ESEJ

“Sve od trenutka kad otvorimo oci, sat vodi igru.”(pohvala sporosti)

Jedan dan.

“Sta prvo ucinite kada se ujutro probudite?Razmaknete zastore? Privijete se uza svog partnera ili
zagrlite jastuk”

Bez namjere da zvucim poput ucviljene prezaposlene majke –studenta, zapravo, ne sjecam se
jutra u kojem sam ucinila ovo gore navedeno . Moj dan pocinje u 6.45 .Budi me reski zvuk
digitalnog alarma. Crvene brojke su neumoljive –vrijeme je za novi dan! Ustajem, budim svoju
trogodisnju djevojcicu .Imamo sat vremena.Nevjerovatno je sta sve u tih 60 minuta moze da
stane : jutarnja higijena, njena, moja, oblacenje , prepirka oko toga da li ce obuci suknjicu ili
hlace , mlijeko sa kukavicijim jajetom za imunitet, potom opet prepirka oko dorucka , dorucak,
sminkanje, cizmice, jakna , kapa, spremanje ruksaka, pismo Deda Mrazu, pokoja prepirka sa
suprugom koji osudjuje moju sporost(kao da je moguce biti brzi nego sto jesam ).U 7.45 smo u
autu, jurimo u vrtic, ona kasljuca , pitam se da li trebam ponovo uraditi bris grla i nosa , cetvrti
put ovaj mjesec. Ipak ne, nemamo vremena, suprug kasni na sastanak . Boze, zar i zdravlje naseg
djeteta ovisi od vremena? “Ostavi me u Uniticu” Kazem napadnuta griznjom savjesti, sve moze
da ceka ali moram provjeriti floru njene sluznice . “ Ti si hipohondar “ Odgovara mi suprug. I
opet pocinje prepirka. “Zaboga, nemam vremena za ovo” Odgovaram i izlijecem na semaforu
vukuci svoju djevojcicu sa sobom. Pomislim na clanak na nekom od prozaicnih internet portala
koje se bave mama i bebama u kojem se u jednoj recenici kaze kako su djecije noge “male “ da
bi “slijedile nas korak”.Znam zlato znam. Uzimam je u narucje . Utrcavamo u ambulantu
Eurofarma u Uniticu. Red. “Boze” Vristim . Zar i kada placam moram cekati u redu. Vec sam u
brutalnoj prepisci sa svim Domovima zdravlja u Kantonu Sarajevo u kojoj izricito trazim da mi
se objasni zasto sam morala cekati na vakcinu dva sata u redu . Vakcinu koje ionako nije bilo na
lageru. Ljubazna starija gospodja pusta me preko reda . Zavidim joj. Da , zavidim bolesnoj
starici jer ima vremena da ceka u redu , jer ima vremena da mene, histericnu i nestrpljivu pusti da
udjem preko reda.I postidjena. Kako sam se dovela u ovu situaciju. Da li sam neorganizovana?
Da li sam nesposobna? Da li sam spora?Kada je vrijeme preuzelo kontrolu nad mojim zivotom?
Medicinska sestra uzima bris mojoj djevojcici. “Kada ce biti nalazi” Pitam. Za sedam dana.
Molim ? Kako ste tako spori? Da li je vas kalendar sporiji od mog ? Da li vi znate da za sedam
dana dijete od tri godine moze proci kroz najmanje tri razlicita zdravstvena stanja –od
temperature, laringitisa,kaslja hripavca? Vasi rokovi nisu i njeni.Napustamo ambulantu i
uzimamo taksi.Kasnim u vrtic , kasnim na posao, kasnim sa placanjem vrtica za koji radim pola
mjeseca . Da ona , moja mala djevojcica sutra ima bolji zivot. Sta znaci bolji zivot? Bolje (po
mogucnosti) internacionalno obrazovanje, bolji posao sa vise “deadlines -a“. Pa sta sad? Da je
posaljem u Podobucje , selo na Peljescu da lovi ribu i veze predivne stoljnjake, bere grozdje i
pravi vino?Hoce li biti sretnija tako ? “ Nemam vremena da mislim o tome “ . Odavno vec
nemam vremena da razmisljem o sustinskim pitanjima. Kako rece Alex de Tocqueville “ Onaj
koji se zeli posvetiti iskljucivo potrazi za svjetovnim blagodatima uvjek je zurbi , jer ima na
raspolaganju samo ograniceno vrijeme da za njima posegne , dohvati ih i u njima uziva”.
Svjetovne blagodati su za mene sustina moje egzistencije. Ne vise moje, vec i egzistencije mog
djeteta. Nakon sto sam je ostavila u vrticu , trcim na prvi od moja tri posla .Prvi je onaj kojeg
nazivamo “stalnim” iako takvo sto danas ne postoji. Izuzev kreativnog dijela posla koji mi stoji u
opisu radnog mjesta asistenta na predmetu Gluma ,docekuje me nesavladiva planina onoga sto
nazivamo ‘administrativnim obavezama”. Raspored ispitnih termina.Cudno je kako je vrijeme
postala kategorija za nastajanje umjetnosti. Ili je uvjek tako i bilo. Samo romanticarska vizija
slikara, pisca ili glumca donosi sliku covjeka koji ima svo vrijeme svijeta da napravi ulogu,
naslika sliku… Da ideja zri u njemu dok ne dobije svoj konacni oblik. Umjetnik takodje ima
svoje “deadlines –e” koji su mozda bolniji nego cinovnicki jer se ubrzavaju organski procesi kao
sto su porodi ubrzani infuzijama oksitocina bolniji nego oni prirodni .No, da, predstava se radi 40
proba , ima zakazanu premijeru, dispozicija snimanja donosi broj scena koje moras uraditi za taj
dan, slikar , ako radi po narudbi sliku- mora je zavrsiti do odredjenog roka. I u umjetnosti “
vrijeme je novac”.Moras biti najbolji , moras biti najbrzi. Razmisljam kako sam ljetos na jednom
treningu u Odin teatru u Danskoj bila strasno frustrirana brzinom i efikasnocu dvije djevojke iz
Koreje. One su uvjek bile korak ispred mene ma koliko se trudila da budem disciplinovana kada
je rijec o odlascima na casove Scenskog pokreta u 6 ujutro. One su ustajale prije zore, obavile
jutranju gimnastiku, tusirale se… Sve to sam radila i ja ,ali sam gubila vrijeme na susenje kose.
One su naime , izlazile u hladna maglovita jutra Holsembra, gradica na sjevernom moru, mokre
kose. Iz tjemena im se doslovno pusilo . Nisam uspjela da nadjem rijec u engleskom koja bi
znacila “propuh”. Mozda su neke kulture prosto” brze “od drugih. Brze uce, brze rade, brze
razumjevaju…Negdje sam jednom procitala da u Japanu u fabrikama pustaju miris limuna da bi
brze i vitalnije radili.Nasa kultura je medju najsporijim. Koliko vremena izgubimo na
kafelenisanje? Tri puta na dan po pola sata (najmanje ) . 360 Dana puta 90 miuta je 324 00
miuta.To je 540 sati. Skoro citav mjesec dana tokom godine pijemo kafe i “supljiramo”. To je
dobar godisnji odmor. Srecom “prepisali” smo sa zapada nesto sto se zove “radna kafa”. To je
valjda kafa na kojoj su teme ogranicene na one konstruktivne. Trcim na svoj drugi posao koji je
u fazi “radne kafe” tj pripremanje projekta.U zadimljenom i prenapucenom kaficu pokusavam
se skoncentrisati na ideje mojih saradnika.Pada mi na pamet kako je nedavno ceski premijer
studente nazvao” parazitima drustva” i kako mi je to zvucalo vrlo surovo, dok su ceski studenti
tu izjavu pocastili aplauzom. U kaficu je najvise studentata, svi imaju vremena za kafu,
cigaretu.Svi imaju mobitel i vecina njih laptop ili notepad. Vrijeme dolaska do infirmacije njima
je skraceno za par sati u odnosu na moj prvi studij kada smo umjesto googlanja listali knjige
osiromasene biblioteke Grada Sarajeva.” Nije fer, postajem gorka , stara i pateticna” Pomslim. Ti
mladi ljudi samo idu u “korak sa svojim vremenom”.Zahtijevi koji ce se pred njih postavljati jos
u kompleksniji nego oni postavljeni pred moju generaciju, nije ni cudo da im sva ta tehnoloska
pomagla postaju neophodna kao stake. Zavrsavam “radnu kafu” sa dogovorom da nam je
deadline za projekat 2.05. 2012. Tesko se navikavam na ta dugorocna planiranja . Uvjek me
prozima blaga jeza. Sta ako se neko od nas razboli, ako umre, padne mu kran na glavu, sta ako
bude smak svijeta? Desava se, ljudi su sad tu s nama , sutra ih vise nema . Danas planiras
projekat za iducu godinu, trkas se sa vremenom kao zec iz Alise u zemlji cuda,,istu noc napipas
cvor ispod pazuha i mozda te iduce godine nece biti. Vrlo jednostavno. “No nemam vremena o
tome da mislim “ Moram na pijacu da kupim namirnice za rucak i moram pokupiti dijete iz
vrtica.Carl Onore kaze “ Rugamo se godisnjim dobima jeduci uvozne jagode usred zime …”
Gledam na pijaci svo to sledjeno, mimo svih zakona prirode proizvedeno povrce i voce i pitam
se “kada smo zadni put pojeli nesto sto nije nasem tijelu nanijelo vise zla nego dobra” , nesto sto
nije podnijelo traumu dozrijevanja i rasta.Utrcavam u taksi . Guzva je. Opet iz mene provaljuje
bijes. Pitam se kuda se svi ti silni ljudi vozaju u radno vrijeme tokom radnog dana. Da li je
dokolica luksuz siromasnih nacija? Kupim dijete iz vrtica, odlazimo kuci gdje ce je preuzeti
dadilja.Nevjrovatan krug. Naporno radim da bih platila uslugu brige oko dijeteta.To je
paradoksalno. Da ne radim ne bih imala trosak dadilje i vrtica i imala bih svo vrijeme svijeta da
budem s njom. S griznjom savjesti priznajem sebi da bih se strasno dosadjivala sve vrijeme u
kuci. Ja sam postala ovisna o dinamici svog zivota. To je prava istina. Kada odem na odmor ,
potrebna mi je “adaptacija” na odmor.Kada nista ne radim osjecam se lose. Osudjujem spore
ljude, osudjujem ljude koji piju kafu satima s prijateljima i ne vode konstruktivne razgovore ,
osudjujem ljude koji se besciljno vozaju u automobilima i tako stvaraju guzvu,osudjujem ljude
koji gledaju televiziju ili igraju farm ville. Jedino ne osudjujem one na facebooku jer je to nacin
da se odrzavaju “digest” prijateljstva : Ne moras zvati bas sve prijateljice , pogledas im album sa
slikama, vidis da su dobro ili se pretvaraju da jesu, vidis gdje su bili na odmoru , cestitas im
rodjendan, napises par rijeci na zid i sve je ok.Imas sve informacije na jednom mjestu.
Tehnologija nam je ucinila uslugu i kada je rijec o emotivnim vezama- ucinila ih je
prakticnim.Obilazim one ljude kojima sat odkucava neumoljivom brzinom. Obilazim svoju
nanu.Slusam je kako govori sporo i smireno. Gledamo stare slike: ljude na kariranim dekicama u
prirodi na izletima sa piknik stolicama i gramofonima. Na nekim od tih fotografija ima vise
clanova moje porodice nego sto ih ja trenutno poznajem. “Ljudi su se nekada mnogo vise
druzili” govori mi nana “ Danas imate sve olaksice , masine za sudje, za ves, mikrovalnu,
mobitele a opet nemate vremena jedni za druge”. U pravu je. Pitam se sta da me zaista ceka hrpa
vesa koju moram oprati rucno , pec koju trebam naloziti da bih ugrijala vodu , iscijepati drva
prije toga… “Zene prije nisu radile “ Ona uvjek pokusava da bude pristojna i obazriva,, da kaze
rijec koja te pomiluje po dusi kao melem , ona vidi kroz covjeka i kada mislis da se nista na tebi
ne vidi.Nisam sigurna da li je emancipacija zeni donijela “bolji zivot”no to bi mogla biti tema za
neki drugi esej. Zanimljivo je to da u konceptu zivota srednje visoke klase socijalno razvijenih
drustava kao sto je na primjer SAD , zene obicno biraju da li ce imati intenzivnu karijeru ili ce se
intenzivno posvetiti majcinstvu. Dakle, smatra se veoma komformisticnim to da zena ne radi vec
da ostaje u kuci , vozi djecu u skolu, kupuje organic hranu , ide na pilates , seta psa, docekuje
djecu iz skole, vodi ih na aktivnosti poslije skole, sprema veceru… Koncept zivota koji je moja
nana imala prije pedeset godina i koji je socijalisticko vrijeme odbacilo stvarajuci od zene –
majke udarnicu . Ona radi u fabrici, ona obavlja kucanske poslove, ona je uzoran clan partije,
ona je skronma , nema dadilju, nema kucnu pomocnicu ,ona radja najmanje dvoje djece, ona se
brine o muzu , ona je bedem, ona je masina.Djeca joj pjevaju srceparajuce pjesmice u vrticu. Ona
je u pedesetoj ruinirana zivotom. Vrijeme ju je unistilo. Vrijeme kojeg nikad nije imala za sebe.

Nakon pripremanja rucka trcim na predavanja. Studenti su nestrpljivi u procesu. Pozivam ih na

vrijeme, njihovo vrijeme , mozda jedino koje imaju u zivotu da prodju kroz kreativni proces u
skladu sa svojim ogranskim procesom otvaranja prema ulozi. Vrijeme da istrazuju , vrijeme da
grijese. Demantuju me pozivajuci se na ispitne rokove. “Zaboravite na rokove “ Kazem im ali
zvucim vrlo neiskreno . Oni osjete paniku u mom glasu. Rade diplomsku predstavu, jednim
dijelom sebe su vec “izasli iz posteljice zvane studij”, drugim velikim dijelom se plase da
naprave taj posljednji korak profesionalnog osamostaljivanja. Svjesni su da se nijedan reditelj
nece baviti njihovim procesom istrazivanja lika dugo kao sto to cine pedagozi. Odrasti znaci
skociti u vrtlog svakodnevnice.

Vec je vece. Nisam primjetila kada je stigla. Na casu sam yoge. Tih 45 minuta u mojoj glavi je
rupa. Pokusavam disciplinirati tijelo da radi asanu za asanom. Moja uciteljica me prijekorno
gleda jer mi je mobitel uz potiljak. “To nije yoga” Kaze. “Znam ali moram znati koliko je sati i
da li me neko treba “ Odgovaram. Kada smo postal ovisnii o tu malu igracku –mobitel? Kako
smo se nekad uopste dogovarali da izadjemo ? Kako smo zivjeli? To nije bilo tako davno. Nekih
malo vise od desetak godina.Na mojoj klasi bio je samo jedan mobitel koji smo svi mi, studenti
koristili da se javimo roditeljima da cemo ostati da probamo scene nakon nastave. To je bilo
vrijeme kada smo satima setali Vilsonovim, satima pili nekonstruktivne kafe, supljirali, jedni
drugima prepricavali jos nesnimljene fabule filmova, izlezavali se u krevetima, slusali Rundeka i
Ekv-e … Jesmo li uzalud potrosili dvadesete u njeznoj , sanjivoj sporosti? “E sad mi se vec place
a nemam vremena za to” Pomislim. “Mozda je to zbog seanse opustanja koja dolazi nakon casa
yoge” Odlazim. Ja sam ionako samo tu da bih dovela tijelo u zeljeni oblik i dijete me ceka kuci,
nisam je vidjela cijeli dan i ne mogu se opustati i meditirati dok me zdere griznja savjesti.

Kuci sam , njene rukice su oko mog vrata.Trenutak za koji vrijedi po cijeli dan plesati kao
Andersenova djevojcica sa crvenim ciplelicama.Ona me je cekala cijeli dan i spremila mi je niz
aktivnosti.Nevjerovatno je koliko dijete moze potrositi energije na igru.A tu je i ves,
sudje,skripta za sutrasnji ispit , mamin telefonski poziv…. U ponoc sipam casu vina . “Jos malo
pa ce raspust”Pomislim. Cijeli zivot nam prodje cekajuci petak i praznike. Mozemo li ovladati
svojim vremenom ili ono kontrolise nas? Ok. Sta ako sutra zaustavim sve, zaledim kao DVD.
Necu ustati iz kreveta, necu voditi dijete u vrtic, necu ici na posao, necu nista . Da li bi bila
zadovoljna. Sutra da, prekosutra mozda a onda … nisam sigurna.