Diplomski-Prava Nemuslimanskih Manjina U Islamskoj Državi

SADRŽAJ
SAŽETAK.....................................................................................................................................2
UVOD ............................................................................................................................................3
1.ISLAMSKA DRŽAVA .............................................................................................................4
1.1.Način ustrojstva islamske države .............................................................................................5
1.2.Medinski ustav..........................................................................................................................8
1.3.Zakonodavstvo u islamskoj državi (šerijat).............................................................................11
1.3.1.Jezično značenje i definicije Šerijata....................................................................................12
1.3.2.Ciljevi Šerijata......................................................................................................................12
1.3.3.Izvori Šerijata........................................................................................................................12
1.3.4.Intencije Šerijata...................................................................................................................14
1.3.Institucionalni model islamske države....................................................................................16
2.NACIONALNE MANJINE....................................................................................................17
2.1.Definicija pojmova, manjine, etničke manjine, nacionalne manjine.......................................18
2.2.Istorijat manjina.......................................................................................................................21
2.1.1.Stari i srednji vek..................................................................................................................21
2.3.Problemi s kojima se susreću pripadnici manjina....................................................................22
2.4.Poštovanje ljudskih prava – pretpostavka za demokratizaciju
društva...........................................................................................................................................23
2.5.Poštovanje manjinskih prava–pretopstavka za razvoj demokratskog, multietničkog
društva...........................................................................................................................................24
2.6.Kada je islam priznao manjine.................................................................................................24
3.PRAVA NEMUSLIMANSKIH MANJINA U ISLAMSKOJ DRŽAVI...................................25
3.1.Teorijsko utemeljenje suživota religija u islamu......................................................................25
3.1.1.Suživot kao htijenje Božije....................................................................................................25
3.1.2.Univerzalne vrijednosti pravde i dobrote imaju primat nad vjerskim formalizmom............26
3.1.3.Priznavanje drugog i njegova legitimnost ne ovise o vjeri u ispravnost njegova stava........28
3.2.Pravo na zaštitu........................................................................................................................31
3.3.Zaštita imovine.........................................................................................................................33
3.4.Sloboda vjere............................................................................................................................33
3.5.Zaštita vjerskih objekata..........................................................................................................34
3.6.Nemuslimani u javnim službama ............................................................................................36
3.7.Pravo na slobodu mišljenja.......................................................................................................36
3.8.Sloboda obrazovanja................................................................................................................38
3.9.Sloboda informisanja ..............................................................................................................40
3.10.Sloboda sastajanja..................................................................................................................40
3.11.Privatni odnosi muslimana i nemuslimana.............................................................................41
3.12.Garancije realizacije ovih prava.............................................................................................42
4.ZAKLJUČAK...........................................................................................................................44
5.LITERATURA.........................................................................................................................46
1
SAŽETAK
Tema koju obrađuje ovaj rad, nosi naziv ''Prava nemuslimanskih manjina u islamskoj
državi''. Tema se bavi istraživanjem stava islam o statusu i položaju nemuslimana u islamskoj
državi i da li oni imaju prava u toj islamskoj državi i ako imaju, koja su to njihova prava.
Sigurno da je ova tema bila uvijek aktuelna a posebice u današnjem vremenu kada se
islamu i muslimanima spočitava i prebacuje da su isključivi, netolerantni i da ne prihvataju
suživot i ne prihvataju drugog i drugačijeg od sebe itd.
Ovaj rad će pokušati kroz nekoliko poglavlja da razradi ovu temu i pokuša da odgovori
na pitanje prava nemuslimanskih manjina u islamskoj državi i na kraju da donese zaključak o
svemu tome.
Ovaj rad sadrži slijedeće dijelove:
uvodni dio rad (u kojem se čitatelj uvodi u temu i u kojem se čitatelju predstavlja tema).
Prvo poglavlje obrađuje temu islamske države i njeno uređenje, način njenog uređenja,
predstavlja ukratko šerijat kao islamsko pravo koje je na snazi u islamskoj državi i predstavlja
institucionalni model islamske države.
Drugo poglavlje se bavi manjinama. Ono donosi međunarodne definicije manjina kako
nacionalnih tako i etničkih manjina, istorijat manjina (stari, srednji vijek i 20 vijek), ljudska
prava kao pretpostavka demokratskog društa i prava manjina kao pretpostavka demokratskog
društva.
Treće i zadnje poglavlje konačno govori o pravima nemuslimanskih manjina u islamskoj

državi. Uvodni dio ovog poglavlja govori o teorijskom utemeljenju suživota religija u islamu,
suživot kao htijenje Božije, o univerzalnim vrijednostima pravde i dobrote koje imaju primat
nad vjerskim formalizmom, o tome da, priznavanje drugog i njegova legitimnost ne ovise o
vjeri u ispravnost njegova stava, o pravu na zaštitu, o zaštiti imovine, o slobodi vjerovanja, o
zaštiti vjerskih objekata, nemuslimani u javnim službama, o pravu na slobodu mišljenja,
sloboda obrazovanja, sloboda informisanja, sloboda sastajanja, o privatnim odnosi muslimana
i nemuslimana, i na kraju o tome, šta su i koje su to garancije realizacije ovih prava.
2
UVOD
Tema ''Prava nemuslimanskih manjina u islamskoj državi'' je uvijek aktuelna a posebno

u današnjem vremenu kada je savremeni svijet s materijalističko-laističkom filozofijom
pogleda na život, uništio skoro svaku moralno-etičku vrijednost i nebesku autoritativnost i
svetost.
Ova tema je za većinu današnjih muslimana, kao i potčinjene narode, sudbonosna,

problematična, diskutabilna i esencijalna. Ova tema je važna zbog toga što se kroz nju
spočitava islamu i muslimanima da su isključivi, da nisu za suživot i savremenost, dakle,
njome se želi dokazati da je islam rasistička ideologija koja priznaje prava i slobode samo
jednoj religiji i njenim slijedbenicima (tj., islamu i muslimanima), a da diskriminira druge
vjere i religije, a ne priznaje i ne štiti prava i slobode njihovih slijedbenika.
Na taj način se islamu i muslinanima želi podvaliti laž i obmana i reći da je islam
iznjedrio problem manjina, rasizam, šovinizam, krizu morala i ostale probleme koji su ustvari
produkt savremenog svijeta i načina života.
U islamskoj državi je na snazi šerijatsko pravo a pošto je izvor toga prava Onaj Koji je
apsolutno pravedan, onda je noramalno da za klasificiranje ljudi uzme pravedan sistem po
kom će svi ljudi biti ravnopravni i imati iste mogućnosti i instrumente da se dobrovoljno
odluče kojoj grupacije, ideologiji i pravcu žele da pripadaju.
Iz svega prethodno navedenog se može zaključiti da je ova tema veoma zahtijevna,

kompleksna i opširna iz razloga što ona zadire u segmente islamskoga prava i da bavljenje
njom, zahtijeva poznavanje mnogih oblasti, kako islamskih tako i svjetovnih. Stoga ću u
ovom radu pokušati, barem djelimično, da rasvijetlim ovu problematiku a u toku rada neću
ništa novo reći a što već nisu spomenuli i o čemu već nisu pisali islamski učenjaci, kako van
Bosne tako i naši alimi koji su pisali o ovoj tematici i koji su se bavili ovom tematikom.
1. ISLAMSKA DRŽAVA
3
Odnosi između Istoka i Zapada, ilustrirajući dvije teorije države, svaka sa različitim
ustavnim konceptima, stoje u nepomirljivim suprotnostima. S jedne strane, imamo
sekularizam kao svjetovni model, sa njegovom dalekosežnom, ako ne totalnom odvojenošću
države i religije. Najdosljednije je proveden u Francuskoi, dok u većini zapadnih republika
poput SAD, Velike Britaniie i Njemačke vjera i država ostaju spojene na određenoj razini (u
religijskom obrazovanju, školskim molitvama, crkvenoi taksi, odmorima, svetkovanju
nedjelje). Odvojenost religije i države je shvaćena kao conditio sine qua non, kao osnovni
uvjet za istinsku demokraciju, baziranu na vladavini zakona i političkom pluralizmu. 1 S druge
strane, nalazimo islamski integrizam, koncept integracije države i religije čak i u demokratskoj
državi. Obje strane našle su probitačan bojni poklič za svoje pozicije. Na kršćanskoj strani
čujemo frekventno citiranje biblijskog pasaža: 'Podaj caru carevo, a Bogu Božije'. Islam
odgovara sloganom: Dîn wa dawla (Islam kao 'religija i država'). Čak i iko se ova formula ne
nalazi u Kur’ânu, cijela kur'ânska objava je 'integristična' na način da gleda muslimana kao
moralnu osobu koja svo vrijeme treba misliti i djelovati u neograničenom teocentričnom
maniru, a po svom karakteru i kao građanin države.
1.1. Način ustrojstva islamske države
Islam posjeduje čovjeka u njegovoj kompletnosti. Muslimani vjeruju da je zapadna

koncepcija iluzija, a možda čak i samoobmana; za njih je to izvjesno jer: - država ne može biti
oslobođena ideologije: pažljivo pro-matrano, čak je i antiidelooški neutralni sekularizam sam
po sebi ideologija, isto vrijedi i za odbacivanje ideologije; - pokušaj odvajanja religije i države
vodi šizofreniji pojed-inca, budući da niko nije kadar prakticirati svoju vjeru na prolaznim
osnovama. Istinski pobožna osoba ne može izručiti svoju vjeru u gardarober. 2
_______________________________
1
Murad Hofmann, Islam kao alternativa, Bemust, Sarajevo, 1966., str., 106
2
Prije Machiavellija i sve dalje do devetnaestog stoljeća kršćanstvo je branilo slične
poglede. Zapravo, transformacija evropskog kršćanstva u suvremni svijet država bila je trijumf
sekularnog čovjeka nad transcedentalnim, za religiju vezanim čovjekom - jer sila Boga ne
moli. Do dana današnjeg država je u Evropi mitologizirana i napravljena svetom sa ozbiljnim
4
posljedicama i na Zapadu i na Istoku, bazirana je na političkim teorijama koje mogu lahko biti
demaskirane kao otrcan supstitut metafizike.
Iz ovih razloga islamski svijet reagira na ekstremno osjetljiv način kad jedan njegov član
npr. Egipćanin Ali Abd Al-Razaq - istražuje princip din wa dawla i preporučuje sekularnu
islamsku državu. Finalna formula nije 'religija je država', nego: 'religija i država'. Ističe se da
ovo dvoje nije identično, nego su to različite sfere koje se na islamski način moraju dovesti u
harmoničan odnos. Doista je mnogo istraživano pitanje postoji li finalna islamska teorija
države, a njime su se opsežno bavili njemački orijentalisti poput Gustava von Grunebaumai
Tilmanna Nagela.Nije lahko odgovoriti na ovo pitanje makar je bilo nekoliko visoko cijenjenh
teoretičara islamske države kao što su Al-Farabi (umro 950.), Nizam Al-Mulk Tusi (1018.-
1092.) i najvažniji Abu Al-Hasan Al Mawardi (974. - 1058.).1
Teško rješivo pitanje oni tretiraju u svojim djelima koja su razvijena na minimalnim
kur’anskim osnovama i dalje primarno reprezentirajući 'pogrješiv rad smrtnika' iz perspektive
racionalnog fundamentaliste. Zapravo, Kur’an - koji je objavljen poslije Platona, a prije Dantea
i Hegela - ne upućuje sasvim na državu u suvremenom smislu. Prije on uzima moralno društvo
(ummu), koje garantira zdravu i prikladnu životnu sredinu i uspješan razvoj islama. U
aktualnoj stvari samo tri elementa, s obzirom na orga-nizaciju države, mogu biti izvedena
direktno iz Kur’âna. (Od preko 6.000 ajeta, samo njih 200 imaju normativni karakter). Ti
elementi su: - predsjednički princip, u skladu sa kojim predsjednik države (halifa ili emir) a
ne komitet ili politbiro moraju stajati na čelu države.
_________________________________
1
M. M. Sharif A History of Muslim Philosophy, prvi dio, Wiesbaden, 1963., str. 704
On funkcionira kao nasljednik Poslanikov, a ne kao 'Božiji reprezentant' u papinskom

smislu;1 -princip savjetovanja u skladu sa kojim se izvršna i zakonodavna vlast moraju
provoditi na temelju dogovoranja i sav-jetovanja (šura)2; princip islama kao državne
religijekojim se zahtjeva da na čelu države bude musliman i da cjelokupno zakonodavstvo
bude zasnovano na Kur’anu kao najvišem zakonu zemlje ili njezinu 'ustavu' istovremeno
vodeći računa o nemuslimanskim manjinama. Indirektno iz ova tri principa možemo izvesti i
četvrti, princip demokracije.
5
Da se zaključiti da, iz prava umme kao takve i Kur’ânskog stalnog inzistiranja na
vladavini pravde, spomenute obligatne konsultacije nemaju samo savjetodavni, nego i
obavezujući karakter.Ovu je interpretaciju prihvatio Muhammad 'Abduhû, kasnije su je usvojili
Rašid Ridâ, Mawlana Abu Ala Al-Mawdudi i Muhammad Asad, a danas je ponovo zastupaju
Fathi Osman i Said Ramadân.
S druge strane, islamska demokracija ne podrazumijeva neograničeni suverenitet ljudi.

Poput svakog drugog parlamenta, i islamski parlament mora imati na umu ustrojstvo, u ovom
slučaju Kur’ânske norme, šerijat u najužem smislu. U ovom širokom okviru slobodna bi bila
organizacija države, ekonomski sistem, sistem krivičnog zakona itd., budući da Kur’ân
dozvoljava maksimalnu fleksibilnost u ovim stvarima.
Na ovaj je način Muhammad 'Asad objasnio u svojoj pionirskoj knjizi Principi države i
vlade u islamu, plod njegova životnog rada, da je idealna islamska država, država u kojoj
vlada zakon, parlamentarna republika sa uređenjem koje bi moglo korespondirati sa zapadnim
uređenjima na osnovnim razinama (ljudska prava, partijski pluralizam, zaštita manjina) dotle
dok ostaje osigurano da čelnik države bude musliman, islam bude državna religija i Kur’an -
najviša konstitucionalna norma. Rana islamska historija potencijalno je utemeljila demokratsku
tradiciju, mada ne na prinudan način: prvi halifa 'Abu Bakr izabran je javno 632. godine u
Sakifi poslije debate i povlačenja njegovih protivnika.
________________________________
1
Kur'an, 4;59, 2;30
2
Kur'an, 3;159, 42;38
Ovaj proces nije ponovljen, nije postao jasna sunijska praksa. Drugi halifa Umar izabran
je aklamacijom (634. godine) bez protivnika. Godine 644. biračko tijelo koje je brojalo šest
dobro sposobnih velikaša ranog islamskog perioda, uključujući i 'Alija, izabralo je trećeg halifu
Utmâna. Iz poštovanja prema prvim vjernicima (al sabikun), mekanskim iseljenicima (al
muhadžirun) i drugovima Božijeg poslanika (al-ashabijun), prve generacije muslimana su,
sasvim prirodno, zahtijevale da i kandidati i birači budu specifično određeni u stvarima njihove
islamske prošlosti. A kasnije su generacije podigle zahtjeve imamima tako visoko, barem u
koncepciji Fatimida, da je imam postao 'stvorenje sa višom egzistencijalnom kvalitetom'
(Tilmann Nagel). Sličan trend u kršćanskom svijetu počeo se kretati u suprotnom pravcu sa
počinjanjem razdoblja demokracije i usvajanja fundamentalnog demokratskog principa koji je
6
zahtijevao jedino pozitivan izborni rezultat kao kvalifikaciju za izborni položaj. Jednakost pred
zakonom sada podrazumijeva da prijašnji kaplar, glumac ili šef tajne službe moraju imati istu
šansu za zauzimanje najvišeg položaja kao i vrlo poštovani profesor političkih nauka.1
U islamu, međutim, političko podneblje stvara klimu u kojoj su personalne i

tradicionalne odlike vrlo visoko vrednovane tako da muslimanski svijet nastavlja biti
antipopulističan. S druge strane ovog historijskog zaleđa, jasno je da tradi-cionalna
interpretacija islama dozvoljava raznolike forme države, uključujući i monarhiju, sve dotle dok
su one bazirane na formalnom i neformalnom konsenzusu, pa su stoga legitimne. Figura
'dobrog i pravog vladara' još je veoma živa, posebice među mladim integirstima.2
Iz dosada kazanog nameće nam se zaključak da su demokracije najsposobnije u

rješavanju osnovnog problema svake države: quis custodiet custodes (ko će kontrolirati
kontrolore?) budući da je demokratski proces potvrđen kao najprikladniji u sprječavanju
zloupotrebe ovlašćenja. Islamsko društvo morat će se uhvatiti u koštac sa problemom
kontrole, jer idealno carstvo primijenjenih Kur’ânskih vrijednosti istinski ne može zaživjeti bez
državnih institucija.
___________________________________
1
2
1.2. Medinski ustav
Ustav Medine kao grada-države koji je Muhammed donio kao njezin šef nakon
preseljenja iz Mekke, karakterističan je barem za one koji uzimaju rani islamski period, 'zlatno
doba halifa na pravom putu' (hulafai al-rašidin) od 632. do 661., kao definitivni model u
svakom pogledu i za sva vremena. (Poznat kao Sahifa ili Kitab al-Rasul).Po mome mišljenju,
postoji malo toga što bi bilo relevantno za današnji svijet iz ovog historijski jedinstvenog
primjerka i dalekovidnog Ustava, koliko god on bio revolucionaran u stvarima pravne teorije;
dakako, ne bi se moglo izvesti i nešto što bi bilo suprotno demokratskom razvoju islama zato
što je Ustav Medine: - reakcija na osobitu situaciju (položaj jevrejskih i muslimanskih
plemena bio je zatvoren) pa je stoga: - medinski Ustav bio privremenog karaktera - bio je
7
oslonjen na utjecaj božanski inspiriranog Vjerovjesnika, položaj koji ne može zauzeti ni jedan
čelnik države.
Negdje u isto vrijeme kad i bratimljenje, javlja se i u Medini jedan pisani dokument
koga historičari nazivaju: kitab (knjiga, pismo), es-sahifa (spis, list) i el-wesika (dokument,
povelja). (knjiga, pismo) (spis, list) i (dokument, povelja), (knjiga, pismo) (spis, list) i
(dokument, povelja).
Njime je Allahov Poslanik (a.s.) želio ustrojiti sistem društvenog življenja, koji će biti
okosnicom jedinstva stanovnika Medine. Postoji mišljenje da je ovaj, po Hamidullahu, prvi
ustav "grada države" Medine, sastavljen između muhadžira i ensarija, a da su nakon toga
prošireni članovi ovog ustava i na jevrejska i neka druga plemena nastanjena u Medini, po
kojima im je zaštićen imetak, čast i vjera, a određeni prava i dužnosti.
Interesantno je uočiti da ovoj povelji nisu dovoljno pažnje posvetili ni hroničari Sire ni
istraživači društvenog uređenja el-umme. Kao pisani dokument, nastao u vremenu i pod
nazorom Poslanika, zanmaren je potpuno i od muhaddisa iz čisto "stručnih" razloga i uzusa
hadiske znanosti. Naime, Povelja do nas dolazi u pisanom obliku a ne putem pouzdanog
lanca sened prenosilaca, što se ne priznaje u znanosti hadisa.1
_______________________________________
1
Nijaz Šukrić, Povijest islamske kulture i civilizacije, uvod, (preuzeto sa:
http://www.znaci.com/povijest/PovijestIslama/art85_0.html)
Slično je i s nekim drugim pisanim dokumentima iz vremena Poslanika, kojim

muhaddisi nisu posvetili dužnu pažnju. Osim toga, jedini tekst Povelje dopro je do nas preko
Muhammeda b. Ishaka b. Jessara (umro 150/667), najpoznatijeg pisca Sire, kog muhaddisi
njegova vremena nisu voljeli. Čak je imao i sukob s Enesom b. Mailkom, čuvenim
prenosiocem hadisa. Optuživan je za nepouzdanost u nekom svom ponašanju, što je imalo
uticaja i na držanje docnijih muhaddisa i nepovjerljiv stav prema tekstu Povelje.
Druga stvar koja je djelovala na odbojan stav muhaddisa i većine historičara prema ovoj
povelji jeste to što je tekst, kojeg prenosi Ibn Ishak, došao s izvornih primjeraka koji su bili u
posjedu hazreti Alijinih potomaka Muhammeda el-Bakira b. džafera es-Sadika, šestog imama
kod ši'ija i Abdullaha b. el-hasana b. Ali b. Ebi Taliba. Od ovog posljednjeg Ibn Ishak je dobio
svoj tejst povelje, jer je bio dosta prisan s njim.
8
Političke prilike u islamskoj državi prvih stoljeća Hidžre također su uticale na to da se
Povelja nije pojavila šire u javnosti. Dva su osnovno razloga tome:
1. U doba vladavine Umevija, a i Abasija poslije njih, vlasti su smatrale nepoželjnim bilo
kakav dokumenat koji dolazi preko Alu Bejta, tj. porodice Alije b. ebi Taliba i žene mu
Fatime, kćeri Muhammeda (a.s.), jer je dobar dio tadašnjeg muslimanskog svijeta
smatrao da su baš njihovi potomci imali više prava na hilafet i vodstvo el-umme od
drugih.
2. Tekst Povelje sadrži principe jedne čvrste politike i pravednih društvenih odnosa, s
dosta demokratičnosti i sloboda, što nije išlo u prilog umevijskim, a i abasijskim
dinastičkim halifama i vlastodršcima, koju su svoju vlast gradili na centralizmu, što je
bilo upravo suprotno od onog u Povelji.1
Pored svega, sva kritička historijska mjerila potvrđuju tačnost i autentičnost teksta
Povelje. Na to ukazuje stil kojim je Povelja pisana i podudarnost događaja koji su se zbili u
Medini u doba Božijeg Poslanika (a.s.). Sam poslanik je posvjedočio više puta pojedini
djelove njenog sadržaja. Njenu tačnost prihvatili su i brojni savremeni istraživači islamskog
društva na Istoku i Zapadu.
_______________________________
1
Nijaz Šukrić, Povijest islamske kulture i civilizacije, (preuzeto sa:
http://www.znaci.com/povijest/PovijestIslama/art85_0.html)
U posljednje vrijeme Povelja je poznata i pod nazivom "Medinski ustav", jer se smatra
zakonskom osnovom političkog i društvenog života el-umme i njenih unutrašnjih i vanjskih
odnosa. Radi boljeg pristupa tekstu Povelje, u savremenim historijskim djelima uobičajena je
njena podjela na članove, pai grupe članova. Podjela Povelje na grupe članova moguća je
zbog toga što njen sadržaj nije nastao odjednom niti su ti članovi istovremeno napisani. Prva
grupacija članova nastala je u samom početku medinske epohe i ostala je otvorenom da bi se
dodavali dalji članovi po potrebi, kako bude vrijeme izskivalo. Podjela Povelje na grupe
članova i datiranje njihova nastanka do našeg vremena je ostalo predmetom izučavanja i
razilaženja istraživača.
Općenito uzveši, Povelja sadrži 70 članova podijeljenih na četiri grupe, računajući

tekstualno ili značenjem ponovljene članove. Upravo ovo ponavljanje članova ukazuje da je
Povelja pisana u etapama i da se tekst svakog dijela očuvao zasebno bez pokušaja ujednačenja
9
članova. Znači da je Povelja ostala otvorenom da se na nju dodaju članovi, već prema
saglasnosti zainteresiranih strana o njoj. Važnost izučavanja Povelje za nas je i u tome što ona
ne ostavlja nimalo sumnje u to da je prvo islamsko društvo, u vrijeme Allahova Poslanika,
bilo bazirano na osnovama ustava i zakona. Sam Muhammed (a.s.) ozbiljno je radio na tome
da njegova zajednica živi na jasnim osnovama zakona, gdje će se eksplicitno znatiprava i
obaveze svakog njenog člana. Sigurnim uzrocima slabljenja islamskih zajednica i društava u
periodu poslije Poslanika i prve četvorice halifa može se smatrati, pored ostalog, i to što su
mnogi koji su bili zaduženi da vode brigu o njima zanemarili zakonsku i ustavnu stranu u
izgradnji svojih državnih sistema. Bez čvrstih zakona i propisa koji jasno određuju prava
idužnosti onih koji vladaju i onih nad kojim se vlada, nema opstanka ni jednom civilizovanom
društvu i zajednici.
Pored svega izloženog, nameće se pitanje kako i zašto je nastala ova povelja. Bez
daljnjeg, Allahov Poslanik(a.s.) Poveljom je htio da zajednica muslimana, kao i svaki budući
rad el-umme na društvenom uređenju, bude baziran na zakonskim osnovama (Kur'anski tekst
obavezuje muslimane da oponašaju i slijede postupak Allahova Poslanika: "O vjernici,
pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim..."1 "Vi u Allahovom
Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu,
i koji često Allaha spominje."2
_____________________________
1
Kur'an; 4:59
2
Kur'an; 33:21
Dogovor Poslanika s muslimanima Jesriba (Medine) na Akabi i poslije Hidžre u oazi
Kuba, kod Medine, bio je uopćen i usmen. Želio je da poslijeustaljenja u Medini sve to stavi
"na papir", a razlog je: da svako ima napisano pred sobom svoja prava i dužnosti, kroz ustav i
zakon. Članovi Povelje sadrže prava i dužnosti mnogih ljudi i plemenskih zajednica od kojih
se sastojalo društvo tadašnje Medine i okolice, što nas navodi na zaključak da je njen tekst
nastao kao rezultat rasprave i dogovora između Muhammeda (a.s.), njegovih saradnika,
ashaba, izabranih predstavnika Medine i drugih zainteresiranih strana u njoj.
Znači da Povelja nije jednostran akt, odnosno volja jedne strane, nego je nastala na
najzdravijim osnovama demokratske uprave i diskusije zainteresiranih struktura grada i
okoline. Kao dokumenat, ovaj Ustav nije nametnut ili poklonjen od vladara onim nad kojim
se vlada.
10
1.3. Zakonodavstvo u islamskoj državi (šerijat)
Da bi razumjeli snažnu privlačnost Šerijata moramo postaviti jedno uistinu

krucijalnopitanje koje se rijetko postavlja na Zapadu: šta je to u stvari sistem islamskog
prava? Tokom svog života poslanik Muhamed, a.s., bio je i vjerski i politički vođa
muslimanske zajednice.Njegova objava – Kur'an – sadrži neke propise koji se posebno tiču
obredoslovlja inasljedstva; međutim, Kur'an nije bio knjiga zakona i nije sadržavao opširni
pravni kodeksone vrste kakav se može naći u dijelovima jevrejske Biblije. Kada je prva
generacija vjernika trebala uputu u pitanjima koja nisu tretirana Objavom, oni su išli direktno
Muhamedu, a.s.On bi ili odgovarao po svom mišljenju ili – u slučaju da nije bio siguran –
čekao Božijuuputu u formi nove objave.1
_____________________________
1
Noah Feldman, Zašto muslimani žele šerijat, s Engleskog preveo i priredio: Aid Smajić, izvor: www.scribd.com
1.3.1. Jezično značenje i definicije Šerijata
Riječ Šerijat arapskog je podrijetla, a prevodi se: pravi put, jasan put, zakon i propis. U
islamskoj pravnoj nauci (Fikh) pojam Šerijat ima više definicija. Navesti ćemo neke od njih.
 Šerijat označava pravne norme sadržane u Kur'anu (sveta knjiga muslimana) i sunnetu
(životu i djelu poslanika Muhameda a.s.)
 Šerijat predstavlja Allahovu pravdu i milost među Njegovim stvorenjima, sjenu
Njegovu na Zemlji i mudrost koja na Njega upućuje. (Ibnul Kajjim)
 Šerijat je sklup islamskih propisa po kojima se vladaju muslimani i muslimanke.

(Džumhur – ulema)
1.3.2. Ciljevi Šerijata
11
Ciljeve šerijata možemo sažeti u sljedeće točke:
 zaštita vjere (din),

 zaštita života (nefs),
 zaštita časti ('ird)
 zaštita imetka (mal),
 zaštita razuma ('akl)
 zaštita obitelji (nesl)
 zaštita domovine (vatan)
1.3.3. Izvori Šerijata
Izvore Šerijata možemo podijeliti u dvije vrste. a) Stalne izvore (edille i šer'ijje) u što
spadaju Kur'an, Sunnet, Idžma i Kijas, b) pomoćne izvore u što spadaju: Istihsan, Maslehatul
– mursele, Seddu-z-zera'i, Istishab i 'Urfu-l-beled.1
______________________________
1
Aziz Hasanović, Razumijevanje islama, FFDI, Zagreb, 2011., str., 40
Izvori islamskog prava


KUR'AN – Božja knjiga objavljena poslaniku Muhamedu a.s. zapisana u zbirci
(Mushaf), prenesena u cijelosti vjerodostojnom (tevatur) predajom.

SUNNET ili Sunna podrazumijeva sve što dolazi od poslanika islama Muhameda a.s.
bilo da dolazi riječju, djelom pa čak i prešutno odobrenje jer se zna da bi Poslanik
intervenirao na nešto što je suprotno Božjoj volji.

IDŽMA – Konsenzus islamskih učenjaka (uleme) o nekom pitanju. Zajedno s
Kur'anom i Sunnetom čini osnovu koja legitimira šerijatskopravne norme.

KIJAS – princip analogije kojim se zakoni iz Kur'ana i Sunneta primjenjuju u
situacijama koje nisu konkretno pokrivene iz ova dva izvora religijske legislacije.1
12
Pomoćni izvori

ISTIHSAN – riječ arapskog podrijetla, a znači smatrati nešto lijepim. U šerijatskom
pravu pod tim se podrazumijeva odustajanje muddžtehida (islamski muslilac) od
vidljivog i pribjegavanje nevidljivom kijasu temeljem činjenica koje ga na to
prisiljavaju.

ISTISHAB – riječ arapskog porijekla, a može se prevesti kao traženje društva. U
šerijatskom pravu podrazumijeva pravilo da je svaki šerijatski propis iz prošlosti
važeći i u sadašnjosti sve dok se ne pojavi valjan dokument koji ga dokida.

SEDU –Z-ZERRA'I – riječ arapskog porijekla, a u slobodnom prijevodu možemo
kazati preventiva ili poznatom krilaticom «bolje spriječiti nego liječiti».

'URFU-L-BELED – riječ arapskog porijekla, a znači mjesno ili običajno pravo.
Uvažava se samo u slučaju kada se ne suprotstavlja nekom od glavnih izvora.

MASLEHAT-L-MURSELE – riječ arapskog porijekla u šerijatskom pravu označava
javni interes.2
______________________________
1
Topoljak Sulejman, Uvod u metodologiju islamskog prava, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2006. str. 146.
2
Topoljak Sulejman, Uvod u metodologiju islamskog prava, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2006.str. 233
1.3.4. Intencije Šerijata
Ljudska dobrobit (maslaha) povezana je sa zadovoljavanjem različitih vrsta potreba.

Šerijatski pravnici dijele te potrebe u tri kategorije. To su: neophodne stvari, potrebne stvari i
poželjne stvari.1
1. Neophodne stvari – daruriyyat
U ovu kategoriju spadaju stvari, odnosno vrijednosti koje su neophodne za održavanje

ljudskog društva i poretka u njemu. To su vjera din, život nefs, razum aql, čast ‘ird i imovina
mal, obitelj nesl, domovina vatan. Riječ je o univerzalnim vrijednostima koje moraju biti
13
očuvane na “svakom mjestu i svakom vremenu”. Takve vrijednosti poznaju i štite svi pravni
sustavi civiliziranih naroda bez obzira na to da li se označavaju kao Božansko pravo, prirodno
pravo ili vječno pravo (ius divinum, ius naturale, lex aeterna).
Za zaštitu svake od ovih vrijednosti Šerijat je odredio posebne ustanove i propise. Vjera
se štiti služenjem Bogu (ibadet) i nalogom da se brani ako je onemogućeno njeno iskazivanje.
Život se štiti krivično-pravnom odredbom o talionu, zabranom samoubojstva i obvezom
otklanjanja opasnosti koja prijeti pojedincu ili društvu. Razum se štiti zabranom uzimanja
opojnih pića i droga. Potomstvo se štiti odredbama o zakonitom braku kao osnovi obiteljskog
života, zabrani izvanbračnih spolnih odnosa i protuprirodnog bluda. Čast se štiti propisima o
kažnjavanju klevetnika, a ti propisi su posebno strogi kada je u pitanju neosnovana optužba za
blud. Imovina se štiti propisima o obvezi njenog stjecanja na zakonit način, zabrani krađe,
zabrani kamate (riba), stavljanju pod starateljstvo osoba koja se ne mogu brinuti za zaštitu
svojih interesa, itd.
____________________________
1
2. Potrebne stvari – hadžiyyat
U ovu kategoriju spadaju stvari koje omogućuju ljudski život bez poteškoća.
Zapostavljanje tih potreba ne bi uništilo poredak u ljudskom društvu, ali bi život učinilo težim
i tjeskobnim. Zbog toga su dozvoljeni određeni akti koji predstavljaju odstupanje od važećih
pravila. Bolesniku je dozvoljeno da ne posti ako to ugrožava njegovo zdravlje, dozvoljen je
razvod braka iako je to “Bogu najmrži halal”, dozvoljena je prenumeraciona kupoprodaja
salam iako načelno nepostojeća stvar ne može biti predmet pravnog prometa, propisana je
kompenzacija diya u slučaju nehatnog ubojstva.
3. Poželjne stvari – tahsiniyyat
14
U ovu kategoriju spadaju stvari koje pridonose ustanovljenju lijepih običaja među ljudima i
izgradnji visokog morala. Njihovim odsustvom gubi se kvalitet ličnosti i obara nivo
međuljudskih odnosa. Šerijat je zbog toga propisao čistoću tijela i odijela, oblačenje
najljepšeg odijela kada se ide u džamiju, lijepo ophođenje, poštivanje starijih i blagost prema
mlađim, zabranio ulazak u pravni posao koji je u toku između dvije osobe itd.
Pored ovog uobičajenog definiranja pojma dobrobit u priručnicima metodologije

islamskog prava postoje i za nijansu drugačiji pristupi. Marokanski mislilac Allal el-Fasi
navodi da je opći cilj Šerijata civiliziranje zemlje, očuvanje i unapređenje pokreta života,
poboljšanje položaja ljudi. Taj se cilj označava terminom islah (popravljanje prilika, stvaranje
sreće i blagostanja, uspostavljanje reda). Drugi poznati malikijski pravnik našeg vijeka
Muhammed at-Tahir ibn Ašur, nekadašnji rektor Univerziteta Zeytuna u Tunisu, ovako
definira glavni cilj Šerijata: očuvanje poretka u svijetu i unapređenje njegovog dobrog stanja.
To se postiže očuvanjem blagostanja ljudskog roda kome je ovaj svijet dat na odgovornost.
Čovjek je odgovoran za svoj razum, praksu i sudbinu drugih stvorenja koja žive na ovom
svijetu.1
____________________________________
1
Nasuprot stvaranju reda i poboljšanja prilika stoji fesad (nered, pokvarenost,

nemoralnost), odnosno u terminologiji usul el- fikha mefasid. Šerijatski pravnici su se bavili
pitanjem prioriteta između postizanja dobrobiti i otklanjanja nereda. Formuliran je princip da
u većini slučajeva otklanjanje štete ima prednost nad postizanjem koristi dar el- mefasid ewla
min dželb el- mesalih. U slučaju kolizije ciljeva, šerijat daje prednost poštivanju zabrana nad
poštivanjem naredaba.
1.4. Institucionalni model islamske države
Vođstvo ili pozicija šefa ovakve islamske države predviđeno je isključivo za muslimane,
s obzirom da islamski zakon zahtijeva predanost i vjerovanje u njegovu božansku prirodu.
15
Naredba: ''Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim!''
naglašava ustavni zahtjev da musliman bude vođa u zemljama sa većinskim muslimanskim
stanovništvom. Ostali zahtjevi, zasnovani na Poslanikovoj tradiciji, jesu da vođa muslimana
mora biti pobožan i predan musliman.1
Muslimanska zajednica je, dalje, obavezna osigurati relevantne, detaljne zakone na

osnovu nezavisnog mišljenja onih ''koji se o poslovima svojim dogovaraju''. 2 Mevdudi dodaje
da islamsko zakonodavno vijeće, ili medžlis eš-šura, predstavlja predstavničko tijelo koje
primjenjuje ovaj princip uzajamnih konsultiranja te se, shodno tome, kvalifcira za
namjesništvo ako primjenjuje sljedeće kur’anske principe: ''Allah obećava da će one među
vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurnim namjesnicima na Zemlji postaviti''. 3
Nijedna osoba koja nastoji postati član ovog zakonodavnog vijeća ili vladajuće strukture ne
smije biti izabrana na tu funkciju na osnovu tradicije po kojoj niko ko traži ili nastoji da bude
imenovan na poziciju ne smije biti imenovan. Različitosti mišljenja, izražena intelektualna
sposobnost i društveni integritet predstavljaju neke od karakteristika koje moraju posjedovati
predstavnici u šuri, dok različitost njihovih mišljenja predstavlja znak Božije milosti i
opravdava različita politička mišljenja.
___________________________
1
Muhammad Asad, Principi države i vlasti u islamu, Zagreb, 2005. str.69
2
Kur’an; 42:38
3
Kur’an; 24:55
Odluke ovog parlamenta moraju biti podržane većinskim glasanjem, što je zasnovano na
uputi poslanika Muhammeda o tome da je potrebno slijediti mišljenje većine. Neophodna je
podjela na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, zaključuju Asad i Mevdudi, naglašavajući da
arbitraža i savjetovanje između ovih vlasti moraju imati kontrolnu ulogu.Dok naglašavaju
potrebu za slobodnim demokratskim izborima, takvu potrebu oprav-dava tek nekoliko
savremenih muslimanskih mislilaca. Asad navodi da je princip odobravanja većine, koji
izbore koristi kao metod za odabir vlasti, zasnovan na kur’anskom principu: ''O vjernici,
pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim''.
Mevdudi smatra da se demokratski sistem nikad ne može razviti ukoliko se izbori ne

provedu na pravičan način i ukoliko pravilnik zakonodavaca nije pravičan i nepristran i
ukoliko im njihove ovlas-ti ne dozvoljavaju da utiču na slobodu i nepristranost izbornog
procesa.Mevdudi, ipak, odbija ideju organiziranja političkog života oko političkih stranaka, s
obzirom da članovi nisu u stanju pristati na potpunu lojalnost Bogu, ustavu i državi, dok
16
Ganuči, Bennabi, Asad ili Tibi predlažu da političke stranke vode politički život unutar okvira
islamskog prava Iako predstavlja ideološku državu, islamska država ograničava svoje
državljanstvo na ljude koji žive na njenoj teritoriji, sa konstantno obnovljenim ugovorom
kojim se regulira zaštita pripadnicima drugih objavljenih religija (Dima), pod uslovom da oni
priznaju dominaciju islama.Ganuči zaključuje da je najznačajnije ljudsko pravo zagarantirano
u islamskoj državi pravo na vjeroispovijest, koje je zasnovano na kur’anskom principu da u
vjeri nema prisile.1
2. NACIONALNE MANJINE
U ovom poglavlju ću prikazati opću definiciju nacionalnih manjina i njihov istorijat i

nacionalno pravo manjina u svijetu.
__________________________________
1
Mualim, Enver Ferhatović-Elementi demokratije u islamu, g. VIII. Br. 29. str. 24
2.1.Definicija pojmova, manjine, etničke manjine, nacionalne manjine
Gotovo da nema ozbiljnije rasprave o manjinama koja ne počinje konstatacijom da ne

postoji opće prihvaćena definicija manjina niti jedinstveno stanovište sa koga bi se rasprava o
manjinama mogla započeti. Čak i ono, što bi na prvi pogled moralo biti nesporno, da manjina
pretpostavlja malobrojniju grupu u odnosu na većinu, nije uvijek bez izuzetka. Ponekad se
pod manjinom podrazumijeva grupa sa manje prava ili manje moći, bez obzira na brojnost
takve grupe. Tako se, na primjer, ponekad govori o ženama kao o manjinskoj grupi, bez obzira
na to što ih najčešće ima isto toliko koliko i muškaraca. Štaviše, ponekad se kao manjine
tretiraju grupe koje su brojnije nego dominantna grupa (crnci u Južnoj Africi u doba
aparthejda).
U literaturi, u političkim dokumentima, pravnim propisima i instrumentima, pod

manjinama se najčešće podrazumijevaju grupe ili dijelove stanovništva koji su:

malobrojniji u odnosu na glavninu stanovništva;
17

imaju neke posebnosti (rasa, etnicitet, jezik, kultura, tradicija,uvjerenja) zbog kojih se
smatraju drugačijima u odnosu na većinsko stanovništvo;

državljani su zemlje u kojoj žive (nisu stranci);

nalazi se u nedominatnom položaju

iskazuje, makar implicitno, međusobnu solidarnost i volju da te svoje posebnosti
očuva.1
Pri tome, nije neophodno da pripadnici manjina budu organizovani, da postavljaju

nekakve zahtijeve ili da žive na kompaktnoj teritoriji. Ponekad je i njihov broj sasvim nebitan.
Tako su npr. Vlasi u Hrvatskoj imali status priznate manjine bez obzira na to što su po popisu
iz 1991. godine u Hrvatskoj živjele ukupno dvadeset dvije osobe vlaške nacionalnosti.
Ponekad je neki drugi kriterijum priznavanja manjina važniji od broja:
__________________________
1
Nedeljko Stojsaljević, Nacionalne Manjine-seminarski rad, Sombor, 2010. str. 4
Slovenci su priznali status ''autohtonih manjina'' Italijanima (oko 3000) i Mađarima (oko
8500), koji su starosjedeoci na teritoriji Slovenije, a nisu priznali taj status Hrvatima (preko
54000), Srbima (blizu 48000) i Muslimanima (blizu 27000), koji su se tu naselili u vrijeme
Jugoslavije. Na međunarodnom planu ne postoji jedinstveni naziv za manjine. Kao najčešće
korišćeni, pojavljuju se nazivi ''manjine'' bez ikakvog bližeg određenja, ''rasne'', ''verske'' i
''jezičke'' manjine, ''nacionalne manjine'' i ''etničke'' manjine. Naziv ''manjine'' obično se
upotrebljava u teoriji međunarodnog prava. Na zvaničnom planu se izbjegava jer, zbog svog
širokog značenja, nije dovoljno precizan. Mada ukazuje da se određena grupa nalazi u
manjinskom položaju, nije jasno na osnovu čega se ta grupa razlikuje od ostatka stanovništva.
Zato se termin manjine koristi samo kao sinonim za druge nazive.1
Najpoznatija i najprihvatljivija definicija manjina je o na koju je dao Frančesko

Kapotorti, posebni izvjestilac Potkomisije UN za diskriminaciju i manjine, 1977. Prema
njemu; ''manjina je grupa koja je malobrojnija u odnosu na ostatak stanovništva države i nije u
dominantnom položaju i čiji pripadnici – koji su državljani te države – imaju etnička, vjerska i
jezička obilježja koja se razlikuju od obilježja ostatka stanovništva, i makar samo implicitno,
održavaju osjećaj solidarnosti, upravljen na očuvanje svoje kulture, tradicije, vjere i jezika.''2
18
Prema toj definiciji, manjine mogu činiti samo domaći državljani. Stranci i lica bez
državljanstva koja žive na teritoriji domaće države ne spadaju u manjine i nemaju pravo na
manjinsku zaštitu. Isti je slučaj sa izbjeglicama i radnicima-migrantima koji su stalno
nastanjeni u toj državi. Da bi se smatrala manjinom, grupa mora biti dovoljno brojna. Takav
zahtijev je razumljiv sam po sebi, jer je nerealno očekivati da se posebna prava priznaju onim
grupama čiji udio u ukupnom broju stanovništva nije dovoljno reprezentativan ili čijih
pripadnika jedva da ima u određenoj državi. Uz to, grupa treba da predstavlja brojčanu
manjinu u odnosu na ukupno stanovništvo u toj državi. Preciznije rečeno, za priznavanje
statusa manjine neophodno je da se radi o grupi koja čini manje od polovine stanovništva.
Kao manjina smatra se samo grupa koja je u nedominantnom položaju. Takva situacija ne
postoji kada je brojčana manjina dominantna i odlučujuće utiče na upravljanje državom i
društvom.
_____________________________
1
2
U ovom slučaju je čak potrebno brojčanu većinu zaštititi od manjine (primer

Južnoafričke Republike u kojoj je svojevremeno 18% procenata bjelaca terorisalo ogromnu
crnu većinu). Manjina mora posjedovati etničke i druge osobenosti koje se razlikuju od
oblježja ostatka stanovništva. Radi se zapravo o karakteristikama kao što su porijeklo, običaji,
jezik, vjera, kultura i slično, koje datu grupu izdvajaju od drugih. Potreba da se ove osobenosti
očuvaju predstavlja upravo osnov i smisao postojanja manjinske zaštite. Pored objektivnih
elemenata, za postojanje manjine traži se i ispunjenje određenog subjektivnog kriterijuma. On
se sastoji u opredjeljenosti pripadnika grupe da očuvaju svoje osobenosti, kao i u osjećaju
međusobne solidarnosti. Time se iz pojma manjine isključuju grupe čiji prpadnici svoje
etničke, kulturne i druge osobenosti ne smatraju bitnim, već teže potpunoj integraciji
(asimilaciji) u većinsko stanovništvo.
Nacionalna manjina je dio određene nacije ili naroda koji ne živi u svojoj
nacionalnoj državi, već u drugoj zajedno sa drugim nacijama. Izraz ''nacionalna manjina''
danas je u najširoj upotrebi, posebno u Evropi. Postoji čak snažna tendencija da ovaj termin
preovlada i postane opće-prihvaćeni naziv za manjine. Međutim, njegova je glavna slabost što
obuhvata samo one manjine koje predstavljaju dio neke druge nacije. Praktično, to znači da
19
izvan ovog naziva ostaju manjinske zajednice koje nemaju svoju matičnu nacionalnu državu
(na primjer, Romi ili Kurdi).
Izraz ''etničke manjine'' vrlo se često koristi u međunarodnim dokumentima i to

uglavnom zajedno sa drugim nazivima. Mada se ponekad upotrebljava kao sinonim za
nacionalne manjine, ovaj termin bolje i tačnije označava manjinske zajednice koje se po
etničkim osobenostima razlikuju od većinskog stanovništva, a da pri tome nemaju svoju
nacionalnu državu. Otuda je on daleko širi od izraza nacionalna manjina, jer je svaka takva
manjina ujedno i ''etnička'', dok etnička manjina ne mora uvijek biti i ''nacionalna''. U skladu
sa tim, izgleda da bi bilo najispravnije, bar kad je riječ o zaštiti u međunarodnom pravu,
koristiti naziv ''etnička manjina'', bilo samostalno ili uporedo sa izrazom nacionalna manjina.1
________________________
1
2.2. Istorijat manjina
Porijeklo manjina starijeg je datuma. Nastanak manjina neki vezuju za antičko doba i
traže ga u zaštiti slobode kulta koja se dopuštala pobijeđenima. Drugi polaze od zaštite
vjerskih ličnosti date prilikom sklapanja Vestfalskog mira 1648. godine. Treći, pak, smatraju
da zaštita manjina počinje tek u 19. vijeku, a da do njenog punog razvoja dolazi u periodu
između dva svijetska rata.
2.2.1. Stari i srednji vek
Određeni oblici zaštite manjinskih grupa, mada relativno rijetki i izolovani, postojali
su još u starom vijeku. U to doba bilo je slučajeva tolerancije prema onima koji su drugačiji
po vijeri, jeziku i porijeklu.
U tom pogledu karakterističan je Aleksandar Makedonski, koji je težio da pomiri i

uskladi različite narode i njihove kulture u svojoj ogromnoj imperiji. Međutim, praksa
tolerisanja podanika drugačijeg etničkog porijekla u starom vijeku ne predstavlja zaštitu
manjina u značenju koji joj se danas daje u međunarodnom pravu. Ona je u krajnjoj liniji
zavisila od dobre volje vladara i svodila se na jednostrano obećanje koje se moglo u svakom
trenutku povući. Posebna prava u ovom periodu priznavana su samo slobodnim ljudima, ali ne
20
i robovima, kojih je bilo znatno više. S druge strane, slučajevi tolerancije u antičkom svijetu
daleko su malobrojniji u poređenju sa primjerima surovog postupanja prema vjerskim i
etničkim manjinama i nastojanjima da se one potpuno unište. U tom smislu posebno je
ilustrativan Rim, koji se krvavo obračunavao sa pripadnicima drugih naroda i vjera.1
Period srednjeg vijeka, ispunjen gotovo neprekidnim vjerskim ratovima između

feudalnih država, ostavljao je malo prostora za zaštitu pripadnika drugih religija. Prava nekih
manjina u različitim oblastima života (vjera, jezik, privreda) obično su se priznavala
unutrašnjim aktima koje su donosili vjerski poglavari ili feudalni vladari.
_________________________________
1
Mnogo su rijeđi slučajevi zaštite vjerskih manjina na osnovu međunarodnih ugovora.
Oni su sklapani počevši od 9. vijeka između evropskih država i zemalja Istoka sa ciljem
zaštite kršćanskih misija i stanovništva. Zanimljivo je da su Turska i druge islamske zemlje do
16. vijeka pokazivale veći stepen trpeljivosti prema kršćanima nego evropske države, u
kojima se u to doba nije mogao ni zamisliti opstanak drugih vjerskih grupa.
2.3. Problemi s kojima se susreću pripadnici manjina
Pripadnici manjina se najčešće suočavaju sa slijedećim problemima:
a) diskriminacija,
b) ugrožavanje kolektivnog identiteta,
c) potčinjenost.1
Diskriminacija
Samo zbog toga što se razlikuju od pripadnika većinske grupe, pojedinci, pripadnici
manjina, izloženi su, ili im prijeti opasnost da budu izloženi, diskriminaciji. Pri tome nije
važno šta je osnov diskriminacije. Povelja o ljudskim i manjinskim pravima Srbije i Crne
Gore izričito navodi slijedeće osnove po kojima je diskriminacija zabranjena: rasa, boja, pol,
21
nacionalna pripadnost, društveno porijeklo, rođenje ili sličan status, vjeroispovijest, političko
ili drugo ubijeđenje, imovinsko stanje, kultura, jezik, starost i psihički ili fizički invaliditet.
Ako je problem sa kojim se manjina suočava diskriminacija pojedinaca zbog pripadanja toj
manjinskoj grupi, takve manjine ćemo označiti kao diskriminisane manjine.
Ugrožavanje kolektivnog identiteta
Sa drugim problemom se suočavamo ako u postojećim uslovima manjina nema pravnih

ili materijalnih mogućnosti da ispolji i sačuva sopstveni kolektivni identitet, odnosno da
zadovolji potrebe koje može uživati samo u zajednici sa drugima.
_________________________________
1
Budući da su sa problemima ove vrste najčešće suočene zajednice sa prepoznatljivim

etničkim identitetom, ovakve grupe ćemo nazvati etničkim manjinama.
Potčinjenost
Sa trećim problemom suočavaju se manjine u državi definisanoj kao nacionalna država

drugog naroda, pa je zbog toga pripadnici manjine doživljavaju kao tuđu, a vlast u državi kao
vlast tuđina. U tom slučaju govorimo o nacionalnoj manjini ili nacionalnim manjinama. Čak i
kada su pripadnicima manjine garantovana sva prava ''po međunarodnim standardima'',
pripadnici nacionalnih manjina se osjećaju kao ''građani drugog reda''.1
Probleme vezane za položaj nacionalnih manjina nije moguće rješavati u okviru samo
jedne države, pa oni često postaju uzrok međunarodnih sporova. Za razliku od etničkih grupa,
definisanih, prije svega, zajedničkom tradicijom i kulturom, nacija (iz koje je izvedena
sintagma nacionalna manjina) jeste politički fenomen. Naciju čine svi građani jedne države-
nacije bez obzira na svoje etničko porijeklo. U periodu kad se država-nacija tek formira,
pripadnicima nacije se smatraju svi oni koji bi, na osnovu državotvornog programa, trebalo da
stvore naciju. U skladu s tim, nacionalne manjine nisu samo etničke manjine, mada su
najčešće sastavljene od pripadnika etničkih manjina. To su grupe koje su nakon ostvarivanja
''prava na samoopredjeljenje'' ostale da žive van države koju je formirala njihova etnička
grupa, na teritoriji države koju je formirala neka druga etnička grupa.
22
2.4. Poštovanje ljudskih prava – pretpostavka za demokratizaciju društva
Puno poštovanje ljudskih prava je neophodan sastavni dio svake moderne evropske
demokratije. Društva koja na najbolji način garantuju ljudska prava uspostavljaju i uslove za
bolji politički, društveni i ekonomski razvoj. Poštovanje ljudskih prava u velikoj mjeri daje
priliku pojedincima i pruža životnu šansu, podstiče preduzetnički duh i stvara zdrave odnose
između državnih institucija i građana koji su zasnovani na povjerenju i zajedničkom
djelovanju.
___________________________________
1
Puno poštovanje ljudskih prava zahtijeva sveobuhvatan multidisciplinarni pristup,

odgovarajuće zakonske propise, njihovo doslijedno poštovanje i implementacija od strane
izvršnih vlasti na svim nivoima, javne uprave i sudstva. Norme ljudskih prava propisane su
odredbom Ujedinjenih nacija, poveljom o ljudskim pravima Evropske unije, standardima
OEBS-a i Savijeta Evrope.1
2.5. Poštovanje manjinskih prava – pretopstavka za razvoj demokratskog,

multietničkog društva
U korpus ljudskih prava spadaju i prava pripadnika nacionalnih manjina. Ko su

pripadnici nacionalnih manjina? Državljani i građani određene države. Poštuju, prihvataju i
ispunjavaju državne, građanske obaveze, uživaju ljudska prava i slobode. Od većinskog naroda
razlikuju se po tome što poznaju i koriste još jedan jezik – maternji jezik, po tome što čuvaju i
vode računa o očuvanju kulturnog naslijeđa i tradicije svoje nacionalne zajednice, znaju svoje
porijeklo, imaju svoju vjeru i svijest o svom jezičkom, kulturnom i vjerskom identitetu.
2.6. Kada je islam priznao manjine
Historičari islamskog prava navode da je islam priznao vjerske manjine odmah nakon
Osvajanja Mekke, jer su ugovori koje je poslanik Muhammed a.s., potpisivao s
23
nemuslimanima prije tog perioda bili vremenski ograničeni i nisu imali za cilj zaštitu identiteta
i digniteta, niti potčinjavanja islamskim zakonima. To potvrđuje i činjenica što je ajet o džiziji
objavljen tek devet godine po hidžri, tj., poslije Osvjanja Mekke.2
____________________________________
1
Dr. Jovan Živković, Regionalizam novi društveni okvir, Niš, 2007 (vidi u textu od; Ana Tomanova-Makanova, Prava
pripadnika nacionalnih manjina,. str.195)
2
Dr. Sulejman Topoljak, Savremena fikhska pitanja, Grafičar, Novi Pazar, 2009. str. 587-588
3. PRAVA NEMUSLIMANSKIH MANJINA U ISLAMSKOJ DRŽAVI
Prvenstveni cilj ovoga prvog pod-poglavlja je ukazati na neke opšte principe i

precedente iz rane povijesti islama koji nikako ne bi smjeli biti ispušteni iz vida pri
razmatranju mjesta drugoga i teorijskog utemeljenja suživota religija u islamu.I dok su neki
od ovih principa i precedenata dobro poznati i često citirani, drugi su, reklo bi se, nepravedno
zanemareni. Od ovog dijela teksta, ipak, ne treba očekivati da iscrpno elaborira sve aspekte
naznačenog pitanja.
3.1. Teorijsko utemeljenje suživota religija u islamu
3.1.1. Suživot kao htijenje Božije
Prvo, Kur'an eksplicitno kaže da je različitost ljudskih ubjeđenja volja i htijenje Božije i
da je On taj koji će, ne na ovom već na Budućem svijetu, presuditi ko je bio upravu (Kur’an,
El-Hadždž, 68-69). Do tada, ovaj svijet je, što neko reče, tek 'olimpijada dobrih djela'. I dok
razilaženja sama po sebi nisu dobra niti Bogu mila, On je htio da ih bude i 'zato je ljude i
stvorio'. A da je htio svi bi ljudi vjerovali. Ali on nije htio druge anđele koji su po prirodi
svojoj bezgriješni, niti pasivne izvršioce Njegove volje (pa zar da mi ljude silimo da vjeruju
kad to Bog nije htio učiniti?!).
24
Bog je, dakle, htio stvorenje koje će birati i za svoj izbor snositi posljedice. Ovo je bitan
zaokret u razmišljanju o mogućnosti suživota u odnosu na ono pređašnje našeg prijatelja.
Poslušajmo kako to Kur'an kaže: "Da je Bog htio sljedbenicima jedne vjere bi vas učinio. Ali
on hoće da vas iskuša u onome što vam je dao. Zato se natječite u dobru. Bogu ćete se svi
vratiti pa će vas On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti."1
_____________________________
1
Kur'an; 5: 48
"Da je Bog htio sljedbenicima jedne vjere bi vas učinio. A oni se nikad neće prestati
razilaziti osim onih kojima se Gospodar tvoj smiluje. A zato ih je i stvorio. I ispunila se riječ
Gospodara tvoga: Sigurno ću Ja ljudima i džinnima zajedno pakao napuniti.". 1 "A da je tvoj
Gospodar htio uistinu bi svi koji su na Zemlji vjernici bili. Pa zar da ti ljude prisiljavaš da
vjernici budu!?"2 Poslanikova obaveza kao i obaveza muslimana je samo da opomenu, da
objavu jasno do ljudi dostave i da im omoguće slobodu da, ako žele izaberu islam. Oni nisu
obavezni da im je nameću, jer 'u vjeri prisile nema'.
3.1.2. Univerzalne vrijednosti pravde i dobrote imaju primat nad vjerskim

formalizmom
Drugo, kako islam ne poistovjećuje ali tjesno povezuje moral i religiju čini se da svaki
vjernik s vremena na vrijeme dođe u poziciju da 'bira' između univerzalnih vrijednosti dobrote
(ihsan) i pravde ('adl, qist), na jednoj, i specifičnih vrijednosti promoviranih od strane njegove
vjere. Autor ovih redaka vjeruje da je riječ o lažnoj dilemi i da 'izboru' nema mjesta, jer
dilema ne postoji. Slijedeći onu nit u islamskoj etičkoj i političkoj misli koju bilježi jedan od
posljednjih velikana klasične islamske misli Ibn Tejmijje u poznatoj formuli "Bog podržava
pravedna vladara-nemuslimana, ali ne i nepravedna vladara-muslimana", autor vjeruje da su
univerzalne vrijednosti pravde i dobrote sržne islamske vrijednosti i da kao takve imaju
primat nad vjerskim formalizmom. Nažalost u posljednjim stoljećima, pa i danas, veliki broj
muslimana misli i postupa suprotno.
25
____________________________
1
Kur'an; 11: 118-19
2
Kur'an; 10: 99
A dragi Bog jasno kaže, a imami svakog petka sa mimbera ponavljaju: "Zaista Bog
naređuje pravdu i dobročinstvo..." Veliki komentator Kur'ana i enciklopedista Fahruddin er-
Razi piše da je čitav Kur'an samo komentar ovog načela. Savjetujući svog izaslanika u Jemen,
tada većinski nemuslimansku zemlju, poslanik Muhammed, mir i blagoslov Božiji neka su na
njega, nije propustio da ga upozori da kletva mazluma, onog kome je učinjena nepravda, stiže
onog kome je upućena makar mazlum bio i poricatelj, tj. nemusliman. Moglo bi se kazati da u
islamu postoje jake osnove za suživot sa nevjerom (kufrom), ali ne i sa nepravdom
(zulumom).
Sam Kur'an, iako beskompromisan u stavu prema borbenim i zlonamjernim

nemuslimanima, kaže da sama razlika u vjeri nije razlog da muslimani ne budu pravedni i
dobri prema drugima: "Bog vam ne priječi da dobro činite i pravedni budete prema onima koji
se protiv vas nisu borili i koji vas iz kuća vaših nisu protjerali...". 1 Ovo je centralni kur’anski
stavak o pitanju mjesta drugoga u islamu. Komentarišući značenje riječi ''da dobro činite''
uticajni malikijski pravnik Šihabuddin El-Qarrafi je nabrojao slijedeće: ''Blagost prema
slabome od njih, i udovoljavanje potrebi siromašnog od njih, i hranjenje njihovog gladnog, i
odjevanje njihov nagog, i blagost u govoru s njima – iz obzira i milosti prema njima a ne zbog
straha ili poniženja... - i molitva Bogu da ih uputi, i da ih učini od sretnih, i da ih savjetujemo
u svi poslovima, vjerskim i ovosvjetskim, i da ih ne ogovaramo, i da čuvamo njihovu
imovinu, i porodicu i čast, i sva njihova prava i interese, i da im pomognemo da isprave
učinjenu im nepravdu, i da ostvare sva svoja prava…'' U ovom duhu je poslanik Muhammed
još prije nego je primio prvu objavu učestvovao u Viteškom savezu (Hilfu-l-fudul) čiji je cilj
bila zaštita obespravljenih, da bi godinama nakon toga svojim drugovima s ponosom govorio
o tom svom iskustvu i spremnosti da se ponovo odazove na sličnu inicijativu.2
26
_____________________________
1
Kur'an; 60: 8
2
Ahmet Alibašić, Savremene muslimanske dileme, CNS, Sarajevo, 2009. vidi: ''Mjesto za druge u islamu'', str.28
I ne samo da islam podstiče svoje sljedbenike na pravdu i dobročinstvo prema

nemuslimanima; on ih psihički priprema da prihvate dobročinstvo od drugih i da ga
velikodušno uzvrate kada budu u prilici.
3.1.3. Priznavanje drugog i njegova legitimnost ne ovise o vjeri u ispravnost njegova

stava
Treće, od posebne je važnosti naglasiti da islam legitimnost drugog ne uvjetuje svojom

vjerom u ispravnost njegovih stavova i ubjeđenja. Štaviše, islam priznaje drugog i kad
kategorički tvrdi da nije upravu – u islamu teološki pluralizam nije preduvjet za društveni
pluralizam. Razloga za ovakav stav je više. Jedan od njih, možda presudan, jeste islamsko
priznavanje ograničenosti ljudskog rasuđivanja i nemogućnosti da ljudi na ovom svijetu
donesu konačni sud o pitanjima u kojima se razilaze, kako je već spomenuto u ranije
citiranom kur'anskom stavku.
Islam uči da je sam kur'anski nauk dovoljno jasan, no sredina i nedovoljno poznavanje
Božije poruke mogu predstavljati objektivne prepreke spoznaji Istine i u slučaju onoga koji
ima najčišće namjere. Doda li se ovome da Kur'an uči kako jevrejske i kršćanske svete knjige
sadrže dio izvorne božanske poruke upućene ovim narodima, te da nije isključeno da i svete
knjige drugih vjera sadrže dio objavljene istine (s obzirom na to da islamska tradicija govori o
124.000 vjerovjesnika odaslanih čovječanstvu), onda nam postaje jasno zašto Kur'an priznaje
drugoga, posebno kad je riječ o 'Baštinicima Knjige', odnosno jevrejima i kršćanima, po
općem shvatanju, koje poziva na okupljanje oko zajendičke riječi, a muslimanima naređuje da
s njima na lijep način raspravljaju.1
27
____________________________________________________________
1
Ne treba zaboraviti ni to da Kur'an uči da je posljednji Božiji poslanik samo posljednji u

nizu donosilaca Božije milosti čovječanstvu. Islam je i vjera kontinuiteta. Sam Poslanik u
jednoj izreci kaže da je primjer njega i ostalih vjerovjesnika i poslanika kao primjer lijepog
zdanja kome je falila samo jedna cigla pa da bude savršeno. Poslanik za sebe kaže da je on ta
cigla. U tom smislu brojni su primjeri iz islamskog prava i teologije koji uz svu novinu islama
naglašavaju i kontinuitet Muhammedove misije u odnosu na one prethodnih poslanika. Prema
Kur'anu, Poslanik i muslimani vjeruju u sve poslanike bez razlike. Islamski pravnici nerijetko
ističu da su zakoni koje je Bog poslao zajednicama prije one koju je oformio Muhammed, a.s.,
i njeni zakoni, ako nije izričito drugačije rečeno. Sam Poslanik je svoje drugove podučavao da
se u određenim situacijama mogu pozvati na predaje 'Baštinika Knjige' (isra'ilijjat), u čemu su
oni, prema sudu savremenih kritičara, i pretjerali.
Dalje, Kur'an kaže da svi 'Baštinici Knjige' nisu isti. Neki od njih su dobri i njihova
djela neće propasti. A islamski teolozi govore o neznanju kao izgovoru za nevjerovanje pod
određenim uvjetima. Nadalje, Kur’an uči da je Bog čovjeka uzdigao nad sva ostala stvorenja,
da ga je počastio i dostojanstvo mu podario. ''Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali /
dostajnstvenim učinili…''.1 Mada ima tumačenja da su nemuslimani odbijajući poruku Božiju
s kojom je došao Muhammed izgubili ovo dostojanstvo, mnogi muslimanski autoriteti ovaj
ajet razumijevaju u opštem smislu, tj. da se odnosi na sve ljude bez obzira na vjeru, a što
sugerira sintagma ''sinovi Ademovi''.
Daleko bi nas odvelo da nabrajamo sve koncepte i principe koji omogućavaju odvajanje
legitimiteta i priznavanja prava drugom na postojanje od ispravnosti i istinitosti njegovih
ubjeđenja. Na kraju, u svjetlu gore rečenog, priznavanje prava drugom na postojanje ne znači
njegovo odobravanje, niti odricanje od svojih ubjeđenja, kao ni odustajanje od nastojanja da
se drugog pridobije za njih. Zabranjivati misionarstvo u svim oblicima pozivajući se na
potrebu tolerancije je nonsens, jer samo uz prisustvo misionarstva tolerancija, kao priznavanje
a ne trpljenje drugog dobija potpuni smisao. Povijesno govoreći, dokument sačinjen između
Posanika i nemuslimana Medine, poznat kao Medinska povelja, jedan je od najranijih
društvenih ugovora koji utjelovljuju princip tolerancije.
_______________________________
1
Kur’an; 17:70
28
Ukratko, dokument koga neki smatraju i prvim pisanim ustavom uopće, nemuslimanima
je garantovao slobodu savjesti, vjeroispovijesti i suđenja prema zakonima vlastite vjere, ili
savremenim rječnikom kazano, kulturnu, vjersku i pravnu samostalnost/autonomiju u okrilju
islamske države. Bez namjere da glorifikujemo islamsku prošlost, recimo da je osmanski
način uređenja odnosa među različitim vjerskim zajednicama poznat kao millet-sistem druga,
vremenski i prostorno bliža instanca primjene ovog načela. Nemoguće je u par redaka sažeti
sve ono što je millet-sistem bio, a posebno ne sve njegove prednosti i mahane u odnosu na
savremena uređenja multireligijskih društava.
Valja samo kazati da i povjesničari kakvi su Bernard Lewis i pokojni Elie Kedouri
smatraju da je prelazak iz osmanskog millet-sistema, u kome su formalno nemuslimani bili
diskriminirani, u sistem nacionalnih država, gdje su svi građani formalno jednaki pred
zakonom, značio stvarni korak unazad po pitanju pravanemuslimana. Interesantno je navesti
zapažanje profesora Muhammeda Hamidullaha da su se dvadeset godina nakon Poslanikove
smrti muslimani pobili između sebe, a da u općem haosu koji je nastao nije zabilježen nijedan
ustanak nemuslimana s ciljem da iskoriste nemire kako bi se oslobodili novouspostavljene
muslimanske vlasti. Štaviše, kada je bizantijski car Konstantin II pisao kršćanima u
muslimanskoj državi da iskoriste priliku i dignu se na ustanak protiv neprijatelja svoje vjere,
te da će ih on pomoći u njihovim nastojanjima, oni su mu odgovorili: ''Ti neprijatelji naše
vjere su nam draži od tebe!''1
Čini se da razlozi izolovanih povreda prava nemuslimana danas u muslimanskom

svijetu nisu vjerske već kulturne i psihološke naravi. Naime, da bi se postavilo prema
nemuslimanima kako su se prema njima postavljali muslimani većim dijelom svoje povijesti
treba imati osjećaj samopouzdanja, pa možda i superiornosti. Danas muslimani nemaju ni
jedno ni drugo, i zato svoj 'islamijjet' (islamstvo i muslimanstvo) dokazuju ugrožavanjem
prava nemuslimana.
____________________________
1
29
3.2. Pravo na zaštitu
Prvo od ovih prava je: uživanje zaštite islamske države i islamskog društva. Ova
zaštita obuhvata zaštitu od svake vanjske agresije kao i od svake unutrašnje nepravde i
ugnjetavanja, kako bi mogli potpuno uživati sigurnost.
1. Zaštita od vanjske agresije
Pod ovim se podrazumijeva da islamska država prema njima istu obavezu kao i prema
muslimanima. Zato je dužnost islamskog vladara ili odgovornost nad muslimanima, zbog toga
što posjeduje legalnu vlast i vojnu silu, da im osigura zaštitu. U poznatom djelu habelijske
pravne škole, koje nosi naziv ''Metalibu uli nnuha'' kaže se: 'Dužnost (vadžib) je imama da
zaštiti nemuslimane, da spriječi one koje im žele naškoditi; da oslobodi njihove zarobljenike,
da odvrati one koji žele izvršiti agresiju nad njima ako su u islamskoj državi, pa čak kada bi
nemuslimani posebno živjeli u nekom gradu ili pokrajini.'' Ovaj pravnik to obrazlaže
slijedećim riječima: ''Zato što se nad njima prijemnjuju islamski zakoni, i što je ugovor sa
njima neograničen, zbog toga to obavezuje da se ovako odnosi prema njima kao što je
obavezan da tako postupa i prema muslimanima.''1
Kao praktična primjena ovog islamskog načela može se navesti stav šejhul islama ibn
Tejmije kada su Tatari okupirali Šam, kada je on otišao kod Kotluš-šaha da s njim pregovara o
oslobođanju muslimanskih zarobljenika. Nakon tih pregovora Kotluš-šah je dozvolio da se
oslobode samo zarobljenici muslimani, našto je ibn Tejmije rekao: ''Zadovoljni ćemo biti
samo onda kada se oslobode svi zarobljenici, i židovi i kršćani, jer oni su pod našom zaštitom,
i zato nećemo ostaviti ni jednog zarobljenika, ni onog ko je pod našom zaštitom niti onog ko
je od naše vjere.'' Kada je ovaj vidio odlučnost i upornost ibn Tejmije, oslobodio ih je sve.
______________________________
1
Jusuf El-Karadawi, Nemuslimani u islamskom društvu, El-Kelimeh, 2003. str. 20
2. Zaštita od unutrašnje nepravde
30
Islam zahtijeva i uzdiže ovo pravo na stepen obligatne dužnosti i zabranjuje
muslimanima da dignu svoje ruke ili jezike na svoje sugrađane nemuslimane zabranjujući im
da im učine bilo kakvu neugodnost ili agresiju. Allah dž.š., ne voli nasilnike, niti će ih uputiti
na Pravi Put, nego će im ubrzati Svoju kaznu još na dunjaluku ili će im odgoditi tu kaznu i
udvostručiti je na drugom svijetu. Mnogobrojni su ajeti i hadisi koji zabranjuju nasilje
predstavljajući ga odvratnim te objašnjavajući njegove kobne posljedice na ovom i budućem
svijetu. Također, postoje i posebni hadisi koji zabranjuju nepravdu prema nemuslimanima tj.,
zimmijama.
Poslanik a.s., kaže: ''Ko učini nepravdu nemuslimanu, ili mu umanji njegovo pravo, ili
ga zaduži preko njegovih mogućnosti, ili bespravno uzme nešto od njega, ja ću biti njegov
tužitelj na Sudnjem danu...''1 Poslanik, također veli: ''Ko uznemiri zimmiju ja ću biti njegov
parničar na, a kome ja budem parničar izgubit će parnicu protiv mene na Sudnjem danu.''2
Zbog svega ovoga od vremena pravednih halifa bila je velika briga muslimana da
odagnaju svaku žalbu koja bi stizala od njih. Omer r.a., bi pitao one koji bi mu pristizali iz
raznih krajeva islamske države o stanju nemuslimana u tim krajevima bojeći se da im neko
od muslimana nije nanio neku neugodnost i nepravdu. Pridošli bi odgovarali: ''Poznajemo
samo izvršenje'' tj., izvršenje onog na šta su se obavezali te ugovora koji je između njih i
muslimana, iz čega proističe da su obje strane izvršavale ono što su preuzele.
Pravnici svih islamski pravnih škola jasno tvrde i podvlače da su muslimani dužni
otkloniti nasilje od nemuslimana i zaštiti ih, jer su se muslimani, kada su imdali ugovor o
zaštiti, obavezali da će ih štiti i uklanjati od njih nasilje. U isto vrijeme, nemuslimani su tim
ugovorom postali građani islamske države, a neki pravnici čak tvrde da je učiniti nasilje
prema nemuslimanu veći grijeh od nasilja prema muslimanu.3
______________________________
1
Ebu Davud i Bejheki
2
El-Hatib
3
3.3. Zaštita imovine
31
Pored života zaštićena je i imovina nemuslimana uključujući i onu koja nije dozvoljena
muslimanima kao što su alkohol i svinjsko meso. Naime, alkohol i svinjsko meso po
islamskim pravnicima ne mogu biti predmet kupoprodaje od strane muslimana, jer nemaju
upotrebnu vrijednost, pa stoga se i ne tretiraju kao imovina. Tako neki klasični islamski
pravnici smatraju da kada bi neko muslimanu prosuo alkohol, ne bi mu bio obavezan
nadoknaditi ''štetu''. Štaviše, za takav čin bi imao nagradu. Hanefjski pravnici, međutim,
smatraju da musliman mora nadoknaditi takvu štetu nanesenu nemuslimanu jer njima njihova
vjera dozvoljava konzumiranje tih proizvoda, pa im islam dopušta da njima trguju pod
uvjetom da ih ne prodaju muslimanima, te da ih ne prodaju javno u muslimanskoj sredini. U
skladu sa jednakopravnošću muslimana i nemuslimana šerijatska kazna za krađu ista je,
svejedno da li je krađa počinjena u imovini muslimana ili nemuslimana.
3.4. Sloboda vjere
Pored prava na život i imovinu, nemuslimani po islamskom pravu uživaju slobodu

vjerovanja i vjeroispovijedanja, kao što smo djelimično već vidjeli. Ključni kur’anski stavak u
ovom pogledu je Božija odredba ''U vjeru nema prisile!''. Povrh toga, nemuslimane nije
dozvoljeno vrijeđati i ružno se o njihovim ubjeđenjima i svetinjama izražavati: “Ne grdite one
kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne misleći šta govore Allaha
grdili. Tako smo svakom narodu lijepim postupke njihove predstavili…''. 1 Od nemuslimana
se očekuje ista senzitivnost spram osjećanja muslimana. Islamski pravnici također jasno
određuju da se jevrejima ne smije naređivati da rade subotom, niti kršćanima nedjeljom ako
vjeruju da im je to zabranjeno a na temelju izreke poslanika Muhammeda: ''Samo vama
jevrejima nije dozvoljeno raditi subotom.''
__________________________
1
Kur'an; 6:108
3.5. Zaštita vjerskih objekata
32
Uz to, islam štiti i vjerske objekte nemuslimana. U brojnim ugovorima sklopljenim
između muslimanskih osvajača tokom prvih stoljeća islama i domicilnog kršćanskog
stanovništva spominje se klauzula o zaštiti crkava. Povjesničar Et-Taberi bilježi da je u
'ahdnami' koju je stanovnicima Jerusalema dao h. Omer prilikom preuzimanja ključeva grada,
između ostalog stajalo da im Omer ''garantuje njihove živote, imovinu, crkve, krstove… da
niko neće stanovati u njihovim crkvama, i da ih neće rušiti niti skrnaviti, niti iz njih šta
uzimati, niti krstove sklanjati, niti bilo šta od njihove imovine…''1
Neki su događaji iz najranije povijesti islama teško razumljivi u svjetlu recentnog

iskustva sa rušenjem vjerskih objekata u Bosni. Naprimjer, muslimanski povjesničari bilježe a
islamski se pravnici u svojim djelima pozivaju na događaj iz 636. kada je halifa Omer ušao u
Jerusalem nakon što mu je patrijarh predao ključeve grada. Ponuđen da klanja u Crkvi
vaskrsenja Omer je odbio ne zbog neke zabrane vezane za namaz u crkvi već, kako je rekao,
iz straha da taj njegov čin kasniji muslimani ne iskoriste kao izgovor za pretvaranje te crkve u
džamiju. U tom smislu je nedavno dr. El-Karadavi izdao fetvu da je muslimanima dozvoljeno
obaviti bajram u crkvi ili sinagogi koja im za te namjene bude ustupljena od kršćana ili jevreja
pod uvjetom da ne namjeravaju iste pretvoriti u džamije. A Halid ibn Velid je stanovnicima
Anata izdao 'ahdnamu' da imaju pravo ''… udarati u zvona u koje god doba žele po noći i po
danu, osim u vrijeme namaza, te da imaju pravo za svoje blagdane krstove nositi u svojim
procesijama.''2
Ovo možda jeste ispod nivoa onoga što zagovornici ljudskih prava, koja ne trebaju
nikakav posebni dokument, žele, ali je mnogo više od onoga što kako muslimanske tako i
nemuslimanske manjine danas imaju u većini pluralnih društava. Što se tiče gradnje novih
crkava u mjestima koja su muslimani silom osvojili (‘anveten), većina pravnika je držala da tu
nemuslimani nemaju pravo graditi crkve.
______________________________
1
2
Manjina (zejdije i Ibn Qasim od malikija) smatraju da to mogu činiti uz dozvolu vlasti
(što je danas praksa i za džamije). Čini se, međutim, da je, iako manjinsko, ovo mišljenje bilo
primjenjivano kroz povijest. Tako El-Maqrizi u djelu El-Hitat među građevinama Kaira
33
navodi veliki broj crkava i kaže da nema nikakve sumnje da su sve one sagrađene nakon
dolaska islama u Egipat.U svakom slučaju, podjela zemalja na one osvojene silom i one druge
danas je irelevantna.1
Bilo bi, svakako, besmisleno i smiješno tvrditi da zuluma nije bilo. Njega je bilo i spram
muslimanai spram nemuslimana. Ipak, taj zu-lum najčešće nije bio vjerski motiviran i stoga je
često bio ispravljan prije ili kasnije. Tako povjesničar El-Beladhuri bilježi da su emevijske
halife pokušavale udobrovoljiti kršćane na različite načine da im daju srušiti crkvu sv. Jovana
kako bi proširili Emevijsku džamiju. Ovi su sve ponude odbili, pa ju je El-Velid ibn
Abdulmelik silom srušio nakon što su mu kršćani rekli da će ga snaći zlo ako to učini. Kada je
na vlast došao Omer ibn Abdulaziz, kršćani su mu se obratili sa zahtjevom za povrat crkve.
Omer je naredio svome upravitelju da to učini ako ih ne može drugačije udobrovljiti. On je
ipak uspio postići dogovor tako da džamija nije srušena. Ann Elizabeth Mayer sumirajući
nalaze orijentalističke historiografje s tim u vezi konstatira: ''Uprkos incidenata nekorektnog
odnosa spram nemuslimana, fer je kazati da je muslimanski svijet, mjereno standardima
tadašnje evropske prakse, bio generalno daleko mnogo tolerantniji i humaniji u svom
postupanju sa vjerskim manjinama.'' Sam Poslanik je kršćanima dozvoljavao da obavljaju
svoju molitvu u njegovoj džamiji u Medini koja je drugo najsvetije mjesto u islamu - dok su
drugi muslimani pošli da ih spriječe. Na osnovu ovog i najkonzervativniji islamski pravnici
poput Ibnul-Kajjima dopuštaju kitabijama da ulaze u džamije i u njima obavljaju svoje
molitve pod uvjetom da im to ne postane običaj.2
______________________________
1
2
3.6. Nemuslimani u javnim službama
34
Nemuslimani mogu učestvovati i u vlasti i, prema muslimanskim klasi-cima, jedine
funkcije koje nemuslimani ne mogu obnašati u islamskoj državi su one koje u sebi spajaju i
zemaljsko i duhovno, kao što su hi-lafet ili predsjedavanje državom. Nemusliman se, prema
tim autorima, mogao uspeti do pozicije ministra (wazir al-tanfdh), treće najviše funk-cije u
islamskoj državi odmah iza halife i premijera (wazir al-tafwid). U tom smislu islamsko pravo
se ne razlikuje od recimo engleskog koje zahtijeva da kralj, odnosna kraljica budu
istovremeno i poglavari angli-kanske crkve. Slično je i sa pozicijom vrhovnog vojnog
komandanta, jer se on smatra prvim mudžahidom. Povijesni Bagdad, Kairo i druge
muslimanske prijestolnice imale su u svojim vladama veliki broj nemuslimana, ponekad i više
nego mnoge savremene demokratske države u kojima su muslimani značajno prisutni.
3.7. Pravo na slobodu mišljenja
Sloboda mišljenja u islamu potpuno je priznata i legalizovana. To je osnovna funkcija

razuma radi cega ga je Allah i dao. Zbog toga su objavljeni mnogi ajeti koji širom otvaraju
vrata slobodi mišljenja, strogo naredujuci razmišljanje. Allah, dž.š, tako veli: ''Eto tako vam
Allah objašnjava propise da biste razmislili.''1 ''Reci: 'Zar su isti slijepac i onaj koji vidi? Zašto
ne razmislite.''2 ''I daje vam da se koristite onim što je na nebesima i onim što je na Zemlji, sve
je od Njega. To su zaista pouke za ljude koji razmišljaju.'' 3 Ovakvih ajeta u Kura'nu je mnogo,
kao i ajeta koji zabranjuju da se anulira ili umanji osnovna funkcija razuma na bilo koji način
ili bilo kojim sredstvom.
____________________________
1
Kur'an; 2:219
2
Kur'an; 6:50
3
Kur'an; 37:13
Sva islamska idejna baština govori o velikoj slobodi mišljenja koja je vladala u
islamskoj državi i koja postoji u islamu. Idejne škole ili različiti pravni pravci tj. Mezhebi,
svjedoce o slobodi mišljenja u islamu, shodno islamskim pravilima i nacelima. Islam se nije
zadovoljio da samo prizna ovo pravo, nego je naredio da se ono mora koristiti, tj. učinio ga
35
vadžibom, kada se njegovim izricanjem postiže opći interes ili se uklanja opća šteta. Islam je
naredio da se mora reći istina i izraziti svoje mišljenje u sljedećim situacijama:1
1. Kada neko bude upitan za savjet, dužnost mu je dati savjet i izreći ono što smatra da
ja istina i u čemu je dobrobit. Poslanik, s.a.v.s, kaže: ''Kada neko od vas zatraži od svoga brata
savjet, dužnost je njegovu bratu da mu da savjet.''
2. Poslanik, a.s, smatra prezrenim i bijednim da musliman ne izrekne svoje mišljenje

kada smatra da je ono ispravno i korisno. Ebu Seid el-Hudri prenosi da je Poslanik, a.s, rekao:
'Neka niko od vas sebe ne potcjenjuje. Ashabi su upitali: O Allahov Poslanice, kako neko od
nas može sebe potcijeniti? Odgovorio je: Kada smatra da treba da govori, pa to ne učini.
Allah, dž.š, će ga na Sudnjem danu upitati: Šta te je spriječilo da o tome kažeš to i to?
Odgovoriće: Strah od ljudi. Allah će mu tada reći: Bilo je preće da se Mene bojiš .''2
3. Onog ko prešuti istinu Poslanik, a.s, smatra nijemim šejtanom, čovjekom sa slabom
licnošcu i bez jake volje. Poslanik, a.s, o takvom čovjeku veli: ''Neka niko od vas ne bude
immeah, govoreći: Ako ljudi budu dobri i ja ću biti dobar, a ako budu loši i ja ću biti loš.
Odgojite se da budete takvi; da kada ljudi budu dobri da i vi budete dobri a kada budu loši da
se vi klonete loših djela koja oni čine.''3
__________________________
1
Nemuslimani i lične slobode u islamskoj državi, dr. Sulejman Topoljak, Novi Horizonti br. 17
2
Ibn Kesir, Tefsir Kur'ana Veličanstvenog
3
Prenosi Ibn Madže, sa vjerodostojnim lancem prenosilaca, vidi: Et-Tergib, tom 4. str. 6.
4
Prenosi Bezzar od Ebu Ubejda, Amira bin El Džerraha, r.a.
4. Islam je naredio preporučivanje dobra i odvraćanje od zla. Poslanik, a.s, veli: 'Ko od
vas vidi neko zlo neka ga spriječi rukom, pa ako ne mogne neka ga spriječi jezikom, pa ako
ne može spriječiti ni jezikom, neka ga prezire srcem, ali je to najslabiji vid imana.' Islam je,
kako vidimo širom otvorio vrata ovoj slobodi i postiče na nju raznim sredstvima i nagradama,
obećavajući, u isto vrijeme, kazne i poniženja onima koje odvrati od tog prava razni šicari.
36
Nećemo naći ni u jednoj ideologiji, filozofiji ili religiji da nagraduje za pogrešno
mišljenje ako je ono bilo produkt intelektualnog napora sa kojim se željelo doći do istine i
pravde, kao što je slučaj u islamu. Islam nagrađuje mudžtehida koji je koristio razum u
iznalaženju istine i na tom putu pogriješio, dok sa dvije nagrade nagrađuje mudžtehida koji
pronađe istinu, kako se kaže u jednom poznatom hadisu. Islam je navedenim primjerom htio
da stimuliše ljude i da ih ohrabri da koriste razum koji je najveća odlika čovjeka, onoga kome
je objavljen Kur'an - da ga razumije a zatim primijeni, jer društvo koje zapostavi razum,
osloni se na produkte tuđeg intelekta i oda strastima društvo je koje je osuđeno na propast.
Idejne slobode u ustavnom pravu imaju različite oblike i raznovrsne su. Na neke od njih ćemo
se ukratko osvrnuti i vidjeti kako islam gleda na njih.
3.8. Sloboda obrazovanja
Ova sloboda, kako smatraju pravnici, sadržava:
1. Pravo čovjeka da podučava druge.
2. Njegovo pravo da postigne određen nivo obrazovanja.
3. Njegovo pravo da izabere sebi učitelja kojeg želi. Islam poziva obrazovanju, podstiče
na njega i visoko ga uzdiže, ističući njegov značaj i vrijednost. Uzvišeni veli: ''Reci: 'Zar su
isti oni koji znaju i oni koji ne znaju.' ''1
______________________________
1
Kur'an; 39:9
Allah, dž.š, podigao je vrijednost nauke i učenjaka u sljedećem ajetu: ''Allah će na

visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.'' 1 El-Mudžadele,
11. Poslanik, s.a.v.s, kaže: ''Svakom muslimanu koji bude slijedio put nauke Allah će olakšati
put do Dženneta.''2 Također, Poslanik, a.s, veli: ''Prednost učenjaka nad pobožnjakom je kao
prednost mjeseca nad ostalim planetama.''3 Pored tolike vrijednosi koju islam predaje nauci,
sloboda obrazovanja u islamu nije uvijek samo pravo, ona ponakad može biti vadžibom ili
mendubom, shodno vrsti nauke i obrazovanja. Npr. pravo čovjeka da podučava druge nije
37
samo pravo, nego to pravo ponekad prelazi u vadžib, a posebno onda kada je znanje koje se
želi prenijeti drugom, osnovno temeljno znanje iz islamskog zakona.
Takvo znanje po islamu je zabranjeno tajiti, iz čega proizilazi da ga je vadžib prenositi,

a dokaz za to je sljedeći ajet: ''Oni koji budu tajili jasne dokaze, koje smo Mi objavili, i pravi
put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a prokleće ih i oni koji imaju
pravo da proklinju.'' Što se tiče ostalih nauka, njihovo naučavanje je mendub u odnosu na
pojedinca, a fard kifaje u odnosu na zajednicu; a ponekad može biti i fard ajn, što zavisi od
potrebe i nužnosti ummeta za tim naukama. Što se tiče prava pojedinca da stekne određen
nivo obrazovanja, to također uvijek nije samo pravo, to pravo se, isto tako, ponekad pretvara u
vadžib, posebno kad je u pitanju znanje iz osnova islamskog prava.
To sticanje obrazovanje može biti mendub, vadžib ili fard kifaje, ako se odnosi na druge
vrste obrazovanja. Poslanik, a.s, je utemeljio pravo pojedinca na obrazovanje poslije bitke na
Bedru, tako što je uslovio oslobadanje nekih kurejševickih zarobljenika time da svaki od njih
poduci po deset muslimana čitanju i pisanju. Što se tiče prava čovjeka da sebi izabere učitelja,
ono je također priznato u islamu. Međutim, islam je preporučio muslimanu da uzme za svoje
učitelje, ako se obrazovanje odnosi na vjeru, one koji su učeniji i pobožniji. Što se drugih
nauka tiče, islam je dozvolio muslimanu da uzme za učitelja koga hoće. Zato, ako je
obrazovanje u islamu vadžib, vadžib kifaje ili mendub, shodno vrsti nauke, dužnost je države
u islamu da omogući gradaninu na najbolji i na najsavremeniji način, da izvrši taj vadžib ili
mendub. A ako to ne uradi, a bila je u mogućnosti, biće odgovorna pred narodom, prije nego
što će biti pitana za to pred Allahom.
_____________________________
1
Kur'an; 58:11
2
Sunen Ebu Davud, tom 3. str.318.
3
Tirmizi, br.2682 ;Ebu Davud, br.3641; Ibn Madždže, br223
4
Kur'an; 2:159
3.9. Sloboda informisanja
Pod ovom slobodom u ustavnom pravu podrazumijava se sloboda izražavanja mišljenja

u novinama i drugim publikacijama i medijima. Ova sloboda je jedna vrsta slobode mišljenja
ili je to, ustvari sama sloboda mišljenja. Islam priznaje ovu slobodu radi interesa pojedinca.
Medutim, ova sloboda nije apsolutna, nego ima ogranicenja koja je postavio islamski zakonik
radi opceg interesa. O tome smo vec govorili i nema potrebe da to ponavljamo. To se može
38
reci i za ostale medije, pozorište, kino itd. Za njih je islam priznao slobodu, ali se ta sloboda
uzurpira ili umanjuje onda kada pocne ugrožavati opci interes i opcu dobrobit, kada pocne
atakovati na državni poredak i pocne izlaziti iz okvira islamskog ucenja, nakana i bontona.1
3.10. Sloboda sastajanja
Ova sloboda obuhvata slobodu sastajanja i slobodu udruživanja. Sloboda sastajanja

znaci pravo ljudi da se negdje sastanu da bi izrazili svoja mišljenja bilo to u obliku hutbi,
okruglih stolova, predavanja, diskusija itd. Što se tiče slobode osnivanja udruženja, pod tim se
podrazumijeva osnivanje stalnih i organizovanih udruženja koja imaju određene ciljeve i
unaprijed određene aktivnosti i planove. Ta sloboda obuhvata pravo pojedinca da pristupi bilo
kojem udruženju sve dok ono ima za cilj rad u miru što obuhvata i zabranu prisiljavanja bilo
koga da pređe ili pristupi u neko udruženje. Sloboda sastajanja, bez obzira da li je riječ o
privremenom sastajanju ili sastajanju radi osnivanja raznih udruženja, imaće u islamu
šerijatsku normu cilja radi koga je sastanak upriličen.
Tako, ako cilj sastajanja bude vadžib, kao sastajanje radi džume, džihada ili rješavanja
važnih općedruštvenih pitanja, takvo sastajanja u islamu je vadžib jer se smatra sredstvom za
izvršenje vadžiba i zato ono uzima propis cilja koji realizuje. Ako je cilj sastajanja fard kifaje
kao što je okupljanje radi pripreme za džihad, u takvom slučaju okupljanje nije samo pravo
nego se pretvara u fard kifaje.
______________________________
1
Nemuslimani i lične slobode u islamskoj državi, dr. Sulejman Topoljak, Novi Horizonti br. 17
Takoder, ako je cilj sastajanja mendub, kao što je sastajanje radi klanjanje namaza u
džematu, takva vrsta sastajanja ce biti mendub, a ako je cilj sastajanja mubah kao što je
sastajanje radi odlazka na izlet itd, onda ce i to sastajanje biti mubahom. Iz naprijed
spomenutog vidimo da sastajanje u islamu može biti fard, mendub i mubah. Tu slobodu je
islam priznao i legalizovao, pod uvjetom da se njom ne želi narušiti neki islamski propis, izaci
iz okvira koje je islam postavio ili proizvoditi smutnju u islamskom društvu.
3.11. Privatni odnosi muslimana i nemuslimana

39
Islamski tekstovi predviđaju da musliman može imati i privatne, svakodnevne odnose s
nemuslimanima. Musliman može među nemuslimanima imati roditelja, daidžu, djeda, nanu,
suprugu, poslovnog partnera,učitelja,… Roditelja nemuslimana je dužan poštivati, paziti i
slušati, osim ako ga odvraća od Allahova puta. Desilo se da je Esmi, r.a., u Medinu došla
majka-nemuslimanka u posjetu. Ne znajući kako da se postavi, ona je pitala Poslanika šta da
čini. Poslanik joj je rekao da pripazi svoju majku. A kada su neki muslimani počeli dvojiti oko
ispravnosti opskrbljivanja svojih rođaka i komšija koji su bili uporni da ne prihvate islam,
Bog je objavio kur’anski ajet: ''Oni koji udjeljuju ima-nja svoja noću i danju, tajno i javno,
dobiće nagradu od Gospodara svoga; i ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće
tugovati.''1
Muž musliman svojoj supruzi nemuslimanki mora omogućiti posjete crkvi i nesmetano
ispovijedanje njene vjere. Od muslimana se očekuje da posjeti bolesnog komšiju
nemuslimana jer je to i Poslanik činio, da dio kurbana pokloni komšiji nemuslimanu. Pobožni
i učeni Ibn Omer je svome slugi toliko naređivao da dio kurbanskog mesa odnese njegovom
komšiji jevrejinu, da ga je ovaj upitao za razlog tolikog insistiranja. Ibn Omer je svoj
postupak obrazložio generalnom izjavom Poslanika: ''Džibril mi je toliko govorio o komšiji da
sam pomisio da će doći naredba da se komšije nasljeđuju.''2
___________________________
1
Kur'an; 2:273
2
Buhari,Muslim,Ebu Davud,Tirmizi,Nesai i Ahmed
Kada je umrla Ummu l-Haris ibn Ebi Rebi’ah, koja je bila kršćanka, sahranili su je ashabi
Božijeg poslanika, a.s. Neki učeni ljudi iz druge generacije muslimana (tabi‘ini) su sadekatu-
l-ftr davali kršćanskim monasima, a neki (‘Ikrime, Ibn Si-rin, Ez-Zuhri) su smatrali da im se
može i zekat dati. ipak, određene rezerve postoje. Kur’an izričito zabranjuje muslimanki da se
uda za nemuslimana. Kur’an poziva i na opreznost sa nemuslimanima. Upozorava vjernike da
za prisne prijatelje ne uzimaju nemuslimane koji su se dokazali kao njihovi neprijatelji, jer bi
time radili u korist svoje štete, što je svakako nedopustivo. U tom svjetlu treba tumačiti
kur’anske ajete koji zabranjuju prijateljevanje sa nemuslimanima (Npr., Ali Imran, 118). Ti
40
ajeti dakako nisu općeg karaktera jer kako bi onda, recimo, bilo zamislivo da musliman stupi
u brak sa nemuslimankom.1
3.12. Garancije realizacije ovih prava
Islamski zakonik, šerijat, priznao je nemuslimanima sva ova prava i zagarantovao im

sve te slobode; i pored svega toga, oporučio je muslimanima da se lijepo odnose prema njima
i postupaju na najljepši način. Međutim, pored svega toga, ko garantuje realizaciju i izvršenje
ovih prava i opruka, a posebno kada se zna da različitost u vjeri često stoji kao prepreka na
tom putu? Ova konstatacija je tačna i istinita gledajući na zemaljske ustanove i ljudske
zakone, koji jasno definišu jednakost između svih građana u pravima i slobodama, a zatim ti
zakoni ostaju tinta na papiru, zbog prevlasti strasti i fanatizma, koje ti zakoni ne mogu
savladati – jer narod ne vidi u njima svetost – niti vjeruje u dubinama svojih duša u
obaveznost njihovom povinovanju, niti potčinjavanju njihovim odredbama.
______________________________
1
1. Garancija vjerovanja
Međutim, islamski zakonik, šerijat, je Allahov zakonik i nebeski zakon, čije se odredbe ne
mijenjaju, niti ima nasilja u njima. Nikom ko mu se ne pokori i ko ne bude zadovoljan njime,
neće vjerovanje biti upotpunjeno. Zbog toga svaki musliman žudi da se prihvati svoje vjere
primjenjujući odredbe šerijata i njegove preporuke, kako bi zadovoljio svoga Gospodara.
2. Garancija islamskog društva
41
Islamsko društvo je odgovorno za solidarnost prilikom primjene šerijata i realizacije njegovih
odredbi u svim segmentima života, gdje spadaju i zakoni koji se odnose na nemuslimane u
islamskom društvu. Kada neko u tom društvu bude aljkav prema tim odredbama, ili zastrani,
ili nepravdu i agresiju učini, naći će se u njemu neko ko će ga vratiti istini i narediti mu da
čini dobro i odvrati ga od zla te stati na stranu onog kome je učinjena nepravda – pa makar se
razlikovao od njega u vjeri.
4. ZAKLJUČAK
Islamsko prihvatanje drugoga nije nevoljki ustupak pred realnošću pluralnoga i

međusobno ovisnoga svijeta. Naprotiv, islam priznaje i prihvata drugoga ne iz interesa i
taktičkih razloga, već iz principa. Potpuno su neutemeljene tvrdnje o islamu kao
ekskluzivističkoj religiji kada smo vidjeli da islam predviđa da musliman sasvim legitimno
može među nemuslimanima imati roditelje, suprugu, poslovnog partnera, komšiju, učitelja,
vladara, itd. i da se prema svima njima mora odnositi pravedno, te da mu se preporučuje
42
dobročinstvo. Ono što zbunjuje mnoge, pa tako oštro sude o islamu, jeste kur’anska
samouvjerenost u posjedovanje istine iz čega obično bude zaključeno da iz tog teološkog
apsolutizma ne može slijediti ništa drugo nego politički apsolutizam.
Kao što smo vidjeli, to nije tako zbog nekoliko “ali” u islamskoj koncepciji suživota
religija. Upravo činjenica da je evropski pluralizam dobrim dijelom utemeljen na
epistemiološkom pa i moralnom relativizmu i agnosticizmu, a da islamski nije, zbunila je
mnoge.Islamske norme koje su razvile različite škole islamskog prava neri-jetko se
međusobno razlikuju u manjoj ili većoj mjeri. Većina njih samoodražava principe o kojima
smo govorili u prvom dijelu rada, svakako terminologijom svoga vremena. Neke od tih normi
su ipak u direktnoj va, ali i principima koje smo gore razmatrali.
Kad je u pitanju kolizija sa liberalnom koncepcijom ljudskih prava, treba reći da i ona
sama evoluira i da nije nužno univerzalna u svim pojedinostima. Insistirati da islam aminuje
sve i jedan princip i normu iz liberalnih pravnih sistema i teorije prije nego ga se prestane
negativno tretirati, vrhunac je netolerancije i jednoumlja. U pojedinim slučajevima, ipak,
norme islamskog prava ne treba shvatati kao zauvijek date i nepromjenjive. Prema mnogim
islamskim pravnicima, islamsko pravo također evoluira u brojnim segmentima, osim onog
centralnog dijela, najizravnije utemeljenog na Kur’anu i sunnetu, obično poznatog kao Šerijat.
U tom procesu, utjecaj društveno-političkih okolnosti na pravničko razmišljanje nije

zanemariv. Imajući u vidu da su islam i kršćanski svijet većinu proteklih četrnaest stoljeća
proveli u ratu, onda norme o nemuslimanima koje su defnisali klasični islamski pravnici u
ovom periodu, ponekad treba da poredimo sa izvanrednim zakonima koje demokratska
društva poput Sjedinjenih Država i Velike Britanije povremeno uvode, kao što je bio slučaj u
Drugom svjetskom ratu, a koji dobrim dijelom ugrožavaju prava pripadnika neprijateljske
vjere, nacije ili rase koji žive na njihovoj teritoriji. Ponekad ti zakoni nimalo ne služe na čast
tim društvima. U svijetu potpuno drugih unutrašnjih i međunarodnih okolnosti svjedoci smo
otklona od ratnog ka mirnodopskom islamskom pravu. Primjer otklona od ovog, uslovno
rečeno, ratnog islamskog prava ka mirnodopskom islamskom pravu jeste stav sve većeg broja
savremenih islamskih pravnika i mislilaca da nemuslimani u islamskom političkom sistemu
43
ako preuzmu iste obaveze kao i muslimani u smislu odbrane zemlje, ne moraju plaćati
posebni porez - džizju’, oko koga se diže toliko prašine, te da oni ne moraju nužno biti ehlu
zimme (štićenici), već punopravni građani takve države.
Da nije riječ o marginalnim misliocima i pravnicima, recimo da ovaj stav dijele Jusuf
el-Karadavi, Tevfk Šavi, Muhammed Selim ‘Avva, Fehmi Huvejdi i drugi. Bar prva dvojica
su široko čitani i popularni pripadnici najvećeg ‘fundamentalističkog’ pokreta u
muslimanskom svijetu današnjice ''Muslimanske braće''. Karadavi je još prije nekoliko
decenija pisao da je zimma trajni ugovor između muslimana i nemuslimana kojim Bog,
Njegov Poslanik i muslimani drugoj strani garantuju sigurnost. Zauzvrat se od njih očekuje da
poštuju islamski poredak u nevjerskim stvarima i da plaćaju poreze državi. To je, kaže on, u
današnjem vremenu državljanstvo. Gore spomenuti principi i norme čine samo dio ''liberalnog
ethosa islama'', kako ga nazva profesorica Muna Abul Fadl. Istina, ne vjerujemo da islamski
izvori ostavljaju prostora vjerskoj indiferentnosti, agnosticizmu i moralnom relativizmu u
njegovim ekstremnim oblicima. Ipak, islam poznaje onu dozu relativizma koja je dovoljna za
normalno funkcioniranje multireligijskog društva.
5. LITERATURA
Kur'an
1. Korkut Besim, Kur'an s prevodom, Štamparija kralja Fahda, Medina, 1412. h.g.
Knjige
1. El-Buhari Muhammed ibn Ismail, Buharijeva zbirka hadisa

2. Dr. Sulejman Topoljak, Savremena fikhska pitanja, Grafičar, Novi Pazar, 2009.
3. Topoljak Sulejman, Uvod u metodologiju islamskog prava, El-Kelimeh, Novi Pazar,
2006
4. Jusuf El-Karadawi, Nemuslimani u islamskom društvu, El-Kelimeh, 2003
5. Ahmet Alibašić, Savremene muslimanske dileme, CNS, Sarajevo, 2009
44
6. Dr. Jovan Živković, Regionalizam novi društveni okvir, Niš, 2007
7. Murad Hofmann, Islam kao alternativa, Bemust, Sarajevo, 1966
8. Muhammad Asad, Principi države i vlasti u islamu, Zagreb, 2005
9. Aziz Hasanović, Razumijevanje islama, FFDI, Zagreb, 2011
10. M. M. Sharif A History of Muslim Philosophy, prvi dio, Wiesbaden, 1963
Članci
1. Nemuslimani i lične slobode u islamskoj državi, dr. Sulejman Topoljak, Novi

Horizonti br. 17
2. Nijaz Šukrić, Povijest islamske kulture i civilizacije,www.scribd.com
3. Noah Feldman, Zašto muslimani žele šerijat, s Engleskog preveo i priredio: Aid
Smajić
4. Nedeljko Stojsaljević, Nacionalne Manjine-seminarski rad, Sombor, 2010
Internet
1. www.scribd.com
2. www.iltizam.org
45

Diplomski-Prava Nemuslimanskih Manjina U Islamskoj Državi

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Diplomski-Prava Nemuslimanskih Manjina U Islamskoj Državi

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

SADRŽAJ

Ovaj rad sadrži slijedeće dijelove:

Treće i zadnje poglavlje konačno govori o pravima nemuslimanskih manjina u islamskoj

Tema ''Prava nemuslimanskih manjina u islamskoj državi'' je uvijek aktuelna a posebno

Ova tema je za većinu današnjih muslimana, kao i potčinjene narode, sudbonosna,

Iz svega prethodno navedenog se može zaključiti da je ova tema veoma zahtijevna,

1.1. Način ustrojstva islamske države

Islam posjeduje čovjeka u njegovoj kompletnosti. Muslimani vjeruju da je zapadna

On funkcionira kao nasljednik Poslanikov, a ne kao 'Božiji reprezentant' u papinskom

S druge strane, islamska demokracija ne podrazumijeva neograničeni suverenitet ljudi.

U islamu, međutim, političko podneblje stvara klimu u kojoj su personalne i

Iz dosada kazanog nameće nam se zaključak da su demokracije najsposobnije u

1.2. Medinski ustav

Slično je i s nekim drugim pisanim dokumentima iz vremena Poslanika, kojim

Općenito uzveši, Povelja sadrži 70 članova podijeljenih na četiri grupe, računajući

Da bi razumjeli snažnu privlačnost Šerijata moramo postaviti jedno uistinu

1.3.1. Jezično značenje i definicije Šerijata

 Šerijat je sklup islamskih propisa po kojima se vladaju muslimani i muslimanke.

1.3.2. Ciljevi Šerijata

 zaštita vjere (din),

 zaštita časti ('ird)

 zaštita imetka (mal),

 zaštita razuma ('akl)

 zaštita obitelji (nesl)

 zaštita domovine (vatan)

1.3.3. Izvori Šerijata

Izvori islamskog prava

1.3.4. Intencije Šerijata

Ljudska dobrobit (maslaha) povezana je sa zadovoljavanjem različitih vrsta potreba.

1. Neophodne stvari – daruriyyat

U ovu kategoriju spadaju stvari, odnosno vrijednosti koje su neophodne za održavanje

2. Potrebne stvari – hadžiyyat

3. Poželjne stvari – tahsiniyyat

Pored ovog uobičajenog definiranja pojma dobrobit u priručnicima metodologije

Nasuprot stvaranju reda i poboljšanja prilika stoji fesad (nered, pokvarenost,

1.4. Institucionalni model islamske države

Muslimanska zajednica je, dalje, obavezna osigurati relevantne, detaljne zakone na

Mevdudi smatra da se demokratski sistem nikad ne može razviti ukoliko se izbori ne

U ovom poglavlju ću prikazati opću definiciju nacionalnih manjina i njihov istorijat i

2.1.Definicija pojmova, manjine, etničke manjine, nacionalne manjine

Gotovo da nema ozbiljnije rasprave o manjinama koja ne počinje konstatacijom da ne

U literaturi, u političkim dokumentima, pravnim propisima i instrumentima, pod

Pri tome, nije neophodno da pripadnici manjina budu organizovani, da postavljaju

Najpoznatija i najprihvatljivija definicija manjina je o na koju je dao Frančesko

U ovom slučaju je čak potrebno brojčanu većinu zaštititi od manjine (primer

Izraz ''etničke manjine'' vrlo se često koristi u međunarodnim dokumentima i to

2.2.1. Stari i srednji vek

U tom pogledu karakterističan je Aleksandar Makedonski, koji je težio da pomiri i

Period srednjeg vijeka, ispunjen gotovo neprekidnim vjerskim ratovima između

2.3. Problemi s kojima se susreću pripadnici manjina

Pripadnici manjina se najčešće suočavaju sa slijedećim problemima:

Ugrožavanje kolektivnog identiteta

Sa drugim problemom se suočavamo ako u postojećim uslovima manjina nema pravnih

Budući da su sa problemima ove vrste najčešće suočene zajednice sa prepoznatljivim

Sa trećim problemom suočavaju se manjine u državi definisanoj kao nacionalna država

Puno poštovanje ljudskih prava zahtijeva sveobuhvatan multidisciplinarni pristup,

2.5. Poštovanje manjinskih prava – pretopstavka za razvoj demokratskog,

U korpus ljudskih prava spadaju i prava pripadnika nacionalnih manjina. Ko su

2.6. Kada je islam priznao manjine

3. PRAVA NEMUSLIMANSKIH MANJINA U ISLAMSKOJ DRŽAVI

Prvenstveni cilj ovoga prvog pod-poglavlja je ukazati na neke opšte principe i

3.1. Teorijsko utemeljenje suživota religija u islamu

3.1.1. Suživot kao htijenje Božije