Milica Pejić 3/17

Sociologija – drugi ciklus

Fakultet političkih nauka

Banja Luka

Kriza identiteta

- esej –

Ukoliko želimo da odredimo ili definišemo sam pojam identiteta suočićemo se sa

nemogućnošću jednostavnog definisanja tog pojma. Ipak, ono što možemo reći o identitetu
jeste da predstavlja osjećanje pojedinca ili grupe o sebi kao proizvodu samosvijesti da entitet
posjeduje kvalitete po kojima se razlikuje od drugih. Drugim riječima, identitet predstavlja
bitnu, trajnu i određujuću formu kako individualne tako i društvene egzistencije bez koje, ni
pojedinci a ni društvene grupe, ne bi imale svoj egzistencijalni smisao. Odnosno kako
naglašava Rade Kalanj „pojmom identiteta izriče se osnovni ljudski smisao, a sva ostala
varijabilna određenja nisu drugo do njegove akcidencije“, ili još jednostavnije rečeno identitet
je ono što »ja« ili »mi« mislimo o sebi ili drugima i što drugi misle o nama ( Kalanj, R., 2010,
119). Međutim, identitet postaje predmet samo kada je u krizi, kada nešto što je
pretpostavljeno kao fiksirano, koherentno i stabilno jeste izmješteno iskustvima sumnje i
neizvjesnosti. Drugim riječima, koncept identiteta se problematizuje tek kada zapadne u krizu,
„mislimo o identitetu kad god nismo sigurni gdje pripadamo... ′identitet′ je ime dato željenom
bijegu od te nesigurnosti (Krstić, P.)“. Zatim, važno je spomenuti da postoji više identiteta,
kao što je npr. teritorijalni, kulturni, politički, društveni, naciolnalni, religiozni itd. Naravno, s
obzirom da se svi oni određuju prema pojedincu onda oni i predstavljaju proizvod i
međusobno djelovanje pojedinca. U ovom radu ćemo pokušati da ukažemo na probleme koje
globalizacija stvara u održanju identiteta, zatim, takođe, i evropeizacija kao prepreka.

Globalizacija kao problem u održanju identiteta

Jedan od mogućih odgovora na pitanje o održanju identiteta, odnosno o onome što se danas
veoma često spominje a to je kriza identiteta, jeste i fenomen ili proces globalizacije koji je
već poprimio planetarne obrise. Taj proces vodi preoblikovanju svjetske ekonomije sa
jedinstvenim ciljem a to je uspostava jedinstvenog sistema, novoj preraspodjeli svjetskog
bogatstva, zatim vodi gubitku kulturnih identiteta i homogenizaciji kultura. Dakle, kada
govorimo o globalizaciji prvenstveno se misli na ukidanje teritorijalnih i kulturnih granica
(teži se stvaranju budućeg svijeta „bez granica“), na osnovu procesa koji vode integraciji ili
ujedinjavanju svijeta, ljudi, ideja, ekonomija. A krajnji cilj tih procesa jeste stvaranje
jedinstvene, svjetske države. Kao posljedica globalizacije ili kao njena propratna pojava,
nacionalna država u skorije vrijeme mora da nestane, na lokalnom nivou u ime individualnih
sloboda i decentralizovanih zajednica, a na globalnom nivou u ime „međunarodne zajednice“,
ili, kako Habermas kaže, globalnog društva građana svijeta (Pejnović Stanković, V.). Tu je i
strah od kulturne uniformnosti, ali je istovremeno i ukazala na interes za očuvanje i
naglašavanje kulturnih različitosti, kao i na to da kultura ima svoja dva lica: stvaralačko,
otvoreno i mirotvorno, ali i rušilačko, namrgođeno i ratoborno. Što će reći da je globalizacija
istovremeno velika mašinerija uniformnosti ali i okvir koji omogućuje izricanje kulturno-
identitetskih otpora, legitimacija i projekcija. Dakle, u kontekstu globalizacije, identitet je
imaginarno, a možda i iluzionističko, ali ipak ništa manje snažno uporište individualnog i
kolektivnog doživljavanja i percepcije globalne modernosti. Ipak, kulturni identitet se
pojavljuje kao najekspresivnija identitetska paradigma, kao indikator i prepoznatljiva
okosnica svih drugih identitetskih mobilizacija. Kulturni identitet sve sažima i prožima, svima
daje izvornu, nadsocijalnu, nadekonomsku i nadpolitičku snagu, jer su svu svoju stvarnu
snagu oni već izgubili. I upravo zato se svi pokreti i mobilizacije, koji globalizaciju ne
prihvataju iz različtih razloga, dobrim dijelom oslanjaju na kulturno-identitetski diskurs
(Kalanj, R., 2010, 121).

Zagovornici globalizacije i „novog svjetskog poretka“ sve češće govore o zastarijevanju

nacionalnog suvereniteta, što bi za posljedicu imalo to da države više ne bude osnovna forma
političkog organizovanja zajednice. To bi dalje uzrokovalo da se državna moć pomijera
odnosno da se prenosi od centralne vlasti ka drugim centrima upravljanja na različitim
teritorijalnim nivoima, što bi naravno dovedo do decentralizacije. U ovim okolnostima
oblikuje se svijet u kome rastu manipulacija sviješću i civilizacija sa velikom količinom
„stručno“ vođene mase i uskom elitističkom manjinom koja odlučuje o svemu. A konačna
pobjeda takve opcije značila bi potpunu prevlast manipulacije sviješću, kao osnovnog
sredstva apsolutne kontrole i vlasti (Pejnović Stanković, V.).

Evropeizacija i identitet

Uz globalizaciju, evropeizacija je još jedna od prekpreka u održanju identiteta, i obuhvata

načine djelovanja koji su definisani i integrisani u proces donošenja odluka EU, te je ugrađen
i u logiku unutrašnjeg diskursa, identiteta, političke strukture itd. Poznato je da svaka zemlja
sebi postavlja za cilj balansiranje između unutrašnje i vanjske motivacije za promjenom
političkog djelovanja, ali ipak u mnogim dijelovima svjeta dolazi je do odbijanja normi
pojedinih zemalja iz razloga što zapadne zemlje imaju namjeru da svoje ustrojstvo prošire i na
ostatak svijeta. Uslov za ulazak u EU predstavlja zahtjev da se promijeni postojeći identitet
države (pojedinca) što svakako predstavlja ogromnu prepreku ukoliko države žele da očuvaju
vlastiti identitet. Dakle, pristupanje EU zahtijeva veliki spektar promjena. Unija pruža modele
a zemlje kandidati trebaju da ih primijene i da ih se pridržavaju. Pored toga, u tom procesu
stvaranja i oblikovanja evropskog identiteta veoma lako se može uočiti i spremnost na
uključivanje stranaca te se na taj način vrši i preobražaj kolektivnih identiteta. U skladu s tim,
da bi se stvorio evropski politički prostor Habermas predlaže „proširenu, apstraktniju
elastičnu građansku solidarnost na osnovu koje bi građani mogli sudjelovati u zajedničkom
procesu demokratskog formiranja volje koja seže preko nacionalnih granica (Pejnović
Stanković, V.)“. Kada govorimo o nacionalnom karakteru zemalja na Balkanu, njihovo
glavno obilježje (ili problem) jeste podložnost „kolektivnoj groznici“ koja je podanička
kultura. Pa s toga i nismo u mogućnosti da vidimo stvarnost onakvom kakva jeste, a to prije
svega znači razbiti mitove i iluzije koji nas primoravaju da posmatramo sebe, stvari i situacije
tuđim očima. Nadalje, „balkanski“ identitet (p)ostaje nešto sramotno što se pod svaku cijenu
mora promijeniti jer i sama intelektualna i politička elita (koja se nalazi pod uticajem zapadne
Evrope kao kolijevke evropske kulture) okrenuta ka uspješno implementiranoj stigmi niže
civilizacijske vrijednosti. Prema tome, nameće se proces da intelektualac treba da se odupre
balkanističkom diskursu, diskursu koji sa stanovišta političke i vojne moći, hoće da konstruiše
upravo takav identitet Balkana, koji bi, onoga koji ima moć da tako određuje Balkan,
oslobodio svake odgovornosti za postupke koje preuzima na Balkanu. Antibalkanski stereotipi
koji se tako oprezno njeguju i čuvaju zapravo služe da bi diskvalifikovali Balkan kao
„evropsko bure baruta“, kao jednu mračnu oblast agresivnih i nezaježljivih
etnonacionalizama, polje duboko ukorijenjene međuetničke i međuvjerske mržnje; a ovi i
mnogi drugi stereotipi optužuju Balkance za tradicionalizam i patrijarhalnost, za nedostatak
demokratske svijesti i odsustvo tolerancije, kolektivistički i podanički mentalitet pogodan za
manipulaciju od strane elita koje se bezdušno bore za dobit i predstavljaju balkanski karakter
kao primitivan i podmukao, drzak i surov i sl. A kao jedan od ciljanih efekata tih
stigmatizovanja jeste da se izazove kriza identiteta na taj način što se kod žigosanog
proizvode strah i sumnja u sebe, zatim nezadovoljstvo sobom, kao i osjećanje unesrećenosti i
nedostojnosti. Na taj način se tom odabranom „drugom“ nameće krivica kao sredstvo
ovladavanja, a sve to s ciljem da žigosani prihvati i interiorizuje kviricu za koju je zadužen.
Rješenje ili izlaz iz tog nepodnošljivog stanja traži se u bjekstvu od identiteta, kroz želju pa
čak i žudnju da se bude drugi. Možemo reći da se ovdje radit o strahu, i taj strah od pogleda
drugog prevladava se na taj način što se sopstveni izgled prilagođava želji drugog. Što znači
kad je identitet negiran i ispražnjen, kad je topos njegovog prebivališta napušten, onda se ovaj
prazan prostor mora popuniti drugim i tada se događa da kako čovjek tako i grupa ljudi svoj
identitet oblikuju po želji drugog, što se na kraju uzima kao definitivno priznanje da su
žigosanje i krivica dodijeljeni pravom objektu (Šijaković, B., 2000). Napredak i civilizacijska
dostignuća zapravo kriju obrise političkog totalitarizma koji se zalaže za sistem u kojem se
tačno zna šta bi pojedinac trebao učiniti, da to što radi bude izloženo očima moći i da bude
pod stalnom prismotrom i kontrolom.

Umjesto zaključka

Kriza identiteta danas je toliko očigledna da bi čak mogli da govorimo i o potupunom gubitku
identiteta. U svijetu u kome se pojedinci tretiraju kao statistički podaci, a ne kao ličnosti,
nastupila je ne samo kriza identiteta već i kriza identitifikacija. A kriza identiteta najčešće se
javlja onda kada je ljudima sadašnjost nesigurna a budućnost neizvjesna, neodređena,
prijeteća, puna straha i isčekivanja. Naravno da je vladajućoj eliti lakše da upravlja zavisnim
nego nezavisnim pojedincima, što svakako znači da je u kriznim periodima lakše upravljati i
manipulisati masama i odugovlačiti sa odlukama jer se upravo na taj način lakše može
plasirati namjera i umanjiti kritika javnosti, a opet s druge strane mogu se stvoriti takve
okolnosti u kojima će velika populacija građana vjerovati u ispravnost političkih odluka. A
tehnike manipulacije usmjerene su ka podsticanju nesigurnosti i straha, napetosti, sukoba
unutar grupa, kao i nedoslijednosti u stavovima, što stvara razliku između zvanične ideologije
i stvarnog ponašanja ljudi. Ne možemo a da ne primijetimo da je došlo do stvaranja novih
socijalnih sturktura što je sa sobom povuklo i redefinisanje nekih od temeljnih stubova
vlastitog identiteta u ime prilagođavanja zahtjeva dominantnog neoliberalnog projekta
globalizacije. Važan detalj koji treba spomenuti jesti i to da građani (posebno danas) sve
manje vjeruju u ideju da je EU zajednički projekat izgradnje demokratije, mira, dobrobiti, a
sve više vjeruju da je to arena u kojoj se države bore za svoje nacionalne interese, gdje je
uspjeh pojedinca povezan sa izborom drugih.

Literatura:

Kalanj, Rade, Identitet i politika identiteta (politički identitet), preuzeto sa:

https://www.academia.edu/7012321/Rade_Kalanj-Identitet_i_politika_identiteta

Krstić, Predrag, Zajedničko polje identiteta i razlike: spekulativna i socijalna teorija, preuzeto
sa: https://hrcak.srce.hr/84003

Pejnović Stanković, Vesna, Kriza identiteta u procesu izgradnje novog poretka, preuzeto sa:
https://www.academia.edu/9441764/Kriza_obrazovanja_kao_kriza_identiteta

Šijaković, Bogoljub, Kritika balkanističkog diskursa, preuzeto sa:

https://www.rastko.rs/filosofija/bsijakovic-balkanistika.html