Fakultet političkih nauka

Studijski program: Sociologija

Predmet: Etika

Tema: Istinsko prijateljstvo

Mentor: Student:

Goran Stojanović, asistent Milica Pejić, 271/13

Decembar 2015. Banja Luka

SADRŽAJ

1. Uvod ..................................................................................................................... 3
2. Aristotel „Nikomahova etika“
2..1. Ukratko o Aristotelu .................................................................................... 4
2..2. O prijateljstvu .............................................................................................. 5
3. Dejl Karnegi „Kako steći prijatelje i uticati na ljude“ ......................................... 7
3.1. Osnovna načela ophođenja s ljudima .......................................................... 8
3.2. Velika tajna ophođenja s ljudima .............................................................. 10
3.3. Šest savjeta koji će vam pomoći da osvojite naklonost ljudi .................... 12
3.4. Dvanaest savjeta kako prikloniti ljude svom načinu mišljenja ................. 15
4. Zaključak ............................................................................................................ 23
5. Literatura ............................................................................................................ 24
UVOD

U životu postoji mnogo stvari kroz koje ne možemo prolaziti sami, a sve i da tih stvari ima
mnogo manje, ljepše ih je proživjeti i podijeliti s nekim. Mnogo ljudi prođe kroz naš život, uzmu
šta im je potrebno i odu, ali ostaju oni koji su tu zbog nas, oni koji daju a ne traže ništa za uzvrat.
Nije li prijateljstvo jedna od najljepših stvari na svijetu. Nije li divno da znate da će vas neko
podržati i saslušati bez obzira na to da li to za njega predstavlja opterećenje ili ne?! Nije li suština
i smisao života imati nekog ko će znati šta ti je, šta misliš, šta osjećaš, nekog ko će sve to znati
samo jednim pogledom, samo jednom progovrenom riječju?!

Čovjek, naravno, nije stvoren da živi sam, a i kad bi to želio to je prosto nemoguće, jer čovjek je
društveno biće, biće koje postaje “divlje” ako je samo. Čovjek u životu teži ka tome da nađe
nekoga sa sličnim mišljenjem, nekoga ko bi ga podržao i bio tu za njega. Naravno, prijateljstvo
nije jednosmijerna ulica, i uvijek traži povratnu reakciju, traži da vratimo istom mjerom ako ne i
više od onoga što dobijamo i sami iz tog odnosa. Kako kaže stara poslovica: “Kako siješ, tako
ćeš i žnjeti”, isto tako je i sa prijateljstvom, ono što pružiš to ćeš i dobiti, onoliko koliko daš
toliko ćeš dobiti. U prijateljstvu ne treba biti sebičan.

Međutim, kao i sve ostalo u životu, tako i prijatelje treba steći, zadobiti njihovo povjerenje,
pažnju, ljubav. Danas su prijatelj i prijateljstvo dobili jednu drugu dimenziju, jedan drugi oblik i
smisao, nažalost, negativan i loš. Pred nama su dva djela koja govore upravo o prijateljstvu.
Nikomahova etika govori o samom prijateljstvu, o njegovoj suštini, dok druga knjiga govori o
upravo o tome šta treba da radimo odnosno ne radimo ako želimo da zadobijemo prijatelje.

Page 3
 2. ARISTOTEL “NIKOMAHOVA ETIKA”
2.1.Ukratko o Aristotelu

Aristotel (384. p.n.e — 322. p.n.e ) je starogrčki filozof i besjednik, Platonov učenik i jedan od
najuticajnijih ličnosti u istoriji evropske misli. Rođen je u Stagiri, grčkoj kolonijij na
makedonskom poluostrvu. Za razliku od Platona, njegova glavna djela nisu dijalozi, već rasprave
u kojima je navodio mišljenja prethodnih filozofa, kritikovao ih, postavljao filozofska pitanja i
odgovarao na njih, nudeći svoja rješenja.

Od 18 do 37 godine pohađa Akademiju kao Platonov učenik. Poslje Platonove smrti (346
g.p.n.e) Aristotel sa Ksenokratom odlazi na dvor Hermisaja, vladara Atarnije u Maloj Aziji i ženi
se sa Pitijom, vladarevom nećakinjom i pokćerkom. Na poziv kralja Filipa II Makedonskog
odlazi u rodnu Stagiru da bi postao tutor Aleksandra Velikog. Plutarh piše da Aristotel
Aleksandra nije poučavao samo etici i politici već ga je upućivao i u daleko dublje tajne
filozofije. U posljednjim godinama Aristotelovog života odnosi između njega i Aleksandra
postaju veoma zategnuti zahvaljujući stradanju i kazni Kalistenovoj kojeg je Aristotel
svojevremeno preporučio Aleksandru. Atmosferu nepoštovanja i omraženosti, koju su
svojevremeno osjetili i Anaksagora i Sokrat, doživio je i sam Aristotel. Napušta Atinu
izjavljujući da neće pružiti Atinjanima šansu da se po treći put ogriješe o filozofiju. Utočište
nalazi na svom seoskom imanju u Kalkisu u Eubeji gdje i umire 322.g.p.n.e.

Što se tiče njegovog etičkog učenja, ono je povezano sa njegovom metafizikom. Za njega svrha
čovjekovog života je da usavrši djelatnost karakterističnu samo za njega – djelatnost mišljenja.
Čovjek može da teži i bogatstvu i slavi i moći, ali u njima nema neke vrijednosti po sebi;
vrijedna po sebi je sreća koju čovjek može naći samo u nekoj djelatnosti koju je usavršio.

U djelu “Nikomahova etika” Aristotel se bavi etikom. ". Svaki čovek po svojoj prirodi teži sreći.
Etika ispituje mogućnosti da tu sreću postignemo. Čovek može da bude srećan samo ukoliko
razvije svoju specifičnu prirodu a to je razum i to na dva načina: teorijski i praktično. Zbog
toga postoje dva tipa vrlina:

Page 4
  Etičke vrline - u praktične, odnose se na ljudsku praksu, djelatnost. One su vrline volje.
Mi svojom voljom biramo svoju djelatnost, praksu. Vrlina je u umjerenosti i nalazi se na
sredini između dvije krajnosti.
 Dijanoetičke vrline (dijanoja = razum) - su razumne vrline i one su teorijske. One
podrazumijevaju mudrost, razboritost i upućuju na bavljenje naukama. Bavljenje
naukama omogućuje sreću naročitog tipa koje iskušavaju oni ljudi koji se bave
proučavanjem uzroka svega što postoji.

2.2. O prijateljstvu

Prijateljstvo je nešto što je neodvojivo od čovjeka. Nema čovjeka koji, ukoliko je čovjek, nije
ujedno i prijatelj, ali i onaj kojemu je prijatelj potreban odnosno svako ljudsko biće treba
prijatelja inači bi bilo usamljeno. Nema čovjeka, kaže Aristotel, koji bi izabrao usamljenički
život, život bez prijatelja, iz jednostavnog razloga što pravi prijatelj pruža oslonac, bilo u tuzi,
radosti, slabosti..Aristotel primjećuje da su značaj prijateljstva za ispravno i dobro funkcionisanje
države prepoznali i sami zakonodavci, uočavajući kako upravo ono pruža stabilnost državi, pa je
stoga važnije i od pravednosti. Prijateljstvo, ističe Aristotel, počinje na plodnoj dimenziji susreta,
susreta kojim želimo dobro onome koga susrećemo, a to nije moguće ostvariti ukoliko
prijateljstvo ne počinje na temeljima ljubavi. Ljubav je, baš kao i prijateljstvo, relacija, i to
relacija u kojoj želimo samo i isključivo dobro onome drugom. U prijateljstvu neizostavno mora
postojati onaj drugi zbog kojega i s kojim prijateljstvo i otpočinje.1
Ukratko, pravo prijateljstvo je ono u kome drugom biću želimo dobro radi njega samoga, zbog
osjećaja koje mi imamo kad smo u blizini te osobe a ne zbog neke koristi.
Prema tome, možemo reći da postoje tri vrste prijateljstva:
 Prijateljstvo zbog koristi - prijateljstvo, vođeno kriterijem puke koristi, nije istinsko
prijateljstvo, jer se njime ne ostvaruje dobro osobe, nego neko korisno dobro koje osoba ima,
a koje drugoj osobi treba. Tako oni koji se vole zbog koristi, ne vole drugoga radi njega
samoga, nego zbog nekakva dobra što dobivaju jedno od drugoga, to je prijateljstvo
reciprociteta u kojem se nešto dobija, umjesto da se neko susretne radi njega samoga.

1
Svi citati iz Nikomahove etike u daljem tekstu navode se prema prevodu Tomislava Ladana

Page 5
 Prijateljstvo iz užitka – ovaj tip prijateljstva je sličan prethodnom, budući da jedan i drugi tip
prijateljstva ne počiva na bitnom principu zasnovanom na vrijednosti i dostojanstvu ljudske
osobe, nego na principu ugode ili koristi. Užitkom se u prijateljski odnos dozvoljava pristup
samo onim osobama koje posjeduju sposobnost zabavljanja druge osobe, na ovaj ili onaj
način, ali svakako na način zabave.
 Prijateljstvo koje počiva na kreposti – ovaj tip prijateljstva predstavlja savršeno prijateljstvo,
jer u njemu osobe žele jedna drugoj dobro radi njih samih. Pravo, istinsko prijateljstvo jest
ono koje svoje utemeljenje pronalazi u sličnosti prema kreposti, te se stoga ostvaruje u
sličnosti prema dobroti. Samo dobri mogu dobro željeti onom drugom prijatelju koji je
također dobar. Prijateljstvo koje počiva na temeljima dobrote je veće prijateljstvo ukoliko se
širi dobrota, prava, istinska, nesebična dobrota u kojoj se prijatelju želi dobro radi njega
samoga, a ne zbog koristi koju ja mogu imati od njega. Ovaj tip prijateljstva traje koliko i
dobrota, a kako krepost može dugo trajati, tako i ono ima predispozicije trajnosti; dok
prethodna dva tipa podliježu ispunjavanju trenutnog htijenja koje nema veze s kreposti, pa se
njegovim ispunjenjem javlja nepotrebnost trajanja prijateljstva, budući da se njegov smisao
potrošio dosizanjem željenog užitka ili koristi.
Aristotel nadalje navodi kako istinski prijatelji, prijatelji u ovom trećem smislu, mogu biti
isključivo čestiti ljudi, oni koji će zbog dobrote i čestitosti uživati u druženju s čestitim
čovjekom; dok u prijateljstvu zbog tražene koristi makar jedan prijatelj, a često se dogodi da i
obojica, treba biti, kako Aristotel kaže, nevaljao, budući da zbog pomame za užitkom ili zbog
koristi čovjek – prijatelj biva doveden na margine ljudskosti. Teško je zamisliti razumno biće
koje svoje djelovanje ne usmjerava prema postizanju određenog cilja. Zavisno o izabranom
željenom cilju, vrši se izbor načina i metoda za ostvarivanje tog cilja. Drugim riječima, zavisno
o postavljenom cilju, otvorit će se ili se neće otvoriti mogućnost ostvarivanja istinskog
prijateljstva.
Svi mi ponekad kažemo da imamo samo par dobrih, pravih prijatelja, međutim, prave prijatelje,
one kreposne, nije preporučljivo svesti na broj, ali je ipak potrebno naglasiti da je moguće imati
više prijatelja, odnosno, reći će Aristotel »… onoliko koliko je potrebno za zajedničko življenje. I
činilo bi se zapravo nemogućim da čovjek bude sasvim prijatelj s mnogima; zbog istoga se ne
može biti ni u ljubavi s više osoba; jer ljubav želi biti vrhunsko prijateljstvo, koje se osjeća samo

Page 6
prema jednoj osobi; stoga i snažno prijateljstvo biva samo s nekolicinom.« Prijatelj je, dakle,
onaj koji prijatelje ne broji nego s njima živi.
Kako ističe Aristotel, prijatelj je onaj koji brižno, neprikosnoveno i nesebično prihvata prijatelja i
smatra ga sastavnim i neotuđivim dijelom sopstvene, egzistencijalno neodvojive situacije svoga
bića. Prijateljstvo se naprosto događa u susretu, u zajedništvu osoba koje su osposobljene od

drugoga i zbog drugoga da tome drugome budu prijatelji. Prijateljstvo se na određeni način
izjednačava sa zajedništvom, djelatnim zajedništvom. Moguće je izvesti sljedeću tezu: kako
istinsko prijateljstvo manifestne oblike dobija u zajedništvu kreposnih osoba koje svoje
prijateljsko zajedništvo ostvaruju upravo zbog kreposti. Takvi prijatelji iskazuju životnu
zainteresovanost i brigu jedan za drugoga, shvaćajući kako čovjek nije usamljenik, pa, stoga, ne
može živjeti egoistički usamljeno ne vodeći računa ni o kome osim o sebi. Prijateljstvo je
zajedništvo u kojemu prijatelji profitiraju, ali ne na način uzimanja, nego na način davanja.
Prijatelji sebe drugome daju, razvijaju osjećaj saosjećajnosti i predanosti, ravnaju svoj život, ali
što je još važnije, i život prijatelja, stazama kreposti. Mogli bismo slobodno reći kako je jedna od
temeljnih oznaka čovjeka ta da je on prijatelj, da je on biće koje se ostvaruje u prijateljskom
zajedništvu s drugim osobama, te tako postiže krepost.
3. DEJL KARNEGI “KAKO STEĆI PRIJATELJE I UTICATI NA LJUDE”
Znati postupati sa ljudima je svakako jedno veoma zahtjevno umijeće. Poznati filozof Emerson
jednom je rekao: »Svaki čovjek kojega upoznam na neki je način vredniji od mene, jer od
svakoga ponešto naučim.« Ova knjiga je ustvari knjiga o iskustvima mnogih ljudi — pa ako
jedan slavni filozof priznaje da od svakoga ponešto nauči, nije naodmet da pokušamo slijediti
njegov primjer.
Ova knjiga je u stvari ono što svaki čovjek treba ukoliko razmišlja o svojim postupcima i
ponašanju. I pored napretku društva, razvoja tehnike i tehnologije, obrazovanju i važnosti
funkcije pojedinca- iza svega i nakon svega ostaje i stoji Čovjek. Čovjek sa sve više opterećenja,
briga i zahtjeva; ličnih: u granicama svojih mogućnosti (često i preko njih!) i društvenih: veliki
broj obaveza, dužnosti i angažmana na raznim područjima. I PITANJE: kako to uskladiti; kako
izbjeći zamke koje vrebaju na čovjeka u svakodnevnom i poslovnom životu, svakodnevnoj trci
za napretkom i napredovanjem — za USPJEHOM; za RAVNOTEŽOM, bez koje nema ni
napretka, ni napredovanja, ni toliko željenog uspjeha.

Page 7
Znati postupati s ljudima, svakako je jedna od najvećih teškoća s kojima se susreće poslovni
čovjek. John D. Rockefeller je na vrhuncu svoje uspješne karijere jednom rekao: »Vještina
ophođenja s ljudima isto je tako važna roba kao što su šećer ili kava. Za tu vještinu spreman sam
platiti više nego za bilo što drugo pod suncem.«

3.1. Osnovna načela ophođenja s ljudima

U nastavku teksta, kroz četiri primjera odnosno događaja, vidjećemo kako su se neka od
zapaženih ličnosti ophodili prema drugima i kako su na jedan veoma poučan način ukazali na
ključne tačke u odnosima sa ljudima:
 7.maj 1931. Najsenzacionalniji lov na čovjeka odigrao se na ulicama Nju Jorka.
Okorjelog revolveraša Krovlija pratilo je stotinu i pedeset policajaca i detektiva. Važio je
za nekoga ko je bio spreman da ubije i za najmanju glupost. Međutim zanimljivo je ono
što je on zapravo mislio o sebi, dok je bio opkoljen i ranjen u svom stanu napisao je
pismo u kome se posebno isticalo sledeće: “Pod ovim kaputom krije se umorno ali meko
srce, srce koje nikome ne želi zlo”. Nedugo nakon toga, taj isti čovjek koji napisao tu
rečenicu, bez sekunde razmišljanja, usmrtio je jednog policajca. Nakon što je uhvaćen
osuđen je na smrt. Zanimljivo je ono što je rekao pred samo izvršenje smrtne kazne,
rekao je “Ovo sam zaslužio zato što sam branio vlastiti život” a nije rekao, kao što se
očekivalo, “ Ovo sam zaslužio zato što sam ubijao ljude”. Pouka ove priče je ta da Krovli
sebe nije ni za šta smatrao krivim, čak šta više smatrao je sve to opravdanim, kako kaže
on branio je svoj vlastiti život. Ovakav stav je naravno karakterističan za većinu
zločinaca.
 “Najljepše godine svog života proveo sam trudeći se da olakšam ljudima život pružajući
im zabavu i razonodu. Za nagradu sam dobio jedino prezir i život pun straha od
proganjanja”. To su riječi Al Caponea, najopasnijeg čikaškog gangstera i »neprijatelja
broj l« američke javnosti. Kao što vidimo, Al Capone sebe ni za što nije osuđivao.
Smatrao se javnim dobročiniteljem, nepriznatim i neshvaćenim, ali ipak —
dobročiniteljem. Kao i u prethodnoj priči, i Al Capone sebe nije smatrao krivim, nije se
osuđivao ni za šta, sve što je uradio smatrao je da je to ispravno.
 Krupni naftni skandal u Americi koji je buknuo 1924. Za vrijeme predsjednika Hardinga.
Albert Fall, Hardingov ministar unutrašnjih poslova morao je po nalogu vlade iznajmiti
vladina naftna polja u Teapot Domeu, to jest naftne rezerve namijenjene američkoj vojnoj

Page 8
 mornarici. Mislite li da je ministar Fali objavio javnu licitaciju? Varate se. On je taj
masni zalogaj prepustio svome prijatelju Dohenyju koji mu je u znak zahvalnosti dao
»pozajmicu« od sto hiljada dolara! Ali, to nije kraj priče. Protjeravši vlasnike zemlje, oni
su se pobunili i njegovo prljavo djelo je ipak ugledalo svjetlost dana. Buknuo je skandal
koji je gotovo oborio Hardingovu vladu, a ministra Falla otjerao iza rešetaka. Bio je
kažnjen, ali da li se pokajao!? Nikad!! I njegova supruga je tvrdila da njen suprug to
nikada ne bi uradio, da nikada ne bi izdao nikoga ni za kakav novac.
 U čemu je bila tajna uspjeha s ljudima Abrahama Linkolna? On je bio veoma sklon
kritikovanju. On je i u novinama kritikovao protivnike sve dok se jednom nije opekao. U
jesen 1842. objavio je u lokalnom časopisu anonimno pismo na adresu prgavog političara
Jamesa Sheilda. Cijeli se grad valjao od smijeha, dok je osjetljivi i ponosni Sheild kiptio
od gnjeva. Kad je saznao ime nepotpisanog autora, Sheild je zajašio konja, došao do
Lincolnu i izazvao ga na dvoboj. U zadnji čas dvoboj je spriječen. Bilo je to najmračnije
poglavlje Lincolnova života koje mu je pružilo dragocjenu pouku o ljudima. Nikada se
više nije usudio pisati podrugljiva pisma. Nikada više nije ismijavao ni kritikovao bližnje.
Najomiljenija mu je izreka bila: “Ne sudi, da i tebi ne sude”. Jednom kad su njegova žena
i prijatelji oštro govorili o lužnjacima, Lincoln im je odgovorio: “Nemojte ih previše
osuđivati, jer su onakvi kakvi bismo i mi bili u sličnim okolnostima”. Zanimljiv događaj
dogodio se za vrijeme građanskog rata. Bitka kod Getisburga praćena je vremenskim
neprilikama, neprestajnom kišom. Komadant Meadeu oglušio se na Linkolnovu komandu
da izvrše napad. Linkoln je bio bijesan ali i razočaran. Napisao je pismo komadantu, u
kome je napisao kako je se osjećao zbog njegove neposlušnosti. Međutim, pismo nikad
nije poslao komadantu, jer je ipak sačekao par minuta i razmislio o posljedicama koje bi
imalo pismo. U sebi je pomislio: “Čekaj čas. Ne smiješ se prenagliti. Lako je tebi sjediti u
Bijeloj kući i slati Meadeu naređenja za napad. Da si bio u Gettysburgu i nagledao se sve
one krvi što ju je Meade vidio u zadnjih sedam dana, da su tvoje uši probijali urlici
ranjenih i umirućih, možda ni ti ne bi hitao u novi napad. Da si kao Meade, možda bi bio
postupio baš kao i on. Uostalom, sada to više nije važno. Pošaljem li ovo pismo, dat ću
duši oduška, ali ću postići samo to da će se Meade početi opravdavati, te na kraju mene
optuživati za vlastitu grešku. Pismo će ga okrenuti protiv mene, smanjiti mu operativnost,

Page 9
 a možda ga čak natjerati na ostavku”. Pismo nije poslao jer ga je gorko iskustvo naučilo
da od oštre kritike i prijekora nema nikakve koristi.

Prve dvije priče su slične po pouci koju nose, a to je da ni Krovli ni Al Capone sebe nisu smatrali
krivi ni za jednu stvar koju su uradili, nisu se osuđivali. Čak šta više, to što su radili smatrali su
ispravnim, dobrim. Treća priča se odnosi na ljudsku pohlepu. A četvrta priča je posebno
interesantna, a tiče se ljudskih osjećaja, ljudskog ponosa. Takva je, dakle, ljudska priroda: krivac
će za svoja djela okrivljivati svakoga osim samoga sebe. Svi smo mi takvi. Dođete li sutradan u
situaciju da kritizirate ljude oko sebe, sjetite se Al Caponea, okorjelog revolveraša Crowleyja i
ministra Falla.

3.3. Velika tajna ophođenja s ljudima

Postoji samo jedan način da ubijedimo druge u ono šta mi želimo. Probuditi u njima želju za
onim za čim i mi težimo.
Međutim, šta čovjek zapravo želi? Američki filozof John Dewey isticao je da je glavni čovjekov
pokretač “želja da budemo važni”. Gotovo svaki čovjek želi: zdravlje i dug život; dovoljno
hrane; dovoljno sna; novac i sve što novcem može kupiti; srećan ljubavni život; dobrobit
sopstvenoj djeci; osjećaj da nešto znači. Gotovo sve navedene želje bivaju zadovoljene, sve osim
jedne, a to je ona koju Frojd naziva “željom za ličnom veličinom” a Dewey “željom da budemo
važni”.
Želja za osjećajem važnosti navela je jednog neukog, siromašnog trgovačkog pomoćnika na
proučavanje pravnih knjiga, prezime mu je bilo Linkoln.
Upravo zbog te želje nastojimo biti obučeni po posljednjoj modu, voziti najnovije automobile..
Reci mi kako zadovoljavaš svoju potrebu za važnošću, pa ću ti reći ko si. U njoj je sadržana sva
posebnost tebe kao čovjeka.

Američki »kralj čelika« Andrew Carnegie plaćao je svome pomoćniku Charlesu Schwabu platu
od milion dolara godišnje. Zašto? Mislite li možda da je Schwab bio genije? Da je o proizvodnji
čelika znao više od drugih? Ne! Schwab mi je sam priznao da su mnogi inženjeri u
tvornici znali o proizvodnji čelika više nego on. Rekao mi je da je tako visoku plaću dobijao
uglavnom zbog toga što je znao pravilno postupati s ljudima. Ono što je on rekao u vezi toga,
riječi što bi ih trebalo ugravirati u bronzu i utuviti u glavu školskoj djeci— riječi koje će nam

Page
10
promijeniti život ukoliko ih se budemo htjeli pridržavati: “Smatram da je najveći dar koji
posjedujem sposobnost da u drugim ljudima pobudim radni zanos, da priznanjem i hvalom
podstičem, ono što je u njima najvrednije. Ništa nije tako pogubno za čovjekovu volju kao kritika
od strane nadređenih. Ja nikad nikoga ne kritikujem, jer vjerujem u djelotvornost poticaja na
rad. Stoga uvijek nastojim naći riječi pohvale, a mrzim pronalaziti greške. Ako sam nečim
zadovoljan, odajem čovjeku potpuno priznanje i obilato ga zasipam pohvalama”.
A kako većina nas postupa? Postupa upravo suprotno. Kad nismo nečim zadovoljni, kad nam
nešto nije po volji dižemo uzbunu, vičemo, dajemo do znanja da nismo zadovoljni. A kada smo
nečim zadovoljni, nećemo uraditi ništa čime bismo ukazali na to zadovoljstvo.
Sljedeći primjer će nam pokazati kako samo jedna pohvala umjesto kritike može imati veoma
pozitivan utica na nas:
Iskrena pohvala bila je jedna od tajni Rockfellero-va uspjeha. Kad je njegov saradnik Bedford
nepromišljenom kupovinom zemljišta u Južnoj Americi oštetio firmu za milion dolara,
Rockfeller mu je to s pravom mogao zamjeriti. Ali, on je shvatio da je Bedford učinio sve što je
mogao, pa mu stoga nije prigovorio, nego mu još i čestitao što je uspio spasiti šezdeset posto
uloženog novca. »Sjajno«, rekao je Rockefeller. “Mi u prvom katu nismo uvijek tako sretne
ruke.”
Komplimentima i pohvalama, mi drugim ljudima podižemo nivo njihovog samopoštovanja. Ali
potrebno je napraviti razliku između priznanja i laskanja. Razlika između priznanja i laskanja je
jednostavna; priznanje je iskreno, laskanje neiskreno, priznanje dolazi iz srca a laskanje iz glave.
Poznata izreka kaže: “Ne boj se neprijatelja koji te napada, nego prijatelja koji ti laska”. Emerson
je rekao: »Svaki čovjek kojega upoznam na neki je način vredniji od mene, zbog toga što od
svakoga ponešto naučim.« Ako je to vrijedilo za Emersona, zašto ne bi vrijedilo za mene i za
vas? Prestanimo misliti samo na vlastita dostignuća i želje; pokušajmo dobro promisliti u čemu
su drugi bolji od nas. Tada ćemo zaboraviti na laskanje, pa ćemo svojim bližnjima moći odavati
pošteno i iskreno priznanje. Laskanjem ćemo, dakako, rijetko kada nešto postići kod pametnih
ljudi, jer je ono plitko, sebično i neiskreno. Puko laskanje osuđeno je na propast, premda —
nažalost — neki ljudi toliko žude za priznanjem da su spremni progutati bilo šta, baš kao što se
čovjeku koji umire od gladi neće gaditi da jede travu i korijenje.

Page
11
 3.3. Šest savjeta koji će vam pomoći da osvojite naklonost ljudi

Svaki narod osjeća se vrednijim i važnijim od drugoga, pa otuda potiče osjećaj lažnog
patriotizma, koji je opasan jer vodi ljude u mržnju i rat. Gruba je istina da se gotovo svaki čovjek
osjeća nadmoćnijim i vrednijim od svojih bližnjih, pa je zato čovjekovo srce najlakše osvojiti
naslutiti li da iskreno cijenimo njegovu važnost. Sjetite se Emersonove izreke: »Svaki čovjek
kojega upoznam na neki je način vredniji od mene, zbog toga što od svakoga ponešto naučim.«
Žalosno je, međutim, da vrlo često najglasnije viču i najviše dižu glave oni koji najmanje vrijede,
to jest, umišljene glave koje bučno samohvalom i bezgraničnom taštinom izazivaju prezir i
mučninu bližnjih. Svi smo bili u situaciji da kada se prvi put sretnemo sa nekim želimo da
ostavimo najbolji mogući utisak na tu osobu. Pred nama je šest savjeta koji će nam pomoći u
tome:
 Kako ćete uvijek biti dobrodošao gost - jeste li ikada pomislili da je pas jedina životinja koja
ne mora raditi da bi se održala na životu? Kokoš mora nositi jaja, krava mora davati mlijeko,
kanarinac mora pjevati. Pas zarađuje za život samo tako što nam poklanja prijateljstvo i
ljubav. Približite li mu se na tri metra, počet će veselo mahati repom. Zastanete li i pomi-
lujete li ga, gotovo će iskočiti iz kože da vam pokaže kako mu se sviđate. Njega na to neće
tjerati nikakvo koristoljublje, jer on vam ne želi ništa prodati. Želite li imati prijatelje među
ljudima, morate za njih nešto učiniti: morate im posvetiti vremena, energije, nesebične
ljubavi i pažnje. Jedan engleski državnik počeo je marljivo učiti španski jezik kad je saznao
da će morati provesti nekoliko mjeseci u zemljama Južne Amerike. Južnoamerikanci su ga
zbog toga silno cijenili. Posebno se uvijek trudim da saznam datum rođenja mojih prijatelja.
Kako? Premda ne vjerujem u astrologiju, započnem razgovor tako da upitam sugovornika
vjeruje li u vezu između datuma rođenja i čovjekove naravi, zatim ga upitam za dan i mjesec
rođenja, pa ih ponavljam u sebi do prve zgodne prilike kad datum za-pišem u notes, a kasnije
u kalendar. Kad dođe određeni dan, pošaljem telegram ili čestitku. Ne možete zamisliti
koliko ljudima znači takva pažnja. Često se dogodi da sam jedina osoba na svijetu koja se
sjetila čestitati prijatelju rođendan. Ako mislite da se za vas zanimaju mnogi, iskreno se
zapitajte koliko bi vam ljudi došlo na sprovod kad biste noćas kojim slučajem preminuli?
Ruku na srce, zašto bi se drugi ljudi zanimali za vas, ako vi za njih ne pokazujete nikakva
interesa? Ako vam je stalo samo do toga da izazovete divljenje i privučete pažnju bližnjih,
nikada nećete imati pravih, iskrenih prijatelja. Pravi prijatelji ne stječu se na taj način.

Page
12
 Primjer koji ovo pravilo najbolje objašnjava je primjer predsjednika Ruzvelta, koji je šetajući
kraj kućice svoje posluge iz čista mira rekao: “Zdravo Annie! Zdravo James!”, tek toliko da
bi ih pozdravio. Takve sitnice znače mnogo.
 Kako ostaviti dobar utisak kod ljudi - Nedavno sam u New Yorku bio pozvan na svečanu
večeru. Među uzvanicima je bila i žena koja je nedugo prije toga naslijedila veliko bogatstvo,
pa se iz petnih žila trudila da prisutnima pokaže svoju važnost. Bila je okićena dijamantima,
biserjem i krznom, ukrasima koji su još više isticali njezino hladno lice iz kojega je zračila
zloba i sebičnost. Bogata nasljednica očito nije shvaćala ono što znade svaki pametan
muškarac: da je izraz ženina lica mnogo važniji od kroja njezine odjeće i blještavila njezina
nakita. Djela govore glasnije nego riječi, a osmijeh čovjeka kaže: “Drag si mi i srećan sam
što te vidim”. Naravno, nije svaki osmijeh isti, ovdje se misli na onaj pravi iskreni osmijeh
koji osvaja srca jer dolazi iz dubine duše. Jutarnji odlazak na posao može započeti
osmijehom koji je upućen prodavačici karata u podzemnoj željeznici, stotinama ljudi koji
dolaze s pritužbama i problemima treba se obraćati vedro i ljubazno, jer osmijeh i lijepa riječ
pomažu pri rješavanju i najtežih problema. Svaki čovjek teži za srećom, a put do nje sastoji
se u obuzdavanju vlastitih misli. Sreća ne zavisi od spoljašnjih uslova, nego od naših
unutrašnjih raspoloženja. Smisao našeg osjećanja sreće ili nesreće nije u stvarima koje
posjedujemo, u onome što jesmo i gdje se nalazimo, nego u našem odnosu prema svemu
tome. Dva čovjeka mogu živjeti u posve istim prilikama, obavljati isti posao, posjedovati ista
materijalna dobra uživati isti ugled u društvu, pa će jedan ipak biti srećan, a drugi duboko
nesrećan. Zašto? Zato što se ta dva čovjeka razlikuju po svom odnosu prema svijetu.
 Riječ dvije o imenima – vrlo je važno zapamtiti imena naših sagovornika, poznanika, ljudi
koje prvi put upoznajemo, da bi onda nakon nekog vremena kada bi ih ponovo sreli bili u
mogućnosti da ih oslovimo njihovim imenom a ne nekim pogrešnim. Zapamtiti ime
sagovornika i upotrijebiti ga u pravom trenutku jedan je od najljepših i najdjelotvornijih
komplimenata na svijetu. Ali, zaboravite li ga, ili pak krivo izgovorite, budite sigurni da ste
sami sebe doveli u nepriliku. Mnogi ljudi se ne žele opterećivati pamćenjem imena svojih
poznanika. Takvi se izvinjavaju zaboravljenošću i prezaposlenošću, a zapravo su lijeni,
nemarni i bezobzirni. Ne vjerujem da imaju više posla od Franklina D. Roosevelta koji je
nalazio vremena da zapamti ime svakog čovjeka s kojim bi došao u dodir. Pamćenjem imena

Page
13
 našeg poznanika, mi njemu dokazujemo da nam on zapravo nešto znači, da nam je važan u
bilo kom smislu, a kad on to vidi sigurno će nas gledati sasvim drugim očima.
 Kako ćete postati ugodan sagovornik – pored toga što je važno imati dobrog sagovornika još
je važnije i sam biti dobar sagovornik. Znati saslušati ljude veoma je važno jer na taj način
sagovorniku dajemo do znanja da nas interesuje to o čemu priča. Pojedine osobe se
pretvaraju da ih interesuje ono šta mi imamo da kažemo samo da bi se istakli i pokazali i da
bi bili predmet divljenja, dok ih druga strana ni najmanje ne zanima. ( I sam autor se našao u
situaciji da bude dobar sagovornik – vodeći jedan razgovor sa jednim botaničarom odnosno u
tom razgovoru on je samo slušao, na kraju tog njihovog razgovora autor je nazvan “odličnim
sagovornikom” ali kao što i sam kaže on ga je zapravo samo pažljivo slušao). Dobrog
slušatelja jednako cijene velikani kao i obični ljudi. Stara je istina da mnogi ljudi odlaze
doktoru zbog toga što im je potreban slušatelj pred kojim će moći istresti sve svoje jade. U
najtežim trenucima američkog građanskog rata Lincoln je napisao pismo starom prijatelju iz
Springfielda, pozivajući ga u Washington. Želio je porazgovoriti s njim o problemima koji su
ga tištili. Kad se prijatelj odazvao pozivu, Lincoln mu je satima iznosio razloge za i protiv
ukidanja ropstva. Pročitao mu je brojna pisma i novinske članke u kojima su ga ljudi hvalili
ili napadali zbog slobodoljubivih shvaćanja. Nakon višesatnog monologa, Lincoln se rukovao
sa starim prijateljem i poželio mu sretan povratak u Springfield, a da ga nijednom za vrijeme
“razgovora” nije pitao za mišljenje ili savjet. Čitavo vrijeme on je zapravo samo glasno
mislio. “Vidio sam da mu je na kraju večeri bilo mnogo lakše pri duši”, rekao je Lincolnov
prijatelj. Lincoln nije tražio mišljenje ili savjet, nego slušatelja punog razumijevanja pred
kojim će moći olakšati dušu. A to je ono što nam svima treba kad zapadnemo u životne
neprilike. Čak i razdraženi kupac, nezadovoljni poslodavac ili uvrijeđeni prijatelj često ne
traže ništa drugo nego pažljivog slušatelja. Želite li postati dobar sagovornik, pretvorite se u
pažljivog slušatelja.
 Kako ćete pobuditi zanimanje za sebe - Svi koji su ikada razgovarali s Theodoreom Roose-
veltom bili su iznenađeni širinom i raznovrsnošću njegova znanja. Bilo da je razgovarao sa
seljakom, umjetnikom, političarom ili diplomatom, Roosevelt je za svakoga znao naći pravu
riječ, sa svakim zapodjenuti zanimljiv razgovor. Kako mu je to uspijevalo? Sasvim
jednostavno. Prije svakog najavljenog posjeta, Roosevelt bi se potrudio da sazna nešto više o
sklonostima i zanimanjima dotične osobe, pa bi onda do duboko u noć prelistavao knjige,

Page
14
 čitajući sve što bi mu došlo pod ruku u vezi s odgovarajućom temom. Poput svih velikih
državnika, Roosevelt je shvatio da najkraći put do čovjekova srca vodi preko razgovora o
stvarima za koje se on živo zanima. Potrebno je pronaći temu koja istovremeno interesuje
našeg sagovornika, a u koju smo i mi upućeni. Samim tim naš sagovornik će imati pozitivan
utisak o nama.
 Kako ćete brzo steći naklonost bližnjih - Postoji jedno neobično važno pravilo u ophođenju s
ljudima. Oni koji ga poštuju lako stiču prijatelje i uspijevaju u životu, a oni koji ga krše
uvijek nailaze na neprilike. To pravilo glasi: “Nastoj u bližnjemu pobuditi osjećaj posebne
važnosti”. Anegdota koju je autor ispričao je sljedeća: “dok je čekao u redu u pošti,
primijetio je da službenik obavlja svoj posao bezvoljno s izrazom beskrajne dosade na licu.
Da bi bar na trenutak razbio tu monotoniju u njegovom poslu, razmišljao je šta bi mu mogao
reći. Na kraju je odlučio da prokomentariše njegovu bujnu kosu”. Taj komentar odnosno
kompliment koji je upućen službeniku svakako da mu je odgovarao, i na trenutak je prekinuo
dosadu njegovog jednoličnog posla time što ga je obradovao lijepom riječju, ne tražeći ništa
zauzvrat. Šta je autor time htjeo postići? Pa zar razgovaramo sa ljudima samo zato što time
želimo nešto postići ili što hoćemo iz njih izvući nekakvu korist? Čovjek koji se tako ponaša
zaslužuje prezir bližnjih i neuspjeh u životu. Nije džabe rečeno da “lijepa riječ i gvozdena
vrata otvara”. Zato sljedeći put kada budete u situaciji da vas vaš sagovornik, poznanik, a na
kraju i prijatelj više cijene i zavole, nemojte se ustručavati koristiti riječi kao što su “budite
tako dobri”, “žao mi je što vam smetam”, “ako vam nije teško”, “molio bih vas”, “hvala
vam”, “žao mi je”.
3.4. Dvanaest savjeta kako prikloniti ljude svom načinu mišljenja
 Dokazivanjem nećete ništa postići - Oštre prepirke treba izbjegavati. Gotovo svaka prepirka
natjerat će protivničku stranu da još čvršće počne vjerovati u nepobitnost vlastitih tvrdnji.
Zapamtite da iz prepirke nije moguće izići pobjednikom, to jest da gubite čak i onda kada
dobivate. Kako to? Lijepo: raskrinkate li protivnika i dokažete mu da ne zna o čemu govori,
povrijedili ste njegov ponos. Ponizili ste ga u svojim ali i u njegovim očima. Uvrijeđeni
protivnik promijeniće se u ljutog neprijatelja koji tvrdoglavo ostaje pri svome, makar u
dubini duše osjećao da nema pravo. Stari, mudri Benjamin Franklin je rekao: »Budeš li se
prepirao, ljutio i protivio, možda ćeš ponekad i izvojevati pobjedu. No to će biti prazna
pobjeda, jer njome nećeš pridobiti naklonost protivnika.« Odlučite, dakle, što vam je važnije:

Page
15
 formalna pobjeda ili naklonjenost protivničke strane. Zapamtite da je rijetko kada moguće
dobiti i jedno i drugo. Veoma ilustrativan primjer ovog savjeta autor navodi jednu anegdotu
koja je se desila upravo njemu. Naime, prisustvujući jednoj večeri sjedio je do jednog
čovjeka koji mu je ispričao jednu zanimljivu priču ali ju je, kako kaže autor, začinio jednim
citatom za koji je tvrdio da je iz Svetog pisma. Međutim, autor je bio siguran da je to
Šekspirov citat, pa je pokušao da mu dokaže da nije upravu. Igrom slučaja u blizini je bio
čovjek koji je izvrsno poznavao Šekspirova djela, autor mu je se obratio u nadi da će
potvrditi njegove riječi. Međutim, taj čovjek nije potvrdio autorove riječi, kasnije mu je
objasni zašto to nije učinio. Rekao je da nije bilo ni vrijeme ni mjesto za takvo nešto, kako je
rekao: “Prvo, zbog toga što to kvari raspoloženje ostalih gostiju, a drugo zato što te zbog toga
niko neće smatrati pametnijim. Zašto ne ostaviti čovjeka u uvjerenju da ima pravo, zašto ga
dovoditi u nezgodnu situaciju pred drugim ljudima? Čovjek te nije pitao za mišljenje. Zašto
si se onda morao upuštati u prepirku oko posve beznačajne stvari? Zapamti da oštre prepirke
treba što je moguće više izbjegavati”.
 Najsigurniji način za sticanje neprijatelja i kako mu se oduprijeti - Riječi nisu jedino
sredstvo kojim čovjeku možete pokazati da nema pravo. To se može učiniti pogledom,
određenom bojom glasa. Ipak, kakve vam koristi od toga? Mislite li da ćete prijekorom
pridobiti bližnjega za sebe i svoj način mišljenja? Nikada! Samo ćete povrijediti njegov
ponos i natjerati ga da vam se još žešće suprotstavi. Želite li sagovornika uvjeriti u svoj način
mišljenja, klonite se izjava kao na primjer: “Dokazat ću vam to i to”, jer je to isto kao da mu
kažete: “Ja sam pametniji od tebe. Bolje ti je da me slušaš, barem ćeš nešto naučiti”. Takve
riječi izazvat će u vašem sagovorniku prkos i želju da vam se suprotstavi prije nego što i
počnete govoriti. Teško je mijenjati mišljenje drugih, čak i u najpovoljnijim okolnostima.
Zašto biste onda još više otežavali situaciju i dovodili sebe u još nepovoljniji položaj ? Ako
želite nekome nešto dokazati, učinite to obazrivo i spretno, tako da vaš sagovornik to gotovo
i ne osjeti. »Ljude treba podučavati kao da ih i ne podučavamo, a nepoznate im stvari
prikazivati kao slučajno zaboravljene«, rekao je engleski pjesnik Alexander Pope. Ili, kako je
lord Chesterfield savjetovao sinu: “Budi pametniji od drugih ljudi, ali im to nemoj pokazati”.
Spremni smo zlovoljno reagovati na primjedbe sagovornika o sasvim nevažnim sitnicama,
kao na primjer da nam sat kasni ili da nam je auto dotrajao, a kako se tek uzbuđujemo ako se
neko usudi dirnuti u naše mišljenje o životu na Marsu, o raznim vrijednostima i sl. U prirodi

Page
16
 čovjeka je da voli vjerovati u nepogrešivost sopstvenog mišljenja, pa mu se stoga ogorčeno i
još tvrđe priklanja ukoliko osjeti da je ono dovedeno u sumnju. Stoga sve naše takozvane
diskusije nisu ništa drugo nego pokušaji pronalaženja protivdokaza koji će nam pomoći da
ustrajemo u već ustaljenim uvjerenjima.
 Ne plašite se priznati da ste pogriješili - Kad shvatite da ste pogriješili i da ćete biti kažnjeni,
nije li vam bolje preduhitriti drugoga i smjesta priznati krivicu, to jest slušati samokritiku
umjesto prijekore iz tuđih usta? Kažite odmah sve najgore o sebi, sve ono što znate da vam je
druga osoba spremna spočitnuti, ali se požurite da to izrečete prije nego što budete napadnuti.
Na taj ćete način ušutkati protivnika. Uvjeravam vas da će on u 99 posto slučajeva zauzeti
velikodušan, praštajući stav prema vašim greškama, da će ih čak pokušati umanjiti i
opravdati. Kao jednostavan primjer koji opisuje ovo autor je naveo jednu anegdotu u kojoj je
i sam bio akter. Naime, šetajući svog psa u parku u kom je bilo pravilo da se psi isključivo
vode na povodcu, on je ipak odlučio da prekrši to pravilo i da malo obraduje svog psa. Ali,
na njegovu žalost, u tom momentu pojavio se policajac koji je “prekorio” ili bolje rečeno
napao jer je prekršio pravilo i pustio psa. Srećom, policajac ga je samo upozorio napominjući
da će, ako ga bude još jednom uhvatio da krši zakon, platiti kaznu. Nakon nekoliko dana
ponovo je izveo psa u šetnju, i ponova ga pustio sa povodca, i ponovo je naišao na policajca.
Prije nego što je policajac bilo šta rekao, autor je već priznao krivicu, priznavši da je kriv, da
nije poštovao zakon i da nema opravdanja za to šta je učinio. Kada ga je policajac saslušao,
blažim glasom mu je odgovorio da je, kako je i sam autor rekao, pas mali i da ga u buduće
pušta na drugom dijelu parka. Iz ovog primjera vidimo da je tačna ona naša izreka: “Ko
prizna pola mu se prašta”.
 Put do razumijevanja vodi preko srca - Jeste li ikada razmišljali o tome što se događa u
trenutku kad vas zbog neslaganja sa sagovornikom obuzme gnjev, a vi mu date oduška
nepromišljenim i divljim napadom na »protivnika«? Dakako, rasterećujete vlastite osjećaje,
ali šta se dešava sa osjećajima napadnute osobe? Zar joj teškim riječima i neprijateljskim
stavom pomažete da se složi s vašim načinom mišljenja? »Priđeš li mi stisnutih pesnica,
dočekat ću te istom mjerom«, rekao je jednom predsjednik Woodrow Wilson. »Ali ako mi
priđeš i kažeš: 'Sjednimo i porazgovarajmo o spornim problemima, potrudimo se da shvatimo
u čemu se razmimoilazimo' — siguran sam da ćemo uvidjeti kako se gotovo u svemu

Page
17
 slažemo, dakako uz uslov da raspolažemo strpljenjem, iskrenošću i željom za pronalaženjem
zajedničkog jezika.«
 Tajna Sokratove mudrosti - Kad razgovarate s ljudima, nikada ne započinjite razgovor o
temama u kojima se s njima ne slažete. Porazgovorite najprije o onome što vam je
zajedničko, pa — ako vam je moguće — nastojte nekoliko puta naglasiti da težite k istom
cilju, iako vam se možda samo putevi do ostvarivanja toga cilja razlikuju. Nastojte na samom
početku navesti sagovornika na potvrdan odgovor. Ako vam je to ikako moguće, trudite se
izbjeći njegovo »ne«. »Negativan odgovor«, kaže Harry Overstreet u svojoj knjizi “Kako
uticati na ljudsko ponašanje”, »teško je otklonjiva prepreka«. Ako vam neko kaže 'ne', tada je
on zbog ponosa prisiljen ostati dosljedan sebi, te ustrajati u negativnom odgovoru iako
kasnije može uvidjeti da nije imao pravo.
 Ćutnja je zlato - Kad žele druge uvjeriti u svoj način mišljenja ljudi se obično upuštaju
ubeskrajna tumačenja. Međutim, nije dobro uskakati čovjeku u riječ, čak ni onda kad znamo
da nema pravo. Prvo, zato što ćemo ga odmah u početku okrenuti protiv sebe, a drugo, stoga
što nas on sigurno neće htjeti ni saslušati dok ne izrekne sve što mu je na duši. Više se isplati
strpljivo slušati i navesti ga da nam kaže ono što misli. Istina je zapravo u tome da i naši
najbliži prijatelji radije pričaju o sebi i svojim uspjesima, nego da slušaju o našima. Francuski
mislilac La Rochefoucauld je rekao: »Želite li steći neprijatelje, hvalite se pred prijateljima;
želite li pak steći prijatelje, dopustite da se oni hvale pred vama.« Zašto je to tako? Zbog toga
što smo ljudi i što se svi želimo osjećati važnima. Dopustimo li prijateljima da nam pokažu
kako su bolji od nas, podstičemo u njima osjećaj lične važnosti, dok ih u obrnutom slučaju
pobuđujemo ka zavisti i ljubomori.
 Kako podstaknuti ljude na saradnju - Prirodno je da su svakom čovjeku vlastite zamisli draže
od onih što mu ih serviraju drugi. Stoga griješe ljudi koji po svaku cijenu žele okolini naturiti
svoje mišljenje. Mnogo je bolje dati nekoliko sugestija te dopustiti čovjeku da razmisli o
njima i dođe do vlastitih zaključaka. Niko ne voli savjete i naređenja. Mnogo nam je draže
znati da radimo po sopstvenoj pameti i osjećati da se naše odluke poštuju i cijene. Drago nam
je kad nas naši saradnici pitaju za naše želje, zamisli i težnje, te kad poštuju naš rad. Primjer
koji može biti od koristi a tiče se upravo toga kako ljude podstaknuti na rad i saradnju.
Naime, šef prodajne službe tvornice automobila primijetio je da su radnici izgubili volju za
rad, da su postali neorganizovani. Shvatio je da ih treba ohrabriti i dati im dodatni podsticaj

Page
18
 za rad, pa ih je pozvao na sastanak i zamolio da mu otvoreno kažu šta od njega kao od šefa
očekuju. Sve želje i prijedloge je zapisao na ploču, a zatim im rekao: »Nadam se da ću moći
udovoljiti vašim željama i opravdati vaša očekivanja. A sada mi, molim vas, recite što ja od
vas mogu očekivati.« Odgovori su bili brojni:vjernost, poštenje, radnu inicijativu, optimizam,
drugarstvo, osam sati uzornog rada. Jedan mu je čak rekao da je spreman raditi četrnaest sati
dnevno. Sastanak se pokazao vrlo korisnim: podstaknuo je ljude na razmišljanje i ulio im
novo oduševljenje za rad. Prodaja je uskoro porasla iznad očekivanja.
 Čarobna formula - Znamo da nije uvijek mudro napasti sagovornika i početi ga uvjeravati
kako nema pravo. Mnogo je važnije pokušati ga razumjeti i shvatiti razloge njegovih
ponekad tvrdoglavih stavova. Moram priznati da je za to potrebno mnogo širine i trpeljivosti.
Otkrijete li jednom skrivene razloge čovjekova mišljenja i ponašanja, pružit će vam se
mogućnost da utičete na njegove postupke, pa čak možda i da ovladate cjelokupnom
njegovom ličnošću. Umjesto da ga napadate, pokušajte se uživjeti u njegov položaj. Upitajte
sami sebe: »Kako bi meni bilo da sam u njegovoj koži?« Budete li tako postupali, poštedićete
sebe brojnih razočaranja, a ujedno ćete shvatiti mnoge tajne ljudske prirode. »Zastanite na
trenutak,« kaže Kenneth Goode u svojoj knjizi “Kako ljude pretvoriti u anđele”, »zastanite i
uporedite vlastite interese s interesima drugih ljudi. Shvatit ćete da smo svi isti. Uvidjet ćete
da se uspjeh u ophođenju s ljudima temelji na spremnosti za razumijevanje njihovih
mišljenja.« Da bi što jednostavnije prikazao ovaj savjet, autor opet navodi događaj u kojem je
i on učestvovao, šetajući parkom primijetio je grupu dječaka koji su zapalili vatru i da se
igraju indijanaca. Prišao im je i strogo rekao da će pozvati policiju ako ne ugase vatru. Oni su
to učinili, ali je i sam autor svjestan da su je ponovo zapalili čim je on otišao. U čemu je
pogriješio? Pogriješio je u tome što nije pokušao shvatiti dječake i njihovu potrebu za igrom
u prirodi. Shvatio je da bi bilo bolje da im je prišao i obratio im se na sljedeći način: »Kako
se zabavljate, momci? Kakav to ručak pripremate? Kad sam bio u vašim godinama obožavao
sam paliti vatru. To me još i danas veseli. Ipak, vatra u parku može biti vrlo opasna. Znam da
nemate loše namjere, ali drugi dječaci nisu pažljivi kao vi. Dođu u park, zapale vatru, a kad
završe s igrom, zaborave je ugasiti. Uskoro bukne požar i uništi drveće. Ne budemo li pazili,
park će domalo ostati bez zelenila. Zato je kažnjivo paliti vatru u parku. Da vas vidi policajac
mogao bi vas prijaviti. Ali ja vam ne želim kvariti veselje. Znam koliko uživate u igri, pa vas
samo molim da odmah uklonite suho lišće oko ognja i da zaspete vatru zemljom prije nego

Page
19
 što pođete kući. A kad drugi put opet poželite paliti vatru, budite ljubazni, pođite s onu stranu
brežuljka gdje je jama s pijeskom ... Tamo vam se ništa ne može dogoditi. Doviđenja, dečki.
Lijepo se zabavljajte.« Ovakvim i sličnim postupcima sigurno se može postići zeljeni cilj.
 Riječi za kojima svi žudimo - Bilo bi divno kad bi postojala riječ kojom bismo — kao
čarobnim štapićem iz bajke — mogli spriječiti prepirku, izgladiti nesporazum i odagnati
neprijateljske osjećaje među ljudima. Nešto slično ipak postoji, a to je razumijevanje.
Rečenica kao na primjer: »Ne zamjerim vam što tako mislite, jer bih na vašem mjestu
sigurno posve isto osjećao«, pomoći će vam da smirite i najljućeg neprijatelja. Što se tiče
iskrenosti takve rečenice, istina je da biste na mjestu drugog čovjeka osjećali na sličan ili čak
isti način. Naša narav, temperament i način reagovanja posljedica su mnogih činilaca:
genetskog nasljeđa, odgoja i okoline u kojoj smo odrasli. Da ste, recimo,živjeli u sličnim
uslovima kao Al Capone, vjerovatno biste bili postali kriminalac. Većina ljudi s kojima se
svakodnevno srećemo žudi za razumijevanjem i saosjećanjem. Uspijete li zadovoljiti tu sitnu
ljudsku potrebu, bit ćete nagrađeni zahvalnošću i naklonošću bližnjih.
 Imajte povjerenja u ljude - Činjenica je da svaki čovjek — uključujući i onoga što ga
svakodnevno vidite u ogledalu — ima visoko mišljenje o sebi, da voli vjerovati u sopstveno
poštenje, dobrotu i nesebičnost. U jednoj od svojih analitičkih studija J. Pierpont Morgan je
primijetio da čovjeka na akciju podstiču obično dva motiva: stvarni i prividni. Stvarni motiv
je ono što zaista želimo učiniti, a prividni ruho u koje ga zaodijevamo. Svaki čovjek misli
prvenstveno na svoje stvarne motive, pa njih ne treba posebno isticati. Bolje se pozvati na
plemenite ciljeve, na ruho u koje su stvarni motivi zaodjeveni. Želite li izmijeniti čovjeka,
pronađite u njemu ono što je dobro, podstaknite ga na ostvarivanje plemenitih ciljeva.
Primjer koji veoma slikovito prikazuje ovo je sljedeći: “H.Farell, koji se bavio
iznajmljivanjem stanova, imao je jednom neprilika s nekim nezadovoljnim stanarom, premda
se uselio u stan obavezavši se da će u njemu ostati godinu dana s najamninom od 55 dolara
mjesečno, stanar je nakon nepunih deset mjeseci odjednom obavijestio stanodavca da će se
odseliti prije roka, bez obzira na potpisani ugovor. »Stanar je s porodicom u stanu proveo
cijelu zimu, to jest najskuplji dio godine«, pričao je Farell. »Bio sam svjestan da ću pred
jesen teško naći novog stanara, te da će stan zbog toga nekoliko mjeseci vjerovatno ostati
prazan. Bio sam bijesan, jer sam shvatio da ću izgubiti najmanje dvjesto dolara. Kao
stanodavac imao sam pravo upozoriti stanara na potpisani ugovor i zahtijevati od njega da

Page
20
 plati stanarinu za cijelu godinu, kako se bio obavezao, bez obzira hoće li ostati u stanu ili ne.
Ipak, u tom sam slučaju odlučio poći drugim putem. Kloneći se scena i neugodnih okršaja,
mirno sam mu rekao: 'Gospodine Doe, pažljivo sam vas saslušao, ali još uvijek ne vjerujem
da želite iseliti iz stana. Dugogodišnje iskustvo u iznajmljivanju naučilo me ponešto o
ljudskoj prirodi, a moram reći da ste mi se od početka činili pouzdanim i časnim čovjekom
koji drži datu riječ. U to još uvijek vjerujem, pa sam spreman preuzeti rizik. Predlažem vam
da do kraja mjeseca dobro razmislite o svojoj odluci. Ako mi prvoga u mjesecu dođete i
kažete da ostajete pri svojoj namjeri, dajem vam časnu riječ da ću pristati na raskid ugovora
bez ikakve odštete. U tom slučaju morat ću sam sebi priznati da sam pogriješio ocjenjujući
vas kao čovjeka. Za sada ipak još vjerujem da ste čovjek od riječi i da ćete se pridržavati
ugovora. Jer, na kraju krajeva, odluka da li ćemo se ponašati kao ljudi ili kao neljudi zavisi
samo od nas.' Početkom idućeg mjeseca stanar mi je lično donio stanarinu. Rekao je da je
nakon razgovora sa ženom odlučio ostati u stanu, jer bi bilo nepošteno prekršiti ugovor”.
 Prihvatite metode masovnih medija - Prije nekoliko godina počelo se govorkati da su
filadelfijske večernje novine »Philadelphia Evening Bulletin« izgubile kvalitet, jer objavljuju
više reklama nego dnevnih novosti, te da su zbog toga postane nezanimljive za čitaoce.
Glavnom uredniku bilo je jasno da hitno mora nešto učiniti kako bi vodećem filadelfijskom
dnevniku vratio poljuljani ugled. Evo što je učinio: “sve dnevne novosti i članke objavljene u
jednom jedinom broju »Bulletina« ištampao je u obliku knjižice. Knjiga pod naslovom
“Jedan dan” imala je 307 strana, to jest isto koliko i bilo koja druga knjiga za dva dolara.
Ova se, međutim, prodavala po cijeni »Bulletina«, to jest za dva centa. Objavljivanjem
spomenute knjižice urednik »Bulletina« dokazao je da list dnevno donosi zaista mnogo
zanimljivog teksta. Tako opipljivim dokazom postigao je više nego što bi mu ikada bilo
moguće brojkama, govorima i papirnatim uvjeravanjem”. Naše vrijeme je vrijeme
»dramatiziranja« činjenica. Čini se da više nije dovoljno konstatovati golu istinu, nego je
treba prikazati, čak i dramatično. Treba je začiniti nekakvom »predstavom«, sličnoj onima na
koje smo navikli u kinu, na radiju i televiziji. Ovaj jedanaesti savjet ima jednu jedinu poruku,
a to je: izražavajte svoje misli pažljivo i dramatično.
 Ako ništa drugo ne pomaže - »Kralj čelika« Charles Schwab imao je problema s niskom
proizvodnjom u jednoj od svojih željezara. Stoga je otišao kod direktora željezare i upitao ga:
»Kako to da čovjek vaših sposobnosti ne može podstaknuti ljude na veću proizvodnju i bolje

Page
21
 rezultate?« »Ne znam«, tužno je odgovorio direktor željezare. »Sve sam već pokušao: molio
sam ih, preklinjao, tjerao ih i prijetio im otkazom, a ipak ništa nije pomoglo. Proizvodnja se
nije povećala.« Spomenuti razgovor vodio se naveče, u vrijeme kada je popodnevna smjena
napuštala posao. »Dajte mi komadić krede«, rekao je Schwab, a zatim najbližeg radnika
upitao koliko je peći čelika izbacila njegova smjena. »Šest«, glasio je odgovor. Ne rekavši ni
riječi, Schwab je na pod napisao veliku brojku 6 i otišao. Radnici noćne smjene, koji su
dolazili na posao, začuđeno i radoznalo su gledali u tu šesticu na podu, pa su pitali radnike
koji su odlazili o čemu se radi. Ovi su im odgovorili da je ih je posjetio generalni direktor i
da ih je pitao koliko su peći danas napravili, oni su rekli 6 i on je zapisao na pod. Idućeg jutra
Shwab je pored šestice zatekao veliki broj 7. Međutim, radnici dnevne smjene postali su
ljubomorni pa su po završetku posla napisali veliku 10-ku na podu. Ubrzo proizvodnja je
živnula, do tada najneproduktivnija željezara nadmašila je sve ostale i postala uzor i ponos
cijele kompanije. U čemu je bila tajna? Poslušajte što o tome kaže Schwab: »Želite li
podstaknuti ljude na rad, nastojte probuditi u njima želju za takmičenjem. Ne mislim na
okrutno, bezobzirno nadmetanje, nego na čovjekovu želju za isticanjem.« Želja da se
istaknemo, da se odmjerimo s drugima i da ih nadmašimo zajednička je svim ljudima snažna
duha. Izazov je često najbolji poticaj.

Kratak sažetak svih dvanaest savjeta kojima ćete prikloniti ljude svom načinu mišljenja izgledao
bi ovako: Želite li iz prepirke izaći kao pobjednik, nastojte je izbjeći; Poštujte mišljenje drugih.
Nikad ne recite čovjeku da nema pravo; Ako nemate pravo, priznajte to glasno i bez oklijevanja;
Pristupajte čovjeku kao prijatelj; Nastojte u početku razgovora dobiti što više potvrdnih
odgovora; Glavnu riječ nastojte prepustiti sagovorniku; Pobudite u čovjeku osjećaj da je ideja
njegova; Nastojte promatrati stvari očima drugih ljudi; Saosjećajte sa željama i mišljenjima
drugih; Pozivajte se na poštenje i plemenitost ljudi; Izražavajte misli pažljivo i dramatično;
Pobudite u ljudima želju za takmičenjem.

Page
22
ZAKLJUČAK

Ono što sam naučila o prijateljstvu jeste to da se prijateljstvo ne bira, ono biva ko zna zbog čega,
kao i ljubav, a ljubav je valjda jedina stvar koja nema definiciju, koju ne treba objašnjavati i
tražiti joj razloge. Prijateljstvo,u stvari, znači ljubav. Sve drugo može da se prevari ali to ne
može! Sve drugo može da se izmakne i ostane nedorečeno ali to ne može jer zavisi od nas. Ne
mogu da kažem : "Budi mi prijatelj!" ali mogu reći: "Biću ti prijatelj!"

Onaj koji kaže da ima mnogo prijatelja, laže! Jer imati mnogo prijatelja ustvari znači nemati
pravog prijatelja, jer prijatelj ne može biti svako. Prijatelj nije tu samo da sa nama podijeli dobro,
već je tu i da kaže ono šta misli, da nas svojim kritikama natjera da preispitamo neke odluke i da
nas usmjeri na pravi put, a sve to samo iz jednog prostog razloga: jer nam želi dobro. Vremenom
prijatelj postaje dio nas, naša osjećanja i razmišljanja se podudaraju. Mi danas veoma često
kažemo da imamo prijatelja koji veoma dobro zna šta mi mislimo i osjećamo sa samo jednim
pogledom. Prijateljstva nisu trajna ako jedna strana daje sebe, a druga se štedi. Moramo znati da
cijenimo svaki plemenit postupak, svako saosećanje sa našim bolom, našom tugom, svaki savjet i
toplu riječ. Nikada se ne smijemo zapitati zašto mi to činimo, jer ako se preispitujemo onda to
nije ono iskreno, iz srca. Tada prestajemo biti prijatelj!

Američki predsjednik Abraham Linkoln jednom prilikom je rekao: „Ja sam danas uspješan jer
sam imao prijatelja koji je vjerovao u mene, a ja nisam imao srca da ga iznevjerim”. Iz ovog
citata možemo da vidimo da je prijatelj taj koji nam može dati snagu, volju da postignemo nešto.
Ponekad nam je potreban neko ko će samo reći: „Ti to možeš. Znam i vjerujem u tebe”.

Međutim, isto tako kao što mi očekujemo da nam neko bude dobar prijatelj, i mi sami moramo
da zaslužimo nečije prijateljstvo. A u tome ćemo svakako biti uspješni ako obratimo pažnju na
neke sitnice koje će nekome da znače mnogo.

Page
23
LITERATURA

Aristotel „Nikomahova etika”; preveo Tomislav Ladan, 1988. Godine

Carnegie, Dale ( 1936 ) Kako steći prijatelje i uticati na ljude. New York

Page
24
Page
25