Prije prvog sjećanja, otisnula su vam se tijela, kad si spavao na njenom vratu, malen i mekan i

kada je ta koža činila svijet predvidim i sigurnim mjestom. Možda ti je prva slika, njene zabrinute
oči nad tvojim malim tijelom i usne koje se primiču čelu da provjere imaš li temperaturu. I njene
ruke koja te spretno okreću, premeću, oblače, dočekuju kad kliziš s tobogana ili te spašavaju u
plićaku kad misliš da ćeš se udaviti a njoj voda doseže do struka.
Sjećaš se i kad je prvi put otišla i ostavila te na milost i nemilost ljudima koje ne poznaješ.
Maglovito se sjećaš njene siluete kako odlazi. Ono što ne znaš je da stoji pred vratima i plače više
od tebe jer te ostavila u vrtiću jer je morala da se vrati na posao. To je jedan od vaših prvih
rastanaka. Poslije se sjećaš kako ti pakuje užinu i sprema te za školu i odlazi šljakati s pogledom
punim hinjene radosti jer zna da odrastaš a ona propušta mnoge važne trenutke jer mora da radi
i zaradi a vrijeme mota od ponedeljka do petka a ona kao u igrici pokušava da pohvata sve loptice.
Sve tvoje treninge, kontrolne, izlete, roditeljske sastanke, ručkove, večere, posao, kredite,
kartice.. Nadoknađuje ti propušteno vrijeme vikendom i trudi se biti samo tvoja. A ako nema
posao, pamtiš njenu boru oko usana kad pokušava riješiti nerješivu jednačinu kupovine novih
knjiga, novih tena, osiguranja, kursa jezika.. I ne znaš kako joj se u stomaku rastače lava na tvoje
« ali mama svi su ove godine išli na more samo mi nismo» ili « svi imaju one tene kojima svijetli
dzon a ja nemam». Od tih tena prije pamti ćeš njene riječi da tene koje svijetle ne čine čovjeka
čovjekom i da će u tvom životu biti mnogo ljetovanja i zimovanja i mnogo sjećanja. Ono što ne
znaš a znaju jastučnice mokre od njenih suza da ona neće biti dio tih sjećanja. Ali će sve učiniti da
ih ti imaš.
Ponoviće ti to kad te u zoru dočekuje sa toplom supom i kada joj pred nosom zalupiš vrata jer je
sad već zoveš stara i prevrćeš očima kad te previše pita ili zove suviše često. Jer te je držala uz
sebe i sad te mora pustiti veliki Svijet u kojem te čekaju surovosti odrastanja a ona ti više nije onaj
nevini drug, već smetnja, teret, blamaža.
Toga ćeš se sjetiti kad uhvatiš onaj pogled pun ponosa i sreće kad udahneš da izgovoriš prvu
rečenicu odbrane diplomskog i kad ti gura novac u dzep iako ti je već dala jučer, ali eto da ti se
nađe. Dok sam ne uđeš u mašinu. A onda ćeš vratolomno brzo primijetiti da joj je ona bora oko
usta dublja, korak sporiji, glas drhtaviji. Da duže zvoniš nego jučer kad joj ostavljaš svoju djecu i
da je ruka koja te je nekad spretno dočekivala s tobogana, sada smežurana, mala, kvrgava ali i
dalje spremna da te uhvati i da ti nikada ne dozvoli da padneš.
Biti majka je vjerovatno najveći izazov koji ti život može pokloniti. Poznajem različite majke.
Majke koje su dupli roditelji i same podižu djecu, djecu kojima su očevi često zabava vikendom
ili praznicima. Poznajem majke koje su postale majkama djeci koju nisu rodile onako kako se
rađa, nego su ih rodile «na oči», kada su ih ugledale u sirotištu ili centri za socijalni rad.
Upoznala sam i majke koje su bile prisiljene ostaviti svoju djecu na brigu drugima. I vjerujte mi
nisu nemajke kako im volimo suditi. Poznajem majke koje podižu djecu s poteškoćama u
razvoju, različitim poteškoćama i pred njima obaram pogled. Poznajem i majke kojima je život
dodijelio najtežu epizodu, onu kada ti ljekar izgovori leukemija ili rak. I znam za njihovu borbu
kojima rastaču dijagnoze i prognoze silinom vlastite borbe. Sve su različite i sve su borci, i sve
su čudesna figura ljubavi, boli i radosti. Nasmijani ratnici koji nikad ne mogu zaraditi dovoljno i
dovoljno biti uz djecu. Osmi mart nije dan majki, on je Dan žena. Biti žena ne znači nužno biti
majka, niti je to jedina uloga koja je savremenoj ženi dodijeljena. Ta uloga je danas izbor na koji
svaka od nas ima pravo. Ali zbog onih radnica koje su u toj povorci New Yorku, 8 Marta 1857 ili
1908, koje su bile i mame i izašle na ulicu ostavivši djecu kući, vjerojatno i gladnu i bolesnu, koje
su zbog zbog svojih kćeri, prije nego zbog sebe, zatražile jednaka prava, bolje uslove rada, bolje
plaće, s posebnom radošću ga čestitam majkama. I zaposlenim i nezaposlenim. A požar iz
Triangle Shirtwaista i dalje gori I sagorijeva nas iznutra, i majke i one koje to nisu. Samo se ne vidi.