Blog Vesne Mihajlović

Za ljubitelje stvarnosti, koja nam je malo poznata…

MORFIČKA POLJA – RAZGOVOR SA

RUPERTOM SHELDRAKEOM

Sabine Leitner: Možete li dati kratak pregled Vašeg znanstvenog rada i

istraživanja?
Rupert Sheldrake: Radna područja po kojima sam vjerojatno najpoznatiji su
morfička rezonancija i morfička polja. Karijeru sam započeo kao razvojni biolog na
Cambridgeu i uskoro mi je postalo jasno da se razvojna biologija ne može objasniti
isključivo uobičajenim mehanicističkim pristupom pomoću molekula i gena. Činilo
se da je potreban holistički pristup i zaista od 1920-ih godina u biologiji postoji
ideja o poljima koja daju oblik, takozvana morfogenetička polja. Bio sam jako
zainteresiran za ovaj pristup i prvo sam se pitao što su ta polja? To nitko ne zna,
ali većina biologa kaže: “No, dobro, moramo uzeti u obzir ta polja, ali prije ili
poslije pokazat će se da se radi o normalnoj fizici i kemiji, nije to ništa novo.”
Došao sam do zaključka da ona predstavljaju novu vrstu polja i, budući da su to
biološka polja i budući da se organizmi razvijaju, moraju se također razvijati i ta
polja. Tako sam došao na ideju da polja moraju imati nekakvu vrstu pamćenja, a to
i jest koncept morfičke rezonancije.

1
Sabine Leitner: Možete li detaljnije objasniti taj koncept morfičke rezonancije?
Rupert Sheldrake: Morfička rezonancija je ideja da slične stvari utječu jedna na
drugu kroz prostor i vrijeme. Svi samoorganizirajući sustavi imaju neku vrstu
urođene memorije. Pod samoorganiziranim sustavima mislim na atome, molekule,
kristale, stanice, tkiva, organe, organizme, društva, ekosustave… Ne mislim ni na
kakve strojeve, brusni kamen ili stolice jer oni nisu samoorganizirani. Oni su
nakupine materije, ali ne organiziraju sami sebe. Odgovor na prirodne fenomene
nisu strojevi i cijela materijalistička slika svijeta utemeljena na metafori stroja.
Mislim da je to loše protumačen svjetonazor i loše shvaćena analogija koja je
doduše pogodna za industrijsko doba i proizvodnju strojeva, ali ne i za
razumijevanje živog bića, razuma ili čak molekule. Osnovna je ideja da svaka vrsta
posjeduje neku vrstu kolektivnog pamćenja koje se aktivira kroz morfičku
rezonanciju. Svaka individua pridonosi tome i sama se time koristi. To vrijedi
također i za kristale i molekule. Na taj način kristali razvijaju uzorke
kristaliziranja, pa se s vremenom kristaliziranje lakše postiže. I društvene grupe
također imaju morfička polja. Jato ptica ili riba, ili termitska kolonija – svi oni
organizirani su preko morfičkih polja. Te su ideje navedene u mojim dvjema
najvažnijim knjigama: Stvaralački univerzum, čije je obnovljeno izdanje upravo
objavljeno, i Pamćenje prirode u kojoj je ta ideja do sada najbolje razrađena u
povijesnom kontekstu.

2
Sabine Leitner: Bavite se također istraživanjima na području telepatije. Je li to
proširenje Vašeg rada o morfičkoj rezonanciji ili se radi o posve različitom
području?
Rupert Sheldrake: Dakle, u prvoj fazi rada bavio sam se morfičkom rezonancijom i
morfičkim poljima, pri čemu se jedan dio toga rada sastojao od testiranja
hipoteze. Sažetak dosadašnjih rezultata nalazi se u novom izdanju Stvaralačkog
univerzuma. Druga faza mojih istraživanja slijedila je pitanje kako društvena
morfička polja – polja grupa – omogućuju komunikaciju organizama preko
prostornih udaljenosti? Shvatio sam da teorija morfičkog polja implicira postojanje
telepatije kao normalnog sredstva komunikacije među životinjama. U akademskim
krugovima telepatija je, naravno, tabu-tema. Zbog toga je do sada na tom
području obavljeno vrlo malo istraživanja. Na području telepatije među
životinjama praktički uopće nema nikakvih istraživanja. No, pokazalo se da je
telepatija među životinjama posve uobičajena. Prije svega kod pasa, mačaka i
ostalih kućnih ljubimaca, mnogi su ljudi doživjeli ovakva iskustva. Telepatija je
opažena i u divljini, kod vučjih čopora i drugih životinjskih vrsta.

Sabine Leitner: Kako ste proveli ta istraživanja?

Rupert Sheldrake: Na kraju XX. stoljeća našao sam se u pionirskoj ulozi;
proučavao sam posve novo, gotovo neistraženo područje znanosti. Tako sam
počeo s povijesti prirode, pitao sam ljude što su primijetili i klasificirao njihova
iskustva i iskustva iz prošlosti. Tada sam pronašao načine i proveo eksperimente,
a moja istraživanja kod pasa, mačaka, konja, papiga i ostalih životinja pokazala su
da, kako se čini, one zaista telepatski komuniciraju sa svojim vlasnicima i s
drugim životinjama. Naravno, to je istraživanje osporavano. Osporavano je u
akademskim krugovima, ali ne među većinom laika. Ponekad kada pred laicima
držim predavanja o istraživanjima kod pasa, pitaju me: “Kako to da trošite svoje
vrijeme dokazujući ono što je već poznato?” U određenom smislu, mnogi su ljudi
upućeni u ono što službena znanost osporava i ignorira.

3
Sabine Leitner: Kako to da znanost tako teško prihvaća dokaze?
Rupert Sheldrake: Poteškoća proizlazi iz paradigme. Mehanicistička paradigma
kaže da je priroda mehanička i da se um sastoji samo od mozga. Aktivnost mozga
sastoji se od fizičkih i kemijskih procesa, a um je vezan uz glavu. Tako se zbog
toga smatra da misli i namjere ljudi ne mogu utjecati na životinje koje su
kilometrima udaljene. Stoga svi koji vjeruju u taj svjetonazor pretpostavljaju da je
telepatija nemoguća. Zato i nema istraživanja na tom području i kada ljudi poput
mene to istražuju i postignu pozitivne rezultate, to znači ili da su budale, da su u
zabludi, da su njihova istraživanja nestručna, da su varalice ili šarlatani. Stoga
istraživanje na ovom području izaziva ekstremno neprijateljske reakcije uvjerenih
materijalista. Ipak, to se ne odnosi na cijelu znanstvenu zajednicu. Privatno je
većina znanstvenika mnogo otvorenija. Držao sam predavanja o ovoj temi na
mnogim sveučilištima i znanstvenim institutima i ljudi su uglavnom vrlo
zainteresirano slušali. Javno ne kažu ništa, ali mi u pauzi prilaze i govore: “Već
sam imao takva iskustva, moj pas zna kad iz laboratorija dolazim kući, ali na poslu
ne mogu o tome govoriti jer su moji kolege tako uskogrudni.” Kada ljudi
holističkih nazora budu osjetili da se mogu izdići iznad ovih ograničenja i o tome
budu doista razgovarali sa svojim kolegama, shvatit će da mnogi od njih dijele
njihovo mišljenje, ali to skrivaju i o tome razgovaraju nakon nekoliko čaša vina, sa
svojom obitelji i prijateljima gdje se osjećaju sigurno.

4
Sabine Leitner: Čini mi se kao da ste pronašli mnogo snažnih dokaza za postojanje
telepatije, stoga mi je teško razumljiv otpor da se to prihvati. Kada već postoje
dokazi, što je još potrebno?
Rupert Sheldrake: Iz filozofije znanosti i iz istraživanja, kao što su ona Thomasa
Kuhna, znamo da je znanost društvena paradigma. Znanost zastupa model
stvarnosti koji nije samo intelektualan, nego i model u kojem sudjeluje društvo.
Znanstvena zajednica je poput drugih zajednica, ljudi žele nekamo pripadati. Ako
želimo pripadati jednoj društvenoj grupi, moramo se pridržavati njenih pravila, a u
ovom trenutku važeće je pravilo u znanosti, a posebno u biologiji, materijalistički
svjetonazor i njegova mehanicistička paradigma. Stoga su česte neprijateljske
reakcije kad se otvoreno govori protiv toga.

5
Sabine Leitner: Vi ste morali podnijeti mnogo neprijateljskih reakcija…
Rupert Sheldrake: Moj je rad izazvao mnogo neprijateljskih reakcija. Stalno me
napadaju, osobito organizirane grupe skeptika. U većini zemalja postoje takve
grupe koje u znanost imaju nadzornu ulogu, pokušavaju nadzirati granična
područja znanosti kako bi osigurale da nitko ne krši pravila ili da se iz zajednice
isključe oni koji krše pravila. Jednostavno, to je sociologija znanosti na djelu. To se
događa jer su znanstvenici ljudi i slijede društvena pravila. Iz povijesti znanosti
znamo da izmjena paradigme, izmjena svjetonazora, nije nikakva individualna
promjena, već mora doći do izmjene čitave istraživačke zajednice. Da bi se dobila
doktorska titula (da bi se postalo priznatim znanstvenikom, neophodna je
doktorska titula), potrebno je raditi u priznatom laboratoriju. Doktorska se titula
dobiva samo ako se provodi priznato istraživanje koje se uklapa u paradigmu.
Svake godine dobijem otprilike šest do deset elektroničkih poruka od apsolvenata
visokih škola koji žele pisati disertaciju o morfičkoj rezonanciji, telepatiji ili drugim
temama koje sam obradio. Međutim, to ne mogu napraviti jer ne mogu naći
laboratorij u kojem bi takav rad bio prihvaćen. U slučaju da je neki profesor
spreman prihvatiti te studente, sveučilišni autoriteti odgovaraju ih govoreći:
“Napraviti to toliko je sporno da ćete si od samog početka uništiti karijeru. Nikada
nećete naći posao jer ste kontroverzni prije nego što ste započeli svoj rad. Uzmite
nešto sigurnije, a kasnije možda možete napraviti i to istraživanje.” Kasnije to ne
mogu učiniti jer trebaju stipendije i boje se da ih zbog svog područja istraživanja
neće dobiti. Tada im ljudi savjetuju: “Nemojte o tome previše govoriti, a kasnije
kad odete u mirovinu, možda ćete moći istraživati to područje.” To je, dakle,
društveni pritisak i jedini put da se to izmijeni je izmjena financiranja znanosti.
Trenutno su poticaji vrlo konzervativni. Mnogi bi znanstvenici rado istraživali
druga područja, ali za njih nema nikakve službene financijske potpore. No, mislim
da bi se to također moglo promijeniti.

6
Sabine Leitner: Pretpostavljam da će uvijek biti znanstvenika idealista koji će
upotrebljavati samo vlastita sredstva za istraživanja.
Rupert Sheldrake: Ne baš mnogo. U mojoj cijeloj znanstvenoj karijeri, a radim
četrdeset godina kao profesionalni znanstvenik, nisam susreo skoro ni jednog
individualnog istraživača. Ima vrlo malo ljudi koji istražuju izvan akademskog
sustava. Trenutno imam akademsko istraživačko namještenje na Cambridgeu1, ali
više od dvadeset godina nisam imao nikakvo namještenje. To je veliki problem
znanosti jer su u XVIII. i XIX. stoljeću nezavisni istraživači poput Charlesa Darwina
potaknuli mnoge inovacije. Darwin nikada nije imao akademsko namještenje,
nikad nije dobio službenu financijsku potporu, privatno se financirao. Bogatstvo je
stekao pomoću špekulacija dionicama željeznice i vjenčanjem s nasljednicom
tvornice porculana Wedgwood. Živio je u maloj seoskoj kući, imao svoj vlastiti
prihod i bio je prirodoslovac amater. U Engleskoj je bilo mnogo svećenika koji su
bili prirodoslovci. U stvari, Darwin je studirao teologiju na Cambridgeu i planirao
je postati vikar kako bi kao svećenik provodio svoja prirodoslovna istraživanja,
kao što su to radili mnogi drugi. Na kraju, učinio je upravo to, uz izuzetak što nije
postao svećenik. To znači da je Darwin mogao istraživati neovisno o ograničenjima
akademskog kruga, kao što su to također mogli i mnogi drugi znanstvenici. James
Clerk Maxwell neko vrijeme nije imao nikakvo namještenje, a bio je škotski
aristokrat. Do većine svojih važnih zakona elektromagnetizma došao je dok je
živio u svom dvorcu u Škotskoj. Kasnije je dobio posao na Cambridgeu i do kraja
života radio je u akademskom krugu, ali je njegovo najkreativnije razdoblje bilo
dok je živio na svom seoskom imanju. U engleskoj povijesti, vjerojatno još više
nego u Njemačkoj ili Francuskoj, mnoga su istraživanja provodili nezavisni
istraživači. U Americi je bilo slično kao u Engleskoj, što se vidi na primjeru
Edisona.

Sabine Leitner: Mislite li da to više nije moguće?

Rupert Sheldrake: Ne, jer je znanost postala institucionalizirana, birokratizirana i
puno više toga određuje vlast. U XIX. st. u tom pogledu bilo je puno slobode,
znanost gotovo uopće nije bila institucionalizirana. U Njemačkoj i Francuskoj to je
vrijedilo još i više jer je znanstveni rad na sveučilištima započeo puno ranije nego
u Engleskoj. Nakon Drugog svjetskog rata znanost dobiva mnogo državnih
poticaja, što znači da je birokracija određivala puno toga. Osim toga, industrija i
koncerni kontroliraju većinu istraživanja koja imaju svrhu razvijati proizvode i
uvećati profit. To je ograničenje utemeljeno na birokratskoj kontroli, ali također i
na društvenoj kontroli, jer se znanstvenici ne usuđuju otvoreno izreći svoje

7
mišljenje. Na mnogo načina ovo je ograničenje veće u biologiji i psihologiji nego u
fizici. Kvantna je fizika odbacila stari svjetonazor i otvorila fizici mnoštvo novih
mogućnosti. Moderna kozmologija ide i dalje. Kozmolozi bez problema govore o
milijardama neopaženih dijelova svemira i nitko se ni najmanje ne uzbuđuje, dok u
biologiji sama postavka da jedan pas telepatski osjeća kada njegov vlasnik dolazi
kući izaziva bujicu prosvjeda. To znači da u znanosti imamo dvostruki standard. U
područjima kao što su biologija i psihologija, koje se direktno tiču ljudi, imamo
dogmatski, materijalistički stav. U fizici i kozmologiji stvari su puno slobodnije.

Sabine Leitner: Vi ste već označeni kao heretik i neki su čak predložili da se Vaše
knjige spale. Što u Vašem radu toliko ljuti neke znanstvenike? Je li to zato što
dovodite u pitanje neke temeljne postavke materijalističke znanosti?
Rupert Sheldrake: Mislim da ih ljuti to što moje tvrdnje, koje izlaze iz okvira
mehanicističke slike svijeta, i u stvarnosti izlaze iz okvira materijalističke slike
svijeta. Mislim da je problem u tome što se materijalistički svjetonazor razvio u
mehanicističku sliku svijeta. U XVII. stoljeću osnivači mehanicističke slike svijeta,
Descartes ili Newton, vjerovali su da je svijet stroj i da priroda funkcionira
mehanički. Međutim, vjerovali su i da je Bog stvorio svijet i da su prirodni zakoni
Božji zakoni. Vjerovali su da je ljudski um nematerijalan i da ljudska duša može
preživjeti smrt tijela. Dakle, spajali su mehanicističku sliku svijeta s religijskim
vjerovanjem i s nazorom koji uključuje svijest i smatra da svijet nije mehanicistički
već stvaran. Kasnije, u XVIII. i XIX. stoljeću, materijalistička filozofija protjerala je
Boga i dušu i tako nije ostalo ništa osim mehanicističke prirode. Ova
materijalistička slika svijeta postala je tada jedna vrsta religijskog vjerovanja u
formi ateizma. Ateizam je jedna vrsta protestantske hereze koja je protestantsku
reformaciju odvela još jedan korak dalje. Reformacija je ukinula svece, svetišta i
hodočašća, što je bio napad skeptika na mnoge aspekte katoličkog vjerovanja.
Skepticizam usmjeren na protestantsko vjerovanje rezultira ateizmom koji još
uvijek pokazuje protestantske kvalitete. To je jedna vrsta protestantske religije.
Za mnoge je ljude materijalizam postao svjetonazor, vjerski stav. Nitko nije
dokazao da svijest ne postoji i da je materija samo mehanička. No, mnogi su se
ljudi čitav svoj život oslanjali na ovo vjerovanje, odbacili su religiju, odbacili su
vjerovanja svojih roditelja i predaka. Izrugivali su se konvencionalnom religijskom
vjerovanju zapadnih kršćana. Odbacili su sva uobičajena moralna ograničenja koja
su s tim bila povezana i tradicionalne vrijednosti, kao na primjer ženidbu. Rezultat
je raspad tradicionalne religije u Europi (mnogo više nego u Americi) i
potkopavanje tradicionalnih društvenih institucija u ime društvene liberalizacije.
To je sveobuhvatna slika svijeta, povezana sa sekularnim humanizmom, ateizmom
i materijalizmom. Materijalistička znanost podupire cjelokupnu ateističku i
humanističku sliku svijeta.

8
Sabine Leitner: Smatra li se opasnim znanstvenik koji otvoreno dovodi u pitanje
takvu sliku svijeta?
Rupert Sheldrake: Mnogi su ljudi čitav svoj društveni identitet izgradili na tom
načinu gledanja. Oni se osjećaju nadmoćnijima u odnosu na ljude s religijskim
vjerovanjima jer misle da su prozreli te stvari, da se tu radi o djetinjastim
zavaravanjima i da su se svojim znanstvenim razumijevanjem uzdigli iznad
religijske slike svijeta. Tvrdnja da je um na višem stupnju od mozga sliči onome u
što su ljudi vjerovali prije znanstvene revolucije. Materijalistima se to čini kao
korak unatrag, kao praznovjerje koje se mora odbiti.
Ljudi koji su me najžešće napadali bili su agresivni ateisti. Oni ne razmatraju
dokaze. Oni smatraju da to mora biti pogrešno jer im njihov sustav vjerovanja
govori da je to pogrešno. Slično kao kada se raspravlja s kreacionistom.
Kreacioniste ne mogu uvjeriti dokazi evolucije jer su unaprijed odlučili da je to sve
obmana.

9
Sabine Leitner: Pročitala sam na Vašoj stranici da ste trenutno zaključili okladu o
genomu. O čemu se radi?
Rupert Sheldrake: To je oklada o sposobnosti predviđanja genoma i praktičan
primjer razlika u svjetonazoru. Kladio sam se s istaknutim britanskim biologom
Lewisom Wolpertom. On tvrdi da će do 1. svibnja 2029. biti moguće iz genoma
oplođenog jajašca životinje ili biljke predvidjeti sve detalje organizma. Kladio sam
se da tako neće biti. Već je sada jasno da neće tako biti i takozvana nedostajuća
nasljednost2 kriza je moderne znanosti jer geni ne objašnjavaju sve što bi trebali
objasniti. Uvijek sam govorio da se geni precjenjuju jer smatram da glavni dio
nasljeđa ovisi o morfičkoj rezonanciji, a ne o genima. Stoga me ta nedostajuća
nasljednost uopće ne iznenađuje. Smatram da je u stvarnosti faktor nedostajuće
nasljednosti, koji iznosi oko 90 %, otprilike usklađen s doprinosom koji potječe od
morfičke rezonancije.

Sabine Leitner: Što mislite, kakva je interakcija između DNK i morfičkih polja?
Rupert Sheldrake: Geni proizvode proteine. Oni su kôd za elementarnu strukturu
proteina. Ipak, neriješen je problem genetičke teorije, kako izgleda preklapanje
proteina koje iz toga proizlazi. Naime, samo iz slijeda aminokiseline još se ne
može predvidjeti trodimenzionalna struktura proteina. Kod izračuna dobivaju se
stotine različitih mogućnosti, od kojih je ipak samo jedna prava. Vjerujem da
morfička rezonancija i morfička polja imaju ulogu u preklapanju proteina, također
pomažu u izgradnji stanica i interakciji među proteinima. Morfička su polja u
interakciji s genima jer oni stavljaju na raspolaganje građu. Ugrubo bi se to moglo
usporediti s odnosom tranzistora, bakrenih žica, memorijskih čipova i
funkcioniranja računala. Kada su tranzistori neispravni, ni računalo ne funkcionira
ispravno, pa ukazuje na pogreške ili daje loše rezultate. To je poput mutacije, ali
način funkcioniranja jednog računala, programi, softver, dizajn utičnice, sve to
nije sadržano u tranzistoru. Neispravni geni mogu dovesti do neispravnog

10
organizma. No, to ne dokazuje da se cijeli organizam kodira i programira u
genima. Nasljeđivanje je, dakle, samo djelomično genetsko.

Sabine Leitner: Jesu li morfička polja samo formalna i apstraktna ili također
posjeduju neku vrstu energije?
Rupert Sheldrake: Morfička polja sadrže privlačitelje (atraktore) koji privlače
organizme obuhvaćene razvojem i pohranjuju energiju. Uzmite električno polje u
teoriji kvantnih polja: električno polje pohranjuje energiju, a elektroni su vibracije
u takvom polju. Je li električno polje također energija? Zapravo ne. To je polje koje
sadrži i organizira energiju, kao što morfičko polje također sadrži energiju. Moje
morfičko polje sadrži i pohranjuje energiju unutar moga tijela, a energija dolazi iz
hrane. U znanosti uvijek razlikujemo polja i energiju. Filozof znanosti Karl Popper
smatrao je da je materijalizam kroz modernu znanost postao jedna od prevladanih
teorija. Temelj modernih objašnjenja više nije materija, nego su to polja i energija.
Polja i energija mogu uzeti bilo koji oblik, a on ovisi o poljima u kojima se nalazi
energija. Energija koja se nalazi u, na primjer, komadu tosta pomaže radu moga
mozga. Ali, kada bih isti komad tosta bacio kroz prozor, on bi istrunuo i poslužio
za rast gljiva ili bi ga pojele ptice da ih ojača za let. Energija je nevezana i može
uzeti bilo koji oblik, može prožeti bilo koji organizam, no oblik definira polje jer
polja organiziraju energiju. Niti jedno polje nije samo energija, ono je poput
spremnika energije ili davatelja strukture energiji. Stoga morfičko polje gladnog
psa utječe na njegovo ponašanje tako da pokušava pronaći hranu. Ako je gladan
pas udaljen nekoliko metara od komada mesa, on pokušava doći do njega. Kad bi
se kod psa učvrstila opružna vaga, mogla bi se mjeriti snaga koju pas iskazuje i
time zaključiti o snazi polja.

Sabine Leitner: Vjerujete li da će jednog dana biti moguće mjeriti morfičko polje
instrumentima?
Rupert Sheldrake: Nema razloga mjeriti ga instrumentima. Električna se polja
mjere električnim instrumentima, magnetska polja magnetskim instrumentima,
gravitacijska polja njihalom i drugim gravitacijskim fenomenima: sva se polja

11
mjere preko njihovih djelovanja. Kad, na primjer, radim pokuse o sposobnosti
učenja štakora da bih vidio ovisi li ta sposobnost o mjestu, postupak uključuje
mjerenje učinaka morfičkog polja. Ako je polje jače, i djelovanja će biti veća; svako
se polje mora mjeriti pomoću adekvatnog djelovanja. Nema razloga mjeriti polja
elektromagnetskim instrumentom. Konačno, silu težu također ne možemo mjeriti
elektromagnetskim instrumentom.

Sabine Leitner: Pokazuju li zapravo Kirlijanove fotografije nešto od morfičkih

polja?
Rupert Sheldrake: To ne znam. Veći dio Kirlijanove fotografije nije dovoljno
precizan i temelji se na izboju visokog napona, što se može postići čak i s vlagom
u zraku. Problem je što su većinu istraživanja provodili amateri. Koliko znam,
renomirani znanstvenici do sada još nisu ozbiljno istraživali to područje. Možda
ima više ozbiljnih istraživanja, ali prema mom vjerovanju, to je još uvijek otvoreno
pitanje.

MORFIČKA POLJA, DRUGI II. DIO – Razgovor s Rupertom Sheldrakeom

Sabine Leitner: Rado bih Vam postavila

pitanje o današnjem razgraničenju između
znanosti i duhovnosti. Poznajem dosta ljudi
koji naginju duhovnom, ali istovremeno
pripadaju ovom materijalističkom društvu i
zastupaju njegovu sliku svijeta. Oni su
između ta dva stajališta oduševljeni i
rastrgani…

Rupert SheldrakeRupert Sheldrake: Mislim

da je cijela naša kultura u sukobu.
Mehanicistička slika svijeta predstavlja
svijet kao stroj, ljudski um kao
jednostavnu aktivnost mozga, ljudske
osjećaje jednostavno kao reakcije u našem
tijelu, bez većeg značenja, a kultura i
estetski izraz samo su subjektivne pojave u
našoj glavi. Ta otuđena slika svijeta, koja je
bila slika svijeta u doba prosvjetiteljstva,
12
dovela je do protupokreta krajem XVIII.
stoljeća – do romantizma.

Njemačko govorno područje proizvelo je

najzanimljivije i najozbiljnije romantičare.
Snažno je poraslo zanimanje za filozofiju
prirode, koja je bila dio romantičarskog
pokreta, protiv mehanicističke slike
svijeta. U Engleskoj se taj pokret izražavao
uglavnom u formi poezije. Pjesnici
romantizma govorili su da je priroda živa,
da su osjećaji, naša intenzivna
emocionalna iskustva i naše ideje stvarni,
a ne iluzorni jer se ne mogu opisati
matematičkim formulama. Bila je to
potvrda svih ovih aspekata potisnutih u
mehanicističkoj slici svijeta. Romantizam je
duboko utjecao na europsku
civilizaciju. Rezultat je bio raskol. Od
ponedjeljka do petka, intelektualci i
obrazovani ljudi bili su jedinstveni u
mehanicističkom svjetonazoru jer je za
osnovu imao industrijalizaciju, strojeve,
državnu birokraciju, industriju naoružanja,
investicije… Svaki ozbiljan posao, rad,
tvrtka, utemeljeni su na mehanicističkom
načinu razmišljanja. Oni se oslanjaju na
iskorištavanje prirode, na profit kroz
rudarstvo i vađenje sirovina, krčenje šuma,
13
masovni uzgoj životinja i industrijsku
poljoprivredu. Sve je to stvarni svijet
privrede i u tome i sami sudjelujemo.
Međutim, za vikend i na odmoru čovjek je
slobodan. U petak navečer ulice zapadnih
gradova pretrpane su milijunima ljudi koji
automobilima odlaze u prirodu. Ako su
dovoljno bogati, kupe si komad zemlje na
selu kako bi se sa svojom obitelji i
prijateljima mogli povući za vikend i
praznike i pobjeći od sve te vreve. Kad su
na svom seoskom imanju, tada naravno ne
žele da se priroda uništava, da autocesta
prolazi ispred njihovog kućnog praga, da
netko krči šume ili da ljudi na okolna polja
prskaju pesticide. Tijekom vikenda
iznenada postaju zaštitnici okoliša.

Sabine Leitner: To zvuči kao vrlo licemjeran

način života…

Rupert Sheldrake: Mislim da je taj raskol

između mehanicističke slike svijeta i
romantizma potpuno integriran u našu
zapadnu civilizaciju. Mi smo se na to
navikli i svi vodimo dvostruki život u kojem
religija i duhovnost sudjeluju u našem
životu vikendom. Neki znanstvenici i ljudi s
14
mehanicističkim svjetonazorom i dalje
ostaju kršćani, dok drugi ljudi, koji su se
kroz intelektualni proces obrazovanja
otuđili od kršćanske tradicije, traže “New
Age” duhovnost, postaju budisti,
meditiraju, bave se jogom, prakticiraju
duhovne vježbe ili se pokušavaju vratiti
prirodi. U načelu, sve su to pokušaji
ponovnog povezivanja s prirodom, ali taj
se raskol između privatnog života i
mehanicističke slike svijeta utisnuo u našu
kulturu. Štoviše, mi smo ga u
međuvremenu izvezli u cijeli svijet.
Pogledajte Kinu, Indiju, Japan ili
Indoneziju. U radnom vremenu,
mehanicističku sliku svijeta zastupaju sve
obrazovane društvene klase, javni
službenici, ljudi u ministarstvima
poljoprivrede i gospodarstva, u
obrazovnom sustavu ili u razvojnim
agencijama, inženjeri… Ali navečer, tijekom
vikenda ili odmora, većina njih se vraća
nazorima svoje vlastite kulture. Kao
znanstvenik, živio sam pet godina u Indiji.
Na poslu su moji indijske kolege bili posve
konvencionalni znanstvenici zapadnog
stila, ali čim su bili kod kuće, ponovno su
bili muslimani ili hinduisti. Kao hinduisti
vjerovali su u reinkarnaciju, išli su sa
15
svojim obiteljima na hodočašća, prinosili
žrtve svojim bogovima. Kao muslimani
najčešće su bili jako pobožni, postili su za
vrijeme ramazana, molili u smjeru Meke.
Oni su jednostavno prihvatili to
razdvajanje kao nešto normalno jer smo mi
to učinili normalnim.

Sabine Leitner: Mislite li da će snaga,

impuls koji bi mogao pobijediti taj raskol,
doći od znanosti, a ne od religije? Jer,
jednom se to mora dogoditi. S tim
raskolom ne možemo dalje…

Rupert Sheldrake: Mišljenja sam da impuls

mora doći od znanosti, da ne može doći od
religije. Na individualnoj osnovi, snaga
može poteći od religije jer ljudi tako mogu
pronaći svoj spas. Ipak, kolektivna
promjena naše ukupne kulture može se, po
mom mišljenju, postići samo promišljanjem
u znanosti. Zato mislim da je kretanje u
smjeru cjelovite (holističke) znanosti
apsolutno temeljno za prevladavanje
raskola u pojedincu i u kolektivu. Naravno,
kolektivno djelovanje tog raskola pokazuje
se kroz utjecaje koje imamo na okolinu,
kroz promjene klime, uništenje okoliša…
Sve su to neizbježne posljedice
16
mehanicističkog svjetonazora, s globalnim
kapitalizmom i modernom tehnologijom.
Budući da je okoliš ugrožen, bit ćemo
prisiljeni na promjenu, svidjelo se to nama
ili ne. Vjerujem da moramo prerasti
mehanicističku sliku svijeta jer je
neodgovarajuća, ne samo iz političkih ili
društvenih razloga, već i zato što je to
stvarno loša znanost. Ona je dogmatska,
uskogrudna, ograničena i ne može opisati
mnoge pojave u prirodi. To što se prije ili
poslije mora dogoditi, i što se zapravo već
sada događa, promjena je biologije,
ekologije… U holističkom pogledu, hipoteza
o Geji korak je u pravom smjeru koji je
došao iz znanosti, ali to još nije dovoljno.
Trebamo jednu dobro utemeljenu holističku
teoriju biologije, prirode, ljudskog uma i
psihologije. Mislim da se to neće dogoditi
dok ne prevlada slika svijeta koja prirodu
vidi kao organizam i priznaje da smo mi
organizmi i da je društvo organizam, a ne
stroj. Nadalje, moramo postati svjesni
važnosti navika i sjećanja jer su dio
evolucijske, organske kozmologije. Već
sada smo suočeni s promjenom slike
svijeta, no unatoč tome službena je
znanost još uvijek uhvaćena u staroj,
mehanicističkoj ideologiji.
17
Sabine Leitner: Vjerujete li da nam studij
tradicionalne filozofije i svevremenske
mudrosti može pomoći, nadahnuti nas da
postojeće ideje ponovno otkrijemo i
formuliramo vlastitu verziju ove mudrosti?

Rupert Sheldrake: Da, vjerujem. Mislim da

iz uskogrudne filozofije XX. stoljeća, kao
što su logički empirizam ili filozofija duha,
ne možemo puno izvući. Po mojem
mišljenju, one nam ne nude puno. Ali,
filozofija koja nam pomaže prepoznati
prirodu duše ili svijest u prirodi, može biti
vrlo korisna. Mnogo mi je pomogao studij
Aristotelove filozofije, a prije svega studij
filozofije Tome Akvinskog. Njegova
filozofija uključuje koncept da i životinje i
biljke imaju dušu, govori o duši u prirodi te
kako ona funkcionira kao organizirajući
princip svih živih bića, ne samo ljudi. Ova
visokorazvijena, sofisticirana europska
filozofija prirode stvarno je animirajuća
filozofija. Ona je odbijena u mehanicističkoj
revoluciji XVII. stoljeća, ali je ponovo
otkrivena u više aspekata. Njemačka
filozofija prirode bila je važan korak u
smjeru filozofije, u kojoj su organizmi u
18
prvom planu. U određenom smislu,
filozofija prirode imala je najveće uspjehe u
teorijama o evoluciji. Teorije evolucije
razvile su se prvi put krajem XVIII. stoljeća
i potjecale su iz pokreta filozofije prirode.
Bitna je stvar u romantizmu da priroda živi
i da nije mehanička. Rani mislioci teorija
evolucije kao Erasmus Darwin, djed
Charlesa Darwina, i Lamarck smatrali su da
je priroda živa i prožeta stvaralačkim
duhom. Stoga cijeli proces života nije tek
posljedica slijepih mehaničkih snaga,
evolucijski uspon i razvoj, već polazi od
živog, stvaralačkog duha prirode. Henri
Bergson u svojoj je knjizi Stvaralački razvoj
detaljnije izložio taj stav. Za mene je ta
knjiga jedno od najvećih djela filozofije.
Bergson je moj omiljeni filozof i njegov je
pogled na evoluciju vrlo značajan. On
razrađuje ideju kozmičkog evolucijskog
procesa (evolucija života na Zemlji nije
jedina) kao dijela jednog ogromnog
razvojnog procesa koji je upravo u tijeku.
Mi smo dio toga, to nije jednostavno slučaj
i prirodna selekcija. Prirodna selekcija ima
ulogu, ali ona je samo manji dio mnogo
većeg procesa.

19
Sabine Leitner: Ima li i drugih filozofskih
pokreta koji Vas posebno zanimaju?

Rupert Sheldrake: Filozofija engleskog

govornog područja, koja me trenutno
najviše zanima, struja je
paneksperientalizma Alfreda Northa
Whiteheada. Whitehead je bio važan
engleski filozof koji je početkom XX.
stoljeća surađivao s Bertrandom Russelom
na Cambridgeu. Napisao je knjigu o
matematici i matematičkoj logici pod
naslovom Principia Mathematica. U 1920-
ima razvio je matematičku teoriju
relativnosti koja se razlikuje od one
Einsteinove, međutim pretpostavlja ista
predviđanja i sadrži iste testove. O
Einsteinu slušamo mnogo, o Whiteheadu
vrlo malo. Razlog je tome što je Whitehead
sa svojim zaključcima otišao korak dalje i
tvrdio da je svijest, ili jedna vrsta uma ili
iskustva, svojstvena cijeloj prirodi. Čak i
kvantni procesi – on je vjerojatno bio prvi
filozof koji je razumio kvantnu teoriju i
prepoznao njene posljedice – sadrže, kako
je on to nazvao, fizički i mentalni pol. Nije
tvrdio da atomi imaju mozak ili svijest kao
mi, već da u svim samoorganizirajućim
fizičkim sustavima postoji jedna vrsta
20
iskustva. Njegova bi se filozofija stoga
mogla zvati panpsihizam (duh u svemu).
Ipak, bolje joj odgovara naziv
paneksperientalizam (iskustvo u svemu),
kao što je nazivaju njegovi pristaše. Pod
“svemu” ne misle, primjerice, na stolce,
stolove ili stijene, već na
samoorganizirajuće sustave. Atomi stolaca,
stolova i stijena imali bi to iskustvo, no ne i
iskustvo cjeline jer ne posjeduju nikakvu
individualnost.

MORFIČKA POLJA
Zanima me ova posebna filozofija i
teološka struja koja je iz toga nastala:
procesna teologija. To je dosta nepoznat,
ali vrlo zanimljiv aspekt savremene
anglosaksonske teologije. Većina teologa
te struje poziva se na Whiteheadove
stavove i interpretira kršćansku teologiju u
smislu evolucijskog procesa:
samootkrivanje i realizacija božanskog
kroz evolucijski proces. Jedan aspekt
Svetog Trojstva u kršćanskoj teologiji je
Duh Sveti koji u tradicionalnoj teologiji
predstavlja dah života u cijeloj prirodi. To
je taj stvaralački duh koji prožima sva živa
bića, univerzum, zvijezde i planete. Postoji,
21
dakle, taj duh koji predstavlja jedan aspekt
božanske prirode koji je svojstven cijeloj
prirodi. Ukupni evolucijski proces ne
događa se naslijepo, već se kreće u smjeru
cjelokupnosti ili jedne vrste otkrivanja ili
samootkrivanja božanskog. Dakle, to je
vrlo zanimljiva teologija i za mene su
najzanimljivije suvremene struje filozofije
panpsihizma, paneksperientalizma i
procesna teologija.

Sabine Leitner: Zahvaljujem na razgovoru.

S njemačkog prevela: Ružica Mesić
Nova-akropola
*********************

MORFOGENEZA
Procenjuje se da je do sada opisano oko 1.063.200 životinjskih vrsta, 344.300
biljnih i 11.200 mikroorganizama, dok naučnici procenjuju da na Zemlji živi 10 – 30
miliona različitih biljnih i životinjskih vrsta.
Kako je nastala ova veličanstvena raznolikost oblika, u kojima se ispoljava život
na Zemlji? Kako se diferenciraju različite biološke forme? Kako uopšte nastaju
oblici? Gde je u semenu pohranjeno znanje o budućem izgledu nove jedinke, kako
se embrion razvija iz oplođenog jajeta i kako majušna semenka „zna“ kako treba
da izgleda budući hrast? Kako latice ruža i palmi poprimaju svoje različite forme?
Čudo klijanja, nastanka i razvoja, razgradnje se svakodnevno odvija pred našim
očima i mada smo skloni da poverujemo kako smo skinuli veo sa tajni prirode, ono
i dalje predstavlja zagonetku. Nastanak oblika je jedno od velikih nerešenih
pitanja biologije. Mehanicistički pogled na svet, koji i danas preovlađuje u
modernoj biologiji, osporava postojanje bilo kakvog nematerijalnog organizujućeg
principa. Fenomen života proističe iz gradivnih delova materije i njihovih
samoorganizujućih svojstava, dok biohemijski procesi na neki način proizvode
svest, misli i emocije kao svoj nus-proizvod. Razvitak jedinke iz semena se
objašnjava genetskim programom, čiji je nosilac DNK, pohranjena u svakoj ćeliji
živog organizma. DNK je dugačak molekul, koji se sastoji od nukleotida, jedinica
koje se ponavljaju. U gradnji DNK-nukleutida učestvuju četiri baze: Adenin, Timin,
Citozin i Guanin. Nastanak oblika, kao i nasleđivanje specifičnih oblika, ali i
karakternih svojstava i obrazaca ponašanja je određeno genetskom informacijom.
Ovaj genetski zapis se „iščitava“ tokom procesa pod nazivom translatacija, koji
omogućava sintezu proteina u ćelijama na osnovu genetske informacije, odnosno
„redosleda aminokiselina određene redosledom nukleotida. Taj redosled
nukleotida naziva se genetički kod.“(wikipedia). Međutim, na ovaj način se

22
stvaraju samo gradivni elementi koji će oblikovati živo biće. Ali da li je to
dovoljno? Da li su cement i blokovi dovoljni da bi se sazidala kuća? Sintetizovani
proteini se mogu uporediti sa gomilom cigli, naspram kojih vidimo gotovu kuću
(Thanks to Suzy:-). Čak i ako bismo pretpostavili mogućnost da malter i cigle
nastanu slučajnim kombinovanjem atoma i slučajno se nekako nađu zajedno na
istoj gomili, verujem da niko zaista ne bi očekivao da počnu da se samo-
organizuju u oblik kuće, pri čemu svaka cigla tačno „zna“ koje će mesto zauzeti i
kako će se povezati sa drugim ciglama. DNK sadrži plan izgadnje proteina. Ali
time se nismo približili rešenju misterije oblika. Prilikom deobe ćelija DNK se
kopira, tako da svaka ćelija u našem oranizmu sadrži isti genetski zapis, a opet
tokom razvoja embriona nastaju različite ćelije kože, mozga, jetre, srca, ….

„Na sličan način, DNK samo programira materijale, od kojih je telo sastavljeno:
enzime, gradivne proteine i tako dalje. Nema dokaza da ona određuje i plan, oblik,
morfologiju tela. Da bismo to sagledali jasnije, pogledajte svoje ruke i noge. Oblik
nogu i ruku je različit; očigledno je da se njihov oblik razlikuje. Ipak, hemijski ruke
i noge su identične. Mišići su isti, nervne ćelije su iste, koža je ista i DNK je ista u
svim ćelijama ruku i nogu. U stvari, DNK je ista u svim ćelijama tela. DNK sama ne
može objasniti razliku u obliku; neophodno je nešto drugo da objasni različite
oblike. U današnjoj mehanicističkoj biologiji uobičajeno se pretpostavlja da to
zavisi od takozvanih „složenih obrazaca fizičko-hemijskih interakcija, koje nisu
dovoljno shvaćene. (…) Pitanje biološkog razvitka je u stvari širom otvoreno
pitanje i predmet diskusija među samim biolozima.“ (Dr Rupert Sheldrake, „Mind,
Memory, and Archetype Morphic Resonance and the Collective Unconscious„)
( DNK će biti predmet narednog članka, za sada samo kratka napomena da su
mnogi rezultati novijih naučnih istraživanja kvantne genetike odškrinuli vrata za
sagledavanje sasvim novih mogućnosti DNK i načina njene komunikacije sa
okruženjem, koja se očigledno ne može svesti na hemijsko-fizikalne procese i
materijalno pohranjene podatke. Mnogi od tih rezultata ukazuju nesumnjivo da
DNK pokazuje svojstva elektro-magnetnih i zvučnih talasa i da se pohranjivanje
informacija i komunikacija odvija nefizikalno. (Vidi rezultate Pjotra Garjajeva).
Novija istraživanja DNK u stvari potvrđuju teoriju talasa i postojanje bio-polja.).
Živi organizam pokazuje i druga svojstva, koja protivureče mehanicističkom
shvatanju. Jedno od njih je i njegova sposobnost za regeneraciju. Ako sa drveta
isečemo granu, ona će ponovo izrasti. Ako su pravilno tretirane, iz svih grančica
može izrasti novo drvo. Ako se posečemo, na tom će mestu izrasti novo tkivo i
proći kroz najsloženije procese isceljenja. Sa druge strane, kako navodi Šeldrejk,
ako polomimo kompjuter, jedino što ćemo dobiti je polomljeni kompjuter, a ne
mnogo malih kompjutera, koji se regenerišu. Živi organizmi pokazuju odlike
holografske strukture – u kome svaki deo organizma čuva informaciju o celini – a
ne mehanička svojstva. Materija nije statična, već se nalazi u dinamičnom procesu
stalnog obnavljanja. Svuda oko sebe možemo posmatrati oblike, koji nastaju,
rastu, razvijaju se i nestaju. Isti procesi se odvijaju i na nivoima, koji su nam
nevidljivi: u nama samima se tokom jedne godine zameni više od 90% svih atoma
našeg tela. I pored beskrajnih mogućnosti, koje im stoje na raspolaganju, gradivni
elementi uvek tačno znaju gde pripadaju, kako da se povežu, koju im funkcija
pripada u održanju celine i šta treba da čine. Samo jedno „slučajno
samoorganizovanje“ nije dovoljno da objasni kako su se atomi povezali u
funkcionalnu celinu, samoorganizovali se i „oživeli“. Ograničenja materijalističko-
mehanicističkog pogleda na svet, protivurečnosti, nedostatak dokaza i ogroman
broj pojava, za koje u njemu jednostavno nema mesta, su naveli mnoge moderne
naučnike da preispitaju njegove alternative. Jedna od njih je opisana u narednom
tekstu.

23
ŠTA SU MORFIČKA POLJA?
U svom objašnjenju nastanka oblika biolog dr Rupert Šeldrejk je uveo teoriju
polja. On je upotrebio već postojeći termin „morfogenetsko“ ili „razvojno polje“,
ali ga je formulisao na nov način. „Dok se u fizici već duže vreme ozbiljno
uvažava, budući da su efekti elektromagnetnog polja očigledni i merljivi, u
standardnoj biologiji teorija polja se i dalje ne prihvata, jer je u njoj još uvek
dominantno opredeljenje da stvari treba objašnjavati u terminima hemijskih
procesa“ (Objave). Nasuprot tome, dr Šeldrejk je pretpostavio postojanje polja
kao generatora, koji sadrži informacije za formiranje, razvoj i rast jedinke, i čuva
plan organizma, na osnovu koga je moguća regeneracija, isceljenje, obnavljanje
ćelija u organizmu i stvaranje novih oblika. Morfička polja praktično predstavljaju
nevidljivu organizujuću strukturu, u kojoj je sadržan plan organizama, i koja
privlače jedinku ka njenom posebnom obliku i svrhi u prostoru i vremenu. Svaka
vrsta ima svoje polje, ali i svaka jedinka poseduje sopstveno polje unutar tog
polja, koje se dalje diferencira: polje celog tela, polja organa i različitih tkiva, pa
čak i ćelija i sub-ćelijskih struktura. Teorija o morfičkim poljima nudi objašnjenje
nastanka bioloških oblika, razumevanje ponašanja biljaka, životinja i čoveka, ali i
osnovu za proučavanje većih struktura, društvenih zajednica i privrednih sistema.
Polja, na osnovu kojih nastaju i razvijaju se telesni oblici živih bića, nazivaju se
morfogenetskim poljima (grč. morphe: „oblik“ i genesis: „stvaranje“). Ali pored
njih postoje i polja kristala, opažanja, ponašanja ili socijalna i kulturna polja….
„Tako polje kristala određuje vrstu i način kako su raspoređeni molekuli i atomi u
unutrašnjosti kristala. Polje morskog ježa formira ćelije i tkivo embriona morskog
ježa i vodi njegov razvitak do karakterističnog oblika odrasle jedinke vrste.
Socijalno polje organizuje i koordinira ponašanje jedinki unutar neke socijalne
grupe, na primer način kako ptice lete u jatu „. (Rupert Sheldrake: „Der siebte
Sinn der Tiere„).

24
MORFIČKA REZONANCA
Morfička polja nisu statični, nepromenljivi sistemi, koji fiksiraju biološke i
socijalne organizme u konačni oblik, već sa njima stoje u neprestanoj interakciji i
sama se razvijaju. Ona imaju svoju istoriju i pamćenje i pohranjene informacije se
sa jednog sistema prenose na drugi sistem iste vrste putem procesa, koji je dr
Šeldrejk nazvao morfička rezonanca. Putem ovog procesa se stvara korelacija
između sličnih polja, pri čemu je rezonanca utoliko jača što je veća sličnost između
polja.
„Morfička rezonanca je osnova inherentnog pamćenja u poljima na svim nivoima
kompleksnosti. Svaki morfički sistem, na primer embriona žirafe, se „priključuje“
na ranije sisteme, koji mu prethode, u ovom slučaju razvitka žirafe. Putem ovog
procesa svaka pojedinačna žirafa poseže za kolektivnim ili ujedinjenim sećanjem
svoje vrste i sa svoje strane mu daje svoj doprinos. Kod ljudi ta vrsta kolektivnog
sećanja može biti tesno povezana sa onim, što je psiholog dr K.G. Jung nazvao
„kolektivnim nesvesnim„.“
(Rupert Sheldrake: „Der siebte Sinn der Tiere„)

„To je ono znanje, na osnovu koga pauk plete svoju mrežu, a ptice pronalaze put
na jug.“ rekao je Jung o svojoj teoriji o kolektivnom nesvesnom. Tako i ovo
svojstvo morfičkih polja može objasniti mnoge svakodnevne pojave iz životinjskog
sveta, ali i primere prenošenja informacija među pripadnicima neke vrste na
velikim udaljenostima i bez direktnog kontakta. Šeldrejk je proučio ili sam

25
sproveo i opisao ogroman broj eksperimenata sa životinjama, istražujući njihovo
ponašanje i ispitujući sposobnost učenja i prenosa informacija. Jedan od takvih
primera su kolonije termita, koji međusobno udaljeni, bez ikakvih sredstava
komunikacije, sa dve strane grade stubove a zatim ih savijaju, sve dok se oni
savršeno ne spoje u luk. Istraživač Eugene Mare je sproveo eksperiment, tokom
koga je postavio čeličnu ploču u koloniju termita. Nezavisno od debljine ploče,
termiti su kao po nekom skrivenom planu sa obe strane obnovili lukove, koji su se
savršeno poklapali jedan sa drugim. Šeldrejk je zaključio da termiti deluju u
skladu sa organizujućim energetskim poljem, koje koordinira aktivnosti jedinke i
omogućava sporazumevanje mnogo efikasnije od bilo kakve čulne komunikacije.
Jedan od primera je i ponašanje jata riba pri napadu grabljivice. Ribe se izuzetno
brzo pomeraju u stranu, oslobađajući sredinu, u koordiniranom poretku, ne
skačući i ne udarajući jedna drugu, mada je reč o sasvim neočekivanom
stimulansu. Ista pojava se može uočiti kod kretanja jata ptica. Impuls pokreta se
širi jatom ogromnom brzinom i čitavo jato se pomera, a da pri tome ne dođe do
narušavanja poretka, niti sudaranja između ptica. Merenja su pokazala da je
brzina prenošenja impulsa pokreta u jatu pet puta brža od reakcije jedinke na
stimulans (uporedi Dr Rupert Sheldrake, „Mind, Memory, and Archetype Morphic
Resonance and the Collective Unconscious). Između jedinki i polja postoji stalna
interkacija i polje čuva nova saznanja, koja mogu postati dostupna drugim
pripadnicima istog polja. Poznat je primer sa eksperimentalnim pacovima, koji je u
stvari sproveden da bi se dokazala teorija o genetskom prenošenju stečenih
svojstava. Pacovi su obučavani da pronađu izlaz iz lavirinta, za šta je blo potrebno
i stotinu pokušaja. Nakon nekoliko generacija pacova ova sposobnost je
napredovala do stepena da su životinje odmah pronalazile izlaz iz lavirinta.
Međutim, i kontrolna grupa, koja nije učestvovala u parenju, niti bila obučavana,
je demonstrirala istu sposobnost. Eksperiment je ponovljen u dve druge
laboratorije na velikoj geografskoj udaljenosti, uz zapanjujuće rezultate, da je već
prva grupa pacova pronašla izlaz – zahvaljujući pristupu zajedničkom polju, koje je
delila sa obučavanim jedinkama. Uticaj morfičkih polja za nas, naravno, posebno
dobija na značaju u proučavanju ponašanja ljudskih zajednica, prenošenja znanja,
ideja, obrazaca, informacija, stečenih sposobnosti. Jedan dobar prijatelj je mnogo
pre pre nego što smo se susreli sa Šeldrejkovom teorijom uočio način, na koji
savim mala deca koriste daljinski upravljač. „Kada ga po prvi put dobiju u ruke,
mogla bi sa njime teoretski uraditi bilo šta. Međutim, ako obratiš pažnju, uočićeš
da gotovo svako malo dete prvo pritisne dugme.“ Obrazac ponašanja, koji se
čestim ponavljanjem utisnuo u morfičko polje zemaljske populacije i proširio
zahvaljujući morfičkoj rezonanci. Naše brzo promenljivo okruženje svakodnevno
postavlja to isto pitanje u vezi sa sve bržim ovladavanjem računarima i višestruko
povećanim sposobnostima njegovog korišćenja i programiranja. Uprkos
očiglednosti ovih pojava, nije sasvim jednostavno pronaći merljive jedinice, koje
bi omogućile poređenje i potkrepile ih. Ove detaljne kvantitativne podatke
Šeldrejk je pored ostalog pronašao u testovima inteligencije. Prosečan uspeh na
testovima bi trebalo da se poveća tokom nekoliko decenija, ne zbog toga što su
ljudi postali inteligentniji, već zbog toga, što je testove lakše savladati, na osnovu
morfičke rezonance miliona ljudi, koji su ih do sada već uradili. Godine 1982. je
objavljeno da je u deceniji posle Drugog svetskog rata prosečan rezultat kod IQ-
testova u Japanu porastao za 3%. Kratko zatim je utvrđeno da se IQ u Americi
povećao za sličan stepen. Ove nalaze potkrepljuju i rezultati Džejmsa Flina u
istraživanju testova inteligencije u vojnim službama u SAD. Flin je utvrdio da
regruti, koji su u poređenju sa svojim vršnjacima bili samo prosečno inteligentni,
leže iznad proseka u poređenju sa pripadnicima starije generacije, koji su radili
identične testove.
„Flin je u međuvremenu ustanovio, da su se slični porasti javili u 20 drugih
zemalja, pored ostalog u Australiji, Nemačkoj, Francuskoj, Velikoj Britanije i

26
Holandiji. Dosadašnji pokušaji da se objasni ovaj „Flin-efekat“ nisu dali rezulata.
(…). Što više istraživanja je u međuvremenu sprovedeno, to je misteriozniji
postajao Flin-efekat. Flin sam ga je opisao kao „zagonetan“. Ali morfička
rezonanca bi mogla da pruži prirodno objašnjenje.“ (Rupert Sheldrake: „Der
siebte Sinn der Tiere„).

POLJE
Da li je svako do sasvim izolovana jedinka ili smo međusobno povezani na mnogo
dubljem nivou, nego što bi to neposredna čulna komunikacija mogla da omogući?
Da li možda i naše zajednice i konačno društvo u celini nisu samo sporadične
pojave, već predstavljaju delove jedne organske celine velike kompleksnosti sa
određenom svrhom?

Da li se i pojedinačne aktivnosti svih nas na nekom mnogo višem nivou objedinjuju

i slažu da formiraju složenu filigransku šaru na „neobrubljenoj holografskoj
tkanini“? Da li bi rezultat naše međusobne interkacije, sagledan sa mnogo šireg
nivoa, mogao da pruži pogled na neku čudesno skladnu građevinu, nalik lukovima
„palate termita“?
Zahvaljujući delovanju polja postaju objašnjivi mnogi zagonetni fenomeni, na
primer istih naučnih otkrića u isto vreme, nezavisno jednih od drugih. Ali ono
može poprimiti i manje kreativne oblike. Kolektivno ponašanje masa – navijača,
obožavatelja, gomila, pripadnika sekti … – je predmet brojnih antropoloških
studija. Elias Kaneti u svojoj odličnoj knjizi „Masa i moć“ daje opširan opis hajke,
ovde prenesen u veoma skraćenom obliku:
„Drugi oblik je zajedničko ubijanje. Osuđenika izvode na polje i kamenuju ga.
Svako učestvuje u ubijanju. Krivac pada pogođen kamenjem svih ljudi. Niko nije
izabran za krvnika, ubija cela zajednica. Kamenje predstavlja zajednicu, ona je
znak njene odluke i njenog čina. Čak i tamo gde kamenovanje više nije
uobičajeno, još uvek postoji sklonost prema zajedničkom ubijanju.
(…)
Zazor od zajedničkog ubijanja novijeg je datuma, ali ne treba ga potcenjivati. I
danas svi učestvuju u javnim smaknućima, ali preko novina. Samo što je to
učestvovanje daleko udobnije. Čovek sedi u miru svoje kuće i može se, suočen sa
stotinama pojedinosti, zadržati kod onih koje ga naročito uzbuđuju. On izražava
svoje odobravanje tek kada je sve gotovo. Ni najmanji trag krivice ne kvari mu
užitak. On nije ni za šta odgovoran – niti za presudu, niti za svedoke, niti za
njihove iskaze, a pogotovo ne za novine, koje su izveštaj štampale. Čovek o tome
zna više nego što je znao u ranijim vremenima, kada je satima morao ići ili stajati
da bi, na kraju, video samo malo. Masa hajke održala se u životu u, doduše,
ublaženom obliku kao publika čitalaca novina. Ali, zbog svoje distance koju ima
prema događajima, ona je još neodgovornija, čak bismo mogli reći da je čitalačka
publika masa hajke u svom najodvratnijem i istovremeno najstabilnijem obliku.
Budući da se čak ne mora ni okupljati, ona izbegava raspadanje, dok se za
raznovrsnost pobrinulo svakodnevno izlaženje novina.“
Od pukog širenja modnih trendova ili glasina, preko razvijanja grupne percepcije,
munjevitog prenošenja destruktivnog impulsa unutar grupe, pa sve do globalnih
pojava masovnog prijanjanja uz fašističke, nacionalističke, fanatične ideje u nekim
nesrećnim segmentima ljudske istorije, kolektivno ponašanje pokazuje grupnu
dinamiku, čiji pokretači i motivacija leže daleko od racionalnih odluka pojedinca.
Kao da jedno snažno polje, u kome je pohranjeno sećanje čitave vrste tokom
vekova straha, hladnoće, gladi, borbe za opstanak, dominaciju i moć koordinira
ponašanje ljudi, okupljenih u masi. Mada sebe uglavnom rado posmatramo kao
nezavisne jedinke, činjenica je da jesmo socijalna bića i deo različitih socijalnih
polja, sa kojima stojimo u određenoj interakciji: porodice, lokalne zajednice,

27
države, profesije, grupa, čije hobije ili interesovanja delimo, čitave ljudske
zajednice, najzad. Izloženi smo uticaju tih polja i sami delujemo na njih. Pojedinac
iz njih može crpsti informacije, znanje i nove sposobnosti, ali i postati rob
nesvesnih iracionalnih poriva, koje ne razume. Najzad, da se kao vrsta
rukovodimo samo racionalnim motivima, ne bismo birali obrasce destrukcije kako
prema okruženju, drugim bićima, tako i prema sebi samima. Da se kao vrsta
rukovodimo samo racionalnim motivima, ko bi vodio ratove … ili pio coca-colu na
primer. Polje, preko koga smo povezani, može pospešiti porast ljudskih
sposobnosti, znanja, omogućiti prenos informacija, ideja i misli ali poslužiti i kao
medijum za širenje razornih ili prosto banalnih trendova. Ova teorija ne podstiče
kolektivizam, već upravo naprotiv, naglašava vrednost individue, važnost njenih
ličnih odluka i njene slobodne volje. Svaki je čovek vibraciono morfičko polje, koje
se manifestuje kroz autentičnu, apsolutno jedinstvenu vibratornu rezonancu i koje
istovremenu stoji u neprestanoj dinamičnoj vezi sa celinom. Svaki napor pojedinca
ka široj svesti, većem znanju, ka ostvarenju ideala, odjednom u ogromnoj meri
dobija na značaju: razumevanje, koje postignemo, sposobnosti koje razvijemo,
uspešno savladane prepreke i naučene lekcije, koje ostavimo za sobom, putevi,
kojima prođemo, vrline i moralna svojstva, koja gajimo, će se utisnuti u polje i
zavribrirati u njemu. Utabaće u njemu stazu, kojom je lakše ići. Zato solidarnost,
vera da rat nije neophodan, da siromaštvo nije deo prirodnog poretka, da nasilje
nije neizbežan deo ljudske prirode, vera u dostojanstvo svih bića i svaki korak u
tom pravcu postaje mnogo više od neplodnog ideala. Ljudsko kolektivno polje je
složeno i sa njime na različite načine možemo ući u interakciju. Možemo koristiti
njegove potencijale ili se naći izloženi nerazumljvim nesvesnim uticajima. Morfička
rezonanca deluje na principu sličnosti i naša sopstvena rezonanca će usloviti sa
kojim ćemo sadržajima iz polja ući u interakciju. „Slično privlači slično„, glasi
poznata izreka hermetizma. „Naše biće privlači naš život“ kaže Četvrti put. Svaka
misao, osećanje i želja, koje se začnu u nama, menjaju boju, vibraciju i obrasce
koji određuju rezonancu našeg bića. Usmerenje svesti nas isceljuje ili zagađuje.
Zbog toga nije sve-jedno šta želimo, osećamo, mislimo, slušamo, kažemo, činimo,
čitamo, jedemo, kakvi utisci prodiru u naše finosupstancijalno telo, koje pobude
dopustimo da nastanu u nama, koje vibracije odašiljemo i primamo. Svakom
svojom mišlju stvaramo otisak u polju, dostupan svima, i istovremeno formiramo
magnetizam sopstvenog bića, koji nas čini prijemčivim. Kao sejači i žeteoci.

Literatura:
Dr Rupert Sheldrake, „Mind, Memory, and Archetype Morphic Resonance and the
Collective Unconscious“
Rupert Sheldrake: „Der siebte Sinn der Tiere“
Duhovni razvoj
Više informacija: http://izagranice

2.) DRUGI TEKST:

S KOJIM MORFIČKIM POLJEM REZONIRATE?
Osamdesetih godina prošlog stoljeća, američki biolog Rupert Sheldrake razvio je
teoriju o morfičkim poljima. Prema Sheldrake-u naša svijest je povezana s
nevidljivim kolektivnim poljem, koga naziva morfičkim poljem. Poznata priča o 101
majmunu ilustrira nam kako se programira kolektivno morfičko polje.
Japanski majmun Macaca fuscata, koji živi na otoku Koshima udaljenom od
japanske obale, bio je predmet istraživanja barem 30 godina.
1952. su istraživači hranili majmune slatkim krumpirima koje su bacali na pijesak.
Krumpir je bio nečist i premda su majmuni voljeli slatkoću krumpira, očito nisu

28
voljeli nečištoću. Mlada majmunska beba je našla rješenje i oprala krumpire u
obližnjem potoku i predala ih svojoj majci. Kada je jedanput naučila svoju majku
tom triku, postupno je sve više majmuna ovladavalo njime.
Između 1952 i 1958 kritična grupa majmuna – procjenjuje se oko stotinu majmuna
– je naučila trik s pranjem krumpira. Majmuni sporo uče zar ne?
Međutim, nakon što je pretpostavljeni stoti majmun naučio trik s krumpirom,
odjednom je cijelo pleme na otoku ovladalo tim trikom. Što je još iznenađujuće,
kolonije majmuna na drugim otocima i glavnom kopnu, odjednom su počele prati
svoje slatke krumpire.
Iz nekog neobjašnjivog razloga je sposobnost prenesena na druge majmune na
udaljenim lokacijama. Uz to je potreban broj – kritična masa – za taj fenomen
nesiguran, postao poznat kao ‘Fenomen sto majmuna’.

Svaki član grupe doprinosi kolektivnom morfičkom polju, a ukupna svjesnost tog
morfičkog polja je dostupna svakoj individui grupe. Postoji bezbroj morfičkih
polja, svaka vrsta predstavlja jednu zasebnu morfogenetičku strukturu; ptice,
biljke, ljudska vrsta…..
Svaki je čovjek rođen kao visokovibratorno morfičko polje koje se manifestira kroz
autentičnost, točno određenu vibraciju svojstvenu individui. Čovjek kao
energetska cjelina, koja je u međusobnoj informacijskoj interakciji sa drugim
morfogenetičkim sustavima kao što su obitelj, škola, grad, država, religija, posao,
…da bi opstao i da bi se prilagodio okružju u kojem odrasta i živi, potisne svoju
bazičnu vibraciju, svoju autentičnost i prihvati kolektivnu morfičku strukturu.
Morfička polja mogu biti niskovibratorna i visokovibratorna. Niskovibratorna polja
vibriraju na frekvenciji straha, boli, patnje, nezadovoljstva, neimanja,
nepotpunosti, tuge. Sve su to vibracije određenih polja koja se hrane našom
energijom. Osim takvih stanja niskovibratorna polja nose točno određene
realnosti koja će točno definirati kako i na koji način će naš život izgledati, što
ćemo u životu raditi, od kojih ćemo bolesti bolovati, koliko ćemo dugo živjeti,…..
Visokovibratorna polja vibriraju sa stanjima svijesti kao što su mir, potpunost,
radost, zadovoljstvo, kreativnost….. daju nam energiju, mogućnosti i ekspanziju.
Na žalost, kolektivna morfička struktura, ‘stotinu majmuna’ grupe, prožeta je u
velikoj mjeri strahom, nasiljem, ograničavajućim vjerovanjima i predrasudama.
Dobra je vijest, koju nam i neuroznanost dokazuje, ta da smo u potpunosti
promjenljivi, mi svjesno možemo promijeniti realnost koju ćemo iskušavati u svom
životu. Samim time povisiti kritičnu masu visokovibratornih polja u kolektivnom
morfičkom polju. Candace Pert, neuroznanstvenica i autorica knjige „Molekule
emocija“, brojnim je radovima dokazala kako molekule emocija igraju značajnu
ulogu i utječu na našu percepciju i svjestan izbor. Prema Candace Pert, svaka
emocija koju osjećamo su neuropeptidi, kemijske supstance, koje kruže našim
tijelom i utječu na svaku stanicu našeg tijela. Emocije će odlučivati na što se
isplati usmjeriti pozornost i što ćemo misliti na svjesnom nivou, a što će ostati
potisnuto na dubljoj razini u našem tijelu.

Epigenetika nam govori da ako želimo razumjeti ponašanje i sudbinu nekog

organizma, onda prvo trebamo razumjeti njegovu vezu sa prirodnom okolinom.
Okružje, odnosno morfička polja, određuju apsolutno sve u našem životu.
Informacije iz morfičkog polja potiču u nama emocije i mi se osjećamo i ponašamo
na točno određeni način, imamo određene ideje i akcije, način razmišljanja. Mi
živimo naše živote na bazi onoga što mislimo o našem svijetu, o sebi, o našim
sposobnostima i ograničenjima. Iz kojeg morfičkog polja dolaze vaše misli, s kojim
poljem rezonirate? Imamo li izbora? Preokrećući svoja vjerovanja i prepoznajući
svoje misli, prilika je za promjenu. Prema kvantnoj fizici, svaki je čovjek zaseban
promatrač i sa svojom percepcijom predstavlja svijest koja sa svim drugim
svijestima može promijeniti svijet. Sama priroda svijesti je kvantna zbog toga što

29
svijest ima svojstva slobodne volje. Dopustite da vaše misli budu vaše misli, vaš
slobodni izbor, dopustite si da vas vodi vaša bazična priroda.
Kvantni skok. com

3.) TREĆI TEKST

MORFIČKA REZONANCIJA I KVANTNA BIOLOGIJA – Krešimir Mišak
Nedavno mi je za oko zapeo tekst koji je počinjao intrigantnom rečenicom: „Živi
organizmi su kvantni biološki sustavi koji se povezuju s fundamentalnim ustrojem
realnosti. Njihova DNK djeluje kao fraktalna antena koja može primati i prenositi
energiju nulte točke, dopuštajući izravnije međudjelovanje s Poljem“.
Napisao ju je William Brown, molekularni biolog sa sjedištem u Institutu za
istraživanje bioregeneze na Sveučilištu u Havajima u Manoi, Honolulu. Njegov
mentor, pisalo je, dr. Frederic Mercier otkrio je izvanstanične komplekse matričnih
proteina u mozgu koje je nazvao fraktonima, prema fraktalnim obrascima
Mandelbrotovog skupa. Njihovo istraživanje usmjereno je na razjašnjavanje
primarne uloge fraktona i drugih elemenata mreže vezivnog tkiva u stvaranju
neuronske plastičnosti, arhitekturi tkiva, bioregenezi i smještaju matičnih stanica.
Istraživanja u Institutu usmjerena su na proces razvoja i formiranje obrazaca
unutar organizma i kako se to može primijeniti na obnavljanje oštećenih tkiva i
organa u ljudima.
Daleko razumljivije od navedenog bilo je pitanje postavljeno na početku teksta:
Što je život?
E, da, što je život? Muka i jad? Zajebancija? Sve to, ali što je on u biti? Kad ga se
pokušalo definirati, a pokušaje možete vidjeti u enciklopedijama, uvijek se
događalo da se razne osobine koje smatramo da pripadaju životu mogu naći i kod
tvari ili pojava koje smatramo neživima, u rasponu od metala do tornada. To
univerzalno, temeljno pitanje koje si svi bar ponekad postavljaju činilo je naslov
knjige fizičara Erwina Schrödingera (Što je život?) iz 1944, jednog od začetnika
kvantne mehanike. Njegova knjiga možda je jedna od prvih objavljenih rasprava o
kvantnoj fizici biologije koja čini osnovu za predmet kvantne biologije, a što je ono
što zanima Williama Browna i njegove kolege. Onis matraju da „primjena teorija
kvantne mehanike i formativnog uzrokovanja na biološke procese nudi uvide u
posebne pojave koje se nije uspjelo primjereno opisati pomoću konvencionalnih
znanstvenih metodologija“.

Nadalje, Brown kaže da se „biološka znanost bliži slijepoj ulici sa sadašnjim

teorijskim modelima jer se približava razini opisa koja zahtijeva kvantnu mehaniku
i teorije polja. Kako bi se ispitale dublje razine stvarnosti potrebna je znanost
nove paradigme. Jedna od takvih teorija koja lijepo opisuje mnoge pojave koje su
sve do sada izbjegle odgovarajućem znanstvenom opisu teorija je morfičke
rezonancije Ruperta Sheldrakea, teorija formativnog uzrokovanja. Ona opisuje
proces morfogeneze kao proces koji pokreće ne-fizička sila iz morfogenetskog
polja.“
Riječ je o razmišljanjima koja su danas daleko od toga da budu široko prihvaćena,
ali nisu bez temelja, što može svatko provjeriti tko uzme u ruku vrlo temeljitu
knjigu Ruperta Sheldrakea „New Science of Life“. Knjiga je objavljena 1981, a
prošireno reizdana izdanje 2009. godine, što pokazuje kako neke ideje imaju dug
put, ali jednom kad je sjeme posijano – nešto će i izrasti. Upravo mi je pogled pao
na rečenicu na koricama te knjige koja može pomoći da smjestimo temu
Sheldrakeovog morfogenetskog polja na mentalnu kartu današnje shvaćanja
svijeta, a u njoj piše – referirajući se na prvo izdanje – da ju je časopis Nature
opisao kao „najboljeg kandidata za spaljivanje u razdoblju od puno godina“. („The
best candidate for burning there has been for may years“).

30
William Brown opisuje Sheldrakeove teze kao „znanost o prilagodbi“ koja je
„ važna za razumijevanje kako se pristupa informacijama iz Polja (tzv. vakuum,
eter, implicitni poredak, kozmički plenum, superprostor, akasha, itd.)“. Zamisao
svakako nije nova, a izrečena je na puno načina. Recimo, Erwin Schrödinger je
rekao slijedeće: “Ono što opažamo kao materijalna tijela i sile nije ništa drugo
nego oblici i varijacije u strukturi prostora. ” Danas je opće poznati da je prostor,
pa čak i vakuum, daleko od toga da bude prazan medij. Čak i na temperaturi
apsolutne nule, kada bi svi oblici energije trebali nestati, svaka točka u prostoru
(pri čemu je najmanji kvant prostora volumen temeljen na Planckovoj duljini)
sadrži kvantni harmonički oscilator koji vibrira s energijom nulte točke osnovnog
stanja za Polje, piše Brown. Fizičar Nassim Haramein opisao je kako volumen
vakuuma veličine protona sadrži gustoću energije ekvivalentnu sveukupnoj masi u
Svemiru. Ovo je primjer, kaže Brown, kako je svemir holofraktalan, time što
subatomska čestica potencijalno sadrži otisak cijelog svemira i što postoji mnogo
dimenzionalnih slojeva u svemiru gdje se ta beskonačna gustoća energije
raspodjeljuje. Što se tiče onoga što je iznio Rupert Sheldrake, teorija morfičke
rezonancije daje model koji opisuje formiranje na svim razinama organizacije, a
što se tiče bioloških sustava, objašnjava formativne uzroke evolucije, razvoja
embrija, misli, ponašanja, pa čak i mnoge metafizičke fenomene. Neki smatraju da
je posebno dobra, mada neprepoznata, sposobnost te teorije da objasni kako misli
funkcioniraju.

Snimanje aktivnosti mozga putem funkcionalne magnetske rezonancije (fMRI) i

elektroencefalografije (EEG) otkriva četverodimenzionalne prostorno-vremenske
obrasce električne aktivnosti proizvedene akcijskim potencijalima milijardi
neurona. Električno širenje duž različitih putova takvih mreža proizvodi specifične
obrasce aktivnosti koji su jasno povezani s fizičkim i osjetilnim stanjima. Jedno od
najneuhvatljivijih pitanja u neurobiologiji je kako ova električna aktivnost može
proizvesti ono što mi doživljavamo kao misli, ponašanja i sjećanja. Dosta
zbunjujuće sa čisto materijalne točke gledišta. Moguće je da svjesnost nikada
neće biti objašnjena fizičkim opisom moždane aktivnosti zbog toga što je ona
nefizički fenomen. To bi značilo da mozak samo djeluje kao sučelje za energetske
aspekte svjesnosti koje treba prenijeti u fizičko iskustvo. To nadalje znači da
mozak nikada nije proizveo misao i nikada neće, jer to nije ono što mozak radi.
Misli postoje kao ideje unutar Sheldrakeovog morfogenetskog polja, a i specifični
program misli je ponašanje unutar morfogenetskog polja. Brown kaže da je
morfogenetsko polje jednostavno kategorizacija informacijskog polja koje je dio
jedinstvenog polja. Prema tome, to je nefizička komponenta uma koji pristupa
nefizičkom informacijskom polju. Možemo ga poetičnije nazvati „viši um.“

S morfogenetskim poljem u jednadžbi proces razmišljanja bi iša ovako:

Poticaj za sve ideje događa se u višem umu, pri čemu se ideje prenose do mozga i
izazivaju akcijske potencijale koji proizvode specifične četverodimenzionalne
obrasce električne aktivnosti. Ti prostorno-vremenski obrasci ugađaju se u skladu
s programom ideja unutar morfogenetskog polja putem morfičke rezonancije i
omogućuju fizičkom umu da zapaža ideje kao misli. Slično tome, sjećanja se
proizvode istom vrstom četvero-dimenzionalnih obrazaca električne aktivnosti.
Specifični obrasci neuralne aktivnosti usklađuju se sa različitim morfičkim poljima
koja sadrže informaciju koja proizvodi slike koje odgovaraju nekom prošlom
događaju. To znači da sjećanja stvarno nisu zabilježena nigdje na način na koji
smo skloni misliti da jesu. Umjesto toga, ona se uvijek iznova stvaraju, svaki put u
sadašnjem trenutku. Može se promatrati (kroz formiranje fizičkih subsinaptičkih
struktura koje se nazivaju hrptovi) kako se naglo događa stvaranje novih

31
neuronskih puteva radi provođenja električnih obrazaca koji se mogu uskladiti s
različitim područjima informacijskog polja, kaže Brown. Hrptovi se mogu
proizvesti i brzo povući, što daje mozgu visok stupanj plastičnosti i omogućuje mu
da se prepravi i prespoji kroz proizvodnju potpuno novih sinapsi i, u nekim
slučajevima, čitavih novih neurona. U stvari, kada osjećamo da smo shvatili ili
naučili novi pojam to je zato što su se stvorili hrptovi koji proizvode nove
sinaptičke kontakte, omogućujući da se dogode različiti obrasci električne
aktivnosti koji se mogu uskladiti s različitim morfičkim rezonancijama.

Međutim, sama percepcija se ne pojavljuje unutar fizičkog mozga; on samo

olakšava percepciju, jer je svijest ona koja percipira, a svijest se ne pojavljuje u
mozgu već je njime samo ograničena. To je možda jedno od najneuhvatljivijih
pitanja: kako se stvara svijest? Opet, kaže Brown, to je pitanje na koje se nikada
neće naći odgovor uz pomoć znanosti stare paradigme jer fizički fenomeni ne
proizvode svijest: ona je primarna i temeljna cjelokupnom postojanju. Ona je
preduvjet za postojanje samo, jer, bez svjesnosti, kako se za nešto može reći da
postoji? Što bi ga razlikovalo od nepostojanja, ako je potpuno neopaženo?
Pokušati zamisliti nešto postojeće što je neopaženo je slično pokušaju zamišljanja
nepostojanja. To se ne može učiniti. Bilo je vrlo malo pokušaja da se znanstveno
objasne pretpostavljeni fizički procesi putem kojih bi nastajala svijest (imajući na
umu da se unutar dogovorene paradigme sve pojave moraju objasniti fizikalnim
procesima). Danas se većina istraživača koji se bave tim područjem zadovoljava
pretpostavkom da je svijest pojavni aspekt vrlo složenih neuronskih mreža,
posebno onih od kojih se sastoji neokorteks ljudskog mozga. No, to je na kraju
ipak dovelo do nekih plodnih putova istraživanja. Neke je potaknulo da misle
izvan uobičajenih ograničenja i da razmatraju teorije kvantno-mehaničkih procesa
unutar biološkog konteksta kako bi objasnili nastanak svijesti. Fizičar Roger
Penrose u suradnji sa anesteziologom Stuartom Hameroffom razvio je teoriju
prema kojoj su delokalizirani pi elektroni unutar mikrotubula u dovoljnoj mjeri
zaštićeni od fluktuacija okoline da mogu održati kvantnu superpoziciju njihove
valne funkcije. Mikrotubule su vlakna unutar stanica koja čine potpornu matricu
poznatu kao citoskelet i uključene su u prenošenje signala i kemijske pretvorbe u
stanici. Penrose i Hameroff su teoretizirali da kolaps kvantne valne funkcije pi
elektrona može proizvesti subneuronsku obradu informacija i biti izvor svijesti u
mozgu. Kao valna funkcija elektroni mogu tvoriti kvantno koherentno stanje
poznato kao Bose-Einsteinov kondenzat. U tom stanju svi elektroni u biti se
ponašaju kao jedna čestica ili, preciznije, kao jedna povezana valna funkcija, s
nelokalnom spregnutošću koja dopušta kvazitrenutačan prijenos informacija.

SHEMATSKI PRIKAZ UNUTARSTANIČNE MREŽE MIKROTUBULA U NEURONU

Tijekom normalnih načina moždane aktivnosti kao što je električna aktivnost koja
proizvodi beta oscilacije, ta stanja su vrlo kratkotrajna. Međutim, kada je osoba
dovoljno izolirana od smetnji iz okoliša, kao kod meditativnog stanja u kojem su
vizualni, slušni i kognitivni poticaji smanjeni na minimum, električna aktivnost
mozga može ući u obrazac moždanih valova poznat kao gama oscilacija. Gama
oscilacija odlikuje se sinkroniziranim prostorno-vremenskim akcijskim
potencijalima koji se prostiru kroz cijeli mozak, nazad i naprijed, 40 puta u
sekundi. U tom stanju, Bose-Einsteinov kondenzat može se održavati i može se
koherentno spregnuti s pi elektronima unutar mikrotubula koje se nalaze u gotovo
svakoj stanici tijela.

DIJAGRAMI MIKROTUBULA KOJI OPISUJU STRUKTURNU ARHITEKTURU MOLEKULE.

32
UNUTAR ŠUPLJE CJEVČICE DELOKALIZIRANI PI ELEKTRONI MOGU BITI DOVOLJNO
ZAŠTIĆENI OD OKOLINE TAKO DA TVORE KVANTNOKOHERENTNA STANJA.
Tijelo postaje jedna kvantno-koherentna cjelina i osoba ima iskustvo osjećaja
jednosti. Ovo makroskopsko biološko kvantno-koherentno stanje također
omogućuje pojedincu da se posebno ugodi s hiperprostorom i pristupi informaciji
izravno iz Polja. Osim toga, mikrotubule i mnogi drugi biopolimeri, kao što je DNK,
mogu formirati solitonske valove koji mogu proizvesti mnoge pojave nalik
česticama, kao što su fononi i Bose-Einsteinovi kondenzati. Ovo je opet oblik
neklasične komunikacije i kvantne funkcionalnosti unutar biološkog sustava, kaže
Brown. I dalje objašnjava slijedeće: „Normalno, kada fizičar ispituje valnu funkciju
ona kolabira i mogu se odrediti definitivni položaj ili impuls kvanta. To je poznato
kao subjektivna redukcija, a naziva se subjektivnom zato što zahtijeva svijest
promatrača. Izazov za Penrosea i Hameroffa bio je u pokušaju da se opiše
postanak svijesti kroz kolaps valne funkcije, a ne kolaps valne funkcije kroz
svjesno opažanje.“
Teorija je vrlo uzbudljiva, ali opet – ako je svijest temeljna i primarna za sve
pojave, tada može biti nepotrebno objašnjavati postanak svijesti. No, ako kolaps
kvantne valne funkcije unutar mikrotubula i ne bi objasnio genezu svijesti, iapk ga
se može primijeniti na objašnjavanje mnogih drugih bioloških pojava. Na primjer,
kroz kvantnu razinu bi se svaka misao, osjećaj i iskustvo prenosili na razinu
svijesti koja je naš individualizirani dio. Ista vrsta delokaliziranih elektrona koji su
nađeni unutar mikrotubula, piše Brown, a „koji formiraju kvantnu superpoziciju,
također je nađena unutar DNK molekule i postoji stalna povezanost kroz cijelo
tijelo putem mikrotubula sa nuklearnom DNK, od stanice do stanice.“

KODIRANJE SVJETLOŠĆU
Pomična gustoća elektrona električnog dipola stvara harmoničke oscilacije pi
elektrona u središtu mikrotubula ili DNK. To je izvor elektromagnetskog filamenta
koji prolazi kroz središte tih polimera, jer oscilirajući naboji proizvode magnetska
polja, a oscilirajuća magnetska polja proizvode električna polja što proizvodi
elektromagnetske valove ili, uobičajenom terminologijom, svjetlost. To je
svjetlosno-kodirani filament, nit u DNK koja nosi informaciju. Nekoliko znanstvenih
pokusa je, piše Brown, otkrilo prisutnost tih svjetlosnih niti, svjetlosno tijelo
biološkog organizma. Iskustvena potvrda svjetlosnog tijela seže unatrag do
pokusa koje je 1920-tih proveo ruski znanstvenik Aleksandar Gurwitsch, koji je
ultraslabe elektromagnetske emisije organizama nevjerojatno povezao sa
razvojnim procesima morfogenetskog polja. Te emisije je nazvao mitogeničkim
zrakama. Međutim, bez stvarnih empirijskih istraživanja tog predmeta,
znanstvena zajednica je jednostavno odbacila tu ideju jer se smatralo da je izvan
granica materijalističke paradigme. Tek relativno nedavno provedeni su pokusi
koji su istražili taj predmet i zaista su potvrdili unutarstaničnu i međustaničnu
komunikaciju putem elektromagnetskih emisija.

ELEKTROMAGNETSKA TRANSFORMACIJA DNK

Jedan od do sada najpotpunijih pokusa za dokazivanje primarne uloge
svjetlosnokodirajućeg DNK filamenta izveo je Luc Montagnier, kojem je 2008.
dodijeljena Nobelova nagrada za fiziologiju ili medicinu za njegov rad kojim je
pokazao da je HIV etiološki uzročnik AIDS-a. U tom eksperimentu pokazalo se da
je specifični elektromagnetski signal koji je emitirala patogena bakterijska kultura
preostao čak i nakon što je sav biološki materijal bio uklonjen iz medija te kulture.
Kad je nepatogeni soj iste bakterijske vrste bio smješten u medij kulture s tom
elektromagnetskom frekvencijom, pretvorio se u patogeni soj i počeo emitirati isti
signal potpisa kao prethodni soj. Elektromagnetska frekvencija je bitno

33
transformirala taj soj, što znači da je posebno djelovala na DNK molekulu
nepatogenog soja, “re-kodirajući” je. Sve biomolekule tvore komplekse s vodom,
a voda zauzima doista bitnu ulogu u funkcionalnosti svih živih molekula. To je
razlog zašto je voda tako bitna za život: ona nije samo inertan medij u kojem se
zbivaju biokemijske reakcije. Dakle, Montagnier je postavio hipotezu da su se
elektromagnetske frekvencije zadržale u vodenim nanostrukturama – složenim
prilagodbenim rasporedima makromolekularne vode. Voda ne samo da usvaja
jedinstveni uzorak za prilagodbu biomolekula (i izravno utječe na precizan
trodimenzionalni
oblik tijekom formiranja biomolekula), već je također odgovorna za većinu
električne aktivnosti biomolekula zbog međudjelovanja s njihovim dipolnim
momentom.

MORFIČKA REZONANCIJA I PRILAGODBE DNK

Kada se usporede segmenti DNK za kodiranje proteina, geni, za različite
životinjske vrste, postoji visoki stupanj očuvanja što znači da sav život dijeli isti
molekularni alat – sa samo manjim primjećenim razlikama – u smislu da su geni
podudarni. Isti geni koji čine molekularni i strukturni sklop voćne mušice nalaze
se u čovjeku. Međutim, ti geni prvenstveno su uključeni u proizvodnju
molekularnih mehanizama i njihov visok stupanj homologije i očuvanja pokazuje
da oni nisu uzrok razlike u vrstama i pojedincima. Dijelovi DNK koji su odgovorni
za stvaranje tih razlika poznati su već dugo vremena, jer oni su ono što se koristi
za identificiranje vrste i pojedinaca. Polimorfizmi ograničene duljine fragmenata
proizvode se od jedinstvenih dijelova DNK (polimorfnih segmenata) kada se
polimer izreže (restriktivne digestije putem enzima endonukleaze) i oni proizvode
ono što se naziva “DNK otisak”. To je ono što se koristi za prepoznavanje
specifične vrste, podvrste i skupine vrsta, sve do pojedinaca. Ovo bi trebao biti
veliki ključ: ako ste u potrazi za onim što neku vrstu razlikuje od bilo koje druge
vrste, odsječci DNK koji se koriste za identificiranje određene vrste ili pojedinca će
biti dobro polazište, kaže Brown. Ovi jedinstveni dijelovi DNK su nekodirajući
segmenti. Danas sve manje ljudi naziva te dijelove genoma “junk DNK-om” (što je
slično kao da se motor automobila nazove “rezervnom gumom”) jer postaje sve
jasnije da i ti dijelovi imaju svoje važne zadaće. Koliko su važni nekodirajući
dijelovi DNK? Jedan pokazatelj bi trebao biti njihova pretežnost u genomu. Kod
ljudi, 95 do 98 posto genoma je nekodirajuće. Slično je i kod nekih drugih vrsta,
ali postoji korelacija između povećanja složenosti organizma i količine
nekodirajuće DNK. Na primjer, bakterije poput Escherichia coli imaju vrlo malo
međugenske DNK. Njihovi su genomi arhitektonski jednostavni, sastojeći se od
jednostavnih kružnih niti za koje je malo vjerojatno da će poprimiti složene
konfiguracije, no oni još uvijek imaju oko 4290 gena. To je jedna petina iznosa kod
ljudi koji sadrže oko 21000 gena, a E. coli su ipak mikroskopske bakterije. U stvari,
Caenorhabditis elegans, mali crv, sadrži više gena od ljudi. Međutim, u ovom
kontekstu, ono čega ljudi imaju više je ne-proteinski-kodirajuća DNK, kao što se
može vidjeti iz međusobnog odnosa veličine genoma i nekodirajuće DNK (veliki
udio velikih genoma biljaka je zbog poliploidnosti – višestrukih skupina istih
kromosoma koji su dovoljni da proizvedu formiranje novih vrsta bez ijedne
promjene u proteinski-kodirajućem genu). Nekodirajući segmenti imaju tri
osnovne funkcije koje su do sada identificirane …

• Oko polovice nekodirajućih područja genoma sastoji se od pokretnih genetičkih

elemenata koji moduliraju izražavanja gena i koji mogu preudešavati kromosome.
• Druga polovica sastoji se od promjenjivog broja uzastopno ponavljajućih
sekvenci, tehnički poznatih kao ´satelitska DNK´. Kroz specifične prilagodbene

34
rasporede one se povezuju s morfičkim poljem, smatraju neki.
• Oba ta dijela međugenske DNK prolaze kroz širenje unutar genoma. To širenje je
u funkciji povećanja sposobnosti za prenošenje informacije biomolekule.

PREINAČIVANJE KROMOSOMA
Pokretni genetski elementi vrlo su funkcionalan dio nekodirajuće DNK. Oni
omogućuju DNK da odgovori na uvjete iz okoliša i preoblikuju genom aktiviranjem
premjestivih elemenata koji mogu pomaknuti segmente genoma i preinačiti
kromosome. Zbog toga što su područja gena modularna ona se mogu premjestiti i
još uvijek zadržati potpunu funkcionalnost; međutim, ona će biti različito izražena.
To može proizvesti isprekidani i nagli nastanak novih vrsta – jedan oblik praktički
trenutne evolucije, u smislu da se može dogoditi tijekom jednog jedinog životnog
vijeka organizma. Ti segmenti DNK se aktiviraju putem zračenja visoke frekvencije
i zbog toga će povećanje broja izvora kao što su kozmičke zrake uzrokovati
povećanje količine aktivno premještajućih elemenata DNK. Kod usporedbe
genoma vrsti razvrstanih unutar roda velikih majmuna, kao što su ljudi i
čimpanze, područja gena za kodiranje proteina gotovo su identična, tako da
izgleda da razlika među vrstama dolazi od nekodirajuće DNK. Posebno,
retrotranspozoni, zvani Alu elementima, upućuju na dokaze o njihovoj osobitoj
ulozi unutar ljudskog genoma, budući da su oni najobilniji elementi nađeni kao
brojne kopije na preko milijun mjesta. Tako se modularna arhitektura DNK učinila
logičnom u pogledu toga kako premjestivi elementi mogu funkcionirati u
preinačavanju kromosoma. Međutim, kakvoj funkciji bi mogla služiti satelitska
DNK s obzirom da ona uključuje jednostavne, ponavljajuće sekvence koje se mogu
ponoviti stotinama puta? Pojavilo se jedno razjašnjenje kod razmatranja posebnih
svojstava ponavljajućih sekvenci u svjetlu teorije morfičke rezonancije. Evo kako
ga je Brown sročio: „Ponavljajuće sekvence imaju sposobnost za formiranje
posebnih prilagodbi DNK, uključujući tropletnu i četveropletnu DNK kao i razne
druge posebne strukturne elemente. Na primjer, područja telomere bilo gdje
sastoje se od između 3000 do 20000 ponavljanja parova baza koje čine niz
TTAGGG. To područje bogato bazom G čini ono što se zove G-kvadrupleks koji
može tvoriti četveropletne komplekse DNK. Različite prilagodbe koje tvori
satelitska DNK tako imaju specifične rezonancije s morfičkim poljem i zato se
mogu uskladiti s vrlo specifičnim informacijskim programima. S obzirom da je
satelitska DNK vrlo specifična za svakog pojedinca, to znači da se svaka jedinka
ugađa s različitim morfogenetskim obrascem koji je za nju jedinstven. Nadalje,
zbog visoke plastičnosti polimera – koji može naglo kružiti kroz mnoge od tih
prilagodbi duž molekule DNK – on može služiti za moduliranje ponašanja stanice,
tkiva i organizma putem promjenjivih rezonancija morfičkih obrazaca. Osim toga,
karakteristika satelitske DNK da proširuje broj ponavljajućih sekvenci povećava
kapacitet molekule DNK za prenošenje informacija.“

FREKVENCIJSKI PRIJENOS
William Brown jedan je od onih koji razmatra prihvaćanje nove paradigme života.
Prema njoj, funkcioniranje biološkog organizma prvenstveno je električne naravi i
da teži prema kvantnoj koherentnosti. To se može shvatiti kao biološka teorija o
“električnom svemiru”. S obzirom na temeljnu važnost električnog i magnetskog
ponašanja u biološkom sustavu nije čudno da DNK i nekoliko drugih molekula
djeluju kao antene. DNK je najvažniji primjer za to, što se može vidjeti iz njene
molekularne strukture, koja ima značajke jedinstvene konstrukcije poznate kao
spiralna antena. Dugačka, linearna struktura polimera savršeno je prikladna za
primanje i odašiljanje električnih impulsa, dok je prsten koji čini poprečni presjek
spirulirajuće dvostruke zavojnice savršen za primanje magnetskih impulsa. Kao

35
vrhunska antena za elektromagnetsko zračenje DNK može primiti svjetlost,
prenijeti je, izračunati odgovor i ponovno emitirati elektromagnetske signale koji
će imati vrlo određeni modulirajući učinak na specifične molekule ili čak
izvanstanične ciljeve. Međutim, DNK također, piše Brown, pokazuje strukturno
organizacijsko obilježje fraktalne antene, što joj omogućuje
da prima i prenosi energiju nulte točke i dopušta joj da mnogo izravnije
međudjeluje s Poljem. Ti suptilniji oblici energije međudjelovali bi mnogo izravnije
sa sviješću i na taj način mogli bi utjecati bilo na širenje bilo na sužavanje
svjesnosti. To znači da bi određeni modularni rasporedi DNK bili provodljiviji za
svjesnost. Obrnuto, mnoga preslagivanja tih kromatinskih modula bi preinačila
genom tako da ne bi bio tako učinkovit prijenosnik energije nulte točke, te bi time
bio i manje provodljiv za svjesnost. Kad se informacija unutar svjetlosti primi DNK
je može pohraniti, izračunati i holografski prenijeti. Nekoliko istraživanja je
pokazalo učinkovitost korištenja DNK za izračunavanja i, u stvari, koristila se za
rješavanje vrlo specifičnih problema koji zahtijevaju posebne oblike računanja,
kao što su problemi u matematici poput problema usmjerene hamiltonske putanje
(Lila Kari). Zato uopće nije nikakva novost sugerirati da DNK funkcionira
računalno, kao što je pokazano in vitro i računalni kapacitet u biološkom sustavu
već je prepoznat, s posebnim primjenama. Do sada razjašnjena računalna funkcija
DNK tiče se samo računanja u klasičnom operativnom sustavu. Međutim, DNK ima
sposobnost, kaže Brown, obavljati kvantne proračune pomoću superpozicije pi
elektrona unutar nukleotidnih parova baza: „Sparivanje baza nukleotida temelji
se na međusobnim afinitetima pirimidinskih i purinskih prstenastih struktura. Te
prstenaste strukture sadrže delokalizirane elektrone koji tvore van der Waalsove
veze, dajući vezanim prstenastim strukturama dipolni moment.
Dipolni moment je polarizacija molekule koja joj daje magnetski moment i polarnu
raspodjelu naboja. U tom slučaju elektronska raspodjela naboja može se
premjestiti s purina na pirimidin ili s pirimidina na purin ili, budući da je to
kvantno-mehaničko stanje, može biti u superpoziciji između oba.“

Osim toga, piše Brown, prebacivanje dipola čini ga kvantnim harmoničkim

oscilatorom koji proizvodi kvazičestice poznate kao fononi: „Dugovalni fononi
proizvode zvuk tako da je svjetlosno kodirana nit zapravo elektro-tonski
filament.“ Uz kvantnu komunikaciju i računanje ovo kvantno spregnuto stanje
može biti odgovorno i za održavanje same DNK molekule, jer su „prema klasičnoj
mehanici dinamike uključene u vezanje DNK nedovoljne za održavanje dvostruke
spirale. Međutim, valna duljina fonona jednaka je veličini DNK zavojnice, što
rezultira stojnim valovima koji proizvode fenomen poznat kao fononsko hvatanje.“
Sposobnost DNK za svjetlosnu pohranu je moguća jer je DNK aperiodični kristal.
Erwin Schrödinger je, u knjizi Što je život? usporedio aperiodični kristal DNK s
koherentnim i smisleno dizajniranim tapiserijskim remek-djelom. Budući da po
definiciji aperiodični DNK kristal ima kvaziperiodičnost, također ga je ispravno
smatrati kvazikristalom. Nije se vjerovalo da su kvazikristali uopće mogući dok
Dan Shechtman (uz nemali podsmijeh kolega) nije dokazao postojanje tih
posebnih materijala u čvrstom stanju.

Brown piše: „Određeni kvazikristali pokazuju 12-struku simetriju, oni su

dodekagonski. Ako molekula DNK ima dodekagonsku simetriju tada bi dobro
poznata dvostruka zavojnica DNK mogla biti energetski stabilnija u 12-strukoj
energetskoj matrici, u biti tvoreći 10 dodatnih energetski stabilizirajućih niti.
Osim toga, DNK je doista jedinstveni kvazikristal, po tome što je prošarana
stalnom periodičnošću u obrascu uzastopnih ponavljanja.“

36
ŽIVI SVEMIR
Ova zbirka nesvakodnevnih pojmova, koja može biti i zamorna za čitati, počela je
pitanjem što je život. Ne može se reći da smo bliže odgovoru u vezi tog
zagonetnog stanja postojanja. Ali zauzvrat, kao utjehu dobili smo proširenu
percepciju živog organizma kao kvantnog biološkog sustava koji se povezuje s
temeljnim ustrojem stvarnosti. Brown piše da „unutar znanosti ne postoji
primjerena definicija života“ te da to „izravno upućuje na nedostatak
razumijevanja naravi samog svemira.“
U dogovornoj perspektivi zamišlja se da se svemir sastoji prvenstveno od nežive
materije, a da na nekoj nebulozno definiranoj točki prijelaza neživo postaje živo i
naziva se životom. To je iz temelja pogrešno, kaže Brown. Svemir je u svojoj
cijelosti živ; dakle, biti živ je obilježje postojanja samog. Život je postojanje i
vječan je, jer je primarna narav postojanja – po definiciji – postojati. Prema tome,
život i svijest su beskonačni i vječni i uvijek samo mijenjaju oblik ili sastav, ali
nikada ne prestaju.
Čitamo se!
Transformacija svesti
Izvor: http://www.svjetlost-online.com/kresimir-misak/

Ljudska humana bica su zadnji patent Kreatora univerzuma. Taj Kreator je Apsolutna
svjesnost univerzuma (ASU) , kao neizmjerna moc stvaranja svega u materijalno
-energetskom entitetu univerzuma (MEEU).Danasnja nauka, kao jedna vrsta nasljednih
osobina dosadasnjih naucnih postavki, umnogome je kontaminirana teorijama ljudi iz
nauke ,koji nisu imali dovoljno visoknivo individualne svjesnosti, koja treba da ima vezu sa
ASU preko trenutnog linka Intuicije. Ko nije zainteresovan da sazna istinite uzroke pojava u
prirodi, taj nema velik nivo svjesnosti, a svjesnost je moc stvaranja. Nauka, ako zeli da sazna
mnoge istinite uzroke pojava oko nas i u nama, mora da prihvati stvarnost da je univerzum
dvo entitetan ,kao sto smo i mi ljudska humana bica. To je kod univerzuma : Duhovni entitet
univerzuma ( DEU) i materijalno energetsji ( MEEU), a kod ljudi to je Dusa i Tijelo. U nase
tijelo je ugradjen veliki broj programa koji djeluju na granici MEEU I DEU. To su sva nasa
opazajna cula i Slobodna volja sa raznim zeljama. Sa svim tim programima upravlja nas Um ,
koji je najveca kocnica usmjeravanju prena ASU. Ali Kreator (BOG) je sve to dodijelio
humanim bicima, kako bi oni kroz razne zelje i izzivljavanja, sami odredili pravi put prema
ASU I kada se u tom pravcu dostigne visok nivo Individualne svjesnosti (IS), tada se covjek
„oslobadja “ materijalnog tereta i postaje samo Hologramska tacka ASU , a to je vjecnost i
tamo se korespondencija trenutna svak sa svakim. Sve medicinske, pa i filozofske doktrine,
ne prate DEU, niti ga postuju i zato lutaju po prostransrvima koje im Slobodna volja
odredjuje. Nauka o univerzumu je „zaglavila „u glupim teorijama koje je ostavio Ajnstajn i
Lorenc, kao i ostali koji ignorisu DEU. Zato je danasnja nauka postala jedna nova vrsta
„religije“ zasnovane na propisima politike i „tajkun nauke“

37