Karlo Smeli (10. novembar 1433., Dižon — 5. januar 1477.

, Nansi), bio je vojvoda od Brabanta,

Burgundije Limburga, Lotijera i Luksemburga i Grof od Artoa, Burgundije, Flandrije, Enoa,
Holandije, Namira, Zelanda i Cutfena. Otac mu je bio Filip III Burgundski, a majka Izabela od
Portugala i Burgundije. Kao naslednik Burgundije, odmah po rođenju dobio je titulu grofa
Šarola.Godine 1453. je učestvovao u bici kod Gaverene. Zbog hrabrosti koju je pokazao u bici
nazvali su ga Karlo Smeli. Oko 1460. godine Karlo je upoznao Dofena (francuskog
prestolonaslednika) Luja. Oni su ubrzo postali dobri prijatelji, ali Luj je čim je došao na vlast u
Francuskoj 1461. godine počeo neprijateljstva sa Burgundijom. Luj je čak između 1364. i 1365.
godine napadao Karlovu Šarolu. Tom prilikom Luj je izazvao pobunu kneževa, koji su bili u
vazalnom odnosu prema Karlu. Karlo je odlučio da sklopi savez sa Englezima. Karlo je čak 1468.
godine oženio englesku princezu Margaretu od Jorka. Venčanje je održano u Brižu. 12. aprila 2.
aprila 1465. godine Karlo je sa 20.000 ljudi krenuo na Luja. Do bitke je došlo 13. jula kod
Montlerija. Luj je iako je imao za 5 000 manje ljudi od Karla uspeo da pobedi. Obe strane su
izgubili po 2 000 ljudi, ali Karlo je bio ranjen. Tako je Luj, Šarolu pripojio Francuskoj. 4. oktobra
došlo je do mira u Šarantonu le Ponu. Tim mirom Karlo je dobio Normandiju i nekoliko gradova
na Somi. Da bi kralj to uradio Karlo mu je isplatio 400.000 zlatnih kruna.

Godine 1470. Karlo je pokušao da svoju kćerku Mariju uda za austrijskog nadvojvodu i
prestolonaslednika Svetog rimskog carstva, Maksimilijana I Habzburškog, ali kada nije uspeo
objavio je rat Svetom rimskom carstvu. Na početku rata 29. jula 1474. godine Karlo je opseo
grad Nojs, ali njegova vojska je 27. juna 1475. godine napustila opsadu.

Dok se vodila opsada 13. novembra 1474. godine Karlo ju je nakratko napustio ostavivši na
opsadi većinu vojske. Kod Erikura sa 10.000 ljudi napao je 18 000 Austrijanaca predvođenih
vojvodom Sigismundom od Austrije. Karlo je katastrofalno izgubio biku poginulo mu je 600
vitezova, dok je austrijancima poginulo oko 70 vitezova.

Posle poraza na opsadi Nojsa Karlo je sklopio savez sa Dinstijom Savoja. Ona je 15. oktobra
1475. godine napala Švajcarsku, ali Savojska vojska većim delom sastavljena od seljaka je kod
Siona doživela težak poraz.

Pošto je video da na Dinastiju Savoja nemože računati Karlo se 2. marta 1476. godine ponovo
uključio u rat i napao Staru švajcarsku konfederaciju. U bici kod Gransona 20.000 Burgunda je
doživelo poraz od 18 000 Švajcaraca. U bici je poginulo 100 Švajcaraca i 10 puta više Burgunda.

Karlo je sa od 12 000 - 20.000 ljudi 22. juna 1476. godine kod Morata napao 25 000 Švajcaraca.
U bici je poginulo 410 Švajcaraca i 6 000 - 10.000 Burgunda, ali ni ovaj poraz nije naterao Karla
da odustane
5. januara 1477. godine Karlo je sa 10.000 ljudi ponovo krenuo u pohod protiv Lotarangije, ali je
poginuo u bici kod nansija gde su Nemci imali duplo više vojnika. Od 10.000 Burgunda samo se 2
500 vratili živi.

Posle Karlove pogibije njegova kćerka Marija je nasledila njegove teritorije, ali Luj je osvojio
Burgundiju. Jedino su Holandija i Belgija ostale slobodne pod vlašću Marije od Burgundije. Luj je
pokušao da osvoji i te oblasti tako što je pokušao da svog sina Šarla oženi Marijom, ali ona je to
odlučno odbila i udala se za nadvojvodiu Maksimilijana Habzburškog.

Ivan IV. Grozni (Moskva, 25. kolovoza 1530. - Moskva, 18. ožujka 1584. ) je bio veliki knez
Moskve od 1533. godine i car Rusije od 1547. godine Ivan IV. ima samo 3 godine i titulu velikog
kneza. Po očevoj samrtnoj želji tijekom njegove maloljetnosti namjesnik postaje djetetova majka
Jelena Glinska. Sljedećih pet godina ona uspješno vlada državom; sprječava pokušaje državnog
udara, sklapa mir s Litvom i provodi financijsku reformu. Bez obzira na te uspjehe ona umire
1538. godine kao veoma omražena osoba zbog svog litavskog porijekla koje nikada nije
odgovaralo ruskim nacionalistima. Koliko god je tih prvih pet godina regenstva za Ivana IV. bilo
mirno doba toliko je iduće razdoblje postalo noćna mora. Cijelo razdoblje do punoljetstva
velikog kneza doba je borbe za regentsku poziciju između bojara dinastijâ Šujski i Belski. U toj
borbi oni su gotovo potpuno zaboravili na malenog kneza koji živi zapuštenim i po njegovom
kasnijem mišljenju ponižavajućim životom. Krajem 1546. godine vodeći državni i crkveni krugovi
došli su do zaključka kako je vrijeme za dokidanje namjesništva. Kako bi se taj trenutak dostojno
proslavio donesena je odluka da se Ivana IV. okruni za cara Rusije. Ivan je okrunjen 16. siječnja
1547. godine krunom Monomaha koju je prema legendi bizantski car Konstantin IX. Monomah
darovao svome unuku velikom knezu Kijeva Vladimiru Monomahu Zajedno s tom krunidbom
Ivan IV. je trebao izabrati između tisuću kćeri plemićkih porodica svoju buduću suprugu. Njegov
izbor je pao na Anastaziju, kćeri Romana, praoca dinastije Romanov. Ovo vjenčanje je zaključeno
3. veljače 1547 godine. ostavši punoljetan Ivan IV. je odlučio nastaviti provoditi majčine državne
reforme. Najvažnija za budućnost će biti stvaranje prvog ruskog parlamenta koji se po prvi put
okuplja 1549. godine. Iako on tada ima samo ograničene ovlasti on će u trenutku izumrijeća
dinastije svojim glasovanjem određivati novoga cara. Također manje od dvije godine potom novi
car saziva Sveti sinod Ruske Pravoslavne Crkve zbog određivanja religijskih smjernica na
području cijele države. Želja za modernizacijom ovoga mladog, poletnog cara se na tim sabornim
okupljanjima ne završava nego se donosi novi zakonski kodeks, formira se stalna vojska i dolazi
do gradnje prvih tiskara. Pokušaji otvaranja Rusije svijetu su se s druge strane našli u
problemima.Pokušaj zapošljavanja stranih stručnjaka završava neuspjehom 1547. godine pošto
je Poljsko-Litavska država naredila njihovo uhićenje. Drugi neuspjeh je gradnja prve ruske
prekomorske luke na rijeci Narvi1550. godine. Trgovci u nju na kraju nisu dolazili zbog prijetnji
Poljsko-Litvanske države i Švedske. Da bi se ta prepreka zaobišla car stvara novu preokoceansku
luku u gradu Arhangelsku također bez uspjeha. Niti trgovački sporazum sklopljen s Engleskom
1553. godine tu situaciju ne mijenja.Bez obzira na sve te reforme da bi bio prihvaćen kao veliki
vladar Ivanu IV. je bilo nužno krenuti putem svojega oca i djeda, to jest osvajanjima. Njegov
veliki vojni uspjeh tada postaje pripajanje Kazanskog i Astrahanskog kanata 1552. i 1556. godine.
Omamljenost tim uspjesima Ivana uvaljuje u objavu rata protiv Litve 1558. godine kako bi Rusija
dobila izlaz na Baltičko more. Odlučujući trenutak ove prvobitno uspješne vladavine na kraju
postaje 1564. godina kada je Ivana izdao njegov general, koji prelazi na stranu Poljske i Litve čiju
vojsku će voditi sljedeću godinu protiv Moskve. Na vijest o tome car se napokon slomio, pošto je
već otprije njegov obiteljski život bio potpuna katastrofa od koje on jedva zadržava svoju
psihičku stabilnost. Ivan IV., je smatrao još od djetinjstva da su mu majku otrovali boljari što se
na kraju pokazalo istinitim. Njegovog sina i prijestolonasljednika Dimitrija Starijeg ubila je u
drugoj godini života dadilja u navodnom nesretnom slučaju. Njegova obožavana supruga
Anastazija je umrla 7. kolovoza 1560. godine. Ivan je za tu smrt optužio boljare i nekoliko ih
pogubio. Moderna historiografija je u 20. stoljeću tijekom ispitivanja tijela careve žene zaključila
da je ona stvarno bila otrovana. Ivanov gluhonijemi brat Juraj je također umro 1560. godine u 27
godini života što je kod njega izazvalo dodatne sumnje. Još prije ta dva posljednja tragična
događaja 1553. godine car je bio skoro umro od bolesti (?). Na samrtnoj postelji on tada traži od
boljara da polože prisegu vjernosti njegovom sinu što oni odbijaju očekujući njegov smrt. U
očima kasnije oporavljenog Ivana oni su tada svi bili krivi za veleizdaju.Zbog takvog razvoja
događaja Ivan IV. 1565. godine napušta Moskvu i objavljuje svoju želju da abdicira, ako mu
parlament ne da potpune diktatorske ovlasti. Svi carevi zahtjevi na kraju su prihvaćeni. Tom
kapitulacijom Ivan IV. Grozni dobiva dijelove najbolje ruske zemlje u svoje ruke kako bi s novcem
sa tih posjeda mogao financirati vlastite vojne snage koje o nikome drugom ne bi ovisile. Te
trupe pod imenom opričnici su imale zadatak da uništavaju svaki potencijalni otpor carevoj
vladavini. Njihovo najveće zabilježeno krvoproliće bilo je masovno ubojstvo svih stanovnika
Novgoroda po Ivanovom naređenju. Puno brojčano manje, ali za Rusiju mnogo važnije postaje
likvidacija cijele obitelji Vladimira od Staritse 1569. godine pošto je ta dinastija trebala naslijediti
Ivanovu u trenutku njenog nestanka. Uz toga princa u 7 godini dugom krvoproliću pada također i
veliki broj boljara s kojima je car imao puno neraščišćenih računa zbog smrti unutar svoje
obitelji. Ta okrutna ubojstva boljara su na kraju ipak rijetko kada bila toliko potpuna da bi
završila s eliminacijom boljarske familije. Konkretni primjer toga je dinastija Šujski čije glavne
predstavnike Andreja i Aleksandra Ivan pogubljuje 1543 i 1565 godine. Bez obzira na to
posljednji Rurjikovič će biti unuk pogubljenog Andreja Šujskog car Vasilije Šujski .Kao i svaki
koljači tako su i opričnici bili najobičnije nesposobne kukavice kada bi se našli u sukobu s
naoružanim protivnikom. Taj neprijatelj su bili Krimski Tatari čija vojska 1571. godine pobjeđuju
"vojsku" opričnika i pale Moskvu.S tim događajem Ivan Grozni zaključuje kako je pokušaj s
"opričnicima" propao. Njegov cilj u doba osnivanja je bio povećanje državnih poreznih prihoda i
stvaranje vojske neovisne o boljarima. Vojska je u ratu s Tatarima bila neuspješna, a s druge
strane porezna primanja su radi pljačke pripadnika ove "specijalne vojske" propala. Nemajući
drugog izbora 1573. godine Ivan Grozni ukida opričnikr i zabranjuje spominjanje njihova imena.
Možda zbog grižnje savjesti ovoga bez obzira na krvoprolića veoma vjerski nastrojenog čovjeka
on abdicira 1574. godine prepuštajući dobrovoljno vlast Simeonu Bekbulatoviču . Tu šaradu s
abdikacijom Ivan Grozni završava 1576. godine kada mu Simeon Bekbulatovič vraća vlast koju je
navodno imao. Rat s Litvom 1558 godine napokon završava mirovnim sporazumom 1583.
godine kojim Moskva nije dobila ništa. Jedina teritorijalna ekspanzija Ruske države ovoga
razdoblja je osvajanje Sibira što Ivan financijski podržava.

Posljednja tragedija ovoga cara bilo je ubojstvo vlastitog sina i prijestolonasljednika Ivana.
Hodajući po dvoru 1581. godine Ivan Grozni je primjetio sinovu ženu koja se po njegovom
mišljenju šetala neprilično obučena. Kako bi dokazao što misli o njenoj modi Ivan Grozni ju
udara što gotovo automatski dovodi do pobačaja. Čuvši za taj događaj princ Ivan koji je jedini
bio slobodno razgovarao s ocem, posvađao se s njim, a car ga je u napadu bijesa udario štapom
u glavu. Nekoliko dana potom princ Ivan je umro, a tijekom sprovoda zbog tuge Ivan Grozni
udara svojom glavom o sinov lijesPosljednje godine života Ivan Grozni svima naočigled propada i
izgleda kao da ima minimalno dvadeset godina viška. Bez obzira na to propadanje on pokušava
po svaku cijenu dobiti još jednog sina znajući kako sudbina njegove dinastije visi o tankoj niti.
Jedan od tih pokušaja se dogodio navodno 15. ožujka 1584. kada ga savjetnici Bogdan Belski i
Boris Godunov spriječavaju da siluje ženu ( i Godunovu kćer ) svog nesposobnog sina Fjodora I..
Stvarni razlogza ovaj zločin se može naći u testiranju (?) na dvoru i da među boljarima rašire
teorije kako je ona sterilna. Tri dana poslije Ivan IV. Grozni umire od posljedica trovanja dok igra
šah s Bogdanom Belskim.Ti njegovi pokušaji da dobije drugog sina na kraju su se pokazali
uspješni pošto mu se je 1582. godine rodio sin Dimitrije koji će kasnije navodno umrijeti od
vlastite ruke.

Veliki sjeverni rat (1700. - 1721.); poznat i kao Nordijski rat; generalno se vodio između dvije
europske velesile; Švedske, koja je još Vestfalskim ugovorom (1648.) proglašena velikom
kopnenom silom, i ojačane Rusije koja je željela ostvariti premoć na Baltiku.U Velikom
sjevernom ratu su se sukobile Rusija, Zaporoška Republika, Danska-Norveška, Poljska-Litva i
Saska s jedne strane, i Švedska uz potporu dijela Zaporoških kozaka iz središnje Ukrajine pod
vodstvom hetmana Ivana Mazepe, Poljska-Litva (1704.-1709.), Osmansko carstvo i piratske
postrojbe s prvenstvenim ciljem ostvarivanja dominacije na prostoru oko Baltičkog mora. Rat je
završio 1721. porazom Švedske, nakon čega je Rusija postala dominantna vojna sila na
prostorima uz Baltičko more, čime je u europskoj politici stekla novu dominirajuću ulogu.Rat je
započeo 1700. koalicijskim napadom na Švedsku, a završio je potpisivanjem Nystadskog i
Stockhlomskog primirja. U Velikom sjevernom ratu su sudjelovali Šveđani, Norvežani, Danci,
Nijemci, Rusi, Ukrajinci, Bjelorusi, Poljaci, Litavci, Turci i drugi narodi. U ratu je poginulo oko
175.000 vojnika. Uzrok rata bio je borba za prevlast na prostoru šire jugoistočne obale Baltika.
Dominantna Švedska je nakon početnih pobjeda nad Poljsko-litavskom državom počela gubiti
rat protiv Rusije koja je stvorila opozicijsku koaliciju.Rusija, Danska-Norveška, Poljska-Litva i
Saska su ujedinile svoje snage 1700. god. i napale Švedsko carstvo. Iako je švedski kralj Karlo XII.
ostvario spektakularne pobjede na početku Velikog sjevernog rata, njegov plan da napadne
Moskvu i prisili Rusko Carstvo na primirje pokazao se preambicioznim. Nakon dodatne potpore
Zaporoških kozaka i bitke kod Poltave (1709.) Karlo XII. je ipak konačno poražen i spasio se
bijegom u Tursku.Nakon Karlova poraza kod ukrajinskog grada Poltave (1709.), Danska se
zajedno s Brandenburgom, Pruskom i Hanoverom, pridružila Rusiji u borbi za baltičke
prostore.God. 1714. švedski kralj Karlo XII. je ponovno pokušao oružanim putem istisnuti Dance,
ali je ustrijeljen za vrijeme opsade utvrde Frederiksten u Norveškoj 1718. god. Do 1721. god.
Danska stječe Schleswig, a Rusija postaje nadmoćnom silom u baltičkoj regiji.Mirovnim
sporazumima kod Nystada i Stockholma 1721., savezničke snage (kojima su se pridružili Prusija,
Engleska i Hanover) su okončale švedsku prevlast. Bremen i Verden su pripali Hanoveru, veći dio
Pomorja Pruskoj, a Estonija, Livonija, Ingermanland i dio Finske Rusiji. U Švedskoj je započelo
razdoblje ograničene monarhije pod vlašću parlamenta.