujući mir. Kao
da sam se prebacio iz sadašnjosti u neku daleku budućnost.
Ajame mi je na prostirci u kupatilu ostavila hrpicu odjeće. Pored odjeće je bila i poruka:
„Ovo sam pozajmila od jednog prijatelja, nadam se da će vam veličina odgovarati.“
Ustao sam s postelje i skinuo ogrtač za kupanje. Navukao sam meku majicu s kragnom i
kratkim rukavima i sportske pantalone. U paketu sam našao i par biijelih sportskih sokni.
Navukao sam ih na noge i nazuo papuče. Zatim sam uzeo dnevnik i olovku s noćnog stočića i
otišao do drugog kraja prostorije.
Gostinski salon bilo je mali, ali pun vazduha. Na podu su bile poređane tatami prostirke.
Zidovi su bili bijeli, sa okvirima od tamnog drveta, i izgledali su isto kao paravani koji
uokviruju predvorje gostionice. Pored prostirki je stajao nizak stočić. S njegovih bočnih
strana bile su postavljene dvije stolice bez nogu - to su zapravo bila samo sjedišta s
naslonima, spuštena direktno na pod. Pored njih su se uzdizali prozori od tavanice do poda,

50
a ugledao sam i klizna vrata koja su vodila u vrt. Otvorio sam ih i izašao na malu drvenu
verandu. Mada sam kroz prozor vidio zelenilo u bašti još dok sam se odmarao na prostirci,
nisam bio pripremljen za prizor koji sam napolju ugledao.
Veranda se širila na tri strane, u krug oko guste i bujne bašte. Sobe su bile raspoređene
oko tog mirnog dvorišta. U sredini bašte stajala je kamena figura višespratne pagode. Manje
figure bile su razbacane po zelenilu - nekoliko ždralova, Buda, statueta žapca s pretećim
izrazom. Na kraju bašte ugledao sam mali vodopad, koji se slivao sa stijene. Zubor vode me
je naveo na misao da se ispod slapa vjerovatno nalazi bazenčić, skriven od mog pogleda
granjem i lišćem. Zelenilo mi je zaklanjalo i pogled na tlo. Podnožje svakog drveta bilo je
okruženo sjajnom zelenom paprati, a povijene grane sa sitnim cvjetićima krasile su lijepo
oblikovano žbunje.
Na verandi je, nedaleko od mene, stajala drvena stolica na rasklapanje. Uzeo sam je,
rasklopio i sjeo. Spustio sam dnevnik u krilo i zurio u zelenilo, a minuti su lagano proticali.
Na liku kamenog žapca vidio sam neki čudan, mračan osmijeh, koji me je podsjetio na
malu iskeženu lobanju koju sam dobio od Antoana. Prihvati svoj strah, pisalo je u pratećoj
poruci. Pa, već sam do sada uradio nekolicinu stvari kojih sam se inače plašio - ostavio sam
posao i porodicu i krenuo u ovaj „lovački poduhvat“. Na neki način sam već zakoračio preko
ivice grebena. Pritom sam, doduše, stalno kukao i žalio se na nešto. Pretpostavljam da je tim
rečima Džulijan htio da kaže da čovjek treba da zauzme pozitivan stav prema svom strahu i
da se pomjeri iz sigurne luke; treba da krene u susret nepoznatom, a da pritom ne padne u
histeriju. Juče sam se, recimo, provozao liftom prvi put poslije dvadeset godina. Šta bi još
trebalo da uradim?
Svakako nisam želio da se suočim sa svojim najvećim strahovima, odnosno sa bojazni
da ću izgubiti porodicu, Anišu i Adama. Mislim da Džulijan nije ni mislio na to. Nisam mogao
a da ne zapazim u tome izvjesnu ironiju. Sve ono čega sam se najviše plašio ipak mi se
dogodilo bez obzira na svu moju opreznost. To mi se dešavalo zato što sam u životu bio
pasivan. Da sam prihvatio promjene koje je Aniša predlagala, da sam se tu i tamo odrekao
neke promocije, zamijenio se s nekim kolegom ili povremeno odbio nešto da uradim (a
svega toga sam se previše plašio), ne bih se našao u krizi u kojoj sam trenutno bio. Šta će se
desiti ako zaista uronim u taj svoj problem? Šta je to što sam želio da učinim, ali sam se
previše plašio? Počeo sam da shvatam da, ako jednom uradite ono čega se plašite, poslije
toga postepeno prestajete da osjećate strah.
Baš kada sam završio zapisivanje ove misli čuo sam lako kucanje na vratima i Ajame je
ušla u sobu. Došla je da mi kaže da je stigla moja torba i da će večera biti spremna za
petnaestak minuta.
„Uzgred rečeno, da li ste provjeravali poruke na vašem telefonu? Džulijan mi je upravo
poslao kopiju poruke u kojoj je ispisao detalje vašeg putovanja za narednih nekoliko dana.“

51
***

52
napunila svoju čašu, pa sam zaključio da ona vjerovatno uopšte ne želi da pije sake. No, tada
je njen otac uzeo flašu i nasuo malo pića u keramičku posudicu ispred ćerke. Nešto kasnije
je Ajameina majka napunila sve naše čaše, ali nije sipala piće sebi. Tada je Ajame uzela bocu
i nasula piće majci. Kad su po treći put sipali piće na ovaj način, pogledao sam Ajame i
upitno podigao obrve.
„Dakle, zapazili ste naš običaj“, rekla je. „Japanci smatraju da gostoljubiv domaćin treba
da puni čaše gostima, ali se kod nas smatra nepristojnim da sami sebi sipate piće. Morate
sačekati da drugi uoče da vam je čaša prazna i da je napune.“
Sjetio sam se Aniše i Adama, kao i nekih naših porodičnih večera. Aniša bi se veoma
iznervirala kad god bi morala da čeka da ja uočim da je njena čaša prazna.
Posle večere je Ajame predložila da malo prošetamo po kraju. Ulice su se osušile, ali se
u vazduhu i dalje osjećala vlaga.
„Hvala vam što ste mi objasnili pravila ponašanja za stolom“, rekao sam joj dok smo
hodali pošljunčanom uličicom. „Da imam malo više vremena za boravak ovdje, možda bih
najzad i shvatio šta treba da radim.“ Džulijan mi je, naime, poslao poruku da narednog dana
treba da krenem za Meksiko. Pomislio sam čak i da možda pokušam da rezervišem neki
raniji let, ali mi se, imajući u vidu Ajame i njenu ljubaznost, učinilo da bi to bilo neuljudno.
„Bilo mi je drago da vam sve to objasnim. I mene fasciniraju ta naša mala pravila
ponašanja. Kao što vam je Džulijan možda već rekao, ja sam mnogo putovala i na svakom
mjestu na kome sam boravila obraćala sam pažnju na prećutna pravila i običaje, kao i na
ono što se u tim krajevima smatra za uobičajeno lijepo ponašanje.“
„Vi svakako imate mnogo veću moć zapažanja od mene“, rekao sam joj. „Jedino, što sam
od običaja i navika u Istanbulu uočio bilo je to da Ahmet ništa ne hvata lijevom rukom.“
„U mnogim zemljama se za neke prljave poslove koristi samo jedna ruka. U tom slučaju
tu ruku ne pružate ljudima niti njome dodirujete hranu.“
To je vjerovatno bilo pravo objašnjenje Ahmetovog ponašanja, pomislio sam.
„Zanimljivo je“, rekla mi je Ajame, „da nam pravila ponašanja uz koja smo odrasli uvijek
djeluju prirodno i očigledno, a često i sasvim logično. Tek kada počnemo da posmatramo
sopstveno ponašanje očima pripadnika druge kulture zapitamo se da li je zaista tako.“
„Recimo“, nastavila je Ajame svoju priču „negdje sam pročitala da zapadnjački običaj
rukovanja potiče iz želje da se ljudima pokaže da ne držimo opasno oružje u ruci i da
nemamo nikakvih loših namjera prema onome koga smo sreli. Zašto, međutim, ja danas,
recimo, ulazim na neku konferenciju u Njujorku i pružam ruku sagovornicima? Znači li to da
želim da pokažem svima da ne držim bodež u ruci?“
Na to sam se nasmijao.
„Početak i porijeklo nekih običaja nisu uvijek mnogo bitni. Značaj pravila lijepog
ponašanja, manira i protokola jeste u tome da nam olakšaju komunikaciju s drugim ljudima.
Neki uobičajeni vidovi ponašanja najčešće doprinose našem osjećanju prijatnosti i
opuštenosti; njima pokazujemo da poštujemo druge ljude. Sva pravila lijepog ponašnja
usmjerena su na osjećaj prijatnosti koji želimo da stvorimo kod drugih. Naše svakodnevno
ponašanje govori o našim najdubljim vjerovanjima.“

53
 „Ali ponekad naši gestovi mogu izazvati zbrku“, rekao sam. „Recimo, naš običaj da se
otvaraju vrata ženskoj osobi tako da može da uđe u prostoriju prije muškarca. Nekada
kavaljeri ni u kom slučaju nisu ulazili u sobu prvi. Pridržavali su vrata damama da prve
prođu kroz njih, a tek onda bi i sami ušli u tu prostoriju. Ne znam ni sam da li to i danas
treba činiti.“
„Da, to spada u zapadnjačka pravila lijepog ponašanja, koja se danas sve više gube“,
rekla je Ajame. „To je nekada bilo zamišljeno kao znak poštovanja, zar ne? No, žene su
počele da shvataju takvo ponašanje kao neku vrstu tutorisanja i naglašavanja njihove
slabosti - kao da im je potrebna pomoć oko običnog otvaranja vrata. Danas više nikome nije
sasvim jasno da li je takvo ponašanje pristojno ili nije.“
„Ja imam običaj da svima pridržavam vrata“, rekao sam. „Pritom ni žene nisu izuzetak.“
„To može biti dobro rješenje“, rekla je Ajame. „Zapravo, kada sam poslednji put bila u
Los Anđelesu, primijetila sam da i neke žene pridržavaju vrata muškarcima ili drugim
ženama.
Izgleda da su mnogi ljudi izmijenili to staro pravilo.“
Šetkali smo po tom kraju oko pola sata. Uličice su u tami od pirinčane hartije koje su se
mogle vidjeti na nekim prozorima, a mjesec je blistao na nebu i ogledao u glatkim
crepovima na krovovima pojedinih kuća.
Na kraju smo skrenuli u jednu sasvim malu ulicu i shvatio sam da smo ušli u Ajameinu
uličicu sa suprotne strane. Bio sam vrlo iscrpljen, ali nisam uopšte bio siguran da ću uspjeti
odmah da zaspim. No, svakako sam želio da se vratim u svoju tihu i mirnu sobu.
Čim smo ušli u predvorje rjokana, Ajame mi je rekla: „Daću vam Džulijanov paketić još
večeras.“ Povela me je do nekih vrata u dnu ulaznog hola. Pošao sam za njom i opet se našao
na drvenoj verandi koja gleda na vrt. S krovnih gredica verande visile su lampe, kraj fontane
je bila neka svjetiljka, dok su druge male lampe osvjetljavale stauete u vrtu. Cijela bašta mi
je izgledala kao prizor iz drugog svijeta — bila je prosto čarobna.
„Sjedite, molim vas“, rekla je Ajame i pokazala mi malu klupu od tikovine. „Brzo ću
doći.“ Zatim je ušla u zgradu.
Vratila se poslije samo jednog minuta držeći neki paketić objema rukama. Bio je
umotan u nekakav podebeo ručno ukrašen papir i zavezan svilenim gajtanom. Pružila mi ga
je, a ja sam ga pažljivo prihvatio. Nasmijala se kada sam je upitao: „Vi znate šta piše u tom
pismu, zar ne?“
„Naravno da znam“, rekla je Ajame s osmjehom.
Kada sam se vratio u sobu, razvezao sam paketić i razmotao debeli papirni omot.
Unutra je bila jedna kratka bilješka i mali zlatni ždral. Stavio sam ga na dlan i posmatrao ga.
Duga elegantna krivina leđa, blago nagnuta glava i fini kljun. Sklopio sam šaku oko figurice i
uzeo kožnu kesicu koju sam nosio oko vrata, pa sam ubacio ždralića u nju. Zatim sam
pročitao poruku.

Ispuni život dobrotom

54
 Važno je imati u vidu da su riječi verbalni odraz naših misli, te su naša djela posledica
onoga u šta vjerujemo. Nijedan naš postupak, ma kako sitan, nije beznačajan - naše ponašanje
prema pojedinim osobama definiše i naše ponašanje prema svim ljudima, uključujući i nas
same. Ako ne cijenimo druge, ne cijenimo ni sebe. Ako ne vjerujemo drugima, nemamo ni vjere
u sebe. Ako smo surovi prema drugima, bićemo takvi i prema sebi. Ako ne poštujemo ljude oko
sebe, ne poštujemo ni sebe. U odnosu sa svakom osobom s kojom sarađujemo, u svemu što
činimo, treba uvijek da budemo bolji nego što se očekuje, plemenitiji nego što je nagoviješteno,
pozitivniji nego što mislimo da je moguće.

Bilo mi je sasvim jasno zbog čega je Džulijan povjerio ovaj talisman ljubaznoj Ajame.
Da, mislio sam u sebi, sve mi je jasno, i pritom sam se nesvjesno osmjehnuo.
Poslednja dvadeset četiri sata proveo sam kao na vašarskom toboganu. Dan mi je u
Parizu loše počeo ili sam ga možda ja sam loše započeo. Kukao sam, durio se, pravio zbrku.
To se nastavilo i po mom dolasku u Osaku, a i u toku vožnje do Kjota. No, sva ta kuknjava
nije mi pomogla da se barem malo bolje osjećam. Kada sam konačno svoje muke povjerio
drugima, bilo mi je malo lakše. Ljudi su, za razliku od mene, bili prema meni vrlo prijatni i
ljubazni i pomagali su mi. Njihova pristojnost i dobrota su me najzad oraspoložile. Takođe
sam, zbog dobrote drugih ljudi, postao i malo blaži prema sebi. Džulijan mi je uputio mudre
riječi, ali mi se činilo da je Ajame ta koja ih primjenjuje i u životu.

55
 ŠESTO POGLAVLJE

Putanja koju mi je Džulijan naveo u poruci nije se odnosila na moje kompletno

putovanje, tako da i dalje nisam znao gdje će se ono okončati. Naveo mi je samo dvije
sledeće destinacije. Pogledao sam datume i odjednom duboko udahnuo. Učinilo mi se da me
Džulijan namjerno šalje od jednog do drugog čuvara sve sporijim tempom. „Ne brinite“,
ljubazno mi je rekla Ajame. „Na ovakvom putovanju ne bi bilo dobro previše žuriti, to ne
bilo bilo zdravo za vas. Morate da se naspavate i da se malo razdrmate u svakom mjestu u
kome budete boravili. Sigurna sam da je Džulijan napravio taj program putovanja misleći
više na vaše potrebe nego na svoje.“
Ajame me je ponovo navela da sagledam situaciju iz sasvim drugog ugla. Činilo mi se da
se ona kreće kroz život zračeći dobrotom. Ona je uvijek reagovala na taj način i očekivala je
da i drugi tako reaguju. Vjerovatno je bila u pravu. Džulijan je očigledno mislio na mene, a ja
nisam baš mnogo mislio na njega. Bio sam nestrpljiv da se vratim kući, i to samo zbog nekih
svojih potreba. Nisam mislio na njega niti na razlog zbog kojeg su mu, i koliko hitno,
potrebni talismani. Ako je Džulijan smatrao da ne treba previše da žurim, onda valjda i ja
mogu to da prihvatim.
Sledećeg dana me je Ajame povela u hramove Kjomicu i Rjoanđi, a uveče smo šetali po
četvrti Đion, gdje se i danas na ulici mogu vidjeti gejše koje sitnim korakom odlaze na neki
sastanak. Kada sam se uveče konačno opružio na svoju prostirku za spavanje, bio sam
veoma zahvalan Džulijanu što mi je napravio tako lijep plan puta. Sjutra ću biti u
Okskucabu, u Meksiku, gdje treba da se sretnem s tipom po imenu Cava Jukan. Bio sam već
jednom u Meksiku - posjetio sam Akapulko sa Anišom - ali nikada nisam bio u Meridi, gdje
treba da sletimo u dolasku, niti sam putovao po poluostrvu Jukatan. Palo mi je na um da će u
ovo doba godine u Meksiku svakako biti vrlo toplo.
„Vidite“, rekla mi je Ajami narednog jutra dok smo se rukovali na aerodromu Itami,
„nemam bodež u ruci.“ Zatim smo se naklonili jedno drugome. Kad se Ajame ponovo
uspravila, vidio sam da izgleda pomalo zabrinuto.
„Džonatane“, rekla mi je, „pokušajte da se sjetite Džulijanovih riječi iz bilješke. 'Vaš
odnos prema drugima ukazuje i na vaš odnos prema sebi.' Vi ste dobar čovjek, ali se prema
sebi ne ponašate uvijek tako.“

***

Supruga Čave Jukana rekla mi je da će me pustiti da se ujutru naspavam koliko god

budem mogao, a kada sam najzad otvorio oči, vidio sam da meksičko sunce blješti punim
sjajem kroz prozor moje spavaće sobe i da mi ta toplota žari grudi na mjestu gdje su na njih
pali zraci, pa sam pouzdano znao da je jutro već odavno prošlo.

56
 Za dva dana koja sam proveo sa Ajame nisam joj ispričao baš mnogo o svom životu. No,
izgleda da je ona intuitivno naslutila mnoge stvari. Sada sam ležao u krevetu u Čavinoj kući i
osjećao kako se talas toplote diže uvis s poda od terakote i zrači iz zidova i razmišljao o
tome kako sam se u životu ponašao prema drugim ljudima. Nisam se nimalo ponosio
scenom koju sam napravio na aerodromu u Osaki. Nisam se ponosio ni svim onim
situacijama kada sam se kod kuće svađao s nepoznatim bankarskim činovnicima ili
prodavcima u prodavnicama hrane. Ponekad sam bio veoma nestrpljiv sa Adamom, a umio
sam i da ljutito „odsiječem“ odgovarajući Aniši. To su bile češće situacije od onih u kojima
sam bio neljubazan prema nepoznatim osobama. Zašto se prema članovima porodice često
ponašamo onako kako se nikada ne bismo ophodili prema prijateljima, ni prema ljudima
koje uopšte ne poznajemo? Vjerovatno zato što znamo da će nam porodica sve oprostiti.
Samo što to baš i nije dobar izgovor. Odlučio sam da promijenim svoje ponašanje prema
ljudima. Doduše, postoje i neke stvari koje više nikada neću moći da ispravim. Recimo, svoje
ponašanje prema Juanu.

***

Prvi nagovještaj da se Juanu na poslu ne sprema ništa dobro dobio sam u toku jednog
sastanka s Dejvidom i njegovim šefom Svenom, ubrzo poslije mog odlaska s posla u
laboratoriji. Sven me je pitao šta mislim o svom dotadašnjem šefu. Počeo sam da hvalim
njegovo rukovođenje laboratorij om, ali je Sven podigao ruku da me prekine.
„Ne, ne pitam za njega kao šefa. Znam da je dobar. Mislim na njegovu viziju posla i
tehničko znanje. Da li je i dalje u igri? Da li je ispao? Da li je naše odjeljenje za razvoj i dalje
progresivno i agresivno, kao što bi trebalo da bude?“
Bio je to vrlo čudan razgovor. Svaki put kada bih rekao nešto dobro o Juanu, Dejvid i
Sven su se mrštili na mene, kao da sam dao pogrešan odgovor na postavljeno pitanje. Na
kraju sam zaćutao.
„Čuj“, rekao je Dejvid, „ne kažem da Juan nije pametan momak. Mislim da je u nekim
stvarima vodeći stručnjak na svom polju. Samo smatram da ima i mlađih umova. Tu je već
čitava nova generacije inžinjera i stručnjaka za hardver, koja ima neke nove zamisli. Možda
oni imaju nov pristup poslu.“
Mlađih je zaista bilo. S tim da sam vjerovao da Dejvid pritom misli na „jeftinije“
stručnjake. Dejvid se uvijek trudio da uljepša ono o čemu priča.
Kada je kelnerica došla da odnese posuđe, moj tanjir je i dalje bio pun. Osjećao sam se
neprijatno. Znao sam da je Juan najsjajniji i najinventivniji inžinjer kojeg sam ikada
upoznao. Osim toga, imao je genijalan dar da navede ljude da gledaju na stvari iz novog ugla,
da budu kreativni u rješavanju problema i da ostvare neke tehničke prednosti. Sven i Dejvid
nisu imali te osobine. Oni su, izgleda, već bili stvorili određeno mišljenje o Juanu i sve što
sam ja tvrdio, a što bi bilo suprotno tom mišljenju, izgledalo im je kao kvarenje njihove
procjene. Bilo mi je jasno da, ako želim da napredujem u karijeri, moram da se okanem
pružanja podrške Juanu. Sada sam odjednom, našavši se na nekoliko hiljada kilometara

57
daleko od svega toga, shvatio da sam za vrijeme tog davnog ručka donio kukavičku odluku
koja nas je obojicu skupo koštala.

***

Probudio sam se u Meksiku prisjećajući se tog ručka. Činjenica je da sam se svega toga
sjetio još onda kada sam pročitao Džulijanovu bilješku o dobroti, ali sam pokušao da to
potisnem iz misli u toku dugog putovanja od Osake do Meride. To putovanje je trajalo više
od dvadeset četiri sata, s presjedanjima u Tokiju, Los Anđelesu i Meksiko Sitiju. Za to
vrijeme pokušavao sam da imitiram Ajame i njenu smirenost i lakoću u ponašanju. Htio sam
da spriječim sebe da stalno brinem zbog nečega. Malo sam i drijemao i prepustio se
omamljenosti od ljeta i blagom gubitku orijentacije. U Meridu sam stigao u ponoć, i to
naizgled u ponoć onog istog dana u kome sam krenuo iz Japana. Obuzela me je neka čudna
nonšalantnost. Kada me je jedna sredovječna gospođa dohvatila za lakat na izlazu iz
terminala, uopšte nisam preplašeno poskočio.
Sikina Jukan mi se izvinila što po mene nije došao njen muž.
„Čava mora da ustane sjutra veoma rano da bi na vrijeme otišao na posao. Rekla sam
mu da ću ja doći da vas sačekam.
Oboje smo zaključili da ćete sjutra prije podne svakako željeti da se dobro naspavate,
pa će Čava ujutru otići do svojih prijatelja na arheološkom lokalitetu, a ja ću vas popodne
odvesti tamo da se vidite s njim.“
U toku duge vožnje od Meride do Okskucaba Sikina mi je objasnila da je Čava istraživač
i stručnjak u timu koji radi najednom lokalitetu iz doba Maja, malo izvan Okskucaba.
„Vrlo je uzbuđen što će moći da vas povede u arheološko razgledanje i da vam ispriča
ponešto o svom poslu. Samo vam se neće dopasti da tamo boravite u podnevnim satima jer
je zaista pretopio.“
Sikina mi je ispričala još ponešto o Čavi, sebi i njihovoj djeci. Rekla mi je i da su ona i
Čava upoznali Džulijana prije nekoliko godina dok je putovao po Jukatanu, obilazio ruševine
hramova Maja i proučavao njihovu kulturu.
„To je divan čovjek“, rekla je Sikina zabacujući pramen duge crne kose iza uha. „Tako je
mudar... a i vrlo zabavan.“ Nije pominjala talisman koji je bio povod mog dolaska.
Počeo sam da shvatam da je Džulijan vrlo pažljivo izabrao čuvare talismana. Činilo se
da svaki od njih ima neke veze s talismanom koji je čuvao, kao i s mudrošću izreka koje su
ga pratile. Sikina mi je rekla i da Čava želi da mi ispriča ponešto o svom životu. Mogao bih
odmah da mu zatražim da mi da talisman, ali sam riješio da sačekam i vidim šta će biti
napisano u bilješci, a i da usput možda naučim nešto od Cave. Kad smo stigli u Okskucab,
shvatio sam da je već pola četiri ujutru. Sikina je parkirala kamionet ispred male ružičaste
kuće s hrapavom fasadom. Kada smo ušli, pokazala mi je jedna vrata, koja su nekuda vodila
iz kuhinje, odnosno dnevne sobe.
Ušao sam u malu i čistu spavaću sobu. Spustio sam ranac i torbu na pod i srušio se na
postelju. Zaspao sam ne skidajući odjeću.

58
59
zaputila u jednu nisku, modernu zgradu. Vidio sam i nekolicinu koliba Maja, ali su djelovale
savremeno i učinilo mi se da se intenzivno koriste. Nisam očekivao ništa slično najednom
arehološkom lokalitetu.
„O, ovde ima još mnogo toga da se vidi“, rekla mi je Sikina kad je čula moj začuđeni
komentar. „Ovo je prirodni rezervat i istraživački centar. Prostire se na preko četiri hiljade
jutara.“
Nismo proveli van kamioneta ni nekoliko minuta kada je jedan nizak i četvrtast čovjek
u šortsu i čizmama, s kapom na glavi, pošao pravo ka nama.
„Ola, Džonatane“, rekao mi je.
Osmjehnuo sam mu se i ispružio ruku, a Čava ju je srdačno prodrmao.
„Bik a beell Kako ste?“
Bilo je dovoljno popričati s Čavom samo jedan minut pa shvatiti da mu je istorija velika
životna strast. Upitao me je kako sam putovao, pitao je i za Džulijana, kao i da li me je Sikina
lijepo nahranila. Samo što mu je glas živnuo tek kada smo pošli prema terenu na kome je
radio. Sikina je ostala iza nas da malo proćaska s nekim prijateljima iz rezervata. Dok me je
Čava vodio po otvorenom prostoru i preko šumom prošaranih brežuljaka, objašnjavao mi je
vrlo detaljno u kojoj su fazi njihova trenutna iskopavanja. Pitao sam se kakve to veze ima s
talismanom i da li mi je taj obilazak iskopina bio baš neophodan, ali sam već počeo da
shvatam da moje putovanje ima neki svoj ritam i da ja tu malo šta mogu da promijenim.
„Arheolozi su počeli da kopaju na ovom mjestu još prije nekoliko decenija“, rekao mi je
Čava dok smo se probijali kroz zeleni gustiš, „ali smo tek u poslednjih nekoliko godina
shvatili da nam ovaj lokalitet možda pruža nove odgovore na pitanje kako je došlo do
propasti carstva Maja.“
Učinilo mi se da se moj otac ponovo rodio u tom sredovječnom arheologu koji se bavi
Majama. Shvatio sam i da mu se nesvjesno osmjehujem dok je nastavljao da mi bez prekida
priča tu istorijsku priču punu ličnih komentara.
Ljudi koji su govorili jezikom Maja pojavili su se na Jukatanu, po svemu sudeći, prije
oko četiri hiljade godina. U toku prve tri hiljade godina izgradili su veoma lijepe i gusto
naseljene gradove. Kada je njihova civilizacija bila na vrhuncu, u većem dijelu zemlje Maja
između velikih gradova nalazila su se napredna poljoprivredna dobra i sela. Najveći gradski
centri bili su međusobno povezani putevima popločanim krečnjačkim blokovima.
To su bili gradovi-države koji su dobro funkcionisali u okviru jedinstvenog političkog
sistema, a arhitektura Maja iz tog doba bila je čudesna: stepenaste piramide i hramovi,
višespratne kuće, ukrašena dvorišta i gradski trgovi. Čava mi je objasnio da su Maje ostavile
i neka zapanjujuća umjetnička djela i razvile jedno od najstarijih poznatih pisama. Bili su
vrsni matematičari i astronomi, a jedna od njihovih značajnih tekovina je i čuveni kalendar
Maja. Svi ti podaci bili su pobrojani u Čavinom dobro pripremljenom predavanju, ali mi se
činilo da on osjeća i neki lični ponos dok sve to priča, kao da govori o ljudima koje je
poznavao i volio.
„Negdje između 900. i 1000. godine, oko šest vjekova prije dolaska Španaca, civilizacija
Maja počela je da opada“, objasnio mi je Čava. „U toku prvih dvjesta godina tog razdoblja
skoro devedeset odsto stanovništva ovog kraja je nekuda nestalo, gradovi su ostali prazni, a
sjećanje na svijet Maja pretvorilo se u uspomenu“, rekao je Čava s tugom u glasu. U toku

60
narednih sto ili dvjesta godina prašuma je pokrila ostatke gradova, a ispod zelenila se više
nisu mogli uočiti spomenici ni putevi, dok su se preostali stanovnici rasuli po selima i počeli
da se bave poljoprivredom. Ti preživjeli stanovnici majanskih gradova bili su i njegovi preci,
napomenuo je moj domaćin.
Dok mi je to pričao Čava me je vodio kroz prašumu, pa sam se saplitao o korenje i
spoticao o kamenje. Na stazi sam uočio samo jednog usamljenog istraživača, ali mi se ipak
činilo da naša okolina nije pusta ni prazna. Ptice su kreštale, pjevale i lepršale s grane na
granu. Čuo sam kako granje krcka i pucka svuda oko nas. Pokušavao sam da usmjerim
pažnju na ptice i da ne mislim na škorpije, pauke i pume. Čava bi povremeno zastao i
pokazao mi neke jedva uočljive kamene formacije ili mjesta na kojima je nedavno kopano.
Poveo me je u krug oko jedne male piramide. Bila je stepenasta, poput poznate piramide iz
Čičen Ice koju sam vidio na slici, ali je bila tek nešto viša od desetak metara. Stigli smo do
nečega što mi je ličilo na ostatke zgrade, raspoređene s dvije strane povelike čistine. Donji
djelovi zidova bili su od četvrtastog kamenja, a na gornjim ivicama moglo se vidjeti nešto
nalik na kamene stubove. „Ovo ovdje je jedna poluzavršena palata“, rekao mi je Čava. „Njeni
djelovi su raspoređem oko trga, koji je bio mjesto za javno okupljanje.“
Vrtio sam se oko podnožja ruševina i zurio u kamene blokove.
„Rekli ste da nisu imali alat od metala?“
„Tačno“, rekao je Čava. „Koristili su samo granit, kremen i opsidijan. U ovim krajevima
nema minerala iz kojih bi se mogao dobiti metal.“
Prešao sam rukom preko površine kamena. „To je zaista nevjerovatno“, rekao sam.
„Hoćemo li sada malo da se odmorimo?“, upitao me je Čava i povukao se do ivice
kamene čistine, pa je sjeo na zemlju. Izvadio je bocu vode iz svog ranca i pružio mi je. Prišao
sam i zahvalno prihvatio bocu. Na tom mjestu je bila hladovina, ali se meni činilo da vrelina
izbija iz tla i da mi se s vrhova drveća obrušava na glavu. Košulja mi se lijepila za leđa, a
nogavice pantalona za noge.
„To je ono što volim u ovom poslu“, rekao je Čava. „Misteriju. Znamo da se događalo da
se ljudi iz nekih napuštenih gradova povremeno presele na drugo mjesto. Samo što se
stanovnici ovih gradova nisu preselili, već su odjednom nekuda nestali. Ni preostalo
stanovništvo nije ostalo da živi u velikim gradovima.“
Čava je nastavio da mi objašnjava da su naučnici koji su proučavali sačuvane skelete
Maja zaključili da čak i kosti pripadnika kraljevskih porodica pokazuju tragove loše ishrane
i gladovanja. Možda su Maje preterale s lovom i istrijebile svu divljač? Možda je došlo do
neke poljoprivredne katastrofe, pa je biljna kuga ili neka druga bolest uništila usjeve. Možda
je glavni razlog nedostatka hrane bila vrlo duga suša. „Na Jukatanu ni u najboljim
vremenima nije bilo mnogo vode“, nasmijao se Čava. „A i bolesti, ratovi i druge vrste nasilja
mogu dovesti do desetkovanja stanovništva.“
Čava je ustao i vratio bocu sa vodom u ranac.
„Ovdje, na ovom lokalitetu, možemo vidjeti nešto što se inače na iskopinama ne viđa
baš često“, rekao je. „Dođite ovamo!“ Odveo me je do jedne strane ruševina. Glavni dio
spoljašnje strane ostatka te građevine činili su kratki okrugli stubovi. No, Čava se zagledao u
tlo ispred ruševine.

61
 „Evo“, rekao je pokazujući na hrpu kamenja koja je ležala na zemlji. Nije ličila na pravu
kamenu formaciju, ali mi nije izgledalo ni da je kamenje tu slučajno bačeno ili rasuto. „Šta
mislite, šta je ovo?“
„Nemam pojma“, rekao sam i prišao malo bliže hrpi koju mi je pokazao. Vlati trave
izbijale su između kamenja. Ispod jednog kamena izvirio je gušter, ali je brzo nestao pod
hrpom kamenja. „Da li su to neki temelji? Ili se možda nešto na tom mjestu nekada
obrušilo?“
„To je, prijatelju moj, zapravo jedan zid. Nije to zid koji se srušio, već zid koji je bio
unaprijed pripremljen i ležao je tu čekajući trenutak da ga zidari podignu na nivo drugog
sprata. Mislim da je sve bilo spremno, ali radovi iz nekog razloga nisu nikada bili završeni.
Nešto slično se svakako ne može vidjeti u gradu koji su stanovnici napustili zbog dugotrajne
suše ili neke epidemije. Ovaj zidarski posao nije obustavljen - on je naglo prekinut.“
Kada smo pošli u naše malo razgledanje, sve mi je djelovalo nekako nasumično - kurs
arheologije koji mi drži pravi zaljubljenik u istoriju, moj upad u posao osobe koju sam tek
upoznao. Počeo sam da shvatam zašto Čava želi da pokaže sve ovo svakome koga upozna i
zašto želi da to znanje podijeli sa strancem; shvatio sam i da ovaj posao lako može da zarobi
čovjeka. Bilo je tu bezbroj pitanja bez odgovora.
„Šta mislite, zašto su prekinuli rad? Da li ih je neko napao ili nešto slično?“
„U ovim krajevima rat i nasilje bile su uobičajene pojave, zar ne?“, rekao je Čava. „Našli
smo u tlu mnogo rasutih vršaka za koplja. Ali nigdje nismo našli ostatke spaljenih zgrada
niti barikade za odbranu naselja. Ako je to bio nekakav neočekivani napad... no, treba da
vam pokažem još nešto.“
Pozvao me je da se odmaknem od zida i pođem za njim. „Možete li da izdržite još malo
penjanja?“
Čava je, da bi mi pokazao put, prvi krenuo uskom vijugavom stazom. Tu i tamo su se
mogli vidjeti trošni ostaci nekih stepenica, koje smo, penjući se, preskakali. Čava se
zaustavio tek kada smo stigli blizu vrha brda i zaputio se ka jednoj zaravni punoj kamenja i
kočića. Bilo mi je jasno da je tu iskopavanje još u toku. Zemlja je bila uklonjena s kamene
osnove nekog zida, koji je ograđivao suve bunare pune prašine. U jednom od njih je mlada
plavokosa žena nešto radila u samom uglu pažljivo skidajući četkicom prašinu s nekog
predmeta. U drugom uglu vidio sam razno kamenje i komade razbijene grnčarije, s brojnim
zastavicama i etiketama prikačenim za njih.
„Ovo je Džonatan“, rekao je Čava kada se žena uspravila. „Ovo je Elen. Elen,
predstavljam ti Džonatana.“
Elen je bila arheološka tehničarka koja je radila za ekipu jednog američkog
univerziteta.
„Baš sam objašnjavao Džonatanu naša najnovija otkrića.
Možda bi ti sada mogla da mu kažeš nešto više o tim kućama na vrhu brijega“, rekao je
Čava. Elen je klimnula glavom i obrisala čelo maramom koju je izvukla iz džepa pantalona.
Izgleda da njoj, baš kao ni Čavi, nije trebalo mnogo podsticaja da bi se naveliko
raspričala o svom poslu.

62
 Objasnila mi je da su to što posmatram ostaci opreme za pripremanje hrane. Kameni
žrvanj koji se koristio za sitnjenje kukuruza stajao je oslonjen na dovratak, ali nije bio
odnesen odatle. Uredno poređano zemljano posuđe pokazuje da je posao pripremanja
hrane bio u toku i da je naglo prekinut. Sve je bilo ostavljeno onako kako obično ljudi
ostavljaju stvari kada namjeravaju da se ubrzo vrate. Otišli su u žurbi, ali se nije moglo
zaključiti da su bili uplašeni ili da su od nečega bježali. Sve je bilo sređeno i nije bilo
nikakvih znakova haosa ili napada.
„Uh“, uzdahnuo je Čava. „Moraćemo još mnogo da radimo da bismo razjasnili te tajne.“
„Kad već pričamo o tome“, rekla je Elen, „nadam se da ćete me izviniti jer moram još
nešto da uradim. Želim da završim još neke stvari prije nego što okončam današnji radni
dan.“
Čava i ja smo još malo stajali na vrhu brijega posmatrajući okolni predio preko vrhova
drveća. Ponovo sam se zagledao u Elen, koja je i dalje čučala u prašini. Na mjestu gdje smo
stajali nije bilo hlada i, mada se sunce malo spustilo u odnosu na trenutak kada sam tek
stigao ovamo, i dalje je bilo vrlo toplo.
„Jedna stvar mi nikako nije jasna“, rekao sam Cavi.
Malo je nakrivio glavu i čekao da čuje moje pitanje.
„Taj vaš posao“, rekao sam mu, „mislim na iskopavanje. Čini mi se da sve to veoma
sporo odmiče. Mislio sam da je dizajniranje elektrosistema za automobile i tehnički dizajn
vrlo mukotrpan posao, ali ovo...“, mahnuo sam rukom ka mjestu na kome smo ostavili Elen.
„Taj vaš posao odmiče centimetar po centimetar. Kao uspijevate da izdržite sve to?“
„O, da, znam na šta mislite“, rekao je Čava i osmjehnuo se. „Možete naporno raditi
cijelog dana i da se na kraju zapitate šta ste to zapravo radili? Samo ste iskopali nekoliko
stotina grama pijeska, zar ne?“
Slegnuo sam ramenima.
„Lako je šaliti se s našim radom. Američki arheolozi-istraživači nekada sami sebe
nazivaju 'ašovarima'. No, svi se mi stalno podsjećamo na to da ne smijemo da žurimo i da
naš posao zahtijeva strpljenje. Naročito je važno da budemo pažljivi, precizni, pravi
profesionalci, čak i kada nam je posao dosadan i kada nas obuzme nemir. U ovom poslu vrlo
je lako uništiti značajne nalaze ili propustiti neke stvari.“
Čava se zaputio natrag prema onim trošnim stepenicama. Preko ramena mi je dobacio
još jedan značajan pogled.
„Svaki iskopan komadić grnčarije može izgledati mali, Džonatane, ali svi ti djelići
doprinose nekom važnom istorijskom otkriću i napretku naše spoznaje. Volim da mislim
kako, ako mi 'ašovari' dobro odradimo naš posao, svi ti naši mali doprinosi pomažu da se
dođe do zaista važnog otkrića. Mi možemo da razjasnimo neke tajne.“

63
 ***

U povratku mi je Sikina rekla da sjednem pored prozora kamioneta, a ona se stisnula u

sredini između Čave i mene. Ja sam stalno držao prozor širom otvoren i povremeno isturao
glavu napolje, baš kao što bi to učinio neki radoznali zlatni ritriver. Suv vazduh, koji me je
šibao kroz prozor, veoma mi je prijao. Kada smo ušli u uličice Okskucaba, imao sam još
jedan razlog da isturam glavu kroz prozor - privlačio me je prijatan miris hrane. Shvatio
sam koliko sam gladan, ali mi je istovremeno i sinulo da, pošto smo svi bili napolju cijelog
dana, nije nimalo vjerovatno da nas kod kuće na stolu čeka topla večera.
„Baš sam nešto razmišljao“, rekao sam Čavi i Sikini, „zašto vas ja sada ne bih izveo na
večeru u neki od restorančića u gradu? Najzad, cijelog dana ste se trudili da me zabavite.“
„Ne, to nikako ne možemo da uradimo“, rekla je Sikina. „Zama nas već čeka.“
Tako sam saznao da se upravo vozimo do Čavine i Sikinine udate ćerke, kao i da su ona
i njen muž spremili obilnu večeru za sve nas.
Bilo je to vrlo bučno i prometno veče. Dok su Zama, njen muž i troje djece iznosili hranu
na sto, mnogo susjeda je svratilo da ih pozdravi. Odjekivala je muzika, moju čašu su uvijek
iznova punili, a i neko mi je u tanjir stalno dodavao hranu. Dok su se djeca jurila po dvorištu
iza kuće, zagledao sam se u Zaminog šestogodišnjeg sina Emea. Bio je nešto manji rastom od
Adama, ali me je, po gromkom smijehu i načinu na koji mu je cijelo tijelo treperilo od
pokreta čak i kada je sjedio, podsjetio na mog sina. Pošto smo završili večeru, prošao sam
kroz cijelu kuću i izašao na prljavu ulicu, na kojoj je barem vladala tišina. Pokušao sam da
telefoniram kući, ali mi se baterija izgleda istrošila kada sam stigao u Meksiko, pa nisam
mogao da pozovem. Da bih se utješio, napisao sam poruku Adamu.
Zdravo, druže, napisao sam mu. Ovdje sam vidio neke nevjerovatne stvari. Kad budem
imao malo više vremena, sve ću ti ispričati. Sada samo hoću da ti kažem da te volim.
Ta poruka će uskoro biti otpremljena s ma kog mjesta na kome postoji domet. U
međuvremenu ću se vratiti na zabavu, mada osjećam da mi je srce na drugom mjestu.
Izgleda da je Čava primijetio kako sam se po povratku u sobu ućutao, jer je poslije pola
sata predložio da se vratimo njihovoj kući. Dok sam te večeri ležao u postelji, pošto sam
prethodno u dnevnik upisao neka zapažanja u vezi sa Čavinom srećnom porodicom, osjećao
sam da me u grudima steže i muči čežnja. Ništa u tom času nisam želio toliko kao da moj
sinčić bude tu, opružen kraj mene. Zašto nisam uživao u takvim trenucima onda kada su mi
bili dostupni?

***

Narednog jutra smo Čava i ja izašli na parkiralište u cik zore. Prethodne večeri sam se
poigravao mišlju da zamolim Sikinu da me odveze do aerodroma Merida i da pokušam da
dobijem mjesto na nekom ranijem avionskom letu. No, sjetio sam se onoga što mi je Ajame
rekla. Džulijan je imao neke svoje razloge što je isplanirao moje putovanje baš tako kako je
to učinio. Činilo mi se i da Čava iz nekog razloga želi da nastavi moje arheološko

64
obrazovanje i da me pouči još nečemu vezanom za Maje, pa sam osjetio da ne treba da
skraćujem svoj boravak u Meksiku. Čava je insistirao da ujutru krenemo u Juksmal prije
nego što svane.
„Kada jednom svane, ljudi se pojave i nagrnu sa svih strana“, rekao mi je. „Ovo je,
međutim, nešto što treba da vidite dok ste sami ili barem skoro sami.“
Čava je znao mnoge ljude koji su upravljali tim lokalitetom, pa nas je radnik
obezbjeđenja pustio da uđemo u zgradu koja je bila neka vrsta kapije za sve te hramove i
ruševine. Vidjeli smo kako se njegova silueta u uniformi ocrtava na pozadini glavnih vrata
muzeja.
Kada smo se približili, Čava je sa čuvarom razmijenio nekoliko riječi na jeziku Maja i on
nam je otvorio kapiju. Pokazao je rukom predvorje i rekao još nešto.
„Znam put“, rekao je Čava, „samo pođite za mnom.“
Posle desetak minuta opet smo se našli napolju. U maglovitom jutarnjem svijetlu
ugledao sam prekrasnu piramidu, visoku barem trideset i široku oko šezdeset metara. Za
razliku od male piramide koju smo vidjeli juče i svih slika piramida Maja koje sam ranije
viđao, ova piramida je imala ovalnu osnovu. „To je Čarobnjakov hram“, rekao je Čava.
Dok smo stajali pred tom piramidom, sunce je izašlo iza naših leđa. Njegovi zraci
obasjali su kamenje zlatnim sjajem, pa je izgledalo kao da je unutar piramide upaljena
velika vatra.
Čava se nagnuo prema meni i tiho rekao. „Nevjerovatno je, zar ne? Pomislite samo da su
sve to ljudi sagradili. Neki obični ljudi, kao vi i ja, bili su sposobni za takav poduhvat,
zajedno tako veliko djelo.“ Potpuno zapanjen prizorom koji sam vidio pred sobom, samo
sam klimnuo glavom.
Posmatrali smo piramidu dok je nebo nad nama postajalo sve svjetlije. Zatim je Čava
krenuo naprijed. Išao je pravo prema piramidi.
„Turistima više nije dozvoljeno da se penju na nju, ali sada nema nikoga ko bi nas
mogao vidjeti.“ Umjesto da se uputimo ka stepenicama koje su bile tačno ispred nas, Čava je
obišao krug oko osnove piramide. Pomisao o penjanju na piramidu odjednom me je
uzbudila. Bilo mi je vrlo milo što je čava tako ozbiljno shvatio ovo poučavanje.
„Lakše je popeti se s druge strane“, objasnio mi je dok me je vodio ka suprotnoj strani
piramide.
Dok sam stajao u podnožju i posmatrao kameno zdanje iznad sebe, shvatio sam koliko
je zapravo visoko. Biće prilično naporno popeti se do vrha piramide. Ali, Čava je već počeo
da se penje, a ja sam poslušno pošao za njim. Lagano smo se peli uz visoke, glatke stepenike.
Bili su strmi i uski, a osjećaj da se na potpuno otvorenom prostoru penjem uz stepenice
prilično me je dezorijentisao. Čava mi je rekao da na mnogim sličnim piramidama postoje
metalni lanci za koje se možete držati dok se penjete. Shvatio sam zbog čega je tako. Kada
smo stigli do vrha, bio sam sav znojav, baš kao da sam trčao na maratonu.
„Odavde je najljepši pogled na Juksmal“, rekao je Čava. „Sjedite i malo se odmorite, pa
pogledajte unaokolo.“
Čava je spustio mali platneni ranac na tlo i čučnuo pored njega oslanjajući se na pete. I
ja sam učinio isto.

65
 Juksmal se prostirao na preko pet stotina jutara oko nas. Veći dio nekadašnjeg grada u
međuvremenu je prekrila bujna vegetacija. Jedini nagovještaj nekadašnjih glavnih ulica i
zgrada bili su ravni prolazi isprekidani četvrtastim prostorima bivših trgova. Direktno ispod
nas vidjela se velika kamena ruševina.
Čava mi je objasnio da je, u vrijeme kada je Juksmal bio nastanjen, grad dopirao mnogo
dalje od granica našeg sadašnjeg vidika. Pokazao mi je i drugu građevinu, nazvanu Velika
piramida, i ispričao priče o još nekim ruševinama koje smo mogli da vidimo.
„Da li ste nekada čuli staru legendu o ovoj piramidi?“, upitao me je Čava pošto mi je
opisao nekadašnji izgled grada čiji su ostaci bili pod našim nogama.
Odmahnuo sam glavom.
„Postoje mnoge verzije te priče“, rekao je Čava. Zatim mi je ispričao legendu po kojoj je.
nekada davno, vladar Juksmala bio upozoren da će, ako jedan određeni gong bude odjeknuo
u gradu, njegovo carstvo osvojiti čovjek koga nije rodila žena. Jednoga dana začuo se zvuk
ukletog gonga i vladar je utvrdio da je to učinio jedan patuljasti dječak koji se ispilio iz
jajeta, a odgajila ga je neka starica bez djece. Pozvao je patuljka u dvor i naredio da ga
pogube. Odjednom se na licu mjesta naglo predomislio i riješio da ne pogubi dječaka, već da
mu dodijeli neki nemoguć zadatak. Ako patuljak uspije da mu izgradi prekrasan dvorac, viši
od svih drugih zgrada u gradu, i ako to uradi u toku jedne jedine noći, poštedjeće mu život.
Kada se vladar narednog jutra probudio, bio je zapanjen jer je pred sobom ugledao
gotovu prekrasnu piramidu. Patuljak ipak nije pogubljen, a piramida je nazvana
Čarobnjakov hram.
„U nekim verzijama ove priče i patuljka je, nekom čarolijom, preko noći stvorila ona ista
starica. U drugim pričama je on prošao mnogo ispita i proba uključujući i zadatak gradnje
piramide. Ipak, u svakoj verziji postoji zajedničko mjesto - piramida je izgrađena u toku
jedne noći“, rekao je Čava.
Zatim je dohvatio dvije boce vode iz ranca. Jednu je dao meni, a sam je otpio dobar
gutljaj iz druge i obrisao usta nadlanicom.
„Možda je to zbog posla kojim se bavim“', nastavio je, „ali me je ta priča oduvijek
očaravala. U njoj se govori o našim snovima i željama. Šta taj vladar zapravo želi? Nije to
želja za ogromnim hramom. On želi nevjerovatno ostvarenje koje će se dogoditi preko noći!“
„Pa, ni do danas se ništa nije promijenilo“, rekao sam smijući se. „Svi žele da nešto
postignu na brzinu.“
„Da, baš tako“, rekao je Čava. „Samo što to nije moguće, zar ne? Najzad, brzo ispunjenje
zadatka koji je vladar postavio dokazuje da je patuljak zapravo bio čarobnjak. Nije u
ljudskoj moći da se u jednom času stvori nešto veličanstveno. Ljudi moraju da budu
strpljivi. Ma koliko da želimo nešto da postignemo na brzinu, na ovom svijetu stvari se ne
odvijaju na taj način. Genijalnost se dokazuje u toku dužeg vremenskog perioda - to je dug
proces.“
Čava je spustio platneni ranac u krilo i prekopavao po njemu. Izvukao je vrećicu od
pletene tkanine i dao mi ju je.
„Treba li sada da je otvorim?“, upitao sam. Klimnuo je glavom.

66
 Vrh crvene pletene vrećice bio je stegnut vrpcom. Petljao sam oko čvora sve dok nije
popustio, pa sam otvorio vrećicu i izručio njen sadržaj sebi u krilo. Tu je bila kratka bilješka
i mala figura od terakote. Pažljivo sam je pogledao i vidio da je to zapravo minijaturni model
piramide. Razmotao sam papir i pročitao poruku.

Napreduj svakog dana po malo

Način na koji se bavimo sitnicama određuje i način na koji radimo sve drugo u životu. Ako
dobro obavljamo neke manje zadatke, bićemo dobri i u većim poduhvatima. Majstorstvo
postaje dio naše ličnosti. No, ima i nešto važnije - svaki taj mali napor predstavlja podlogu za
sledeći, tako da, ciglu po ciglu, gradimo divne građevine, stičemo izuzetno povjerenje i
ostvarujemo neobične snove. Pravi mudrac zna da svakodnevna sitna poboljšanja uvijek vode
do izuzetnih rezultata.

Sunce je bilo prilično odskočilo na nebu i nalazilo se na mnogo višem položaju nego
onda kada smo počeli naš uspon. Vrelina je počela opet da me muči. Podigao sam kraj
košulje i njime obrisao znoj sa čela.
Čava me je pogledao i odmah ustao.
„Žao mi je što sam vas tako dugo zadržao ovdje“, rekao je, „znam da niste navikli na
ovako visoke temperature.“
„Hajdemo polako nadolje. Želim da vam, dok budemo silazili, pokažem još nešto.“
Počeli smo da silazimo, što mi je bilo mnogo teže od uspinjanja. Silazak niz uske
stepenice s licem okrenutim prema čistini ispod nas stalno me je podsjećao na to koliko smo
se visoko popeli, a nije bilo baš ničega što bi me pridržavalo i spriječilo da padnem niz
klizave stepenice. Laknulo mi je kada mi je Čava objasnio da nikako ne treba da se saginjem,
već samo da se okrenem bočno i da tako silazim. Išao je ispred mene, a onda je stao ispred
jednih zasvodenih vratnica na jednoj strani piramide.
„Ovo je“, rekao je Čava mašući rukom prema vratnicama, „najveća ironija legende koju
sam vam ispričao, barem po mom mišljenju.“
„Zaista?“, rekao sam.
„Pretpostavka je da je piramida stvorena preko noći, ali ništa ne može biti manje
istinito od takve jedne tvrdnje“, rekao je Čava. „Istina je da je piramida građena stotinama
godina. Zapravo je više puta građena iznova. To se, koliko znamo, ponavljalo pet puta. Svaki
put je nova piramida građena na mjestu prethodne. Moji preci su vjerovali da će njihovi
novi hramovi upiti svu akumuliranu moć i veličinu onih prethodnih. Ove vratnice nas
podsjećaju na jednu od ranijih piramida. Sve ovo što vidite oko njih izgrađeno je znatno
kasnije.“
„Vidi ti to“, rekao sam. Posmatrao sam neke, u kamen urezane, mitske figure - možda su
to bili bogovi Maja - ravnomerno raspoređene duž okvira. Bila je to fina i detaljna
umjetnička obrada. Bila bi prava čarolija da se tako nešto napravi i u roku od nekoliko
mjeseci, a kamoli za samo jednu noć.

67
 „Juče sam vam objasnio da se moj posao sastoji uglavnom u tome da nastojim da
otkrijem tragove i stvarne uzroke propasti carstva Maja“, rekao mi je Čava, „ali ono što me
zaista zanima jesu njegovi počeci - kako je sve to nastalo. Rekli ste da su arheološka
iskopavanja mukotrpan posao, ali stvaranje jedne civilizacije, izgradnja velikih gradova,
nastanak ovih piramida - sve je to takođe spor i mukotrpan posao.“
Klimnuo sam glavom, pa smo obojica sledećih nekoliko minuta ćutali.
„Dobro je sjetiti se činjenice da svaki veliki san počinje od sitnica“, mirno je rekao Čava.
Sledećeg dana me je Čava odvezao na aerodrom u Meridi.
Vožnja je trajala skoro dva sata i pošto smo prvih pola sata prijateljski ćaskali,
odjednom smo zaćutali. Uzeo sam mobilni telefon, ali i dalje nije bilo signala. Umjesto da
pošaljem poruku, počeo sam da pregledam neke fotografije koje sam imao u telefonu.
Zastao sam kod slike Adama u fudbalskom dresu s jednom nogom nesigurno oslonjenom na
loptu.
Čava je bacio pogled preko mog ramena. „Hvata vas nostalgija za kućom“, rekao je.
„Da, tako je“, odgovorio sam.
„Vi ste već na putu ka kući, Džonatane“, odgovorio mi je posle kratke pauze. „Na putu
ste za kuću.“
Prošli smo kroz mjestašce po imenu Tikul i vozili se pored skromnih njiva i pašnjaka
punih kamenja. Sjedjeli smo neko vrijeme u automobilu bez riječi, a onda sam uzeo dnevnik
iz ranca i pronašao svoju poslednju bilješku. Ispisao sam utiske o putovanju, o talismanima i
porukama koje sam dobio uz njih. baš kao što je to Džulijan tražio od mene. Nisam bio baš
sasvim siguran šta treba da mislim o poslednjoj Džulijanovoj poruci.
Čava je na kraju pogledao svesku koju sam držao u krilu i rekao: „Džonatane, da li vam
je Sikina nešto rekla o našem sinu Avaliju?“
„Samo to da živi u Meksiko Sitiju i da joj veoma nedostaje“, odgovorio sam mu.
Na to se Čava glasno nasmijao. Pogledao sam ga ispitivački.
„Žao mi je“, rekao je Čava. „Ne mogu nikako da poverujem da se na tome zaustavila.
Avali je doktor. Sikina se veoma ponosi njime. Najčešće prvo to ispriča ljudima koje
upozna.“
„Sasvim mi je jasno zašto se ponosi njime“, rekao sam.
Nastala je mala pauza, a onda je Čava nastavio da priča.
„Kada je Avali imao osam godina, došao je do mene i rekao mi: Tata, želim da budem
doktor i da pomažem onima koji su bolesni. Kako mogu to da postignem?'. Pa, Džonatane,
šta sam mogao da kažem na to? Ni Sikina ni ja nismo išli na studije. Većina moje porodice
nije završila ni osnovnu školu. I ne samo to, niko od nas nije putovao nikuda van Jukatana.
Nisam imao pojma kako moj sin može da postane doktor. Ali mali Avali je stajao ispred
mene sa svim svojim dječjim nadama i ja sam shvatio da ipak znam jedno. Uzeo sam ga u
krilo i rekao mu: 'Sine. počećeš tako što ćeš sjutra otići u školu i pažljivo saslušati sve što
učitelj bude rekao. Učićeš više nego ikada. Onda ćeš doći da mi kažeš šta si naučio.'„
Čava se nježno osmjehnuo, kao da je i sada vidio sina kako stoji pred njim. Klimnuo je
glavom i nastavio da priča.

68
 „Tako je počelo. Za svaki test i zadatak koji je dobio ja sam mu govorio: 'Uradi to dobro,
pa ćeš svakako postati doktor.' Nijedan od nas dvojice nije znao šta će biti dalje, ali smo
uvijek bili usmjereni na sledeći korak koji je bio pred nama. Kada je Avali malo porastao,
popričali smo o tome sa svim ljudima koje smo poznavali - sa arheolozima i istraživačima s
lokaliteta na kojima sam radio, s bolničarkama i doktorima u bolnici, s turistima koje sam
sretao na ruševinama. Polako, ali sigurno Avali, Sikina i ja smišljali smo svaki naredni korak.
Prije nego što je i stigao da bolje razmisli o svemu, Avali je stekao diplomu Medicinskog
fakulteta u Meksiko Sitiju.“
„Mali svakodnevni uspjesi mogu dovesti do velikih uspjeha, zar ne?“, rekao sam.
„Najmanja akcija je uvijek bolja od najodvažnije namjere“, odgovorio je Čava. „Rezultati
uvijek govore više nego riječi.“
Kao i ostali čuvari talismana, Čava je shvatao, a i sam proživio mudrost sadržanu u
talismanu koji je čuvao. On je to shvatio radeći svoj posao, znao je šta treba da radi i kada je
pitanju bio njegov sin. No, kako bi se ta mudrost mogla primijeniti u mom životu? Nisam bio
siguran za kojim velikim uspjehom jurim ni prema kakvom ostvarenju sna treba da me vode
ti mali, svakodnevni koraci. Nekada sam vjerovao da želim da budem izvršni rukovodilac,
da imam veliku kuću, a možda i „ferari“ nalik na onaj Džulijanov. Sada uopšte nisam bio
siguran u to. Zapisao sam u dnevnik nekoliko riječi tek kada smo stigli na aerodrom.
„Sklekovi“, napisao sam. Sjutra ću započeti dan tako što ću uraditi dvadeset sklekova. Da,
počeću od toga.

***

Bilo mi je neobično teško da se rastanem od Cave. Sikina i on su me veoma podsjećali

na moje roditelje. Uhvatio sam sebe u želji da budem malo duže sa Čavinom porodicom. Da
sam se u tom času upravo spremao da otputujem kući, možda ne bih to osjećao. No, zaputio
sam se u Barselonu - opet jedan put u nepoznato. Na aerodromu sam konačno dobio signal
na telefonu. Pozvao sam Anišu i dobio njenu govornu poštu. Odlučio sam da napišem
Adamu i njoj još jednu poruku o svom boravku u Meksiku, ali kada sam otvorio poštansko
sanduče, vidio sam poruku od Tese. To je bilo vrlo čudno, jer nismo zajedno radili ni na
kakvom poslu. Zdravo, Džonatane, pisalo je.
Danas sam pričala s Navang i upitala je kada ćeš se vratiti. Rekla mi je da ne zna. Misli da
se možda nećeš ni vraćati. Nevjerovatno je koliko me je to potreslo. Nisam mogla ni da
zamislim da bi me takva vijest toliko zabrinula. Ne znam kako ovo da ti kažem, ali ću ipak
pokušati da budem direktna. Po firmi se šire glasine da je tvoj razvod u toku. Možda će ti
izgledati prenagljeno, ali sam uvijek osjećala da postoji nešto među nama. Ako se uopšte ne
vratiš na posao, ne želim da dovijeka mislim kako smo zbog toga propustili priliku da budemo
zajedno. Vjerujem da bismo nas dvoje možda odgovarali jedno drugome. Eto, baš brbljam
svašta. Znaj da mislim na tebe.
Tesa

69
 SEDMO POGLAVLJE

Otac me je prvi put odveo na košarkašku utakmicu kada sam imao pet godina. Nije to
bila NBA liga. Ali je to bila najuzbudljivija utakmica koju sam ikada gledao.
Bilo je u pitanju polufinale školskog prvenstva, koje se održavalo u državnoj školi
„Parkvju“, gdje je moj otac predavao šestom razredu. Bio sam tamo i prethodnog ljeta, kada
je tata sređivao učionicu za prvi školski dan. Sestra i ja smo nešto crtali na papiru, a tata je
namještao postere životinja i nekih čudnih ljudi. Svi posteri imali su i neke natpise, ali ja
tada nisam imao pojma šta ta slova znače. Samo sam shvatio da tata mora biti izuzetan
čovjek ako može da predaje matematiku i čitanje, a i sve ono što treba da nauče dječaci i
djevojčice od jedanaest godina.
Košarkaška utakmica bila je prvi signal da moj tata ima i neke talente koji izlaze van
okvira nastave u učionici. Sjedio sam, dakle, kraj njega na kraju velike drvene klupe u
ogromnoj školskoj gimnastičkoj sali. Dječaci koji su mi djelovali odraslo i dovoljno krupno
da ih smatraju odraslim osobama - barem su meni tada tako djelovali - radili su vježbe
istezanja. Tata im je nešto pričao i davao im razna uputstva. Svi su zurili u njega i upijali
svaku njegovu riječ kao da su upravo bili na putu da saznaju najveće tajne svemira.
Uopšte se ne sjećam same utakmice. Jedino čega se sjećam jeste da su mi se grudi
nadimale od ponosa čim bi se tata obratio timu - svi ti momci gledali su u njega i osmjehivali
mu se.
Kada sam stigao do četvrtog razreda, ta utakmica je već spadala u davnu prošlost, a moj
ponos ustupio je mjesto zabrinutosti. Te godine mi je učiteljica bila gospođa Higinbotom -
žena koja je ponekad dolazila u školu sa zaboravljenom papilotnom u kosi. Nosila je
nevjerovatnu rasparenu odjeću, što je čak i svaki devetogođišnjak mogao da uoči. Uspijevala
je da drži odjeljenje pod kontrolom jedino uz pomoć gospode Dormen, učiteljice iz susjedne
učionice, a i to uz česta zivkanja direktora u pomoć. Ni stalne prijetnje pritvorom u učionici i
dodatnim domaćim zadacima nisu nas spriječile da se okupljamo u dvorištu i smišljamo
razne ružne nadimke za nju. Ta učiteljica mi je jasno pokazala da nisu svi učitelji osobe koje
treba poštovati i da i oni često mogu biti predmet ismijavanja.
Bio sam siguran da moj otac nimalo ne liči na gospođu Higinbotom i da djeca iz
njegovog razreda ne prepisuju testove istog časa kad on okrene leđa. Nisam vjerovao da
mogu da ga obmanu da je, recimo, izgubio cio zadatak koji neko uopšte nije ni predao. No,
stalno sam se pitao sledeće: ako su dozvolili gospođi Higinbotom da bude učiteljica, šta to
govori o mom ocu?
Do sedmog razreda moje viđenje tate u božanskoj ulozi sasvim je iščezlo. Mislio sam da
je on jednostavno izabrao da provede cio vijek okružen malom djecom. Očevi mojih
drugova bili su doktori, pravnici, bageristi ili poslovni ljudi. Vraćali su se kući s posla sa
skupim aktovkama punim nekakvih dosijea ili s bijelim šljemom na polici u zadnjem dijelu
kamioneta. Moj tata je dolazio kući s rukama punim knjižica kao što je slikovnica „Stari
Egipat“, s hrpama pismenih sastava i računskim zadacima s decimalama.

70
 Kada sam pošao u srednju školu, bio sam sasvim siguran ujedno: tata je riješio da bude
učitelj u osnovnoj školi i ostao je na tom poslu samo zato što nije bio ambiciozan - i to je u
tolikoj mjeri bio lišen svake ambicije da nije shvatao, a ni smatrao, da zapravo nema
nikakvu karijeru. Načuo sam i da je mnogo puta mogao da postane zamjenik direktora ili
direktor, ali je to uvijek odbijao. On je volio da stalno bude u učionici, a ako nije držao
nastavu, želio je da se bavi nekom drugom vrstom podučavanja i da bude sa svojim đacima.
Ja sam znao pravu istinu: tata je zapravo bio neka vrsta ljenštine.
Kada sam dobio prvi posao s punim radnim vremenom, konačno sam shvatio da moj
otac nije bio nimalo sličan gospođi Higinbotom. Shvatio sam i da je on čovjek koji zaista voli
svoj posao, kao i da ga dobro radi. Samo što me je pitanje njegovog nedostatka ambicije i
dalje mučilo.
Mislio sam na to i dok mi je Ljuis Kosta pričao svoju životnu priču.

***

Ljuis me je sačekao na aerodromu u Barseloni. Kao što je to učinio i Ahmet u Istanbulu,

držao je u ruci karton s mojim imenom. Vjerovatno je bio u ranim tridesetim godinama, ali
je djelovao vrlo dječački s tom kovrdžavom smeđom kosom ošišanom kratko uz glavu.
Nosio je blejzer marinskoplave boje i tamnosive pantalone. Blistava crvena kravata lijepo se
isticala na pozadini bijele košulje.
„Ola, ola, dobrodošli, Džonatane“, rekao mi je. „Ja sam Ljuis Košta, vama na usluzi. Vrlo
se radujem što sam upoznao jednog člana Džulijanove porodice.“
Prije nego što sam mogao da mu odgovorim, Ljuis me je dograbio za mišice i cmoknuo
me u oba obraza.
„A sada“, rekao je obgrlivši me rukom oko ramena, „treba da se malo bolje upoznamo
uz jednu lijepu večeru i bocu dobrog vina.“
Nije mi baš prijalo to njegovo familijarno ponašanje. Uživao sam u vremenu koje sam
proveo sa Ahmetom, Ajame, Čavom i Sikinom, ali nisam sebi postavio zadatak da na putu
sakupljam nove prijatelje. Želio sam samo da dobijem sve te talismane i da se što brže
vratim kući.
Ljuis me je izveo iz zgrade terminala i odveo do reda taksija, koji su stajali napolju.
Umjesto da ude u prvi od njih, on je krivudao oko nekolicine automobila sve dok nismo
došli do poslednjeg taksija u nizu. Galantno je otvorio zadnja vrata i pokazao mi rukom na
prazno sjedište, uz komentar: „Posle vas.“ Nisam se ni pomjerio. Naime, bilo mi je jasno da
je taksi prazan. Bio je potpuno prazan.
„Ljuise, pa nema vozača“, rekao sam. „U ovom taksiju nema vozača.“
„Naravno da ga nema“, rekao je Ljuis. „Vozač vas je dočekao unutra, u zgradi terminala
jer sam zapravo ja taj vozač. Džonatane, to je moj taksi.“
Bilo mi je čudno da sjedim sam na zadnjem sjedištu dok je moj saputnik, bio taksista ili
ne, sjedio naprijed, ali me je Ljuis doslovno ugurao u automobil. Kada sam sjeo, otvorio je
prtljažnik i ubacio moj prtljag u njega. Vidio sam kako maše i dovikuje nešto drugim

71
taksistima dok je obilazio u krug oko automobila da bi sjeo na vozačko mesto. Za
profesionalnog taksistu bio je vrlo veseo, što u mom rodnom gradu uglavnom nije osobina
vozača taksija. Čim je sjeo za volan, okrenuo se prema meni.
„Pa, Džonatane, da li ste već bili u Barseloni?“
Kada sam odmahnuo glavom, Ljuis je dodao: „Pa, ako je tako, onda zaista imate sreće.
Dobili ste pravog vozača, koji će vas vrlo rado provesti po gradu. Pošto ste sigurno umorni,
rezervisao sam vam sobu u jednom velikom hotelu u kraju Ejksample. Odvešću vas tamo da
se malo odmorite i osvježite. Doći ću po vas oko devet uveče, pa ćemo večerati negdje na
obali. Da li vam to odgovara?“
Morao sam da priznam da je Ljuis dobar vozač. Činilo mi se da se vrlo lako ubacuje u
duge kolone automobila i izvlači iz njih. U taksiju je bilo svježe, ali ne i hladno. Tiho je
svirala neka klasična muzika. Vidio sam da na naslonu vozačkog sjedišta ispred mene visi
neka mala vreća. U njoj je bio paket papairnih maramica, boca dezinfekcionog sredstva za
ruke i pakovanje salveta. Iz futrole koja je bila zakačena za naslon suvozačkog mjesta virila
su dva smotuljka raznobojnih flajera i papira. Izvukao sam jedan od tih papira i vidio da je
to mapa Barselone i vodič kroz gradske galerije. Pitao sam se da li su svi ovdašnji gradski
taksiji tako dobro opremljeni.
Kada smo stigli u centar, Ljuis se vrlo vješto provlačio kroz uske ulice.
„Ovo nije najdirektniji put, ali je najživopisniji. Pomislio sam da ćete možda poželjeti da
pogledate neke lijepe zgrade iz XIX vijeka koje se nalaze u ovom dijelu grada. Zaista su
nevjerovatno zanimljive.“
Ljuis je bio u pravu. Mnoge od tih zgrada podsjećale su me na art-nuvo građevine iz
Pariza i Njujorka - imale su lijepe kamene fasade, balkonske ograde od kovanog gvožđa i
izdužene čipkastim ukrasima uokvirene prozore.
„Hej, ovo je divno“, prošaputao sam kada smo prošli pored jedne zanimljivo ukrašene
crkve - bila je sva u dekorativnim šiljcima i lijepo oblikovanim nazubljenim tornjićima.
„Da, to je djelo Antonija Gaudija, najpoznatijeg barselonskog arhitekte - Sagrada familja.
Ako vas ta građevina zanima, vratićemo se sjutra do nje. Niko ne treba da ode iz Barselone,
a da se ne upozna sa Gaudijevim djelom.
Produžili smo da se vozimo, skrenuli oko ugla i zastali najednom semaforu. Kada se
upalilo zeleno svijetlo, Ljuis je lako pritisnuo papučicu za gas. Nismo stigli ni do sredine
raskrsnice kada me je jak zvuk automobilskog motora koji ubrzava rad natjerao da se
osvrnem. Jedan drugi taksi projurio je kroz crveno svijetlo. Dok nam se približavao, vozač
nije pokazivao nikakvu namjeru da uspori. Bio sam ubijeđen da će taj automobil udariti
pravo u vrata s moje strane. Srce mi je tuklo, pomjerio sam se na drugu stranu taksija i
uhvatio se za glavu. Osjetio sam kako je naš auto poskočio, začuo škripu guma i neprijatni
zvuk trenja metala o metal. No, nekim čudom, naš se taksi i dalje kretao lagano naprijed,
mada nešto sporije. Podigao sam glavu i pogledao unaokolo - Ljuis je pažljivo izvukao taksi
iz gužve i našli smo se na drugoj strani raskrsnice. Uspio je za malo da izmakne ispred onog
zahuktalog taksija i izbjegao je udarac. Kad smo se zaustavili. Ljuis je upalio poziciona
svijetla i okrenuo se ka meni. „Džonatane, da li ste dobro?“, upitao me je. Klimnuo sam
glavom. Obojica smo se zagledali kroz zadnji prozor. Onaj drugi taksi je naletio na rešetku
branika automobila koji se nalazio na drugoj strani ulice. Na sredini raskrsnice vidjeli su se

72
vijugavi tragovi kočenja tamo gdje je taj taksi očito bio proklizao i skrenuo u trenutku kada
je njegov vozač naglo nagazio kočnicu.
Prije nego što sam ja uspio da se priberem, Ljuis je iskočio iz automobila i požurio ka
mjestu nesreće. Kada sam se oteturao do njega, on je već pomagao jednoj zbunjenoj ženi i
maloj uplašenoj djevojčici da se izvuku sa zadnjih sjedišta taksija. Žena se držala za glavu, a
Ljuis se sagnuo da pogleda dijete. Vozač udarenog automobila uspio je da otvori svoja vrata,
pa se nesigurno isteturao na ulicu. Izgledao je prilično potreseno, ali nije bio povrijeđen.
Sagnuo sam se i kroz suvozačev prozor pogledao u taksi koji je izazvao nesreću. Vozač je bio
presamićen unaprijed, a lice mu je ležalo na volanu. Sa čela mu je kapala krv.
Poslije nekoliko minuta stigla je policija i vozilo hitne pomoći. Vozač drugog taksija je u
međuvremenu došao sebi i pokušavao da objasni Ljuisu šta se dogodilo. Učinilo mi se da je
vrlo mlad i sav izbezumljen. Na kraju su im prišli i bolničari i počeli da pregledaju
povrijeđenog taksistu. Ljuis i ja smo se primakli policijskom automobilu s namjerom da
damo izjave o onome što smo vidjeli. Ljuis im je prevodio moje riječi, a zatim smo sačekali
da i one dvije putnice objasne šta su vidjele. Bolničari su predložili da pošalju druga
ambulantna kola da odvezu majku i dijete u bolnicu kako bi ih tamo detaljnije pregledali, ali
je žena rekla da su ona i njena ćerka sasvim dobro. Pošto su bolnička i policijska kola otišla,
Ljuis je prišao ženi i nešto joj ljubazno rekao. Ona je na kraju klimnula glavom, a Ljuis se
tada okrenuo prema meni.
„Ubijedio sam je da mi dozvoli da ih odvezem u bolnicu na pregled kako bi ipak bile
sigurne da je sve u redu. Nadam se da vam neće smetati ovo malo odugovlačenje.
Džonatane“, rekao je Ljuis.
„Naravno da neće“, odgovorio sam mu.
Kada je ostavio ženu i djevojčicu u Urgentnom centru, Ljuis se vratio u taksi gdje sam ga
ja čekao.
„Baš mi je žao što je vaša posjeta Barseloni ovako počela, Džonatane“, rekao mi je.
„Ne brinite za mene“, rekao sam. Morao sam da priznam sebi da me je taj mali udes
prilično potresao, ali da Ljuis nije tako vješto vozio naš automobil, bilo bi vjerovatno i
znatno gore. Umjesto da budem očajan zbog cijelog tog događaja, osjećao sam da sam
zapravo imao mnogo sreće.
Dvadesetak minuta kasnije zaustavili smo se pred lijepom zgradom od bijelog kamena,
sa zasvođenim prozorima i rešetkama od kovanog gvožđa. Pred velikim okretnim vratima
za mesinganim okvirom stajao je livrejisani portir. Ljuis je parkirao auto na mjestu
označenom za taksi i mahnuo portiru prije nego što je izašao. Vidio sam kako portir žuri da
otvori moja vrata, ali sam i ja brzo iskočio napolje. Ljuis je izvadio moj prtljag iz prtljažnika.
Kada smo se približili hotelskim vratima, portir je pozdravio Ljuisa po imenu i razmenili su
nekoliko riječi prije nego što je portir otvorio teška staklena vrata, koja su se nalazila pored
obrtnih. Čim smo ušli u hol, Ljuis je mahnuo nosaču i ovaj je požurio ka nama dok smo
prilazili recepciji. Iza pulta je stajao visok i vitak muškarac i čitao neku knjigu. Pogledao nas
je, vidio Ljuisa, ispružio obje ruke i glasno rekao: „Bon dia, Ljuis!“
Obišao je oko pulta da zagrli Ljuisa, a zatim se okrenuo prema meni.
„Ovo je taj naš cijenjeni gost o kome sam ti pričao. To je Džonatan Landri, Džulijanov
rođak“, rekao mu je Ljuis.

73
 Recepcionar je bio vrlo srdačan. „Imam vrlo lijepu sobu za vas“, rekao je. „Ako mogu još
nešto da uradim za vas, samo mi recite.“
Dao mi je ključ od sobe i mahnuo nosaču. Pozdravio sam se s Ljuisom i pošao za
nosačem do lifta. Soba je bila na osmom spratu. Duboko sam udahnuo vazduh kada su se
vrata lifta otvorila i, ne dajući sebi vremena da se predomislim, brzo ušao unutra.
Kada smo stigli na osmi sprat, nosač mi je otvorio vrata, spustio moj prtljag i otišao. Bila
je to elegantna soba, velika i puna vazduha, sa ogromnim prozorima kroz koje sam vidio
ulicu i neki park u daljini. Na stočiću kraj prozora stajala je ogromna vaza s bijelim lalama, a
na toaletnom stočiću korpa voća i čokalade. Izuo sam cipele, opružio se na ogroman krevet i
izvadio mobilni telefon.
Čim sam primio onu Tesinu poruku, napisao sam odgovor. Ali ne Tesi, već Navang. Šta
je to ona, zaboga, ispričala svima? Naravno da ću se vratiti, napisao sam joj. Nemam uvijek
domet s mjesta na kojima se nalazim, ali provjeravam poruke koje mi stižu što češće mogu.
Neka mi javi ako ima nekih problema na poslu. Potrudiću se da joj odgovorim što brže
mogu.
U toku leta iz Meksika često sam se vraćao na Tesinu poruku i iznova je čitao. Presjekla
me je u mom nostalgičnom raspoloženju i malo me je osvijestila. Prvo, zabrinuo sam se zbog
situacije na poslu. Da li Navang koristi moje odsustvo da se ugura na moje radno mjesto?
Uvijek sam smatrao da njoj mogu da vjerujem, ali sam možda ipak bio suviše naivan. Možda
mi Dejvid na taj način vraća milo za drago to što sam mu poremetio planove? Da li je on
možda mojim klijentima nagovijestio da je sada Navang ta koja vodi moje poslove?
Dok sam se tako mučio raznim paranoičnim mislima, čuo sam u sebi slab odjek
Džulijanovih riječi: „Ljudi koji ne vjeruju drugima nemaju vjere ni u same sebe.“ Možda sam
bio preterano napet, ali ta mahnita zabrinutost svakako ne može biti dobra za mene. Znam
samo da mi se nije nimalo dopadalo kako se osjećam zbog svega toga.
Ipak me je Tesina privatna poruka mučila više od panike zbog moje buduće karijere.
Naravno, znam i sam da se prethodnih mjeseci nešto dešavalo između Tese i mene. To me
je, u nekim teškim trenucima, pomalo i tješilo. Posle mojih rasprava sa Anišom i dugih noći
u praznom stanu ušao bih ujutru u kancelariju i spazio Tesino nasmijano lice. Sve mi je to,
do tada, ipak bilo nekako apstraktno. Sada je Tesa učinila da postane konkretno i stvarno.

***

Kada sam u devet uveče sišao u hotelski hol, odmah sam opazio Ljuisovu elegantnu,
sitnu pojavu. Stajao je kraj ulaznih vrata s rukama iza leđa i ljuljao se na petama naprijed-
nazad. Očigledno me je tu čekao već neko vrijeme, ali mu je na licu titrao ljubazan osmijeh
koji je govorio da se uopšte ne ljuti zbog toga.
Taksi mu je bio parkiran na drugoj strani ulice, odmah ispred hotela. Ovoga puta mi je
dozvolio da sjednem naprijed, na sjedište kraj njega. Prijateljski smo ćaskali dok smo se
vozili kroz grad.

74
 „Prava je šteta što imate tako malo vremena da obidete ovaj naš divan grad“, rekao mi
je. „U njemu ima toliko toga da se vidi. Uvijek naglašavam da je ovo grad izuzetnih
umjetnika.“
Bilo mi je jasno da smo se zaputili u stari dio Barselone. Ulice su bivale sve uže i
mračnije. „Zaista?“, odgovorio sam.
„Da, znam da ljudi, kada im se pomene umjetnost, obično pomisle na Firencu, Rim i
Pariz. Misle i na Luvr, Ufici, Sikstinsku kapelu. No, Barselona je u prošlom vijeku bila zavičaj
mnogih sjajnih umjetnika - Huana Miroa, Salvadora Dalija, Pabla Pikasa. A tu je, naravno, i
veliki arhitekta Antonio Gaudi. Svi oni bili su genijalni.“
Osjećao sam da se Ljuis našao na svom omiljenom terenu. Stigli smo na područje starog
grada; na svim zgradama i u pošljunčanim uličicama oko nas osjećala se patina proteklih
vjekova. Neke uličice bile su toliko uske da sam bio ubijeden da ni naš taksi ne može da se
provuče kroz njih, ali je Ljuis vrlo vješto manevrisao mašući pritom lijevom rukom. To što
smo, još danas, skoro doživjeli sudar nije ga nimalo potreslo.
„Da, ima toliko mjesta na svijetu na kojima možete vidjeti Pikasova sjajna djela. Najzad,
ima ukupno preko pedeset hiljada njegovih radova. No, nigdje drugdje ne možete vidjeti
početak razvoja njegove umjetnosti i posebnosti. U našem muzeju posvećenom Pikasu
nalaze se neki od njegovih najranijih radova - skice i slike iz slikarevog najranijeg
djetinjstva, provedenog u Španiji. Možete vidjeti njegove rane studije ljudske figure, koje je
radio po očevim uputstvima. Očigledno je da je i tada imao vrlo oštro oko. Zaista je poseban
doživljaj posmatrati to slikarsko sjeme iz koga su izrasla njegova kasnija remek-djela.“
Prošli smo pored raznih barselonskih crkava i jedne katedrale, pored niskih zgrada
ukrašenih gvozdenim balkonskim ogradama i kraj lijepih zasvodenih kapija ispod njih. Bilo
je tu i radnji na čijim su se vratima vidjele rebraste gvozdene roletne išarane raznim
natpisima. Na kraju smo izašli iz tijesnih uličica i opet se vozili glavnim gradskim
saobraćajnicama. Mogli smo već i da opazimo okean. Vidio sam jahte u luci i blistanje
njihovih svjetiljki, koje su se ogledale u tamnoj vodi. Ulica je bila oivičena palmama, a
vazduh pun mirisa morske soli.
„Ispred nas se nalazi Barseloneta“, rekao je Ljuis dok smo prolazili kraj luke. Skrenuli
smo u jednu bočnu ulicu i udaljili se od obale. Ljuis je opet vrludao uskim uličicama i najzad
se zaustavio u jednom sokaku.
„Odavde ćemo ići pješice“, objasnio mi je.

***

Mali restoran intimne atmosfere bio je pun domaćeg svijeta. „Suviše je daleko od obale
da bi ga turisti pronašli“, rekao je Ljuis.
Bacio sam pogled na jelovnik. Bio je ispisan na dva jezika - španskom i katalonskom -
kako mi je objasnio Ljuis. Mogao sam ponešto i da razumijem, ali ipak ne dovoljno da bih
znao šta treba da poručim. Podigao sam pogled s jelovnika i vidio da mi se Ljuis osmjehuje.
„Volite li ribu i ljuskare?“, upitao je.

75
 Klimnuo sam glavom.
„Dobro“, rekao je. „Zaista bi bila grdna šteta doći u katalonski restoran i ne probati
morske plodove. Želite li da naručim i za vas?“
Počeli smo večeru kremastom ribljom čorbom, posle su nam iznijeli povrće pečeno na
roštilju, račiće s bijelim lukom, hrskave lignje i kjernu spremljenu na pari. Ljuis je naručivao
odgovarajuća vina i punio mi čašu čim bi vidio da se djelimično ispraznila.
Prije nego što su konobari počeli da nam iznose hranu, Ljuis je posegnuo rukom u džep.
„Mogu ovo i sada da vam dam. Bojim se da je ne izgubim“, rekao je i pružio mi malu
smeđu kožnu kutiju. Bila je duga oko deset centimetara i široka oko pet i imala je pričvršćen
poklopac. Otvorio sam bronzani zatvarač i podigao poklopac. U kutiji je, na komadu
pergamenta, ležala minijaturna slikarska četkica. Drška joj je bila od nekog glatkog tamnog
drveta, a dio za slikanje od fine svilaste dlake. Uzeo sam je u ruku i prevrtao između palca i
kažiprsta. Zatim sam je pažljivo spustio na sto i uzeo u ruke parče pergamenta.
Poruka je bila ispisana crnim mastilom. Sitnim, lijepim slovima bilo je napisano sledeće:

Da bi vodio najljepši mogući život, radi svoj posao najbolje što možeš

Na ovom svijetu nema nevažnog posla. Svaki posao ti pruža priliku da is kažeš neke svoje
talente, da pokažeš umjetnički dar i genijalnost. Treba da obavljamo svoj posao onako kao što
je Pikaso slikao: s najvećom posvećenošću i strašću, ulažući ogromnu energiju i genijalnost.
Tada naša djelatnost neće biti samo izvor inspiracije za druge, već će djelovati na sve oko nas -
promijenićemo i živote drugih ljudi. Jedna od najvećih tajni lijepog života jeste bavljenje
poslom koji nas zaokuplja. Da bismo došli do stepena najvećeg majstorstva, treba da
navedemo ljude da ne skidaju pogled sa nas.

Vratio sam četkicu u kutiju koju sam zatim strpao u džep. Kada se vratim u hotelsku
sobu, prebaciću četkicu u moju kožnu vrećicu, a bilješku ću ubaciti u dnevnik.
„To je zanimljiv osjećaj, zar ne?“, rekao je Ljuis.
„Da“, rekao sam. „Pikaso - radovi mladog genija. Valjda ste zato vi odabrani da budete
čuvar tog talismana. Zainteresovani ste za stvaralački rad svih tih majstora - zar ne?“
Ljuis se na to nasmijao.
„Valjda jesam“, rekao je. „No, ima tu još nečega. Zatim mi je objasnio da je upoznao
Džulijana prije mnogo godina kada ga je, pukim slučajem, povezao taksijem sa aerodroma.
Ljuis je tada vozio taksi kako bi mogao da plati školarinu za fakultet. Džulijan je isplanirao
da samo na kratko prekine svoje avionsko putovanje u Barseloni, pa nije imao mnogo
vremena za obilaske. Pitao je Ljuisa šta treba da obiđe i šta može da vidi u toku samo jednog
dana u tom gradu. Ljuis je imao mnogo toga da mu predloži i toliko raznih informacija da su
se, na putu za hotel, naveliko raspričali. Na kraju je Džulijan pozvao Ljuisa na večeru.
„Doveo sam ga u ovaj isti restoran“, rekao mi je Ljuis. „Od tada smo stalno u vezi. Sve
ono što mi se od tada događalo u životu vjerovatno je navelo Džulijana da me proglasi
jednim od svojih čuvara talismana.“
Ljuis mi je zatim, dok smo polako prelazili sjela na jelo, ispričao svoju životnu priču.

76
 Proveo je djetinjstvo na obali Sredozemnog mora. u seocetu koje se nalazi južno od
Barselone. Porodica mu se preselila u grad kada je Ljuis imao četrnaest godina.
„Za mene je to bila prava avantura - doći iz uspavanog seoceta u ovakav jedan grad.“
Ljuis je mahnuo rukom oko sebe. „Znam da to nije tipično za mlade momke, ali sam ja uvijek
volio da šetam po galerijama. Volio sam i istoriju. Ali sam najviše volio gradske ulice. Bilo mi
je veliko uživanje da hodam niz La Ramblu i odjednom opazim Miroov mozaik, baš tu, na tlu
ispred mene. Radovao bih se uvijek kada bih, dok lutam kroz Gotsku četvrt, naišao na neku
Pikasovu skulpturu ili srednjovjekovnu crkvu sa ostatkom rimskih zidina. Često sam
uzimao bicikl i u slobodno vrijeme lutao unaokolo po gradu, željan da saznam šta sve može
da se vidi u njemu.“
Kada je Ljuis završio srednju školu, u njihovoj porodici mnogo se raspravljalo o tome
čime mladić treba da se bavi. Otac mu je bio poslovan čovjek koji je želio da Ljuis bude
pravnik. Majka je bila iz skromne porodice, slične Čavinoj, u kojoj niko do tada nije išao na
fakultet, pa joj nije bilo važno čime će joj se sin baviti, samo ako namjerava da završi studije.
Bila je tu i neka njegova tetka koja je predlagala da Ljuis iskoristi svoje znanje i ljubav
prema gradu i zaposli se u hotelijerstvu i turizmu, pošto prethodno završi neki odgovarajući
fakultet.
„Otac mi je bio vrlo razočaran. 'Nisi ambiciozan', rekao mi je. Zaista je želio da
postanem advokat ili da se bavim nekom ozbiljnom profesijom. Recimo, da postanem
neurohirurg ili zubar.“
„A elektroinžinjer?“. nabacio sam.
„Pa, i to bi mu bilo dobro. Šta bi mu značilo da postanem hotelski službenik ili upravnik
hotela? To tati nikako nije zvučalo ozbiljno. Da sam postao vlasnik nekog hotela - to bi mu
već odgovaralo. No. da samo radim za vlasnika nekog hotela - to mu se nikako nije
dopadalo.“
Ljuis je nastojao da ignoriše očeve želje. Upisao se na fakultet, na odsjek za turizam,
išao je na časove i vozio taksi da bi plaćao studije. Kad je završio školovanje, zaposlio se u u
istom ovom hotelu u kome sam ja sada odsjeo. Prvo je bio pomoćnik šefa kadrovskog
odjeljenja. Uskoro je postao zamjenik šefa recepcije. Zatim je stigao i do položaja šefa
recepcije.
„Nije prošlo mnogo vremena i primili su me u rukovodstvo hotela. Postao sam, dakle,
najmlađi upravnik hotela u gradu.“
Na kraju jednog dugog radnog dana, Ljuis je slučajno ugledao jednog starog poznanika,
taksistu, kako otvara vrata svog taksija nekom hotelskom gostu. Taj čovek se osmjehnuo
Ljuisu, mahnuo mu, uskočio u svoj taksi i odvezao se. Ljuis je tužno posmatrao kako taksi
svjetluca stop svjetlima i ubrzo nestaje iz ulice.
Ljuis je svakog jutra ustajao prije svitanja. Uveče je izlazio iz hotela u sumrak. U toku
cijelog radnog dana jedva bi ponekad izašao iz kancelarije. Osjećao je da sve to vrijeme
provodi u nekom čudnom stanju obamrlosti. Za to vrijeme se planeta zemlja i dalje okretala.
Oblaci su lebdjeli na nebu, ptice su cvrkutale, a ljudi žurili tamo-amo po gradu. Sve je
odisalo životom, samo je on bio nekakvo čudno biće bez pulsa.
„Dok sam vozio taksi, nikada nisam osjetio ništa slično. Uvijek sam bio pun energije,
živahan i osjećao sam da sam dio svijeta. U tom trenutku, dok sam stajao na trotoaru u

77
skupom odijelu i uglancanim cipelama, donio sam veoma važnu životnu odluku. Daću otkaz
na posao u hotelu. Vratiću se jedinom poslu koji sam oduvijek volio. Biću taksista.“
Ljuis je zastao i srknuo gutljaj vina.
„I sada ste srećni? To je, dakle, bila prava odluka, zar ne?“, upitao sam.
„Svakako.“
„Da li je vaš otac i dalje razočaran?“, pitao sam ga.
„Jeste“, odgovorio mi je. „Više i ne razgovaramo - ponaša se kao da sam na odsluženju
zatvorske kazne. A znate li šta je u svemu tome najveća ironija, Džonatane? Šta me najviše
rastužuje? Taj čovjek zapravo mrzi posao kojim se bavi.“
Njegov otac ga je svojevremeno natjerao da se uključi u porodični posao, pa ga je tata
preuzeo kada se djeda povukao i otišao u penziju. Moj otac i danas svakog dana odlazi na
posao od kog mu pripada muka. Zakleo se da nikada neće tjerati svoju djecu da se zaposle u
porodičnoj firmi. Broji dane do penzije, a tada će svakako konačno prodati firmu.“
Ljuis je zurio u stolnjak i odmahivao glavom. Kelner je u tom trenutku prišao našem
stolu i donio nam poslastice. Kada je kelner otišao, opet sam pogledao Ljuisa.
„A zašto se vaš otac odmah ne povuče iz tog posla?“, upitao sam ga.
„Pa“, rekao je Ljuis, „kao što možete zamisliti, moj otac toliko mrzi svoj posao da u
njemu nije bio naročito uspješan. To je baš kao u onom starom vicu, koji mi je ispričao jedan
klijent. Znate li kako lošim poslovanjem možete stvoriti pravo malo bogatstvo?“
Odmahnuo sam glavom.
„Treba početi s velikim bogatstvom“, rekao je Ljuis. Obojica smo se nasmijali. Zatim je
njegov osmijeh naglo izblijedio.
„Očeva firma više ne vrijedi mnogo, ali on i dalje radi nadajući se da će uspjeti da
obnovi neke poslove i da ode u penziju kao bogat čovek. Kada je riječ o tome, ja vjerovatno
imam više šansi da se obogatim nego on.“
Zaćutali smo. Ljuis je uzeo jednu sitnu jagodu iz svoje voćne salate, a zatim ju je pustio
da ponovo padne u činijicu.
„Znači, Džulijan vam je dao da čuvate ovaj talisman zato što ste se opredijelili za posao
koji volite?“, upitao sam. Nekako mi se sve to nije baš uklapalo - da li obavljanje posla koji
volimo mora biti isto što i „dati sve od sebe“?
„Ne, mislim da nisam dobio taj talisman zbog toga“, rekao je Ljuis, „mislim da mi ga je
Džulijan dao zbog nečega što sam sebi obećao onog dana kad sam stajao na trotoaru pred
hotelom. Znao sam da će moji prijatelji i porodica dovoditi u pitanje moju odluku. Smatrao
sam da ne treba nikome da se izvinjavam zbog posla koji obavljam. Želio sam da se ponosim
sobom. A to sam mogao da postignem samo ako odlučim da radim ono što najbolje umijem.“
Ljuis me je pogledao i osmjehnuo mi se.
„Onaj mladi taksista s kojim smo se danas skoro sudarili ne shvata šta znači dobro
voziti. On misli da to znači odvesti što brže putnike na naznačenu adresu, juriti kroz grad i
preduzimati ludo rizične poteze. On ne shvata da je najbrži način da se iz tačke A stigne u
tačku B taj što ćeš dobro upoznati grad i izabrati najbolju trasu izbjegavajući pritom rizična
područja. To ja uvijek činim. Ne postoji uličica ni sokak koje ne poznajem. No, biti najbolji
mogući taksista ne znači samo biti efikasan vozač. Kada vozim posetioce kroz Barselonu, ja

78
mogu da odgovorim na svako njihovo pitanje - recimo, u kom restoranu služe najbolju
fideuu (jelo od tankih rezanaca s ribom, morskim plodovima i prelivom). koje je radno
vrijeme Muzeja savremene umjetnosti, gdje se u Barseloni mogu kupiti najljepši antikviteti.
Ako moj klijent stigne avionom u ponoć grickajući američku zemičku s viršlom. uvijek znam
kuda treba da ga odvedem.
Dakle, Džulijan mi je dao taj talisman zato što vjeruje da unosim svu svoju dušu u ovaj
posao, koji je za sve druge samo jedan običan posao. Neki ljudi bi rekli da sam ja samo
običan taksista. Ali za mene je to posao u kome pomažem posjetiocima Barselone da zadrže
u sjećanju detalje koji će im trajno obogatiti život. Ovaj posao mi daje priliku da pokažem
malo humanosti u svijetu u kome mnogi ljudi veoma čeznu za običnim ljudskim kontaktom.
Izmamljujem klijentima osmijehe, pa oni odlaze odavde kao bolji ljudi nego što su bili kada
su došli. Ja vjerujem da je svaki posao sredstvo za otkrivanje naših darova i izražavanje
potencijala, kao i prilika da budemo od koristi drugima.
Stigla nam je i kafa i obojica smo je srkali u tišini. Nisam znao na šta je Ljuis tada mislio,
ali ja sam se u mislima vratio na svog oca, u njegovu učionicu, onakvu kakva je bila prije
mnogo godina.
Prije nego što smo se rastali, Ljuis me je zasuo s još malo svoje tipične ljubaznosti.
Obećao mi je da će ujutru doći po mene u hotel da me odvede u obilazak grada. Dogovorili
smo se da se nađemo u devet sati.
Kada je narednog jutra budilnik zazvonio u šest, skoro sam se okrenuo na drugu stranu
i nastavio da spavam. U trenutku sam se sjetio onoga što sam zapisao u svoj putni dnevnik o
sklekovima. Iskobeljao sam se iz kreveta i oteturao se do torbe. Sjetio sam se da sam u nju
spakovao i neku sportsku odjeću. Kad god sam išao na poslovna putovanja, nosio sam i
takvu odjeću - šortseve, majice i kratke čarape - i sve bi to obično ostalo uredno zapakovano
u torbi sve do mog povratka kući. No. tog jutra nisam samo ležao i smišljao sve moguće
razloge da ne odem u hotelsku teretanu, već sam ustao i navukao sportsku odjeću prije nego
što je moje tijelo uopšte uspjelo da se pobuni. Bio sam svjestan svojih granica, ali i spreman
da nešto naučim. Činilo mi se da su svi moji dotadašnji izgovori bili zapravo laži koje je
proturao moj strah. Odvukao sam se u kupatilo i oprao zube. ispljuskao lice hladnom
vodom, dograbio ključ i izašao iz sobe. Nekih dvadesetak minuta kasnije, dok sam hodao po
pokretnoj traci u teretani s pogledom prikovanim za televizijske vijesti koje nisam razumio,
mozak mi se konačno razbudio sasvim dovoljno da shvatim šta to zapravo radim. Prvo što
sam učinio kada mi je mozak konačno proradio bilo je da čestitam sebi.
Poslije džoginga uradio sam i nekoliko sklekova koje sam najavio u dnevniku i nekoliko
vježbi za trbušne mišiće na benč klupi u teretani. Zatim sam se zaputio natrag u sobu s
namjerom da se okupam.
Poslije vrlo dugog tuširanja obukao sam se i sišao u predvorje. Glavni recepcionar nije
bio tu, ali me je njegov pomoćnik poslao u kafeteriju iza ugla, uz napomenu da u njoj imaju
najbolju kafu u kraju.
Dok sam doručkovao u toj kafeteriji, čitao sam tek prispjele poruke. Dobio sam utješnu
poruku od Navang, koja me je ubjeđivala da stalno misli na moje interese i da jedva čeka da
se vratim. Bila je tu i hrpa prosledenih poruka i raznih cirkularnih pisama, pa sam se zapitao
da li je Navang konačno shvatila da me je, u poslednje vrijeme, prilično isključila iz poslovne

79
prepiske. Odgovorio sam na skoro sve poruke samo zato da bih svim kolegama stavio do
znanja da sam još uvijek živ i živahan. Zatim sam se vratio na Tesinu poruku.
Opet sam je pročitao i ponovio to nekoliko puta, ali mi se i dalje činilo da mi sve to
nimalo ne pomaže. Prosto nisam znao šta da joj odgovorim. Zato sam izvukao dnevnik koji
mi je Džulijan dao. Možda će mi, ako zapišem svoje misli, neke stvari postati jasnije. Istina je
da sam u poslednje vrijeme mnogo mislio na Tesu. Tačno je i to da me je sama pomisao da je
nečim ohrabrim u pomisli na početak neke naše veze veoma plašila i ispunjavala
osjećanjem krivice. Najzad, još sam zvanično bio u braku. Koliko će to još potrajati? Prvih
mjeseci pošto me je Aniša zamolila da odem iz naše porodične kuće vjerovao sam da je ta
razdvojenost samo privremena. Znao sam da Aniša pokušava da me natjera da ponovo
razmotrim svoje prioritete, ali sam pomišljao i da će je naša udaljenost navesti da shvati da
nam je. dok smo bili zajedno, bilo bolje nego što nam je sada kada smo razdvojeni. Više
uopšte nisam bio siguran da će Aniša doći do takvog zaključka. Njena frustracija i bijes malo
su popustili, ali mi se činilo da ju je u međuvremenu obuzela samo tuga i rezignacija, a ne
žaljenje za prošlošću. Da li je to značilo da je prevazišla želju da razmišlja o nama? Da li je
sve bilo završeno?
Ako pretpostavimo da jeste, zašto bi bilo loše da počnem da se viđam s Tesom? Možda
te romanse na radnom mjestu i nisu baš najsrećnije. Svi govore da ih ne preporučuju
nikome. Ili sam se prosto plašio nečega novog, promjena ili nepoznanica? Šta je ono Džulijan
rekao u pisamcetu koje sam dobio zajedno sa iskeženom lobanjicom - prihvati svoje
strahove? Možda je to baš ono što treba sada da učinim - da prođem kroz izluđujuću agoniju
mogućnosti da neku novu osobu pozovem da izađemo. Najzad, to mi je i ranije uspijevalo.
Zatvorio sam dnevnik i strpao olovku u džep osjećajući da me plavi talas sjećanja.

***

Prvi put sam primijetio Anišu na nastavi istorije, koju sam na studijama uzeo kao
izborni predmet. Uzeo sam istoriju jer je to bio jedini izborni predmet čiji se raspored
uklapao u moj raspored časova inžinjerskih predmeta. Istorija mi nije bila neinteresantna,
ali sam ipak dolazio na te časove najviše zbog djevojke koja je sjedela u prednjem desnom
dijelu učionice. Nastojao sam da uvijek sjednem dovoljno blizu nje, ali i da ipak budem
toliko udaljen da mogu lijepo da joj vidim cio profil čim okrene glavu. Imala je bademaste
oči i sjajnu crnu kosu. Imala je i neki veseo izraz lica čak i kada se nije osmjehivala. Nije
mnogo pričala u učionici, ali kada bi progovorila, uvijek bi rekla nešto što je vredjelo čuti.
Proveo sam cijelu tu godinu razmišljajući kako da stupim u razgovor s njom, ali nisam u
tome uspio. Kada su se konačno približili naši završni ispiti, znao sam da sam uprskao i
propustio priliku za upoznavanje. Ona je studirala umjetnost, a ja elektrotehniku, pa je
postojala sasvim zanemarljiva šansa da nam se još neki predmet preklopi, pa čak i da nam
se putevi bilo kako ukrste. Proveo sam cijelo to ljeto mahnitajući od muke, pun
samooptuživanja i samosažaljenja.

80
 Pohađao sam, dakle, treću godinu studija i nisam više viđao Anišu. Imao sam u
međuvremenu i nekoliko neuspjelih veza, a zatim sam proveo jedno usamljeno ljeto. U
poslednjoj godini studija bogovi su mi se konačno smilovali.
Prve nedelje te školske godine moji cimeri i ja pošli smo u petak uveče u bar u
studentskom gradu. To je bio naš ritual - petkom smo išli u bar da provjerimo kakva je nova
konobarica. Na našu veliku žalost, za naš sto je te večeri bio zadužen jedan konobar. Medu
osobljem koje je služilo u baru bilo je nekoliko poznatih lica, a i novih djevojaka, ali sve dok
nisam pošao u toalet nisam uočio ko služi goste u zadnjem dijelu bara. Bila je to Aniša. Kada
sam se vratio za sto, zamolio sam cimera Ivana da pogleda djevojku koja služi goste pored
bara. Ustao je sa stolice i zapiljio na tu stranu, i to baš kada se Aniša okrenula prema nama.
„Hmm“, rekao je, „šta mislim o njoj?“ Zatim se zavalio unazad. „Mislim da je ona daleko
izvan tvog dometa.“
To svakako nije bio odgovor koji sam htio da čujem. Mislio sam da će mi možda reći
nešto podsticajno tako da će me naterati da prevazidem svoj strah... ili nešto što će me
natjerati da preduzmem prve korake prije njega. Ipak. on se samo nalaktio na sto kraj svog
piva i žmirkao na mene, gledajući me pakosno. „Zbilja, Džonatane, zaboravi na nju“, rekao
mi je.
Cijelo to veče sam proveo pijuckajući pivo i prikupljajući hrabrost da joj se obratim.
Kada su moji cimeri ustali da podu, rekao sam im da idem do toaleta i da mogu se vrate u
sobe bez mene. Ivan me je upitno pogledao i podigao jednu obrvu.
„Dobro, hmm, želim ti sreću u tom poduhvatu“, rekao mi je dok je oblačio jaknu. To je
rekao takvim tonom da je svima bilo jasno da misli kako cijela ta situacija nema nikakve
veze sa srećom - meni je bila potrebna Božja pomoć i ništa manje od toga.
Vidio sam da je Aniša sjela za jedan stočić blizu bara. Njen dio sale bio je prazan. Učinilo
mi se da prebrojava napojnice. Prišao sam joj i vrtio se oko stola, ali mi je izgledalo da ona
ne primećuje moje prisustvo.
„Zdravo“, procijedio sam najzad.
„O, zdravo,“ osmjehnula se, a kada je podigla pogled i vidjela da sam to ja, nastavila je
da mi se osmjehuje. Ili je po prirodi bila vrlo ljubazna ili je sve to bio zaista dobar znak.
Možda je bilo u pitanju i jedno i drugo.
„Izvini ako ti smetam“, rekao sam. „Mmm, mislim da smo pohađali isti kurs istorije na
drugoj godini.“
Aniša je malo nakrivila glavu i zastala kao da se zamislila. Zatim je rekla: „Ti si inžinjer,
zar ne?“ To je rekla polako, kao da se i dalje prisjećala nečega dok je govorila.
„Tako je. To mi je bio izborni predmet.“
Odjednom sam shvatio da sam počeo da se premještam s noge na nogu. Natjerao sam
sebe da se malo smirim. Zatim mi je izletjelo:
„Pitao sam se da li bi ti, možda, jednom izašla sa mnom na kafu?“
Ona se i dalje osmjehivala, ali mi nije odmah odgovorila. Bilo mi je jasno da razmišlja o
tome.
„Ove nedjelje sam baš u gužvi“, rekla je. „Izdogovarala sam se za viđenje s raznim
prijateljima koje nisam vidjela još od prošle školske godine.“

81
 Počeo sam da klimam glavom sastavljajući neki odgovor i smišljajući kako da kažem
nešto ležerno, što će pritom pokazati da mi uopšte nije važno to što ona ne želi da se viđa sa
mnom.
„No, iduće nedjelje ću svakako imati više vremena.“ Otkinula je komadić papira s hrpe
računa koji su stajali pred njom. Napisala je na njemu svoj telefonski broj i pružila mi ga.
„Uzgred, zovem se Aniša“, rekla je, „izvini, zaboravila sam tvoje ime.“

***

Ljuis se pojavio pred hotelom tačno u devet sati. Nije došao svojim taksijem.
„Mislio sam da bismo večeras mogli da krenemo pješice“, rekao mi je, „volim da vozim,
ali se grad najbolje vidi kada se šeta ulicama.“
Ljuis me je prethodne večeri ubijedio da to malo vremena koje imam na raspolaganju u
Barseloni provedem diveći se arhitektiru grada. Rekao je i da je Barselona jedan od najvećih
svjetskih doprinosa umjetnosti izgradnje.
„U našem gradu postoji devet građevina koje je UNES-KO proglasio svjetskim
baštinama. Tu je i Gaudi i sav taj katalonski modernizam u arhitekturi, koji ste mogli
zapaziti juče popodne. No, arhitektura ovog grada nije prolaznog karaktera. Mi i dan-danas
veoma cijenimo naše stare zgrade.“
Ljuis mi je zatim objasnio da u Barseloni živi preko pet hiljada aktivnih arhitekata.
„Čikam vas da nađete toliko arhitekata po glavi stanovnika u ma kom drugom gradu
svijeta“, rekao je. Nisam ni pokušao. Pričao mi je o Žanu Nuvelu, Zahi Hadidu, Frenku Geriju,
Ričardu Rodžersu. Jedino mi je Gerijevo ime bilo poznato, ali nisam želio to da mu priznam.
Pošto smo prilično rano napravili kratku pauzu za ručak, proveli smo naredne sate i dio
popodneva hodajući po gradu. Povremeno bismo uskočili i u neki autobus i okretali bismo
glave na sve strane posmatrajući lijepe zgrade oko nas. Vidjeli smo Gaudijevu stambenu
zgradu „La Pedrera“. Njeni talasasti zidovi i opšti utisak vodom ispranog kamena fasade kao
i balkoni s gvozdenim ogradama u formi vodenih biljki podsjetili su me na drevni izgubljeni
grad Atlantidu. Grad na dnu okeana svakako bi baš tako izgledao. Lutali smo kroz park Guelj
s njegovom pečurkastom kapijom, skulpturom guštera u mozaiku i kružnom kupolom
popločanom keramičkim pločicama. Na kraju smo otišli na isto mjesto na kome smo bili
prethodne večeri i našli se ispred crkve Sagrada familja, Gaudijevog nedovršenog
testamenta i vizije vjere, barem je Ljuis tako mislio.
„Baš volim ovo mjesto“, rekao mi je Ljuis zamišljeno zureći u četiri isturene hrapave
kamene kupe. „Da li sam vam rekao da je moj pradjeda nekada radio na ovom mjestu?“
„Zaista?“, rekao sam. „Da li je bio građevinar?“
„Ne“, odgovorio je Ljuis, „mislim da je bio običan radnik. Vjerovatno je uglavnom gurao
kolica s građevinskim materijalom i slagao cigle. No, znate, baš kao što i Džulijan kaže u
svojoj bilješci, na ovom svijetu nema beznačajnog posla. Rado mislim na njega i vidim ga
kako, sav znojav i uprljan, na kraju dugog radnog dana diže pogled uvis i iznad sebe vidi

82
veličanstvenu crkvu znajući pritom da se bez snage njegovih mišića i uloženog vremena
ništa od svega toga ne bi ostvarilo.“

***

Ljuis me je kasno popodne dopratio do hotela. Imao je neke ugovorene vožnje, pa smo
odlučili da se te večeri rastanemo malo ranije. Ja sam imao kartu za avionski let narednog
jutra, pa je Ljuis insistirao da dođe po mene u pet sati i da me odveze na aerodrom.
Kada sam se našao u svojoj hotelskoj sobi, naručio sam večeru. Napisao sam nekoliko
redova u dnevnik, izvadio telefon i poslao kratku poruku Adamu. Ona čežnja koja me je
mučila u Meksiku u međuvremenu je malo izblijedjela. Pitao sam se kako sam ranije, kod
kuće, mogao da izdržim tolike dane da ga uopšte ne pozovem niti vidim. Počeo sam svoju
poruku jadikovkom: Mnogo mi nedostaješ, druže. Onda sam se sjetio Adamovih tužnih očiju
kada sam ga, prije mog leta za Istanbul, na rastanku poljubio. Obrisao sam rečenicu koju
sam napisao. Želio sam da budem kraj njega, makar i u poruci, a ne da u njoj naglašavam
svoje odsustvo. Zato sam mu napisao nekoliko riječi o Carobnjakovom hramu i ruševinama
grada Maja koje sam viio. Pisao sam mu o cvrkutu ptica na drveću i pumama koje se šunjaju
po prašumi Jukatana, i o tome kako sam vrlo srećan što nisam sreo nijednu od njih. Opisao
sam mu i kako sam proveo prethodni dan u Barseloni. Sjećaš li se prošlog ljeta, kada smo
pravili dvorce od pijeska na plaži i kvasili pijesak da bismo napravili šiljaste kule koje streme u
vis? Rekao sam mu da sam prethodnog dana vidio jednu takvu crkvu. Imala je mnogo
špicastih zvonika. Projektovao ju je čovjek po imenu Antonio Gaudi. a mogao bih da se kladim
da je. kada je bio dječak, i on pravio takve dvorce od pijeska.
Zatim sam malo zastao prije nego što sam napisao sledeću rečenicu. Ipak sam na kraju
napisao ovo: Kada se budem vratio, odvešću te preko vikenda na plažu. Znam da je opasno da
ti ma šta obećavam, ali ću ovo obećanje svakako održati. Ako ne bih održao dato obećanje, to
bi mi slomilo srce, baš kao i Adamu.

***

Rano jutarnje svijetlo tek se probijalo kroz tamu na horizontu kada me je Ljuis istovario
iz taksija na terminalu. Bio je zadovoljan i veseo, kao i obično, ali je svakako primijetio da
sam ja još prilično pospan i zamišljen. Dok je vadio moju putnu torbu iz prtljažnika, Ljuis me
je pogledao prilično zabrinuto: „Da li si sigurno ponio sve sa sobom, Džonatane?“, upitao me
je. Uhvatio sam se za džep da provjerim da li su mi tu novčanik i pasoš, a onda me je u trenu
spopala panika. A gdje su talismani? Da li mi je kožna vrećica još okačena oko vrata? Nisam
je osjećao. Raskopčao sam jaknu i opipao košulju - tu je ipak bila ta mala, kvrgava kesica,
okačena oko mog vrata. Kako to da je nisam osjećao? Mada je bila teža nego ranije, vrpca na
kojoj je visila nije mi se više usijecala u vrat. Skinuo sam je s vrata i ugurao u džep. Ionako

83
treba da je ubacim u plastičnu korpicu kada budem prolazio pored aerodromskog
obezbedenja.

***

Čim sam se prijavio na let, otišao sam u čekaonicu za putnike u odlasku, pronašao jedan
miran ugao i pozvao Anišu. Pomislio sam da je kod njih sada već prilično kasno - vjerovatno
je negdje oko ponoći - ali sam čeznuo da je čujem i da saznam nešto o Adamu.
Kada se Aniša javila, izvinio sam joj se što zovem tako kasno, ali mi se učinilo da u
njenom glasu čujem izvjesno olakšanje. „Baš se radujem što si se javio“, rekla mi je. „Danas
je u Adamovoj školi došlo do malog incidenta. Izgleda...“
Aniša je zastala. U pozadini sam čuo tanak dječji glasić; „Mama, ne mogu da zaspim.“
„O Bože“, čuo sam je kako kaže. „Dodi ovamo i sjedi kraj mame. Želiš li da pričaš s tatom
o tome šta ti trenutno ne da da zaspiš?“
Kada mi se Adam javio, upitao sam ga kako je. „Dobro sam“, odgovorio je mirno. „A šta
ima novo?“, pokušao sam ponovo. „Ništa“, rekao je. Onda sam začuo Anišin glas iz pozadine:
„Htio si da ispričaš tati šta se danas desilo u školi, sjećaš li se?“ Uz malo ubjeđivanja s moje
strane i uz Anišinu podršku iz pozadine, Adam mi je najzad rekao da ga je neki đak drugog
razreda napao za vrijeme ručka, gurnuo ga na zemlju i oteo mu slatku štanglicu od žitarica.
„A šta si ti uradio?“, upitao sam ga. Adam mi je rekao da je taj događaj odmah prijavio
učiteljici, gospođici Vandervis, koja je tog dana bila dežurna u dvorištu. Ona je zatim poslala
napadača u upravnikovu kancelariju.
„Da li se to nekada tebi desilo?“, upitao je Adam. „Mislim, kada si bio dijete, da li si
nekada imao posla sa siledžijama?“
Ispričao sam Adamu priču o Filu Stefaku koji je ukrao moje kartice sa slikama igrača
bejzbola i zadirkivao me zato što sam nosio naočare. Rekao sam mu i da me je Fil često
pratio od škole do kuće i izvikivao razne uvrede. Objasnio sam mu kako sam se tada plašio
da to ispričam nekome, ali mi je jednoga dana Fil strgnuo naočare s nosa i zgazio ih, pa sam
na kraju ipak sve rekao učiteljici. Ne znam šta se poslije toga desilo, ali je Fil sledećih dana
samo buljio u mene i nije me više nikada ni pipnuo. Dugo smo tako pričali, a onda je Aniša
opet uzela slušalicu od Adama. Pogledao sam na sat.
„Izvini“, rekao sam joj, „ali mislim da ste oboje već vrlo umorni.“
„U redu je“, rekla je Aniša. „Bilo mu je zaista važno da popriča s tobom o tome. Sada ću
pokušati da ga ubijedim da legne i dobro se naspava.“
„Svakako“, rekao sam, „još nešto, znaš li možda šta su u školi preduzeli povodom
napada i šta je bilo s tim starijim dječakom?“
Aniša je poslala Adama u njegovu sobu i obećala da će mu se pridružiti za minut. Zatim
mi je rekla da joj se gospođica Vandervis javila odmah poslije ručka. Nije to bio prvi put da
taj dječak iz drugog razreda napada druge đake. Upravnik je pozvao njegove roditelje na
razgovor. Gospođica Vandervis je rekla i da će naredne nedjelje nastojati da što više dežura

84
u dvorištu, tako da može da motri na đake i njihovo ponašanje. Rekla je i da su ostali đaci iz
odjeljenja složno priskočili Adamu u pomoć čim su vidjeli da je napadnut u dvorištu.
„Ona to zaista shvata ozbiljno“, rekla je Aniša. „Bilo mi je mnogo lakše posle tog
razgovora.“
Još smo malo popričali o Adamu i njegovoj školi, pa smo se oprostili.

***

Čekaonica za putnike u odlasku bila je prepuna svijeta. Većina sjedišta bila je zauzeta.
To su uglavnom bili poslovni muškarci i žene s laptopovima u ruci. Bilo je i nekih roditelja s
malom djecom. Naspram mene sjedjela je neka tinejdžerka sa slušalicama na ušima, koja se
zavalila na sjedištu i blijedo zurila u majku dok joj je ova pružala žvakaću gumu.
Sjetio sam se sebe kao zbunjenog tinejdžera. Moji roditelji su bili veoma strpljivi sa
mnom. Osjetio sam onaj poznati bol u predjelu rebara. Otac mi je zaista veoma nedostajao.
Dok sam tako sjedio na barselonskom aerodromu i razmišljao o svom sinu, na koga u
školi sada pazi gospođica Vandervis, prisjećao sam se oca i sopstvenog djetinjstva, i
pomislio da je moj petogodišnji sin sasvim dobro prihvatio sve to što mu se desilo. Moj otac
je bio pravi genije za ponašanje u učionici i bavio se zaista plemenitim poslom. Dostigao je
onu duhovnu veličinu kojoj je Ljuis težio. Moraću naporno da radim na sebi da bih postao
makar i približno takav čovek kakav je bio moj otac.

85
 OSMO POGLAVLJE

Dok sam bio u Španiji, Džulijan mi je poslao podatke o mojim sledećim destinacijama.
Trebalo je da se vratim u Sjevernu Ameriku i da odem na ostrva Kejp Breton, smještena uz
istočnu obalu Kanade.
Posle presjedanja u Londonu i Halifaksu i dobrih šesnaest sati leta od trenutka kada me
je Ljuis ispratio na barselonski aerodrom, stigao sam na ostrva Kejp Breton, odnosno u
Sidnej u Novoj Škotskoj. Bilo je rano veče. Kao što mi je Džulijan obećao, iznajmljeni
automobil čekao me je na aerodromu. Laknulo mi je kada sam vidio da u njemu postoji GPS
sistem za navođenje. Naime, čim sam stigao, shvatio sam da nemam pojma kako mogu da
stignem od Sidneja do Svete Ane.
„To je na oko jedan sat vožnje odavde“, rekao je momak iz agencije za iznajmljivanje
automobila.
Sledeća čuvarka talismana bila je izvesna Meri Meknil. Poslao sam joj poruku da stižem.
Dok sam se izvlačio iz Sidneja s namjerom da izađem na auto-put, sjetio sam se onoga
što sam nedavno vidio na poluostrvu Jukatan. Nisam mislio na vremenske uslove ni na kuće,
niti na vegetaciju. Ne, ovdje je vazduh bio svjež i suv, a oko mene je blistalo tamno zelenilo
jela, borova i breza. Bilo je i dovoljno vode. Mogla se vidjeti svuda unaokolo. Put je bio pun
krivina - na GPS-u sam mogao da vidim da su one skoro kružne i da se, na svakih nekoliko
kilometara, šuma prekidala nekim jezercetom ili zalivom čija je voda svjetlucala u polutami.
Na Jukatan me je ovdje zapravo podsjećao nedostatak stanovnika, koji je bio vrlo vidljiv i na
Kejp Bretonu. Baš kao i kad sam odlazio iz Meride, čim sam izašao iz Sidneja, osjetio sam da
su ljudi i naselja ostali iza mene. Vozio sam se kroz duge klance, gdje svakako nije bilo žive
duše. Povremeno bih u retrovizoru ugledao kuću ili dvije, ali bi i one ubrzo nestale u moru
drveća. Bilo je i nečega utješnog u tome što putujem sam kroz to bespuće da bih se sreo s
nepoznatom osobom koja me tamo negdje čeka.
Meri Meknil i Engas Mekdonald živjeli su odmah pored živopisnog auto-puta Kebot
Trejl, naspram zaliva Svete Ane. Meri mi je u poruci napisala da ću kraj puta ugledati
njihovo poštansko sanduče s kućnim brojem, ali i da neću moći da vidim kuću sve dok ne
skrenem na prilazni put i ne približim joj se. No. GPS je srećom odradio taj posao umjesto
mene i kada sam skrenuo na prilazni put posut šljunkom i oivičen sa obje strane žbunjem.
ubrzo sam ugledao krov neke kuće kako štrči iznad drveća. Meri je očigledno motrila na moj
dolazak jer sam, čim sam smjestio auto iza dva kamioneta parkirana pored kuće, ugledao
prosijedu ženu koja je stajala na ulaznim stepenicama i mahala mi. To je svakako Meri.
pomislio sam.
Dok sam iskoračio napolje, Meri je već stigla do mene, a kraj nje je bio i neki muškarac,
za koga sam pretpostavio da je njen muž Engas. Bio je malo niži od Meri i očigledno dosta
zaobljeniji, a na licu mu je blisato srdačan osmijeh, sličan njenom. Nije me naglo dograbio za
mišice kao što je to učinio Ljuis, već me je samo potapšao po ramenu, a Meri je uzela moju
ruke u obje svoje i predstavila mi se. „Svakako ste iscrpljeni“, rekla je. „Engase, Engase“,

86
rekla je zatim pomalo nervozno i pokazala na zadnje sjedište automobila. Trenutak poslije
toga nas dvojica smo se rvali otimajući se oko mog prtljaga, baš kao u nekom crtanom filmu.
Najzad sam odustao od nadmetanja i pustio ga da sve moje stvari sam unese u kuću.
„Džulijan nam je javio da ste već dugo na putu“, rekla je Meri. „Spremili smo vam nešto
za večeru, a zatim, ako želite, slobodno pođite na spavanje. Znam da je, po španskom
vremenu, sada već uveliko prošla ponoć.“
Uveli su me u dnevnu sobu. Bila je opremljena raznovrsnim namještajem, a na zidu sam
ugledao dva vrlo velika oslikana platna. Jedno mi je djelovalo kao neki vodeni prizor, jer je
sve na njemu bilo u tirkiznim i tamnozelenim tonovima sa čudnim sjenkama koje su
poigravale preko tih boja. Druga slika je bila mješavina raznih obojenih površina koje kao
da su se same smjenjivale pred mojim očima. Meri mi je pokazala na jednu udobnu fotelju,
okrenutu prema prozorima dnevne sobe.
Čim sam se zavalio u fotelju, uočio sam ono što je bilo najzanimljivije u toj prostoriji.
Naime, kroz prozor sam vidio zelene talase zaliva oivičene tamnoplavom prugom na
horizontu. Bio je to zaliv Svete Ane, a iza njega su se vidjele vode Atlanskog okeana.
„Samo vi sjedite“, rekao je Engas. „Ja ću vas pozvati kad postavim večeru.“
Meri mi je donijela pivo i sjela kraj mene. Postavila mi je nekoliko pitanja o toku mog
putovanja.
„Izgleda da je sve to bilo za vas vrlo naporno. Možda ćete sutra poželjeti da se malo
odmorite, ali Engas i ja smo planirali da vas odvedemo na neka zanimljiva mjesta.“
To me uopšte nije iznenadilo. Jedini dosadašnji čuvar talismana koji me je pustio da se
sam snalazim u gradu bio je Antoan u Parizu. Osjećao sam se dvojako: posle sjedenja na
svim tim dugim avionskim letovima bilo je dobro dobiti i neka zaduženja, ali mi nije stalo do
detaljnog planiranja svakog koraka.
Meri mi je odmah rekla da, ako se slažem s njenim predlogom, želi da naredne večeri
priredi mali prijem u moju čast.
„Ništa posebno“, uvjeravala me je, „samo nekoliko prijatelja i rođaka. I jastozi. Sada im
je sezona, pa sam pomislila da će vam rakovi prijati.“
Osmjehnuo sam se i rekao da je to baš divno, mada u sebi nisam bio sasvim siguran u
to. Meri mi je zatim objasnila da će ona, u toku sjutrašnjeg dana, spremati tu večeru, a Engas
će me provesti duž Kebot Trejla - petlje puteva oko planinskog vijenca Kejp Breton na
sjevernoj strani njihovog ostrva.
„To su divni predjeli“, rekla mi je“ ja sam ovdje provela cio svoj vijek i nikada se nisam
umorila od tog prizora.“
Rekao sam da nisam nikada bio u tim krajevima i da bih volio da ih vidim. „Čuo sam od
mnogih ljudi da ih ovi krajevi podsjećaju na zelene predjele u Irskoj“, rekao sam.
Meri je klimnula glavom. „Da, ali su ovi naši krajevi prilično divlji. Barem ih ja tako
doživljavam.“
Bio sam na putu već duže od dvije nedjelje, pa sam pomalo izgubio osjećaj za vrijeme.
Bio sam umoran i nostalgičan, ali je moja zabrinutost zbog posla i želja da se što prije vratim
začudo prilično oslabila. Znao sam da bi trebalo da se zabrinem zbog toga, ali kao da nisam
više imao snage ni za brigu. Mogao sam, recimo, insistirati i reći da želim da se narednog

87
88
mu sve dublje i pogled sve tužniji i tužniji. Poslednji put smo razgovarali kada me je, jedne
večeri, iznenada presreo na parkiralištu.
„Čuj, Džonatane, znam da ti je poznato šta se u našoj firmi dešava“, rekao je tužno, „a
znam i da niko tu ne može ništa da učini. Ja imam pedeset pet godina i već sam prilično star.
Ne mogu odmah da odem u penziju, ali, ako dam otkaz... Ko će uopšte zaposliti nekoga mojih
godina?“ Zatim je ušao u automobil i odvezao se.
Mjesec dana poslije tog razgovora po našoj firmi se pronela tužna vijest. Juanov
automobil je sletio s druma dok se moj bivši šef vraćao kući s posla. Kada su kola hitne
pomoći stigla na mjesto nesreće, on je već bio mrtav.

***

Lazanje su bile izvrsne, ali je kombinacija jake hrane i vremenske razlike učinila da mi
očni kapci naglo otežaju. Engas je raspremao posuđe sa stola, a Meri je i dalje sjedela na
svom mjestu.
„Znam da sada želite da pođete na spavanje“, rekla je, „samo sam htjela da vam još
večeras dam vaš talisman. Mislila sam da vam ga dam sjutra. prije naše večernje sjedjeljke.
To malo večernje okupljanje sam i isplanirala baš zbog talismana. Činilo mi se da je to pravi
način da vam ga predam. Ali. pošto dobro poznajem sebe i znam da ću sjutra letjeti na sve
strane po kući i baviti se večerom, pomislila sam da je možda ipak zgodnije da vam ga dam
večeras.“
Meri je izvukla iz džepa mali, dobro nabijen jastučasti koverat i stavila ga na sred stola.
No i dalje je držala ruku na njemu.
„Prije nego što ga otvorite, voljela bih mi pokažete i ostale talismane“, rekla mi je.
Navikao sam se na osjećaj dodira i lakog pritiska male kožne vrećice na grudima. Još u
Barseloni sam shvatio da mi ta vrećica oko vrata više ne smeta. Bio sam i sam začuđen što
odjednom osjećam odbojnost prema pomisli da je skinem s vrata. Ipak sam je izvukao ispod
košulje i polako otvorio, pa sam izručio talismane na sto.
Meri je pomno posmatrala malu zbirku čudnih predmeta.
„Džulijan svakako ima vrlo visoko mišljenje o vama kada vam je povjerio taj zadatak“,
rekla mi je.
„Pa, ne znam da li je baš tako“, rekao sam. „On i moja majka bili su oduvijek vrlo bliski.
Samo što ga ja zapravo i ne poznajem.“
„On očigledno poznaje vas“, rekla je Meri nježno se smiješeći.
Pružila je ruku ka sredini stola i uzela iskeženu lobanjicu. „Suoči se sa svojim strahom“,
rekla je. Klimnuo sam glavom. Zatim ju je spustila i uzela ždrala.
„Ljubaznost i dobrota.“ Spustila ga je pored male lobanje.
„Svakodnevno napredovanje.“ Vrtjela je piramidicu među prstima. Spustila je
crvenkastu glinenu stvarčicu na sto i dohvatila četkicu, pa je okretala njenu tamnu, drvenu
dršku među prstima.

89
 „Svaki posao može biti izraz lične kreativnosti“, rekla je.
„Kako sve to znate?“, upitao sam je.
Meri me je posmatrala malo nakrivivši glavu, kao da ne može da donese neku odluku.
Na kraju je uzela amajliju sa suncem i mjesecom.
„O“, rekla je, „živi svojim pravim životom. Ova je baš dobra. Ona je vrlo važna, ali je
malo ljudi u stanju da to razumije.“
Spustila je i nju na sto, pa se opet zagledala u mene.
„Džonatane, mogu li da vam postavim jedno lično pitanje?“ Osjetio sam da ne mogu da
je odbijem.
„Mislite li vi da živite u skladu sa svojom pravom prirodom? Mislite li da vodite život
kakav vam je namijenjen — onaj koji najviše ističe vaše vrline, slavi vaše najveće vrijednosti
i vodi ka ostvarenju vaših najvećih snova?“
Poblijedio sam i prinio šolju usnama da bih time bar malo odložio odgovor. Meri je
intenzivno zurila u mene. Nisam znao zašto bih joj ja bio važan i zašto ju je toliko zanimao
odgovor na to pitanje. Srknuo sam gutljaj čaja i spustio šolju.
„Pa... ne znam“, počeo sam da mucam. „U toku ovog putovanja stalno pokušavam da to
otkrijem.“
„Da, shvatam“, rekla je Meri. „To je vrlo teško.“
„Zapravo mislim da uopšte ne vodim pravi život“, odgovorio sam joj. „Nisam siguran
kakav bi trebalo da bude taj moj istinski život voden u skladu s mojom pravom prirodom.
Razmišljam o tome da promijenim posao, ali u sve ostalo još uvijek nisam nimalo siguran.“
Meri je lagano klimala glavom.
„Pošto se već petljam u vaš život, treba nešto vam da ispričam i o svome.“
„Svakako“, rekao sam. Bilo šta, samo da ne moram više da pričam o sebi.
Meri mi je ranije spomenula da je slikarka, ali je sada dodala i da njena životna priča
nije klasična priča o mladalačkoj pobuni. Meri nije postala slikaraka samo zato što je njena
porodica, recimo, željela da ona bude računovođa. Nije doživjela neko posebno
prosvjetljenje niti je jednog dana shvatila da joj ne odgovara posao od devet do pet i da je
njena prava strast umjetnost. Oduvijek je znala da želi time da se bavi - još od djetinjstva je
to mislila. Umjetnost ju je oduvijek činila srećnom. Crtanje, slikanje, vajanje, pravljenje
umjetničkih predmeta, to je bilo ono što je željela da radi u životu.
„Baš kao Pikaso“, rekao sam joj. Sjetio sam se onoga što mi je Ljuis ispričao o
Pikasovom djetinjstvu. Samo što je i Pikasov otac bio umjetnik. Ohrabrivao je mladog
slikara. Upitao sam Meri da li je neko od njenih roditelja umjetnik.
„O, dragi Bože ne, nikako. Tata je imao ribarski brodić, a mama posao sa skraćenim
radnim vremenom u jednoj bakalnici“, rekla je Meri. „Bez obzira na to bili su divni ljudi i
mislili su da je dobro što ja toliko volim svoj posao. Željeli su da se bavim onim što volim.“
„Zar nisu brinuli zbog toga kako ćete zaraditi za život?“, upitao sam.
Meri se nasmijala. „Tata je uvijek govorio: 'Pa, moraćeš naporno da radiš, a zaradivaćeš
manje nego mama i ja, ali ti ipak samo guraj dalje i pokušaj da to ostvariš!'„

90
 Njena porodica nikada nije bila bogata, ali su to bili vrlo vedri ljudi. Meri nikada nije
mučila pomisao da će možda jednom gladovati. Dobila je stipendiju Akademije lijepih
umjetnosti u Halifaksu. Diplomirala je na toj školi i preselila se na Menhetn. Radila je kao
konobarica, a pritom je i slikala. Uspjela je da se probije na američku umjetničku scenu.
Počela je da izlaže. Na kraju je mogla da napusti konobarisanje i potpuno se posveti slikanju.
Nije mnogo zarađivala slikanjem i izradom grafika, ali je ipak imala i dosta sreće.
„Valjda sam se našla na pravom mjestu u pravo vrijeme“, rekla mi je.
„Vi ste, znači, voditi autentičan život u skladu sa svojom pravom prirodom, i sve to“,
rekao sam.
Meri se zagledala u svoju šolju i poćutala nekoliko trenutaka prije nego što mi je
odgovorila. „Pa, zanimljivo je to što sam, dok sam živjela na Menhetnu, mislila da je tako.
Bila sam mlada i uspješna. Imala sam mnogo prijatelja i vodila aktivan društveni život. Sve
je to bilo vrlo uzbudljivo.“
„Pa šta tu nije bilo pravo? Šta nije valjalo?“, pitao sam. Bio sam vrlo radoznao.
„Ono što ljudi uglavnom ne shvataju to je da na umjetničkoj sceni vlada oštra
konkurencija. Postavlja se pitanje ko će od umjetnika izlagati u galerijama i dobiti dobre
kritike, o kome će se pričati, a o kome neće. Morate da se borite za svoje mjesto u tom
svijetu, da se gurate i uzvraćate udarce.“ Valjda sam djelovao začuđeno jer je Meri klimnula
glavom i potvrdila: „Da. tako je to.“
Zatim mi je ispričala kako je jedan drugi mladi umjetnik, koji je slikao slike slične
njenima, došao iz Los Anđelesa na Menhetn. Odjednom je on postao glavna zvijezda na
svakom otvaranju izložbe, na svakom prijemu i na svakom umjetničkom događaju. Gdje god
bi se zatekao, navaljivao je na Henrija, Merinog tadašnjeg galeristu, koji je uspješno izlagao i
prodavao njene slike. Henri nije mogao da uzme pod okrilje tog drugog umjetnika sve dok
zastupa Meri, jer su njegove slike bile vrlo slične njenima. No, to nije značilo da ne može nju
da otkači i da se pojavi s novim štićenikom.
„To me je bacilo u pesimistično raspoloženje“, rekla je Meri.
Henri joj je ranije pomogao da se otarasi konobarisanja. On ju je povezao i s likovnim
kritičarima. Sada je lako mogla ponovo da utone u pomrčinu. Shvatila je da mnogo duguje
Henriju, ali da zapravo nema mnogo povjerenja u njega. On je bio tipičan podmukli poslovni
čovjek koji nije mario za lojalnost niti je patio od osjećanja krivice. Shvatila je i da ona kod
njega polako pada u nemilost. Nije samo Henri mislio da njena zvijezda počinje da blijedi.
Neki od bliskih prijatelja sve rjeđe su joj se javljali. Nisu je više tako često pozivali na večere.
Nije više bila na glavnoj listi zvanica prilikom otvaranja izložbi. Jedne večeri je, na nekoj
filmskoj premijeri, ispričala saradniku jednog lokalnog časopisa ružnu priču o tom
losanđeleskom slikaru - njenom glavnom konkurentu. „To je bio trač o nečemu što se ranije
dogodilo u Kaliforniji i što bi svakako naškodilo njegovoj umjetničkoj slavi. Rekla sam
novinaru ono što sam znala o tom slikaru jer sam pomislila da bi to možda za njega bila
'vruća' vijest. Pomislila sam da će ga možda prikazati kao pozera. pa neće dugo opstati u
umjetničkom svijetu. Valjda sam mislila da će moj talenat. u poređenju s njegovim, poslije
toga više doći do izražaja.“
Meri se te večeri vratila kući gadeći se same sebe. Nikada nije bila sklona ogovaranju i
takvo ponašanje doprinijelo je da se osjeća bijedno, jadno i očajno.

91
 „Stalno sam se pitala zašto sam to uradila. Šta me je uopšte navelo na to?“, rekla je Meri.
„To me je podstaklo da dobro i natenane razmotrim razne ljude iz svog dotadašnjeg života.“
Uvidjela je da se skoro svi ti ljudi mogu svrstati u dvije kategorije. Jednu su činili oni
koje je voljela i vjerovala im, pravi prijatelji, oni pored kojih se osjećala bezbjedno i srećno i
koji su izvlačili ono najbolje iz nje. Postojala je, međutim, i druga grupa ljudi. Oni su mogli
biti zanimljivi ili zabavni - mogli su je privlačiti iz bezbroj raznih razloga, ali su u nekom
smislu ipak bili negativni. Neki su bili zabavni, ali zle naravi (pomislio sam na svog cimera
Ivana i njegovo: „Pa... želim ti sreću u tom poduhvatu.“). Neki su bili zanimljivi, ali i stalno
gnjevni. Neki od njih su je doživljavali kao direktnu konkurenciju i stalno su se poredili s
njom, a i ona se, sa svoje strane, poredila s njima. Bilo je i onih koji su, bez ikakve sopstvene
krivice, vrlo loše djelovali na nju. Jedan momak je, recimo, bio oduvijek takav pesimista da
bi poslije svakog razgovora s njim danima očajavala. Drugi prijatelj joj je bio tako usporen
da je poslije dužih susreta s njim često spavala sve do podneva.
„Džulijan je tada pripadao onoj drugoj grupi“, rekla je Meri tužno.
Meri je, dakle, odlučila da provodi više vremena s ljudima iz prve grupe, a što manje sa
onima iz druge. No, shvatila je i da je mnoge poznate osobe izostavila iz obje grupe.
„Porodica mi je uvijek bila veoma važna, ali se u tom periodu skoro nismo ni viđali.“
Znala je i da se ugodno osjeća u sosptvenoj koži uvijek kada se nađe sa ocem, majkom,
braćom i sestrama, tetkama i stričevima. Oni su izvlačili ono najbolje iz nje.
„Shvatila sam da je moj pravi život umjetnost, ali i da želim više vremena da provodim s
porodicom. Živjeti pravim životom ponekad znači spojiti različite elemente koji su nam
podjednako važni.“
Meri je odlučila da se vrati u Kejp Breton, ali ne i u gradić Mabu u kome su živjeli njeni
roditelji. Smjestila se u okolini Badeka, u Svetoj Ani, jer se za vrijeme SoHo izložbe
sprijateljila s jednom sjajnom vajarkom koja je živjela u tom gradu. U njemu se nalazila i
umjetnička akademija nazvana „Galski koledž keltskih umjetnosti i zanata“, a prijateljica
Kristina joj je rekla da se u toj maloj zajednici mogu sresti mnogi vrsni umjetnici i zanatlije.
„Znala sam da mi je vrlo važno da budem okružena ljudima koji dijele moju strast za
umjetnošću i koji će podsticati moju kreativnost, a možda me i malo pogurati. Zato me je
Džulijan zamolio da vam dam ovaj talisman.“
Meri je gurnula nekakav paketić pred mene. Otvorio sam ga, pocijepao omot i izvukao
komad papira. Iz koverte je ispao i komadić izrezbarenog drveta. Bio je samo dva i po
centimetra visok i upola uži od toga. Imao je oblik ruku koje se međusobno pridržavaju.
Razmotao sam žućkasti pergament.

Pažljivo biraj one koji utiču na tebe

Ne prolazimo kroz dane i noći našeg života potpuno sami niti smo nezavisni od ljudi oko
nas. Zato moramo dobro da pazimo koga i šta uvodimo u svoj život. Znak je mudrosti ako
odaberemo da vrijeme provodimo na mjestima koja nas inspirišu i pune energijom i ako se
družimo s ljudima koji nas bodre i podstiču. Na poslu i u ličnom životu najpozitivniji prijatelji i
kolege navode nas da damo sve od sebe i da vodimo najbolji mogući život.

92
 Presavio sam papirić i strpao ga u džep.
„Vjerovatno ću sjutra upoznati neke od tih pozitivnih ljudi u vašem životu“, rekao sam.
„Baš tako“, rekla je Meri. Lagano je vratila sve talismane u kesicu. „Džulijan je u
međuvremenu postao jedan od njih i voljela bih da je i on ovdje s nama.“
Ovdje je bilo deset sati, u Barseloni tri ujutru. Meri mi je dala kesicu s talismanom i
odvela me u spavaću sobu na prvom spratu.
„Ulaz u kupatilo je iz hodnika, a peškire sam vam stavila na podnožje kreveta“, rekla je.
„Lijepo spavajte, pa ćemo se vidjeti sjutra.“

***

Kada sam se narednog jutra probudio, osjećao sam da moram da se napregnem i da

dopuzim natrag u stvarni svijet. Ležao sam nekoliko minuta u krevetu pitajući se gdje se
nalazim. Miris kafe i cimeta prodirao je kroz vrata spavaće sobe.
Onda sam se sjetio da sam u Kejp Bretonu. Kada sam ušao u kuhinju. Engas i Meri su
nešto radili za kuhinjskim pultom. „Molim vas, sipajte sami kafu“, rekla je Meri. „Palačinke
su skoro pečene, pravimo ih s prelivom od pavlake i jabuka.“
Pored ibrika za kafu stajale su plave keramičke šoljice. Uzeo sam jednu i napunio je
katom. Kafa je bila jaka i aromatična i baš mi je dobrodošla. To je bila jedna od stvari koje su
mi nedostajale u onom hotelu u Barseloni, a i u gostionici u Kjotu. Taj topli miris doručka
koji se sprema i lagano se širi kroz kuću.
Meri je upravo bila stavila vruću hrpu palačinki nasred stola kada je telefon zazvonio.
Engas je podigao slušalicu i odmah se namrštio.
„Koliko? Dobro. Ima li i drugih povreda? Dobro, stavi mu kesu leda na usta, a ja ću doći
u ordinaciju za pola sata.“
Engas je spustio slušalicu i pogledao Meri. „Konor Ešton. Pao je s bicikla i slomio
prednje zube.“
Zatim je pogledao u mom pravcu. „Žao mi je, Džonatane, ali moram da požurim jer je
slučaj zaista hitan.“
Rekao sam mu da sve shvatam, ali su njegove poslednje riječi lebdjele u vazduhu i kada
je izašao napolje.
Dok smo slušali kako šljunak škripi pod točkovima njegovog kamioneta, Meri mi je
stavila nekoliko palačinki na tanjir.
„O Bože“, uzdisala je. „Sada zaista ne znam šta da uradim. Trebalo bi da vas povedem u
to razgledanje, ali ne znam kako da to izvedem, a i da istovremeno spremim večeru.“
Meni je palo na um da ovakav tok događaja uopšte i nije loš, osim za malog Konora
Eštona jer za mene sve ovo može sasvim dobro da se završi. Imam taj iznajmljeni auto pa
mogu i sam da se provozam po Kebot Trejlu dok Meri sprema sve to što je planirala za
večeru. Meri je samo klimnula glavom kada sam joj to predložio.

93
 „Sve dok vas ne hvata strah od visine i dok možete da vozite biće vam dobro“, rekla je
Meri. „Ne možete se ni izgubiti jer je put kružnog oblika, a dug je tek nešto više od sto
kilometara. Samo gledajte da ostanete na glavnom putu i na kraju ćete se neizbježno vratiti
ovamo. Usput ćete često poželjeti da se zaustavite, jer ima raznih vidikovaca i lijepih
naselja.“
Posle doručka mi je Meri našla neku drumsku mapu, pa smo sjeli da je zajedno
pogledamo. Zaokružila mi je neka mjesta na mapi i na posebnom parčetu papira napisala
nazive naselja koja treba da vidim, kao i onoga što je zanimljivo za obilazak. Bio je to
prilično dug spisak.
„Da, znam da nećete stići sve to da obidete u jednom danu. Izaberite vi sami. Pozovite
me ako budete imali nekih pitanja.“
Napunila mi je vodom jednu bocu i stavila malo voća i nekoliko sendviča u torbu. Rekao
sam joj da ne brine zbog mog ručka. Zaustaviću se ja već negdje usput da nešto pojedem.
„Pa dobro“, rekla mi je, „kada stignete u brda. moraćete dugo da vozite dok ne dođete
do prvog mjesta u kome možete da ručate. Ne morate ovo da pojedete, ali je, ako zatreba,
dobro da imate i neku hranu pri ruci.“

***

Bilo je još vrlo rano kada sam se izvezao i krenuo na put kroz Margeri Veli. Meri mi je
savjetovala da slijedim put Kebot Trejl u smjeru kazaljke na satu, tako da sam u tu vožnju
gore-dolje po brdima krenuo unutrašnjom drumskom trasom. Sa obje strane puta vidio sam
zelene brjegove. Vozio sam dvadesetak minuta i mimoišao se sa samo nekoliko automobila.
Ugledao sam kraičkom oka i jednog kopca kako se naglo spušta i primijetio neki brz pokret
među drvećem. Valjda je to bila vjeverica ili neka ptica, ali sam se zapitao i da li može da mi
se desi da naletim na lisicu ili jelena.
Razmišljao sam o onome što je Džulijan rekao o ljudima i njihovom uticaju. Razmišljao
sam i o Merinoj odluci da izabere ljude koje će trajno zadržati u svom životu. Njena priča me
je podstakla da pomislim na neka druženja koja želim da obnovim. Želio sam češće da viđam
svoju sestru Kiru, koja je uvijek budila ono najbolje u meni. Kao da sam u njenom prisustvu
uspijevao da shvatim kako to izgleda biti nečija mlađa sestra. Mislio sam i na majku. Uvijek
sam je uzimao zdravo za gotovo, to mi je sada bilo sasvim jasno. Njena navika da mi govori
da uzmem džemper ili da pojedem grašak - čak i kada sam odrastao i postao otac - djelovala
je na mene tako što sam, da bih izbegao tu torturu, često jurio napolje odmah poslije
nedjeljne večere. Međutim, sada sam shvatao kakav je blagoslov bio odrastati u njenom
domu. Počeo sam da osjećam zahvalnost i kada bih se vratio kući poslije utakmice u
bejzbolu; ona me je uvijek pitala: ..Da li si se lijepo proveo?“, a ne: „Da li ste pobijedili?“
Uspijevala je da ispriča ponešto dobro o svakome, pa čak i o ujka Tediju, što je bio takav
stepen kretivnosti da se mogao porediti s Pikasovim umjetničkim djelom. Kada je moj otac
umro, pokazala je snagu i hrabrost za kakvu nisam vjerovao da je sposobna. Čak i u prvim
danima poslije njegove smrti više je brinula za Kiru i mene nego što je mislila na svoju
patnju. Svakako bih volio da opet potpadnem pod njen uticaj, pomislio sam.

94
 Ipak, bilo je i ljudi koji su me prosto vukli naniže, zar ne? Ljudi koji na mene nikada nisu
djelovali pozitivno. Odmah su mi na um pali Dejvid i Sven. Ipak nisam mogao da se sjetim
takvih osoba u svom privatnom životu. Čak i kada smo se Aniša i ja prepirali i kada sam se
loše ponašao, nisam mogao da tvrdim da je u pitanju njen loš uticaj. Možda sam se previše
trudio da dokažem da sam u pravu. Aniša spada u najveće optimiste koje sam ikada
upoznao, što vjerovatno i jeste razlog što je tako dugo izdržala sa mnom dok sam se ja
uporno opirao njenim željama. A Tesa? Bila je živahna, zabavna i lijepa. Na mnogo načina
me je podsjećala na Anišu. Volio bih da je zadržim u svom životu, ali u kojoj ulozi? Rešio sam
da, čim zaustavim negdje auto, bez odlaganja odgovorim na njenu poruku. Reći ću joj istinu.
Bio sam u prolaznoj fazi i pokušavao sam da sredim život na više frontova. Obradovala me
je njena poruka i razmišljanje o nama, ali ćemo o njenom predlogu pričati tek kada se
budem vratio kući. Bilo mi je potrebno malo vremena da se sredim.

***

Bilo je već skoro podne kada sam ušao u Nacionalni park Visije Kejp Breton. Put je
sledećih tridesetak kilometara vijugao ivicom tog parka i bio je trasiran uz obalu. Meri mi je
predložila da na kraju parka izađem iz automobila i malo se prošetam. Gledao sam unaokolo
tražeći mjesto gdje mogu da stanem i izađem iz automobila, pa da malo protegnem noge i
pojedem svoj obrok.
Slijedio sam oznake „Staza Bitero“ i najzad stigao do nekog malog pošljunčanog
parkirališta. Tu je bio i početak pješačke staze, a mali znak u podnožju govorio mi je da se
staza može preći za oko sat i po. Osvrnuo sam se unaokolo. Bio je topao proljećni dan i
sunce je visoko odskočilo na skoro sasvim vedrom nebu, ali je parkiralište bilo prazno i
nigdje nije bilo nijednog znaka ljudskog prisustva. Meri me je upozorila da budem oprezan i
čuvam se kojota. Oni uglavnom nisu prilazili ljudima, ali su nedavno napali nekog planinara.
Zato sam rešio da svoje sendviče pojedem u kolima, i to poslije šetnje. Meri mi je dala i jedan
masivan štap za poštapanje, a i da bih imao pri ruci neko sredstvo za odbranu. Pošao sam u
šetnju sa štapom u ruci i bocom vode.
Prašnjava staza bila je uska i krivudava i skoro odmah sam počeo da se penjem uz brdo.
Na nekim mjestima nagazio bih korijenje drveća ili poveći kamen, pa sam se osjećao kao da
se penjem uz neko oštećeno stepenište. Oko mene se prostirala gusta borova šuma i vazduh
je bio pun teškog mirisa četinara. Osim cvrkuta ptica u šumi se ništa nije čulo.
Meri mi je objasnila da treba da se popnem stotinak metara naviše putem dugim oko
jedan kilometar prije nego što stignem do kružne staze oko vrha brijega. „S tog mjesta se
pruža fantastičan pogled“, rekla mi je.
Nije mi napomenula da ću usput naići i na neke istorijske ostatke. Poslije dvadesetak
minuta uspona ugledao sam znak pored staze. Na njemu je pisalo da ću s lijeve strane
ugledati ostatke jedne od pet preostalih kuća Le Biteroa - francusko-kanadskog seoskog
naselja. Zurio sam niz padinu i zaista sam među drvećem i gustim zelenilom opazio
četvrtastu kamenu konstrukciju - temelje neke male seoske kuće.

95
 Znao sam da se nalazim u francuskom dijelu Kanade, a Meri mi je savjetovala i da se,
prije nego što uđem u nacionalni park, zaustavim u malom akadijskom ribarskom selu
Setikam.
Stoga sam, oko jedan sat prije polaska na ovo malo planinarenje, izašao sa auto-puta i
zastao kod restorana na obali zaliva. Tu sam ugledao nekoliko prodavnica i drugih zgrada,
smještenih na uskom pojasu zemlje između auto-puta i zaliva Šetikam. Meri mi je
napomenula da pogledam kukičane prostirke - tipične lokalne rukotvorine - i da, ako budem
dovoljno gladan da riješim da tu ručam, probam tšod, lokalni riblji paprikaš. No, ja sam sišao
niz drvene stepenice između prodavnica i krenuo stazicom uz obalu, pored niza malih
pristaništa. Vidio sam skromne ribarske brodiće, prilično slične onom Ahmetovom,
poredane u nizu uz dokove. Na jednom doku ugledao sam veliki plakat u kome se nudilo
krstarenje s posmatranjem kitova. Vidio sam i brodić usidren ispod plakata sa znacima
zodijaka. Meri mi je napomenula da bih, ako želim, mogao da pođem na krstarenje i
posmatranje kitova nekim od starih brodića, jer je onaj sa znacima zodijaka bio bučan i
rasterivao je morske stanovnike. Poslije kratkog razgledanja pristaništa ipak sam riješio da
odem do brda i popnem se na njegov vrh umjesto da idem na krstarenje brodićem.
Prije nego što sam se vratio u auto, prošetao sam malo duž auto-puta, prošao pored
nekih restorana i radnji i osmotrio skromne drvene kuće. Ispred njih je postojao i nekakav
uzani trotoar, ali im je saobraćaj sa auto-puta ipak treštao skoro ispred samih pragova. Iza
kuća se vidio uski pojas trave i sjaj vode zaliva Svetog Lorensa.
Kebot Trejl je nekada bio samo običan prašnjav put. Bio je mnogo uži nego danas, s
kućicama kojima je slana voda zaliva zapljuskivala zadnje ulaze, poređanim uz ivicu puta.
Mnogi su tvrdili da se u Šetikamu i okolini uglavnom još uvijek govori francuski. Stanovnici
su bili potomci ljudi iz Akadije koje su, sredinom XVIII vijeka. Britanci isterali iz doline oko
Anapolisa i Nove Škotske. Britanci su, naime, osvojili francusko područje Akadije 1710.
godine i zahtijevali su od stanovnika da se zakunu na vjernost Velikoj Britaniji. Većina tih
ljudi uopšte se nije bavila politikom i željela je da, prije svega, ostane izvan britansko-
francuskih sukoba na sjevernoameričkom području. Neki od njih su snabdijevali francusku
vojsku hranom i doturali su namirnice u tvrđave Nova Škotska i Nju Brunsvik. Mada je
većina stanovnika Akadije decenijama mirno živjela pod britanskom upravom, Britanci su
zaključili da njihovo prisustvo predstavlja ozbiljnu prijetnju engleskoj vlasti i da ih treba
deportovati u Evropu ili u neke druge britanske kolonije. Mnogi od kanadskih iseljenika koji
su tada bili vraćeni u Francusku ponovo su emigrirali u francuske kolonije u Sjevernoj
Americi. Najviše ih je otišlo u Nju Orleans i tamo su postali poznati pod nazivom kažuni. To
sam već znao, ali mi je Meri objasnila da je jedan manji broj tih iseljenika došao i do
Bretonskih ostrva i smjestio se duž njihove sjeveroistočne obale. Dok sam prolazio pored
tih kućica, mislio sam kako su Akadijci morali biti vrlo usamljeni - tu se naselilo možda
samo nekoliko stotina duša koje su tavorile između mora i stijenja. Kako li je to izgledalo?
Poticali su iz seoskih zajednica s više hiljada stanovnika, a onda se nekoliko porodica našlo
u situaciji da u svemu zavise jedne od drugih. Ako je Šetikam tako izolovan od svijeta, kakav
li je tek Le Bitero?

96
 ***

Dok sam se vrtio oko temelja jedne stare kuće Le Biteroa, koji su bili tako ruševni i
rastureni da su ličili na običnu hrpu kamenja, pokušavao sam da zamislim kako su
nekadašnje porodice uspijevale da prežive u tako malim zgradama. Pored kuća su bile
prazne površine zemlje - ostaci nekadašnjih njiva - koje su se prostirale sve do rijeke
Šetikam. Bilo mi je teško da zamislim da se neko nekada bavio poljoprivredom na tako
kamenitom tlu, kao i da su ljudi provodili dane na malim ribarskim brodovima, što su
muškarci iz tih porodica tada svakako činili. Iz natpisa sam saznao da su ti ljudi, kada nije
bilo dobro vrijeme za plovidbu, provodili nedjelje kod kuće u Le Biterou, ali bi se u toku
sedmice svakako vraćali na svoje ribarske barke smještene u pristaništima Le Bitero ili Le
Blog. Zimi su starosjedioci išli u gradić u nabavke hodajući preko zaleđene rijeke, a kasnije
su i njihova djeca tim putem išla u školu. Kada je vrijeme bilo nešto toplije, išli su kolskim
stazama, a jedna od njih je bila i ova kojom sam ja sada hodao.
U ovom naselju svakako nikada nije bilo mnogo stanovnika. Godine 1936. tu su živjele
dvije porodice Leblan, zatim porodice Šiason, Lebren i Devo. Svaka je imala od devetoro do
jedanaestom djece. Sve u svemu, oko pedesetak ljudi. Koliko se to razlikovalo od mog
svijeta! U njemu su postojale stotine saradnika i prijatelja, a moje američko susjedstvo
protezalo se kilometrima unaokolo. U Adamovoj školi je, u prvom razredu, bilo ukupno
osamdeset učenika. Ima tako mnogo ljudi u našem današnjem svijetu. Sjetio sam se
Džulijanove bilješke. Dobro odaberi ljude s kojima se družiš. Ja sam zaista bio u situaciji da
biram. Mnogi ljudi iz prošlosti nisu imali priliku da uživaju u takvom luksuzu. Nisu zaista
birali, a ipak im je mnogo toga zavisilo od nekolicine ljudi s kojima su morali da žive.
Pogled sa vrha Staze Bitero bio je zaista prekrasan - plaže i talasaste linije obale
prostirale su se svuda ispod mene, a plave vode zaliva širile su se u nedogled. No, taj lijepi
prizor bio je tek početak.
Sat vremena poslije mog uspona u brda vozio sam se u iznajmljenom automobilu i pitao
se kako je, uz tolike nagle zaokrete, oštre uspone i strme spustove neko ko nije imao
savremeno vozilo sa šest cilindara mogao uopšte da se kreće po takvom terenu. Bilo mi je
jasno zbog čega je ovaj kraj svijeta ostao tako slabo naseljen. Zastajao sam kod mnogih
vidikovaca i zurio u okean ili sam se osvrtao unatrag da vidim tamnozelene šume i bistre
potoke. Prošao sam pored nekog muzeja u mjestu Plezant Bej i zabilježio u mislima da
jednom treba opet da dođem ovamo sa Adamom. Zastao sam i da razgledam ljetnjikovac
Aleksandra Grejama Bela kod mjesta Ingoniš Senter. Dugo sam sjedio na plaži kod Rek
Kouva i posmatrao kako se talasi lome o šljunak na obali. Tek kasno popodne opet sam
dospio na Merin i Engasov prilazni put.

***

Merina sedjeljka pretvorila se u veoma prijatno veče. Bilo je mnogo svježih jastoga, a
kada smo raspremili sto, odjeknuli su zvuci violine i harmonike. Merini i Engasovi prijatelji
bili su puni energije, angažovani, zabavni i posvećeni onome što vole. Pričali su o svemu,

97
počev od politike do umjetnosti, od svjetskih problema do muzike. Mislim da mi je
najzanimljiviji bio tihi razgovor koji sam vodio sa Engasovim ocem prije nego što su ostali
gosti došli.
Ponudio sam Meri i Engasu da im pomognem u kuhinji oko večere, ali me je Meri
odvukla u dnevnu sobu.
„Popij pivo s Donom“, rekla mi je. „Engas i ja najbrže radimo kada smo sami.“
Don nije bio naročito visok, ali je, kao i sve osobe koje se cijelog vijeka bave fizičkim
radom, bio vrlo mišićav. Vene na rukama bile su mu istaknute i krivudave. a ramena blago
opuštena, ali su njegove zelene oči ipak sipale vedre iskrice.
Donio sam svakome od nas po flašu piva iz kuhinje (kada sam ga zapitao želi li čašu.
samo je izustio nekakvo „c“). Potom smo se zavalili u udobne fotelje u dnevnoj sobi i zurili u
drveće napolju. Engas mi je već ispričao da je Donov otac bio rudar, ali me je zanimalo da
saznam još ponešto o njegovom životu.
Donu je, izgleda, bilo milo da priča o tome.
Počeo je da radi u rudniku već s trinaest godina.
„Moj otac, stričevi i braća, svi su počinjali da rade u rudniku već s deset godina. U moje
vrijeme pomjerili su granicu za zapošljavanje djece na četrnaest godina. Bio nam je
potreban novac, bogme jeste. Zato nisam mogao da čekam do četrnaeste. Slagao sam godine,
a tata i njegovi drugari podržali su me u tome.“
Dječake nisu puštali u jame za iskopavanje. Mladi Don je sjedio po dvanaest sati sam u
mračnom hodniku i čekao da se otvore široka drvena vratanca koja su odvajala kopove od
ostalog dijela okna. „Puštao sam rudare da udu unutra i ponovo im otvarao vratnice da
izađu s kolicima punim uglja.“
Don mi je rekao i da je bio manje usamljen kada je kasnije dovoljno porastao da ga
puste da kopa i utovaruje ugalj. Rudari su iznalazili razne načine da im vrijeme u oknu što
brže prođe. Pričali su priče i viceve. Pjevali su narodne pjesme i balade. Ipak bi im se često
otegli dani. Zimi su ulazili u rudnik po mraku i izlazili kada bi se već smrklo.
„Mjesecima sam mogao čestito da se nagledam sunca samo nedjeljom“, rekao mi je Don
smijući se. „A bili su i ti česti 'udari'.“
„Doživio sam ih ukupno šesnaest“, rekao mi je Don i prešao rukom preko čela. To su
zapravo bile eksplozije gasa i ugljene prašine u rudnicima i mnogi njegovi rođaci i prijatelji
stradali su u njima.
„Kako ste sve to preživjeli?“, upitao sam tresući glavom i obuzet užasom od same
pomisli na rad u rudniku.
„Nemojte pogrešno da me shvatite“, rekao je Don. a u govoru sam mu osjetio prizvuk
koji je bio trag galskog porijekla. „Bio je to težak posao. No, ipak smo vodili lijep život.“
„Kako to mislite?“, upitao sam. „Kako možete to da kažete?“
Don je nekoliko trenutaka ćutao. Zatim je lupnuo po drugom rukohvatu stolice i rekao:
„Ne znam da li ćete to shvatiti, ali ima nečega posebnog u toma da radite neki posao zajedno
s drugarima koji svakodnevno drže vaš život u svojim rukama. Preživite jednu eksploziju,
izvučete neke drugove napolje, a neke bogme i sahranite. Znate da će neko kopati i probijati
se kroz ugalj da vas izvuče napolje. Ponekad ste satima zarobljeni negdje dolje. Ima vas

98
desetak na okupu. Kada ponovo siđete u okno poslije takvog događaja, više ni ne gledate te
ljude. Znate da ste vezani neraskidivim vezama. Osjećate da ste imali sreće. Mislite da ste
blagosloveni.“
„Auh“, rekao sam ne vjerujući svojim ušima. „Pod takvim okolnostima svakako bih
radije bio ribar.“
„Blažena Marijo i Josife“, povikao je Don. „Ne biste me odvukli na neki od tih brodića ni
za sva blaga svijeta. Ako želite da pričate o opasnim poslovima, popričajte malo sa Džoom,
Merinim ocem.“
Odmahivao je glavom. „To je grupa vrlo hrabrih ljudi, mogu to da vam garantujem.“
Cijelog dana sam se vozikao kroz mala ribarska sela. Rudarstvo i ribolov. To su bila dva
osnovna zanimanja i glavne karijere mnogih generacija muškaraca u ovom zabačenom
kutku svijeta. To su bila zanimanja od opšteg interesa, a rizik su preuzimali malobrojni
pojedinci. U Japanu, najednom od najnaseljenijih ostrva na svijetu, podsjetili su me na
potrebu da se lijepo ponašamo prema drugima. Ovdje sam spoznao vrijednost
međuljudskih odnosa i podrške. Ljudi su ovdje teško živjeli i bavili se samo onim što je bilo
važno. Njihova saradnja je uvijek mogla postati pitanje života ili smrti.
Sve je to, na prvi pogled, izgledalo vrlo različito od mog života. Osim možda. Adama,
niko nije zavisio od mene tako kao što je Don zavisio od svojih drugova u rudniku. No. tada
sam se sjetio Juana. Možda se moj svijet i nije baš toliko razlikovao od njegovog. Postojao je
trenutak, a možda i nekoliko trenutaka, kada sam u rukama držao konce Juanove sudbine. A
ja tada nisam učinio baš ništa da ga održim na površini.

99
 DEVETO POGLAVLJE

Pošto sam se oprostio od Meri i Engasa, ukrcao sam se na let od Sidneja do Halifaksa i
tu sam prenoćio u hotelu. Rano ujutru otišao sam na aerodrom da bih stigao na let za
sledeću destinaciju - Sangaj. Po onome što mi je Džulijan napisao u poruci, mislio sam da ću
imati manje od jednog dana u tom gradu. Da sam bio onaj nekadašnji, svakako bih pomislio
da je to uzaludno bacanje novca na avionsku kartu - letjeti preko pola svijeta, a onda se
okrenuti i vratiti se nazad - ali sam postao pozitivno nonšalantan po svim pitanjima
međunarodnih letova i putovanja. Poslije presijedanja na let za Šangaj, u Njuarku, uspio sam
i malo da odspavam u avionu. U Sangaj sam stigao u dva sata popodne (u Halifaksu je bilo
tri sata ujutru), a na aerodromu me je sačekao Feng Ju, srdačan mlad čovjek, koji je rekao da
će biti moj prevodilac i vodič. Uzeo je moj prtljag i izveo me iz zgrade terminala, pa smo
prišli blistavom crnom „bentliju“ koji nas je čekao. Pošto je ubacio moje stvari u prtljažnik,
Feng je sjeo pozadi, pored mene.
„Gospodin Gao se iskreno izvinjava, ali ima poslovni sastanak koji nije mogao da odloži.
No, on očekuje da ćete se naći s njim u njegovoj kancelariji u šest sati po podne. Planirao je
da vas odvede kući na večeru. U međuvremenu ću nastojati da vam pokažem sve ono što
želite da vidite u Šangaju.“
Bacio sam pogled na sat. Izgubio sam mnogo vremena u carinskim i drugim
pograničnim formalnostima i u čekanju na prtljag. Imao sam na raspolaganju nekoliko sati
za razgledanje grada, ali mi se stalno priviđao topao tuš i čeznuo sam za kratkim odmorom,
pa sam zahvalio Fengu na ponudi i zamolio ga da me odvede u hotel.
Feng je rekao nekoliko reci šoferu, pa smo uronili u gust saobraćaj u centru Sangaja.
„Želite li neko piće?“, upitao je Feng i povukao vratanca na naslonu kožnog sjedišta
ispred sebe. Pokazalo se da se iza njih nalazi vrlo dobro opremljen mali bar.
„Samo čašu vode, hvala vam“, rekao sam. Bila je prava šteta ne iskoristiti taj luksuz, ali
nisam bio raspoložen za miješanje pića.
Prešli smo preko mosta koji se uzdizao nad nekom tamnom vodenom površinom, a
Feng mi je rekao: „To je reka Huangpu.“ Zatim je dodao: „Kancelarija gospodina Gaoa je u
centru grada, ali smo vam rezervisali hotel na nekoliko blokova od Bunda.“
Ja sam ga samo bijelo pogledao.
Feng mi je tada objasnio da je Bund široka avenija duž zapadne obale rijeke Huangpu. U
tom dijelu grada Evropljani su, tokom dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka, podigli
mnoge građevine.
„Taj kraj je vrlo popularan među evropskim i američkim turistima, a i noću divno
izgleda“, zaključio je Feng.
Klimnuo sam glavom i nisam ništa rekao. Mislio sam samo na mlaz tople vode i
penušavi šampon.

100
 ***

Kada sam ušao u hotelsku sobu, zastao sam na vratima i zapitao se da li je to neka
greška. Čim smo ušli u hotel, znao sam da će ovo svakako biti najluksuzniji smještaj na mom
putovanju. Usred predvorja raslo je drvo koje je dosezalo do visine trećeg sprata, pod je bio
popločan crnim mermerom i sijao je poput stakla, a na sve strane vidio se elegantan
namještaj i palme. No, hotelska predvorja ponekad mogu i da vas zavaraju. Bio sam u
hotelima gdje su predvorja zasluživala pet zvjezdica, ali su sobe bile slične sobama u
drumskim motelima u koje sam svraćao s roditeljima prilikom naših porodičnih putovanja
automobilom. Očekivao sam lijepu sobu, ali ipak nisam bio sasvim siguran.
Ali ovo što sam ugledao bilo je nešto što nisam očekivao. Sve što sam vidio pred sobom
bilo je toliko iznad kategorije „lijepo“ da sam momentalno ostao bez daha. Okrenuo sam se
prema Fengu koji je insistirao da me doprati do sobe. On se mrštio i nešto brzo govorio
nosaču na mandarinskom kineskom.
„Molim vas da prihvatite moje ponizno izvinjenje“, rekao je pošto je završio s grdnjom
upućenom nesrećnom momku. „Upravo sam mu objasnio da se podrazumijevalo da vas u
sobi sačeka neko voće, šampanjac i mali hladan bife. Obećao je da će vam odmah sve to
poslati.“
Stajao sam u predsoblju apartmana i zvjerao po prostoru koji je svakako bio veći od
mog stana u Americi. Cijelom dužinom sobe vidjeli su se prozori od tavanice do poda. Čim
sam ušao, shvatio sam da u apartmanu nemam samo veliku dnevnu sobu već i prostranu
trpezariju. Iz predsoblja sam zatim otišao u spavaću sobu, koja je, sama za sebe, bila veća od
ma kog hotelskog apartmana u kome sam ikada boravio. I ta soba je imala odvojeni dio za
sjedjenje i malu radnu sobu s pisaćim stolom smještenim u jednom udubljenju. Kupatilo je
bilo prostrana, mermerom obložena čarolija. Dotapkao sam natrag u dnevnu sobu gdje me
je čekao Feng sa upitnim izrazom lica.
„Svakako želite da se malo odmorite, pa ću vas sada ostaviti“, rekao je i lako se
naklonio. „Vratiću se u pet i trideset da vas odvezem gospodinu Gaou.“

***

Kada je Feng otišao, počeo sam pažljivije da istražujem apartman. U kupatilu sam uočio
veliki plakar smješten preko puta kade. Gurnuo sam u stranu vrata od mahagonija i ugledao
veliki televizijski ekran. Prišao sam kadi i odvrnuo slavine, a zatim sam se vratio do bifea
koji je u međuvremenu bio postavljen u dnevnoj sobi. Natrpao sam u tanjir venecuelansku
čokoladu, sir bri, grožđe i krekere. Otvorio sam i bočicu vina kaberne sovinjon i nasuo ga
sebi u čašu. Stavio sam sve to na poslužavnik i odnio u kupatilo, pa sam spustio poslužavnik
na mermerni ispust oko kade. Zatim sam pronašao daljinski upravljač u fioci ispod
televizora, malo „pročešljao“ filmske programe i našao jedan od svojih omiljenih akcionih
trilera.

101
 Uključio sam đakuzi mlaznice, pa su me mlazevi tople vode fino izmasirali i ugrijali,
čemu je doprinijela i dobra hrana i vino; ubrzo sam izgubio svako interesovanje za film.
Dohvatio sam daljinski upravljač i isključio televizor, pa sam pustio neku muziku. Poslije
jednog sata izašao sam iz kade vrlo osvježen, opušten i začuđen što sam imao toliko sreće
da dospijem na ovakvo jedno mjesto. Ogrnuo sam komotan pamučni sobni ogrtač. Uz zvuke
muzike koji su se razlijegali po cijelom apartmanu uzeo sam u ruke dnevnik i otišao u
dnevnu sobu. Opružio sam se po udobnoj višedjelnoj sofi i otvorio prvu praznu stranicu
dnevnika. „Ovo se zove život“, napisao sam. „Moglo bi i da mi pređe u naviku.“ Zatim sam
zaklopio dnevnik i zadrijemao.

***

Jedan sat kasnije Feng i vozač došli su po mene u „bentliju“ i dok smo se vozili do
poslovne kule gospodina Gaoa, prihvatio sam ponudu da usput popijem malo viskija. Šofer
nas je ostavio ispred zgrade, a Feng me je uveo u predvorje puno stakla i vodoskoka i poveo
me u kancelarije smještene u potkrovlju. Gurnuo je velika staklena vrata, a mlada žena koja
je sjedjela na recepciji ustala je čim nas je ugledala.
„Gospodine Ju i gospodine Landri“, rekla je, „vrlo mi je žao. Sastanak na kome je
gospodin Gao svakako će se završiti odmah poslije šest sati, ali traje još uvijek. Javiću mu da
ste došli.“
Vrata kancelarije su se u tom času naglo otvorila i napolje je pokuljala prava rijeka
poslovnih ljudi. Odjekivali su zvuci glasnog razgovora i smijeha koji su lebdjeli oko te grupe
poput oblaka. Dok su se svi ti ljudi rasipali po holu, odjednom sam ugledao jedno poznato
lice. Pomislio sam da mi se privida. No, tada sam začuo i poznat glas.
„Li, drago mi je da se slažeš s nama. Ovo je svakako jedan od najboljih scenarija koje
sam ikad dobio.“ To je govorio vrlo poznati holivudski filmski glumac. Gledao sam ga u
desetinama trilera, a povremeno i u nekim romantičnim komedijama. Išao je pravo prema
meni. Pored njega je stajao čovek koga sam takode prepoznao (barem sam to pomislio).
Nisam mogao da mu se sjetim imena, ali sam svakako nekada gledao intervju s njim ili sam
ga vidio na dodjeli neke nagrade - nešto slično tome. Svakako je bio režiser ili poznati
filmski producent. Držao je ruku na ramenu onog glumca i nešto mu je tiho govorio. Zatim
se odvojio od te grupice i prišao meni.
„Džonatane Landri, ja sam Li Gao. Žao mi je što ste me čekali“, rekao je srdačno mi
pružajući ruku. „Želim da vas upoznam s nekima od svojih poslovnih partnera.“
Ispostavilo se da je Li Gao pravi kapitalista i investitor. Jedno od njegovih najnovijih
ulaganja bilo je u holivudsku filmsku kompaniju, a suosnivači su bili onaj glumac i drugi
čovjek s kojim je pričao - režiser, ako sam ga dobro shvatio. Tog dana su baš potpisali
konačni ugovor o osnivanju kompanije.
„Pa, došli ste baš u pravi čas“, rekao mi je glumac tapšući pritom Lija po leđima.
Ljudi obično tvrde da, kada sretnete neke čuvene ljude, najčešće uočite kako su oni niži
rastom nego što ste do tada mislili. No, ovaj momak je zaista bio visok i mišićav i djelovao je

102
isto kao na ekranu. Bio je neobavezno odjeven, ali njegova odjeća svakako nije ličila ni na
šta iz moje garderobe. Pitao sam se da li skupa odjeća čuvenih kreatora uvijek tako izgleda -
firmirane košulje i pantalone imale su neki sopstveni sjaj. Naočare za sunce zabacio je na
vrh glave. Činilo mi se da ih je tako držao cijelog dana - priljubljene uz slepoočnice i
spremne da mu kliznu na oči ako poželi da u žurbi prođe neprimijećen.
„Recite svakako Liju da vas odvede na jahtu“, rekao mi je glumac. Mahnuo je rukom
prema mom domaćinu. „Prošle noći smo tamo lumpovali. Bilo je ludo. Zbilja, Li, to je
prekrasan brod. A i napravio si sjajnu terevenku. Hvala, baš ti hvala na svemu.“ Dok se Li
rukovao s glumcem, prišao im je jedan ozbiljan mladić i nešto tiho rekao.
Li se tada okrenuo prema nama i rekao: „Gospodo, helikopter je spreman. Hoćemo li da
pođemo?“ Zatim se okrenuo prema meni.
„Džonatane, hoćeš li da dođeš da zajedno ispratimo moje prijatelje?“
Nikada ranije nisam bio na heliodromu. Izašli smo kroz druga vrata njegovog
potkrovnog kancelarijskog prostora i popeli se jedan sprat liftom. Vrata su se otvorila na
širok i ravan krov. Na njemu je, malo dalje od vrata, stajao helikopter čija se elisa već
okretala. Bio je to nestvaran osjećaj - stajati na vrhu zgrade, stotinak spratova iznad tla, dok
se vazduh kovitlao iznad nas, a nebeski svod širio na sve strane. Krovovi drugih oblakodera
djelovali su mi kao plutajuće platforme iznad betonskih kanjona koji su nas okruživali.
Glumac, režiser i još nekoliko njih pognuli su se i lagano potrčali prema helikopteru.
Izgledalo mi je kao da to čine svakog dana. Kada su ušli i smjestili se, helikopter se lagano
podigao uvis. Li i ja smo im mahnuli rukom. Vidio sam kako glumac uzvraća pozdrav mašući
nam kroz prozor. Zatim smo se Li i ja vratili u njegovu kancelariju.
„Žao mi je što nisam poslao helikopter po vas na aerodrom, ali je morao da prođe još
jedan tehnički pregled zbog ovog današnjeg leta, pa nije bilo dovoljno vremena.“
Nisam znao šta da odgovorim na to. Nije mi ni palo na um da bih mogao da se vozim
takvim prevoznim sredstvom.
Dok smo se spuštali liftom do Lijeve kancelarije, po glavi su mi se rojile razne misli.
Život koji je on vodio prevazilazio je sve moje kriterijume luksuza. Ranije se nisam nikada
vozio „bentlijem“, ali sam sada pomislio da bi mi to možda i ubuduće pričinjavalo
zadovoljstvo. I taj plaćeni vozač. A i hotelski apartman, raskošni ured i helikopter. Pa i taj
glumac. Koliko je sve to bilo spektakularno? Podsjetilo me je na neke maštarije iz
gimnazijskih dana.

***

Kao i mnoga druga djeca, smatrao sam da su srednja škola i tinejdžersko doba
razdoblja iskušenja i oprobavanja. Ja nisam bio nepopularan, nisam stvarao probleme u
školi niti me je posebno mučilo mladalačko osjećanje nesigurnosti. No, ipak sam u to doba
bio stalno nezadovoljan sobom. Znao sam da su mnoga djeca u daleko goroj situaciji od
mene, ali sam uvijek posmatrao samo one koji su bili bolji. Kada bi došlo proljeće ili školski
raspust, ja bih u mislima pravio spisak djece koja će otići na divna putovanja - na Karibe ili

103
na skijanje u martu, a možda i u neku evropsku vikendicu u julu. Uvijek sam uočavao ko ima
najbolji bicikl, najnoviji model klizaljki i ko troši najviše novca. Pamtio sam kako izgledaju
njihove kuće i kakve im automobile voze roditelji. A bilo je tu i djece koja su vozila
sopstvene automobile - to mi je djelovalo poput bljeska neonske reklame iznad radnje u
koju ne mogu da uđem. U toku tih godina punih žudnje za bogatstvom riješio sam da nikada
neću prihvatiti život kakav vode mojih roditelji - isijecajući kupone za popuste, vozeći
polovne automobile i odlazeći na jeftina ljetovanja. Čim budem završio studije, zaradiću
veliki novac. Tada ću moći da živim na visokom nivou.
Naravno, nema ničeg boljeg od stvarnosti koja uvijek može da preoblikuje naš zanos i
velika očekivanja. Nisam zaradio dovoljno novca za „bentli“, ali sam kupio kuću znatno veću
od one u kojoj sam odrastao i uporno sam se probijao kroz korporacijsku hijerarhiju sve
dok se nisam dočepao udobnijeg života. Ali, u toku ovog putovanja na koje me je poslao
Džulijan, počeo sam da manje oduševljeno razmišljam o tom svom cilju. Pitao sam se kakvi
su mi prioriteti za budući „dobar život“, sagledan u novom svijetlu. Sada sam se sjetio i zbog
čega sam sebi svojevremeno postavio neke ciljeve. Lijev život mi je djelovao prilično dobro.
No, ja nisam mogao da živim takvim životom. Za razliku od Džulijana, nisam imao „ferari“,
pa nisam mogao ni da ga prodam. Pitam se, da li sam bio spreman da prodam svoje snove o
„ferariju“?
Li me je uveo u svoju kancelariju. Bio je to ogroman prostor na uglu zgrade, sav
okružen velikim prozorima. Starinski lakirani namještaj naglašavao je veličinu prostorije. U
uglu je stajao kauč tapaciran brokatom i isto tako presvučene fotelje, u drugom uglu bio je
ogroman sto od abonosa. Na stočiću ispred nas, u vedru punom kockica leda, hladila se boca
šampanjca.
„Ovo je ostalo posle sastanka“, rekao je Li. „Želite li čašu šampanjca ili ćemo svratiti kod
mene na jedno piće pred večeru?“
Mada bih rado ostao još malo u tom elegantnom prostoru, pijuckao šampanjac i
posmatrao šangajsku panoramu, bio sam još radoznaliji da vidim gdje i kako Li živi.
„Biće mi drago da krenemo“, rekao sam.
„Dobro“, odgovorio je Li. „I ja žurim da se vratim kući. Poslednjih dana bio sam u velikoj
gužvi vodajući i zabavljajući ljude iz naše filmske kompanije, pa sada osjećam da mi
nedostaju žena i ćerka.“
„Pa da, čuo sam za tu zabavu na jahti“, rekao sam mu.
„Da, nadam se da mi nećete zamjeriti što vas neću provozati njom“, rekao je Li.
„Džulijan mi je pisao da nemate mnogo vremena, a osoblje još sprema brod poslije prošle
noći i naše terevenke.“
„O, nije važno“, rekao sam, možda malo previše naglašeno. Bio sam pomalo razočaran
što neću vidjeti taj trofejni brod, tako očaravajući čak i za čuvenog glumca koji svakako i
sam ima poveliku jahtu.
Li je prišao svom pisaćem stolu i pritisnuo dugme na telefonu.
„Jing-vi“, rekao je u mikrofon, „možete li reći Haou da doveze auto jer smo Džonatan i ja
spremni da pođemo?“ Zatim se okrenuo ka meni.
„Jutros sam se dovezao ovamo svojim automobilom jer sam želio da vozač i automobil
kompanije budu slobodni da kasnije odu po vas.“

104
 Dok smo se spuštali liftom, pitao sam se kakav li je auto čovjek poput Lija izabrao za
sebe. Da li je to „sedan“ kao oni mercedesovi ili neki sportski auto? Da nije „maserati“ ili
„porše“? Možda „lamborgini“? Možda čak i „ferari“?
Kada smo izašli iz zgrade kroz staklena ulazna vrata i stupili na trotoar, zagledao sam
sve parkirane automobile. Tu se nalazio jedan „leksus“, „alfaromeo“, „BMW“ i „aston
martin“. Bio sam spreman da se opkladim na „aston martina“ i skoro sam pošao ka njemu,
kada sam čuo Lija da kaže: „Ovamo, Džonatane!“ Pošao je na suprotnu stranu od pravca u
kome sam ja gledao, prema čovjeku u livreji koji mu je pružao ključeve. Taj čovjek je stajao
pored „volvo karavana“.
„Hvala, Hao“, rekao je Li, uzeo ključeve i sjeo za volan. Shvatio sam da i dalje stojim na
trotoaru i zurim u Lija otvorenih usta i nogu prikovanih za pločnik. Jedva sam uspio da
sklopim vilice i požurim da se smjestim na suvozačko mjesto. Otvorio sam vrata i opazio
neki časopis na sedištu.
„Izvinite zbog ovoga, ćerkin je“, rekao je Li i bacio časopis na zadnje sjedište.
Bio sam toliko zapanjen zbog automobila da nisam ništa rekao dok se Li izvlačio iz
saobraćajne gužve. Takav automobil vozili su mnogi moji susjedi, a i mogli su se često
vidjeti parkirani ispred Adamovog školskog fudbalskog igrališta. Nije im ništa nedostajalo,
ali to nikako nije bio tip automobila kakav bi čovjek s primanjima kakva je očito imao Li
trebalo da vozi.
Izlazili smo na auto-put i zatim opet silazili s njega, a oko nas su se uzdizali poslovni i
stambeni oblakoderi. Na svakom zaokretu očekivao sam da skrenemo u neko stambeno
predgrađe s nižim kućama i zelenim površinama, ali se linija visokih zgrada pružala u
nedogled. Prijateljski smo ćaskali. Ispričao mi je ponešto o svojim krupnim poslovnim
poduhvatima uključujući i novu producentsku kuću i veliko preduzeće koje osniva u Brazilu.
Ja sam mu ispričao o svom poslu u automobilskoj industriji. Zatim sam ga upitao gdje je
upoznao Džulijana.
„Upoznali smo se u sudnici. Vodio je proces protiv mene“, rekao je Li pošto je progutao
malu knedlu.
„Zapravo me je tužio taj njegov klijent“, nastavio je Li. „Moram da napomenem da nije
imao uspjeha.“
„Mislio sam da Džulijan nije izgubio nijedan proces“, rekao sam jer je to bilo ono što se
pričalo.
„Taj njegov klijent nije imao osnovu za tužbu, ali Džulijan uglavnom nije hajao za to.
Ispalo je vrlo dobro za mene što je to bilo na kraju njegove pravničke karijere - nije bio baš
u punoj formi.“
„Pustite me da pogodim“, rekao sam. „Javio vam se kada se vratio s Himalaja.“
„Niste se prevarili“, rekao je Li koji je usporio i pronašao jedno od malobrojnih
slobodnih mjesta za parkiranje na ulici. „Izvinite“, rekao mi je. „Hoću da svratim ovdje po
kafu. Zadržaću se samo minut.“
Posmatrao sam Lija kako izlazi iz automobila, trči trotoarom i nestaje u jednoj maloj, ali
jarko osvjetljenoj kafeteriji. Bilo je već osam sati uveče i činilo mi se da je kafeterija
prepuna. Vidio sam desetine ljudi nagurane oko malih stolova u zadnjem dijelu uske radnje.

105
 Li se pojavio poslije jednog minuta, baš kao što je i obećao. Ušao je u auto sa
zadovoljnim izrazom lica.
„Ovo je još jedna od mojih investicija“, rekao je. „Vlasnik Čang je porijeklom iz mog
rodnog grada. Počeo je posao u Šangaju prodajući kafu na kolicima po hodnicima jednog
velikog tržnog centra. Otkupio sam mu polovinu tog posla. Sada ima svoju kafeteriju u
jednoj od najprometnijih ulica u ovom dijelu grada. Razgovarali smo već i o otvaranju još
jednog sličnog lokala.“
„Izgleda da mu baš dobro ide“, rekao sam.
„Pa, uveče je ovo mjesto uvijek puno. Ljudi u Šangaju rado idu na kafu u ta doba -
popodne i uveče. U Kini se još uvijek ne pije mnogo kafe ujutru. No, Čang radi i na tome. Već
ima i neke stalne jutarnje mušterije. Pokušava da privuče stariji svijet. Za sada uglavnom
ima mlađu klijentelu. Poslovni ljudi mojih godina i dalje često smatraju da je kafa
zapadnjačka ludorija.“
Zatim se Li opet zagledao u drum, a ja sam u retrovizoru posmatrao kako mala
kafeterija nestaje iza nas. Činilo mi se da je to vrlo mali posao za poslovnog čovjeka Lijevog
kalibra.
Poslije dvadesetak minuta skrenuli smo sa prometne ulice i uvezli se u jedno podzemno
parkiralište. Ta promjena pravca me je zbunila. Bili smo sa svih strana okruženi neopisivim
oblakoderima. Nisam vidio baš ništa što liči na ekskluzivne stambene zgrade ili enklavu
gradskih bogataša.
Li se zaustavio na praznom mjestu za parkiranje. U garaži sam vidio uglavnom samo
skromne modele automobila. Li je izašao i otvorio zadnja vrata da pokupi aktovku i časopis,
a ja sam pošao za njim do niza liftova.

***

Lijev stan, baš kao i automobil, bio je u potpunom kontrastu sa svim što sam vidio
ranije u toku tog dana. Bio je svakako znatno veći od mog stana, a i namještaj je bio
elegantan i ukazivao je na dobar ukus. Stan se nalazio na petnaestom spratu jednog
oblakodera pa je pogled odozgo na noćni Sangaj bio prekrasan. No, sve ostalo što sam vidio
djelovalo mi je prilično obično. Lijeva supruga Ling bila je ljupka sredovječna dama
odjevena u tamne farmerke i bijelu košulju - Amiša bi mogla biti baš tako odjevena - i nosila
je neki blistav nakit od trikiza. Nisam joj na prstima vidio nikakvo dijamantsko prstenje niti
je imala naušnice s brilijantima.
Njihova ćerka Mej bila je izašla na večeru s društvom, pa smo tu bili samo nas troje. Li i
ja smo popili po čašu vina, a Ling je za to vrijeme iznosila posluženje na sto.
„Mogu li vam nekako pomoći?“, upitao sam i pošao ka trpezariji.
„Ne, ne, hvala“, rekla je Ling.
Na stolu je bilo mnogo raznih jela. Sve je divno mirisalo.
„Zar ste sve to sami spremili?“, upitao sam zapanjeno.

106
 Li se obratio ženi na mandarinskom jeziku. On je tako dobro govorio engleski da ja do
tada nisam ni pomislio da ga Ling možda ne poznaje najbolje.
„Ling veoma voli da kuva“, rekao je Li. „Kada imamo velike prijeme, uvijek angažujemo
službu keteringa, ali za nas troje ili za još nekoliko prijatelja na večeri Ling najradije sama
spremi cio obrok. Ponekad mi čak i dozvoli da joj pomognem.“ Li se nasmijao, a Ling ga je
upitno pogledala. Zatim joj je Li na mandarinskom objasnio šta mi je rekao, pa se i ona
osmjehnula.

***

Pojeo sam mnogo više hrane nego što je trebalo. Kada smo završili večeru, njih dvoje su
raspremili sto, a onda je Li predložio da popijemo čaj u njegovoj radnoj sobi.
„Treba nešto i da vam dam“, rekao je pokazujući mi put.
Ušli smo u malu sobu punu polica s knjigama. Pored prozora je stajao radni sto, a
stolica je bila okrenuta prema sjajno osvjetljenom gradu. Preostali dio sobe ispunjavao je
nizak okrugao stočić i dvije duboke tapacirane fotelje.
Sjeo sam u jednu fotelju, a Li se smjestio za pisaći sto. Otvorio je fioku i izvukao nešto iz
nje. Kada se okrenuo prema meni, vidio sam da je to jedna mala kutija obložena crvenom
svilom.
„Džulijanov talisman“, rekao je ponosno i pažljivo mi pružio kutijicu.
Podigao sam poklopac i zagledao se u ono što se nalazilo unutra. U kutiji je bila mala
cilindrična školjka - dva i po centimetra duga i upola manje široka. Izvukao sam je iz kutije.
Bila je to sasvim obična morska školjka. Nije mi ličila na amajliju niti na neku dragocjenost
ma koje vrste. Na dnu kutije je ležao komadić presavijenog papira. Razmotao sam ga i
pročitao bilješku.

Najobičnije životne radosti zapravo su i najveće

Zagledao sam se u Lija. Svi oni znaci velikog bogatstva koje sam vidio u toku popodneva
- a zatim ovaj prilično skroman stan i neupadljiv automobil.
„Pretpostavljam da možete da mi kažete nešto više o ovome“, rekao sam držeći školjku
u ruci.
„Da, zaista treba nešto da vam kažem o talsimanu i o Džulijanovoj poruci. Čini mi se da i
vi imate neka pitanja za mene.“
Nakrivio sam glavu. Uopšte nisam znao na šta misli.
Vidio sam vaš izraz lica kada ste ugledali moj auto i stan. Mislim da se možda čudite i
zbog one prodavnice kafe i kafeterije. Ipak ste suviše lijepo vaspitani da biste me ma šta
pitali. Neću se uvrijediti - možete slobodno da me pitate.“
Očigledno nisam uspio da zavaram Lija - on je tačno znao šta me je zbunilo. No, htio je
da ja sam to pretočim u riječi, pa sam morao da pokušam.

107
108
 Li na kraju uopšte nije kupio taj auto. Shvatio je da zapravo ne mari mnogo za
automobile. Nije mario ni za bogataške kuće. On uopšte nije naročito uživao u većini
modnih ludosti na koje je trošio toliko vremena i novca.
„Kupovao sam sve to samo zato što se to od mene očekivalo. Prestao sam s tom
navikom i nimalo mi ne nedostaje. Ono za čim zaista žalim je to što onog popodneva nisam
otišao s porodicom u šetnju.“
Li mi je objasnio da je zadržao „bentli“ i helikopter zbog poslova koje vodi. Helikopter
mu pomaže da uštedi mnogo vremena, a to vrijeme može mnogo ljepše da provede s Ling.
Jahta mu dobro dođe za priređivanje raznih zabava jer mu je kuća ipak premala za to.
„Dolazimo i do mudrosti iz talismana“, rekao je Li. „Shvatio sam da, vodeći određen
način života, propuštam razne sitne životne radosti - one koje su nam najvažnije.“
„Novcem se ne može kupiti sreća, zar ne?“, rekao sam. To je bila jedna od omiljenih
izreka moje majke.
„Nemojte me pogrešno razumjeti“, rekao je Li i žustro se nagnuo prema meni. „Bio sam
siromašan i zato nikada neću reći da novac uopšte nije važan. I vi ste danas uživali u
šangajskoj raskoši. No, niste vidjeli kako može da izgleda siromaštvo u ovoj zemlji. Ti siroti
ljudi ne mogu da se raduju običnim stvarima jer najčešće prenaporno rade samo da bi se
prehranili i malo ublažili svoje muke. Suviše su iscrpljeni naporima da se prehrane, odjenu i
obezbijede krov nad glavom. Moji su roditelji imali vrlo malo vremena za životna
zadovoljstva - bila ona jednostavna ili ne.“
Li se zavalio u fotelju. Zatim se opet nagnuo da napuni šolju čajem. Ponudio je da
napuni šolju i meni, ali sam odbio.
„Znate, Džonatane“, rekao je polako, „čini mi se da većina nas koji smo se spasli
siromaštva zaboravlja kako izgleda imati vrlo malo novca. Novac nas oslobađa i daje nam
priliku da biramo karijeru, mjesto na kome ćemo živjeti i slično. Oslobađa nas, jer nam
ostaje više vremena koje možemo provesti s prijateljima i porodicom. Omogućava nam da
uživamo u jednostavnim stvarima. No, ljudi misle da novcem samo treba kupovati stvari
zato što uglavnom razmišljaju potrošački. Uvijek ih lako privuče sledeća sjajna igračka, kao
što se i meni dogodilo. Kad ljudi počnu da kupuju previše stvari i da suviše troše, lako
upadnu u zamku. Nađu se ponekad i u goroj zamci od stega pravog siromaštva. Uzimaju
hipotekarne zajmove i razne kredite, prave dugove na karticama ili pozajmljuju novac. Sve
to čine da bi došli do što većih suma novca jer misle da njihov način života zavisi od toga.
Najzad, kao što Džulijan uvijek kaže: 'Što ste više navikli da imate, manje se trudite da
postanete bolji.' Ja sam otkrio da stvarna sreća ne zavisi od gomilanja raznih stvari. Ne,
trajna sreća potiče od znanja da uživamo u nekim običnim stvarima, kao što je svjež
povjetarac na toplom danu ili zvezdano nebo poslije napornog dana. Takođe, možemo
naučiti i da uživamo u smijanju sa onima koje volimo, uz obrok za tri osobe pripremljen kod
kuće.“
„A školjka?“, rekao sam vadeći je opet iz kutijice. „Treba li sakupljati školjke na plaži?“
„Da, zapravo treba“, rekao je Li. „Najljepše sam se provodio onda kada sam s Mej i Ling
pravio dvorce od pijeska na plaži Ćingao. Školjka koju mi je Džulijan dao podsjeća me na
jedan lijep trenutak takvog divnog dana. I ta sjećanja predstavljaju bogatstvo.“

109
 Na trenutak smo obojica zaćutali. Mislio sam na jednu drugu plažu, na drugu ženu i
dijete. Nešto me je još uvijek mučilo.
Najzad sam rekao: „Ali, Li, zašto sada, kada ste se toliko obogatili, prosto ne prestanete
sa svim tim? Zašto ne provodite sve vaše vrijeme u jednostavnim zadovoljstvima?“
Li se nasmijao: „Dobro pitanje. To me i Ling stalno pita.“
Srknuo je gutljaj čaja i spustio šolju na stočić ispred nas.
„Za mene i rad predstavlja zadovoljstvo, Džonatane. No, ima tu i nešto više od toga.
Sjećate li se one prodavnice kafe ispred koje smo zastali?“
Klimnuo sam glavom.
„Nije to samo jedan mali posao u koji sam nekada uložio novac. Uz svaki veliki posao
koji započnem nastojim da ostvarim i barem dva takva poslića, da tako podržim neke ljude.
Tragam za ljudima koji žele da promijene svoj život i da pomognu drugima da to učine. To
su razni mali poslovi na selu i u gradu; porodična preduzeća i pojedini studentski poslovi,
preduzimački poduhvati ljudi koji imaju hrabrosti i ideje. Pratim male poslovne ljude kao
što broker prati kretanja na berzama. Ljudi i žene kojima dajem novac da počnu neki posao
pretvaraju ga u nove živote - moja pomoć se preko njih širi dalje nego što bih mogao sam da
postignem. Ti ljudi mi pomažu da stvaram bolji svijet. Sada mi je važnije da mijenjam svijet
nego da pravim još novca. To saznanje mi donosi veliku radost, Džonatane.“
„To je nevjerovatno“, rekao sam. Lijeva priča učinila je da se osjetim vrlo bijedno.
Li je mahnuo rukom kroz vazduh i odmahnuo glavom. Zatim se zagledao kroz prozor u
blistava svijetla Šangaja koja su treperila ispred nas. Ja nisam rekao baš ništa. Činilo mi se
da Li razmišlja o nečemu.
Zatim je ponovo progovorio.
„Nekoliko mjeseci poslije onog srčanog napada koji ga je dobro uzdrmao, Džulijan mi je
napisao jedno pismo“, rekao je. „Moram da vam kažem da nisam bio siguran da li uopšte
treba da ga otvaram. Plašio sam se nove tužbe. No, nije bilo to u pitanju. U koverti je bila
rukom napisana bilješka. Džulijan mi je objasnio da napušta svoj pravnički posao i da
prodaje imovinu. Putovao je i naučio neke stvari. Rekao je i da mu je vrlo milo što je izgubio
proces protiv mene. Rekao je i da sam čovjek koga bi želio bolje da upozna.“
Li se osmjehivao dok mi je to pričao. „Nikada neću zaboraviti poslednje riječi iz tog
pisma“, nastavio je. „Trajna sreća potiče od saznanja o onome što smo postigli, a ne od našeg
bogatstva“, napisao je Džulijan. „Stvarno ispunjenje jeste rezultat vrijednosti koju smo
stvorili i doprinosa koji smo dali i ne zavisi od automobila koji vozimo niti od kuće koju smo
kupili. Naučio sam da je samopoštovanje važnije od neto zarade.Čini mi se da vi to već znate,
Li.“
„A to i jeste tačno“, složio sam se.
„Jeste“, rekao je Li.

110
 ***

Kasnije te noći, kada sam se vratio u hotel, dugo sam stajao pored prozora u dnevnoj
sobi i posmatrao horizont iznad rijeke. Pogled s prozora je preko dana bio zaista divan, a
noću mi je grad ličio na neki fantastični zabavni park ili na zanimljivu postavku apstraktnih
skulptura - lijepo obojenih lopti, stubova, kupa, cilindara - koje su svjetlucale i blistale poput
naelektrisanih kristala. Čak mi je i vožnja od Lijevog stana do hotela bila čarobna. Na
horizontu su blistala svjetla u bojama svih dragulja. Nikada nisam vidio nešto slično.
Razmišljao sam o Liju i onome što mi je u toku večeri ispričao. Sav taj sjaj bio je vrlo
zavodljiv. Volio bih da ostanem duže i malo istražim Šangaj, ali su mi sva ta čuda - Lijev
ured, „bentli“, helikopter, poznati glumac i ovaj divni hotelski apartman bili više ugodni
nego što su me zaista učinili srećnim. Možda je to i činilo glavnu razliku, onu o kojoj je Li
govorio. Kako sam mogao očekivati da će me ta vrsta bogatstva usrećiti kada nisam bio u
stanju da uživam u jednostavnim stvarima koje sam imao u životu? Činilo mi se da su
Džulijan i Li pronašli nešto što većina bogatih ljudi nikada ne nađe - osjećanje da imaju
dovoljno svega.
Istina je, međutim, da sam bio sam u hotelskoj sobi hiljadama kilometara daleko od
kuće i da sam mislio da, ako bih mogao da dobijem jednu jedinu stvar po svojoj želji, to ne bi
bila jahta ni skup automobil niti bogato uređena velika kuća. To što sam ja žarko želio bio je
samo odgovor na jedno pitanje.

***

Još dok sam vozio od Svete Ane prema aerodromu u Sidneju po krivudavom putu Kejp
Breton, sjetio sam se Juana i njegovih poslednjih trenutaka. Živio je izvan grada i svake
večeri je dugo vozio do kuće, i to u vrijeme kada na drumu više nije bilo gužve. Bio je u
uskom tjesnacu okruženom drvećem, relativno blizu svog doma. Tim putem je vozio svakog
dana. Ipak je nekako udario u čeličnu ogradu i skliznuo u jarak. Stručnjak za sudsku
medicinu zaključio je da je zadobio mnogo teških povreda koje bi mu svakako ugrozile
život, ali da je uzrok nesreće ipak fatalni srčani infarkt. Njegova žena Emili je potvrdila da ga
je usmrtio stres koji je trpio na poslu. Ni ja nisam sumnjao u to. Kada je te večeri ušao u
automobil da se odveze kući, Juan je bio blijeda sjenka čovjeka koga sam nekada znao.
Poslednjih nekoliko teških godina na poslu, pritisak, izolacija, prijatelji i kolege koji su ga
napustili - sve to ga je uništilo. Ipak je postojalo i jedno pitanje koje niko drugi nije postavio.
Ja sam sebi stalno postavljao to pitanje i očajnički želio da saznam odgovor. To je za mene
bila prava zagonetka, čije rješenje možda nikada neću saznati.

111
 DESETO POGLAVLJE

Ništa nije moglo predstavljati veći kontrast blistavim svjetlima i užurbanom ritmu
Šangaja od tihih, prašnjavih prostranstava koja su se pružala oko mene dok sam vozio auto-
putem između Feniksa i Sedone u Arizoni, pošto sam veći dio tog dana proveo u avionu;
stigao sam u Feniks u ranim popodnevnim satima, pokupio iznajmljeni automobil na
aerodromu i krenuo na put. Mada sam se brzo kretao i prelazio iz jedne vremenske zone u
drugu poput profesionalnog pilota, osjećao sam se vrlo dobro. Nisam mislio da na mučninu
izazvanu avionskim letovima čovjek može da se navikne, ali sam sada shvatao da mogu da
zaspim uvijek kada mi je to zaista neophodno, a i da se probudim u svitanje, ma gdje se
nalazio.
Kada sam stigao do sjevernih predgrađa Feniksa, stao sam ispred jednog od onih
restorana brze hrane u kojima prednost daju količini hrane, a ne njenom kvalitetu. Bio sam
vrlo gladan, pa sam pomislio da ću se najbrže i najlakše najesti na takvom mjestu. Kada sam
ušao u restoran, vidio sam mnoštvo turističkih flajera prikačenih za zidove i dovratke.
Prišao sam šefici sale.
Ona me je odvela do jednog stola, a kraj mene se odjednom stvorio mladić koji svakako
nije imao više od sedamnaest godina. Naručio sam klupski sendvič i mladić je ponovo
nestao. Pogledao sam gomilu flajera koja je stajala na stolu. Jedan mi je odmah privukao
pažnju. U njemu su oglašavali nekakve „energetske pustinjske punktove“ na području
Sedone. Prema onome što je pisalo, Sedona je imala barem četiri takva energetska središta -
mjesta presjeka nevidljivih zemaljskih energetskih strujanja na kojima je došlo do takve
koncentracije moći i energije da su ta mjesta imala terapeutsko dejstvo na sve koji dođu do
njih. Uz njih je bila vezana čitava lokalna mala privreda: u oglasu su nudili razne vrste
masaže, gledanje u tarot karte, uravnoteženje ličnog magnetnog polja kod lokalnih
specijalista, pa su čak nudili i usluge stručnjaka za regresiju, koji vas mogu vratiti u
prethodne živote. O Bože dragi, pomislio sam. Bilo mi je dosta problema i u ovom
sadašnjem životu, nije mi uopšte bilo do povratka u one prošle.
Zapitao sam se da li je Džulijan zato poslao pretposlednji talisman u ove krajeve i
nagađao sam da li može imati neke veze s djelovanjem pustinjskih centara moći, sa aurama i
raznim energetskim poljima.
Kad sam pojeo sendvič, mladi konobar se opet svorio kraj mene i ponudio mi kafu i
slatkiše. To sam odbio, ali nisam mogao, a da ne pomislim koliko me taj momak podsjeća na
Ljuisa. On svakako neće provesti ostatak života radeći kao konobar, ali sam imao utisak da
će, ma šta bude radio, to obavljati s mnogo entuzijazma i da će biti uspješan u svakom poslu.
Platio sam račun, izašao iz restorana i preko parkirališta otišao do iznajmljenog
automobila. Bilo je vrijeme da se upoznam s Roni Begej. Iz Džulijanovih uputstava saznao
sam da ona živi nekoliko stotina kilometara sjeverno od Feniksa.
Vozio sam auto-putem nekoliko minuta i ubrzo otvorio prozore. Prijao mi je suv i oštar
pustinjski vazduh koji mi je šibao lice - bila je to prijatna promjena u odnosu na vlažnu

112
šangajsku vrućinu. Čuo sam kako mi mobilni telefon pisti, ali se nisam javio jer sam morao
pažljivo da gledam u drum pred sobom.
Broj poruka od mojih saradnika stalno se smanjivao. Nisam ni očekivao da će mi se
Tesa javiti, ali se ni Navang nije oglašavala. Juče sam dobio od nje poruku sa izvinjenjem, u
kojoj je pisalo: Izvini što te ne obavještavam redovno o svemu, ali ovdje je prava ludnica. U
toku proteklih nekoliko dana Luk Ketrin i Sven bili su stalno na nekim konferencijama s
grupom ljudi koje ne poznajem. Do sjutra ćemo svakako znati nešto više, jer će nam zvanično
saopštiti šta se zbiva. Sigurno je u pitanju spajanje kompanija, a svi se trude da saznaju da li
će nas neko kupiti ili mi kupujemo njih. Dejvid je poludio i ubijeden je da će ga i u jednoj i u
drugoj varijanti svakako otpustiti.
Trudio sam se da se ne radujem previše zbog te vijesti. Ajame sigurno ne bi povoljno
ocijenila tu moju zluradu reakciju.
Ne znam šta da mislim o svom položaju, a ni o tvome, napisala mi je Navang.
Odjednom sam shvatio da me ta neizvjesnost uopšte ne zabrinjava.
Neizbježnu reorganizaciju posla uopšte nisam doživljavao kao prijetnju. Biće to
zapravo dobra prilika. Ako me otpuste sa otpremninom, biće to za mene šansa da dođem do
slobode i pregovaram s drugim kompanijama, koje će mi možda ponuditi neki prikladniji
posao. Ako i poslije integracije nova kompanija želi da me zadrži, razmotriću mogućnosti da
pređem na neko drugo radno mjesto. Mjesto u odjeljenju za dizajn bilo je upražnjeno još od
Juanove smrti. Možda treba da razmislim o tome. Nastojaću, u svakom slučaju, da iskoristim
predstojeću promjenu i da postignem nešto korisno. Bio sam uzbuđen nagovještajima
promjene.
To je za mene bila prava novina: gledati na predstojeće promjene bez ikakvog straha;
možda ne baš sasvim bez straha, ali s prihvatanjem straha kao nečega što sasvim normalno
prati velike preokrete u životu. Možda polako postajem sve sličniji svojoj sestri Kiri.
Dok sam ja uvijek birao najsigurniji put, Kira je uvijek iznova birala nove puteve. Poslije
srednje škole zaposlila se i radila oko pola godine, a zatim se prijavila za program razmjene
mladih dobrovoljaca i radila po sirotištima u Maleziji, na Novom Zelandu, u Estoniji i Rusiji.
Poslije koledža je dosta putovala po svijetu, a usput je i ponešto radila da bi zaradila za
život. Najednom od tih putovanja posjetila je neku žensku zanatsku zadrugu u Gvatemali.
Bila je zadivljena onim što su te žene radile - pravile su divne vezene jastuke, posteljinu i
stolnjake - a ne samo da su bile vrijedne već i odvažne i pune nade. Kada se vratila kući, Kira
je izjavila da će pokušati da iznese njihove proizvode na američko tržište i da im pomogne
da prodaju tu robu. Nekoliko godina kasnije bila je na čelu uspješnog trgovačkog preduzeća
koje je imalo prodavnice tih zanatskih proizvoda u više sjevernoameričkih gradova. Kada je
rodila blizance, Kira je pak odlučila da proda preduzeće jednoj od partnerki. Riješila je da
narednih nekoliko godina ostane kod kuće s djecom i da zatim isplanira dalji tok svoje
karijere. Kada sam joj rekao da me čudi što je prodala preduzeće u koje je uložila toliko
truda, samo se nasmijala. „Ne želim da stalno preživljavam jedan isti dan i da to nazivam
životom“, rekla mi je.

113
 ***

Uputstva koja mi je dao Džulijan bila su sasvim jednostavna. Skrenuo sam sa auto-puta
na uzak lokalni put i vozio oko sat i po. Put me je doveo do jedne male naseobine - kuće su
bile raspoređene sa obje strane puta. To su većinom bile automobilske prikolice, ali s
tremovima, nadstrešnicama i drugim detaljima netipičnim za prikolice koje se kreću
drumovima. Između njih sam opazio i nekolicinu niskih bungalova. Neki su imali i lančane
ograde. Oko kućica sam primijetio male površine smeđe trave, ali se na nekoliko koraka od
tog s mukom održavanog prostora u beskraj širila prava pustinja. Najzad sam ugledao
odgovarajući kućni broj na sandučetu za poštu ispred uredne smeđe kućice. Parkirao sam
na pošljunčanom prilazu, iza jednog sivog kamioneta koji je stajao pred malom garažom.
Čim sam izašao iz automobila, osjetio sam podnevnu vrelinu i primijetio neke raznobojne
plastične stvarčice razbacane po tlu - bile su to dječje igračke.
Roni je svakako čula škripu šljunka pod mojim točkovima jer je širom otvorila ulazna
vrata i izašla napolje.
„O, Džonatane!“, rekla mi je kao da smo stari prijatelji koji se dugo nisu vidjeli.
Vjerovatno je imala oko šezdeset godina - kosa joj je uglavnom bila prosjeda, mada je
imala i neke tamne pramenove. Preplanulo lice bilo joj je izborano, ali nije djelovalo
oronulo. Kada se nasmijala, borice oko njenih očiju su prosto zaplesale.
Uvela me je u dnevnu sobu rekavši mi da pazim na igračke i dječje igre razbacane po
podu.
„Ne biste vjerovali da sam od jutros sve ovo već jednom raščišćavala“, nasmijala se.
„Imam i ja jednog šestogodišnjaka, pa znam kako je to“, odgovorio sam joj.
Roni je otišla u kuhinju i zagledala se kroz prozor. Pratio sam njen pogled. U zadnjem
dvorištu se igralo petoro ili šestoro djece različitih uzrasta; dobacivali su jedni drugima
veliku loptu koja se nije mogla izduvati. Roni mi je objasnila da su joj to unuci i djeca njene
nećake.
Unuci su došli u popodnevnu posjetu, ali su djeca njene nećake bila stalno tu.
„Moja nećaka je“, rekla je Roni kao da je to nešto što se podrazumijeva, „otkako je znam,
uvijek upadala u razne nevolje; majka joj nije bila zdrava i nije mogla da brine o njoj.
Prije nekoliko godina zapala je u pravu krizu. Mislili smo da će joj socijalna služba
oduzeti djecu.“
Otvorila je kuhinjski prozor i povikala:
„Rozi, postaraj se da i Semi malo dobije loptu!“
Zatim se opet okrenula prema meni.
„Hoze i ja smo jedini u porodici imali dovoljno novca i mjesta u kući da uzmemo tu
djecu.“ Roni je spustila ruku na grudi kao da želi da pogura srce nekuda u dubinu.
„To je najpametnija odluka koju sam donijela u životu“, rekla je sa osmijehom.
Otišla je do frižidera i izvadila veliki bokal. „Želite li malo ledenog čaja?“, upitala me je.
Kada sam klimnuo glavom, napunila je dvije čaše koje su stajale na pultu i pružila mi jednu.
Drugu je opet spustila na pult i pošla do zadnjih vrata. „Izvinite, ali obećala sam djeci užinu,

114
pa je bolje da im je dam prije nego što bude prekasno i pokvare apetit za večeru“, rekla je.
Izašla je napolje, a ja sam kroz prozor posmatrao kako ide prema garaži. Malo kasnije,
vratila se noseći u naručju ogromnu lubenicu. Čim su je vidjela, djeca su pojurila za njom u
kuhinju kličući i galameći iz sveg glasa. „Lubenica, lubenica, lubenica!“, pjevušili su kao da
na rok koncertu zovu izvođače da nešto izvedu na bis.
„Ovo nam je prva lubenica u sezoni“, rekla mi je Roni. „Znam da se one sada u
samoposluzi mogu kupiti u svako doba godine, ali ja ih nikada ne uzimam van sezone.
Mnogo su ukusnije ljeti.“
Rekla je djeci da odu i sjednu za sto s klupama u dvorištu, a ona će im pripremiti i
donijeti užinu. Djeca su pohrlila na vrata.
Roni je stavila lubenicu na veliku drvenu dasku za siječenje na kuhinjskom radnom
pultu, dohvatila ogroman nož iz fioke i zarila ga usred lubenice. Začuo se zadovoljavajući
zvuk vlažnog pucketanja. Kada je isjekla prvu četvrtinu, odsjekla je komad „srca“ lubenice i
pružila mi ga.
Nisam mogao da se sjetim kada sam uopšte poslednji put jeo lubenicu, ali kad sam
zagrizao to hladno, mesnato voće, odjednom su me preplavile razne uspomene. Sjetio sam
se jednog dvorišta iza kuće i prizora od prije mnogo decenija. U dvorištu je stajala moja
majka sa svijetlom maramom i držala poslužavnik sa kriškama lubenice u ispruženim
rukama.
To su bili oni detalji o kojima je Li govorio. Ovde, u Roninoj kući, prva lubenica u sezoni
bila je važan događaj i razlog za pravo malo slavlje.
Pošto je Roni odnijela djeci ogromnu činiju lubenice i zatim ponovo otišla u dvorište da
pokupi kore i obriše dječja lica, vratila se unutra i konačno povukla dobar gutljaj ledenog
čaja.
„Nadam se da se ne ljutite zbog ovoga“, rekla je, „sada ću početi da spremam večeru.“
Sjedio sam u Roninoj klimatizovanoj kuhinji dok je spremala porodičnu večeru. Njena
ćerka Rouz će svakako doći na večeru i vjerovatno uveče ostati uz djecu, a i njen muž Hoze
će uskoro stići kući. Možda će dovesti i svoju sestru, pošto njih dvoje rade zajedno.
„Moja kuća je uvijek puna svijeta“, rekla je Roni. „To ponekad može biti vrlo naporno,
ali mi se ipak dopada.“
Otišla je do frižidera i izvukla poveliku vreću crvenih paprika. Dok ih je prala, bacila je
preko ramena pogled ka meni.
„Imam nešto što treba da vam dam, a i bilo bi lijepo da popričamo na nekom mirnom
mjestu. Pomislila sam da bi bilo zgodno da se poslije večere malo izvezemo do Red Roksa,
da vidite naš zalazak sunca. Ne možete otići kući, a da to ne vidite.“

***

Nekoliko sati poslije toga Roni i ja sjedeli smo na ivici jedne masivne stijene i zurili u
prekrasne crvene stubove od peščara, koji su se usred pustinje veličanstveno uzdizah ka

115
nebu. Dok je sunce zalazilo, obasjavalo je stijene vatrenom svjetlošću, koja je postepeno
blijedjela. Stijene su dobile lijepu narandžastu boju, sličnu ćilibaru. Sve me je to pomalo
podsjećalo na čuveni Čarobnjakov hram osvijetljen jutranjim suncem.
„Čini mi se kao da sam ovo već negdje vidio“, rekao sam.
„U filmovima. U vesternima“, rekla je Roni.
Pa da, valjda je to bilo to, pomislio sam. No, na tom mjestu osjetio sam i nešto posebno.
Kao da ima neke veze sa mnom lično. Upitao sam se da li su na mene uticali flajeri koje sam
pročitao.
„Čitao sam nešto o tim vašim pustinjskim energetskim centrima“, rekao sam joj.
Trepnula je.
„Ovde ih zovemo 'vorteksi'„, rekla mi je.
„Pa da, vorteksi. Da li su nam neki od njih sasvim blizu? Ima li ih i ovdje oko nas?“
„Postoji jedan na nekoliko kilometara odavde.“ Roni je mahnula rukom nekuda udesno,
ali mi nije saopštila nikakve druge detalje.
„Zvuči mi kao da ne verujete mnogo u to“, rekao sam joj. Roni se osmjehnula i počela da
kopa vrhom cipele po tvrdoj zemlji.
„Pa, moram vam reći da ovdašnjim starosjedeocima te energetske tačke nisu bile
nikakva sveta mjesta - odnosno da oni ne misle da su ta mjesta svetija od preostalog dijela
njihove rodne grude“, rekla je polako.
Sagnula se da očisti prašinu s cipele. „Ali, to ne znači da ovaj kraj nije poseban. Moj
narod je oduvijek vjerovao da postoji neka veza između starosjedilaca i zemlje i da ova naša
zemlja ima isceljujuće osobine. To je zapravo vjerovanje u jedinstvo ljudi i prirode.“
„Ali...?“, rekao sam, jer mi je bilo jasno da tu postoji još nešto.
„Ali...“, ponovila je Roni, pogleda uperenog u stijene. Svjetlo je lagano blijedjelo. Stijene
su sijale mekim sjajem.
„Vjerujem da isceljujuće snage postoje na svakom mjestu gdje ima ljudi. To se ne odnosi
na neko određeno mjesto ili neke posebne okolnosti.“
Ispred nas je protrčao jedan sivi gušterčić; posmatrao sam ga kako nestaje u žbunju.
„Da li vam je Džulijan ispričao kako smo se upoznali?“, upitala me je.
„Nije“, rekao sam, „ali mogu da se kladim da je to vrlo zanimljiva priča.“
Priča je zaista bila zanimljiva. Roni mi je rekla da je Džulijana upoznala u vrijeme kada
je još bio poznat i cijenjen pravnik. „No, ja tada nisam znala čime se on bavi“, rekla mi je. „To
mi je tek kasnije ispričao.“
Džulijan je jednog kasnog popodneva vozio lokalnim auto-putem u namjeri da vidi
stijene koje smo nas dvoje sada posmatrali. Prije toga je bio na nekom takmičenju u golfu u
Feniksu, a za vrijeme boravka u ovom kraju iznajmio je zgodan sportski auto. S njim je bila i
izvjesna lijepa saputnica, pa su krenuli na taj izlet s veknom hljeba, nešto sira i ogromnim
termosom punim martinija. Smislili su da bi bilo vrlo lijepo da naprave piknik na ovdašnjim
stijenama u vrijeme zalaska sunca. No, auto im se pokvario prije nego što su stigli u Sedonu.
Roni je ugledala žuti sportski automobil kraj druma - motor mu se naveliko pušio. Zastala je
i ponudila Džulijanu i njegovoj prijateljici da ih poveze. Odvela ih je svojoj kući, pa su

116
pozvali kompaniju koja im je iznajmila auto. Rekli su im da će poslati vučnu službu i
isporučiti im drugi automobil.
„Mogu vam reći da nam se to popodne baš oteglo“, rekla je Roni. „Kuća mi je, kao i
obično, bila prepuna svijeta. Tu su bila moja djeca tinejdžeri, nećaci i nećake. Bilo je vrlo
bučno. Hoze je svirao na gitari, djeca su se smijala i cičala, a i stalno su skakala po
trambolini.“
Džulijan i njegova prijateljica su malo proćaskali s Roni i njenim mužem, ali im je očito
bilo mrsko što su im se planovi poremetili. Roni je bilo jasno i to da im je njeno vrlo bučno
domaćinstvo išlo na nerve.
„Ta mlada žena, čijeg se imena više ne sjećam, lupkala je nervozno nogom. Džulijan je
stalno pijuckao martini iz termosa i bacao poglede kroz prozor na svake dvije sekunde.
Pošto im zapravo i nije bilo do priče, Hoze, djeca i ja nastavili smo da radimo ono što smo
započeli.“
Kada je poslije nekoliko sati konačno stigao novi automobil, Roni je insistirala da ga
vozi Džulijanova prijateljica jer je vidjela da on uopšte nije u stanju da vozi.
„To je bilo sve. Zatim, u prilično dugom periodu, uopšte nisam znala ništa o njima“,
rekla je Roni.
Nekoliko godina kasnije, Džulijan ju je pozvao telefonom. Morao je da joj objasni ko je i
da je podsjeti na cio događaj. Rekao joj je da konačno želi da obiđe Red Roks i da veoma želi
da popriča s njom.
„Kada je ponovo došao, moram priznati da ga uopšte nisam prepoznala“, rekla je Roni.
„Izgledao je mnogo mlađe i čak mi se učinilo, ako je tako nešto uopšte moguće, da je i malo
porastao. Bio je veoma smiren. Nije bio ni nalik na onog čovjeka koga sam se sjećala.“
Džulijan joj je tada ispričao da se upravo vratio s Himalaja i da je tamo proveo neko
vrijeme u jednoj monaškoj zajednici. Ono što je naučio od njih navelo ga je da sasvim
promijeni život. Naučio je i da drugačije posmatra ljude s kojima se njegov životni put
godinama ukrštao jer je shvatio da može od njih mnogo da nauči i da podijeli s njima mnogo
toga.
Roni i Džulijan su tada zajedno otišli do Red Roksa i posmatrali crvene stijene u smiraj
dana, baš kao što smo ih sada nas dvoje posmatrali.
Zatim su malo prošetali i gledali kako se stijene presijavaju u daljini. Taj mir i spokoj
bili su izuzetan kontrast Roninom bučnom i užurbanom domaćinstvu. Po njenom mišljenju,
taj kontrast je samo doprinio da oba mjesta djeluju kao nešto posebno.
Dok su tako šetali, sunce je lagano zašlo za horizont, a Džulijan se okrenuo ka njoj.
„Mislim da ti znaš tajnu života. Ako bih te pitao koja je svrha života, šta bi mi
odgovorila?“
Roni je za tren prekinula svoju priču. Pogledao sam je.
„Pa, znate li zaista tu tajnu života?“, začuđeno sam je upitao.
„Bilo mi je čudno što me je Džulijan baš to upitao“, rekla je Roni odmahujući glavom. „Ja
znam samo da je moja majka bila iz plemena Hopi, a otac mi je pripadao plemenu Navaho
Indijanaca. Oni imaju dosta zajedničkih vjerovanja, ali postoje i neke razlike. Odgajili su me
u skladu sa indijanskom tradicijom, ali je moj muž katolik. Imamo prijatelje Jevreje, budiste,

117
muslimane. Zato sam se potrudila da naučim ponešto i o tim vjerama. U mladosti sam
mnogo učila i provodila dosta vremena u razgovoru s ljudima.“
Polako se smrkavalo, a stijene na horizontu poprimile su tamnocrvene tonove. Roni je
zurila nekuda u daljinu i činilo mi se da je izgubljena u mislima. Čekao sam da opet
progovori.
„Provela sam mnogo vremena tražeći razne odgovore. Na kraju sam zaključila da se,
mada postoje mnoge istine, ipak sve svodi na jedno.“
Zurio sam u nju pun iščekivanja shvatajući da zadržavam dah.
„Svrha našeg života, Džonatane, jeste ljubav. To je vrlo jednostavno.“
Za trenutak sam ćutao i pokušavao da svarim to što sam čuo. „Dakle, ako te niko ne voli,
ništa drugo i nije važno?', upitao sam.
„Nije baš tako“, rekla je Roni. „Svrha našeg života je da volimo. Voljeti je glagol. On treba
da se nađe u centru našeg univerzuma. Treba da usmjerava sve naše aktivnosti. Mislim da
neko ko ne voli ne može zaista da osjeti da je živ.“
To je je Roni tada rekla i Džulijanu. On je odgovorio da bi se monasi potpuno složili s
njom.
„Zapravo“, rekao joj je Džulijan, „oni su mi uglavnom kazali to isto, ali sam morao da
otputujem na Himalaje da bih to saznao, a mogao sam to da čujem i od tebe, i to prije mnogo
godina.“
„Tada nisi bio spreman da to čuješ“, rekla mu je Roni. „Mogla sam da kažem na hiljadu
načina, a ti to ipak ne bi čuo.“
Roni je time završila svoju priču. Zatim je malo kopala po džepu i izvukla neku pletenu
vrećicu.
„Ovo je talisman“, rekla je i dala mi vrećicu.
Otvorio sam malu pletenu kesicu i izručio njen sadržaj u šaku. Talisman je ovoga puta
bio jedno malo srebrno srce. Izgledalo je kao ručni rad, a površina mu je bila glatka i sjajna.
Prevrtao sam ga po rukama. Zatim sam istresao kesicu i iz nje je ispao papirić koji prije toga
nisam ni uočio. Roni se sagnula da ga pokupi.
Dodala mi ga je.

Svrha života je voljeti

Smisao tvog života je u ljubavi koju osjećaš. Srce je uvijek mudrije od glave.
Cijeni to. Veruj u to. Slijedi taj put.

Roni i ja smo polako otišli do mjesta gdje smo parkirali njen kamionet. Vazduh je sada
bio prilično oštar, a jak pustinjski vjetar duvao je pravo na nas. Ušli smo u Ronin kamion a
da pritom nismo prozborili ni riječi, a zatim smo krenuli, praćeni škripom guma koja je
odjekivala unaokolo. Ćutali smo sve dok nismo stigli do njene kuće. Mislim da joj je bilo
jasno da mi je potrebno malo vremena za razmišljanje. Shvatio sam i da sam većinu svojih
misli o „pravom životu“ usmjerio na svoj posao. No, taj posao je bio pogrešan. To mi je,

118
skoro od samog početka putovanja, bilo jasno. Ajame, Meri. a sada i Roni pomogle su mi da
to shvatim i da uvidim da sam iznevjerio sebe i u privatnom životu. Nisam bio iskren prema
prijateljima ni prema porodici, a ni u ljubavnom životu. Da sam bio pravi prijatelj, onakav
kakav mislim da čovjek treba da bude, ne bih iznevjerio Juana. Da sam nastojao da budem
dobar roditelj, ne bih stalno skraćivao vrijeme koje sam provodio sa Adamom. Da sam htio
da budem iskren prema samom sebi i da slijedim put svog srca, ne bih ni jednog trenutka
pomislio na Tesu. Nisam je volio. Volio sam Anišu, i to očajnički.
Prenoćio sam u Roninoj kući. Prije nego što sam se oteturao na spavanje, poslao sam tri
poruke. Jednu Aniši i Adamu. Drugu samo Aniši. Treću sam poslao Tesi. U njoj je pisalo
samo: Žao mi je.

***

Narednog jutra sam se probudio čim su zraci sunca prodrli kroz zavjese. Kuća je bila
tiha, pa sam se obukao, dohvatio dnevnik i na vrhovima prstiju prošao bos kroz predsoblje i
izašao u zadnje dvorište. Kao i njihovi susjedi. Roni i njen muž zasadili su malo trave oko
kuće. Od vrućine se trava osušila, pa su mi oštre pobijeljele vlati trave grebale bosa stopala.
Sjeo sam za drveni sto i zurio u pustinju koja se prostirala kilometrima unaokolo. Mogao
sam da vidim samo stijenje i žbunje američke gomoljike, tvrdu i usijanu zemlju, a ponegdje i
po koji žbun kleke ili busenje s malo trave.
Imao sam još podugu poslednju dionicu puta pred sobom. Džulijan mi je napisao da
ujutru treba da krenem sa aerodroma u Feniksu i da letom za Nju Delhi stignem u Indiju.
Indija. Pitao sam ga i da li možda želi da i ja posjetim te čuvene monahe Sivane, ali mi je
otpisao: Ne. Džonatane, dovoljno si već dugo na putu. Samo još nekoliko dana i moći ćeš da se
vratiš kući.
Otvorio sam dnevnik i počeo da pišem. Krenuo sam na ovaj put da prikupim nekoliko
tajanstvenih predmeta za mog rođaka. Nije još sve bilo završeno. Trebalo je da uzmem još
jedan talisman. Samo što je meni izgledalo da sam za ove tri nedjelje ispunio ono što se
očekivalo od mene. Sada sam znao šta treba da radim. Treba da živim u skladu sa svojom
prirodom, da se suočim sa svojim strahovima, da se vratim na posao u laboratoriji ili da
nađem novi posao. Moraću da se usmjerim na neki posao u kome će moja specifična
„genijalnost“ najviše doći do izražaja. To je bio samo jedan dio promjene koju treba da
ostvarim. Moram ponovo da izgradim odnos sa Anišom, da se iskupim za prošla
zanemarivanja i da obnovim našu vezu. Treba da se posvetim ulozi oca što više mogu i da
budem najbolji mogući tata Adamu i da se ne odričem radosti koju mi može pružiti vrijeme
provedeno s njim. Zapravo, treba da prestanem da odbacujem pozitivne uticaje bliskih ljudi
- moje majke, sestre, starih prijatelja, a i ovih novih. U pismu koje mi je Ajame dala uz
talisman bilo je lijepo napisano da se naše ponašanje prema drugima iskazuje i u našem
ponašanju prema sebi. Zanemarujući druge ljude, okrenuo sam leđa sopstvenoj sreći. Nisam
bio dobar ni prema kome. Ubuduće moram bolje da biram ljude koji će uticati na mene.
Treba da uživam u jednostavnim životnim zadovoljstvima koja su mi dostupna. Ništa od

119
toga ne može se izvesti preko noći. Ali, ako svakodnevno radim na tome, svaki moj dan ce
ličiti na Život u minijaturi. Mala svakodnevna poboljšanja. Nema više izgovora.
Osjećao sam da sada imam sve što mi je potrebno da bih se odlučno suočio s
budućnošću. Ona pisma koja sam dobio uz talismane dala su mi potrebnu snagu. Šta je još
preostalo, pitao sam se. Koju novu mudrost može da mi podari poslednji talisman?

120
 JEDANAESTO POGLAVLJE

Stajao sam ispred najveličanstvenije građevine koju sam ikada vidio - bio je to Tadž
Mahal. Bio je već sumrak - posjetioci i turisti su se razilazili. Činilo mi se da je to doba dana
vrlo čudno vrijeme za susret na ovakvom jednom mjestu, ali ništa na ovom putovanju nije
bilo onko kako sam očekivao. Prije nego što sam krenuo sa aerodroma u Feniksu, Džulijan
mi je poslao poruku sa vrlo detaljnim uputstvima. Treba da prenoćim u Nju Delhiju, gdje mi
je bio rezervisan hotel. Narednog dana je trebalo da otputujem za Agru gdje ću se, u pola
osam uveče, sresti s poslednjim čuvarom talismana ispred Tadž Mahala. Pomisao da se sam
muvam po Delhiju i putujem u Agru bi me još samo nekoliko nedjelja ranije veoma
unervozila. Pošto sam do sada bio na toliko raznih mjesta, hrabro sam se suočio i s tim
izazovima. Sve te moje prošle misli bile su prosto izbrisane dok sam stajao ispred Tadž
Mahala i posmatrao čuveni mauzolej.
Došao sam malo ranije i razgledao ga prije zatvaranja. Shvatio sam da je bilo luckasto
pretpostaviti da za tako kratko vrijeme mogu da vidim bog zna šta. Džulijan mi nije javio
kada treba da otputujem iz Agre. Zato sam se nadao da ću imati dovoljno vremena da
proučim to arhitektonsko remek-djelo od koga zastaje dah. U međuvremenu sam lutao oko
njega zabačene glave i širom otvorenih usta.
Bio sam zapanjen veličinom tog zdanja. Ništa što sam do sada vidio na fotografijama
nije ukazivalo na veličinu te građevine, ogromnu kupolu, elegantnu simetriju i izuzetan
prostor. Shvatio sam i zbog čega mi je Džulijan ovaj sastanak ugovorio za večernje sate.
Sunce se pri zalasku presijavalo na blistavim zidovima od mermera i krečnjaka, a kada sam
se malo približio, vido sam da su spoljašnji zidovi prekriveni rezbarijama i finom
kaligrafijom koja se uzdiže stotinak metara uvis. Poludrago i drago kamenje uokvirivalo je
kamenu čipku: u njoj sam video tirkize, lapis lazuli, smaragde, crvene korale. Išao sam
tamo-amo ispred te izuzetne građevine, prilazio da iz blizine proučim divne detalje, a zatim
se izmicao da osmotrim njenu veličinu.
Vrtio sam se oko Tadž Mahala potpuno obuzet svojim trenutnim doživljajem i sasvim
sam zaboravio zbog čega sam zapravo došao kada sam, krajičkom oka, opazio neki crveni
bljesak. Okrenuo sam se. Vidio sam neku visoku siluetu, i to samo s leđa. Bio je to neki
muškarac. Stajao je sasvim nepomično, a mantija je lepršala na povjetarcu oko njegove vitke
figure. Zatim se okrenuo prema meni i osmjehnuo mi se. Bio je to Džulijan.
„Šta...“, promucao sam. Ovo uopšte nije imalo smisla. Šta Džulijan radi ovdje? Zašto mi
nije rekao da će doći u Indiju? A ako je već sam došao ovamo po talismane, zašto me je
uopšte natjerao na ovoliki put?
„Došao sam da preuzmem talismane od tebe“, rekao je Džulijan i namignuo.
Osjećao sam da mi se vilice pomjeraju u naporu da nešto izustim i da nekako sročim sva
pitanja koja su mi se uskovitlala u glavi.
„Da, znam“, rekao je Džulijan, „prešao si dug put i mene zatekao ovdje. Opet putujem na
Himalaje i tamo ću provesti neko vrijeme. Zato je ovo najbolje mjesto za naš susret.“

121
122
 „No, i neki skromniji doprinosi su vrlo dragocjeni“, nastavio je zatim. Opet je
prekopavao po džepu mantije. Izvukao je mali komad pergamenta i dodao mi ga. Pročitao
sam sledeće riječi:

Teži nečemu većem od sebe

Na ovom svijetu nema previše ljudi. Svi smo tu iz nekog razloga i svi imamo neki cilj i
posebnu misiju. Treba da izgradiš divan život za sebe i one koje voliš. Pritom treba i da se
dobro zabaviš. Važno je i da budeš uspješan. Taj svoj uspjeh treba da mjeriš sopstvenim
mjerilima, a ne nekim ustaljenim društvenim normama. Naročito je važno da tvoj život ima
značenje. Neka ti u životu bude važna svrha. Potrudi se da budeš od koristi što većem broju
ljudi. Na taj način svako od nas iz carstva prosječnog može da se uzdigne do vrhunaca
izuzetnog. Budi među najboljim ljudima koji su ikada živjeli.

„Vrlo je važno to što je carica Mumtaz postojala“, mirno je rekao Džulijan. „Njena sjenka
dopire dalje i od sjenke njenog muža. Do svega ovoga dovela je ljubav“, Džulijan je mahnuo
rukom ispred sebe.
„Džonatane, znaj da su poneki naši dopinosi vidljivi cijelom svijetu - to su novi koraci u
nauci i umjetnosti, osnivanje novih preduzeća, izgradnja kuća i gradova. Bez obzira na to što
su nekada naši doprinosi manje vidljivi i mjerljivi, važno je da ipak postoje i da smo učinili
nešto drugačije. Da smo ostavili za sobom neko zavještanje.“
Tada sam shvatio da u Sedoni nisam bio u pravu. Mojoj zbirci talismana nedostajao je
još jedan djelić mudrosti. To je djelić koji se odnosi na zavještanje. Nije tu bilo riječi o
zarađivanju novca ni o ubiranju aplauza. Bilo je riječi o uticaju i djelovanju, o tome da se
svijet pretvori u bolje mjesto za život. Li Gao to zna. Moja sestra Kira to zna. Moji otac i
majka su to znali. Dok sam sjedio ispred ovog inspirativnog spomenika ljubavi, shvatio sam
da ću o tome mnogo razmišljati narednih dana i godina. Šta će biti moje zavještanje? Čime
ću dati svoj doprinos svijetu?
„A sada mi reci - imaš li tu sve talismane?“, upitao je Džulijan poslije kratkog ćutanja.
„O, da, skoro sam ih zaboravio“, rekao sam.
To nije bilo sasvim tačno. Istina je bila da sam, začudo, osjećao odbojnost pri pomisli da
se rastanem od njih.
„Izgleda da si se vezao za njih“, rekao mi je Džulijan ljubazno. „Otkrio si njihovu moć.“
„Pa. ne znam ni sam“, odgovorio sam.
„Mislim da jesi. Kako se sada osjećaš?“, upitao je Džulijan.
„Dobro“, rekao sam. „Iznenađujuće dobro.“
„Ne osjećaš muku od tolikog letjenja avionom? Nisi umoran? Ne osjećaš gubitak
energije?“
„Pa da, tako je“, rekao sam polako. „Misliš li...?“
„Mudrost ovih talismana, ako je prihvatiš i posvetiš se tome, može da ti promijeni život.
Kao što sam ti već ranije rekao, to može biti spasonosno.“

123
 „Kada smo već kod toga“, rekao sam sjećajući se onog prizvuka suza u glasu moje majke
prije više nedjelja, „ko je to u opasnosti? Čiji to život pokušavaš da spaseš ovim
stvarčicama?“
Džulijan me je pogledao, podigao obrve i nije rekao baš ništa. U tom ćutanju osjetio sam
da me naglo zapljuskuje talas istine.
„Ali zaboga“, rekao sam osjećajući kako mi se lice zacrvenjelo „pa moj život nije u
opasnosti i nije me potrebno spašavati.“
Džulijan je i dalje ćutao, ali me je posmatrao kao da nešto čeka. Talismani su mi i dalje
bili u ruci.
„Ja sam zdrav momak, imam sjajno dijete i, pa... to je tačno, mom braku je možda
potrebno malo pomoći, ali...“
„Džonatane, znaš i sam, baš kao i ja, da u tvom životu ima nekih ozbiljnih problema.
Tvoja majka je to shvatila i izjedala se od brige. Izgubila je tvog oca, a osjećala je da gubi i
tebe. Shvatila je da nikada nećeš, ako nastaviš tim putem, doći do sreće i zadovoljstva koje
su ona i tvoj otac toliko priželjkivali za tebe. Radio si posao koji mrziš, doveo si brak u
opasnost i propuštao si najljepše časove djetinjstva tvog sina.“
„Znači, sva ta priča o talismanima bila je koještarija? Nije bio u pitanju nikakav čarobni
lijek?“
„Stvarna čarolija je u tim pismima, Džonatane, u njima i u tvom dnevniku. Talismani su
bili samo jedan način da ti se privuče pažnja. Ovo putovanje je bilo idealna prilika, koja ti je
pružila dovoljno vremena da shvatiš lekcije iz pisama - a i moji prijatelji su ti pomogli u
tome.
Džonatane, pokazao si da si spreman da radiš ozbiljno na tome i da se suočiš sa svojim
strahovima, kao i da rizikuješ sve da spaseš nečiji život. Kada si sve to započeo nisi bio
spreman da spašavaš sopstveni život. Mislim da si sada spreman i za to.“
„A sve ono sa čuvarima talismana?“ upitao sam. „Znaju li oni da u tim stvarim nema
'magije' čak i kada se svi prikupe na jedno mjesto?“
Džulijan se osmijehnuo. „To je jedina moja stvarna podvala, Džonatane. Prikupio sam
sve te sitnice prije nekoliko mjeseci, poslije jednog razgovora s tvojom majkom, i poslao ih
raznim prijateljima. Shvatili su šta se događa i bili srećni što mogu da pomognu. Svako od
njih je vrlo mudar na svoj način - svako od njih je primjer uspješne primene mudrosti koja
je sadržana u odgovarajućem pismu. Naučio sam mnogo od njih, pa sam želio da ih upoznaš
i da i ti od njih nešto naučiš. To je jedini način koji sam mogao da smislim. Ti drugačije ne bi
ni pristao da kreneš na taj put.“
Zaista sam uživao u susretima s Džulijanovim prijateljima i moram priznati da bih volio
da sa svakim od njih provedem više vremena. Podsjetili su me i na neke ljude, recimo, na
mog oca i naveli da zažalim što s njim nisam proveo više vremena. To se odnosi i na Juana.
Džulijan je rukom pokazao malu kamenu klupu iza nas. Kada smo sjeli, nježno je
spustio ruku na moje rame.
„Mislim da smo sada mnogo toga razjasnili, ali tebe očito još uvijek nešto muči“, rekao
je ljubazno.

124
 Toliko sam dugo sve to motao po mislima da sam teško mogao da smislim odakle da
počnem priču. Zato sam je počeo od početka. Ispričao sam Džulijanu o svom radu u
laboratoriji sa Juanom i o odluci da odem odatle. Objasnio sam mu kako su Dejvid i Sven
pokušavali da natjeraju Juana da da otkaz, kako ga nisam branio niti mu pokazao
prijateljsku naklonost, pa čak ni simpatiju. Zatim sam mu ispričao sve o Juanovoj
automobilskoj nesreći.
„To je bio udes“, rekao je Džulijan sigurnim glasom, ali sam ipak u njemu osjetio i
prizvuk pitanja.
Pošto ja na to nisam rekao ništa on je nastavio: „Ali ti i dalje sumnjaš u to?“
„Da“, rekao sam najzad, „Juan je svakako imao srčani infarkt. To je sigurno. Ali kada ga
je doživio? Prije ili posle udesa?“
Džulijan me je tužno pogledao, kao da zna da nisam u stanju da izvedem nikakav
zaključak iz te priče.
Buljio sam u kamen ispod svojih nogu, a zatim i u velelepno zdanje u daljini.
„Dva dana prije svega toga“, nastavio sam, „prošao sam pored Juanove kancelarije.
Upravo je izlazio. Zurio je pravo pred sebe očigledno izgubljen u mislima. Skoro smo se
sudarili. Izraz lica mu se uopšte nije promijenio kada me je vidio. Govorio je kao da se ne
obraća baš meni, već kao da samo razmišlja naglas.“
„Do prije nekog vremena mislio sam da je on tada govorio o otkazu. Moram, na svoju
sramotu, da priznam da sam čak osjetio izvjesno olakšanje. Barem više neću svakodnevno
viđati njegovo očajno lice, pomislio sam. Mogao sam bar da se pravim da mislim kako će se
sve dobro okončati. Nisam tada Juanu ništa rekao pa je prošao kraj mene i otišao hodnikom,
a zatim sam začuo njegove teške korake na stepenicama. No, kasnije... Juanove riječi su me
pekle poput kisjeline. Kao da je sam najavio taj fatalni udes? Da li je to što je rekao značilo
da želi da okonča i život, a ne samo karijeru? Da sam ga tada zaustavio i popričao s njim,
ponudio mu pomoć i pokazao naklonost možda bi i danas bio u životu?“
Obojica smo opet neko vrijeme ćutali. Na vidiku je bilo vrlo malo ljudi. Praznina ovog
mjesta djelovala je nadrealno poslije sve one buke na pretrpanim ulicama Nju Delhija i Agre.
Džulijan je zatim pljesnuo rukama i ispružio noge ispred sebe. Ispod njegove grimizne
mantije pomolile su se smeđe kožne sandale.
„Džonatane“, počeo je, „želim da ti kažem da bi bilo dobro da svi imamo uvid u ono što
će se desiti u narednih pet godina tako da možemo da predvidimo šta će se biti i da ne
napravimo greške zbog kojih ćemo sami kasnije najviše žaliti. Mogli bismo da preduzmemo
akcije da spriječimo ono što će kasnije biti izvor našeg očajavanja.“
Džulijan je ispružio ruku i spustio je na moju. „Mislim da si u toku ovog putovanja i ti
započeo jedan takav proces. Tvoja budućnost će svakako biti mnogo drugačija od onoga što
bi bila da nisi krenuo na ovaj put. No, to je budućnost. Ti mi sada pričaš o prošlosti.
Znaš i sam da ti nikada niko neće moći tačno odgovoriti na pitanja koja sebi stalno
postavljaš. Moraš da prikupiš dovoljno hrabrosti i da se pomiriš sa tim.“
Duboko sam uzdahnuo. Nadao sam se drugačijem odgovoru, ali sam u sebi znao da ga
neću dobiti.

125
 „Ne možeš ići naprijed ako se stalno prisjećaš prošlosti, Džonatane“, rekao mi je
Džulijan odlučno. „Prošlost ne možeš izmijeniti.“
„Ipak, čini mi se da bih i sada mogao nešto da uradim da pokažem koliko mi je žao“,
rekao sam.
„Moraš da uradiš dvije stvari“, rekao je Džulijan. Pogledao sam ga i prvi put osjetio kako
me zapljuskuje talas nade.
„Da, možeš da uradiš dvije stvari“, nastavio je Džulijan. „Prva je da se postaraš da
nikada više ne zanemariš prijatelja i da ne budeš nijemi svjedok tuđe surovosti i loših
postupaka.“
Klimnuo sam glavom. Tu sam odluku već i sam donio prije više mjeseci.
„A drugo je to“, nastavio je Džulijan „što moraš sebi da oprostiš.“
Pomno se zagledao u mene.
„Sjećaš li se talismana u obliku ždrala, Džonatane?“
„Da“, rekao sam misleći s naklonošću na Ajame.
„Sjećaš li se šta je pisalo u tom pismu - o važnosti da prema drugima postupaš ljubazno,
ali i da se tako ponašaš prema sebi? Važno je praštati drugima. No ključno je oprostiti sebi.“
Prešao sam dlanovima preko butina. Džulijan je bio u pravu. Možda je to bilo nešto
najteže što sam ikada morao da učinim, ali morao sam da prestanem da kukam i žalim se.
Moram sve to da prepustim zaboravu. Moram da nastavim sa svojim životom.
„A kada već pričamo o praštanju, ovdje je još neko ko želi da te vidi“, rekao je Džulijan.

***

Sunce je već potpuno nestalo sa obzorja i samo je na horizontu još pomalo titrao njegov
blagi odsjaj. Na nebu se presijavao mjesec, koji je visio kao zlatni novčić okačen o podlogu
od tamnog somota. Osvrnuo sam se oko sebe. Svjetlo se presijavalo i ogledalo u bazenčiću, a
vrt je bio mračan i prazan. Zatim sam primijetio sitnu priliku na kraju kamene staze... kako
hoda prema meni. Bacio sam pogled prema Džulijanu, ali je on u međuvremenu nestao. Opet
sam se okrenuo, a mesečina je na ivici kamene staze osvetlila sitnu i vitku žensku figuru, sa
dugom tamnom kosom koja je padala na ramena i niz leđa. Bila je dovoljno blizu da vidim
kako joj se osmijeh razliva po licu. Aniša! Srce mi je poskočilo u grudima i skočio sam na
noge.
Tada sam opazio još nešto. Pored nje sam ugledao i sitnu siluetu svog sina. Adam je
pognuo glavu i raširio ruke jurnuvši pored majke pravo prema meni. Zastao sam, pa sam i ja
i raširio ruke da ga zagrlim. Prije nego što su me suze zagušile, uspio sam samo glasno da
uzviknem njegovo ime.

126
 ***

Aniša, Adam i ja ostali smo u Agri još tri dana prije nego što smo konačno krenuli kući.
Vrijeme provedeno s njima u Indiji vjerovatno je bilo najdragocjenije u mom životu.
Džulijan mi je rekao da zadržim talismane i pisma. „Možda ćeš jednog dana poželjeti da
daš Adamu talismane i da mu objasniš sve ono što si iz njih naučio“, rekao mi je. Ta pomisao
me je navela da se osmjehnem.

***

Kada sam se, poslije dužeg odsustva, vratio na posao, zatekao sam gomilu novih lica, ali
Dejvida i Svena nije bilo na vidiku. Proveo sam dosta vremena u razgovoru s novim
šefovima i izvršnim rukovodiocima. Mnogi ljudi, uključujući i moje klijente, ubjeđivali su me
da ostanem na odjeljenju za prodaju. No, ja sam znao koji mi posao najviše odgovara. Na
kraju su svi pristali, pa sam, poslije nekoliko mjeseci provedenih na mjestu tehničkog
direktora, konačno dobio taj posao.
Dok se sve to dešavalo otkazao sam svoj stan i vratio se kući, Aniši i Adamu. Adam je
odmah navalio da me vrbuje za pomoćnika trenera njegovog školskog fudbalskog tima.
Začudio se kada sam ubrzo pristao na to. Aniša i ja počeli smo postepen i spor proces
rekonstrukcije našeg braka.
Jedna od prvih stvari koje smo učinili bila je da utvrdimo pravilo da jednom mjesečno
odemo na nedjeljnu večeru kod moje majke, kod moje sestre i njene porodice i kod Anišinih
roditelja. Počeli smo već i da planiramo ljetnji odmor za narednu godinu.
„Kuda ćemo na ljetovanje?“, upitala me je Aniša dok smo sjedjeli i proučavali neke
putne vodiče dobijene od moje majke. „Koga ćemo da posjetimo?“
„Hajde da krenemo od početka“, predložio sam misleći raznježeno na moj novi život i
nove prijatelje. „Hajde da počnemo od Istanbula.“

127
 PISMA UZ TALISMANE

Moć istinskog

Najveći dar koji možemo sebi dati jeste taj da živimo pravim, istinskim životom. Da zaista
budemo ono što jesmo ipak nije lak zadatak. Moramo se oduprijeti zavodničkom zovu društva
i živjeti život po nekim sopstvenim pravilima držeći se sopstvenih vrijednosti i u skladu s našim
prvobitnim snovima. Moramo doprijeti do naše skrivene suštine i istražiti duboko ukorijenjene
nevidljive nade, želje, snagu i slabost, koje nas čine onakvima kakvi zapravo jesmo. Treba da
shvatimo gdje smo bili i kuda smo se zaputili. Svaka naša odluka, svaki korak, moraju biti
određeni željom da proživimo život koji je istinit i pošten i svojstven samo i jedino nama. Ako
nastavimo tim putem, svakako ćemo naći blago koje će nadmašiti sva naša očekivanja.

Prihvati svoj strah

Ono što nas drži vezane za život jeste nevidljiva arhitektura straha. On nas tjera da se
sklanjamo u bezbjedne zone koje su, istini za volju, najmanje bezbjedna mjesta za život.
Najveći rizik u životu jeste ne preuzimati ne sebe nikakav rizik. Uvijek kada se suočimo sa
strahom, vraćamo jedan dio moći koju su nam ukrali - jer je naličje našeg straha zapravo moć.
Tu nema nikakvih izgovora. Uvijek kada osjetimo da nam ne prija da idemo dalje i
napredujemo, postajemo malo slobodniji. Što više straha pregrmimo, to veću moć stičemo. Na
tom putu polako postajemo moćni i neustrašivi, a i sposobni da ostvarimo svoje snove.

Ispuni život dobrotom

Važno je imati u vidu da su riječi verbalni odraz naših misli, te su naša djela posledica
onoga u šta vjerujemo. Nijedan naš postupak, ma kako sitan, nije beznačajan - naše ponašanje
prema pojedinim osobama definiše i naše ponašanje prema svim ljudima, uključujući i nas
same. Ako ne cijenimo druge, ne cijenimo ni sebe. Ako ne vjerujemo drugima, nemamo ni vjere
u sebe. Ako smo surovi prema drugima, bićemo takvi i prema sebi. Ako ne poštujemo ljude oko
sebe, ne poštujemo ni sebe. U odnosu sa svakom osobom s kojom sarađujemo, u svemu što
činimo, treba uvijek da budemo bolji nego što se očekuje, plemenitiji nego što je nagoviješteno,
pozitivniji nego što mislimo da je moguće.

Napreduj svakog dana po malo

Način na koji se bavimo sitnicama određuje i način na koji radimo sve drugo u životu. Ako
dobro obavljamo neke manje zadatke, bićemo dobri i u većim poduhvatima. Majstorstvo
postaje dio naše ličnosti. No, ima i nešto važnije - svaki taj mali napor predstavlja podlogu za

128
sledeći, tako da, ciglu po ciglu, gradimo divne građevine, stičemo izuzetno povjerenje i
ostvarujemo neobične snove. Pravi mudrac zna da svakodnevna sitna poboljšanja uvijek vode
do izuzetnih rezultata.

Da bi vodio najljepši mogući život, radi svoj posao najbolje što možeš

Na ovom svijetu nema nevažnog posla. Svaki posao ti pruža priliku da iskažeš neke svoje
talente, da pokažeš umetnički dar i genijalnost. Treba da obavljamo svoj posao onako kao što
je Pikaso slikao: s najvećom posvećenošću i strašću, ulažući ogromnu energiju i genijalnost.
Tada naša djelatnost neće biti samo izvor inspiracije za druge, već će djelovati na sve oko nas -
promijenićemo i živote drugih ljudi. Jedna od najvećih tajni lijepog života jeste bavljenje
poslom koji nas zaokuplja. Da bismo došli do stepe na najvećeg majstorstva, treba da
navedemo ljude da ne skidaju pogled sa nas.

Pažljivo biraj one koji utiču na tebe

Ne prolazimo kroz dane i noći našeg života potpuno sami niti smo nezavisni od ljudi oko
nas. Zato moramo dobro da pazimo koga i šta uvodimo u svoj život. Znak je mudrosti ako
odaberemo da vrijeme provodimo na mjestima koja nas inspirišu i pune energijom i ako se
družimo s ljudima koji nas bodre i podstiču. Na poslu i u ličnom životu najpozitivniji prijatelji i
kolege navode nas da damo sve od sebe i da vodimo najbolji mogući život.

Najobičnije životne radosti su zapravo najveće

Svrha života je voljeti

Smisao tvog života je u ljubavi koju osjećaš. Srce je uvijek mudrije od glave.
Cijeni to. Vjeruj u to. Slijedi taj put.

Teži nečemu većem od sebe

Na ovom svijetu nema previše ljudi. Svi smo tu iz nekog razloga i svi imamo neki cilj i
posebnu misiju. Treba da izgradiš divan život za sebe i one koje voliš. Pritom treba i da se
dobro zabaviš. Važno je i da budeš uspješan. Taj svoj usjpeh treba da mjeriš sopstvenim
mjerilima, a ne nekim ustaljenim društvenim normama. Naročito je važno da tvoj život ima
značenje. Neka ti u životu bude važna svrha. Potrudi se da budeš od koristi što većem broju
ljudi. Na taj način svako od nas iz carstva prosječnog može da se uzdigne do vrhunaca
izuzetnog. Budi među najboljim ljudima koji su ikada živjeli.

129
 O AUTORU

ROBIN ŠARMA rođen je 1965. u Torontu. Autor je osam knjiga, od kojih su pet postale
svetski bestseleri, objavljeni u preko četrdeset zemalja. Robin je i predavač, spoljni saradnik
i konsultant kompanijama kao što su Microsoft, Nike, FedEx, NASA, IBM i mnoge druge.
Postao je jedan od svetski najpoznatijih i najpouzdanijih savetnika za personalni uspeh i
uspeh u poslu.

130