GROMOVO ĐULE

Bio sam sasvim sasvim mali, ali ovog se dobro sjećam. Valjda što je toliko sijevalo i grmilo.
Moja rodna kasabica poznata je kao igralište gromova. Zgnijezdila se na golom nevisokom
podnožju planina, koje silazi u neveliko polje.
Kad dođe ljetna oluja, gromovi kao krakati svijetli divovi skaču po tim planinčinama, sablje
njihovih munja i tutanj njihovih tabana utjeraju sve živo u kasabi u kuće, štale i ćumeze, i
pozatvaraju u njoj sva vrata i prozore. Nikad se toliko puta svijet ne prekrsti i toliko svetih riječi
iz Kurana ne izgovori. Ljudi šalju bogu nijema obećanja da nikad više neće griješiti.

Jednom tako zaorlja takva oluja, u kući smo toga popodneva ostali samo mati i ja. Mati u ludoj
jurnjavi pozatvara sve prozore, stisnu me u krilo, i, zaklonjeni malo iza prozora, gledamou
baštu. Smrklo se, ali sijevne pa voćke postanu kao da su od zlata i dragog kamenja, i meni
onda žao što takve i ne ostanu. Odmah zatim tresak, koji kao da me svega raznese, pa za njim
gromorno valjanje grmljavine, koje ulazi u prozorska stakla i zidove. Priljubim se uz mater, a
lijepo mi. Onda line u voćnjak, kao da neko odozgo zalijeva kantama. Grane se povijaju do
zemlje, žao mi ih, drage naše voćke, jadnice – nemaju se nikud skloniti.
– Majko, što će tolika kiša? – pitam. Mati, stisla me, žmiri, užurbano šapće nekakve, potpuno
mi nerazumljive, riječi. (Poslije sam saznao: riječi iz Kurana.)
– Hoće li, majko, još jednom onako? – pitam, jedva čekajući da tresne.
Mati me blago udari po potiljku, a grom, kao da me čuo, prasnu, udari u sred bašte. Vidjeh
usijan plavičast kolut, kao da na zemlju pade sjajna tepsija pa je nestade. Mati me trkom
iznese u divanhanu.
– Sine, ne zovi ih više! – dašće, ljubi me gdje stigne. – Izgorjećemo...