Mijo Nikić

Leksikon psihološko-etičkih pojmova

Literatura uz kolegij «Psihologija»

Akad. godina 2004./2005.

 Tisak:

Filozofski fakultet Družbe Isusove

SKRIPTARNICA
Jordanovac 110, ZAGREB
Tel. +385 1 235 4231
Mail skriptarnica@ffdi.hr
Web http://www.ffdi.hr

2
LEKSIKON
PSIHOLOŠKO-ETIČKIH POJMOVA
1.AFEKT
Afekt (lat. affectio, engl. affect, njem. Affekt). Burni,
intenzivni i, najčešće, kratkotrajni subjektivni
doživljaj jakih čuvstvenih ugodnih ili neugodnih
događanja u psihičkom životu osobe. A. je
najizravniji psihički izražaj instinktivnih reakcija i
raznih mentalnih aktivnosti. A. se izražavaju
(kanaliziraju) kroz sve važne životne sustave
organizma (kardiovaskularni, respiratorni,
muskularni, probavni, endokrini). Intenzivna
afektivna stanja jakog bijesa i straha mogu, na svoj
način, promijeniti stanje svijesti. Zato u moralnoj
prosudbi osobe treba imati na pameti da djela
učinjena pod utjecajem jakih a. utječu na spoznajno
(kognitivno) funkcioniranje i prema tome podliježu
nijansiranoj moralnoj kvalifikaciji, tj. mogu umanjiti
subjektivnu odgovornost osobe.
2 očinskom a. koji se provode okrutnim kažnjavanjem
.AUTORITET
AUTORITET (lat. auctoritas, engl. authority, njem.
Autorität). Pojam koji označava izvor →moći,
utjecajne snage i →vlasti nad drugima. A. posjeduju
oni koji imaju mogućnost ili sposobnost da izađu u
susret →potrebama ostalih članova grupe. Može biti
osobni (utemeljen na ugledu, dostojanstvu, znanju,
→mudrosti, karizmi ili vlasti osobe) i institucionalni
(utemeljen na poslanju i moralnoj snazi neke
ustanove kao npr. crkva, →država, akademija). A.
može biti znanstveni (ekspert u nekoj grani znanosti),
duhovni (vjerski vođa, crkveni poglavar), odgojni
(odgojitelji, učitelji, roditelji), →politički (vladar,
kralj, predsjednik, zapovjednik). Sa sociološkog
vidika a. se temelji na vlasti u →društvu. Može biti
demokratskim putem izglasan i povjeren određenoj
osobi, a može biti i silom prisvojen (što je čest slučaj
u autoritarnim režimima). Osobe koje imaju prirodne
sposobnosti da vladaju, koji su “rođeni” lideri kao i
oni koji se dobro snađu i hrabro ponašaju u teškim
prilikama vrlo lako dobivaju a. od društva koje se,
radi svoje zaštite, rado utječe takvim osobama. →Cilj
pravog a. je skladna konstruktivna koordinacija svih
ljudskih djelatnosti u društvu. Prema Engelsu a. je
nužno potreban u organizaciji suvremene proizvodnje
i prometa proizvoda, kao i u periodu socijalne
revolucije, dok je nepotreban kao politički a. države, i
na tome će polju, prema Engelsu, postupno nestati.
Jedna od glavnih oznaka a. je moć →kažnjavanja i
→nagrađivanja. A. bi trebao biti utemeljen etički, tj.
na →vrijednostima, a ne na sili. Upotreba sile bi
trebala biti krajnje sredstvo kojemu se a. utječe da
zaštiti veće vrednote nakon što iscrpi sva druga
legitimna sredstva svoje vlasti. Svojim →prisilnim
sredstvima (npr. novčano kažnjavanje ili zatvorska
kazna) a. se može i smije služiti kao odgojnim
sredstvom za ljudsku slabost i da se zaštiti od ljudske
zloće. Kad a. ne bi koristio i silu da bi postavio
3
ograde zlouporabi →slobode od strane raznih
zločinaca, onda bi vrlo brzo i dobri mogli izgubiti
svoju slobodu za →dobro. S obzirom na opravdanost
a. postoje razne teorije. Jedni zastupaju mišljenje da
je a. po →prirodi, →čovjeku nužno potreban, kako bi
on kao društveno biće mogao ostvariti svoje
društvene ciljeve i potrebe, a to će moći ostvariti
samo ako u društvu bude vrhovni a. koji osigurava
→red i pravdu u zajedničkom društvenom životu.
Drugi pak smatraju da se a. temelji na društvenoj
prisili, podjeli →rada i →zakonima →solidarnosti.
Odsustvo ili nedovoljno prisutan a. oca u obitelji,
najčešće ima pogubne posljedice u djetinjstvu, a
naročito u adolescenciji i zrelom dobu. Za normalni i
zdravi psihički razvoj djece, od velike je koristi, a
ponekad i nužno da otac zaštiti a. majke. To znači da
bi otac u svim okolnostima uvijek trebao otvoreno i
jasno podržati majčine →odluke, makar se osobno s
njima ne slagao. Ukoliko dijete dobiva od oca i majke
suprotne ili nejasne poruke i pravila za život, vrlo
lako će izgraditi u sebi →dvostruki moral i
podvojenu ličnost. A. roditelja mora se provoditi s
puno→ljubavi, razumijevanja, odlučnosti i jasnoće.
Pretjerani zahtjevi za apsolutnim pokoravanjem
djece, najčešće uzrokuju teške psihičke traume i
→emocionalne poteškoće od kojih mnogi čitav život
pate (F. Kafka, Pismo ocu). S druge strane nedostatak
očevog a., što je znatno češći slučaj, često ima teške
negativne posljedice: →karakter takve djece je bez
čvrstine i postojanosti, neodlučan, nesiguran ili
hirovito zanešen. Moralno osjećanje takve djece je
oskudno i često lišeno ljestvice vrednota, svedeno na
kruti →komformitet koji se usvaja rutinski, iz
lagodnosti. “Ove osobe vrlo često razmišljaju o
→samoubojstvu kao jedinom mogućem izlazu iz
svake, pa i najmanje teškoće, a katkad ga i
izvršavaju” (M. Poro). A. će dobro funkcionirati
ukoliko mu podložnici iskazuju svoju poslušnost.
Kad je u pitanju a. države, on će biti poštivan ukoliko
se državni interesi budu poklapali s društvenim
potrebama i interesima građana, tj. ako budu služili
općem dobru. A. koji bi donosio zakone koji se
moralno i fizički ne mogu izvršiti, ne obvezuju
nikoga. “Ako vlast uvede ili nametne toliko zakona
da ih građanin ne može ispuniti, tada je on opravdan
od →grijeha” (T. Akvinski, S. theol., II II 105,1).
Nepravedni i nepotrebni zakoni donešeni od bilo
kojeg a. “po sebi ne obvezuju u →savjesti, jer im
nedostaje unutarnji temelj obvezatnosti: zakonska
→pravednost. Nikada ne smijemo slijediti zakone i
zapovijedi koji zahtijevaju nešto u sebi nemoralno”
(B. Häring). U poslanici Rimljanima (13,1) Pavao
piše: “Neka se svatko pokorava višim vlastima, jer
nema vlasti (autoriteta) osim od Boga”. Prema Pavlu,
onaj koji bi se suprotstavljao a., protivio bi se odredbi
Božjoj. Pored ovog jasnog Pavlova stava o potrebi
pokornosti a., treba reći kako su apostoli
propovijedali potrebu građanske neposlušnosti
autoritetu koji ne služi Bogu i čovjeku (Dj 5,41-42).
Promatrajući s vjerskog vidika, a. je zahtjev ljudske
naravi. Čovjek kao stvoreno biće u svemu ovisi o
svom Stvoritelju i upravo se na tome odnosu temelji
nužnost priznavanja apsolutnog Božjeg a. nad
čovjekom. U tom smislu Bog je najviši čovjekov a. u
naravnom (prirodnom) i nadnaravnom redu. Bog, sa
svoje strane, poštuje dostojanstvo i slobodu ljudi
služeći se svojim a. za njihovo konačno dobro.
3.EMOCIJE
Emocije /čuvstva/ (lat. e-movere=pokrenuti van, engl.
emotion, njem. Gefuhle). E. su “→težnja koju netko
osjeća prema bilo kojoj stvari koja je procijenjena
kao dobra, odnosno odvratnost prema bilo čemu što
je procijenjeno kao loše, →zlo” (M. B. Arnold). U
širem smislu riječi, e. su uzbuđeno stanje organizma
koje se očituje u emocionalnom, subjektivnom
doživljaju, u emocionalnom vanjskom →ponašanju i
u fiziološkim promjenama u →tijelu. Za razliku od
motiva (koji najčešće ovise o fiziološkom stanju
organizma kao npr. glad, žeđ) e. ili čuvstva su više
situacijski uvjetovana (npr. →strah se javlja u
situaciji percepcije neke opasnosti). Vlastiti način
prosuđivanja neke situacije uzrokuje javljanje
određenih e. Tako je moguće da dvije osobe pred
istom zastrašujućom situacijom različito reagiraju:
osoba koja je prosudila da je nedorasla opasnoj
situaciji osjećat će veliki strah, dok će druga osoba
koja je zaključila da se ne treba bojati, da situacija
nije tako opasna, ostati mirna, neće doživjeti e.
straha. Postoji više podjela e.: primarne e. su: radost,
žalost, srdžba i strah; e. koje se odnose na osjetnu
stimulaciju: →bol, odvratnost, nezadovoljstvo i
zadovoljstvo; e. koje se odnose na samoprocjenu:
uspjeh i neuspjeh, →ponos i sram te →krivnja i
kajanje; e. koje se odnose na druge ljude: →ljubav,
ljubomora i →mržnja; e. vezane za prosuđivanje:
humor i smijeh, estetska čuvstva, čuđenje i divljenje
te osamljenost. Emocionalno zrela osoba je ona koja
prihvaća svoje e. i koja ih zna kontrolirano izražavati.
Nezrele osobe masivno potiskuju svoje e. ili ih
nekontrolirano, impulzivno izražavaju. Emocionalno
nezrele osobe reagiraju infantilno, tj. donose odluke i
djeluju pod utjecajem jakih e. koje motiviraju osobu
da djeluje po principu →užitka, odlučujući se za ono
što joj se sviđa ovdje i sada, isključujući svoju
sposobnost razumskog prosuđivanja koje se ravna po
principu istine i realnosti.
4.FRUSTRACIJA
Frustracija (prema lat. frustra = uzalud, engl.
frustration, njem. Frustration). F. je psihičko stanje,
doživljaj razočaranja zbog nezadovoljenja
→instinktivnih (često nesvjesnih) →potreba kao i
zbog neostvarenja velikih (svjesnih) želja. Javlja se
uvijek kad je →težnja prema →cilju prevarena,
odnosno kad se naiđe na nesavladivu zapreku. Do f.
dovodi frustracijska situacija u kojoj se osoba nađe
kad doživi nemogućnost razrješenja važnog problema
koji se mora riješiti. Zapreke koje dovode do f. mogu
biti: fizičke (nemogućnost kretanja), socijalne
(društvene →norme, →običaji) i subjektivne
(konflikti). →Konflikt je sukob dvaju ili više
inkompatibilnih (suprotnih) motiva, želja ili potreba.
4
Postoji konflikt dvostrukog privlačenja (dva jednako
privlačna cilja, a oba se ne mogu ostvariti), konflikt
dvostrukog odbijanja (dva jednako odbojna cilja od
kojih se jedan mora izabrati) te treći,
najdesktruktivniji, konflikt istovremenog privlačenja
i odbijanja (isti cilj istovremeno i privlači i odbija). F.
je povezana s →agresijom tako da najpoznatija
teorija agresije drži da je svaka agresija nastala kao
neprilagođeni oblik →ponašanja osobe na f. Od f. se
branimo obrambenim mehanizmima koji doduše
privremeno smanjuju tjeskobu izazvanu frustracijom,
ali se tada najčešće iskrivljuje objektivna istina i
pogoršavaju se međuljudski odnosi. U psihoterapiji
se spominje još i optimalna f. kao veoma prikladno
sredstvo u terapiji raznih neuroza koje nastaju zbog
nezadovoljenja infantilnih potreba i želja. Nakon što
se uspostavi atmosfera dubokog →povjerenja,
pacijent se optimalno frustirira, tj. namjerno se
dovede u tjeskobno stanje uskraćivanjem
zadovoljavanja infantilnih potreba i iracionalnih
želja. Ako osoba uspije neko vrijeme izdržati svoju
tjeskobu, dogodit će se kvalitativna promjena u
smislu afektivnog i →duhovnog dozrijevanja osobe,
koja će tako razviti veću →toleranciju na f.
5.ILUZIJA
Iluzija (lat. in=u, i ludere=igrati se, engl. illusion,
njem. Illusion)
I. je pogrešna percepcija, krivi odgovor na osjetnu
stimulaciju. Vanjski svijet je stvaran (realan), a i.
nastaje u svijesti subjekta koji izobličuje stvarni
opažaj. Osoba koja ima kriva uvjerenja, koja, zbog
nekog razloga ne želi prihvatiti stvarnost, ima potrebu
da tu stvarnost iskrivi i prilagodi je svojim željama,
potrebama i krivim uvjerenjima. Tako nastaju i. ili
samoobmane. Postoje i perceptivne i. koje ne dovode
normalnu osobu u zabludu i kao takve nisu rijetka
pojava kod normalnih ljudi. To su npr. slike koje se
deformiraju u trenutku sumraka ili, npr. perceptivne i.
koje se događaju u projektivnim testovima
(Rorschach) gdje je i. rezultat moći dočaravnja osobe,
odnosno projekcija njenih dubinskih, nesvjesnih želja
i potreba. Kad osoba ne prepoznaje svoju i. kao
zabludu, odnosno kad u nju čvrstvo vjeruje tada se
radi o patološkoj pojavi halucinacije ili se radi o
jačem poremećaju perceptivne aktivnosti koja je na
granici halucinacije. Do i. mogu dovesti praktički sva
čula. Vizualne i. se najčešće događaju u stanju
otrovanja alkoholom ili drogama.
6.INSTINKT
Instinkt (lat. instinguere = poticati, engl. instinct,
njem. Instinkt).
Prirodni, urođeni impuls tipičan za određenu vrstu
koji upravlja određena ponašanja s biološkom
svrhom prehrane, reprodukcije i samoobrane. I. se
najviše spominju u svezi sa životinjskim ponašanjem,
a prisutni su također i kod čovjeka. I. je jaka, slijepa,
automatska i teško prilagodljiva sila biološkog
porijekla. U svakodnvevnom govoru i. najčešće
označava impulzivnu nekontroliranu čuvstvenu i
agresivnu reakciju. Iako ih nazivaju slijepom silom,
neki i. imaju dosta jasan i određen cilj. Tako Mc
Dougall govori o roditeljskom i. koji nadzire i
okuplja sve instinktivne radnje čija je svrha briga za
mlade i obitelj. U psihoanalitičkoj koncepciji i.
predstavlja urođenu silu ili poticaj koji djeluje kao
motivacijska snaga za čovjekovo mišljenje i
djelovanje. Prema ovoj teoriji, neki nezadovoljeni
motivi iza kojih stoje instinktivne sile mogu se
sublimirati, tj. okrenuti prema nekoj drugoj socijalno
prihvatljivoj aktivnosti. Za razliku od životinja koje
su u svom ponašanju “fiksirane” instinktivnim
impulsima s točno determiniranim ciljem, odrastao
čovjek, kao zrela osoba je slobodno biće koje nije
prisiljeno ravnati se po svojim instinktivnim
težnjama, premda su i one prisutne kao motivacija na
psiho-fiziološkoj razini njegovog psihičkog života.

7.INTERES

INTERES (lat. interesse = sudjelovati, ticati se, biti

kraj nečega; interest = stalo je do nečega, važno je za
nekoga, engl. interest, njem. Interesse). U najširem
smislu riječi, i. je zanimanje za nešto, posebna
radoznalost, sklonost, naklonost prema nečemu do
čega je nekome osobito stalo. I. je posebna sila u
→čovjeku koja usmjeruje njegove psihičke procese i
→ponašanje →motivirajući ga da svoju pozornost
posveti nekoj →osobi, objektu, ili →radu. Čovjek
ima i. za sve ono što mu na bilo koji način donosi
neku korist i ugodu. U tom smislu i. je svjesno, a
može biti i nesvjesno ili →instinktivno usmjeravanje
pozornosti prema onome što odgovara vlasititim
→potrebama, željama, očekivanjima i →navikama. I.
može biti znanstveni, umjetnički, ekonomski,
→politički, →duhovni, a prema zainteresiranom
subjektu i. može biti osobni, →društveni, →državni i
klasni. U ekonomiji i. je bilo koja aktivnost koja je
usmjerena na dobivanje neke materijalne koristi.
Interesni račun je u knjigovodstvu račun kamata, a
interesna sfera je ograničeno područje nečijeg
djelovanja ili zanimanja, a može se odnositi i na tuđe
područje koje neka →država želi sebi prisvojiti.
Metodom faktorske analize u strukturi i. otkriveno je
15 neovisnih interesnih orijentacija, kao npr. glazba,
politika, ekonomija, tehnika, prirodne i društvene
znanosti, umjetnost. U →pravu postoji određeni
subjektivni i. koji je izravno i neposredno zaštićen
→zakonom objektivnog i subjektivnog prava. U
međunarodnom pravu postoje međunarodni i. koji
mogu biti u međusobnom sukobu, a mogu se i
poklapati kad imaju zajednički →cilj. U pedagogiji se
danas puno inzistira na tome da se u odgoju djece i
omladine osobito pazi na njihove i. koji se
manifestiraju u njihovim naravnim primarnim
→potrebama (zaštita, hrana, ljubav). Na →etičkom
području za nekoga se kaže da je plemenit ako
→dobra djela čini bez vlastitog i., tj. ako ih čini u
nesebičnoj →ljubavi. Nasuprot tome, →egoista je
čovjek koji više manje u svemu što čini traži vlastiti
i., nastoji iz svega izvući neku korist za se,
zanemarujući ili ignorirajući potrebe i prava drugih.

5
8.KARAKTER
KARAKTER (grč. ------------- = osobitost, obilježje.
engl. character, njem. Charakter). Pojam k. ima više
značenja. Općenito značenje se odnosi na one
osobine ili →kvalitete (karakteristike) po kojima se
nešto - jedna stvar ili →osoba razlikuje od nečega
drugog - od druge stvari ili osobe. Izrazom k. često se
označava izgrađena, zrela ličnost koja živi po
univerzalnim →etičnim principima istine i
→pravednosti. U tom smislu se za takvu osobu kaže
u narodu da je “karakter od čovjeka”. Konačno, k. je
uobičajeni izraz za ličnost u užem smislu te riječi. Za
razliku od “ličnosti” (“Personality”) koja, u širem
smislu riječi, obuhvaća sve čovjekove karakteristike,
k. bi se odnosio samo na →emocionalno-motivativne
osobine i na stavove. Poneki autor kao npr. Paulian,
tvrdeći da je k. “ono što čini da neka ličnost bude
upravo ona, a ne neka druga”, zapravo poistovjećuje
k. i ličnost. Osoba je temelj k. i u tom smislu k. sadrži
u sebi pojam ili sadržaj moralnosti. Po osobnosti
čovjek je individualno, a po k. konkretno i specifično
biće. K. u psihologiji označava više manje jedinstven
i ustaljen način emocionalnog doživljavanja,
mišljenja i htijenja jedne osobe. K. se još može
definirati kao “ukupnost onih osobina ličnosti koje su
povezane s njenom moralnom stranom, a rezultat su
→odgoja i →djelovanja faktora sredine” (M.
Zvonarević). Pojmovi k. i temperament su slični, ali
ne i sinonimi. Temperament se oblikuje na temelju
naslijeđene psiho-fiziološke strukture i utjecaja
okoline, dok je k. u prvom redu rezultat osobnog
zalaganja (rada na sebi) i utjecaja okoline koji je
često od odlučujeće važnosti, tako da neki autori kad
govore o k., zapravo misle na “socijalni k.” Međutim,
treba reći kako čovjek nije pasivan objekt kojeg bi
isključivo vanjski utjecaji mogli oblikovati po svojoj
→volji, nego je aktivan subjekt koji slobodno reagira
na vanjske utjecaje. Kad je u pitanju izgradnja k.
onda treba reći da ona mora započeti još u ranom
djetinjstvu. Dijete koje je prihvaćeno i voljeno od
strane svojih roditelja na dobrom je putu da izgradi
dobar i plemenit k. jer u tom slučaju neće morati
trošiti puno energije na formiranje i upotrebu
infantilnih obrambenih mehanizama, nego će
spomenutom energijom moći izgrađivati i jačati svoju
volju i usvajati pozitivni utjecaj od strane →društva.
Da bi se izgradio pozitivan i čvrst k. vrlo je važno
učiti djecu da vrlo rano usvoje →red i disciplinu, da
nauče →savjesno i odgovorno ispunjavati svoje
školske i obiteljske →dužnosti. Na taj način se
formiraju pozitivne →navike koje s vremenom
postaju voljne i karakterne kvalitete. Od osobite je
važnosti izgradnja jake i postojane →volje. S pravom
se može reći da je volja “kralješnica k. jer njezine
pozitivne kvalitete čine temeljne crte k. Snaga k.
ovisi o jačini volje, koja se očituje u svladavanju
teškoća” (A. Vukasović). Ostale oznake snažnog k.
su: dosljednost, ustrajnost, odlučnost, samostalnost,
→hrabrost, samosvladavanje, sposobnost za
nesebičnu →ljubav, točnost i discipliniranost.
Nasuprot tome, slabi k. je neodlučan, ovisan o
drugima, kolebljiv, mlitav... Karakterologija kao
znanost koja proučava određene tipove k. usvojila je
6
tjelesni (somatski) i psihološki pristup klasificiranja
k. Najpoznatiji predstavnik somatskog pristupa je
Sheldon koji je na temelju procjenjivanja građe
→tijela razradio slijedeća tri k. ili temperamenta: 1)
ektomorfni (krhko mršavo tijelo) - introvertiran,
suzdržljiv k.; 2) mezomorfni (uglato i mišićavo tijelo)
- uporan i energičan k. te 3) endomorfni (salasto,
debelo tijelo) - spor, relaksiran k. koji voli tjelesne
užitke. U psihološkom pristupu razvijeno je više
teorija tipova ili k. Heymans je kombinacijom
emotivnosti (→emocije), aktivnosti i odrazom
predstava dobio slijedeće tipove: EAP (emotivan,
aktivan, primaran): kolerične osobe; EAS (emotivan,
aktivan, sekundaran): strasne osobe; EnAP
(emotivan, neaktivan, primaran): nervozne osobe;
EnAS (emotivan, neaktivan, sekundaran): osjećajne
osobe; nEAP (neemotivan, aktivan, primaran):
sangvinične osobe; nEAS (neemotivan, aktivan,
sekundaran): flegmatične osobe; nEnAP (neemotivan,
neaktivan, primaran): amorfne osobe; nEnAS
(neemotivan, neaktivan, sekundaran): apatične osobe.
Osim ove, poznate su još Jungova i Kretschmerova
tipologija. Freud je u svojoj psihoanalitičkoj teoriji
uveo naziv karakterna →neuroza koja se može
definirati kao psihopatološka pojava u kojoj se
obrambeni intrapsihički sukob ne manifestira nekim
izdvojenim simptomima (asimptomatska neuroza)
nego se izražava kroz karakterne crte ličnosti,
određeni način →ponašanja ili pak kroz patološko
organiziranje cijele ličnosti (patološka organizacija
karaktera). Psihoanalitička karakterologija smatra da
pojedini tipovi k. odgovaraju a) glavnim tipovima
psihoneurotskih poremećaja (opsesivni, fobični,
paranoični, histerični k.), odnosno b) pojedinim
stadijima libidinoznog razvoja (oralni, analni,
uretralni, falusno-narcistički, genitalni k.).
9.MAZOHIZAM
Mazohizam (eng. masochism, njem. Masochismus).
M. je patološka nastrana pojava na seksualnom
području u kojoj osoba postiže seksualno
zadovoljstvo putem fizičke boli te raznih vrsta
mučenja i poniženja (fizička bol od uboda, batinanja,
bičevanja, moralno ponižavanje u stavu servilnosti
praćeno tjelesnim kažnjavanjem) od strane partnera
kome se slobodno predaje. Pojam m. dolazi od imena
austrijskog pisca Sacher-Masocha koji je u svojim
romanima opisivao spomenuti seksualni poremećaj.
Freud je elemente m. prepoznavao u mnogim vrstama
seksualnog ponašanja. On razlikuje tri vrste m:
erogeni (traženje erotičnog uzbuđenja u boli), ženski
(situacija karakteristična za ženskost, ali prisutna i
kod muških) i moralni. U moralnom m. osoba, zbog
jakog nesvjesnog osjećaja krivnje teži (nesvjesno) da
dođe u položaj žrtve, ne zato da bi doživjela neku
seksualnu ugodu, nego da se na taj način - kroz
patnju i bol - oslobodi prevelike tjeskobe uzrokovane
potisnutom krivnjom. Uz pojam m. povezan je i
pojam sadizma, pa se često koristi njihova kovanica:
sadomazohizam.
Sadizam je nastranost u seksualnom području u kojoj
se seksualni užitak postiže nanošenjem boli, te
mučenjem i ponižavanjem partnera. Ime s. dolazi od
Markiza de Sadea koji je detaljno opisivao ovu
anomaliju. Prema Freudu koji je detaljno proučavao
ove pojave, s. je stariji od m., i sadist je istovremeno
uvijek i mazohist. Prema Freudu, m. je zapravo s.
okrenut protiv vlastite osobe. S. je, prema Freudu,
agresija protiv druge osobe, izražaj nagona za
osvajanjem, bez obzira na bol koja tu još ne mora
odgovarati nikakvoj seksualnoj ugodi. Lagache je
posebno inzistirao na pojmu sadomazohizma kojeg je
smatrao glavnom oznakom međuljudskih odnosa.

10.NAGON

Nagon (engl. instinct, njem. Trieb). N. je snažna

pokretačka snaga organizma, dinamički proces, koji
nagoni organizam da teži nekom →cilju (uklanjanje
napetosti u izvoru n.) i da raznim vrstama aktivnosti
postiže zadovoljenje svojih primarnih →potreba.
Neki autori ne razlikuju →instinkt i n., nego im daju
isto značenje. Prema Freudu n. je granični pojam
između →duševnog i tjelesnog. Prema istom autoru
cjelokupno čovjekovo →ponašanje determinirano
(→determinizam) je nagonima, prije svega
→seksualnim (libido) i →agresivnim. Takvo
stajalište je neprihvatljivo, jer čovjeku niječe
→slobodnu volju, ili sposobnost →samoodređenja,
što daje dostojanstvo ljudskoj →naravi. Najjači su
primarni n. koji su univerzalni i koji se biološki
nasljeđuju, a njihova →motivacijska snaga ovisi o
napetosti do koje dolazi zbog unutarnjih fizioloških
promjena. To su: n. za preživljavanjem odnosno n. za
vodom, hranom, izbjegavanjem bola, seksualni n.
Sekundarni ili stečeni n. nastali su tijekom života
učenjem kroz povezivanje s primarnim n. Nazivaju se
još i socijalnim motivima (→socijalizacija).

11.NAKANA

Nakana (lat. intentione, engl. intention, njem.

Intention). N. označava usmjerenje određenog
ponašanja ili čitavog života prema nekom cilju.
Filozofi fenomenološke orijentacije (Brentano,
Husserl, Scheler) su smatrali da svaki psihički čin
ima svoju intencionalnost, da ima određenu nakanu,
da je upravljen nekom cilju. Vrijednost i etičnost
nekog čina ovisi i o n. kojom je učinjen. Tako n.
postaje jedan od bitnih elemenata u procjeni
moralnosti nekog djela. N. može jedno po sebi
neutralno ili čak u sebi dobro djelo, učinti lošim ako
je učinjeno sa zlom n. Klasični primjer za navedenu
istinu je dar (veliki drveni konj) što su ga Grci
ostavili Trojancima ispred gradskih vrata, ali ne da ih
tim poklonom razvesele, nego s n. da ih preko tog
dara zarobe. Zrelost i moralnost osobe vidi se i po
tome s kakvom n. vrši svoja djela. Afektivno zrele i
moralno izgrađene osobe čine svoja djela s dobrom,
čistom, nesebičnom n.

7
12.NAVIKA
NAVIKA (eng. habit, njem. Gewohnheit). N. je
tendencija →osobe da djeluje na uobičajen
“mehanički”, vježbom i iskustvom, stečeni način
→ponašanja. Za stvaranje n. potrebna je osobna
→motivacija (jaka →volja) i ustrajno ponavljanje
određenih čina (vježbanje) koji stvaraju n. Navike se
brže usvajaju ukoliko su vježbe koje se poduzimjau u
→cilju stvaranja n. potkrijepljene nekom
→nagradom ili koristi. Čestim ponavljanjem
određeno se ponašanje automatizira i tako postane n.
Ukoliko ponavljanje oslabi i n. se ne prakticira ona će
najprije izblijediti, a onda i posve nestati.
Automatizirana (dobro usvojena) n. osposobljava
osobu za ekonomično djelovanje tako što uz
minimum energije postiže svoj cilj. Osim toga,
navika kojom činimo neka djela, ostavlja svijesti više
vremena i snage za složenije razumske operacije. Što
je više djela kojima upravlja n., to će se više pažnje i
afektivne energije moći posvetiti drugim
aktivnostima. N. se mogu klasificirati kao
perceptivne, intelektualne, motoričke, govorne i još
mnoge druge. N. mogu biti pozitivne i korisne kao
npr. točnost i urednost, a mogu biti i negativne,
odnosno štetne kao npr. uzimanje droge ili alkohola.
Oslobađanje od negativnih i štetnih navika vrlo je
teško. S pravom se kaže da je n. “druga narav”.
Međutim, ako osoba ima jaku motivaciju da
promijeni lošu n. i ako je spremna uporno vježbati
novi način ponašanja, onda će se moći osloboditi
štetne n., odnosno moći će formirati pozitivnu n. koja
će poništiti negativan učinak loše n. Moralno
ponašanje i djelovanje postiže se formiranjem
moralnih n. Dobre i pravilne postupke treba što prije
pretvoriti u n. Već je Aristotel naučavao da “moralna
vrlina dolazi s navikom”. Nitko se ne rađa kao dobar
ili zao, nego to postaje u svom životu svojim djelima,
posebno svojim n. Kao što se dobar svirač postaje
sviranjem, tako se i dobar i pravedan čovjek postaje
vršenjem i čestim ponavljanjem dobrih i pravednih
djela. Ciceron je tvrdio da je n. najbolji učitelj, a
Horacije ju naziva vladarom i tiraninom. “Koliko su
rđave n. neprijatelji volje, toliko su dobre n.
dragocjeni prijatelji” govorio je Payot. Loše kao i
dobre n. imaju veliku snagu jer su ukorijenjene u
čovjekov emocionalni svijet od kojeg dobivaju snagu
da djeluju automatski, bez posebne dodatne
motivacije. U kognitivnoj (spoznajnoj) terapiji
ponašanja pacijenti se poučavaju kognitivnim
strategijama koje se nazivaju “navike razmišljanja”
(“thinking habits”) kako bi lakše izašli na kraj s
problemima emocionalne naravi kao što su tjeskoba,
stres, srdžba i depresija. Pacijenti se uče da uz
probleme afektivne ili emocionalne naravi vežu
konstruktivni racionalni način razmišljanja i tako
stvaraju n. pozitivnog i konstruktivnog načina
rješavanja svojih emocionalnih poteškoća. Tako se
stvaraju implicitne n. (“implicit habits”) koje se
aktiviraju kad god se pojave problemi i poteškoće
emocionalne naravi. Spomenute implicitne n.
razmišljanja pomažu osobi da u trenucima navale
nepoželjnih emocija svoje kratkoročno pamćenje
ispuni nečim drugim, npr. da broji do deset i tako
8
spriječi destruktivni učinak aktiviranih emocija
straha, srdžbe i sl. Pojedini psiholozi bihevioralne
orijentacije (J.B. Watson) išli su tako daleko da su i
samu ličnost shvaćali kao konačni proizvod (“final
product”) hijerarhijskih sistema n. A čovjek bi se,
prema njima, razlikovao od životinje samo po tome
što ima veću sposobnost da formira ova tri sistema:
motorni, verbalni i emocionalni. Ovakvo jednostrano
i pretjerano naglašavanje važnosti n. uz cijenu da se
zaniječe slobodna volja č. nije prihvaćeno ni kod svih
biheviorista koji su pokašali Watsonovu teoriju
modificirati i relativizirati.
13.NEUROZA
Neuroza (eng. neurosis, njem. Neurose). N. je
psihički poremećaj ličnosti, duševna bolest, poznata i
pod nazivom psihoneuroza, jer joj je uzrok u
psihičkom, a ne u organskom dijelu ličnosti.
Simptomi n. su simbolični izraz nekog, u djetinjstvu
doživljenog i potisnutog psihičkog →konflikta. N. je
svojevrsni →kompromis između potisnutih, za
idealni →ja, neprihvatljivih želja, s jedne strane i
obrambenih mehanizama, s druge strane, kojima se
osoba nastoji obraniti te →instinktivne (najčešće
agresivne i seksualne) želje držati pod kontrolom.
Prema Viktoru Franklu potisnuta religioznost može se
manifestirati u obliku raznih neurotskih reakcija. Za
razliku od psihoze, n. je blaži psihički poremećaj kod
kojeg ne dolazi do gubitka kontakta s realnošću niti
većih odstupanja od →društvenih →normi
→ponašanja. Neurotičar trpi od potisnutih
nesvjesnih sukoba koji uzrokuju anksioznost, →strah,
nemir. Da postigne kakav-takav mir i zaštitu od
potisnutih zastrašujućih konflikata, neurotičar
upotrebljava obrambene mehanizme kojima doduše
umanjuje nutarnju tjeskobu, ali uz cijenu djelomičnog
iskrivljavanja stvarnosti i poremećaja međuljudskih
odnosa. Neurotičar je, obično, svjestan svog
patološkog stanja, to znači da je n. ograničen
poremećaj koji zahvaća samo jedan dio psihe. N. je,
slikovito rečeno, “tvrđava” u koju se neurotičar
povlači da nađe svoj mir. Osim traumatskih doživljaja
iz najranijeg djetinjstva, do n. može dovesti i
nespremnost osobe da pretrpi ono što se ne može
izbjeći. Neurotičar je osoba koja se ljuti na stvarnost
što je takva kakva jest, a ne onakva kakvu bi on želio
da bude. U tom smislu, n. je “nadomjestak istinske
→patnje”. Tko ne želi prihvatiti patnju koju ne može
izbjeći, vrlo brzo će taj svoj bijeg od stvarnosti morati
platiti neurozom. Sam Freud je govorio da je cilj
psihoterapije u tome da patološku neurozu pretvori u
normalnu, običnu patnju. U tom smislu spremnost da
se prihvati patnja (svakodnevni problemi i ”križevi”),
odražava zrelost osobe i visoki stupanj njenog
duševnog →zdravlja. Na temelju dominantnih
simptoma, ustanovljeni su različiti oblici n.:
opsesivno-kompulzivna n., anksiozna reakcija,
depersonalizacija, disocijativna neuroza, razne fobije,
hipokondrija, konverzivna neuroza, neurastenija i dr.
14.OSJEĆAJ
OSJEĆAJ (en. feeling, njem. Gefuhl). O. je nutarnji
emocionalni doživljaj uzrokovan vanjskim fizičkim
ili nutarnjim psihičkim podražajima. Koristi se često i
naziv osjećanje, pojam koji nema točno definirano
značenje. U području osjeta i percepcije podražaj
dolazi izvana od nekog fizičkog objekta, npr. od
cvijeta ruže dolaze podražaji koji u perceptivnom
procesu stvaraju o. mirisa ruže. U području nutarnjeg
subjektivnog doživljavanja impulsi koji uzrokuju
razne o. mogu doći iz podsvijesti (nesvjesnog dijela
psihe), kao npr. o. manje vrijednosti, o. →krivnje, o.
grandioznosti (umišljene veličine). U psihodinamici
formiranja ovih o. najvažniju ulogu imaju traumatski
doživljaji iz najranijeg djetinjstva. Dijete koje u
svojoj najranijoj dobi nije bilo prihvaćeno i voljeno
od svojih roditelja, “zaključit će” na temelju svojih
osjećajnih iskustava da ono i nije vrijedno da bude
voljeno. Takav o. izaziva preveliku tjeskobu koju nije
moguće nositi u svijesti koja se počinje sve više
artikulirati pa dijete spomenuti o. nemoći i
nevrijednosti potisne duboko u podsvijest gdje se s
vremenom strukturira u o. manje vrijednosti. Taj se o.
kasnije u životu aktivira u teškim, tjeskobnim i
kriznim razdobljima sprečavajući osobu da
→racionalno i učinkovito rješava svoje probleme.
Prema fenomenološkoj analizi čovjekova
emocionalnog ili osjećajnog svijeta, u prvom
kontaktu sa stvarnošću najprije se aktiviraju naši o.
Percepcija stvarnosti vanjskog objektivnog ili
nutarnjeg subjektivnog svijeta uvjetovana je našom
osjećajnošću koja je impregnirala →dušu kroz čitavu
našu prošlost. Mnogi su, posebno bolni, osjećaji
“zaboravljeni”, ali ne i zauvijek iščezli iz psihičkog
života osobe. Filozofski princip “Quidquid recipitur
ad modum recipientis recipitur” (“što god se prima,
prima se na način onoga koji prima”) slaže se s onim
što je i dubinska psihologija otkrila, naime kako sve
ono što osoba percipira i spoznaje prolazi kroz čitav
psihički aparat, i to najprije kroz osjećajni svijet
podsvijesti da bi konačno došlo u našu svijest. To
znači da tajnoviti svijet naših zaboravljenih i
potisnutih o., satkan od skrivenih želja, →potreba,
radosti, strahova i duševnih rana iz čitave naše
prošlosti, uvjetuje našu percepciju vanjskog svijeta.
Prvotna percepcija i prosudba stvarnosti na temelju o.
predisponira osobu da se ravna po kriteriju da li joj se
dotična stvar ili osoba sviđa ili ne sviđa. Ta prvotna,
na egoističnom principu, donešena prosudba koju
osoba nesvjesno čini, ne može pokrenuti odnosno
prisiliti zrelog čovjeka, odnosno zrelu ženu na
djelovanje. Naime, kod zrelih odraslih osoba, nakon
prvotne percepcije i prosudbe stvarnosti na temelju
o., aktivira se odmah i racionalna prosudba,
intelektualno prosuđivanje koje se ravna po
→kriteriju realnosti i opće važećih →moralnih
principa istine i pravednosti. Da potvrdi i sačuva
integritet i dostojanstvo svoje ličnosti, osoba ne bi
smjela donositi odluke i djelovati nakon samo
prvotne “osjećajne” prosudbe koja se ravna po
principu užitka i, prema tome, često iskrivljuje
stvarnost prilagođujući je vlastitim infantilnim
željama, potrebama i →strahovima. Drugim riječima,
9
dostojanstvo osobe (→ljudsko dostojanstvo) traži da
se postigne i osjećajna zrelost kako bi osoba mogla
dobro “funkcionirati” i ostvarivati velike potencijale
(skrivene mogućnosti) svoga osjećajnog i
intelektualnog svijeta. Osjećajna nezrelost se može
manifestirati na dva osnovna načina: jedan je da
osoba pretjerano izražava sve svoje osjećaje bez
ikakve kontrole. Pretjerana slatkoća i izvještačena
blagost (sentimentalizam) u riječima i ponašanju
može vrlo lako sakrivati (maskirati) potisnutu
brutalnu →agresivnost. Drugi način manifestiranja
nezrele osjećajnosti jest masivno potiskivanje svih o.
što dovodi do toga da se osoba ponaša hladno,
bezosjećajno, proračunato, kao robot. Čovjek kao
osoba može percipirati također impulse koji dolaze
od vanjske nevidljive, →duhovne stvarnosti. To su
moralne vrednote ili →vrijednosti koje svojim
unutarnjim →dobrom privlače osobu i stvaraju u njoj
o. otvorenosti i privlačenja. U tom smislu se može
govoriti o moralnom osjećaju kojim su prožete osobe
otvorene moralnim vrijednostima. Najprije se, dakle,
aktivira o. težnje i približavanja vrijednostima, a
zatim se događa razumska prosudba i, konačno,
prihvaćanje ili odbijanje vrednote od strane →volje.
Jung razlikuje aktivni i pasivni o. kojim se percipira
neka vrijednost. Kod pasivnog o., vrijednost izvan
subjekta djeluje na o. tako da ga potiče i privlači.
Aktivni o. nudi i prenosi vrijednost iz samog
subjekta, to je promišljena prosudba u skladu s o., a
ne intelektualnom →nakanom. Aktivni o. je čin volje
izravno usmjeren prema nekoj vrijednosti, dok je
pasivni o. uvjet za događanje aktivnog o. u smislu
osjećajne →intuicije koja je otvorena za sve
vrednote. Viktor Frankl govori o intencionalnom o.
koji izvire iz čovjekove duhovne egzistencije.
Intencionalni o., prema Franklu, može biti mnogo
“istančaniji” nego što razum može biti “oštrouman”.
Ljudski čin nije nikada samo rezultat djelovanja
inteligencije i volje, nego je u njemu uvijek prisutna i
→afektivna dimenzija koja se očituje i učvršćuje
izražavanjem raznih osjećaja. Vidi još pojmove:
→afekt, →emocije,→instinkt, →frustracija.
15.OV
ISNOST - SKLONOST
Ovisnost - sklonost (engl. dependence, dependency,
njem. Abhängigkeit) je stanje psihičke i/ili fiziološke
ovisnosti o bilo čemu što zarobljava→osobu,
uzrokuje →prisilno →ponašanje radi zadovoljavanja
infantilnih →potreba i umanjuje slobodno
→djelovanje motivirano →vrijednostima. Sklonost je
neutralan pojam, ovisi o kvaliteti ili moralnosti
stvarnosti prema kojoj je osoba sklona, dok o. uvijek
nosi sa sobom negativnu konotaciju zbog
ugrožavanja →slobode. O. se najčešće odnosi na
alkohol, drogu i pušenje, a može biti i o. o hrani,
kavi, TV, radu, seksu kao i bolesna o. o drugim
osobama. U tumačenju nastanka raznih o. treba imati
na pameti kompleksno djelovanje fizioloških,
psiholoških i socijalno-kulturalnih čimbenika.
Također i vlastita neumjerenost u težnji za svakim
uživanjem vrlo brzo dovodi do o. koja, sa svoje
strane, najčešće dovodi do slabljenja ili potpunog
uništenja sposobnosti uživanja. U oslobađanju od o.
najveću ulogu ima jaka volja ovisnika da opet bude
slobodan, zatim stručnost terapeuta i prihvaćenost od
strane okoline.
16.PERVERZIJA
Perverzija (lat. pervertere = izvrnuti, izokrenuti, eng.
perversion, njem. Perversion). P. (hrvatski nastranost)
je u širem smislu riječi izražavanje posebne
okrutnosti i zloće u →ponašanju neke osobe. P. se
najčešće odnosi na spolno ponašanje (→seksualnost)
i označava izopačeno, razvratno, razuzdano i, s etičke
strane, neprihvatljivo odstupanje od “normalnog”
seksualnog odnosa. P. je nastrano ponašanje koje ima
za cilj postizavanje seksualnog zadovoljstva i
orgazma bez penetracije penisa u vaginu. Kod p. to
zadovoljstvo se postiže drugačijim seksualnim
objektom koji može biti: partner istog spola
(→homoseksualnost), djeca (pedofilija), stara osoba
(gerontofilija), leš (nekrofilija), životinja (zoofilija),
neki predmet ili dio odjeće (fetišizam), odijevanje
odjeće koja je tipična za suprotni spol da bi se
postiglo seksualno zadovoljenje (transvestizam).
Zatim u seksualne p. se ubraja i analni snošaj,
pokazivanje (egzhibicija) spolnih organa, uživanje u
promatranju spolnih odnosa drugih osoba
(voajerizam), nanošenje bola partneru (→sadizam),
seksualno uživanje uzrokovano vlastitom patnjom
koju nanosi partner (→mazohizam), spolno općenje s
roditeljima, braćom i sestrama (incest), zatim
sudjelovanje u grupnim seksualnim odnosima.
Seksualne p. nose sa sobom teške sudsko-medicinske
probleme. Perverzne osobe su često neuravnoteženi
psihopatski →karakteri koji mogu biti opasni po
društvo jer se iz takvih krugova često regrutiraju
okrutni ubojice i sadisti. Liječenje p. je dugotrajno i,
nažalost, često bezuspješno. Problem je u tome što
perverzne osobe vrlo rijetko traže liječničku
psihološku i psihijatrijsku pomoć. Za uspješno
liječenje nužno je potrebno da sam pacijent zatraži
pomoć i prihvati tjeskobu koja će nastati zbog
→frustriranja nastranih ponašanja u seksualnom
životu. Osobna moralna →odgovornost osoba za
perverzna djela na seksualnom području ovisi o
stupnju nutarnje →slobode koju imaju. Što je
patološki →determinizam jači i u nesvjesnom
ukorijenjen, to je sloboda, a s njom i osobna moralna
odgovornost manja.
17.POTREBA
POTREBA (eng. need, njem. Bedürfnis). P. je
fiziološko stanje nedostatka ili suviška nekih tvari u
organizmu. Ovu neravnotežu organizam nastoji što
prije otkloniti (princip homeostaze). P. su također sve
one urođene mogućnosti u organizmu koje traže svoje
ostvarenje. U tom smislu p. imaju funkciju motivacije
jer se manifestiraju kao urođena težnja prema nekom
objektu koji je važan za dotičnom subjektu. Američki
psiholog Murray dao je, do sada, najbolju analizu i
10
klasifikaciju čovjekovih potreba. Prema njemu p. je
jedna sila u moždanoj regiji “koja organizira opažaje,
percepciju, intelektualne procese, voljnu aktivnost i
djelovanje tako što mijenja u izvjesnom smjeru
postojeću, nezadovoljavajuću situaciju”. P. mogu
iznutra nastati ili stupiti u djelovanje pod vanjskim
poticajem. P. stavlja organizam u djelovanje sve dok
ne dođe do smanjenja p. Svaka je p. na svoj način
praćena posebnim osjećanjem ili emocijom. Može biti
jaka ili slaba, trenutna ili trajna. Murray je u svom
proučavanju došao do probne liste od dvadeset
potreba koje su u velikoj mjeri ostale reprezentativne.
Klasifikacija p. je višestruka: primarne ili viscerogene
p. odražavaju karakteristično organsko događanje i
najčešće se odnose na tjelesna zadovoljenja. To su p.
za zrakom, vodom, hranom, seksualnim
zadovoljenjem, dojenjem, mokrenjem i pražnjenjem.
Sekundarne ili psihogene p. su najvjerojatnije
izvedene iz primarnih potreba i nisu izravno povezane
s bilo kojim organskim procesom ili tjelesnim
zadovoljenjem. To su p. za stjecanjem, građenjem,
postizanjem, priznanjem, očitovanjem nadmoći,
samostalnošću i pokoravanjem. Osim ove, postoji i
razlika između vidljivih (manifestnih) i skrivenih
(latentnih) p. Vidljive p. se mogu neposredno i
neodložno izražavati i to se obično čini kroz motorno
ponašanje, dok su skrivene p. uglavnom obuzdane,
sputane ili potisnute u podsvijest odakle se pojavljuju
kroz maštu i u snovima. Neke potrebe se ne mogu
slobodno izraziti a da se ne prekrše društveni običaji
i norme prihvatljivog ponašanja, pa se zato često
zadovoljavaju na skriveni način. Zatim postoje
žarišne p. koje su tijesno povezane s ograničenim
vrstama objekata iz okoline, i raspršene (difuzne) p.
koje su tako općenite da se mogu primjenjivati u bilo
kojim okolonostima. Konačno postoje i proaktivne p.
koje su uglavnom određene događanjem unutar
osobe, i reaktivne p. koje su rezultat nekog događanja
izvan osobe, dakle u okolini ili kao odgovor na
vanjsko događanje. Postoji hijerarhija p. u kojoj neke
težnje imaju prednost nad drugima. Kad se
istovremeno pojave dvije ili više p. koje motiviraju
suprotne odgovore, tada će obično nadmoćnija p.
(npr. glad, žeđ, bol) biti zadovoljena jer se ona ne
može odložiti za kasnije. Potrebno je bar minimalno
zadovoljenje ove p. kako bi onda i druge p. mogle
stupiti u akciju. Ponekad više p. mogu biti
zadovoljene samo jednim činom. Pojedina p. može
djelovati u službi druge p. npr. nekome agresivna p.
može poslužiti da njome olakša p. stjecanja.
Upoznavanje pomoćnih p. može pomoći osobi da
lakše otkrije svoje vodeće ili osnovne motive. Na
koncu evo i liste p. koje je Murray identificirao:
poniženje (pasivno pokoravanje vanjskim silama i
sudbini), postizanje (isticati se postižući nešto što je
teško), zbližavanje (stvaranje bliske i ugodne suradnje
sa srodnim osobama), agresija (snažno svladavanje
otpora), samostalnost (pružati otpor prinudi,
sputavanju i autoritetu), protudjelovanje (svladati
neuspjeh ponovnim nastojanjem), obrana (braniti
svoje ja od prigovora), pokoravanje (diviti se višem
po položaju i oponašati ga), nametanje (nadzirati
sredinu, upravljati drugima), pokazivanje (stvaranje
utiska, želja da se bude viđen u društvu), izbjegavanje
povreda (izbjegavati bol, bolest i smrt), izbjegavanje
uvrede (izbjegavati poniženje i strah od neuspjeha),
njega (ukazivati naklonost bespomoćnom objektu),
red (dovoditi stvari u red), igra (raditi nešto samo iz
zabave), odbacivanje (isključiti i odbaciti manje
vrijedan objekt), čulnost (traženje čulnih utisaka),
seks (uspostaviti i održavati erotsku vezu, imati
seksualne odnose), potpora (biti njegovan, podržavan,
štićen, voljen, uvijek imati nekog kao podršku),
razumijevanje (umovati, analizirati, teoretizirati).
1 morala protivnika, pa ga mnogi smatraju ocem teorije
8.PROMIDŽBA
PROMIDŽBA ili propaganda (eng. propagation,
propaganda, njem. Propaganda). P. je sistematski
pokušaj da se preko sredstava društvenog
priopćavanja utječe na stavove pojedinaca ili grupa
šireći svjesno odabrane informacije koje mogu biti
istinite, poluistinite ili lažne. Cilj p. je stvaranje
predispozicija u narodu za određeni način ponašanja i
djelovanja. U političkom životu p. je, kao psihološka
metoda, sredstvo kojim vlast nastoji izmijeniti
stavove, vrijednosti i mišljenja svojih podanika i
“prisiliti” ih, koliko je to moguće, da oni toga ne
postanu svjesni, na pokornost kako bi se njima moglo
lakše vladati. U krajnjoj liniji svaka je p. zasnovana
na sugestiji koja može biti racionalna ili afektivna,
odnosno iracionalna. Promidžbena poruka ne počiva
samo na racionalnim tezama, nego daleko više, na
iracionalnim, odnosno emocionalnim elementima
ljudske naravi. U susretu sa stvarnošću najprije se
aktivira afektivna prosudba koja predisponira osobu
da donese i zadrži afektivne stavove koji onda
uvelike određuju, a kod nezrelih osoba često i
diktiraju, ljudsko ponašanje. Promidžbene poruke
koje računaju na emocionalnu komponentu primatelja
poruke često koriste transfer ili prijenos emocija,
kojim se pozitivni stav povezan s jednim sadržajem
ili osobom, nastoji prenijeti na drugi sadržaj odnosno
na drugu osobu. U tu svrhu se koriste popularne
ličnosti iz svijeta estrade, športa, filma, glazbe koje
su afektivno bliske i drage ljudima. Osim toga,
stvaraju se i zatim šalju u javni opticaj promidžbeni
pozivi ili apeli koji se odnose na obećanje neke
koristi ili uklanjanje ugroženosti. Sredstva i načini p.:
manipuliranje istinom i uporaba laži, zatim uporno
ponavljanje poruke (koristi se načelo: “ograničiti se
na malo i to vječno ponavljati”). Ponekad se u
totalitarnim režimima koristi također i zloglasna
metoda “ispiranja mozga” (“brain-washing”) koja je
“smišljeni sustav psihičke intervencije i torture
kojima se nastoji postići korjenita promjena stavova i
mišljenja, najčešće u cilju ideološkog preobraćenja
političkih zatvorenika” (B. Šverko). Svrha te metode
je izmjena čitave strukture ličnosti, tj. dovođenje
žrtve u stanje da ona prihvati nove stavove i osobine
koje joj se nameću fizičkom silom te socijalnim i
psihološkim pritiskom. U p. se koriste također i
glasine koje su tobože istinita informacija koja se
vrlo brzo usmeno širi, a čija se istinitost ne može
neposredno provjeriti. Vergilije u svom epu Eneida o
širenju glasine kaže: “ona se kretanjem hrani i idući
biva sve jača”. Glasine se najviše šire za vrijeme rata.
11
Prenose se metodom usmenog lanca: na početku
netko izmisli priču ili pusti u opticaj neku poluistinu,
a onda svaki sljedeći sudionik postaje karika lanca
koji se širi. Najčešće su glasine mržnje, bojazni i
strepnje, bježanja od stvarnosti i glasine “čuda”.
Psihološki rat je svojevrsna p. koja se vodi ne samo u
“vrućem”, pravom ratu, nego i u onom “hladnom”
koji se vodi u miru. To je specijalni rat koji se vodi u
prvom redu zbog psiholoških učinaka da se izmijene
stavovi i mišljenja suprotne strane u svoju korist.
Machiavelli se iscrpno bavio metodom razaranja
psihološkog rata. Psihološki rat u sebi uključuje
politički, kulturni, gospodarski, diplomatski i vojni
pritisak. Koliko god je uspješna, psihološka p. kao
sredstvo manipuliranja ipak nije svemoćna. P. nema
velikog uspjeha ako i same socijalne skupine kojima
je ona upućena nemaju iste ili slične tendencije i
aspiracije. Razna istraživanja su pokazala da usmena
p. na početku ima utjecaja na formiranje stavova i
usvajanje predloženih vrednota, ali poslije nekoliko
tjedana ili mjeseci novi stavovi i vrednote izblijede ili
se sasvim izgube. P. ima uspjeha uglavnom kod
labilnih osoba s nestrukturiranim i neučvršćenim
mišljenjima, zatim ako zadovoljava naše želje,
potrebe i očekivanja, ako je primljena u vrijeme kad
je opreznost auditorija smanjena i kad izvor p. ima
velik ugled u narodu. Američki psiholog M. Snow
nudi potencijalnoj žrtvi psihološke p. ove savjete za
samozaštitu: Ne miješati činjenice s interpretacijom
činjenica, nikad ne prestati biti kritični, ne brkati
sličnost s identičnošću itd. Najbolja zaštita od
nepoželjne p. je zrela kritičnost prema svemu, prema
sebi i prema izvoru raznih informacija, zatim
spremnost da se živi u istini i hrabrost da se uhvatimo
u koštac s problemima ne bježeći u iluzije i ne
upotrebljavajući masovno primitivne obrambene
mehanizme. Gledajući s etičke strane, p. je po sebi
neutralni pojam. Njezina se etičnost prosuđuje po
onome što ona širi. Dobra je ako širi istinske
vrijednosti, a zla ako širi laž, mržnju i nepravdu.
19.SAMOSVLADAVANJE
Samosvladavanje (eng. self-command, njem.
Selbstüberwindung). S. je svjesno, slobodno, osobno
i vlastitom voljom izabrano nastojanje na putu
usavršavanja vlastitog karaktera. Cilj s. je dovođenje
u red nagonskih, impulsivnih sila te povećanje
nutarnje slobode. Djelima samosvladavanja
razumsko-duhovna dimenzija sve više jača i uspijeva
zagospodariti nad tjelesnom ili psiho-fiziološkom
razinom ličnosti. S. nije “ubijanje” ličnosti, nego
sredstvo kojim se pospješuje cjelokupni rast u
čovječnosti.
20.STID
Stid (eng. shame, njem. Scham). S. je kompleksan
pojam koji ima više značenja. Promatran sa
psihološkog vidika, s. je uzdržljivost i opreznost duše.
S. je također svojevrsni osjećaj uzrokovan spoznajom
da naše ponašanje nije u skladu s idealnom slikom traži da razum ravna strastima. Zanimljivo je
koju o sebi imamo. S. se javlja i onda kad osoba napomenuti i misao pjesnika Gibrana (Džubrana) koji
očekuje negativne reakcije društvene okoline koja bi kaže da se s. u času svoga umiranja intelektualizira.
je mogla ismijati i izrugati. S. je naravni i duboko
ljudski emocionalni doživljaj koji pomaže osobi da
živi i da se ponaša po opće važećim etičkim
principima. S. pomaže očuvanju dostojanstva i
intimne sfere ljudske osobe. S. prije svega štiti brane
i utvrde seksualnosti. U tom smislu je on “budna i
pažljiva savjest koja štiti bračnu vjernost i ljubav” (B.
Häring). S. je specifični mehanizam zaštite duha od
nepredvidivog kontakta sa stvarnošću (vanjskim
svijetom). S. je “posrednik jedinstva duše s tijelom”
(J. Guitton). S. se daleko lakše osjeća intuitivno nego
što se shvaća racionalno. S. je izražaj nutrine osobe.
Nosi u sebi dvostruku napetost: prema dolje u smislu
osjećaja nemira, prijekora i srama kad osoba krene
krivim putem, i prema gore - kao težnja prema
vrijednostima. Gdje manjka s. ljepota je degradirana,
a u kulturama koje cijene s. veća je bračna vjernost i
jača čežnja i ljubav zaručnika i zaručnice. Prema
Freudovoj psihoanalzi s. se vrednuje negativno; on je
kočnica seksualnosti. S. je doduše nužan da zadrži
libido (seksualnost u širem smislu) u granicama koje
su u skladu s očuvanjem vrste. Prema psihoanalizi s.
ima funkciju policajca koji štiti tabu seksualnosti, a
teoretski slobodno i idealno društvo ne bi trebalo
imati nikakvog tabua seksualnosti. Nasuprot Freudu,
E. Mounier vidi s. kao nešto pozitivno; u njemu se ja i
ti pojavljuju u tijesnoj vezi i bliskom odnosu. S.
pomaže osobi da se otvori drugima i to ne samo
tjelesno nego u totalitetu svoje osobnosti. S. ima
etičku vrijednost jer pomaže osobi da uspostavi odnos
sa samom sobom, s drugima, sa svijetom. S. čuva
ljubav jer ne dopušta da se ona svede samo na
tjelesnu dimenziju. S. nam pomaže da poštujemo
drugu osobu i da se na pragu njene kuće zaustavimo,
sprečava nas da silom u nju provalimo. U tom smislu
s. je istinska čuvarica i zaštitnica dobrih međuljudskih
odnosa.

21.STRAST

Strast (eng. passion, njem. Leidenschaft). S. je snažno

i dugotrajno čuvstvo koje teži zauzeti potpunu
prevlast u osobi. Strasti su sastavni dio psihičkog
života. Osiguravaju vezu između osjetnog i duhovnog
života. S. je također jako oduševljenje za neku osobu,
stvar ili neku aktivnost. Često se odnosi na područje
seksualnosti. S obzirom na moralno vrednovanje, s. u
sebi nisu ni dobre ni zle, one su, po sebi, neutralne.
One su “ili mane ili vrline samo pojačane”, kaže
Goethe. Prosuđuju se prema cilju kojemu teže. S. su
moralno dobre kad doprinose dobru djelu; u
suprotnom slučaju su zle. “S. su zle ako im je ljubav
zla, a dobre ako im je ljubav dobra” (Sv. Augustin).
Etičku kvalifikaciju s. dobivaju u onoj mjeri u kojoj
stvarno ovise o razumu i volji. Prema Tomi
Akvinskom, s. se zovu voljnima “ili zato što ih volja
naređuje, ili im se volja ne suprotstavlja”. Dobra ili
ispravna volja prihvaća i usmjeruje s. prema dobru i
blaženstvu, dok zla volja popušta neurednim s. i tako
ih povećava. Moralna i opće-ljudska zrelost osobe

12
22.TEŽNJA razinu i upotrijebiti za ostvarenje visokih i plemenitih
ciljeva. V. okrenuta prema vrijednosti ima moć težnje
TEŽNJA (eng. striving, njem. Strebunge). T. je erosa pretvoriti u etičke vrednote. Čini volje mogu se
snažni nutarnji poriv (impuls) upravljen prema okrenuti prema unutra i tada mogu umanjiti ili kočiti
određenom cilju. Težiti nekom cilju znači prema impulzivna i afektivna uzbuđenja ili kontrolirati jake
tome cilju biti nošen nekim osjećajem, instinktom, težnje i interese. Čini volje se mogu također usmjeriti
kao i dubokom svjesnom željom ili potrebom. U i prema vani. Tada v. mobilizira sve sposobnosti i
svakoj ljudskoj aktivnosti prisutna je t. da se postigne pokrene energiju za spontane i stalne radnje. Jaka i
jedan ili više od ova četiri cilja: opstanak, sigurnost, odlučna v. je velika moć, neki joj daju i atribut
zadovoljenje i stimulacija za nove doživljaje. svemoći. “Štogod ljudski duh sebi zapovjedi, to i
Opstanak i sigurnost spadaju u tzv. motive postiže” ( P. Ovidius). Slično misli i Schiller koji
pomanjkanja kojima je zajednička t. da se smanji upravo u v. vidi veličinu čovjeka: “Čovjeka čini
napetost. Ovamo (u motive pomanjkanja) spadaju velikim ili malenim njegova volja”. Osnovna zadaća
motivi koji se odnose na vlastito tijelo i u kojima je v. je ostvarivati zakonite ljudske želje i težnje i
jaka t. da se izbjegne glad, žeđ, bol... Zadovoljenje i upravljati dobru sve ljudske sklonosti. “Volja je ona
stimulacija spadaju u motive obilja. Karakteriziraju ih dragocjena snaga kojom čovjek može zagospodariti
želje da se poveća napetost organizma. samim sobom i svojim nižim porivima. Upravo u toj
(→Motivacija). snazi volje nalazimo glavnu mogućnost moralnog
popravka i usavršenja” (Ž. Bezić). Kad god osoba
aktualizira svoju v. i kaže “hoću”, ona tada “kuša”
23.VOLJA osjećaj slobode i tako, na poseban način, ostvaruje
sebe svojom slobodnom odlukom. Sloboda kao
VOLJA (eng. will, njem. Wille). V. je duhovna i sposobnost osobe da bira urođena je volji kao
spontana moć duše kojoj je objekt neko dobro. Uz naravna težnja. U svom praktičnom djelovanju v.
intelekt i čuvstva, v. je treća osnovna psihička moć može biti ograničena i sputana neznanjem, strahom,
osobe. Ona je sposobnost čovjeka da uloži svu svoju raznim navikama, jakim strastima i nagonima koji
energiju i sve svoje znanje kako bi postigao neki cilj ugrožavaju njenu efektivnu slobodu. Th. Ribot je u
ili ostvario neku namjeru. V. je težnja bitka prema “bolesti volje” svrstao “fiksne ideje” (opsesije),
svome ispunjenju na istoj liniji svoje biti (esencije), u impulse i abuliju (usporenost v. kad sa zamisli prelazi
smjeru svoje ontološke određenosti (“forme”). Svoje na čin). Svako bezumlje umanjuje ili ukida v. “Kada
potpuno ostvarenje osoba nalazi u susretu s duh više nije vođen razboritom procjenom situacije,
apsolutnim dobrom, prema tome i njena v., za objekt postupcima počnu upravljati instinkti, nesvjesni
svoje težnje, ima potpuno, totalno ili apsolutno dobro, emocionalni pritisci, automatizmi; duh prestaje
prema kojemu po svojoj naravi, nužno teži. Iako je pripadati volji istog časa kada nestane njegova
horizont primordijalnih mogućnosti osobe sloboda” (Ž. Siter).
beskonačan, njezine konkretne mogućnosti u
povijesnoj situaciji su ograničene i samo djelomično
ostvarive. Pred ovim djelomičnim i konačnim
dobrima v. mora na neki način “razbiti” svoju
neodređenost i odlučiti se iz sebe za neko dobro. Ta Doc. dr. sc. Mijo NIKIĆ
moć samoodređenja koju čini v. jest sloboda. Docent za psihologiju na FFDI
Sloboda je dakle utemeljena na dinamizmu koji je Jordanovac 110, Zagreb
usmjerava prema najvećem dobru. Neki autori više
naglašavaju afektivne korijene v., dok je drugi svode
na razum. Tako M. Pradines shvaća v. kao racionalno
ponašanje, proširivanje polja svijesti. V. je, prema
njemu, u stanju da predviđa sukobe želja. Novija
psihologija vidi volju kao “skup psihičkih faktora
koji čovjeku omogućuju donošenje odluka o tome što
će uraditi ili od čega će se suzdržati” (I. Furlan). Neki
psiholozi (Ach) vide v. kao svojevrsni potencijal
energije koja može nadvladati suprotne sile kao što su
razne zapreke i umor. Jakom v. se mogu povećati
radni učinci u bilo kojem poslu. V. kao potencijalna
energija može se pretvoriti u kinetičku energiju i tako
se koristiti kao prava snaga. Upotreba voljne energije
se čak može i mjeriti (W. Arnold), a sama v. se može
tako izvježbati da postane navika (H. Rohacher).
Kao što razum traži i nalazi istinu, tako v. čezne za
dobrom i odlučuje se za nj. Razum pruža motive za
djelovanje, a v. donosi odluke. V. je počelo akcije.
Čovjekov središnji ja koji je duhovne naravi može
svojom voljom impulzivne (fiziološke) i afektivne
(psihičke) energije sublimirati, tj. uzdići ih na višu

13