Definicija fenomenologije religije

Fenomenologija religije je poredbena opća religiozna znanost koja je zaokupljena svim religioznim
pojavama koje imaju veze s onostranim, nadnaravnim, božanskim, svetim, apsolutnim i koji se očituju
bilo izravno ili posredno na više načina i u raznim oblicima u nadnaravnom redu.
Ona obuhvaća povijesna i sociološka istraživanja religioznih fenomena u okviru povijesti religije,
religioznu svijest u području psihologije religije.
Filozofija religije je neka vrsta hermeneutike jer se bavi prvenstveno očitovanjem stvari, neke
transcendentne zbilje, a ne „stvarima u sebi“.
Fenomenologija religije se prvenstveno bavi stvarnošću koja ima transcendentno, tajanstveno, sveto,
nadnaravno, božansko obilježje i koja se očituje na razne načine i u raznim oblicima u svijetu i u
ljudskoj svijesti.
Fenomenologija religije je nauka o tajanstvenim pojavama koje promatra i opisuje, ne ulazeći u njihovu
procjenu. Ona je iskustvena znanost – najradikalnija iskustvenost koja u doživljenom sadržaju zahtjeva
dokaz za sve teze i obrasce, uključujući i one logičke.
Njezina bitna odlika je u tome što je slobodna i suzdržana od konačne procijene religioznih fenomena,
od ne-fenomenološkog polazišta, što je uvijek uza svoj predmet promatranja i istraživanja te da uvijek
iznova učvršćuje svoje prvo stajalište novim činjeničnim otkrićima. U širem smislu ona je opće znanje
o religijama i religioznim fenomenima

Predstavnici fenomenologije religije

Chantepie de la Saussaye – udžbenik povijest religije – po prvi put prilaže jedan nacrt za
fenomenologiju religije i shvatio religiju kao istraživanje religioznih činjenica ljudske svijesti.
G. van der Leeuwu – „Phanomenologie der Religion“
M. Scheler – piše u svojim djelima o „vječnom“ u čovijeku, o „fenomenologiji Božje ideje“ i o „biti
fenomenologije religije“

Povijesna i sociološka istraživanja religioznih fenomena u okviru povijesti religije:

Lafiteau, Constant, Meiners, Soderblom, Wach, Eliade

Religioznu svijest u području psihologije religije:

G. van der Leeuw, Levy – Bruhl, Wundt, Heiler, Otto, Jung, James

Začetnici i promicatelji fenomenologije religije kao samostalne znanosti:

Chantepie de la Saussaye je prvi napravio koncept fenomenologije religije;
Meiners je došao do zaključka da sve religije mogu imati tolike osobnosti, ali je sigurno da su njihove
sličnosti puno brojnije nego posebnosti po kojima se razlikuju
Constant ističe kako je u epohi prosvjetiteljstva došlo do novih pogleda na čovjeka: čovjek je
„religiozna životinja“, religiozni osjećaj nije nešto što je akcidentalno, nego je temeljni zakon ljudske
naravi.

Zadaća fenomenologije religije

Njezina je prvotna zadaća da promotri, sabere i svrsta sve religiozne pojave, ne dajući konačan sud o
njima.
Njezina osnovna zadaća je da se postavi s razumijevanjem prema onom što pokazuje, da to promatra i
pokuša objasniti sadržajno, ali bez konačnog izricanja suda o tom što se pokazuje, što znači da
fenomenologija religije nije kritička nego analitička poredbena znanost o religioznim i religijskim
fenomenima.

1
Što je fenomen
Prema Anwanderovu „Riječniku religije“, izraz „fenomen“ dolazi od grčke riječi „fainomenon“, a
izvodi se od glagola „fainesatai“, a označuje pojavu i gledanje nečeg što se pokazuje za razliku od
„nuomena“ mišljenog naspram stvari u sebi.
Fenomen (je pojava nečega) – sve što se očituje u svijetu, bilo što, posredstvom osjetila ili bez
posredstva osjetila; pojave i biti stvari. U filozofskom smislu pod fenomenima se podrazumijeva sve
što je predmet mogućeg iskustva, koje se pokazuje u prostoru i vremenu, suprotno noumenu.
Noumen – prema Kantu (ovo gore je njegova definicija) – znači suprotno od fenomen 

Tri osnovna obilježja religioznog fenomena

1. relativna skrivenost uza svu pojavnost tajanstvenog
2. postupno objavljivanje (prikazivanje) tajanstvenog
3. relativna prozirnost tajanstvenog u pojavnom

Svaki religiozni fenomen upućuje na činjenicu da nešto postoji, da se to nešto pokazuje i to na određeni
način, u određeno vrijeme i na određenom mjestu.

Zadaća fenomenologa
Prvotna je zadaća fenomenologa da utvrdi, shvati i razvrsta fenomene na temelju svog zapažanja ne
osvrćući se previše na bit samog fenomena.
Prvo mora označiti fenomene; drugo, uvrstiti fenomene u život, predočiti na metodički način
proživljeno iskustvo; treće, držati se po strani i u epohalnom i pokušati gledati to što se pokazuje;
četvrto, nastojati razjasniti to što se pokazalo; peto, ujedinjujući sve prethodne čine, pokušati shvatiti to
što se pokazalo

Kako se pokazuju religiozni fenomeni

Religiozni fenomeni pokazuju se posredno, njihovu bit ne možemo nikada potpuno spoznati. Struktura
nekog bića značajno je uređena stvarnost. Značenje djelomično pripada samoj stvarnosti, a djelomično
subjektivnom zapažanju. S obzirom na iskustvo religioznih fenomena i poimanje religioznih događaja,
očito je da se ono zbiva istovremeno ili naknadno, izravno ili posredno.

Predmeti kojima se bavi fenomenologija religije

Predmeti kojima se bavi fenomenologija religije su mnogovrsni i raznorodni. Mogu se razdijeliti na
fenomene pojavnog i predstavljajućeg svijeta. Svaki pojavni oblik naravnog svijeta može postati i
izražavati nešto tajanstveno. Svi ovi oblici pripadaju religioznom pojavnom svijetu makrokozmičkog
kao i zemaljskog prostora i njegovih dijelova kao što su rijeke, gajevi i vrtovi, šume, špilje i brda –
takva mjesta postaju „sveta“ mjesta samim događanjem na njima tajanstvenih i čudesnih stvari i
objavljivanjem božanske sile i moći. To su mjesta prijelaza između neba i zemlje. Postoje vremena i
periodi koji se posvećuju religioznim slavljem, vršenjem religioznih čina i obreda, kao i predmeti,
kamenje, stabla i biljke, životinje, slike bogova i fetiša koji se posvećuju. U religiozne pojave spadaju i
razna svetkovanja ljudskih stadija: brak, obitelj, rod, kasta i red, kao i traženje svetog, spasonosnog
ispravnog puta.

Sveto – Sakralno – Profano

Sveto – uzvišeno
Sakralno – posvećeno
Profano – svjetovno

2
Podrijetlo svetog, sakralnog, božanskog
Podrijetlo svetog, sakralnog i božanskog ostaje upitno. Nadnaravno, sveto nikad se ne pojavljuje
neposredno, izravno, nego posredno. Najviše Biće, Bog, se u objavljenim religijama nikad ne očituje
izravno, nego posredstvom viših i savršenijih bića (anđeli, duhovi, izabrani - židovski narod…), preko
određenih Božjih posrednika (proroci, patrijarsi, Isus). A u prirodnim religijama se božansko, Bog,
Jedno – neprestano očituje pod raznim imenima (Brahman – Atman – Šiva – Višnu) neprestanim
reinkarnacijama boga Krišne.

Bez čega fenomenologija religije ne može biti?

Bez teologije. Jer teologija nastoji spoznati istinu naravne i nadnaravne zbilje, dok fenomenologija
prakticira „epohalno“. Teologija govori o Bogu, i on je predmet njezina razmišljanja, a u
fenomenologiji se Bog objavljuje kao poruka. Fenomenolog se bavi samom pojavom, ili govorom o
„utjelovljenju“ Boga u čovjeka, u svijet, o utjelovljenje Boga u duši čovjeka, o prisutnosti Boga u
svijesti čovjeka, a ne samom biti Utjelovljenja.

Čemu prethodi religiozni osjećaj?

Prethodi razumu i logici.

Povijest religija
Zahvaljujući komparativnom proučavanju religija, nastala je uglavnom povijest religija, koja će u 20.
stoljeću postati jednim od religioznih znanosti i tako omogućiti nastajanje drugih religioznih znanosti,
ovisno o području kojim se bave.

Fenomen mistike u religijama

1. izvor i nadahnuće mističnog iskustva
2. raznolikosti mističnog iskustva
3. intuitivno – mistična spoznaja Boga – Jedinstvo Bića

Što je religija, što religioznost, a što vjera

Religija je sustav shvaćanja, vjerovanja, ponašanja, obreda i ceremonija pomoću kojih pojedinci ili
zajednica stavljaju sebe u odnos s Bogom ili nadnaravnim svijetom i često u odnos jednih s drugima, te
od kojeg (sustava) religiozna osoba dobiva niz vrednota prema kojima se ravna i prosuđuje naravni
svijet.
Za razliku od religije koja se odnosi na društveno-kulturni aspekt, religioznost se odnosi na
individualni aspekt. Religioznost je odgovor koji čovjek daje na vlastita pitanja religioznog karaktera,
kao što je pitanje o konačnom smislu života i o tome da li smrću završava život te što slijedi nakon
smrti. Religioznost osim toga uključuje vlastito življenje religiozne dimenzije života te predstavlja
unutarnji stav, osobno opredjeljenje i uvjerenje o postojanju nekog transcedentalnog bića
podrazumijevajući življenje u skladu s tim stavom.
Vjera je osobni i individualni skup stavova pojedinca spram nekog višeg bića ili moći. Pojedinac može
vjerovati, a to ne pokazivati npr. prakticiranjem crkvenih obreda

Vrste religija
1.Prirodne / nadnaravne religije; 2. nadnaravne / objavljene religije; a postoje još i 3.religijsko –
religiozna vjerovanja (ovo pod 3 nije religija – postoje samo dvije vrste)

Nabroji religije
1. Hinduizam; Budizam; Konfucijanizam; Taoizam; Lamaizam; 2. Židovstvo; Kršćanstvo; Islam;
3. Animizam;Teozofija; Transcendentalna meditacija; Novi religiozni pokreti (New Age)
3
Hinduizam
Pojam „hinduizam“ označava skup različitih religioznih grupa koje svoju religioznost temelje na
„Vedama“ i drže ih najvišim autoritetom. Hinduizam nema točno povijesno podrijetlo ni svog
utemeljitelja. Povijesno gledano hinduizam započinje oko 1800 godina pr. Krista, u vremenu kada su
nomadi u okolici rijeke Indusa prodrli i podjarmili urođenike. Hindusi su pripadnici vječnog zakona
(Sanata Dharma).
Hinduizam je religija s kojom i u kojoj se rađa; tijesno je povezana sa sustavom kasta. Njezini
sljedbenici kažu da je najstarija religija na svijetu i da je izvor svih drugih religija. U hinduizmu nema
središnjeg autoriteta, ni hijerarhije, ni izravne Božje objave, ni izravnog sustava moralnih obveza.
Postoji bezbroj „guru“ učitelja koji tumače svoju misao u nedogled, bez kraja i konca, što znači da
hinduizam ima jednog boga i uza nje bezbroj bogova. Hindu – mudraci su došli do zaključka da život
stalno kruži, da se svaki život uvijek iznova rađa, da prelazi iz biljke u životinju, iz životinje u čovjeka,
iz jednog ljudskog tijela u drugo. Pravi mir se može postići jedino disciplinom želja. Sjedinjenje s
„Brahmom“ uzvišeni je cilj svakog hindusa. To se postiže zajedničkim idealima hinduističke etike:
čistoćom, samosvladavanjem, odstojanjem, istinom, nenasiljem, ljubavlju i dubokim suosjećanjem sa
svim živim bićima.
Samo je jedan jedini pravi bog Brahman, a svi drugi bogovi su božanstva jednog te istog boga koji sve
ujedinjuje. Hinduizam traži da svaki čovjek neprestano razmišlja o tajni života, sve dok ne dosegne
uzvišenu objavu. Svatko ima pravo izabrati oblik djelovanja i bogoštovlja koji mu najviše odgovara.
Budha (Gautama Siddharta) je iznevjerio hinduizam, ali bramani su ga ipak uvrstili u svoje panteone i
prihvatili neke njegove misli. Kršćanstvo se pojavilo u Indiji prije 1600 ili 1900 godina, kolonijalnim
putem, ali nije uhvatilo dubljeg korijena. Guru su prihvatili i počeli recitirati Isusov govor na gori, a
Isusa su proglasili desetim utjelovljenjem boga Višnu. U 11. stoljeću poslije provale muslimana u
Indiju, hindusi su prihvatili islam kao jednu od sljedbi hinduizma, a Muhameda su svrstali u red svetih
ljudi.
Brahman može imati razne oblike svog postojanja. Tako on u liku boga Brahme stvara svijet, a u liku
boga Višne uzdržava svijet i u obliku boga Šive razara svijet. Brahman je jedini i neosobni bog. U
raznim oblicima on postaje „on“ ili „ona“.
U hinduističkoj religiji postoje i zlodusi kao nadzemaljska bića; hindusi prepoznaju boga u svemu.
Pravovjerni hindusi su većinom vegetarijanci. Isposništvo je najveći stupanj hinduističke vjere, ono ima
za cilj potpuno sjedinjenje s bogom; zove se „yoga“ i u stvari je neka vrsta atletike i astetike kojom se
nastoji podjarmiti dušu bogu.
Smrt je najvažniji događaj u životu hindusa. Moksha je oslobođenje od dugog niza utijelovljenja koja
se događaju nakon smrti dok se ne postigne stupanj svetosti, sjedinjenje s bogom. Hindusi vjeruju da
čovjek poslije smrti ide u raj ili pakao gdje ga čeka ponovno rođenje. Rodbina pokojnika mogli bogove
da bi se on što prije rodio (reinkarnirao).

Budizam (Siddharta Gautama)

Budizam je religiozno – znanstveni pojam koji označuje nauku Budhe sa svim školama i ogranicima
koji su se razvili iz budizma. Budizam se ubraja među velike svjetske religije, premda se njegovo
religijsko značenje neko vrijeme osporavalo. Buddha znači probuđen, prosvijetljen, a u stvari je
Siddharta Gautama – hindus koji potječe sa sjevera Indije.
Budizam je krotka i miroljubiva religija; rasprostranjena je po čitavoj Aziji. U budizmu postoje dvije
doktrinalne škole: Hinayana (mala kola) koja naglašava strogost osobnog života i spasenje pomoću
osobnog primjera i Mahayana (velika kola) koja teži spasenju vjerom i dobrim djelima. Utemeljitelj
budističke religije je Gautama Sidharta koji je nakon 49 dana razmišljanja pod jednim drvetom dobio
prosvjetljenje i od tada se zove Buda.

4
Buda je hindus koji protestira protiv tradicionalnog hinduizma i uvodi srednji put između isposništva i
zadovoljavanja osobnih prohtjeva. Bit Budinog učenja sadržana je u dvije njegove propovijedi koje je
održao u Benaresu. Riječ je o „Četiri plemenite istine“ i o „Osmerostrukom plemenitom putu“.
Četiri plemenite istine: 1. bol je sveopća; 2. uzrok boli se nalazi u sebičnim željama; 3. bol se lijeći
odricanjem želja; 4. način odricanja želja zove se Srednji put koji je opisan u Osmerostrukom
plemenitom putu
Osmerostruku plemeniti put: 1. pravo spoznati; 2. pravo nakaniti; 3. pravo govoriti; 4. pravo se
ponašati; 5. pravo živjeti; 6. pravo se truditi; 7. pravo razmišljati; 8. pravo se sabrati
S obzirom na praktičnu stranu ponašanja budist se treba držati pet zapovijedi: 1. ne ubij; 2. ne uzima
što ti nje dano; 3. suzdržavaj se od nedopuštenih spolnih užitaka; 4. ne laži; 5. suzdržavaj se od opojnih
pića koja pomračuju um.
Svaki budist treba težiti za „nirvanom“ (neosobnom stvarnošću) kao duhovnim ciljem.
U Tibetu je nastao novi oblik budizma pod imenom „lamaizma“ koji je mješavina budizma mahayane s
magijskim i mističnim shvaćanjem hinduizma. U lamaizmu se prakticiraju molitve, obredne pjesme i
istjerivanje zlih duhova.
Budisti su u načelu protiv nasilja, čak i protiv nasilne samoobrane.
Buda je izričito upozorio svoje sljedbenike da olako ne vjeruju novim naukama i pogledima na svijet,
nego da sve to osobno provjeravaju.
Zen – budizam je novi pravac budizma koji se temelji na sabranosti, na promatranju, a ne na riječima.
U Kinu ga je donio jedan indijski monah Bodhiharama, kjoi je 9 godina nepomično gledao u jednu
točku na zidu. U Japan je prodro u 12. stoljeću. Zen – budizam je japanska varijanta kineske ch´an –
škole.

Konfucijanizam (Konfucije)
Kineski mudraci se zanimaju za dobro uređenje života na ovoj zemlji, koje jedino ovisi o moralnim
poukama. U 6. st. pr. Kr. u Kini je živio mudri Konfucije koji je nadaleko bio poznat po moralnim
poukama. Konfucijevstvo nije u pravom smislu religija, nego sustav moralnih pouka po kojima treba
urediti međuljudske odnose, a ljudi su po naravi dobri.
Konfucije nikad nije polazio od presude. U svakodnevnom življenju oslanjao se na načelo nesebičnosti,
da ije činio drugima ono što ne bi želio da drugi čine njemu.

Taoizam (Dao = put/ Lao Tse)

Taoizam je treća velika duhovna tradicija u Kini (prve dvije su konfucionizam i budizam). Tri su bitna
značenja taoizma: 1. Tao je prođeni put, u vremenu omeđeni događaj, djelovanje; 2. Tao je primjeren
način ponašanja prema svakom biću; 3. Tao je u univerzumu imanentni red.
Taoizam je filozofija Lao Tse-a koji je zagovarao povratak prirodi. „Tao“ je vječni put, ili najviša sila,
koja je temelj svega što postoji, koja svime upravlja i zato čovjek treba uskladiti svoj život s „Taom“.
Tao je nešto „Veliko“, neizrecivo, nešto maglovito. U Kini, Maleziji i Africi postoji vjerovanje u
tajanstvene sile, duhove, da je sve prožeto i oživljeno Duhom. Takva religija naziva se animizam.

Lamaizam (8. st.)

Lamaizam je tibetska sekta budizma. Vrhovni svećenik (poglavar) zove se Dalai – Lama. Dalai Lama je
mongolski naziv za „Ocean“, a od 17. st. odnosi se na vrhovnog poglavara lamaističke crkve u Tibetu
ili Mongoliji. Lamaizam obuhvaća sve oblike tibetanskog budizma; pajam lamaizn je izveden od
tibetanske riječi Lama što znači monah, svećenik, učitelj.
Vajrayana je bila opredjeljena za stare škole lamaizma, dok se glavna državna „škola vrline“ (kreposti)
do 1959. shvaćala kao mahayanska. Vajrayana (dijamantna kola) temelji se na mahayana(velika kola),
preuzima od budizma tantru s upotrebljavanjem svetih obrazaca (mantra), slikovitih meditacija

5
(mandala, yantra) i neke magije srodnog obreda. Ima za cilj da pomoću ovih sredstava skrati put u
Nirvanu. Vajrayana nije nastala u Tibetu, ali danas su svi oblici budizma tibetski prožeti.
Povijesno gledano, prvi propovjednik (navjestitelj) lamaizma u Tibetu bio je Padmasambhava.
Zahvaljujući Dalai – Lamama Tibet se razvio u jednu hijerarhijsko monašku državu s bogatom
samostalnom kulturom. Međutim, ova je propala 1959. kad je Dalai – Lama pobjegao iz Tibeta na
Zapad i postao nobelovac 1989., te zbog kineske kulturne revolucije.

Židovstvo
Hebrajski Jehudim/Jahadut jezično se izvode iz izraelskog plemena Juda, koje je do 6. st. prije Krista
obitavalo između Jeruzalema, Betlehema i Hebrona. Židovska predaja (kabbala) slijedila je promijene
teološke misli i židovske religiozne strukture.
Osim kabbalista i chasidima u židovstvu postoje značajne skupine: pravovjerni (ortodoksni) Židovi koji
posebno drže do usmene predaje Tore, biblijskih i rabinskih zakona koje se ne smije mijenjati; smatraju
da država treba biti uređena teokratski i na religioznim osnovama, a miješanje s drugim narodima drže
teškim grijehom; liberalno židovstvo (reformirano židovstvo); konzervativno židovstvo koje je između
pravovjernog i liberalnog, tj. vjernost tradiciji bez isključivosti; te cionističko židovstvo (svi Židovi
koji priznaju državu Izrael i koji pomažu da se izgradi); pokršteni Židovi u kršćanstvu vide ispunjenje
(ostvarenje) židovstva.
Židovstvo duguje svoje ime Judi i njegovu plemenu koje je postalo sinonim za cijeli narod. Židovski je
Bog samo jedan, on je odvijeka, sve je stvorio i sve što postoji o njemu ovisi. On je osobni Bog;
osobito progovara čovjeku po vlastitoj volji; prema čovjeku je pravedan, srdit, put ljubavi i milosrđa.
On je Bog nade, nad svim bdije, svemu daje smisao i svrhu. Z židove svijet nije privid već prava
stvarnost koja teži prema svojoj savršenosti; život je Božji dar koji treba cijeniti i dostojno u punini
živjeti. Židovstvo je čvrsto usmjereno k životu na zemlji i to u savezništvu s Bogom, što znači da
čovjek po svojoj naravi teži za besmrtnošću. O prihvaćanju volje Božje ovisit će njegova sudbina i u
ovom i u onostranom životu. Židovstvo se nasljeđuje po majci. Židovski vjerski obredi nisu dramatični
ni mnogovrsni; u bogomoljama – sinagogama nema ni kipova ni slika. Njihov je Bog onaj koji Jest i
nema tog imena koje bi ga moglo sadržati; Židovima vjera u Boga Jahvu ne dopušta predstavljati ga u
likovima; njihova „ikona“ je svijest o jednom Bogu koji je gospodar ljudske povijesti i svega što
postoji; on sve stvara i uzdržava.
Pasha je prastari obred koji podsjeća Izraelce (Židove) na njihovo oslobođenje Jahvinom pomoću iz
egipatskog ropstva. Židovska opostojanost usko je povezana uz Savez s Jahvom. Abraham, Izak i Jakov
su izravno razgovarali s Bogom i primili obećanje i sve je na koncu zapisano u 10 Božjih zapovijedi u
Mojsijevu sklapanju saveza s Bogom na brdu Sinaju.
Kada bi ih izdale vlastite snage, Bog Jahve uvijek bi im pritekao u pomoć jer su njegova sveta baština i
svojina, njegov izabrani narod. U 12. stoljeću, oštroumni židovski filozof Mojsije Majmonid, pod
utjecajem Aristotelove filozofije sažeo je svu židovsku tradiciju u 13. temeljnih hebrejskih dogmi.
Poslije toga u židovstvu je nastao „kabalistički“ pokret u kojem su nastale tri skupine židovskih
slijedbi: pravovjerni, konzervativci i reformisti.

Kršćanstvo
Kršćanstvo kao vjerska zajednica ima svoje ishodište u Isusu Kristu i povezuje sve one koji u njega
vjeruju kao jednog Gospodina i Spasitelja. U Isusu Kristu, čovjeku i Bogu srušena je svaka ograda
između čovjeka i Boga, i čovjek je ponovno pronašao svoje izgubljeno biće. Bog se utjelovio u Isusu
Kristu i postao čovjekom i na taj način čovjeka pobožanstvenio i omogućio mu da po Kristu bude
spašen. Svi oni koji su priznali Isusa Krista Bogom, krstili se u njegovo ime i prihvatili njegovu nauku,
postali su kršćani. Kršćanstvo je bilo jedinstveno sve do 11. stoljeća kada je došlo do podijele na
kršćane pravoslavne vjere, istočnog obreda i na kršćane katoličke vjere, zapadnog obreda. Do druge
podijele došlo je u katoličkoj Crkvi u 16. stoljeću, kada se Martin Luther, udaljio od tradicionalne
6
katoličke nauke i bio mišljenja da je za spasenje potrebna samo vjera i da na subjektivnoj vjeri sve
počiva; sa se u sakramentima milosti prenosi samo vjerom a ne znakom. I tako je nastao
„Protestantizam“, reformirani kršćani. Kako je svatko mogao tumačiti Sveto Pismo po svom
nahođenju, nastale su razne sekte (slijedbe) ili skupine Lutherovog, Zwinglievog, Calvinovog smjera,
kao što su kalvini, baptisti, evangelisti itd. U Engleskoj se je također dogodio crkveni raskol za vrijeme
Henrika VIII (1534) koji je prekinuo odnose s Rimom i uspostavio anglikansku crkvu. Opći crkveni
sabori u Katoličkoj crkvi bili su: Tridentinski sabor, I. Vatikanski sabor i II. Vatikanski sabor.

Islam (Muhamed)
Islam je jedna od velikih svjetskih religija. Utemeljitelj islama je Muhamed, prorok, Božji poslanik,
prenositelj Božje poruke. Riječi objavljene Muhamedu i zapisane u Kuranu, izraz su volje Božje, zato
muslimani Kuran smatraju svetom knjigom. Muhamed je posljednji i najveći prorok, „pečat proroka“.
Alah, Bog islama poistovjećuje se zapravo s biblijsko hebrejski-kršćanskim Jahvom. Alah se
objavljivao Muhamedu više od 10 godina; sadržaj objave napisan je u Kuranu. Muhamed je 622. morao
bježati iz Meke u Jatrib (Medina), jer se zamjerio trgovcima, propovijedajući protiv štovanja kumira.
Godinom 622. počinje muslimansko brojenje godina. 630. Muhamed je ponovno osvojio Meku i
razorio sve kumire u svetištu, sačuvavši samo „Crni kamen“ i tako postao vladar srednje Arabije.
Islam je vjera u jednoga Boga, u sveopći Božji sud. Kuran sadrži moralna i pravna načela. Opisuje
rajska uživanja i paklene muke. Muhamed nije ustanovio organizirano svećenstvo, nego je propisao
određeni broj dužnosti na kojima u biti počiva islam: 1. priznavanje Božjeg jedinstva i Prorokova
poslanja; 2. molitva kojom musliman klanja pet puta na dan okrenut licem meki, ma gdje god bio, a
petkom u džamiji; 3. davanje milostinje siromašnima kao dar samome Bogu i čin pobožnosti; 4.
ramazanski post koji traje čitav deveti mjesec po islamskom kalendaru; posti se do zalaska sunca, kako
propisuje Kuran; 5. jednom za života hodočastiti u Meku
U islamu ima više različitih sljedbi (sekti). Najznačajnije su dvije sljedbe: „Sufi“ oko 3% podjeljeni u
redove i bratstva; postoji oko 70 redova fakira i derviša; te „Šiiti“. Šiiti su najveća i najutjecajnija
sljedba.

Animizam (duh, duša)

Animizam je primitivno vjerovanje da sve stvari imaju dušu, duh; pridavanje duševnih svojstva
prirodnim pojavama i silama; iz animizma nastaju razna religijska vjerovanja. Animizam je nauka o
prirodnoj imanentnoj dinamičkoj sili, koja se razlikuje od uzročnih sila materije (stvari) i koja
raspolaže relativnom samostalnošću (neovisnošću) u dotičnom djelatnom području.
Animizam može biti označen kao određeni primijenjeni oblik pojmova duše i duha u prirodnom
događanju, odnosno u životinji i čovjeku.
Pojam animizam prvi je primijenio njemački liječnik i kemičar Stahl, on je u svojoj prvoj lječničkoj
teoriji: „Theoria medica vera“, naočigled nemogućnosti materijalnog objašnjenja organiskih događaja,
oslanjajući se na hipokritsku i paracelsku tradiciju, razvio jednu nauku o neumrlosti (besmrtnosti) duše
kao principa živog organizma, čija nematerijalna pokretanja upravljaju svim organiskim događajima u
ljudskom organizmu preko mozga i nervnog sustava tj. svaki dio tijela ima život za sebe, jer duša kao
„anima vegetativa“ nije ništa drugo doli narav o kojoj govore stari.
Prema engleskom etnologu Tylor-u animizam je vjerovanje u postojanje duhovnih bića, tjelesnih ili
netjelesnih; to je religija svih neciviliziranih naroda. Iz ovih predstava razvili su se prirodni demoni,
duhovna bića, koji su se stopili u jednog sveboga (Allgott) ili pretvorili u više bogova.
Japansko promatranje svijeta upućuje na animistička obilježja kao što su vjerovanje u duhove, štovanje
oduhovljenih prirodnih stvari, predaka i magija. U individualnom području animizma doživljava u
šamanstvu posebno izobličenje. Šamani su sljedbenici koji su tijesno povezani s duhovima i mogu ih u
ekstatičkom stanju zvati i utjelovljavati. Povezanost s onostranošću postiže se u ekstazi šamana kroz

7
putovanje duše šamana nebom i pozemljem ili kroz silaženje onostranog čovjeka iz ili u čovjeka
(zaposjedajući čovjeka).
Animizam je neshvatljiv bez dobrog poznavanja duše i duha. Praanimizam – shvaćanje da mrtvac u
onostranom svijetu ima čisto tjelesno opostojanje, kao što se je bio navikao u životu; svijet se misli kao
tvarno. Animizam je također povezan s okultizmom i ezoterizmom.
Animizam je u okviru parapsihologije imao ulogu prouzrokovanja i objašnjenja paranormalnih pojava
kod čovjeka i kod životinja kroz psihu.

Teozofija
Teozofija je povezana sa svim religijama. Postoji zapadno-kršćanska teozofija (=mudrost Božja) čije je
polazište, da se slušatelju Božje riječi dariva Božja mudrost. Prava je „teozofija“ Evanđelje Biblije, jer
ono nas uvodi u zajedništvo s Bogom po Isusu kristu u kojem je mudrost Božja, pravednost, posvećenje
i otkupljenje.
Nastanak teozofije povezan je sa spritalističkim krugom Helene Petrove Blawatsky, koja se bavila
spiritističkim medijem u teozofskom društvu. Sva teozofska društva imaju tri temeljna cilja: 1.
stvaranje nadkonfesionalnog bratstva čovječanstva; 2. proučavanje istočnih nazora na svijet; 3.
proučavanje okultizma (tajnih nauka)

Transcendentalna meditacija
Transcendentalna meditacija je u stvari tehnika meditacije, koju je donio s Istoka na Zapad Mahesh
Prasad Varma iz Indije. Ova tehnika meditacije također se naziva „znanost stvaralačke inteligencije“.
Maharishi je student fizike, oslanja se na Svami Brahmananda Sarasvati, vođu pravovjernog hinduizma
i kao svojeg božanskog učitelja.

Novi religiozni pokreti

U okviru novih religioznih pokreta pozabavili smo se New Ageom kao novom religijom i proučili
njegove religijsko- religiozna obilježja. New Age pretendira postati sveopćom znanošću,
„univerzalnom religijom“, uključujući naravnu i „nadnaravnu“ dimenziju ljudskog bića, čitav svemir.
New age modernog i suvremenog doba je u stvari znanstveno – duhovni pokret, mješavina zapadnjačke
religioznosti i istočnjačke ezoterične i okultističke duhovnosti hinduističkih „gurua“ i zen-budističkih
učitelja, a ne religija u klasičnom smislu riječi. New age zagovara monističko panteističko polazište
politeističkog tipa, što je u suprotnosti sa židovsko-kršćanskim polazištem. New age je u mogućnosti
privući i zavesti mnoge, daleko više u duhovnom nego u znanstvenom pogledu.

Ukratko: u svim religijama i sljedbama dolazi do izražaja težnja za srećom, za puninom života, za
postojanošću, za besmrtnošću, za vječnošću. To se nastoji postići na razne načine, raznim sredstvima i
pojedinačno i u zajedništvu s drugima.