JU MEDICINSKA ŠKOLA BIHAĆ

OBRAZOVANJE ODRASLIH

ZDRAVSTVENA NJEGA
II RAZRED

JELENA
JURKOVIĆ
Sadržaj:
ORGANIZACIJA RADA NA BOLNIČKOM ODJELU ....................................................................... 3
Dobar raspored rada: ........................................................................................................................... 3
Zadaće sestre prije vizite su: ............................................................................................................ 4
Page | 1
Zadaće sestre tokom vizite:............................................................................................................... 4
Zadaće sestre poslije vizite: .............................................................................................................. 5
PREGLED I POSMATRANJE BOLESNIKA ....................................................................................... 5
VITALNI ZNACI.................................................................................................................................... 9
Rektalno mjerenje temperature: .......................................................................................................... 9
PULS ..................................................................................................................................................... 10
DISANJE ............................................................................................................................................... 11
KRVNI PRITISAK ............................................................................................................................... 13
ELIMINACIJA OTPADNIH MATERIJA ............................................................................................ 14
URIN ................................................................................................................................................. 14
KOLIČINA MOKRAĆE ............................................................................................................... 14
BOJA MOKRAĆE .......................................................................................................................... 15
MIRIS MOKRAĆE ......................................................................................................................... 15
KATETERIZACIJA MOKRAĆNOG MJEHURA ..................................................................... 16
STOLICA ......................................................................................................................................... 18
KLIZMA .......................................................................................................................................... 19
KAŠALJ I ISKAŠLJAJ .................................................................................................................. 21
POVRAĆANJE ............................................................................................................................... 22
PODJELA I PRIMJENA LIJEKOVA ......................................................................................... 23
LOKALNA PRIMJENA LIJEKA ................................................................................................. 26
PARENTERALNA PRIMJENA LIJEKA .................................................................................... 27
INTRAVENSKA INFUZIJA.......................................................................................................... 31
Davanje intravenske infuzije – opis postupka .......................................................................... 32
TRANSFUZIJA KRVI.................................................................................................................... 33
Izvođenje transfuzije:.................................................................................................................. 34
Izvođenje zahvata (uz nazočnost liječnika):.............................................................................. 35
Posttransfuzijske komplikacije (najčešći uzroci nastaju zbog ljudske pogreške): ................ 35
Rane komplikacije:...................................................................................................................... 35
Kasne komplikacije: .................................................................................................................... 36
ORGANIZACIJA ISHRANE BOLESNIKA U BOLNICI ................................................................... 36
UMJETNI NAČINI ISHRANE BOLESNIKA ..................................................................................... 38
Postupak hranjenja: ........................................................................................................................ 39
TERAPIJA KISIKOM – OKSIGENOTERAPIJA ............................................................................. 41
UZIMANJE KRVI ZA LABORATORIJSKE PRETRAGE................................................................. 42
Page | 2
SMRT, NJEGA UMIRUĆEG BOLESNIKA........................................................................................ 44
POSTUPAK NAKON SMRTI .............................................................................................................. 45

Ova skripta je isključivo za internu upotrebu u okviru

programa obrazovanja odraslih
JU Medicinska škola Bihać
ORGANIZACIJA RADA NA BOLNIČKOM ODJELU

Rad medicinskih sestara podjeljen je u tri smjene, a za plan rada zadužena je

medicinska sestra (glavna sestra odjela ili odsjeka). Planiranje sestrinske djelatnosti je
zahtjevan i odgovoran posao jer uključuje čitav niz uvijeta i okolnosti (rad u smjenama, osobe Page | 3
oslobođene od noćnog rada, odsutnost sa posla). Poseban problem predstavlja nedostatak
medicinskog osoblja (loš normativ ili broj sestara manji od normativa). Plan i raspored sestara
potrebno je napraviti za duže vrijeme (najmanje cijeli mjesec) radi usklađivanja slobodnog
vremena, godišnjih odmora i dužih bolovanja. Broj sestara u smjenama treba biti srazmjeran
količini rada. Na količinu rada utiče popunjenost bolničkih kreveta i potrebna količina
zdravstvene njege za jednog bolesnika. Budući da se najveći dio posla obavlja ujutro (prije
podne) tada je broj sestara više. Pri izradi rasporeda, a prema mogućnostima, u obzir treba
uzeti i želje sestara. Raspored sadrži vremensku podjelu rada u okviru jedne smjene. Pri
izradi rasporeda rada mora se uzeti u obzir slijedeće:

 raspored rada ostalih djelatnosti u bolnici (laboratorij, rentgen, odjel za prehranu,

polikliničko-konzilijarna služba, tehnička služba...) i
 vremenske zahtjeve određenih poslova (podjela i primjena Th, podjela hrane, vizita,
uzimanje dijagnostičkog materijala...).

Dobar raspored rada:

 pomaže sestrama u vremenskom planiranju poslova,
 olakšava nadzornim sestrama kontrolu učinjenog,
 poboljšava suradnju s ostalim djelatnostma u bolnici i
 sprečava istovremeno obavljanje poslova koji se isključuju .

Organizacija rada sestrinske službe mora biti fleksibilna, dinamična te omogućavati i

stimulirati razvoj zdravstvene njege i sestrinstva. PRIMOPREDAJA SLUŽBE – zdravstvena
njega u bolnici provodi se kontnuirano tokom 24 sata u smjenama (tri smjene po 8 sati, dvije
smjene po 7 sati i jedana od 10 sati, te dvije smjene po 12 sati i dežurstvo od 24 sata).
Primopredaja službe je postupak kojem sestra smjene koja zavšava posao, predaje službu
sestri koja nastavlja posao. Sestre je provode samostalno. Primopredaju službe, prijenos bitnih
informacija o bolesniku sestre moraju provoditi pismeno i usmeno, i time osigurati cjelovitu
zdravstvenu njegu bolesnicima tokom njihovog boravka u bolnici. Pisana primopredaja je
obavezna. Provodi se na osnovu sestrinske dokumentacije temperaturne liste ili druge
dokumentacije koja se vodi na odjelu. Usmena primopredaja sestrinske službe provodi se uz
bolesnički krevet i samo je dopuna pismenoj. Sve obavijesti o bolesniku koje ne želimo da
bolesnik čuje prenijet ćemo izvan bolesničke sobe. Za dobru i kvalitetnu primopredaju
potrebna je dobra organizacija rada sestrinske službe i preklapanje smjena (sestre započinju
smjenu pola sata do 1 sata prije i to vrijeme iskoriste za primopredaju). Broj sestara na odjelu
obično je najbrojniji tokom jutra, manji tokom poslijepodneva, a najmanji je tokom noći što je
uvjetovano količinom rada. U svakoj smjeni djelatnosti zdravstvene njege rukovodi
odgovorna sestra koja obavezno rukovodi primopredajom službe. Svaka sestra predaje posao
sestri koja nastavlja njen posao. Pisana primopredaja lijekova, zavojnog materijala, tehničkih
obaveza provodi se u posebnim sveskama primopredaje uz izvještaj svake smjene i potpis
odgovorne osobe (sestre). Svaki dan glavna sestra odjela (odsjeka) čita pisanu primopredaju,
potpisuje je i nadzire njeno provođenje. Praviilna primopredaja službe između smjena
osigurava kontinuitet i kavlitetu rada medicinskih sestara, daje potpunu sliku o stanju na
odjelu i stanju bolesnika, a na njihovo zadovoljstvo i zadovoljstvo svih onih koji sudjeluju u
radu odjela. Brigu o bolesniku tj. o njegovom liječenju u toku boravka u bolnici provodi
njegov sobni liječnik koji ga posjećuje svakodnevno, po potrebi i češće. Dnevne obilaske Page | 4
(vizite) provode svi odjelni liječnici tokom jutra (prijepodneva), a poslijepodne dežurni
liječnik. Bolesnike na odjelu obilaze u određeno vrijeme (dogovoreni dan u sedmici) svi
liječnici odjela predvođeni voditeljom odjela i to se zove velika vizita. Zadaće sestre prije
vizite ovise od organizacije rada na odjelu i od odjela, pa tako sestre moraju prije vizite
obaviti osnovne poslove njege, te bolesnika pripremiti za vizitu.

Zadaće sestre prije vizite su:

1. izmjeriti temeperaturu, krvni pritisak i puls te upisati na temperaturnu listu,
2. izmjeriti diurezu te upisati na temperaturnu listu,
3. ubilježiti stolicu, povraćanje na temperaturnu listu,
4. obaviti jutarnju njegu bolesnika (pranje, kupanje i namještanje kreveta),
5. uzeti dijagnostički materijal (krv, urin i sputum) za laboratorijske pretrage te
poslati u laboratorij,
6. podijeliti bolesnicima hranu, nahraniti nemoćne (kada se vizita obavlja kasnije),
7. obavijestiti liječnika o promjenama kod pacijenta koje je zapazila dok je obavljala
njegu,
8. pripremiti povijest bolesti i
9. pripremiti pribor za pregled bolesnika tokom vizite (tlakomjer, posudu sa čistim
špatulama, posuda za nečiste špatule, centimetar, svjetiljku i rukavice.

Viziti moraju biti prisutne sve sestre koje provode zdravstvenu njegu određenih bolesnika.

Zadaće sestre tokom vizite:

1. uputiti bolesnika kako da zauzme određeni položaj za pregled ili izvođenje nekog
zahvata i pomoći mu pri tome,
2. asistirati liječniku tokom pregleda i pri izvođenju zahvata,
3. voditi bilješke o promjeni terapije i dijagnostičkim postupcima...

Pregled usne šupljine i ždrijela – uputiti bolesnika da okrene glavu prema izvoru svjetlosti
(ako je prirodno svijetlo slabo koristimo se svjetiljkom), dodamo liječniku špatulu za pregled
ždijela, a poslije pregleda je odložimo u posudu za nečiste špatule.

Pregled srca – skidamo ili raskopčamo bolesniku gornji dio odjeće (donji dio je pokriven),
bolesnik leži na leđima (na zahtjev liječnika sjedi ili leži na lijevom boku) s rukama spuštenim
niz tijelo. Sestra stoji nasuprot liječniku obično s lijeve strane i bolesnika upućuje u kojem
smjeru da okrene glavu ili mu sama okrene glavu (suprotno od liječnika kako mu ne bi disao u
lice tokom pregleda).

Pregled pluća – uputimo bolesnika ili ga smjestimo u sjedeći položaj s glavom nagnutom
naprijed, opuštenim ramenima i rukama savijenim preko trbuha, ali udaljenim od prsnog koša.
Liječnik pregledava pluća s leđne strane auskultacijom i perkusijom, zatim s prednje strane. U
vrijeme pregleda prednje strane grudnog koša glava bolesika je okrenuta suprotno od liječnika
koji ga upućuje kako da kašlje i diše.

Pregled trbuha – uputimo ili smjestimo bolesnika u ležeći položaj na leđima s rukama
ispruženim niz tijelo, nogama lagano savijenim u koljenima uz otkriven trbuh i glavu
okrenutu na drugu stranu. Page | 5

Pregled operativne ili neke druge rane - potrebno je pripremiti kolica s priborom (setom za
previjanje), odviti ranu, asistirati liječniku pri obradi rane te je sterilno previti. Tokom vizite
može se mjeriti i obim trbuha, prsnog koša ili ekstremiteta. Obim se mjeri cantimetrom.
Bolesnik leži na leđima, zamolimo ga da se odupre na laktove i pete podvučemo centimetar
između donjeg dijela rebarnog luka i ruba zdjelične kosti i spojimo nešto iznad pupka i ne
zatežemo. Kod mjerenja obima prsa sestra stane ispred bolesnika zamoli ga da raširi ruke,
centimetar obavije vodoravno oko prsa, zamoli pacijenta da duboko udahne izmjer, zatim
bolesnik izdahne i ponovo izmjeri. Treba upozoriti bolesnika da ne podiže ramena niti napinje
mišiće.

Zadaće sestre poslije vizite:

1. izvršiti dogovoreno,
2. pripremiti bolesnika psihički i fizički,
3. uputiti ga na određene pretrage (koje je liječnik odredio) i
4. po potrebi pripremiti bolesnika za otpust iz bolnice.

PREGLED I POSMATRANJE BOLESNIKA

Da bi dijagnosticirali neku bolest služimo se slijedećim metodama:

 intervjua (simptomi bolesti),

 pregleda (inspekcija, palpacija, auskultacija i perkusija – znakovi bolesti),
 promatranje (dinamika bolesti) i
 pretraga (laboratorijske i instrumentalne).

I na taj način nastojimo utvrditi:

 etiologiju bolesti (uzrok i uzročnika),

 užu lokalizaciju bolesti (sistem, organ),
 način pojave i trajanje (akutno, kronično),
 neke njene posebnosti (organska, funkcionalna, nasljedna, profesionalna,
neoplazmatska, degenerativna, socijalana...),
 stanje (lahko, teško, terminalno),
 Ponašanje bolesnika (pokretan, nepokretan, besvjestan, svjestan,
orjentiran, depresivan, agresivan...).

Medicinske sestre posebno zanimaju problemi koji se javljaju zbog bolesti, a u vezi su
sa zadovoljavanjem osnovnih ljudskih potreba. Posmatranje bolesnika je jedna od osnovnih
zadaća medicinske sestre, a s ciljem da prikupi podatke o bolesniku tj. o njegovoj bolesti.
Koristi se ličnim osjetilima (vidom, sluhom, opipom i njuhom), sestra zapaža promjene na
bolesniku i procjenjuje njegovo stanje. Promatranje se provodi cjelovito, sistemno i stalno, a
moramo obuhvatiti bolesnika od glave do pete. Posmatranjem treba obuhvatiti: stanje,
ponašanje i izgled bolesnika. Na taj način stičemo općti dojam o bolesniku. Već prvim
pregledom možemo utvrditi ponašanje bolesnika (npr.: da li je agresivan?). Međutim,
posmatranjem i razgovorom utvrdit ćemo da li je bolesnik orjentiran u vremenu i prostoru, da
li je pri svijesti ili ne? Promatranje bolesnika može biti subjektivno i objektivno. Subjektivnim
posmatranjem zaključujemo izvjesne promjene na osnovu bolesnikovog iskaza jer ih preko Page | 6
naših čula ne možemo utvrditi. Subjektivni simptomi su:

1. bol,
2. glad, žeđ, strah,
3. slabost i malaksalost,
4. muka i vrtoglavica.

Za pravilno posmatranje potrebno je solidno znanje (medicinsko), razvijen smisao za učenje i

iskustvo. U razgovoru s bolesnikom ili pratiocem saznajemo o simptomima bolesti. Među
najizrazitijim subjektivnim simptomima jeste bol. Bol je jedan od najjačih subjektivnih
simptoma zbog kojeg se i bolesnik najčešće javlja liječniku. Nastaje djelovanjem raznih
unutrašnjih i vanjskih faktora i to tek onda kada nadražaj pređe prag osjetljivosti. Prag
osjetljivosti je individualan pa se mora znati da bolesnici različito reagiraju na bol. Intezitet
bola je različit. Može se osjećati kao: tištenje, tupi bol, snažan (oštri bol) s prekidima.
Prilikom ispitivanja treba obratiti pažnju i znati:

1. da li se bol javlja na jednom mjestu ili se širi na okolne organe?

2. kada se javlja, da li ima pauze i u kojim vremenskim razmacima?
3. da li nastaje poslije uzimanja hrane i tečnosti?
4. da li se pojačava ili smanjuje mjenjanjem položaja bolesnika u krevetu?

Jaka bol spada u subjektivne tegobe, njegovo postojanje možemo utvrditi na osnovu
objektivnih znakova kao što je izraz lica, psihičko stanje, položaj bolesnika, odbijanje obroka
itd. Bol se može lokalizovati u raznim djelovima tijela: glava, grudni koš, trbuh, kičma, ruke i
noge. Glavobolja je jedan od najčešćih bolova u medicinskoj praksi i javlja se kod oštećenja
vida, anemije, oboljenja sinusa, akutne infektivne bolesti itd. Bol u grudnom košu nastaje
zbog oboljenja organa grudne šupljine i manifestuje se kao stenokardija (bol iznad grudne
kosti može se širiti prema donjoj vilici, lijevom ramenu, malom prstu lijeve ruke – angina
pectoris), bol pri disanju (kod zapaljenja plućne maramice), bol pri gutanju (disfagija). Bol u
trbuhu je čest simptom organskih i funkcionalnih oboljenja abdominalnih organa. Bol ispod
desnog rebarnog luka koji se širi prema desnoj lopatici ukazuje na oboljenje šučne kese i
puteva, bol iznad pupka koji se širi u vidu pojasa ukazuje na akutni pankreatitis, a bol s desne
strane trbuha upućuje na akutni apendicitis. Bubrežne kolike manifestuju se sa jakim
bolovima koji počinju u slabinskom dijelu i šire se prema polnim organima i butinama. Bol
pri mokrenju upućuje na upalu mokraćnog mjehura, a ako se u mjehuru nalazi kamen bol je
oštra naročito poslije mokrenja. Bol u kičmenom stubu sa otežanim pokretima i hodom znak
su oboljenja kičme. Bol i otok ramenog zgloba, kuka, koljena može biti znak reumatske
bolesti. Sestra je dužna da uoči karekteristike bola i da prikupi potrebne informacije: početak i
trajanje, lokalizaciju, učestalost, okolnosti pod kojima se javlja, prateći simptomi (muk i
povraćanje), ponašanje. Ona to evidentira i obavještava liječnika. Samoinicijativno sestra ne
smije dati lijek protiv bolova jer to može prikriti kliničku sliku. Kod djece imamo skalu za
procjenu bola kod djeteta i dijete treba da odabere lice koje najbolje opisuje bol koju osjeća.
Ova skala se preporučuje za djecu do 3 g. Objektivno posmatranje - Pregled počinje od glave
i nastavlja se prema donjim ekstremitetima. GLAVA – je normalno simetrična, srednje velika
i srazmjerna je tijelu. U pojedinim patološkim stanjima može biti promjenjena npr.: Mala
glava (mikrocefalija), neobično velika glava (hidrocefalija), četvrtasta glava (caput
kvadratum), glava sa istaknutim nosom i bradom (akromegalična glava). NA KOŽI možemo
uočiti otekline, izrasline i ozljede. Pri pregledu moramo obratiti pažnju na vlasište (ispadanje
kose, perutanje, masna kosa...). Pogledom u bolesnikovo LICE stiče se prvi vizuelni dojam o
bolesniku. Na njemu se odražavaju težina općeg stanja, emocije, (strah, radost, bijes, bol i Page | 7
dr.). Lice zdravog čovjeka je simetrično, ali kod pareze ili paralize nervusa facijalisa lice je
asimetrično (obraz je mlohav, usni ugao je spušten, brazde na jednoj strani lica su izbrisane i
taj dio je bez mimike). Kod zdravog čovjeka lice je bez otoka ali npr.: kod akutne upale
bubrega očni kapci su otečeni ponekad i podbuhlo lice. U posmatranje treba uključiti i KOŽU
(boja ružičasta, crvena, žuta ili pepeljasta) i promjene na koži (osip i akne). OČI (boja
bjeloočnica-žuta, bijela). VID - koristi li se pomagalima? USNE (cijanoza) i USNA
ŠUPLJINA (jezik, zube, proteze i promjene na sluznici). VRAT (na vratu posmatramo
pokretljivost npr.: ukočen vrat kod meningitisa, simetričnost (npr.: oštećenje
sternokleidomasteideusa, stanje štitne žlijezde, limfne žlijezde, izraženost krvnih žila.).
PRSNI KOŠ – posmatramo oblik kod nekih oboljenja koš zadobija karakterističan oblik npr.:
kod emfizema je bačvast, kokošija prsa imamo kod rahitisa. KIČMA može biti iskrivljena
prema naprijed – lordoza, natrag –kifoza i bočno – skolioza, ispodpazušne žlijezde i promjene
na dojkama, boju kože, promjene na koži. TRBUH posmatramo promjene na koži (boju, osip,
i proširene vene), oblik trbuha, obim (ascites).
EKSTEMITETI - deformiteti, nedostatak dijela ili cijelog ekstremiteta (stanje zglobova,
pokretljivost, simetričnost mišićne građe, edeme, izraženost krvnih žila i boju kože).
Promatranje koje provodi sestra temelji se na iskustvu i znanju i ona treba da prepozna i
imenuje promjene koje posmatra. POKRETLJIVOST BOLESNIKA može biti: normalna,
smanjena i onemogućena. NORMALNO POKRETAN BOLESNIK – hoda ravnomjernom
brzinom, izmjeničnim pokretima obiju nogu , sam mjenja položaj u krevetu, ličnu higijenu
provodi sam. SMANJENO POKRETAN BOLESNIK – se teško kreće, potrebna mu je pomoć
i pomagala pri provođenju lične higijene i hranjenju, djelimično mu je potrebna pomoć druge
osobe. NEPOKRETAN BOLESNIK – ne hoda ni uz pomoć druge osobe, pri zadovoljavanju
osnovnih potreba pomaže mu u cijelosti druga osoba.

POLOŽAJ BOLESNIKA U KREVETU - Bolesnik u krevetu položaj može zauzeti aktivno,

pasivno i prisilno. Aktivni položaj - bolesnik u krevetu sam zauzima položaj onako kako bi to
uradila zdrava osoba. Pasivni položaj - bolesnik u krevetu vlastitom snagom ne može
zauzeti položaj već mu je potrebna pomoć druge osobe ili pomagala. Prisilni položaj - može
biti medicinski indiciran (dijagnostika, liječenje) ili je posljedica bolesti (prisiljava bolesnika
da zauzme određeni položaj koji mu smanjuje tegobe). FOWLEROV POLOŽAJ -
(polusjedeći s nogama lagano savijenim u koljenima). Da bi se bolesnik postavio u ovaj
položaj potrebno je pipremiti krevet tako što podižemo uzglavlje ako je krevet za to podešen.
Ako nemamo takav krevet onda bolesnika smještamo u povišen položaj pomoću uloška za
uzglavlje ili jastuka. Jastuci se slažu poput crijepa, a na podnožje kreveta potrebno je staviti
potporanj da bolesnik ne bi klizio u krevetu. ORTOPNOIČAN POLOŽAJ - zauzimaju
bolesnici s otežanim disanjem (dekompenzacija srca). Bolesnik sjedi u krevetu uspravno ili
lagano nagnut prema naprijed po mogućnosti sa spuštenim nogama niz krevet. Da bi se
bolesniku olakšalo i pomoglo u zadržavanju ovog položaja potrebno je podići uzglavlje, iza
leđa složiti jastuke ispred bolesnika staviti stolić za serviranje hrane na koji smo prethodno
stavili jastuk (bolesnik se oslanja laktovima na jastuk). POLOŽAJ KOD UPALE
POREBRICE, PLUĆA I OZLJEDA REBARA - bolesnik leži na bolesnoj straani i na taj
način smanjuje njeno gibanje pri disanju što olakšava i ublažava bol .POLOŽAJ KOD
BOLOVA U TRBUŠNOJ ŠUPLJINI – bolesnik leži s koljenima privučenim prema prsima i
tako smanjuje napetost trbušne stijenke i bol. TRENDELENBURGOV POLOŽAJ – bolesnik
leži s glavom i ramenima spuštenim niže od zdjelice i donjih ekstremiteta (postiže se bolja
cirkulacija u CNS-u). U taj položaj se stavljaju bolesnici koji su kolabirali zbog niskog tlaka Page | 8
krvi i koji su u šoku. Postižemo ga uklanjanjem jastuka i podizanjem podnožja kreveta.
POLOŽAJ KOD TETANUSA - prisilno se javlja za vrijeme tonično-kloničnih grčeva,
bolesnik je izvijen u luku oslanjajući se samo na zatiljak i pete (opistotonus). POLOŽAJ KOD
MENINGITISA - bolesnik leži sa zabačenom glavom i koljenima privučenim prema tijelu.
POLOŽAJ ONESVIJEŠTENOG BOLESNIKA - treba ga položiti ispruženog (glava je
zabačena prema nazad i okrenuta u stranu što omogućuje disanje i oticanje tekućine iz usta).

QUINCKOV DRENAŽNI POLOŽAJ - kod bolesti dišnih organa praćenih stvaranjem velikih
količina sekreta u bazalnim dijelovima pluća (bronhiektazije, apsces pluća) potrebno je
bolesnika staviti u položaj koji će mu omogućiti iskašljavanje. Bolesnika stavljamo u
Quinckeov položaj pomoću specijalnog kreveta prelamanjem i odizanjem sredine ili
podizanjem podnožja kreveta za 40 – tak cm. S uzglavlja uklanjamo jastuke stavljamo
kompresu i nepropusno platno, te posudu za iskašljavanje ispred bolesnikove glave. Na
pripremljeni krevet bolesnik liježe potrbuške s povišenim kukovima. Ako nemamo specijalni
krevet bolesnika stavljamo preko uzdužne stranice kreveta tako da je kukovima na krevetu,
glava i prsa mu vise a rukama se oslanja na jastuk na podu ispred kojeg smo stavili posudu za
iskašljavanj . Sestra stoji uz krevet i pridržava bolesnika, a drenaža se pimjenjuje prije obroka
i bolesnik ostaje u tom položaju 10 do 20 min. KOLEMANOV POLOŽAJ – unesrećene
osobe tokom prevoza u bolnicu, onesviještene ili u komi postavljaju se u položaj koji
omogućava prohodnost dišnih puteva i sprečava aspiraciju sadržaja. Bolesnika treba smjestiti
na bok jednim jastukom poduprijeti iza leđa, drrugi staviti ispred grudnog koša dok je donja
noga ispružena, a gornja polusavijena između koljena se stavlja jastuk. Gornja ruka je
savijena u laktu i stavlja se pod glavu ili na jastuk, a donja je ispružena iza njegovih leđa.
NELSONOV POLOŽAJ – primjenjuje se kod plućnog apscesa i u drenaži sekreta
bronhiektazija. Bolesnika smjestimo u potrbušni položaj s jastukom stavljenim pod trbuh,
tako da se trup tijela savija, a glava i prsni koš su položeni naniže. PRIVREMENI PRISILNI
POLOŽAJI - su kratkotrajni, zauzimaju ih bolesnici za vrijeme med. zahvata i pregleda.
NOBLEOV POLOŽAJ – bolesnik sjedi leđima okrenut liječniku s ramenima i glavom
spuštenom prema naprijed. Primjenjuje se pri pregledu lumbalnih regija, punkciji bubrega i
lumbalnoj punkciji. ROBSONOV POLOŽAJ - položaj bolesnika na kirurškom stolu pri
operaciji žučnog mjehura i žučnih puteva, bolesnik leži na leđima, a ispod 11 i 12 rebra se
stavlja pješčana vrećica. GENOKUBITALNI POLOŽAJ – bolesnik je naslonjen na koljena i
laktove (koristi se pri pregledu prostate, rektuma, debelog crijeva). GINEKOLOŠKI
POLOŽAJ - bolesnica leži na leđima s nogama savijenim u koljenima i raširenim. Koristi se
kod pregleda spolnih organa.
VITALNI ZNACI
Vitalni znaci su znaci koji karakterišu život. To su temperatura tijela, disanje, puls i
krvni pritisak. Temperatura je stepen zagrijanosti ljudskog tijela, normalna temperature iznosi
36 do 37 stepeni Celzijusa. Ukoliko se temeratura mjeri u sluznicama njena vrijednost je viša
za 0,1 do 1,0 stepen. Tako da je normalna vrijednost temperature izmjerene rektalno iznosi
36,5 do 37,4. Pri mjerenju trebamo obratiti pažnju na: protresanjem moramo svu živu vratiti u Page | 9
rezervoar, znojnu kožu moramo osušiti na mjestu mjerenja temperature, bolesnik pravilno i
dovoljno dugo mora držati toplomjer, trljanjem spremišta za živu da ne bi lažno povisivali
temperaturu, i bolesnici ne smiju sami očitavati temperaturu i upisivti na temeperaturnu listu.
Od pribora je potrebno pripremiti: toplomjer za aksilarno mjerenje temperature, jednokratne
rukavice, vatu, dezinfekcijsko sredstvo i temperaturnu listu.

Postupak:

 smjestiti bolesnika u udoban položaj (sjedeći ili ležeći),

 uputiti bolesnika da posuši pazuh ili mu to učini sestra (isparavanje znoja snižava
temperaturu),
 staviti dio toplomjera sa živinim rezervoarom ispod pazuha,
 saviti bolesnikovu ruku preko njegovih prsa u smjeru suprotnog ramena (toplomjer ne
smije izlaziti na suprotnu stranu, niti se smije naći između nabora kože i košulje),
 mjeriti najmanje 5 minuta, a maximalno 10 minuta,
 očitati temperaturu i
 upisati izmjerenu vrijednost u temperaturnu listu.

Rektalno mjerenje temperature:

- bolesnika sestra upoznaje s postupkom, stavi ga u ležeći položaj na boku s
nogama privučenim prema trbuhu (gornja prekrižena preko donje),
- oprati ruke,
- premazati toplomjer vazelinom,
- navući rukavice,
- uvesti toplomjer u rektum (jednom rukom raširimo gluteuse, a drugom
uvodimo toplomjer do iznad spremišta žive),
- pridržavat toplomjer tokom mjerenja 5 min, a bolesnik može i sam pridržavati
stisnutim sfinkterom i mišićima gluteusa,
- izvući toplomjer iz rektuma,
- obrisati toplomjer staničevinom,
- očitati vrijednost,
- oprati toplomjer tekućom vodom i sapunom,
- dezinficirati,
- skinuti rukavice,
- oprati ruke i
- ubilježiti temperaturu na temperaturnu listu.
PULS

''Puls predstavlja odraz srčanog rada na perifernim arterijama''. Može se osjetiti

palpacijom i čuti auskultacijom. Palpacijom ustvari osjećamo promjenu volumena arterije. Za
vrijeme sistole lijeve komore u arterije dolazi krv, puni ih i one zauzimaju kružni oblik. Za
vrijeme dijastole pritisak u arterijama opada i one zauzimaju ovalan oblik. Naizmjenično Page | 10
širenje i skupljanje arterija kod zdravog čovjeka odvija se ritmički u toku cijelog života.
Uloga srce je da kao pumpa potiskuje krv kroz sistem krvnih sudova. Radom srca krv
dospjeva u sve dijelove čovjekovog tijela i vrši slijedeće neophodne funkcije:

1. snabdjeva organizam kisikom, hranjivim materijama i oslobađa organizam štetnih

tvari,
2. ima odbrambenu ulogu i
3. ima ulogu u termoregulacij.

Da bi krv izvršila ove raznovrsne zadatke u organizmu neophodno je da dospije u sve dijelove
tijela, a za to je potreban koordinirani rad srca i krvnih sudova, optimalni sastav krvi i učešće
nervnog sistem i hormona. Puls prvenstveno ukazuje na stanje KVS. Zato je kod tih oboljenja
savjesna kontrola pulsa od velikog značaja. Utvrđuje se palpacijom površinskih arterija ispod
kojih se nalazi tvrda podloga (kost). Najčešće su to:

- a.temporalis,
- a.carotis communis,
- a.brachialis,
- a.radialis,
- a.femoralis,
- a. poplitea,
- a.dorsalis pedis i
- a.tibialis posterior.

U praksi najčešće palpiramo puls radijalne arterije koja se nalazi na unutrašnjoj strani
podlaktice u području ručnog zgloba iznad palca. Palpira se jagodicom drugog, trećeg i
četvrtog prsta u trajanju od jedne minute. Na taj način provjeravamo učestalost (frekvenciju),
punoću, ritam i tip pulsnih talasa (amplitudu).

Frekvencija pulsa je broj otkucaja u jednoj minuti. Kod zdravog odraslog čovjeka u
mirovanju iznosi 60 do 80 otkucaja u minuti, a kod novorođenčadi i male djece je viši 100 do
150 otkucaja u minuti (eukardija). TAHIKARDIJA je ubrzan puls (više od 80 otkucaja u
minuti) može biti prolazna i fiziološka pojava pri napru i jakom uzbuđenju. Javlja se i pri
povišenoj temperaturi gdje svaki Celzijusov stepen povećava puls za 10 otkucaja u minuti.
Ubrzani puls je propratna pojava mnogih oboljenja kao što su: teška anemija,
hipertireoidizam, povećanje intrakranijalnog pritiska i dekompenzacija srca. Postoji takđer
izuzetno naglo ubrzanje pulsa nazvano paroksizmalna tahikardija gdje je puls ubzran od 130
do 250 otkucaja. Napad prestaje iznenada kako je i počeo, a može trajati nekoliko sekundi,
sati, pa i dana. Javlja se kod akutnog miokarditisa i oboljenja tireoidne žlijezde ili zloupotrebe
kafe i cigareta. BRADIKARDIJA ili usporen puls (manje od 60 otkucaja u minuti), može biti
fiziološka pojava kod sportaša i fizičkih radnika. Patološki se javlja kod hipotireoidizma,
akuztnog infarkta miokarda i prevelike doze digitalisa.

Ritam pulsa – kod zdravih osoba sistola i dijastola se naizmjenično smjenjuju u određenom
vremenskom intervalu (pravilnim razmacima). Takav puls se naziva ritmični ili regularni, a
ako su razmaci između pojedinih otkucaja nepravilni puls je aritmičan ili iregularan. Page | 11
Ekstrasistolija – pravilan ritam pulsa povremeno se prekida prijevremenim pulsnim
otkucajima koji se mogu javiti pojedinačno, ali po pravilu kao svaka druga, treća ili četvrta
kontrakcija srca (bigemija, trigemija i kvadrigemija). Apsolutna aritmija – otkucaji srca
potpuno su nepravilni i nejednako punjeni, a znak su oštećenja srčanog mišića.

Ostale kvalitete pulsa - preostale kvalitete pulsa koje su dostupne provjeri jesu punjenost,
napetost i apmplitude. Kod zdravog čovjeka puls je dobro punjen. Punoća pulsa predstavlja
kvalitet pritiska krvi na zid krvnog suda.

Poremećaji pulsa su:

 nema pulsa – puls se ne osjeća ni pažljivom palpacijom arterija,

 filiforman (nitast) puls - slabo punjen i razvučen puls, teško se palpira,
 jako punjen puls – ne može se potisnuti ni jakim pritiskom na arteriju i
 arterija koju palpiramo može biti tvrda i neelastična i tad je puls napet.

Amplituda pulsa, brzina i visina pulsnog vala zavisi od udarnog volumena pulsa. Nakon toga
demonstriram postupak mjerenja pulsa na radijalnoj arteriji.

Postupak:

1. bolesnik sjedi ili leži, ruka na kojoj mjerimo puls je opuštena, savijena u laktu pod
pravim uglom, a dlan je okrenut prema trbuhu sa ispruženim prstima,
2. jagodice drugog, trećeg i četvrtog prsta stavimo na radijalnu arteriju i umjereno
pritisnemo prema kosti ručnog zgloba dok ne osjetimo puls,
3. ocjenimo ritam, punjenost, napetost i amplitude pulsa,
4. uz kontrolu sata brojimo otkucaje pulsa u toku jedne minute,
5. izmjerenu frekvenciju pulsa bilježimo na temperaturnu listu (P=90' i grafički) i
6. o patološkim promjenama pulsa obavijestimo liječnika nakon istodobne provjere i na
drugoj ruci.

DISANJE

Disanje predstavlja izmjenu gasova između organizma i vanjske sredine. To je

fiziološki proces koji se neprekidno odvija u živom organizmu. Nijedna ćelija ne može da se
održi ako se u njoj ne odvijaju oksidacioni procesi za koje je neophodan kisik. U oksidativnim
procesima troši se slobodan kisik, oslobađa toplotna energija i stvaraju se krajnji produkti
metabolizma između kojih je i CO2 koji se izbacuje iz pluća. Disajni organi imaju
posredničku ulogu između organizma i vanjske sredine jer se preko njih prima kisik, a
izbacuje CO2. Kako se ovaj proces odvija u samim plućima (plućnim alveolama) disanje je i
dobilo naziv plućno disanje. Primljeni kisik u plućim prelazi u krv i vazuje se za hemoglobin
i u obliku novog jedninjenja ''oksiheoglobin'' krvlju se prenosi do svih ćelija organizma. U
prisustvu oksidaza donijeti kisik se aktivira i stupa u reakciju sa ugljikom ćelijske
protoplazme i stvara se CO2. ovo se naziva ćelijsko ili unutrašnje disanje. Proces disanja sam
po sebi predstavlja komplikovan akt u kojem sudjeluje niz organa koji ne ulaze u sastav Page | 12
dišnog sistema, a to su: dijafragma, rebra, međurebarni mišići i trbušni mišići. Disanje
reguliše centar za disanje smješten u produženoj moždini i zove se centar za disanje. Disanje
se sastoji od dvije faze inspirija (udisaja) i expirija (izdisaja). INSPIRIJUM je aktivna faza
ventilacija, podrazumijeva povećanje grudnog koša pri čemu se pritisak u grudnoj šupljini
smnanjuje, alveole se šire i vazduh iz spoljnje sredine ulazi u njih. Slijedi razmjena gasova na
nivou alveola i tkiva. EXPIRIJUM (izdisaj) predstavlja pasivnu fazu ventilacije (stezanje
grudnog koša), pri čemu se vazduh iz alveola izdiše u vanjsku sredinu. Inspirij i expirij čine
jedan disajni pokret ili RESPIRACIJU. Zdrav odrastao čovjek u mirovanju diše kroz nos bez
napora i jedva čujno 16 do 20 puta u minuti. Pri posmatranju disanja medicinska sestra
kontroliše frekvenciju, dubinu, ritam i trajanje pojedinih disajnih faza, uopće način na koji
bolesnik diše (patološki oblici disanja), tipovi disanja, te mora pažnju obratiti na dispneju
(subjektivni osjećaj glad za kisikom). Normalno disanje se zove eupnea, ubrzano tahipnea, a
usporeno bradipnea, apnea predstavlja prestanak disanja. U fiziološkim uslovima na brzinu
disanja može da utie naporan rad, ubrzan hod, psihička uzbuđenost, kao i volja. Po prestanku
tih faktora disanje se normalizuje. Usporeno disanje rijeđa je pojava i javlja se kod tumora
mozga ili trovanja opijumom. U disanju inspirij je kraći, a eksperij duži. Ukoliko postoji
prepreka u protoku zraka kroz disajne puteve udisaj se produžava. Ova pojava može biti
akutna kod akutnog laringitisa, anafilaktičkog šoka ili hronična ako disajni putevi trpe neki
pritisak (tumori, proširenje aorte...). Otežani inspirij zove se inspiratorna dispnea. Produženi
expirij javlja se kod bronhijalne astme, suženih bronha i zove se ekspiratorna dispnea. Po
dubini disanje može biti normalno (ujednačeno bez napora), duboko (s naporom, bolesnik
udiše i izdiše veću količinu zraka) i površno (jedva primjetno udisanje i izdisanje male
količine zraka). Nepravilno disanje javlja se u tri karakteristična tipa: Cheyne - Stokesovo,
Kussmaolovo i Biotovo. Chayne – Stokesovo disanje u početku je površno i jedva primjetno i
onda postaje sve dublje i dublje dok ne postigne maksimum, zatim dubina postepeno opada i
ono postaje površnije dok jednog momenta se potpuno ne izgubi. Prestanak disanja se zove
apnea. Ona može da traje 15 do 40 sekundi. Zatim se površno disanje ponovo uspostavlja.
Takve disajne faze se pojedinačno javljaju (srčana oboljenja, uremija, hipoksija mozga...).
Biotovo disanje je otežano i nepravilno disanje i po dubini i po frekvenciji kao i pojavama
apnee (oštećenje centra za reg. disanja). Kussmaolovo disanje je izrazito duboko disanje koje
se izvodi uz veliki napor i angažovanje cjelokupne disajne muskulature. Bolesnik ako je u
svjesnom stanju zaplašen je takvim disanjem jer ne može da ga suzbije. Ovakvo disanje javlja
se u metaboličkoj acidozi bolesnika s bubrežnom insuficijencijom ili dijabetesom. Medicinska
sestra takvim bolesnicima može pomoći i umanjiti subjektivne simptome ako u bolničkoj sobi
obezbijedi dovoljno čistog zraka, postavi bolesnika u sjedeći položaj (Fowlerov), a masažom
pojača perifernu cirkulaciju krvi. Ortopnea je oblik dubokog i učestalog disanja koji prisiljava
bolesnika da zauzme uspravan položaj gornjeg dijela tijela (najčešće kod bolesnika s
dekompenzacijom srca).
KRVNI PRITISAK
Krvni pritisak je pritisak krvi na zidove krvnih sudova. Postoje dvije vrste krvnog
pritisaka: arterijski i venski. Arterijski krvni pritisak je pritisak krvi na arterijske krvne sudove
za vrijeme ove faze srčanog rada (sístole i dijastole). Za vrijeme sístole pritisak u arterijama
poraste do određenog maksimuma. Ta vrijednost se naziva sistolni ili maksimalni pritisak.
Krvni pritisak se smajnjuje u toku dijastole i njegova najniža vrijednost naziva se dijastolni ili Page | 13
minimalni krvni pritisak. Visina arterijskog krvnog pritiska zavisi od stanja srca, količine krvi
koja se nalazi u cirkulaciji i elastičnosti krvnih žila. Osim bolesti ispitanika i neki drugi
faktori utiču na visinu pritiska: dob ispitanika (raste s dobi), spol (fiziološki žene u praksi
imaju niži krvni pritisak od muškaraca), aktivnost ispitanika (viša je u fizičkoj i psihičkoj
aktivnosti), doba dana (viši je ujutro, a niži poslijepodne i naveče). Normalan krvni pritisak
zavisi od životne dobi. Ako su odnosi vrijednosti sistolnog i dijastolnog pritiska primjereni
dobi i normalni tada je pritisak kongruentan. Konvergenan je pritisak ako se razlike među
sistolnim i dijastolnim pritiscima smanjuju zbog znatnijeg povišenja dijastolnog pritiska a
divergentan ako se povečavaju (hronična bolest bubrega). Hipertenzija je stanje trajno
povišenog sistolnog i dijastolnog krv.pritiska kod odrsalih iznad 160 mmHg, a dijastolni
iznas 90 mmHg. Ona se javlja zbog povećanog otpora perifernih krvnih sudova i znak je
oboljenja, zatim oboljenja bubrega te poremećaja endokrinih žlijezda. Kritične vrijednosti
koje zahtjevaju obaviještenje i hitnu intervenciju su porast sistolnog pritiska iznad 200
mmHg, porast dijastolnog iznad 130 mmHg, te pad sistolnog pritiska ispod 80 mmHg.
Hipotenzija je hronično nizak krvni pritisak je stanje sniženog arterijskog pritiska kad je
sistolnni pritisak ispod 100 mmHg. Javlja se kod slabih srčanih kontrakcija, i nedovoljne
količine krvi u cirkulaciji. Uvijek je praćena ubrzanim i jedva pipljivim pulsom. Hronično
nizak krvni pritisak javlja se kod hipotireoze, anemija i tbc. Mjerenje se izvodi aparatom po
RivaRocciju (na živu), aparatom po Pašonu (ima manometar, a vrijednosti su izražene u kPa),
na pero i elektronski. Najčešće se arterijski pritisak mjeri na brahijalnoj arteriji tlakomjerom
na živu. On se sastoji iz živinog stuba sa rezervoarom, gumene manžetne, pumpice sa
ventilom i gumenim nastavcima koji spajaju manžetnu, pumpicu i manometar. Za mjerenje
treba pripremiti tlakomjer, slušalice i prije mjerenja se preporučuje da bolesnik pola sata ne
jede i ne puši i miruje najmanje pet minuta.

Postupak:

Bolesnik sjedi ili leži s rukom malo savijenom u laktu u visini srca. Manžetna se
postavlja na 3 cm iznad lakta, čvrsto omota i fiksira. Kad je dobro fiksirana opipamo puls i na
to mjesto stavimo stetoskop, zatvaramo ventil i pomoću pumpice upuhujemo zrak u
manžetnu. Kada se više ne osjete pulsne oscilacije s pumpanjem se prestaje. Za vrijeme
pumpanja vazduha pod pritiskom živa se u aparatu stuba podiže. Tada postepeno vazduh iz
manžetne ispuštamo, a u isto vrijeme živa se u živinom stubu spušta i onog momenta kad se
izjednači pritisak u arteriji i manžetni čujemo prvi otkucaj što predstavlja sistolni ili
maksimalni krvni pritisak.
Tada očitamo vrijednost i slušamo tonove sve dok se pritisak u arteriji ne poveća i postane
veći od pritiska u manžetni. Posljednji ton se registruje kao dijastolni ili minimalni.
Krvni pritisak se ubilježi na tempereturnu listu numerični TA=120/80 ili grafički.
Na odjelima intenzivne njege krvni pritisak se mjeri elektronskom tehnikom pomoću
monitora.
ELIMINACIJA OTPADNIH MATERIJA
URIN Page | 14
U posmatranju bolesnika posebnu pažnju treba usmjeriti na izlučivanje i izlučevine
(mokraću, stolicu, povraćanje, znoj i skašljavanje). MOKRAĆA je izlučevina koja se
normalno stvara u bubrezima i preko izvodnik kanala izbacuje se iz organizma. Mokraćom se
iz organizma izbacuju štetne tvari koje predstavljaju krajnje produkte nepotrebne organizmu,
a koje su stvorene u procesu metabolizma. Zato pregledom mokraće ne utvrđujemo samo
stanje bubrega već i svih organa u cjelosti. Zbog toga je ova izlučevina veoma važan
dijagnostički materijal koji se uzima od svakog bolesnika da bi na osnovu njenog nalaza
mogli ordinirati terapiju te pravilnu ishranu. Kao i svaku drugu izlučevinu mokraću
posmatamo makroskopski, mikroskopski i hemijski. Makroskopskim posmatranjem
utvrđujemo količinu, boju, miris, reakciju i specifičnu težinu.

KOLIČINA MOKRAĆE
Kada govorimo o količini onda mislimo na onu količinu koja se izluči u toku 24 sata iz
organizma, a ona se kreće normalno od 1200 do 1500 ml. Na količinu mokraće može uticati
vrsta ishrane, količina unesene tečnosti, te količina tečnosti koja se izluči eksrarenalnim
putem (povraćanjem, proljevom, obilnim znojenjem). Pored tečnosti koja se u organizam
unosi u sastavu hrane i pića,voda se stalno stvara u procesu metabolizma u organizmu kao
njegov krajnji produkt. Zato se kod oboljenja koja su praćena ubrzanim metabolizmom kao
npr.: diabetes mellitus, hipofizni poremećaji, hipertireoidizam praćene su povećanim
izlučivanjem mokraće. Oboljenja koja su praćena poremećajom krvotota, te poremećenom
filtracijom bubrega praćena su smanjenom količinom mokraće. Zato je kontrola i mjerenje
mokraće u bolnici česta i obavezna dužnost medicinske sestre. Količina mokraće koja se
izluči u toku 24 sata naziva se diureza. Prikupljanje mokraće započinje najčešće u jutarnjim
satima.

Npr.: Bolesnik se pomokri u 7 sati ujutro i taj se urin baci jer se on prikupljao tokom noći i ne
ulazi u izračunavanje, od tad pa do 7 sati ujutro narednog dana mokraća se prikuplja u
specijalne posude koje su osigurane poklopcem. Na svakoj posudi se nalazi etiketa s imenom
i prezimenom bolesnika da se slučajno ne bi pomješale. Pokretnom bolesniku pokažemo
mjesto gdje posuda stoji tako da on po potrebi odlazi tamo i mokri. Količina mokraće u toku
24 sata može biti povećana i ta se pojava naziva poliurija. Ako je količina mokraće smanjena
onda se to zove oligurija, a ako od bolesnika nismo nikako uspjeli dobiti mokraću to se naziva
anurija. Kod srčanih bolesnika dnevna količina mokraće je manja dok se javlja učestalo noćno
mokrenje i ta pojava naziva se nikturija. Postoje i takvi poremećaji u kojima se mokraća
normalno stvara u bubrezima, ali zbog prepreka u mokraćnom izvodnim kanalima ona se
zadržava u mokraćnom mjehuru (kamen, tumor, uvećana prostata) i takvo stanje nazivamo
retencija mokraćnog mjehura. Centar za mokrenje smješten je u produženoj kičmenoj moždini
( u 3 i 4 lumbalnom segmentu), a kod nekih oboljenja dolazi do nesvjesnog lučenja mokraće i
ta se pojava naziva inkontinencija ili bezvoljno mokrenje. Učestalo mokrenje manjih količina
mokraće naziva se polakisurija.

BOJA MOKRAĆE
Boja mokraće zavisi od elemenata prisutnih u njoj. U normalan sastav mokraće ulazi
voda 95 %, natrijum 0,35 %, klor 0,6 %, Ca 0,015 %, urea 1,8 %, mokraćna kiselina 0,015 %, Page | 15
sulfati 0,18 %, kreatinin 0,075 %. Pored navedenih materija u sastav još ulazi i sluz, epitelne
ćelije, 1 do 2 Er, ponneki leukocit te bakterije. Mokraća sa ovim sastavom ima svijetožutu
boju (boja slame). Ako je količina mokraće smanjena zbog ekstrarenalnog gubitka tečnosti
onda je ona koncentrirna i tamne boje (tamnožute). Kod oboljenja jetre tj. kod prepreka u
oticanju žuči u duodenum, žučni pigmenti bilirubin i biliverdin krvnim putem dospjevaju u
bubrege i izlučiuju se mokraćom. Takva mokraća je žuto-zelene boje i podsjeća na crno pivo.
Pojava cilindara u mokraći naziva se cilindurija. Pojava većeg broja eritrocita ili hemoglobina
daje mokraći crvenu boju i ta se pojava naziva hematurija. HEMIJSKIM pregledom možemo
utvrditi prisustvo bjelančevina, glukoze i žučnog pigmenta. Prisustvo bjelančevina zove se
proteinnurija, prisustvo šećera glikozurija. Ukoliko ne postoji ekstrarenalno gubljenje
tečnosti, a mokraća je tamne boje možemo posumnjati na pojačanu razgradnju eritrocita u
organizmu.

MIRIS MOKRAĆE
Ona ima specifičan miris. Kod male djece ima miris juhe od mesa, kod diabetesa
mellitusa ima miris na prokislo voće, miris na pokvareno jaje ima mokraća koja sadrži dosta
bakterija, krvi i gnoja, miris na feces javlja se kod rektovezikularnih fistula. Na miris mokraće
utiče vrsta hrane, oboljenje kao i unijeti lijekovi. SPECIFIČNA TEŽINA MOKRAĆE kreće
se od 1012 do 1025. Ona zavisi od količine unesene tečnosti kao i tečnosti izgubljene
ekstrarenalnim putem. U patološkim stanjima specifična težina zavisi od materijala prisutnog
u njoj. Zato se kod svih oboljenja koja su praćena poliurijom javlja manja specifična težina
dok kod oboljenja praćenih oligurijom javlja se povećana specifična težina. Izuzetak čini
diabetes mellitus koji je praćen poliurijom, a ima povećanu specifičnu težinu zbog prisustva
šećera. Specifična težina mjeri se urinometrom ili urometrom.

Postupak:

 bolesnik se pomokri u čašu,

 urin sipamo u menzuru polahko uz rub pazeći da ne zapjeni,
 postavljamo na ravnu podlogu u ravnini očiju,
 pričekamo da se površina smiri,
 uronimo urometar,
 pričekamo opet da se površina smiri,
 očitamo vrijednost u ravnini gornjeg ruba mokraće,
 baci se urin,
 menzura se opere ,dezinficira, ispere, posuši i odloži na svoje mjesto i
 očitanu vrijednost upišemo na temperaturnu listu.

Za pregled mokraće uzima se srednji mlaz u hemijski čiste posude za fizičke i hemijske
pretrage, a u sterilne za mikrobiološke. Prije uzimanje urina bolesnik mora oprati spolovilo
tekućom vodom i sapunom i nakon toga mokri bez prekida. Prvi urin koji izađe se ispusti (jer
on ispire mokraćnu cijev), uzima se srednji mlaz i nkon toga bolesnik se izmokri do kraja. U
biohemijskim laboratorijima izvode se brojne kvalitativne i kvantitativne pretrage mokraće, a
neke (bjelančevine, šećer, ph vrijednost, urobilinogen, bilirubin, krv) mogu se i orjentacijski
odrediti pomoću reagens traka u ambulanti, na odjelu ili kod kuće. Vrlo se lahko rukuje s
njima samo moramo pratiti upute proizvođača. Page | 16

Postupak:

 bolesnik se pomokri (urin ne smije biti stariji od 4 sata),

 uzorak mokraće se promješa,
 uroni se reagens traka 1 sekundu,
 nakon toga izvlačimo je polahko uz rub posude da uklonimo višak urina,
 nakon 60 do120 sekundi očitamo vrijednosti,
 promjene boje na traci uporedimo sa indikatorom boja na kutiji,
 bacimo urin i reagens traku,
 posudu operemo, dezinficiramo, isperemo, posušimo i odložimo i
 očitane vrijednosti upišemo na temperaturnu listu.

Ako bolesnik ne može spontano mokriti možemo pokušat izvesti razne postupke ne bi li
izazvali mokrenje. Neki od njih su: promjenom položaja (iz ležećeg u sjedeći ili obrnuto),
otvaranjem slavine (šum vode provocira mokrenje), stavljanjem toplog termofora na područje
mokraćnog mjehura, stavljanjem bolesnika na toplu posudu za nuždu, stavljanjem bolesnika u
toplu kupku. Ako nijedan od ovih postupaka ne pomogne i ne isprovocira mokrenje onda
mokraćni mjehur praznimo vještačkim putem (kateterizacijom).

KATETERIZACIJA MOKRAĆNOG MJEHURA

Kateterizacija mokraćnog mjehura jeste postupak pri kojem se kateter kroz uretru
uvodi u mokraćni mjehur radi ispražnjavanja urina. Kateter predstavlja šuplju cijev za
ulijevanje i isticanje tečnosti. Kateterizacija se obavlja kateterom od gume, silikona ili svile, a
nekad su se koristili stakleni i metalni kateteri. Oni imaju nazive po autorima (Nelatonnov,
Petzzerov, Folijev, Tiemmanov itd.), a razlikuju se po obliku vrška i veličini. Danas se
upotrebljavaju kateteri za jednokratnu upotrebu. A kateter za trajno pražnjenje mjehura
(Folijev) može biti dvocjevan (jedna cijev za ulijevanje, a druga za isticanje urina) i trocjevan
(jedna cijev za ulijevanje tečnosti, druga za isticanje urina, a treća za ispiranje mokraćnog
mjehura). Indikacije za kateterizaciju su:

 sva stanja kada bolesnik ne može normalno mokriti (retencija urina, prije operativnog
zahvata, prije poroda...),
 u dijagnostičke i terapijske svrhe,
 mjerenje diureze i
 inkontinencija bolesnika.
Kateterizacija se mora provoditi po svim principima asepse jer postoji velika opasnost od
unošenja infekcije kateterom u mokraćni mjehur. Prema učestalosti kateterizacija može biti:
jednokratna, povremena i trajna.

Zadaće sestre pri kateterizaciji mokraćnog mjehura:

Page | 17
 priprema bolesnika (upoznati bolesnika sa zahvatom i njegovom važnošću, oprati
spolovilo vodom i sapunom),
 priprema prostorije (sobu za intervenciju ili bolesničku sobu /osobu koju
kateteriziramo zaštitit paravanom/) i
 priprema pribora.

Priprema pribora za izvođenje kateterizacije:

1. sterilan kateter za jednokratnu upotrebu,

2. sterilne rukavice,
3. rukavice za jednokratnu upotrebu,
4. sterilna kompresa,
5. sterilna pinceta ili pean,
6. sterilni glicerin,
7. anestezijski gel za muškarce,
8. sterilni tupferi,
9. dezinficijens,
10. bubrežnjak,
11. urinska vreća,
12. šprica od 10 ml sa sterilnom destilovanom vodom,
13. posuda za urin,
14. urinska čaša ili epruveta za slanje urina u laboratorij i
15. naljepnice i uputnice za laboratorij.

Izvođenje zahvata:

o krevet na kojem se izvodi kateterizacija zaštiti se paravanom od neželjenih pogleda

(pogleda drugih bolesnika),
o ispod podnožja kreveta sestra stavi dvije stolice (na koje odlažemo pokrivače),
o pokrivče presložiti na podnožje kreveta , trbuh i prsa bolesnika pokriti plahtom a ispod
glava ostaviti jedan jastuk,
o bolesnik odnosno bolesnica leži na leđima bez odjeće na donjem dijelu tijela, žena sa
raširenim nogama i savijenim u koljenima a muškarac sa ispruženim nogama, ispod
donjeg dijela leđa i natkoljenica staviti kompresu, a između nogu žene ili na
natkoljenice muškarca staviti bubrežnjak,
o otvoriti sterilnu posudu s priborom za kateterizaciju,
o staviti rukavice,
o dezinficirati vanjsko ušće mokraćne cijevi (s rukom koja je bliže glavi bolesnice
raširiti velike usne i podići ih prema simfizi, a u muškaraca s uspravljanjem spolovila i
pridržavanjem ispod glave penisa, zatim drugom rukom preko otvora mokraćne cijevi
jednokratno prebrisati sterilnim smotuljkom gaze namočenim u dezinficijens u smjeru
od simfize prema anusu i to: prvim i drugim tuferom prebrisati velike usne, trećim i
četvrtim male usne, petim i šestim otvor uretre i sedmin otvor vagine. Tupfere odložiti
u bubrežnjak.
 o uvesti kateter (u muškaraca prije uvođenja katettera na otvor mokraćne cijevi stavlja
se kap anestezijskog gela i pričeka se 1 do 2 minute) kateter se uhvati i pridržava
rukom kojom se dezinficiralo spolovilo na dijelu koji se ne uvodi u mokraćnu cijev,
zavinuti dio vrška usmjeri se prema simfizi i kateter se uz pomoć sterilne hvataljke
nježnim pokretima uvodi u uretru, odnosno, mokraćni mjehur (4 do 5 cm kod žena, a
10 do 12 cm kod muškaraca). Nakon što se urin pojavi kateter se uvede još 2 do 3 cm , Page | 18
o ako nam treba urin za pretrage uzmemo srednji mlaz i ispraznimo urin do kraja u
bubržastu zdjelicu,
o pri uvođenju trajnog katetera, kateter se spaja sa sterilnom urinskom vrećicom, a balon
za učvršćivanje katetera obavezno napuniti sterilnom destiliranom vodom,
o kateter se ne smije povlačiti,
o skinuti rukavice i oprati ruke,
o namjestiti krevet (smjestiti i pokriti bolesnika),
o zapisati datum i vrijeme uvođenja trajnog katetera,
o Raspremiti upotrebljeni pribor i
o poslati urin u laboratorij s čitko popunjenom uputnicom na pretrage.

STOLICA
Stolica ili feces predstavlja crijevni sadržaj koji je ostao nesvaren pa se iz digestivnog
trata repiodično evakuiše defekacijom. Defekacija nastaje kada fekalne mase pritisnu distalni
dio debelog crijeva. S njom upravlja centar smješten u lumbalnom dijelu kičmene moždine, a
djeca kontrolu ove fiziološke potrebe savladaju krajem druge godine života. Osobine stolice
su: učestalost (jedna stolica dnevno, do jedne stolice svaki drugi dan), količina 100 do 300 g
zavisno od količine pojedene hrane, konzistencija (gusta, zbijena), oblik (duguljast, jajast
širine 2 cm), boja smeđa, sastav 60 do 70 % voda i 30 do 40 % krutih tvari (nesvareni ostaci
hrane, izlučevine probavnih žlijezda, žučne boje, soli, epitelne ćelije i bakterije). Stolicu
možemo pregledati makroskopski (količina, konzistencija, boja, zadah, primjese i
oblikovanost), hemijski (pH, krv, žučne boje, pigmenti), mikrobiološki (vrsta bakterija i
parazita). U patološkim uslovima mjenja se količina, konzistencija, boja, zadah i sastav
stolice. Potpuni izostanak stolice karakterističan je za ileus (opstrukciju crijeva). Najčešći
poremećaji učestalosti stolice su proljev (dijarea), zatvor (opstipacija) i inkontinencija.
Proljev je često pražnjenje nedovoljno formirane stolice zbog ubrzane motorike debelog
crijeva. Uzroci proljeva su patološki mikroorganizmi i njihovi toksini, bolesti tankog i
debelog crijeva, te želuca i gušterače. Osim mnogo tečnosti u proljevastoj stolici mogu se
često naći i patološke promjene krv, gnoj i sluz. Akutni proljev je praćen je grčevima u
crijevima (kolikama), podražajima na defekaciju (tenezmima) i opštom slabošću zbog gubitka
tečnosti i elektrolita (dehidratacija). Zatvor (opstipacija) je rijetko i neredovno pražnjenje
stolice jednom u više od tri dana. Stolica je tvrda, suha, količinski mala zbog dugog
zadržavanja u debelom crijevu. Uzroci opstipacije mogu biti akutni (ileus) i kronični (tumori,
megakolon, poremećaj u motilitetu). Međutim, najčešći uzoroci opstipacije su hrana
siromašna biljnim vlaknima i namjerno zatomljavanje refleksa pražnjenja crijeva (putovanja,
česti boravci izvan kuće, prezaposlenost, nepokretnost...). Nemogućnost voljne defekacije kao
trajna pojava ponekad je posljedica neuroloških poremećaja. Gustoća stolice najčešće se
mjenja sa učestalošću pa je u dijaei tekuća ili polutekuća, a u opstipaciji tvrda . Najčešći
poremećaji u oblikovanju stolice su: potpuni izostanak oblikovanja nalazimo u proljevastoj i
mehkoj stolici, stanjena stolica poput olovke viđa se kod bolesnika s tumorima u analnoj regiji
i s velikim hemoroidima, usitnjena stolica poput brabonjaka koze ili ovce takođe može biti
znak tumora u završnim dijelovima debelog crijeva ali je često prolazna pojava u opstipaciji.
Boja stolice potiče od žučnog pigmenta sterkobilina zbog čega je normalno smeđe boje. Na
boju stolice utiče i vrsta hrane, kao i neki lijekovi. Mliječna hrana daje svijetlu, meso tamnu,
špinat zeleno-crnu boju, a crno grožđe crnu boju stolici. Lijekovi koji mogu da promjene boju Page | 19
stolce su medicinski ugalj, preparati željeza (crna boja) a barijum daje bijelu boju. Kod nekih
bolesti se također može promjeniti boja stolice. Bijela aholična stolice se javlja zbog
nedostatka žučnih boja tj. opstrukcije glavnog žučnog voda, crna poput katrana zbog
krvarenja u gornjim dijelovima digestivnog trakta (melena), crvena stolica zbog krvarenja u
donjim dijelovima digestivnog trakta, obilna je i pomješana sa svježom krvi. U stolici ili na
njenoj površini makroskopski se mogu naći u patološkim prilikama crijevni paraziti, gnoj, krv
i sluz. Ukoliko sestra fizikalnim pregledom ustanovi patološke promjene mora je sačuvati i
obavijestiti liječnika koji će odlučiti o daljem slanju stolice na pretrage. Za hemijski pregled
stolica se uzima u hemijski čistu plastičnu flašicu (flakon), na čijem zatvaraču je fiksirana
kašičica. S njom se uzima stolica s karakterističnog mjesta i to samo ona količina stolice koja
stane na kašičicu. Na flašicu nalijepimo etiketu s imenom i prezimenom bolesnika, ispuni se
uputnica i šalje u laboratorij. Za mikrobiološke pretrage postupak je isti samo se uzorak uzima
sterilnom kašičicom. Šalje se u mikrobiološki laboratorij na pregled (koprokultura –vrste
bakterija i crijevni paraziti kao i njihova jaja).

KLIZMA
Klizma je ulijevanje tečnosti analnim putem u debelo crijevo radi čišćenja i pražnjenja
crijeva, postavljanja dijagnoze (dijagnostička klizma), davanja lijekova (ljekovita klizma),
davanje hrane (hranjiva klizma). Klizma za čišćenje i pražnjenje crijeva je medicinsko-
tehnička radnja kojom se u organizam unosi tečnost rektalnim putem radi čišćenja debelog
crijeva od fekalnih masa. Primjenjuje se kako kod opstipacije tako i za pripremu bolesnika za
operaciju, rtg i endoskopske pretrage debelog crijeva, prije porođaja, prije ljekovite i hranjive
klizme. U tu svrhu klizmom ulijevamo odraslom čovjeku 500 do 1000 ml tečnosti (čaj od
kamilice, fiziloška otopina) ugrijane na temperatura tijela, u koju se može staviti 3 do 4 kašike
parafinskog ulja ili glicerina. Klizmom se postižu dva osnovna elementa: uspostavlja se
peristaltika crijeva i rastvaraju se fekalne mase. Dijagnostička klizma je postupak u radiologiji
pomoću kojeg se poslije čišćenja u debelo crijevo ulijeva kontrastno sredstvo u dijagnostičke
svrhe. Utvrđuje se prohodnost, pokretljivost, položaj i oblik debelog crijeva te promjene na
njenoj sluznici u toku punjenja i pražnjenja kontrastnog sredstva. Kontrastno sredstvo je
fabrički pripremljeno ili se priprema dodavanjem i mješanjem pet kašika barijevog sulfata s 1l
vode ugrijanje na temperatura čovječijeg tijela. Ljekovita klizma je postupak pomoću kojeg se
u debelo crijevo unosi lijek gdje se vrši resorpcija, ali je neophodno primjeniti klizmu za
čišćenje najmanje dva sata prije ubacivanja lijeka. Prilikom primjene ove klizme mora se
voditi računa o količini ubačenog lijeka i brzini ubacivanja kako se ne bi postigao suprotan
efekat. Lijek se rastvara u destilovanoj vodi ili fiziološkoj otopini i daje se u količini od 50 do
100 ml mikroklizma. Ako se daje u velikim količinama sprovodi se klizmom kap po kap
(sistemom za infuziju). Hranjiva klizma se primjenjuje rijetko. Kad bolesnik ne može uzimati
hranu oralno ili kada ne raspolažemo sredstvima za intravensku parenteralnu prehranu.
Najčešće se hranjiva klizma sastoji od 5 % otopine glukoze, a primjenjuje se pomoću sistema
za infuziju kap po kap. Prema količini tečnosti veličina primljene klizme može biti obična,
visoka i mala klizma. Prvo naravno moramo upoznati bolesnika sa izvođenjem postupka te
načinom izvođenja, zatim pripremimo bolesničku sobu i pribor.

Priprema pribora: Page | 20

- irigator (posuda sa cijevi za ulijevanje tekućine i regulatorom za brzinu protoka,

tekućina toplote ljudskog tijela sa dodatkom),
- rektalni nastavak,
- kompresa i nepropusno platno,
- tupferi vate,
- posuda s vazelinom,
- špatula,
- bubrežnjak,
- rukavice,
- celštof,
- posuda za nuždu i paravan.

Izvođenje zahvata:

- skinuti pokrivač i ukloniti jedan jastuk,

- staviti bolesnika u ležejni položaj lijevi bočni sa nogama savijenim u koljenima i
privučenim prema trbuhu ili na leđima sa raširenim nogama (ginekološki položaj), te
lakatno – koljeni s isturenom i odignutom stražnjicom,
- ispod gluteusa bolesnika postavimo kompresu i nepropusno platno,
- gornji dio tijela pokrijemo plahtom,
- učvrstiti irigator na visinu 60 cm iznad bolesničkog kreveta i kratkim ispuštanjem
tečnosti istisnuti zrak iz cijevi,
- namazati rektalni nastavak vazelinom provlačenjem kroz smotuljak vate na koji smo
prethodno pomoću špatule nanijeli vazelin,
- staviti rukavice,
- raširiti gluteuse jednom rukom, a drugom polahko (ne upotrebljavajući silu) uvoditi
rektalni nastavak 7 do 10 cm duboko,
- nastavak uveden u rektum i na kraju spojen sa dovodnom cijevi jednom rukom
pridržavati, a drugom rukom otvoriti slavinu te tekućinu ispuštati dogovorenom
brzinom,
- upozoriti bolesnika da duboko diše,
- po završetku isticanja zatvoriti slavinu i izvući nastavak provlačenjem kroz celštof
kako bi uklonili eventualno fekalne mase a zatim ga odložiti u bubrežnjak s
dezifekcijskim sredstvom,
- upozoriti bolesnika da stisne sfinkter jer na taj način zadržava tekućinu,
- staviti bolesnika na posudu za nuždu,
- nakon defekacije oprati i izbrisati bolesnika,
- iznijeti posudu za nuždu iz bolesničke sobe,
- staviti bolesnika u udoban polažaj i urediti krevet,
- prozrači
- ti bolesničku sobu,
- raspremiti pribor, oprati, dezinficirati i sterilizirati.
Posebnu pažnju treba obratiti kod naglog pražnjena crijeva jer može doći do naglog pada
pritiska u trbuđnoj šupljini te do kolapsa bolesnika.

KAŠALJ I ISKAŠLJAJ
Kašalj predstavlja odbrambeni mehanizam tj. refleksnu radnju koja nastaje kao Page | 21
reakcija organizma na neki vanjski podražaj sluzokože dišnih organa. Ti podražaji mogu biti
mehanički, upalni, toplinski, hemijski... Nadražaji su najčešće čestice prašine, razni gasovi,
dim, bakterije ili mogu poticati iz samog organizma kao rezultat patoloških procesa nastalih u
organizmu. Osjetljivost slukože disajnih organa nije svugdje ista, a naročito je izražena u
traheji i laringsu. Ta se mjesta nazivaju tusigene zone. Kašljem se iz disajnih organa izbacuju
čestice bilo da su unijete zrakom ili produkti patoloških procesa zajedno sa izazivačima
oboljenja. Zato kašalj predstavlja odbrambeni mehanizam disajnih organa. Kašalj naročito
ako je naporan zamara bolesnika jer se izvodi maksimalno uz angažovanje disajne
muskulature i uz utrošak velike količine kisika potrebnog za rad drugih organa. Zato kašalj
smanjuje otpornost organizma, a bolesnik je umoran i malaksao. On se najčešće javlja noću i
remeti san i odmor potreban bolesniku. O kašlju, intezitetu i drugim karakteristikama sestra
koja njeguje bolesnika treba da obavijesti liječnika kako bi joj on dao potrebna upustva bilo
da se kašalj lijekovima provocira ili ublaži. Ona mora poznavati i popratne simptome kao što
su zamor, gubitak apetita, kao i da shvati bolesnika i pomogne mu. Iskašljaj je izlučevina
koja je stvorena radom disajnih organa i koja se izbacuje kašljom. On postoji i u normalnim
uslovima ali je oskudan i sastoji se od sluzi, čestica prašine, disajnog epitela, bakterija kao i
malog broja leukocita. U određenim prilikama može sadržavati gnoj, krv, tumorske stanice te
strana tijela (aspirirana ili bronhopulmonalna poput kalcifikata ili parazita). U dijagnostičkom
pregledu ispljuvak možemo posmatrati makroskopski, bakteriološki i hemijski. Prvo i
osnovno pravilo jeste da bolesnika koji kašlje moramo smiriti. Zadaće sestre kod bolesnika sa
suhim (neproduktivnim kašljem) su slijedeće:

- uputiti bolesnika da suzdržava kašalj,

- staviti bolesnika u povišen položaj ili onaj koji mu najbolje odgovara i najmanje ga
iritira,
- ukloniti vanjske nadražaje (prašinu,dim i dr.),
- u prostoriji u kojoj se bolesnik nalazi osigurati optimalne mikrklimatske uvjete
(temperaturu i vlažnost zraka) i
- primjeniti ordiniranu terapiju (topli napici, mukolotici, ekspektoransi ili antibiotici).

Zadaće sestre kod bolesnika sa vlažnim (produktivnim kašljem):

- pomoći ekspektoranciju (iskašljavanjem, ishrakavanjem) stavljanjem bolesnika u

određeni položaj (drenažni, odmorni) najčešće Quinckeov.
- bolesniku osigurati pribor za iskašljavanje na dohvat ruke (papirnate maramice,
vrećicu, pljuvaonicu s poklopcem i dez. sredstvom),
- sigurati mikroklimatske uvjete (toplina i vlažnost zraka oko 70 %) i
- primijeniti ordiniranu terapiju (puno toplih napitaka ,mukolitici, ekspektoransi,
antibiotici) itd.
Zadaće sestre kod bolesnika koji iskašljava krv:

- hitno obavijestiti liječnika,

- bolesnika smjestiti u krevetu u polusjedeći ili sjedeći položaj,
- upozoriti bolesnika da strogo miruje, da ne govori, ne kašlje i površno diše,
- zaštititi krevet i bolesnika nepropusnim platnom i kompresom, a ispred bolesnika
Page | 22
staviti posudu za iskašljavanje npr. lavor sa malom količinom dez. sredstva na dnu,
- na dohvat ruke staviti papirnate maramice ili celštof za brisanje usta,
- bolesniku izmjeriti puls i krvni pritisak te ih redovno kontrolisati,
- pripremiti pribor za primjenu kisika, sistem za intravensku terapiju (infuziju,
transfuziju) i antitusik i
- stalno promatrati bolesnika.

Kad krvarenje potpuno prestane bolesnik mora mirovati u krevetu 48 sati i izbjegavati sve što
bi moglo izazvati kašalj i krvarenje. Bolesnik ne smije uzimati ni vruću ni hladnu hranu ni
napitke, oštre začine i alkohol.

POVRAĆANJE
Povraćanje (vomitus, emesis) je refleksna pojava koja nastaje zbog nadražaja centra za
povraćanje smještenog u produženoj moždini. Mehanizam povraćanja se sastoji u
mehaničkom potisku pilorusa prema kardiji koja se refleksno otvara pa sadržaj želuca prelazi
u jednjak koji ga svojom antiperistaltikompreko ždrijela izbacuje u usta, a zatim i vani.
Povraćanje se javlja zbog oboljenja organa za varenje, trovanja hranom, lijekovima i
alkoholom. Povraćanje koje nastaje iznenada bez upozorenja centralnog je porijekla, povrede
glave, zapaljenje moždanica, tumora itd. Ukoliko se povraćanje ponavlja, a ne dolazi do
gubitka tjelesne težine najvjerovatnije je psihogenog porijekla. Miserere je povraćanje
crijevnog sadržaja sa fekalnim masama. Hematemeza jepovraćanje svježe krvi tamnocrvene
boje ili je sadržaj nalik talogu crne kafe. Uzrokovano je krvarenjem iz oštećenih krvnih
sudova jednjaka, želuca i dvanaestopalačnog crijeva. Povraćanju često prethodi pojačana
salivacija (lučenje pljuvačke), gađenje, podrigivanje, mučnina, hladan znoj, ubrzan puls.
Sestra mora poznavati ove simptome kako bi na vrijeme pripremila pribor i pomogla
bolesniku pri povraćanju. Od materijala je potrebno pripremiti sud za prihvatanje izbačenog
sadržaja, čašu sa svježom vodom, celštof, kompresu i nepropusno platno. U momentu
povraćanja treba brzo djelovati i bolesnika ukoliko je u krevetu treba postaviti u sjedeći
položaj, sa nagnutim tijelom prema naprijed. Kompresom i nepropusnim platnom zaštitimo
lično i posteljno rublje, a ispred bolesnika staviti posudi za prihvatanje povraćenog sadržaja.
Ako bolesnik zauzima ležeći položaj i ne može ga promjeniti onda mu se glava okrene u
stranu, a jastuk zaštitimo kompresom i nepropusnim platnom na koji se stavlja bubrežnjak i
sve vrijeme ga pridržava. Bolesnika za vrijeme povraćanja ne smije ostaviti već mu treba
pomoći, a u isto vrijeme posmatrati karakter povraćanja i izgled povraćenih masa. Poslije
završenog povraćanja bolesnik svježom vodom ispire usta i obriše se celštofom, a ako je
potrebo i presvuče se, pokrije i soba se provjetri. Povraćenjem se iz organizma gubi tečnost i
elektroliti kao i tjelesna toplota. Zato bolesnika moramo dobro utopliti, a izgubljenu tečnost i
elektrolite nadonkaditi intravenskom infuzijom. Povraćeni sadržaj ne treba odmah bacati već
ga makroskopski posmatramo (količina, sadržaj, boja i miris). Količina povraćenog sadržaja
široko varira i najčešće zavisi od posljednjeg obroka što nastojimo objektivno utvrditi
mjerenjem. U povraćenom sadržaju ukoliko je moguće makroskopskim pregledom
utvrđujemo krv, sluz, parazite itd. Boja povraćenog sadržaja zavisi od hrane i drugih primjesa
(žuta ili žutozelena od žuči, crvena od svježe krvi, tamnosmeđa do crna kod hematemeze).
Miris povraćenog sadržaja ja katkad karakterističan kiseo je kod hiperaciditeta, poput truleži
kod dugotrajnog zadržavanja hrane u želucu, poput stolice pri povraćanju sadržaja iz crijeva.
Pored makroskopskog pregleda povraćeni sadržaj možemo poslati i na bakteriološki pregled. Page | 23

Znojenje je lučenje znoja iz žlijezda znojnica. One se nalaze posvuda na koži, a najviše ih ima
u pazuhu, na dlanovima i tabanima. Znojenje stimuliše simpatikus, zatima adrenalin i
noradrenalin, a reguliše centar za znojenje smješten u hipotalamusu. Ono je vrlo važan faktor
u regulisanju tjelesne temperatura, jedini kada je temperatura okoline veća od tjelesne.
Znojenje nastaje i kod jačih emocija (strah), što nije u vezi s termoregulacijom. Pri napornom
radu i visokoj temperaturi znojenjem se iz organizma gubi velika količina vode i soli. Znoj je
bezbojan sekret znojnih žlijezda, sastoji se 98 % vode, natrijeva hlorida, bikarbonata,
mokraćne kiseline, mravlje i maslačne kiseline.

Zadaće sestre kod bolesnika koji se prekomjerno znoji su:

- skinuti oznojeno rublje, prebrisati tijelo trljačicom umočenom u vodu i posušiti ga,
- obući čisto rublje,
- nadoknaditi tečnost i elektrolite raznim napicima po bolesnikovoj želji (čajevi, sokovi,
supe, mlijeko, voda…) i
- ako bolesnik ne može uzimati tečnost na usta onda nadoknadu vršimo intravenskom
infuzijom (0,9 % NaCl ili 5 % glukoza).

PODJELA I PRIMJENA LIJEKOVA

Lijekovi su tvari ili smjese tvari koje u određenim količinama, obliku i uslovima
primjene služe za liječenje bolesnika, spriječavanje razvoja bolesti, za ublažavanje ili
uklanjanje simptoma, a u određenim uslovima mogu biti nedjelotvorni čak i otrovni. Lijekovi
prema porijeklu mogu biti prirodni i vještački. Ljekovite materije dobijene iz biljaka, životinja
i minerala prirodnog su porijekla. Svi dijelovi biljke se mogu upotrijebiti za dobijanje
ljekovitih materija. Životinjskog su porijekla riblje ulje, med, vosak, pripravci jetre, gušterače,
žuči, spolnih žlijezda itd. Mineralnog su porijekla soli natrija, kalija, kalcija, magnezija i
željeza zatim talk, parafin i bijela kreda. Vještačkog su porijekla ljekovite materije dobijene
polusintetskim ili sintetskim postupcima. Svaki lijek bilo prirodnog ili vještačkog porijekla
mora imati definiranu koncentraciju,čistoću i oblik. Lijekovi mogu djelovati lokalno i
sistemski. Prema agregatnom stanju lijekovi mogu biti čvrsti, polučvrsti, tekući i plinoviti.
Čvrsti oblici lijekova su prašci, kapsule, tablete i čepići. Prašci (pulveres) sastoje se od jedne
usitnjene (mljevene, tucane) ljekovite materije ili od više njih, a primjenjuju se za vanjsku i
unutrašnju upotrebu. Za vanjsku upotrebu primjenjuju se nepodjeljeni prašci (puder) za
posipanje, a izdaju se u kutijama. Prašci za unutrašnju upotrebu izdaju se napodjeljeni ili
podjeljeni u ovisno o vrsti lijeka. Prašci blagog djelovanja izdaju se nepodjeljeni, a prašci
jačeg djelovanja izdaju se pojedinačno podjeljeni u tačno određenoj dozi u posebnom omotu.
Tablete su najčešći čvrsti oblici lijekova koji se dobijaju kompresijom praška pod velikim
pritiskom u okrugle pločice sa ravnom ili tek slabo izbočenom površinom. Dražeje su tablete
obložene čokoladom, šećerom, želatinom ili sličnom masom, glatke su površine i lako se
gutaju. Lingvalete su čvrst oblik lijeka koji se otapa u ustima, stavljanjem pod jezik. Oriblete
se također otapaju u ustima sisanjem, a služe najčešće u liječenju bolesti usne šupljine i
ždrijela. Kapsule, čahurice od škroba ili želatine napunjene su čvrstim ljekovitim materijama
(praškom ili zrncima). U kapsule se stavljaju lijekovi neugodnog okusa i mirisa, lijekovi koji
oštećuju zube i lijekovi čija se resorpcija želi postići u tankom crijevu. Kapsula se ne smije Page | 24
otvarati ni gristi već je bolesnik treba progutati čitavu s malo vode ili drugom tečnošću. One
su zaštićene od želučane kiseline svojim omotačem koji se rastvara u alkalnoj sredini.
Vaginalete su pločasti, valjkasti ili okrugli čvrsti oblici lijekova, stavljaju se u rodnicu gdje se
otapaju pod djelovanjem vaginalnog sekreta. Čepići (suppositoria) su čvrsti lijekovi
valjkastog oblika koji se otapaju u dodiru sa sluznicom debelog crijeva. Polučvrsti (mekani)
oblici lijekova služe uglavnom za vanjsku upotrebu. To su masti, paste, kreme i želei.
Primjenjuju se na kože i sluznicu. Masti su ljekovita sredstva dobijena mješanjem lijeka i
masne podloge (svinjska mast, vosak,bademovo i maslinovo ulje itd.). Paste sliče mastima ali
sadrže veću količinu netopivog praška. Kreme su slične mastima ali sadrže vodu i mast ili
ulje kao emulziv. Žele je prozirna, koloidna ljekovita materija. Tečni oblici lijekova služe za
unutrašnju, vanjsku i parenteralnu primjenu kao rastvori, mješavine, kapi ili injekcije. Rastvor
ili solutio dobija se rastvaranjem čvrstih materija u odgovarajućem rastvoru . Kao rastvor
najčešće se upotrebljava destilovana voda, alkohol, ulje ili glicerol. Rastvori za peroralnu
upotrebu daju se odraslima kašikom a djeci kašičicom. Rastvori za intravensku primjenu
(infuzije) sterilni su i različitih koncentracija. Ta vanjsku, lokalnu upotrebu, upotrebljavaju se
rastvori kao oblozi ili kupke. Mješavina ili mixtura je rastvor koji sadrži više materija ili je
sastavljena od više ljekovitih rastvora. Unosi se organizam oralno i dozira kašikom ili
kašičicom. Kapljice (guttae) su tečni lijekovi jačeg djelovanja koji se primjenjuju
ukapavanjem na kašičicu, u vodu ili na kocku šećera i uzimaju se oralno ili se primjenjuju
lokalno, ukapavanjem u oči, uši ili nos. Pakovane su u posebne bočice s kapaljkom. Injekcije
(injectiones) su sterilni lijekovi za parenteralnu primjenu (intramuskularnu, intravensku,
supkutanu, intraartikularnu) primjenu pomoću šprice i igle. Pripremljene su tvornički u
tečnom obliku za neposrednu primjenu (ampule ili bočice) ili u obliku praška za razrijeđivanje
prije upotrebe. Gasoviti lijekovi, sitno raspršene tečnosti (aerosoli) unose se u pluća ili nos
pojedinačnim ili dugotrajnim udisanjem (inhalacijom). Suspenzija medikamentoznih čestica u
gasovitom stanju naziva se aerosol.

Jedan od zadataka medicinske sestre jeste priprema bolesnika i lijeka te podjela lijekova
bolesnicima. Sestra se mora pridržavati pet osnovnih pravila pri podjeli lijekova:

1. Pravi bolesnik – provjeriti identitet bolesnika prije podjele lijekova.

2. Pravi lijek – pažljivo provjeriti ime lijeka na originalnom pakovanju.
3. Prava doza – oprez, provjeriti da li lijek ima dozu i koja je njegova doza, pošto postoje
lijekovi u raznim dozama.
4. Pravi način – pravilno pročitati temperaturnu listu da bi vidjeli način primjene lijeka.
5. Pravo vrijeme – dati lijek u vrijeme kada je propisano.

Lijekovi se na odjelu čuvaju u posebnom , zaključanom ormariću ili u pokretnom ormariću.

Opijati se čuvaju u posebnom ormariću pod ključem. Lijekovi za peroralnu i vanjsku upotrebu
čuvaju se odvojeno od lijekova za parenteralnu primjenu. Lijekovi se moraju čuvati na sobnoj
temperaturi, zaštićeni od sunca i izvora toplote (radijatora), a lijekovi koji se moraju čuvati na
niskim temperaturama stavljaju se u hladnjak. Svi se lijekovi moraju čuvati u originalnim
pakovanjima (bočicama ili kutijama) u kojima se nalaze podaci o lijeku. Lijekovi se ne smiju
premještati iz bočice u bočicu. Na pakovanjima lijekova mora se kontrolisati rok trajanja, a
lijekove koristiti prema načelu prvi unutra, prvi van. To načelo omogućuje duže zadržavanje Page | 25
lijeka i osigurava upotrebu prije isteka roka. Zadaci glavne sestre odjela ili vođe tima jesu da
osiguraju dovoljnu količinu lijekova i pibora te njihov pravilan raspored koji će sestrama
omogućiti nesmetan rad i pravovremene intervencije, te evidenciju prometa lijekova na
odjelu.

Peroralni put je najčešći način primjene lijeka. To je prirodan i bezbolan način unošenja lijeka
koji se resorbuje u želucu i/ili digestivnom traktu. Primjena lijeka na usta relativno je lahka i
vrlo rijetko neugodna za bolesnika. Resorpcija lijeka počinje 20 do 30 minuta nakon unošenja
(zavisno od količine hrane u želucu). Zatim demonstriram i pojasnim postupak peroralnog
unošenja lijeka u organizam.

Pri primjeni lijeka na usta zadaće sestre su:

- pripremiti bolesnika,

- pripremiti lijekove (u sobi za pripremu, propisani lijek staviti u posudu i na poslužavnik),

- donijeti lijek na poslužavniku u bolesničku sobu,

- pripremiti čašu sa svježom vodom ili drugim napitkom,

- podignuti bolesnika u sjedeći položaj ili mu podići glavu, jer je opasno i teško gutati čvrste i
tečne lijekove u ležećem položaju,

- procijeniti treba li bolesniku pomoć pri uzimanju lijeka iz posude, pri držanju čaše, treba li
mu slamka,

- pomoći invalidnom bolesniku ili onom koji nema snage pri uzimanju lijeka,

- podučiti bolesnika neka popije nekoliko gutljaja tečnosti prije negó što stavi tabletu ili
kapsulu u usta,

- podučiti bolesnika da tabletu ili kapsulu stavi na sredinu jezika , nagne glavu prema natrag
ili lagano naprijed i proguta lijek, popije nekoliko gutljaja vode ili druge tečnosti (ako je
dopušteno), da bi lijek kliznuo kroz jednjak u želudac i

- smjestiti bolesnika u udoban položaj.

Sestra ne smije ostaviti lijekove uz bolesnika kako bi ih on uzeo eventualno kasnije (bolesnik
mora popiti lijek u prisustvu sestre), osim ako je to izričito drugačije propisano (antacidi).
Zatim izlaze učenici i ponavljaju izvođenje radnje.
LOKALNA PRIMJENA LIJEKA
Lijekovi se mogu primjeniti na kožu i sluznicu - lokalno. Perkutano na kožu naneseni
lijekovi, većinom se apsorbiraju u znatnoj količini i njihovo je djelovanj epretežno lokalno.
Međutim, postoje neki lijekovi koji lokalno primjenjeni na kožu imaju opće djelovanje, dobro
se resorbiraju tokom dužeg vremena npr. antireumatski gel i flasteri koji sadrže nitroglicerin.
Lijekovi mogu biti u obliku masti, krema, ulja, losiona ili praška, čvrsti ili tekući. Page | 26
Sublingvalno ispod jezika, primjenjenji lijekovi – lingvalete, kao i oralne kapi, brzo se
resorbiraju jer je sluznica usbe šupljine ispod jezika dobro opskrbljena krvnim žilama. Ako je
potrebno brzo djelovanje lijeka (npr. kod bolesnika sa stenokardijom /nitroglicerin/), koristit
ćemo sublingvalni put. Kod sublingvalne primjene lijeka sestra treba uputiti bolesnika da lijek
ne grize niti guta već da ga drži ispod jezika dok se ne otopi. Inhalacijom,udisanjem, unose se
u organizam lijekovi u gasovitom stanju. Lijek se unosi pomoću inhalatora, a resorbira se u
respiratornom traktu. Lokalni lijekovi za oči su kapi i masti.

Pri lokalnoj primjeni lijeka zadaće sestre su:

- smjestiti bolesnika u sjedeći ili ležeći položaj sa zabačenom glavom,

- prije primjene lijeka očistiti kapke od sekreta,
- poučiti bolesnika da gleda prema GORE S OTVORENIM OČIMA (DRŽEĆI OČNE
KAPKE OTVORENE),
- podržavati očne kapke otvorene, rastezanjem kože ispod i iznad njih u suprotnom
smjeru,
- usmjeriti lijek (kapi ili mast) u žlijeb između bulbusa oka i donjeg kapka, a ne na
sluznicu rožnice,
- biti pažljiv i ni jedan dio oka ne dirati aplikatorom i
- nakon spontanog, a ne grčevitog zatvaranja očnih kapaka, poslije nanošenja lijeka
nježno pritisnuti sterilan smotuljak vate na unutrašnji spoj kapaka i obrisati od unutra
prema van kako bi na taj način spriječili oticanje lijeka kroz suzni kanal.

Lokalni lijekovi za uho su kapi, rastvori (oblozi) i masti.

Pri lokalnoj primjeni lijeka u vanjski kanal uha zadaće sestre je:

- smjestiti bolesnika u ležeći položaj s glavom okrenutom ili položenom na zdravu

stranu,
- prije primjene lijeka očistiti zvukovod od sekreta,
- povući uho prema gore i nazad, te lijek (kapi ili masti) usmjeriti u ušni kanal ili staviti
propisani oblog na uho i zaviti ga,
- ne dodirivati kožu bolesnika aplikatorom i
- uputiti bolesnika da ostane u položaju zauzetom pri ukapavanju lijeka još nekoliko
minuta poslije zahvata.

Lokalni lijekovi za nos su kapi i sprejevi. Pri lokalnoj primjeni lijeka u nos zadaće sestre je:

- uputiti bolesnika da prije aplikacije ispuše ili ispere nos,

- smjestiti bolesnika u ležeći položaj s glavom zabačenom preko jastuka unazad,
- podići vrh nosa jednom rukom, a drugom ukapati propisani broj kapi (ne dodirujući
sluznicu nosa kapaljkom) i
- uputiti bolesnika da ostane u tom položaju nekoliko minuta.
Kod vaginalne primjene lijeka zadaće sestre su slijedeće:

- staviti bolesnicu u ginekološki položaj,

- navući rukavice,
- oprati rodnicu i spolovilo,
Page | 27
- staviti vaginaletu što je moguće dublje u rodnicu, pomoću aplikatora ili bez njega,
- uputiti bolesnicu da ostane u tom položaju najmanje par minuta i
- staviti uložak.

Kod rektalne primjene lijeka zadaće sestre su slijedeće:

- uputiti bolesnika da prije unosa lijeka obavi veliku nuždu,

- staviti bolesnika na lijevi bok sa desnom nogom savijenom preko lijeve,
- navući rukavice,
- raširiti gluteuse jednom rukom, a drugom uvesti supozitorij što je moguće dublje i
- uputiti bolesnika da ostane u tom položaju što je moguće duže, najmanje 10 minuta.

PARENTERALNA PRIMJENA LIJEKA

Parenteralna primjena lijeka podrazumijeva unošenje lijeka supkutano,
intramuskularno i intravenski, a rijeđe intrakutano, intraarterijski, intraartikularno,
intrakardijalno intralumbalno. Za parenteralnu primjenu lijeka treba pripremiti bolesnika i
pribor. Bolesnika pripremamo na taj način što ga upoznamo sa važnošću postupka te načinom
primjene lijeka, a ukoliko bolesnik postavi pitanje da li će ga boljeti, nikad mu ne smijemo
lagati već mu kažemo da će malo boljeti, ali će ta bol brzo proći. Ako bolesnika slažemo da
ga neće boljeti on nam više neće dati da mu priđemo.

Pribor:

 sterilne šprice odgovarajuće zapremine,

 sterilne igle odgovarajuće veličine,
 sredstvo za dezinfekciju vrata ampule i kože bolesnika,
 bubrežnjak,
 tupferi vate,
 kompresa i
 lijek.


Postupak:

 dezinficiramo ruke,
 uzmemo lijek provjerimo naziv, dozu, način primjene, rok trajanja,
 otvoriti špricu, otvoriti iglu,
 dezinficirati vrat ampule, vatom pridržavati i odlomiti,
 uzeti špricu iz ambalaže staviti iglu pazeći da se ništa ne desteriliše (šprica se ne
smije dirati po kljunu niti igla),
 skinuti zaštitini poklopac,
 navući lijek iz ampule,
 zaštititi iglu poklopcem, skinuti je i baciti,
  staviti novu sterilnu iglu (nikad lijek ne smijemo dati onom iglom kojom smo ga
navukli da ne bi došlo do lokalnog oštećenja kože) i
 istisnuti zrak iz šprice (provjera prohodnosti šprice i igle).

Na ovaj način smo pripremili lijek za parenteralnu primjenu, a zatim ga primjenjujemo na

propisani način na temperaturnoj listi prema odredbi liječnika. Supkutanom injekcijom Page | 28
dajemo lijekove kod kojih želimo postići sporiju resorpciju i u manjoj količini (do 2 ml). Ako
je propisana veća količina lijeka onda dajemo na dva mjesta ali različitim špricama i iglama
(NE ISTIM!). Mjesta za davanje supkutane injekcije su gornji vanjski dio nadlaktice, gornji
dio abdomena i gornji dio leđa. Najčešće se primjenjuje aplikacija lijeka u vanjski dio
nadlaktice dok se druga mjesta koriste kod dugotrajne primjene nekog lijeka (inzulin). U
potpunosti se moramo pridržavati svih načela asepse. Za supkutanu primjenu lijeka treba
pripremiti bolesnika i pribor. Bolesnika pripremamo na taj način što ga upoznamo sa
važnošću postupka te načinom primjene lijeka, a ukoliko bolesnik postavi pitanje da li će ga
boljeti nikad mu ne smijemo lagati već mu kažemo da će malo boljeti, ali da će ta bol brzo
proći. Ako bolesnika slažemo da ga neće boljeti on nam više neće dati da mu priđemo.

Pribor:

 sterilne šprice odgovarajuće zapremine,

 sterilne igle odgovarajuće veličine,
 sredstvo za dezinfekciju ruku,
 bubrežnjak,
 alkoholni tupferi za dezinfekciju kože bolesnika,
 kompresa,
 kontejner za oštri otpad i
 lijek.

Postupak:

 dezinficiramo ruke,
 otvoriti špricu, otvoriti iglu,
 uzeti špricu iz ambalaže staviti iglu pazeći da se ništa ne desteriliše (šprica se ne
smije dirati po kljunu niti igla),
 navući lijek,
 alkoholnim tupferom dezinficirati kožu bolesnika,
 skinuti zaštitini poklopac,
 zategnemo kožu i pod uglom od 45 stepeni ulazimo pod kožu,
 rukom kojom smo zategnuli kožu sad fiksiramo iglu (aspiriramo - provjera da
nema krvi i zatim apliciramo lijek),
 po završeku aplikacije stavljamo tupfer i brzo izvlačimo iglu,
 vraćamo zaštitni poklopac (samo u slučaju kad nemamo kontejner za odlaganje
opasnog otpada na taj način što uvlačimo iglu u poklopac koji nam se nalazi na
radnom stolu),
 odložimo u kontejner za oštri otpad i
 raspremamo upotrebljeni pribor.
Intramuskularna injekcija je unos lijeka u mišić pomoću šprice i igle. Na taj način primjenjen
lijek brže se resorbuje nego supkutanim putem, a može se i dati veća količina lijeka (do 5 ml).
Uobičajena mjesta za intramuskularne injekcije su deltoidni mišić i vanjski gornji kvadrant
glutealnog mišića kod odraslih, te vanjski dio kvadricepsa kod djece (razvijeniji je nego
gluteus i deltoideus). Kada se lijek daje intramuskularno igla se uvodi okomito pod uglom od
90 stepeni. Pri injiciranju u gluteus bolesnik leži potrbuške ili stoji, a pri injiciranju u deltoidni Page | 29
mišić sjedi ili leži na leđima kao i kad se daje u kvadriceps. Postoji i ''Z'' tehnika davanja
intramuskularnih injekcija, a koju primjenjujemo ako pretpostavljamo da će lijek nadražiti
potkožno tkivo ili ako je već nadraženo primjenom prijašnjih injekcija.

Od pribora je potrebno pripremiti:

 sterilne šprice,
 sterilne igle,
 sredstvo za dezinfekciju ruku,
 bubrežnjak,
 alkoholni tupferi za dezinfekciju kože bolesnika,
 kompresa,
 kontejner za oštri otpad i
 lijek.

Postupak:

- dezinficirati ruke,
- otvoriti špricu, otvoriti iglu,
- staviti iglu na špricu,
- navući lijek,
- dezinficirati kožu bolesnika,
- odrediti mjesto uboda (Glutealni mišić se podijeli horizontalnom linijom na dva dijela
od spine ilijakae anterior superior, a vertikalnom linijom na četiri jednaka dijela. U
oblasti gornjeg vanjskog kvadranta vrši se ubod),
- dezinficirati kožu bolesnika,
- skinuti zaštitni poklopac sa igle,
- pod uglom od 90 stepeni ubosti iglu,
- fiksirati je i aspirirati,
- polahko aplicirati lijek,
- na mjesto uboda staviti tupfer i brzo izvući iglu,
- vratiti zaštitni poklopac,
- odložiti sve u kontejner za oštri otpad,
- smjestiti bolesnika u udoban polozaj i
- raspremiti upotrebljeni pribor.

Intravenskim putem injiciran lijek unosi se neposredno u krv i brzo djeluje. Mnogi lijekovi se
daju intravenski naročito kada je potrebno da brzo i efikasno djeluje jer se kroz venu direktno
ubrizgavaju u krvotok. Intravenski se uglavnom daju bistri, vodeni rastvori, a ne daju se
lijekovi rastvoreni u ulju tzv. zamućeni rastvori. Za vrijeme davanja lijeka i.v. najsigurnije je
da pacijent leži u krevetu ili na stolu za intervencije, a u nekim izuzecima može da sjedi.
Najprije se pregledaju sva mjesta gdje su vene dobro izražene, kako bi se pacijent što kraće
izlagao neprijatnoj intervenciji. Površinske vene koje naliježu na kost lako su pristupačne u
mnogim dijelovima ekstremiteta. Najčešće se koriste venski sudovi lakatne jame i podlaktice
(cefalična vena, vena bazilika, srednja kubitalna vena i prednja ulnarna vena). Ako su na
gornjim ekstremitetima vene slabo izražene mogu se tražiti i na donjim ekstremitetima. Kod
djece do godine dana koriste se i venski sudovi na glavi i to :supratrohlearna, superficijalna
temporalna vena, zadnja aurikularna vena i spoljašnja jugularna vena. Od materijala najprije Page | 30
se pripremi lijek za davanje, koje treba pažljivo provjeriti više puta (naziv lijeka, količinu
lijeka i datum proizvodnje). Od ostalog materijala treba pripremiti plastiču ili emajliranu
tacnu na koju treba stavitti slijedeće:

- šprice za jednokratnu upotrebu,

- više igala,
- mikrosistem,
- Esmarchovu gumenu povesku,
- tupfere vate,
- dezinfekciono sredstvo,
- fiziološki rastvor ili glukozu,
- temperaturnu listu ili listu terapije,
- mušemu i
- bubrežnjak.

Postupak :

- oprati ruke,
- navući rukavice,
- navući odgovarajuću količinu lijeka u špricu,
- ispod bolesnikove ruke staviti mušemu i podlogu,
- 10 cm iznad ubodnog mjesta svezat Esmarchovu povesku,
- Sačekati da se vena dobro ocrta i provjeriti palpacijom,
- Na licu mjesta odlučiti da li ćemo na špricu staviti iglu, beby sistem ili braunilu što
zavisi od uzrasta bolesnika i stanja vena,
- tupferom namočenim u dezinfekcijsko sredstvo dezinficiramo ubodno mjesto,
- lijevom rukom uhvatiti lakatni zglob i dobro zategnuti kožu, a preko kože ujedno i
venu u koju se vrši ubod,
- desnom rukom uzimamo špricu i pod uglom od 45 stepeni ulazimo u venu, polegnemo
iglu i ako smo sigurni da smo u veni odvežemo povesku,
- povučemo klip šprice prema sebi i ako se u cilindru pojavi krv lagano počinjemo
davati lijek,
- kad je lijek ubrizgan na mjesto uboda stavljamo tupfer i izvlačimo iglu,
- ako je beby sistem ili braunila fiksira se keukoplastom i ostaje u veni i
- na kraju raspremimo materijal.

Komplikacije koje se mogu javiti prilikom intravenske primjene lijeka su: propadanje vene,
sadržaj može ići paravenski, dobro nepričvršćena igla, igla ubodena u zid vene što izaziva bol,
neželjene popratne pojave primljenog lijeka, embolija. Komplikacije pri parenteralnoj
primjeni lijeka mogu biti lokalne i opće. Vrlo su rijetke i mogu se izbjeći pravilnim
provođenjem postupka. Moguće lokalne komplikacije su: lom igle (igla brzo prodire u dubinu
tkiva te je potreban oprez, ne smije se gurati do kraja i treba voditi brigu o sigurnom razmaku
1 do 2 mm), oštećenje krvnog suda i stvaranje hematoma, pri pojavi krvi u šprici treba
prekinuti davanje injekcije, a na mjesto hematoma staviti kremu heparin i oblog. Oštećenje
živca koje je praćeno akutnom ili subakutnom boli i/ili oduzetošću posljedica je direktne
ozljede ili proširenje depoa injekcije. Apsces (na mjestu uboda iglom) posljedica je primarne
ili sekundarne infekcije ili hematoma, pojavljuje se kod dugotrajnih bolesti kad je smanjena
otpornost organizma, aseptična nekroza nastaje kada se na isto mjesto uzastopno primjenjuju Page | 31
veće količine lijeka koje se ne mogu resorbirati, te se tada lijek ne aplicira u mišić nego u
masno tkivo (adipozne osobe-kratka igla), atrofija masnog tkiva (udubljenje) nastaje na
mjestu učestale aplikacije lijeka. Kod nekih bolesnika kao komplikacija se može pojaviti
alergija. Alergija je imunološka preosjetljivost na primjenjeni lijek npr. penicilin, može se
ispoljiti kao anafilaktički šok (bolesnik je blijed, oznojen, hladne kože, miran, krvni pritisak
mu je nizak ili nemjerljiv) ili kao lokalizirana reakcija (otok kože i/ili sluznica, urtikarija).
Zadatak sestre je da posmatra bolesnika tokom primjene lijeka i o svakoj promjeni obavijesti
ljekara. Injekcije se ne daju u masno tkivo, tkivo je crveno, natečeno, puno ožiljaka ili je na
bilo koji način promjenjeno. Potpuno se mora poštovati način primjene lijeka i tačno se držati
uputa o pripremi i dozi lijeka. Intramuskularna injekcija se ne smije davati bolesnicima sa
poremećajem koagulacije, sklonosti krvarenju i stvaranju hematoma, u šoku i sa lošom
cirkulacijom (resorpcija lijeka je nedovoljna ili usporena). Pri primjeni parenteralne primjene
potpuno se moramo pridržavati pravila asepse.

INTRAVENSKA INFUZIJA
Intravenska infuzija je unos većih količina tekućine u organizam putem vene. Davanje lijeka
infuzijom jedan je od najčešćih načina njihove primjene u intenzivnom liječenju. Fiziološka
otopina (NaCl) je prva otopina elektrolita primijenjena infuzijom u ljudi 1891. godine.
Infuzije su se najprije davale supkutano, kasnije intravenski štrcaljkom, a danas pomoću
posebnih sustava za jednokratnu uporabu, infudiranjem tekućine u krvotok, kap po kap.

Indikacije za davanje infuziju su:

- stanja dehidracije, gubitka tekućine, koja se ne mogu kompenzirati davanjem vode

oralno (pri povraćanju, proljevu, visokoj temperaturi, krvarenju…),
- nadoknada velikog gubitka bjelančevina (opsežne rane i opekline),
- parenteralna prehrana (prije i poslije operativnih zahvata, dugotrajnog proljeva i
povraćanja, te kada prehrana nije moguća na drugi način),
- razne intoksikacije lijekovima i drugim sredstvima,
- potreba unosa lijekova u većim razrjeđenjima i dugotrajnog održavanja njihove
koncentracije u organizmu.

Vrste infuzijskih otopina:

1. Kristaloidne: otopine elektrolita i šećera

Izotonične – jednaka količina otopljenih kristala kao krvna plazma (0,9 % NaCl, 5 %
Glukoza, Ringerova otopina),
Hipotonične – manja količina otopljenih
Hipotonične – manja količina otopljenih kristala nego normalna krvna plazma (0,45 % NaCl),
Hipertonične – veća količina otopljenih kristala nego normalna krvna plazma (10 % Glukoza).
2. Koloidne: sadrže veće molekule, koje relativno sporo difundiraju kroz polupropusne
stanične mebrane i zadržavaju se uglavnom intravaskularno (HAES, dekstrani, želatine i
albumini).

Davanje intravenske infuzije – opis postupka Page | 32

A) pripremiti bolesnika
- identificirati bolesnika prije primjene infuzije,
- uputiti bolesnika u važnost i način primjene infuzije i
- savjetovati i omogućiti bolesniku da obavi nuždu prije infuzije.

B) pripremiti pribor
- infuzijska otopina prema odredbi liječnika,
- infuzijski sustavi,
- sterilne štrcaljke, igle, iv. Kanile,
- košarica (držač) za staklenku sa otopinom,
- dezinfekcijsko sredstvo za kožu (70 % alkohol),
- Esmarchova gumena traka,
- sterilni smotuljci gaze i smotuljci vate,
- stalak (držač) za infuziju,
- leucoplast,
- kompresa i nepropusno platno ili staničevina,
- bubrežnjak,
- škare,
- podložak za bolesnikovu ruku i
- lateks rukavice.

C) pripremiti infuzijsku otopinu

- identificirati bolesnika i propisani lijek/otopinu na temperaturnoj listi,
- oprati ruke,
- provjeriti bocu sa otopinom za infuziju (naziv otopine, rok trajanja, neoštećenost čepa, boju
i bistrinu otopine),
- postaviti bocu u košaricu,
- provjeriti sustav za infuziju (rok trajanja, neoštećenost ovitka i izvaditi ga iz ovitka),
- dezinficirati čep boce (70 % alkohol)
- staviti infuzijski sustav (zabosti ga u bocu kroz čep),
- objesiti bocu na stalak,
- otvoriti regulator na sustavu i ispustiti zrak iz njega, a cijev sustava ispuniti otopinom i
- zatvoriti regulator za istjecanje tekućine iz sustava.

Postupak :
- smjestiti bolesnika u udoban položaj,
 - ispružiti, a prema potrebi i učvrstiti bolesnikovu ruku u koju ćemo uvesti iv. Kanilu
(podmetnuti podložak),
- zaštititi krevet nepropusnim platnom ispod mjesta uvođenja infuzije
- staviti bocu sa infuzijskom otopinom u košaricu, a držač objesiti na stalak za infuziju,
- oviti Esmarchovu gumenu traku iznad mjesta venepunkcije i zategnuti je (venostaza),
Page | 33
- odabrati venu u koju će biti uvedena iv. kanila, po mogućnosti na podlaktici (krenuti
od šake put gore, a v. cubitalis čuvati za vađenje krvi, a i zbog pokretljivosti ruke u
laktu),
- dezinficirati kožu na mjesto predviđenog za ubod igle, navući rukavice,
- zategnuti kožu i ubosti iv. kanilu u venu, pod kutem od 45°, pri čemu je otvor igle
okrenut prema gore, pričekati da se pojavi krv, otpustiti gumenu traku iznad mjesta
uboda i uvesti iv. kanilu dublje u venu spuštajući je uz bolesnikovu kožu,
- izvaditi metalni mandren i iv. kanilu spojiti sa sistemom za infuziju iz kojeg smo
ispustili zrak,
- fiksirati iv. braunilu prozirnicom ili leukoplastom,

- otvoriti regulator za istjecanje otopine i regulirati brzinu istjecanja,

- kontrolirati bolesnikovo stanje i otjecanje infuzije (zbog komplikacija),
- po isteku infuzije zatvoriti regulator, odvojiti infuzijski sustav od iv. kanile, a iv.
kanilu zatvoriti s iv. čepom,
- raspremiti pribor,
- skinuti rukavice, oprati ruke i
- dokumentirati primjenjenu otopinu/lijek.

TRANSFUZIJA KRVI
Transfuzija krvi je medicinski postupak kojim se bolesniku daje krv ili njezini sastojci. Krv se
može kondenzirati:

- direktno – ne primjenjuje se,

- indirektno – primjena konzervirane krvi,
- uzimanje, konzerviranje i čuvanje krvi,
- ključni faktoru transfuziji je dobrovoljni davatelj krvi,

- to je osoba koja daje krv iz humanitarnih razloga načelima dragovoljnosti,

solidarnosti, anonimnosti,
- davatelj može biti osoba od 18 do 65 godina koja ispunjava određene zdravstvene
uvjete,
- prije venepunkcije treba provjeriti identitet davatelja i usporediti ga s naljepnicama
vrećice ili bočice i epruvetama za uzorke,
- od davatelja se uzima 500 ml krvi,
- krv se izravno odvodi iz vene davatelja pomoću zatvorenog sustava u plastične vrećice
gdje se miješa sa antikoagulansom i konzervira u tekućem stanju,
- za konzerviranje:
o ACP – 21 dan
o CPD – 28 dana
 o CPD A1 – 35 dana
o CPD SAGM – 45 dana
- konzervirana krv čuva se u hladnjaku na temperaturi od +2 do +8 stupnjeva,
- na vrećici je naljepnica sa nazivom ustanove, količina krvi, konzervans, rok upotrebe,
registarski broj vrećice, krvna grupa, Rh-faktor, rezultati testova.
Page | 34
Djelovanje transfuzije krvi i krvnih komponenata:

Indikacije za transfuziju – nadoknada akutnog gubitka krvi i potpuna zamjena (u hemolitičkoj

bolesti, kod novorođenčeta, eksangvinotransfuzija) u ostalim slučajevima nadoknađuju se
samo dijelovi krvi (plazma, eritrociti, trombociti i leukociti) koji nedostaju ili su patološki
promjenjeni.

Djelovanje transfuzije krvi na organizam:

o nadoknađuje volumen krvi,

o povećava površinu na koju se veže kisik (eritrociti),
o potiče reaktivnu sposobnost i obrambene snage organizma i
o djeluje hemostatički i detoksicirajuće.

Primjenjuju se koncentrati: eritrocita, leukocita, trombocita te plazma i krioprecipitat. Svježe

zamrznuta plazma – bez eritrocita – zamrzavanje -30 stupnjeva, najmanje 6 sati nakon
uzimanja, a na - 30 stupnjeva godinu dana. Liofilizirana svježe zamrznuta plazma - +4 stupnja
uporabljiva 3 godine, - 20 stupnjeva do pet godina. Svježa plazma dobiva se odvajanjem
krvnih stanica (najkasnije pet dana nakon uzimanja krvi. Krvna plazma primjenjuje se za
nadoknadu volumena, bjelančevina i nekih faktora zgrušavanja.

Djeluje:
o hemostatski,
o smanjuje hemokoncentraciju,
o odstranjuje toksine,
o nadoknađuje tekućinu u cirkulaciji,
o nadoknađuje manjak proteina u organizmu i
o moraju se podudarati ABO i Rh davatelja i primatelja.

Zadaće sestre pri izvođenju transfuzije jesu priprema bolesnika, priprema krvi, priprema
pribora te izvođenje radnje.

Izvođenje transfuzije:
- priprema bolesnika,
- fizički i psihički,
- vađenje uzoraka krvi za određivanje krvne grupe i interreakciju,
- ispisati na naljepnicu na epruveti, uputnicu za određivanje krvne grupe i interreakcije,
- pripremiti pribor za vađenje krvi,
- u obilježenu epruvetu staviti uzorak krvi,
- uzorak, uputnicu odnijeti na odjel za transfuziju,
- priprema krvi i pribora za transfuziju,
 - provjeriti podatke na donesenom krvnom pripravku,
- pregledati je li vrećica oštećena,
- utvrditi oštrinu granice taloga i plazme (ne smije biti šira od 1 cm),
- ostaviti na sobnoj temperaturi 30 minuta,
- pripremiti pribor za tranfuziju,
- laganim pokretima izmješati krv i Page | 35
- staviti sustav i ispuniti ga krvlju.

Izvođenje zahvata (uz nazočnost liječnika):

- dovesti pribor u bolesničku sobu,

- identificirati podatke o bolesniku i davatelju,
- pripremiti bolesnika,
- uvesti transfuziju,
- ostati uz bolesnika prvih 10 minuta davanja,
- po završetku izvaditi nastavak iz kanile,
- naljepnicu s vrećice nalijepiti na temperaturnu listu,
- vrećicu vratiti na odjel za transfuziju,
- interreakcija (križna proba) – laboratorijska pretraga; ako su krvi primatelja i davatelja
istovrsne neće doći do aglutinacije i transfuzija se može primijeniti; ako je
interreakcija pozitivna krvi su inkompatibilne i transfuzija se ne smije davati,
- krv kada se nosi sa transfuzije ne smije se pretresati ni prevrtati,
- utvrditi neoštećenost vrećice,
- krv u boci se taloži u tri sloja i to:
-
a) donji sloj – tamnocrven – eritrociti,
b) srednji sloj – svjetlocrven – trombociti i leukociti i
c) gornji sloj – svjetložut – plazma.

- Transfuzija se daje 500 ml 1 – 2 sata, 80 – 100 kapi/min.

- Tokom transfuzije ne smiju se davati nikakvi lijekovi.

Posttransfuzijske komplikacije (najčešći uzroci nastaju zbog ljudske pogreške):

 identifikacija,
 zamjena uzoraka krvi,
 pogrešno prepisivanje podataka,
 namjena krvi,
 neadekvatna primjena,
 pregrijavanje, pothlađivanje,
 davanje lijekova tijekom transfuzije i
 nepravilno rukovanje priborom.

Rane komplikacije:

 Hemolitička reakcija (najrjeđe, ali i najopasnije). Obilježene raspadom

eritrocita davatelja i/ili primatelja. Najčešće uslijed davanje inkompatibilne
krvi. Znakovi su: jak nemir, bolovi u kostima i križima, dispnoja, tresavica,
crvenilo lica, mučnina i povraćanje, glavobolja, ubrzan i filiforman puls, pad
 tlaka, znojenje, šok, prestanak mokrenja, žutica i anemija. Zadaće: prekinuti
transfuziju, obavijestiti liječnika, uzeti uzorak krvi, primijeniti terapiju, mjeriti
diurezu, puls i tlak.
 Pseudohemolitička reakcija - dolazi do razaranje eritrocita:
 alergijsko anafilaktičke reakcije,
 febrilne reakcije, Page | 36
 pirogene reakcije,
 preopterećenje kardiovaskularnog sustava i
 zračna embolija.

Kasne komplikacije:

 Hepatitis B,
 Hepatitis C,
 Sifilis i
 AIDS.

ORGANIZACIJA ISHRANE BOLESNIKA U BOLNICI

Pravilna ishrana je važan faktor u održavanju zdravlja i potpune radne sposobnosti
svakog čovjeka. Hranom unosimo u organizam hranidbene tvari za proizvodnju energije,
izgradnju tkiva i normalno odvijanje svih životnih funkcija. Naučno razradjeni kriteriji za
ishranu su:

- odgovarajuća kalorijska vrijednost,

- određena količina životinjskih bjelančevina,
- određena količina ugljikohidrata,
- određena količina masti,
- hrana bogata vitaminima i
- određena količina vode i minerala.

Jednolična, nedovoljna i nepravilna ishrana može dovesti do različitih poremećaja

organizma i do pojave bolesti. Kod bolesnika pravilna ishrana sastavni je dio liječenja. Dijeta
je način ishrane koju propisuje liječnik, a sastoji se u potpunom i djelimičnom suzdržavanju
od hrane. Medicinska sestra mora poznavati osnovna načela dijetne ishrane. Hranu u bolnici
pripremaju radnici na odjelu na ishranu za sve bolničke odjele. U procesu pripremanja hrane
sudjeluju veliki broj radnika koji imaju različite zadatke: nabavka i transport namirnica,
skladištenje namirnica, priprema jelovnika, priprema hrane i podjela i transport na bolničke
odjele. Hranu za svakog bolesnika medicinska sestra naručuje dijetnim listićem i karticom za
svakog bolesnika posebno, a na osnovu dijete koju liječnik odredi bolesniku. Za označavanje
ojedinih dijeta primjenjuje se stručna nomenklatura. Kartica treba da sadrži slijedeće podatke:
ime i prezime bolesnika, odjel i broj sobe, vrstu dijete, količinu obroka te datum i potpis
sestre. Hranu sestra mora naručiti pravovremeno, savjesno i tačno prema odredbi liječnika za
svakog bolesnika. Također, mora voditi računa o promjeni dijete, i kvalitativnoj i
kvantitativnoj, pa na vrijeme obavijestiti službu u odjelu za ishranu. Prema potrebama
bolesnika tip stručnjaka nutricionista i dijetetičara na odjelu za ishranu:

- izrađuje dnevne programe (jelovnike) za standardnu i dijetetsku ishranu,

- određuje količinu hrane,
- naručuje namirnice, Page | 37
- određuje i nadzire pripremu hrane prema jelovniku,
- sudjeluju u podjeli hrane,
- surađuje sa medicinskim sestrama i ljekarima u potrebnim promjenama i korekcijama
dijetnih obroka i
- razgovara sa bolesnicima o mogućim korekcijama obroka u okvirima njegove dijete.

U bolnicama se hrana raspodjeljuje na dva načina:

Tablet sistem je organizovana raspodjela hrane na odjelu za ishranu pomoću pokretne trake na
kojoj se nalazi poslužavnik sa posebnim posuđem koje zadržava toplotu. Na svakom
poslužavniku nalazi se kartica sa imenom i prezimenom bolesnika, nazivom dijete, oznakom
odjela i brojem sobe. Servirana hrana stavlja se u posebna zagrijana kolica i odvozi na odjele.
Dopremljenu hranu medicinske sestre dijele bolesnicima po sobama ili odnose u trpezariju.
Prije stavljanja tacne pred bolesnika, sestra provjerava indetitet bolesnika i njegovu dijetu.
Pogrešno podjeljena hrana može štetno djelovati na bolesnika. Poslije završenog obroka tacne
sa posuđem i ostacima hrane slažu se u kolica i odvoze ponovo na odjel za hranu kroz
poseban ulaz za nečisto gdje se peru, dezinficiraju i premještaju na prostor za čisto. Prednosti
tablet sistema su: bolesnici sigurno dobijaju odgovarajuću dijetu, nema viška hrane na odjelu,
svi bolesnici dobijaju toplu hranu, na odjelu nema potrebe za čajnom kuhinjom i potreban je
manji broj osoblja za podjelu hrane i pranje posuđa. Na odjelima gdje nije moguća podjela
tablet sistemom hrana se sa odjela za ishranu donosi na bolnički odjel u posebnom posuđu
koje zadržava toplotu. Hrana se dijeli bolesnicima u čajnoj kuhinji i servirana hrana se odnosi
bolesnicima u sobu. Prednosti su što se hrana može zagrijati na odjelu i količinom primjeriti
bolesnikovoj želji, kada je to u skladu sa njegovom dijetom i stanjem. Nedostaci su: potrebna
je čajna kuhinja, potrebno je više osoblja za podjelu hrane i pranje posuđa, za održavanje
higijene čajne kuhinje, a postoji i mogućnost kontaminacije hrane.

Zadaće medicinske sestre pri hranjenju bolesnika

Ishrani bolesnika mora se obratiti posebna pažnja. Pokretnim bolesnicima na odjelu potrebno
je za uzimanje hrane:

- Osigurati čistu i urednu trpezariju, stolove prekriti čistim i ispeglanim stolnjacima i

ukrasiti cvijećem te dovoljno toplu hranu servirati ukusno na tacnama.
- Na odjelima gdje nemamo trpezariju potrebno je u bolesničkim sobama osigurati stol
koji prekrijemo prije jela stolnjakom, stolice za svakog bolesnika ili svakom bolesniku
osigurati stolić za hranjenje uz krevet.
- Osigurati odgovarajuću hranu prema propisanoj dijeti, toplu i ukusno serviranu na
tacni u isto vrijeme.
- Poticati bolesnike na jelo za vrijeme obroka, nadzirati uzimanje hrane i saznati
moguće uzroke neuzimanja hrane.
- Zabilježiti zadovoljstvo bolesnika hranom.
 - Provjeriti šta bolesnik konzumira od hrane donesene od kuće i da li mu je ta hrana
dopuštena, te da li je svježa i uredno čuvana.
- Iznijeti tacne sa nečistim posuđem nakon završenog obroka te pospremiti i očistiti stol.
- Omogućiti ili pomoći poslije obroka pranje usta i zuba.
- Obezbijediti bolesnike dovoljnom količinom tečnosti i provjeriti uzimanje.
Page | 38
Hranjenje nepokretnih bolesnika, bolesnika koji ne mogu samostalno uzimati pripremljenu
hranu posebna je zadaća medicinske sestre. Sestra u čijoj je njezi bolesnik koji nije u stanju
samostalno jesti mora na osnovu podataka dobijenih intervjuom,pregledom i trajnim
posmatranjem utvrditi:

- stepen samostalnosti bolesnika pri hranjenju (npr. bolesnik ne može sam sebi isjeći
hranu, ne može prinijeti hranu ustima jer mu ruka drhti itd.) bitno je bolesniku pomoći
da procjeni svoje lične sposobnosti i prihvati pomoć, a ne da zbog toga da ostane
gladan ili da mu sestra zbog svoje ne brige ili ne znanja odnese tacnu i ne pitajući
zašto nije jeo,
- navike u vezi sa ishranom (saznati šta voli ili ne voli jesti, da li mu religija brani
pojedinu vrstu hrane ili začina, osjeća li potrebu ili želju za nekom vrstom hrane i
slično).
-
Postupci pri hranjenju bolesnika koji ne mogu samostalno uzimati hranu su:

- osigurati bolesniku odmor prije jela,

- omogućiti bolesniku pranje ruku prije jela,
- smjestiti bolesnika u najudobniji položaj za njega pri uzimanju hrane,
- zaštititi bolesnika od prljanja hranom, ispod brade i preko prsa kompresom ili
ručnikom,
- podsticati bolesnika da pojede predviđen obrok hrane,
- pripremiti savitljivu cvjevčicu za uzimanje tečnosti,
- dati bolesniku vremena za žvakanje i gutanje hrane,
- provjeriti da li bolesnik guta hranu ili je zadržava u ustima,
- razgovarati sa bolesnikom tokom obroka o ugodnim stvarima,
- poslije uzetog obroka ukloniti tacnu sa posuđem,
- osigurati pranje zuba i usne šupljine i
- smjestiti bolesnika u željeni položaj.

UMJETNI NAČINI ISHRANE BOLESNIKA

Ako bolesnik ne može uzimati hranu na prirodan način hrani se pomoću:

- nazogastrične sonde,
- gastrostome,
- infuzije i
- klizme.
 Bolesnika hranimo nazogastričnom sondom ako ne može gutati (ugašen refleks
gutanja ili dugotrajno nesvjesno stanje), a nedonošče ako refleks gutanja još nije razvijen.
Prije hranjenja bolesniku se kroz nos preko ždrijela i jednjaka uvodi u želudac plastična ili
gumena nazogastrična sonda duga 70 cm. Hrana koju kroz nju unosimo mora biti tekuća ili
rijetko kašasta ugrijana na temperaturu tijela i odgovarajuće hranjive vrijednosti. Za hranjenje
bolesnika nazogastričnom sondom potrebno je pripremiti slijedeće: Page | 39

- naručiti hranu iz odjela za prehranu ili pripremiti gotovi pripravak,

- upoznati bolesnika s ciljem i važnostima hranjenja nazogastričnom sondom, te
postupkom uvođenja ako je bolesnik pri svijesti,
- pripremiti pribor za uvođenje sonde (nazogastričnu sondu, špricu, hvataljku /pean/ za
zatvaranje sonde, rukavice i leukoplast za učvršćivanje sonde),
- pripremiti pribor za hranjenje,
- izmjeriti dužinu uvođenja sonde (od korjena nosa do resice uha, od korjena nosa do
žličice epigastrija),
- provjeriti prohodnost nosnica izdisanjem kroz nos, dok je jedna nosnica zatvorena
(sonda se uvodi kroz prohodniju nosnicu),
- zaštititi bolesnika nepropusnom pregačom,
- oprati ruke,
- ovlažiti sondu (15 do 20 cm – dio koji ide do ždrijela),
- zabaciti bolesnikovu glavu prema natrag, vrh sonde staviti u nosnicu i usmjeriti prema
donjem nosnom hodniku te oprezno gurati do ulaska u ždrijelo (dužina nos - uho),
zatim gurati dalje do izmjerene druge dužine od korjena nosa do vrha prsne kosti,
- sondu ne uvoditi silom i u slučaju otrpora lagano je okretati,
- u slučaju gušenja, kašlja,cijanoze ili nemogućnosti govora (znak da je sonda u dišnim
putevim) prekinuti uvođenje i izvući sondu do prve granice uvođenja i ponoviti
zahvat,
- provjeriti da li je sonda u želucu (aspiracijom želučanog sadržaja špricom ili slušanjem
stetoskopom u predjelu želuca je dok se u sondu ubrizgava 10 ccm zraka) i učvrstiti
sondu u visini nosnice leukoplastom.

Hrana kroz nazogastričnu sondu unosimo špricom ili posebnim sistemom. Za hranjenje je
potrebno na tacni pripremiti: hranu, špricu ili sistem za hranjenje i posudu sa vodom.

Postupak hranjenja:
- otvoriti sondu (otpustiti pean ili izvaditi zatvarač),
- ispitati prohodnost sonde,
- ubrizgati hranu špricom ili priključiti sistem za hranjenje ili enteralnu pumpu,
- isprati sondu vodom (nakon hranjenja),
- raspremiti pribor.

Bolesnicima koji se hrane preko nazogastrične sonde treba redovno održavati i njegovati usnu
šupljinu i nos. Sondu treba mjenjati svakih 48 sati, a specijalne silikonske sonde svakih 8 dana
(uvijek kroz drugu nosnicu) jer dugotrajnim pritiskom sonde na osjetljiva mjesta na
nazogastričnom putu može se oštetiti koža ili sluznica.

GASTROSTOMA je otvor načinjen na zidu želuca kirurškim putem kroz prednji trbušni zid.
Kroz otvor je uvedena gumena cijev promjera 1 do 1,5 cm ovisno o lumenu stome u svrhu
hranjenja. Hranjenju bolesnika kroz gastrostomu pristupa se kad je onemogućeno ili nije
dopušteno hranjenje prirodnim putem (hrana ne može ili ne smije prolaziti kroz usta do želuc,
npr. kod bolesnika s tumorom jednjaka koji djelimično ili potpuno zatvara jednjak, pri
oštećenju jednjaka kiselinama ili bazama). Hrana treba biti tekuća ili rijetko kašasta,
temperature 35 do 37 stepeni i raspoređena u pet obroka. Između obroka bolesniku se mogu
dati napici, voda, sokovi, mlijeko u ukupnoj količini od 2500 do 3000 ml tekućine dnevno.
Kad bolesnik smije i može uzimati tečnost na usta potičemo ga da pije dovoljnu količinu ali Page | 40
hranimo ga kroz gastrostomu. Ona može biti privremena i trajna. Trajna gastrostoma izaziva
frustracije na koje bolesnik često reaguje odbrambenim mehanizmom (agresijom,
povlačenjem u sebe, tjeskobom, strahom, apatijom, a samo u rijetkim slučajevima
racionalno). Na osnovu podataka dobijenih intervjuom i trajnim posmatranjem sestra mora
prepoznati te reakcije i pomoći bolesniku. Npr.saznati gubi li bolesnik nadu, kako doživljava
nemogućnost hranjenja prirodnim putem, te kako njegova porodica reaguje na gastrostomu?
Sestra također treba upoznati bolesnika sa važnošću i načinom hranjenja kroz gastrostomu, sa
opasnošću uzimanja hrane ili tekućine na usta ako je to zabranjeno i poticati ga na
sudjelovanje pri hranjenju.

Zadaće sestre prema bolesnicima sa gastrostomom su:

- njega stome i njene okoline,

- hranjenje bolesnika,
- njega usne šupljine i
- poduka bolesnika i njegove porodice.

Neposredno nakon operacije dok rana cijeli treba je previjati po svim principima asepse
održavajući okolinu stome čistom i suhom kako bi se spriječila upala kože. Ponekad može
pored gumene cijevi izlaziti želućani sekret (ako vlaži kožu) može izazvati upalu kože oko
gastrostome. Zato kožu treba održavati i premazivati zaštitnom kremom. Za hranjenje
bolesnika sestra treba pripremiti : bolesničku sobu, prozračiti, staviti paravan oko kreveta,
pribor, posudu sa hranom topline 35 do 37 stepeni, posudu sa toplom vodom ili posudu sa
termostatom koja zadržava toplinu hrane tokom hranjenja, čašu s vodom, lijevak ,špricu ili
kašiku i kompresu za zaštitu bolesnika.

Postupak:

- u bolesničku sobu donijeti na tacni pribor i hranu,

- postaviti bolesnika u ležeći položaj,
- otkriti bolesnika do pojasa,
- zaštititi okolinu gastrostome kompresom,
- izvaditi čep iz gumene cijevi i staviti lijevak,
- uliti malo vode i ispitati prohodnost cijevi,
- ulijevati hranu polahko (za jedan obrok se daje 200 do 400 ml hrane tokom 15
minuta),
- sa bolesnikom tokom hranjenja razgovarati o ugodnim stvarima i odgovarati na pitanja
koja nam on postavlja,
- nakon hranjenja isprati cijev od ostataka hrane,
- začepiti cijev čepom i pričvrstiti zavojem i mrežicom,
- pokriti bolesnika i smjestiti ga u udoban položaj,
- odnijeti upotrebljeni pribor iz bolesničke sobe i
 - ukloniti paravan.

Potrebno je redovno provoditi njegu usne šupljine iako bolesnik ne jede na usta, a usne
premazivati parafinskim uljem. Za vrijeme boravka bolesnika u bolnici sestra ga mora
podučiti o važnosti redovne i pravilne njege okoline gastrostome, njegove usne šupljine,
pripreme hrane i hranjenja. Sestra treba poticati bolesnika i hrabriti ga tokom njegovog Page | 41
boravka u bolnici da učini za sebe što najviše može i pohvaliti ga za svaki uspjeh u tom
nastojanju. Ako je bolesnik dijete ili nemoćna osoba ovisna o drugima, sestra će podučiti
člana porodice koji će voditi brigu o bolesniku prije odlaska iz bolnice. Tokom podučavanja
bolesnika ili člana porodice sestra mora biti strpljiva, mora poticati bolesnika ili člana
porodice da postavljaju pitanja, odgovarati na njih, provjeravati njihovo znanje i vještinu.

TERAPIJA KISIKOM – OKSIGENOTERAPIJA

Za odvijanje fizioloških procesa u ljudskom organizmu potreban je kisik. U
normalnim uslovima on se unosi u organizam disanjem zraka, a njegov prenos do ćelija
omogućen je razlikama parcijalnih pritisaka kisika u pojedinim medijama. Za normalno
snabdjevanje tijela kisikom nužni su:

Funkcionalno sposobni neuromuskularni mehanizmi disanja, slobodni disajni putevi, dovoljna

ventilacijska i perfuzijska površina pluća, očuvana fiziološka propusnost alveokapilarne
pregrade u plućima, dovoljan broj funkcionalno sposobnih eritrocita (hemoglobin), normalna
cirkulacija krvi. Posljedica poremećaja u bilo kojem od navedenih nivoa bit će nedovoljno
snabdjevanje ćelija kisikom. Hipoksemija je naziv za smanjenu koncentraciju (parcijalni
pritisak) kisika u krvi, a hipoksija za smanjenu koncentraciju kisika u tkivima. Svaka ćelija
čovjekovog organizma osjetljiva je na hipoksiju, a najosjetljivije su ćelije CNS, koje odumiru
ako nestašica potraje duže od 3 do 5 minuta. Indikacija za liječenje kisikom je prijeteća
hipoksija i pad parcijalnog pritiska kisika u arterijskoj krvi bolesnika ispod 8kPa (60mmHg).
Najčešće se primjenjuje kod: reanimacije unesrećenih, ozlijeđenih ili otrovanih osoba,
oštećenja neuromuskularnog sistema disanja, bolesti pluća i disajnih puteva (hronične
opstruktivne bolesti pluća), opsežne upale pluća, edem pluća, bolesti srca, stanja šoka. Na
bolničkim odjelima dovod kisika je centralni iz udaljenog skladišta ili lokalni iz pokretnih
spremnika “boca” za kisik. Kod centralnog snabdjevanja kisikom nalazi se uz uzglavlje
kreveta dovodna cijev sa uređajem za ovlaživanje, mjerenje i regulaciju brzine protoka kisika.
Ako odjel nema centralno snabdjevanje kisikom do bolesnika ga dopremamo u pokretnim
sistemima. Pri rukovanju sa pokretnim sistemima sestra se mora pridržavati slijedećih pravila:

- Boca ne smije biti izložena udarcima ili padu.

- Pokretni sistem za davanje ekisika mora biti postavljen na stalak sa točkovima
i dobro pričvršćen.
- Ne smije biti izložen velikoj hladnoći ili vrućini niti biti u blizini izvora
plamena.
- Iz okoline sistema treba ukloniti lahko zapaljive predmete.
- Masnim rukama se ne smije rukovati sistemom za davanje kisika.
 - Pri njezi bolesnika koji primaju kisik ne upotrebljavati masti, uljne otopine i
alkohol.
- Spremnik sistema za davanje kisika mora biti zaštićen platnenon navlakom.
- Poslije pražnjenja spremnika treba zatvoriti glavni ventil, namjestiti zaštitnu
kapu i vratiti u skladište.
Page | 42
Kisik se unosi u disajni sistem bolesnika pomoću ovih aplikatora: kanile (kratak nosni
nastavak), katetera (nazofaringealni), tubusa (nazotrahealni, orotrahealni), maski (venturijeva
sa izdušnim ventilom i vrećom za kisik, sa samoširećim balonom). Nosna kanila je plastična
cijev sa dva kratka nastavka koju spojimo sa izvorom kisika (centralnim ili pokretnim).
Nastavke stavimo u nosnice, a produžetke iza bolesnikovog uha, kako bismo spriječili
ispadanje nastavaka iz nosnica (teško se učvrste i često ispadaju kod nemirnih bolesnika).
Pomoću nazalnog katetera primjenjuje se protok kisika 1do 6 l/min. Kisik se tokom udisaja
mješa sa sobnim zrakom i osigurava koncentraciju do 30 %. Liječenje zavisi o dubini i
učestalosti disanja kroz nos, a znatno se smanjuje ako bolesnik diše na usta. Nazalni kateter je
ugodan za bolesnika jer neometa komunikaciju, aktivnost i iskašljavanje. Nazofaringealni
kateter je uska plastična cjevčica duga 30 cm koja na donjem dijelu u dužini od 5 cm ima
nekoliko rupica. Navlaženi kateter uvodimo bolesniku kroz nosnicu u ždrijelo do visine vrška
uvule (vrh katetera stoji slobodno u ždrijelu što možemo provjeriti pogledom u ždrijelo kroz
usta), a njegov gornji dio spojimo sa izvorom kisika. Dužinu katetera koji trebamo uvesti kroz
nosnicu određujemo dužinom razmaka bolesnikova vrha nosa i ušća u vanjski zvukovod.
Treba ga mjenjati svakih 8 do 10 sati naizmjenično u jednu pa u drugu nosnicu. Rjeđe se
upotrebljava naročito kod nemirnih bolesnika jer mu je uspjeh isti kao kod nazalnog katetera a
neugodniji je za bolesnika. Obična maska za usta i nos je plastična maska koja pokriva usta i
nos, a sa plastičnom cijevi spojena je s izvorom kisika. Pomoću maske primjenjuje se protok
kisika 5 do 8 l/min, što omogućava koncentraciju do 40 %, pa se kisik pri udisaju
nekontrolisano mješa sa sobnim zrakom. Bolesniku ometa komunikaciju i iskašljavanje.
Venturijeva maska je plastična maska koja pokriva usta i nos i dobro prijanja uz lice pomoću
zračnih jastučića na ivicama. Ima nekoliko manjih otvora za izlazak izdahnutog zraka i
suvišnog kisika. Protokom kisika od 2, 4, 6, 8 i 10 l/min osigurane su koncentracije od 24 %,
28 %, 31 %,35 % i 40 %. Pomoću plastične cijevi spojena je sa izvorom kisika. Šator za
davanje kisika je plastično prozirno pokrivalo koje pokriva čitav krevet sa bolesnikom ili
njegovu gornju polovinu. Pomoću plastičnog nastavka spojen je s izvorom kisika. Posebni
senzori regulišu koncentraciju kisika, ugljik-dioksida, cirkulaciju plinova, te temperatura i
vlažnost zraka pod šatorom. Bolesnik pod šatorom nema neugodan osjećaj maske na licu, ni
katetera u nosu. Sestra kontroliše rad uređaja, a njegu bolesnika provodi u “zatvorenim”
uslovima. U inkubatorima za nedonoščad održava se stalna koncentracija kisika do 40 %,
vlažnost i temperatura. Koncentracija kisika određuje se (zavisno od stanja nedonošenog
djeteta, na osnovu plinskih analiza krvi).

UZIMANJE KRVI ZA LABORATORIJSKE PRETRAGE

Među raznovrsnim materijalima koji se laboratorijski pretražuju krv je na prvom
mjestu. Krv za laboratorijske analize dobija se uzimanjem kapilarne krvi ili krvi iz vene.
Kapilarna krv se dobija ubodom u jagodicu srednjeg prsta na šaci, ili iz resice ušne školjke, a
kod novorođenčadi iz palca na nozi ili iz pete. Za ovaj postupak je potreban slijedeći pribor:
tupferi, alkohol, lanseta, heparizirana staklena pipeta ili cjevčica. Mjesto u koje će se ubosti
lanceta treba očistiti tupferom natopljenim alkoholom (da bi se izazvala hiperemija) i osušiti
sterilnim tupferom. Ne ubada se u vlažnu kožu jer se krv razlijeva u tankom sloju po površini
kože umjesto da se skuplja u veliku kap. Vrh srednjeg prst, a pacijenta se stegne i odlučno i
brzo ubode tako da krv istječe pod lakim pritiskom. Ako nema lancete ubod može da se
izvede i sterilnom iglom. Prva kap se obriše i zatim se pritisne da bi se pojavila slijedeća kap
krvi. Kad se krv uzme tupferom se obriše ubodno mjesto i blago pritisne dok krvarenje ne
prestane. Postupak je identičan i kad se uzima kapilarna krv iz resice ušne školjke ili palca na Page | 43
nozi ili iz pete.

Zadaće sestre pri uzimanju krvi iz vene:

- priprema bolesnika,
- priprema materijala,
- tehnika izvođenja,
- zbrinjavanje bolesnika i raspremanje upotrebljenog materijala i
- slanje u laboratorij.

Priprema bolesnika se sastoji od objašnjenja zahvata i važnosti pretrage, te upute za ponašanje

prije i za vrijeme uzimanje uzoraka krvi. Krv za laboratorijske pretrage uzima se najčešće
ujutro između 7 i 9 sati (ako ljekar drugačije ne odredi). Posljednjih 12 sati prije uzimanja
krvi ispitanik ne smije jesti, piti ni pušiti (izuzetak su hitni slučajevi). Prije uzimanja krvi
ispitanik po mogućnosti treba da miruje 15 minuta. Pribor za vađenje krvi složiti na tacnu ili
kolica:

- sterilne šprice,
- sterilne igle,
- stalak sa hemijski čistim i suhim epruvetama (epruvete sa gumenim čepom),
- dezinfekciono sredstvo (70 % alkohol),
- tupferi od vate,
- Esmarchova poveska,
- kompresa,
- bubrežnjak,
- naljepnice i uputnice za laboratorij.

Bolesnik leži ili sjedi sa rukom postavljenom na čvrstoj podlozi. Ispod ruke bolesnika postavi
se kompresa ili papirna vata (celštof). Inspekcijom ili palpacijom odredi se vena za
venepunkciju (najčešće srednja cefalična, medijalna ili prednja ulnarna). Medicinska sestra
navlači rukavice i zauzima udoban položaj. Oko bolesnikove ruke se postavi poveska 10 cm
iznad lakta, zategne se i fiksira a bolesnika zamolimo da stisne šaku. Tupferom namočenim u
dezinfekcijsko sredstvo prebrišemo ubodno mjesto, desnom rukom uzimamo pripremljenu
sterilnu iglu i probijamo kožu. Igla ulazi pod uglom od 30 do 45 stepeni. Krv preko igle
(vacutainer) ističe u epruvetu (za većinu biohemijskih pretraga potrebna je jedna do dvije
epruvete bez antikoagulansa). Poveska se odvezuje, tupferom se pritisne ubodno mjesto i igla
se izvuče iz vene. Bolesnika zamoliti da drugom rukom pritisne tupfer i 5 do10 minuta drži
ruku ispruženu u laktu. Sestra epruvete sa krvju odmah začepi, stavi naljepnice sa imenom i
prezimenom bolesnika, potom epruvete i ispunjene uputnice odnosi u laboratorij. Upotrebljeni
materijal se raspremi.
SMRT, NJEGA UMIRUĆEG BOLESNIKA
Terminalna njega je dio palijativne njege i pruža se zadnjih dana života, kada je cilj da se
postigne najbolji kvalitet života za pacijenta sa neizlječivim bolestima koje ugrožavaju život i
da se omogući pacijentu da dostojanstveno umre. Palijativna njega predstavlja pružanje i
olakšavanje boli i drugih simptoma, a nudi i sistem podrške kako bi se pomoglo porodici
tokom pacijentove bolesti i u toku žalovanja. Za bolesnika koji umire kažemo da je u agoniji. Page | 44
Agonija je specifično stanje u koje zapada bolesnik pred smrt, stanje o kojem stječemo dojam
borbe između života i smrti. To stanje može potrajati nekoliko minuta do nekoliko dana.
Obilježeno je simptomima i znakovima pogoršanja osnovne bolesti ili ozljede te odumiranje
životnih funkcija. Zadatak je medicinske sestre da prepozna to stanje i postupke zdravstvene
njege prilagodi tom stanju. U bolesnika očuvane svijesti često je praćena pojavom straha od
smrti, beznađa i osjećaja nemoći i napuštenosti. Cijelo tijelo je obliveno hladnim znojem,
koža postaje hladna, naročito koža perifernih dijelova tijela, a vitalne funkcije su svedene na
minimum. Čula kod ovih bolesnika postaju neosjetljiva izuzev čula sluha. Govor je
nerazumljiv, a glas postaje sve tiši. Što se smrt više bliži to se izgled bolesnika mjenja, crte
lica se izoštravaju, nos postaje ušiljen, oči upale, a nokti cijanotični. Bolesnike u terminalnom
stanju neizlječive bolesti treba smjestiti u mirne i male sobe. Umirući bolesnik potpuno ovisi
o pomoći medicinske sestre.

Ona redovno mora:

a)održavati ličnu higijenu,

d) provoditi mjere sprječavanja dekubitusa,
e) hraniti ga,
f) davati mu tečnost,
g) pomoći mu pri eliminaciji stolice i mokraće,
h) mjeriti mu vitalne funkcije,
i) primjenjivati mu ordiniranu terapiju,
j) pažljivo ga posmatrati,

Ako sestra ima dojam da bolesnik i porodica žele ostati sami napustiće sobu, ali u času
umiranja ostaje uz bolesnika i porodicu. Ako bolesnik umre uz prisustvo porodice treba im
izraziti saučešće dopustiti da kraće vrijeme ostanu uz umrlog i zatim ih ispratiti iz sobe i
smjestiti u mirnu prostoriju. Da bi se utvrdilo da li je smrt nastupila koristimo se sigurnim i
nesigurnim znacima. Nesigurni znaci smrti su: prestanak disanja, grudni koš se ne pokreće,
prestanak krvotoka, puls se ne pipa, krvni pritisak se ne registrira, stavljanje stetoskopa nečuje
se rad srca, zjenice ne reagiraju na svjetlost, dodir ne izaziva zatvaranje očnih kapaka. Sigurni
znaci su: znak mačijeg oka (izvodi se tako što se sa dva prsta stegne očna jabučica zbog čega
zjenica dobije ovalan oblik što se kod žive osobe ne dešava), zamućenje rožnjače, mrtvačka
ukočenost, mrtvačke pjege i mrtvačka hladnoća. U izuzetnim slučajevima smrt se utvrđuje
EKG-om ili EEG-om. Smrt je dio života, njegov završetak, a umiranje je agonalno stanje koje
prethodi smrti. Biološka ili prava smrt podrazumijeva potpuni ili trajni prestanak srčane
radnje i disanja duže od pet minuta i EEG tišine duže od 30 minuta. Smrt je posljedica
starosti, bolesti ili nesreće. Prirodna smrt zbog starosti javlja se kod osoba treće životne dobi
(od 65 godina). Neprirodna smrt je posljedica ozljede organizma bez obzira da li je ta ozljeda
došla djelovanjem druge osobe, iste osobe ili sticanjem druge okolnosti. Klinička smrt
predstavlja prestanak srčane radnje i disanja u trajanju od 5 minuta poslije čega se ove
funkcije mogu ponovno uspostaviti.

POSTUPAK NAKON SMRTI

Smrt bolesnika konstatuje ljekar koji zatim ispunjava zakonom propisane liste, Page | 45
formulare i određuje kliničku ili sudskomedicinsku obdukciju. Tek poslije toga medicinska
sestra zbrinjava umrlog. Ako bolesnik umre u sobi gdje ima više pacijenata, oko bolesničkog
kreveta stavljamo paravan, izvučemo jastuk, skinemo pokrivač, skinemo umrlog, nakit
skidamo pred svjedocima i popisujemo. Ukoliko je umrli imao sondu, drenove, kateter
oslobađamo ga toga. Ako je imao rane po tijelu uredno ih previjemo i sve prirodne otvore
zatvorimo tamponima vate. Ukoliko je osoba bila sa zubnom protezom, onda se proteza stavi
u usta, a donja vilica se fiksira poveskom preko tjemena. Očni kapci se zatvore i na njih se
stave vlažni brisevi od vate, ruke se postave uz tijelo, a noge opruže i pomoću poveske
fiksiraju u članku. Kosa se počešlja, a na nožni palac umrlog stavi se posmrtni karton-
ceduljica sa imenom i prezimenom umrlog, odjelom, matičnim brojem, datumom i satom
smrti. Nakon toga umrli se zavije u čistu plahtu i ostavi najmanje dva sata da leži u krevetu ili
kupatilu, a zatim se odvozi u mrtvačnicu. Sve stvari koje je bolesnik imao kao i nakit skinut sa
umrlog predaje se rodbini. Medicinska sestra mora da vodi računa i o transportu umrlog do
mrtvačnice, a osoba koja je zadužena za to treba da uradi pažljivo bez grubih pomjeranja.
Transport se vrši zatvorenim ili pokrivenim kolicima, brzo, neprimjetno i nikada u vrijeme
posjete. Ako je umrli bolovao od neke zarazne bolesti moraju se poduzeti sve mjere
predostrožnosti za vrijeme transporta, a u mrtvačnici se mora staviti u limeni sanduk koji se
zaletuje i više se ne otvara. Poslije zbrinjavanja čitava se prostorija dezinficira. Porodicu
bolesnika koja nije bila prisutna kad je umro treba obavezno obavijestiti o bolesnikovoj smrti.
potrebno ih je pripremiti za neugodnu vijest. Ako to činimo telefonom reći ćemo da se
bolesnikovo stanje pogoršava i zamoliti ih da dođu u bolnicu. Kad porodica umrlog dođe na
odjel , treba biti pažljiv, izjaviti saučešće i svojim iskustvom i savjetom pomoći i uputiti ih šta
trebaju činiti (administrativne postupke), te predati im stvari umrlog. Ako porodici šaljemo
telegram, činimo to na ime i adresu naznačene osobe u istoriji bolesti. Sestra koja je vodila
završnu administraciju oko umrlog mora u primopredaji službe ili drugoj službenoj
dokumentaciji upisati šta je učinila i je li poslala telegram.