Fenomenologija – predavanja

ZNAČENJE POJMOVA
Religija - sustav vjerovanja i obreda po kojima čovjek pokušava ući u odnos s Bogom i osigurati
svoje spasenje; čovjekov odnos prema Bogu (monoteistička r.), ili bogovima, božanstvima
(politeistička r.).
Rimski pisci izvodili su riječ 'religio' iz glagola relegere: ponovno čitati, opet razmišljati (jer o
božanskim stvarima treba uvijek ponovno razmišljati) ili iz 'religare': privezati (jer r. veže
ljude s bogovima i iz nje slijede obaveze prema tim višim silama) ili iz reeligere ponovno uzeti,
ponovno izabrati (čime je naglašen dublji smisao voljne i čuvstvene povezanosti s bogom)
Fenomen - izraz „fenomen“ dolazi od grčke riječi „fainomenon“, a izvodi se od glagola
„fainesatai“, a označuje pojavu i gledanje nečeg što se pokazuje (za razliku od „nuomena“
mišljenog naspram stvari u sebi.)

Definicija:
Fenomenologija religije nije: povijest, psihologija, sociologija, sociologija religije, filozofija
religije, etnologija, teologija…
Fenomenologija religije je poredbena opća religiozna znanost koja je zaokupljena svim
religioznim pojavama koje imaju veze s onostranim, nadnaravnim, božanskim, svetim,
apsolutnim i koji se očituju bilo izravno ili posredno na više načina i u raznim oblicima u
nadnaravnom redu.

Nastanak:
U Francuskoj krajem 18. stoljeća
Začetnici i promicatelji fenomenologije religije kao samostalne znanosti:
Chantepie de la Saussaye je prvi napravio koncept fenomenologije religije;
Meiners je došao do zaključka da sve religije mogu imati tolike osobnosti, ali je sigurno da su
njihove sličnosti puno brojnije nego posebnosti po kojima se razlikuju
Constant ističe kako je u epohi prosvjetiteljstva došlo do novih pogleda na čovjeka: čovjek je
„religiozna životinja“, religiozni osjećaj nije nešto što je akcidentalno, nego je temeljni zakon
ljudske naravi.
Polazište:
Fenomenologija polazi uvijek od fenomena (od pojavnog. Ne zna ništa o povijesnom razvoju
religije, a još manje o podrijetlu religije. Treba se osloboditi i suzdržati od svakoga ne-
fenomenološkog polazišta kako bi sačuvala svoju bitnu prednost u svom pravom polazištu od
konkretnog fenomena.
Prvotna je zadaća fenomenologije da utvrdi, shvati i razvrsta fenomene na temelju svog
zapažanja ne osvrćući se previše na bit samog fenomena. (Primjeri fenomena: žrtva, molitva,
spasitelj, mit). Fenomenologija treba:
1. označiti fenomene
2. uvrstiti fenomene u život, predočiti na metodički način proživljeno iskustvo
3. držati se po strani epohalno (povijesno) i pokušati gledati to što se pokazuje
4. nastojati razjasniti to što se pokazalo
5. ujedinjujući sve prethodne čine, pokušati shvatiti to što se pokazalo

Tri osnovna obilježja religioznog fenomena:

1. relativna skrivenost uza svu pojavnost tajanstvenog
2. postupno objavljivanje (prikazivanje) tajanstvenog
3. relativna prozirnost tajanstvenog u pojavnom

ODNOS FILOZOFIJE –TEOLOGIJE – RELIGIJE

Filozofija-teologija:
Ispravno shvaćena filozofija se ne suprotstavlja teologiji. Teologija i filozofija imaju isto
polazište: iskustvenu spoznaju. Obadvije su znanosti koje se bave domišljanjem i
utemeljenošću religije.
Oslanjaju se na različite formalne principe:
Filozofija (religije): na naravni razum
Teologija (kršćanska): na nadnaravnu objavu (razum ulazi u subjekt teologije ali nije izvor
spoznaje)
Isto tako, imaju različit materijalni objekt:
Filozofija religije: naravnu zbilju
Teologija: nadnaravnu zbilju

Objavljena religija koja ne vjeruje filozofiji upada u nestalno znanje i mistiku. Filozofija koja
ne priznaje Objavu pretvara religiju u misaoni sustav i završava u moralizmu i psihologizmu.
Filozofija-religija:
Filozofski stav o Bogu je uvijek samo znanstveni. Religiozni stav obuhvaća cijelu osobu (volju,
prihvaćanje).
Teologija-religija:
Religija ne može prihvatiti sve oblike teologije. Ona je osobna iskustvena spoznaja Boga, dok
je teologija opće znanje.

VJERA
Prema Tomi Akvinskom vjera je dar od Boga. Toma posebno proučava odnos naravi i milosti.
Čovjek je slobodan prihvatiti dar vjere i razvijati ga, ili ga odbaciti. No to ne isključuje dar
vjere. Zbog toga je svaki čovjek vjernik, samo se nekada ponaša kao bezbožnik. (Da je Sveto
Pismo pisano po nadahnuću može se vjerovati ili ne.)
Čovjek teži krepostima (vjeri, ufanju, ljubavi), ali može ih primiti samo od Boga. Jedino ih On
posjeduje. U čovjeku se kreposti rađaju djelovanjem milosti.
Bog je po milosti prisutan u ljudskoj duši. Svakom čovjeku je dao savjest po kojoj može
razlikovati dobro od zla.
Religiozni tip čovjeka – ima iskustvo svetoga
Areligiozni tip čovjeka – nema iskustvo svetoga
O čemu ovisi iskustvo svetoga? O milosti.

SVETOST
Svetost je bitno obilježje religijskih fenomena. U svim religijama dolazi do izražaja susret sa
svetim.
Pojam svet je višeznačan, treba ga shvaćati u određenom kontekstu.
Moć je bitno obilježje svetoga.
Čovjek nema u sebi moć opstanka, pa ju traži izvan sebe. Nema postojanost u sebi. Vjeruje da
je može ostvariti participirajući na savršenom Biću. (Duguje svoju opstojnost Bogu.)
U svim objavljenim religijama postoji tajanstveno (otajstveno) Biće koje je svemoguće,
besmrtno, ima moć, savršeno Biće koje ima savršenu spoznaju. Nausprot njemu čovjek uviđa
svoju ograničenost, smrtnost, nemoć.
Zbog toga traži to Biće kako kako bi mu pomoglo, kako bi mu jamčilo postojanost. Vežu se s
tim Bićem jer vjeruju da ono ima moć. Vjeruju da je moguće da je i ljudsko biće besmrtno,
vječno.
Ljudi ne znaju puno o tome Biću, ali znaju (vjeruju) da postoji. Iz odnosa prema tome Biću rađa
se religioznost, religiozno ponašanje. Religioznost uključuje prihvaćanje u život određenih
načela.
Pri otkrivanju kakvo je to Biće čovjeku pomaže objava. Ono se pokazuje vjernim, a čovjek
nevjernim. Čovjek se može približiti tom Biću postajući vjeran.
RELIGIJA
Definicije:
Sv. Toma Akvinski- religija je krepost koja iskazuje Bogu kult kojeg on i zaslužuje. Treba imati
na umu: a) ono što se iskazuje- kult, b) onoga komu se iskazuje- Boga. Ona ima nauk, moral i
kult kao tri sastavna dijela.
Religiozan je onaj koji iskazuje čast (štovanje) Bogu. Priznaje moć toga Bića i svoju ovisnost
o Njemu.
Prema Pascalu: Spoznaja Boga bez spoznaje svoje bijede vodi u oholost. Spoznaja svoje bijede
bez spoznaje Boga vodi u očaj. Spoznaja Isusa Krista vodi kroz sredinu, jer u njemu nalazimo
i Boga i svoju bijedu.
Russo bit religije vidi u osjećajnosti. Središte religije po njemu je srce.
Jack Maritain religiju vidi kao svrsishodnu, kao onu koja je od Boga.
Prema Spinozi priroda i Bog su jedno te isto.
Voltaire smatra da Bog ne postoji, trebalo bi ga izmisliti.
Prema Schellingu religija je mitološki govor kojim se pokušava izraziti odnos Boga i čovjeka.
Potpuna definicija religije nije moguća: religija je višeznačan, analogan, problematičan pojam.
Religije nema bez nadnaravnog elementa. Čovjek kao ograničen ne može razumom spoznati
Boga kakav jest, jer se Bog smatra neograničenim. Ljudsko biće se pojavljuje kao slobodno, ali
odgovorno.
Religije se mogu svrstati u:
1. animističke (vjerovanje da sve ima dušu i u sebi nosi nadnaravne snage)
2. panteističke (vjerovanje da je sve što postoji božanstvo, emanacija Boga i da nosi božansku
prisutnost)
3. monoteističke (vjerovanje da postoji samo jedan Bog)
4. politeističke (vjerovanje da postoji mnoštvo bogova)
Religije se mogu podijeliti također i na:
1.Prirodne (naravne): Hinduizam, Budizam, Konfucijanizam, Taoizam, Lamaizam
2. Objavljene: Židovstvo, Kršćanstvo, Islam

MISTIKA U RELIGIJAMA
Mistika se bavi neshvatljivim, tajanstvenim, nespoznatljivim, misterijem.
Mistično je ono što izlazi iz okvira redovitog vjerskog iskustva. Izraz „mistično“ se odnosi na
misterij – na odnos s njime.
Ne postoji jedinstvena definicija za mistično iskustvo. Ono se izražava različitim izrazima i
metaforama.
Izraz mističar postoji još od crkvenih otaca. Označava misterij vjere i Crkve. U kršćanstvu je
Isus Krist posrednik misterija, izražava njegov najdublji smisao.
Mistici nisu kako neki misle bezosjećajni (mrtvi – hladni). Prikladnije je reći da se nalaze u
jednom drugom stanju, u kojem nisu zaokupljeni vanjskim osjetilima.
Meister Eckart (13. st) jedan od zapaženijih kršćanskih mistika. Približio se dosta budizmu i
panteizmu. Bio na udaru učiteljstva Crkve, ali nije bio osuđen. Crkva je izdala bulu u kojoj kroz
26 točaka navodi sporne elemente njegovih tvrdnji.
Svojstven put mistike je kontemplativni oblik molitve – težnja ljudskog bića za savršenijom
spoznajom koju je moguće postići jedino kroz približavanje Aposlutnom Biću.
U kršćanstvu je zapažen bio krug rajnskih mistika (Njemačka, nizozemska). Od 16. st. gube
utjecaj a duhovnim središtima postaju mediteranske zemlje.

MEĐURELIGIJSKI DIJALOG
Za polazište uzima: pronaći nešto što je zajedničko svima. Zbog toga se polazi od dostojanstva
čovjeka – da svaki čovjek bez obzira na vjeru zaslužuje poštovanje. U međureligijskom dijalogu
traži se zajedničko podrijetlo sviju – korijen sviju – kao izvor dostojanstva sviju.
Kao bitno uzima se upoznavanje sebe i drugih. Zbog toga se važnim smatraju susreti
(međureligijski).
Kod svih religija se zapaža da nismo dovoljni sami sebi, da naša egzistencija ovisi o višem
Biću, da svi težimo sreći, besmrtnosti, ljubavi, miru, pravdi, životu.
Na međureligijskim susretima molitva se odvija u šutnji jer se svojom molitvom ne želi vrijeđati
sliku Boga kakvu imaju drugi.
Treba razlikovati ekumenizam (dijalog među različitim kršćanskim crkvama) i međureligijski
dijalog (dijalog među različitim religijama).
Sv. Ivan Pavao II. 1986. u Asizu je okupio predstavnike raznih religija i potaknuo
međureligijski dijalog. Napisao je i dvije enciklike na tu temu: „Kršćanstvo i religije“ i
„Dominus Iesus“.