RIJEKA KRIVAJA

KROZ PROŠLOST
ZBORNIK RADOVA
POSEBNA IZDANJA
Knjiga 14

Zbornik radova s okruglog stola: Rijeka Krivaja kroz prošlost (prostor, vrijeme, ljudi)
održanog 19. 9. 2014. godine u Olovu.

Izdavači
Institut za istoriju, Sarajevo
Udruženje za modernu historiju (UMHIS)

Za izdavače
Dr. Husnija Kamberović

Glavni i odgovorni urednik

Aida Ramić

Lektura
Mirela Omerović

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo

908(282.249)(063)(082)

OKRUGLI sto Rijeka Krivaja kroz prošlost (prostor, vrijeme, ljudi) (2014 ; Olovo)
Krivaja kroz prošlost : zbornik radova / [zbornik radova s Okruglog stola Rijeka Krivaja
kroz prošlost (prostor, vrijeme, ljudi), održanog 19. 9. 2014. u Olovu]. - Sarajevo : Institut za
istoriju : Udruženje za modernu historiju, 2016. - 231 str. : ilustr. ; 30 cm. - (Posebna izdanja /
Institut za istoriju, Sarajevo ; knj. 14)

Bibliografija i bilješke uz tekst.

ISBN 978-9958-649-25-7 (Institut za istoriju)

ISBN 978-9926-8082-0-4 (Udruženje za modernu historiju)

COBISS.BH-ID 22954502
 RIJEKA KRIVAJA
KROZ PROŠLOST
ZBORNIK RADOVA

INSTITUT ZA ISTORIJU U SARAJEVU • Udruženje za modernu historiju

Sarajevo, 2016.
 Ovaj Zbornik radova finansiran je od strane
Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke Bosne i Hercegovine
 

SADRŽAJ

PREDGOVOR / Aida Ramić ............................................................................................7

• Rusmir Djedović: NEKA HISTORIJSKO-GEOGRAFSKA

ISTRAŽIVANJA KRIVAJE ........................................................................................9
• Enes Dedić: PODRUČJE RIJEKE KRIVAJE KROZ MEDIEVALNU
PRODUKCIJU............................................................................................................ 31
• Mirnes Hasanspahić: MRAMOROVI OLOVSKOG KRAJA........................... 49
• Sedad Bešlija: PRILOG ZA HISTORIJU NAHIJE OLOVO
U 17. STOLJEĆU........................................................................................................ 81
• Jusuf H. Mujkić: EKSPLOATACIJA ŠUMA U KRIVAJSKOM
BAZENU I IZGRADNJA ŽELJEZNIČKE PRUGE U DOLINI
RIJEKE KRIVAJE (1878-1990)............................................................................... 91
• Enes S. Omerović: STRANCI NA KRIVAJI U PRVOJ POLOVINI
XX STOLJEĆA..........................................................................................................127
• Seka Brkljača: UTICAJ RAZVOJA ŠUMSKE PRIVREDE
NA URBANIZACIJU ZAVIDOVIĆA.................................................................. 171
• Sanja Gladanac: KOMPARACIJA POPISA ŽRTAVA DRUGOG
SVJETSKOG RATA IZ 1947. I 1950. GODINE NA PRIMJERU
SREZA/OPĆINE ZAVIDOVIĆI............................................................................185

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST 5

 SADRŽAJ


• Aida Ramić: OLOVSKE NOVINE KAO IZVOR ZA ISTRAŽIVANJE

LOKALNE HISTORIJE..........................................................................................201
• Azem Kožar: NEKI ASPEKTI PROBLEMATIKE ISTRAŽIVANJA
PROŠLOSTI SLIVA RIJEKE KRIVAJE NA OSNOVU PISANIH
HISTORIJSKIH IZVORA....................................................................................... 219

• AUTORI PRILOGA.................................................................................................231

6 RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

 PODRUČJE RIJEKE KRIVAJE
KROZ MEDIEVALNU PRODUKCIJU
Enes Dedić

U radu je predstavljen opis historiografske produkcije o medievalnoj proš-

losti oblasti rijeke Krivaje. Upotrebom kritičkog aparata i komparativnog
metoda autor prati razvojni luk historiografskih dostignuća od pionirskih
naučnih poduhvata XIX stoljeća pa sve do najnovijeg doba. Historiografski
opus o ovoj tematici zasnovan na izvornoj građi i terenskim istraživanjima
u ovom je radu promatran kroz separate političke, društvene, privredne i
kulturne medievalne prošlosti.
Ključne riječi: rijeka Krivaja, Olovo, Zavidovići, Kamenica, Pavlovići, Ko-
sače, olovo, carina, stećci, samostan.

Područje rijeke Krivaje u bosanskohercegovačkoj i susjednim medieval-

nim historiografijama u najvećoj mjeri promatrano je kroz objektiv značaj-
nog rudarskog centra Olova i njegove neposredne okoline. Značajna i kvali-
tetna ruda koja je eksploatirana iz nalazišta u okolini Olova uvjetovala je da
i samo naselje bude nazvano Olovo, dok je njegov italijanizirani i latinizirani
oblik dokumenata dubrovačke provenijencije Piombo, odnosno Plumbum.
Današnje naselje Zavidovići smješteno u dolini rijeke Krivaje uprkos mate-
rijalnim tragovima iz srednjovjekovlja nije evidentirano u pisanim izvorima
tog vremena. Zbog te činjenice nisu zabilježeni ni historiografski pristupi koji
bi analiziranjem materijalnih ostataka s ovog prostora doprinijeli rasvjetlja-
vanju slike srednjovjekovnog života na današnjem prostoru Zavidovića. Kako
arhivski spisi ne sadrže ni podatke o rijeci Krivaji, pažnja istraživača o pitanju

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST 31

 Enes Dedić

proučavanja prošlosti ove oblasti pored Olova bila je usmjerena na rješavanje

geografske definicije Kamenice, Kamenskog, te šire geografske odrednice ko-
joj su pripadali ovi krajevi.
Do danas nije publikovan osvrt koji bi za cilj imao revalorizaciju dosadaš-
njih naučnih ostvarenja medievalne prošlosti ovog kraja; međutim, značajna
je činjenica kako je u skorije vrijeme Slavko Harni publikovao bibliografiju
objavljenih radova o Olovu kroz historiju.1 I pored evidentnih propusta ovaj
pristup predstavlja značajan i usamljen pokušaj evidencije naučnih dostignu-
ća o olovskom kraju. Uvjetovani nestabilnim parametrima dubrovačke uloge
i obaviještenosti, istraživači su prošlost šireg teritorija rijeke Krivaje posma-
trali kroz objektiv dubrovačke dioptrije, pri čemu je oslikan politički, kulturni
i privredni ambijent, što predstavlja i osnovne smjernice kojima će se kretati i
ovaj pregled historiografije o ovom području.
Sinteze bosanskog srednjeg vijeka predstavljaju nepresušno vrelo različi-
tih, vrlo često i oprečnih razmišljanja. Međutim, kada je u pitanju naš temat-
ski okvir, odnosno zastupljenost Olova i okoline u bosanskim sintezama, za-
ključujemo kako ovaj prostor suštinski nije adekvatno prezentiran iz razloga
što su se spomenuti autori, kako je to i običaj sa djelima te vrste, više bazirali
na političke događaje i procese širih razmjera. Politički kontekst unutar pro-
cesa jačanja bosanske vlastele krajem XIV i početkom XV stoljeća imalo je
i područje rudonosno bogatog Olova, kada je vlast nad ovim područjem sa
nekadašnje centralne vlade pod banom, kasnije i kraljem, prenijeta na Pavla
Radinovića, te je u narednim desetljećima ovaj prostor donosio prihode poro-
dici Pavlovića, čiji je Pavle i rodonačelnik. Međutim, ovaj svojevrsni prijenos
vlasti nije detaljno elaboriran zbog neadekvatne izvorne podloge, te ćemo se
zadržati na ponuđenom mišljenju Sime Ćirkovića kako je do ove promjene
došlo nakon zbacivanja kralja Ostoje.2
Deceniju kasnije Olovo se pojavljuje u još jednoj interesantnijoj enigmi.
Prilikom u historiografiji poznatog “krvavog stanka” iz 1415. godine, kada je
na inicijativu Sandalja Hranića na Parenoj Poljani ubijen Pavle Radinović, u

1
Harni S. 2008. 359-392.
2
Proces formiranja oblasti krupnih vlastelina završen je u prvoj deceniji XV stoljeća. Bo-
sanski kralj Ostoja gospodario je Olovom i 1403. godine, te će nakon njegova zbacivanja
Olovo došlo u sastav teritorija Pavla Radinovića. Ћирковић С. 1964a. 214.

32 RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

 PODRUČJE RIJEKE KRIVAJE KROZ MEDIEVALNU PRODUKCIJU

određenim kombinacijama spominje se i Olovo kao buduća svojina Vukmira,

vodećeg člana feudalne porodice Zlatonosovića, za zasluge stečene u zavjeri.
Iako je i pored sintetskih publikacija ovaj tematski okvir gotovo neizostavno
štivo povijesnih priloga sa raznolikim prefiksima, uloga Vukmira Zlatonoso-
vića, njegovo pravo da nakon toga vlada Olovom, te kasniji događaji u vezi s
tim nisu detaljno istraživani.3 Nekoliko decenija kasnije svoje pretenzije na
Olovo isticat će i herceg Stjepan Vukčić Kosača. Ovaj posjed zaveden je kao
njegovo vlasništvo u povelji kojom mu je 20. januara 1448. godine car Fridrih
III priznao njegove teritorije. U svojoj sintezi Vladimir Ćorović je naveo kako
demantira mišljenja Thalloczya i Dinića o pripadnosti pobrojanih posjeda
Kosačama uključujući i Olovo. Međutim, upravo je Dinić prvi iznio indikatore
kako Olovo nije moglo biti u posjedu Kosača te godine. Kasnija historiogra-
fija ovim se problemom detaljnije bavila, te je preovladalo mišljenje kako se
ustvari radi o prijepisu imena naselja iz povelje upućene Sandalju Hraniću, te
da je neke od tih mjesta njegov nasljednik herceg Stjepan posjedovao samo
djelimično ili gotovo nikako.4

3
Tumačeći pismo dubrovačkog poslanika, Marko Perojević naveo je kako vojvoda Vu-
kmir Zlatonosović ranije nije imao informacije o planiranom ubistvu, nego mu je nakon
okončanja događaja obećan grad Olovo, koji je bio protovestijarov. Perojević M. 1942.
447; U Ćirkovićevoj sintezi bosanskog srednjeg vijeka spominje kako je vojvoda Vukmir
Zlatonosović dobio Olovo i pošao tamo da ga zauzme, ne navodeći šta se desilo nakon
toga. Ћирковић С. 1964a. 243-244. Ovo mišljenje u potpunosti preuzima i Pavo Živ-
ković. Živković P. 1981. 73. U nešto kasnijem pristupu ovom problemu Živković navodi
kako do zaposjedanja Olova od strane Zlatonosovića nije došlo zbog upada Osmanli-
ja u Bosnu na strani Pavlovića. Živković P. 1986a. 152. Živkovićevu interpretaciju kao
usamljeni konkretni modul raspleta događaja spominje i Tošić. Тошић. Ђ. 2003. 361.
Ćirković navodi kako nije siguran šta je spasilo Pavloviće, te da se vjerovatno radi o
odustajanju Pavlovih ubica od toga da oslijepe sina Petra, tako da se on mogao vratiti na
očevu zemlju i povesti borbu za održanje. Ћирковић С. 2003. 44. Oblast Zlatonosovića
na jugozapadu približavala se dolini Krivaje i Olovu. Između župe Spreče, koju su držali
Zlatonosovići, i doline gornje Krivaje najlakša komunikacija išla je dolinom Gostilje do
Kladnja na Drinjači, a odatle do Olova. Ovako posmatrano Zlatonosovići ne bi mogli
uzeti i zadržati Olovo, a da prethodno ne osiguraju prijelaz preko Kladnja. Мргић Ј.
2008. 110.
4
Ћоровић В. 484. Mihailo Dinić, uspoređujući navode iz povelje cara Fridriha III i pi-
sma Ivaniša Pavlovića i njegove braće iz 1447/1448. godine u kojima se navodi kako je
olovska carina u njihovim rukama, zaključio je kako Stjepan Kosača nije mogao držati

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST 33

 Enes Dedić

Promatrajući fond objavljenih radova koji barem parcijalno tretiraju širi

okvir pripadnosti naselja sliva rijeke Krivaje jednoj široj administrativnoj sre-
dini u srednjem vijeku, zapaža se angažman većeg broja autora. Tu se ujedno
postavlja i pitanje rudnika, odnosno naselja Kamenice. Tvoreći svojevrsnu
enigmu na relaciji šira oblast – jedno naselje, Kamenica je mnogim istraživa-
čima ove problematike zauzela solidan dio njihovih elaborata. Sasvim je na
drugom kraju lanca činjenica kako su te dionice učestalo predstavljale zbir
više ili manje mogućih promišljanja. Onemogućeni da povijesni realitet pot-
krijepe izvornim podlogama, autori poput Konstantina Jirečeka, Marka Vege,
Pave Živkovića, Milenka Filipovića i Pave Anđelića nudili su rješenja koja nisu
bila na istoj talasnoj dužini. Pionir u proučavanju ove problematike bio je pri-
je više od jednog stoljeća Konstantin Jireček. Tada je Jireček naveo kako se
Kamenica nalazi blizu Olova bez detaljnije ubikacije, međutim, nagovijestio
je kako postoji naselje Kamensko u donjem slivu Krivaje.5 Jirečekove tvrdnje
pod lupu je iznio Filipović, te konstatovao kako Kamensko i Kamenica nisu
isto naselje. Zbog pronalaska jednog vrela u Bakićima koje je nazivano Ka-
menica, Filipović je smatrao kako se varoš Kamenica nalazila na tom prosto-
ru. Štaviše, pronašavši po šumi između Bakića i Olova temelje kuća i ostatke
drugih kulturnih objekata, Filipović je iznio pretpostavku kako su Kamenica
i Olovo u srednjem vijeku predstavljali jedno naselje, u smislu spojene cjeline
ili barem dva blizanačka naselja. Dokaze za ovu tvrdnju Filipović je temeljio
i na činjenici kako rupe nisu bile u samom Olovu, nego oko njega, dok je u
Olovu ruda prerađivana, a tu je bilo središte društvenog i vjerskog života.6
Međutim, Filipovićeva teza o Olovu i Kamenici kao istovjetnom naselju ostala

olovsku carinu. Динић М. 1940. 234. Kurtović E. 2009. 353. Ćirković je istakao kako
povelja svjedoči da je Stjepan Vukčić polagao prava na olovsku carinu, te iako je Olovo
u posjedu Pavlovića, to ne znači da herceg nije mogao imati udjela u carini. Ћирковић
С. 1964b. 139.
5
Jireček je smatrao kako se Kamenica nalazi u neposrednoj blizini Olova; međutim, nije
mogao utvrditi preciznu lokaciju gdje se nalazi. Jireček C. 1951. 81.
6
Filipović M. 1934. 13. Filipović navodi kako se nedaleko od Olova nalazi izvor Kame-
nica i da su u dolini te rječice tragovi naselja, rudnika i jedna crkvica u ruševinama kod
naselja Bakići. Filipović M. 1928. 71-72.

34 RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

 PODRUČJE RIJEKE KRIVAJE KROZ MEDIEVALNU PRODUKCIJU

je na marginama naučnog diskursa i nakon otkrivanja arhivskih podataka o

njihovoj istovjetnosti.
Naslanjajući se na Jirečekova istraživanja, Vladimir Ćorović je samo
usputno spomenuo kako je pored Olova egzistirao rudnik i u Kamenici.7 I
Marko Vego se na svojoj karti srednjovjekovne Bosne i u poznatoj studiji o
naseljima iz istog perioda odlučio za Kamenicu kao samostalno naselje neda-
leko od Olova, koje je po njegovom mišljenju služilo i kao trg za prodaju ruda,
dok je kao ime šire administrativne jedinice (župe) kandidirao ime utvrđenja
u oblicima Olovac ili Olovci.8
Prekretnicu ovakvim promišljanjima ponudila je Desanka Kovačević tu-
mačeći dokument iz Državnog arhiva u Dubrovniku iz serije Lettere di Le-
vante u kojem se navodi sintagma ad locum Plombi, iznad kojeg je umetnut
tekst dicti Camenica. Pronalazak ovog podatka poistovjetio je naselja Olovo i
Kamenicu.9 U svom pristupu Anđelić je ponudio širi spektar rješenja iz pro-
blematike historijske geografije olovskog kraja. Naime, prestanak upotreblja-
vanja Kamenice kao geografskog identiteta u izvorima od kraja XIV stoljeća
Anđelić dovodi u istu ravan sa premještanjem varoškog centra sa prostora da-
našnjih Bakića.10 Prilog saznanjima o geografskoj pripadnosti ovog područja
Anđelić je ponudio u deskripciji dvaju potencijalnih naziva za župu u obliku
imena rijeke Krivaje ili po imenu rudnika Kamenica. Međutim, ni sam autor
nije se usudio iznijeti konačni sud, iako se Kamenica u izvorima spominje kao
contrata, što bi označavalo šire područje.11 Egzistiranje većeg broja župa koja

7
Ћоровић В. 334.
8
Vego M. 1957. 52, 84-85.
9
Kovačević D. 1961. 26.
10
Tumačeći jedan ugovor o prijevozu robe na relaciji Dubrovnik – Kamenica (usque ad
locum dictum Cameniza) sastavljen 1413. godine, Kurtović je pomjerio granicu posljed-
njeg spomena Kamenice u XV stoljeće. Kurtović E. 2014. 529.
11
Pavao Anđelić je potvrdio stanovište Desanke Kovačević kako se u slučaju Kamenice
i Olova radi o jednom naselju sa dva imena. Međutim, Anđelić je ponudio interesantno
obrazloženje. Prema ovoj teoriji nestanak geografske identifikacije Kamenice krajem
XIV stoljeća usko bi bio vezan za razvitak olovske varoši. Pojačani elementi odbrambene
funkcije olovske tvrđave bili su uzrok odumiranju varoši u selu Bakićima, nakon čega
je došlo do premještenja varoškog središta. Moguće je da bi se u premještanju varoškog
centra trebalo tražiti objašnjenje supstitucije imena Kamenica – Olovo. Anđelić P. 1978.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST 35

 Enes Dedić

su svoja imena baštinila po imenima rijeka koje su kroz njih protjecale uvjeto-
vale su da Anđelić uprkos odsustvu izvorne podloge potencijalni župski naziv
po rijeci Krivaji i dalje ostavi u rezervi. Kako naredne publikacije o teritori-
jalnom uređenju srednjovjekovne Bosne nisu iznova pretresale problematiku
šireg geografskog okvira područja rijeke Krivaje, tumačenje Pave Anđelića je
ostalo do danas aktuelno.
Pored već prezentiranih lokaliteta u olovskom kraju, u historiografiji se
diskutuje i o lokalitetu izvorno spomenutom kao Cecegl, koje Kovačević iden-
tificira kao naselje Ćeće. Naime, u dubrovačkim dokumentima spominje se
contratas Cecegli et Camenice.12 U kasnijim pristupima doći će do marginali-
zacije ovog otkrića, te će ovaj lokalitet biti “iznova” otkriven.13 Opći historio-
grafski diskurs doveo je do poistovjećivanja lokaliteta Cecegl i Cecene, gdje se
nalazio i dvor protovestijara bosanskog kralja Žore Bokšića u koji su krajem
XIV stoljeća dolazili i bosanski kraljevi.14

342. Od ukupno tri predstavljene opcije, za nazive administrativne jedinice šireg po-
dručja Krivaje Anđelić je izvornu podlogu pronašao samo za naziv Kamenica, koja je
spomenuta kao contrata. Naziv po Jelaškama u obliku Jelaška župa niti po značenju, po
analogijama, po historijskim dokumentima, niti po ekonomsko-geografskim karakte-
ristikama terena ne može pretpostavljati da je bilo kada obuhvaćala neki širi teritorij.
Međutim, praveći analogije s ostalim teritorijem srednjovjekovne Bosne, autor je sklon
tumačenju kako oblik Krivaja kao naziv tamošnje župe uprkos nedostatku izvornih po-
kazatelja ne može biti marginaliziran. Anđelić P. 1978. 332-340.
12
Dubrovačka vlada šalje 11. 2. 1382. godine u Bosnu Paska Rastića i to “in contratas
Cecegli et Camenice” da pronađe imovinu pokojnog Mihaila Budačića. Između ostalog,
izvjesna količina olova iz ove zaostavštine trebala je biti doznačena “in Ceceglo”. Kova-
čević D. 1961. 26.
13
Živković P. – Jakić I. 2007. 32. U prethodnoj napomeni citiran je dio arhivskog doku-
menta koji je prvi put javnosti prezentirala Desanka Kovačević 1961. godine. Ubikaciju
naselja upisanog u latiniziranom obliku Cecegl Kovačević je tada tumačila po „Abeced-
nom imeniku mjesta i administrativno-teritorijalnih jedinica u NR BiH”, štampanog u
Sarajevu 1950. godine. U mnogo mlađoj studiji proistekloj iz pera Pave Živkovića i Ivane
Jakšić iz 2006/2007. godine zanemarena su ranija dostignuća. Podatak o ovom lokali-
tetu predstavljen je kao novootkriveni, a njegova ubikacija je izvršena upravo prema
publikaciji po kojoj je svoju ubikaciju temeljila i Desanka Kovačević u studiji o trgovini
u srednjovjekovnoj Bosni, što jasno ilustruje razvojnu liniju po kojoj se kretao proces
stjecanja saznanja spomenutog dvojca.
14
Na osnovu terenskih istraživanja, Anđelić je ustanovio kako je stari naziv za jednu

36 RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

 PODRUČJE RIJEKE KRIVAJE KROZ MEDIEVALNU PRODUKCIJU

Najobimnije i najraznovrsnije izvorne podatke o Olovu i okolini nude

nam izvori, a samim tim i historiografske publikacije, iz segmenta privrede.
Kako to i nije teško pretpostaviti, ponajviše se ti podaci tiču trgovanja olo-
vom na relaciji Bosna – Dubrovnik, ustaljenoj ruti koja je svim učesnicima u
trgovačkom lancu donosila egzistencijalne prihode. Razasuti arhivski podaci
o privrednim odnosima ovog područja i Dubrovnika, te ostalih dalmatinskih
gradova nisu uvršteni u jednu širu i sistematičnu studiju koja bi za cilj imala
pokušaj rekonstruisanja obima i značaja privredne frekventnosti. U sistemu
kompleksne problematike privrednog segmenta olovskog kraja historiografija
je apostrofirala i značaj olovske carine, karavanski transport i ustaljenje tran-
sportne rute, te enigmu oko egzistiranja kolonizatora Dubrovčana i Sasa na
ovom području.
Spomenuti članak proistekao iz pera dvojca Živković – Jakić prema nazi-
vu svakako nosi prefiks jednog sistematski serioznog istraživanja; međutim,
svojom sadržinom nije zaokružio istraživanje ove problematike. Brojni pre-
zentirani arhivski podaci dijagnosticirani su još u ranijim pristupima, a iz-
vjesne nedostatke predstavlja i činjenica kako se u ovom tekstu u određenim
segmentima nastojalo preslikati općenite bosansko-dubrovačke kulturološke
identičnosti kroz prizmu Olova kao sastavnog dijela Bosne.15 Ranije studije
Desanke Kovačević, Pave Živkovića i Ignacija Vojea doprinijele su determina-
ciji trgovačkih odnosa Olova i Dubrovnika. Opći princip sastojao se od uče-
šća dubrovačkog trgovačkog elementa do kraja XIV stoljeća, da bi postepeno
uključenje domaćih trgovaca došlo do izražaja u XV stoljeću.16 Domaći ele-

olovsku ulicu bio Cecena. Pronašavši upravo u tom dijelu šezdesetih godina XV stolje-
ća ostatke kamenih blokova, Anđelić je nastojao dovesti u istu ravan ovo nalazište sa
podatkom iz pisma kralja Dabiše datiranog marta 1392. godine pisanog „na Ceceni u
dvori rečenog našeg protovestijara Žoreta”. Anđelić P. 1978. 341. O protovestijaru Žoretu
Bokšiću i njegovom dvoru u: Kovačević D. 1962. 303-304.
15
Živković P. – Jakić I. 2008. 29-40.
16
Značajan je podatak kako je prilikom prodaje rude iz Olova težina određivana mje-
rom zvanom pondus de Olovo ili pondus de Olovac. Izgleda da je ova mjera bila u upotrebi
samo u Olovu, jer se na drugim mjestima ne spominje. Kovačević D. 1961. 171-172. Istra-
žujući tematski okvir istaknutijih i imućnijih pripadnika bosanskog društva, Živković
je ustanovio učestalo zaduživanje članova porodice Milotića i Stjepkovića iz Olova, te
olovskog kneza Brajka Hvaovića, koji je također održavao intenzivne poslovne odnose

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST 37

 Enes Dedić

ment je u trgovini olovom uspio isplivati na površinu i zbog činjenice kako su

prijevoz i prodaja olova predstavljali mnogo manje unosan posao nego trgovi-
na srebrom, te su se Dubrovčani ponajviše bazirali na trgovanje tim artiklom.
Zanimljivu tezu o identifikaciji olovske rude u dokumentima u kojima to nije
precizno navedeno iznio je Ignacij Voje. Naime, kako je olovo porijeklom iz
Olova nazivano plumbum dulce, Voje je predstavio modul po kojem bi se svaki
podatak iz dubrovačkog arhiva o olovu ove vrste odnosio upravo na rudu do-
bivanu iz rudnika u Olovu.17
Kako je Olovo predstavljalo, uzevši u obzir obim izvoza ruda, jedno od
najvažnijih rudarskih središta, ne začuđuje činjenica kako se podaci o nje-
govoj privrednoj aktivnosti nalaze u svim ozbiljnijim historiografskim pri-
stupima ovom problemu. Problematika dubrovačke kolonije u Olovu u do-
sadašnjim pristupima prezentirana je sa izvjesnim distinkcijama. Naime, u
glasovitoj studiji o trgovini u srednjovjekovnoj Bosni Desanka Kovačević je
izrazila sumnju da li je uopće u Olovu uspostavljena dubrovačka kolonija.18
Živković – Jakić izrazili su široko definisano stanovište o pitanju egzistencije
dubrovačke naseobine u Olovu, kandidirajući političku pozadinu kao uzrok
manjem broju Dubrovčana u ovome mjestu.19 Zbog izvorne šutnje maglovita

sa dubrovačkom vlastelom Bunićima, poznatim kreditorima trgovine olovom. Živković

P. 1986b. 39-40. Cijene olova iz rudnika u Srebrenici i Olovu nisu bile iste. Prema Voje-
ovoj analizi, sedamdesetih godina XV stoljeća milijar ove rude iz srebreničkih okana
koštala je 11 dukata, dok je ista količina iz Olova koštala 14 dukata. Vojo I. 1999. 345.
17
Vojo I. 1999. 342. I Esad Kurtović je ustanovio prepoznatljive, ali neodređene destina-
cije koje podrazumijevaju Olovo u obliku ad locum ubi sit plumbum protouistarii i usque
ad locum ubi foditer plumbum in Bosina. Kurtović E. 2014. 260.
18
I dok je u jednom momentu Kovačević na stajalištu kako se u Olovu nije razvila jača
dubrovačka kolonija poput one u Srebrenici ili u nekim drugim značajnim rudarskim
središtima, u drugom raspravljanju izričito se priklonila mišljenju kako je u Olovu na-
stanjeno malo Dubrovčana koji ni izdaleka nisu sačinjavali jednu određenu naseobinu.
Pronašavši samo jedan sudski proces vođen u Olovu, Kovačević ističe kako je to dokaz
da tamo nije postojala dubrovačka kolonija. Uzrok ovakvoj situaciji autorica pojašnjava
činjenicom kako se trgovanje olovom odvijalo drugačije nego srebrom, te nije zahtijeva-
lo boravak većeg broja Dubrovčana. Kovačević D. 1961. 55, 75.
19
“U usporedbi sa drugim gradskim i trgovinskim središtima u Bosni i Humu, mnogo
manjeg obima bila je dubrovačka kolonija u Olovu.” Iz prethodnog navoda crpimo po-
datak kako stajalište koje zastupaju autori članka podrazumijeva opstojnost kolonije

38 RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

 PODRUČJE RIJEKE KRIVAJE KROZ MEDIEVALNU PRODUKCIJU

je i prošlost rudara Sasa u Olovu. Pojava fenomena rudara Sasa koji su u evrop-
skom kontekstu ponijeli epitet kliconoša privrednog razvoja nije zaobišla ni
olovske rudnike. Iako je Mihailo Dinić u kapitalnoj studiji o rudarstvu na na-
šim prostorima još sredinom prošlog stoljeća dijagnosticirao saske purgare u
Olovu, naredne publikacije ove vrste nisu potencirale dalju razradu te pojave
u promjerima šireg državnog konteksta.20 Kovačević je navela kako nema vi-
jesti o boravku Sasa u Olovu, ali kako se pored Srebrenice suradnja kneza i vi-
jeća purgara može pouzdano ustanoviti i u Olovu.21 Upravo ova rasterećenost
izvornom podlogom uvjetovala je da niz naučnih pristupa o Olovu o pitanju
problematike egzistiranja naseobina Sasa i Dubrovčana pronađu oslonac u
preslikavanju općih principa i zakonitosti koji su bili uvriježeni u onovreme-
noj Bosni.22
Na tragu uzroka problematičnosti dubrovačke kolonije u Olovu značaj-
nu stranu zauzimaju i susjedna naselja poput Prače i Goražda. Pojavljivanje
stanovnika Olova u dubrovačkoj kreditnoj trgovini prati se samo iznimno. U

u Olovu. Postavljajući egzistiranje dubrovačke kolonije u Olovu u istu ravan sa učesta-

lim dugogodišnjim konfliktima koje su imali sa Radoslavom Pavlovićem, teza autora
se kroji po niti nesigurnosti boravkom Dubrovčana u Olovu, koja je dodatno ugrožena
učestalim pojavljivanjem osmanskih vojnih odreda u ovom kraju počevši od dvadesetih
godina XV stoljeća. Živković P. – Jakić I. 2008. 37.
20
Dinić je posredstvom tužbe iz 1440. godine istakao identitet Ivana Markovića, koji je
spomenut kao purgar. Динић М. 1955. 17.
21
O boravku Sasa u Olovu nema ni toponomastičkih tragova poput onih u okolini Sre-
brenice, gdje su oni zasigurno boravili. Kovačević D. 1951. 151. Ковачевић-Којић Д.
2007. 286.
22
Još krajem XIX stoljeća Kosta Hörmann je nastojao postaviti u istu ravan hronološke
okvire dolaska Sasa na prostor Bosne i razvoj bosanskih rudnika u koji se ubraja i Olovo.
Kako su se Sasi i Dubrovčani naseljavali po nizinama oko rudnika, Hörmann je usta-
novio kako bi u olovskom kraju njihove kolonije mogle biti podizane u predjelu prema
Dolovima, gdje je pronašao ostatke nekadašnje kulture. Hörmann K. 1889. 64. Sličnim
metodološkim pristupom služio se i Milenko Filipović. Naime, Filipović je upućivao na
to kako se u Olovu u tom vremenu život odvijao kao u drugim bosanskim varošima u
kojima su boravili Dubrovčani, Sasi, Kotorani, Barani, Splićani, Trogirani, Korčulani i
drugi. Filipović M. 1934. 12. Svoja uopćavanja Kosta Hörmann i Milenko Filipović te-
meljili su na dostignućima o strancima u srednjovjekovnoj Bosni iz pera Konstantina
Jirečeka. Jireček C. 1879. 45.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST 39

 Enes Dedić

najvećoj mjeri se sintagma domaći ljudi odnosila na stanovnike iz Prače i Go-

ražda, koji su obilato koristili pogodnosti olovskih rudnika.23
Značajan udio fonda izvornih pokazatelja o privrednim odnosima Olova
i okolice tiče se karavanske trgovine, odnosno prijevoza trgovačkih artikala
ustaljenim rutama. U dosadašnjim pristupima dijagnosticirano je nekoliko
poznatih putnih komunikacija kojima su se najčešće kretali karavani. Jedan
od puteva koji je povezivao Olovo sa najznačajnijim privrednim središtem
Dubrovnikom bio je Neretvanski (via Narente) ili Humski put (via Chelmi).24
U svježem pristupu o srednjovjekovnom konju Esad Kurtović je prezentirao
različite trase Neretvanskog puta do Olova preko Konjica i preko Zagorja, te
izdvojio arhivske podatke o prijevozu robe karavanima na relaciji Olovo – Du-
brovnik.25 Pokazatelje neprekinutog kontinuiteta privrednih odnosa Olova i
Dubrovnika i nakon pada ovih krajeva pod osmansku vlast objelodanili su
kroz nekoliko rasprava koje tretiraju šire tematske okvire trgovine olovom Bo-
gumil Hrabak i Ignacij Voje sežući i u početak XVI stoljeća.26
Kao poseban privredni segment u našoj historiografiji apostrofirana je
problematika vlasništva nad carinom u Olovu. Kako je već spomenuto, nakon

23
Prema mišljenju Desanke Kovačević, jedino se trgovinom olovom mogu objasniti pro-
sječno velike sume koje uzimaju na kredit pojedini trgovci iz Prače. Kovačević D. 1961.
120. Tokom prve polovine XV stoljeća ukupna zaduženja olovskih trgovaca kod Dubrov-
čana iznosila su 266 dukata. Tokom prve polovine XV stoljeća od sveukupnih zaduženja
Bosanaca kod dubrovačkih kreditora na Olovljane otpada samo 1,2%, dok na susjednu
Praču i njezine trgovce otpada 42,7%. Živković P. – Jakić I. 2007. 33 - Ugovor o zaduženju
Stjepana Sirnića iz Goražda, koji se obavezuje dug isplatiti isporukom olova de Olovo,
jasno ilustruje odnose Olova i okolnih naselja. Vojo I. 1999. 345.
24
Iz Drijeva i Nekranja kretali su karavani na put koji je vodio lijevom obalom Neretve
do Bišća pod gradom Blagajem, pa preko Porima, Vrapča, Konjica i Ivan-planine u Bosnu,
a kroz Bosnu preko Visokog i Sutjeske do Olova. Kovačević D. 1961. 159. Jireček J. 1951.
27. Od Visokog je put išao na Olovo preko sela Breze, gdje se pretpostavlja da je išao
rimski put preko sela Kamenice. Od Olova put je vodio dolinom rijeke Stupčanice ka
Han-Pijesku preko planine Javora, istočno od današnje Vlasenice. Škrivanić G. 1974. 56.
25
Putem preko Zagorja stizalo se do Olova, Zvornika, Srebrenice, Borča, Prače. Doku-
ment iz 1413. godine o prijevozu robe do Olova imao je kao opciju Neretvanski put preko
Konjica ili preko Zagorja (teneatur ire vel per viam Cognice vel per viam Xagorie). Kurtović
E. 2014. 265, 528.
26
Vojo I. 1999. 335-359. Hrabak B. 2008. 101-128.

40 RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

 PODRUČJE RIJEKE KRIVAJE KROZ MEDIEVALNU PRODUKCIJU

decentralizacije i postizanja većeg stupnja samostalnosti krupnih bosanskih

feudalaca Olovo se našlo u posjedu Pavla Radinovića. Međutim, već od 1418.
godine, kako to konstatuje Dinić u studiji o hercegovim zemljama, možemo
pratiti suvlasništvo Sandalja u olovskoj carini. 27 Kroz prizmu Sandaljeva uče-
šća u olovskoj carini Kurtović je detaljno razložio hronološki okvir u dometi-
ma izvorne podloge. Diskurs zajedničkog posjedovanja nastavio se sve do Ko-
navoskog rata početkom četvrte decenije XV stoljeća, kada je nakratko one-
mogućeno Hraniću da uzima prihod od ovog dobra. Činjenica kako Kosače
nemaju posjeda oko Olova, a Pavlovići kod Drijeva, navela je istraživače da po-
javu zajedničkih carina tumače podjelom između velmoža verificiranom na
saboru uz saglasnost bosanskog kralja.28 Sinhroniziranu pojavu historiografi-
ja prati u Humu, gdje su suvlasnici drijevske carine identični akteri, Sandalj
Hranić i Radoslav Pavlović.29 Više istraživanja različitih autora pokazuje kako
se ovo zajedničko posjedovanje olovske carine od strane Pavlovića i Kosača
protezalo do pred kraj četrdesetih godina, od kada Pavlovići samostalno na-

27
Динић М. 234; Prvi vlasnik olovske carine nakon bosanskih vladara mogao je biti
knez Pavle Radinović, koji je i sam držao u posjedu Olovo, koje je mogao dobiti u općoj
podjeli kraljevskih prerogativa što se desila poslije zbacivanja kralja Ostoje 1404. godi-
ne. Kurtović E. 2009. 352-353.
28
Kurtović je nastojao detaljno obrazložiti dubrovačku građu o ovom pitanju. Pismo
upućeno Sandalju početkom novembra 1418. godine, u kojem ga Dubrovčani mole da
pripomogne oko pozicije opljačkanih Olovljana, od kojih su neki i Dubrovčani, predstav-
lja početno vrijeme od kada se može pratiti Sandaljevo učešće u olovskoj carini. Samo
pismo aludira i na raniju prijepisku koja je o istom predmetu već bila vođena, što povlači
Sandaljevo prisustvo u Olovu i u oktobar 1418. godine. Zbog nemogućnosti određiva-
nja preciznog datuma kada je Sandalj od Sigismunda dobio potvrdu svojih posjeda koje
se desilo prije juna 1419. godine, a među kojima je navedeno i suvlasništvo u olovskoj
carini, ostavlja kao najraniju potvrđenu hronološku odrednicu oktobar 1418. godine.
Kurtović E. 2009. 353-354.
29
Najvažniji događaj u kojem je determinisana uzajamna povezanost olovske i drijev-
ske carine tiče se epizode iz Konavoskog rata s kraja 1431. godine. Tada je dovedeno u
pitanje učešće Pavlovića u diobi prihoda drijevske carine. Sandalj je otvoreno pokazivao
namjeru da zadrži za sebe novac od Pavlovićeva dijela carine na Neretvi. Teško je usta-
noviti čija je krivica u pitanju, da li je inicijativa za promjenu stanja u Drijevima potekla
od Sandalja ili je uslijedila nakon konfiskovanja njegovog dijela carine u Olovu od strane
vojvode Radoslava. Тошић Ђ. 1987. 130.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST 41

 Enes Dedić

stupaju.30 Podatak iz povelje Fridriha III datirane 1448. godine o Kosačinom

posjedovanju olovske carine ne utječe na diskontinuitet vlasništva Pavlovića
nad Olovom zbog spomenute činjenice kako se radi o odrazu ranijeg posje-
dovanja Sandalja Hranića. Od značaja za ovu tematiku je i članak Ruže Ćuk
koji tretira suprotnu stranu privrednog kruga koji se odnosi na dubrovačke
zakupce olovske carine.31
Materijalna zaostavština srednjovjekovne epohe ove oblasti još od pio-
nirskih poduhvata na našim prostorima privukla je brojne istraživače. Na ve-
liki obelisk iz Vlaškovca kod Olova pažnju javnosti skrenuo je Ćiro Truhelka
još krajem XIX stoljeća u prilogu poznavanja dvaju grbova.32 Detaljnu analizu
ovog monumentalnog spomenika ponudio je nekoliko decenija kasnije i Fi-
lipović u članku o starinama u Bakićima kod Olova.33 Iako je Filipović kroz
spomenute pristupe sporadično navodio pronađene stećke ove oblasti sve do
publikovanja monografije Alojza Benca o stećcima olovskog kraja, saznanja
o olovskim srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima bila su parcijalna,
sporadična, razasuta, odnosno nesistematski prikupljana i prezentirana. Be-
nac je u svojoj studiji pored kataloškog pregleda nekropola obradio i sve druge

30
Onemogućavanje Pavlovića da ubiru prihode od carine u Drijevima od strane Stjepa-
na Kosače po Dinićevom mišljenju uvjetovala je identičan odgovor u Olovu od strane
Pavlovića. Динић М. 1940. 234.
31
Pristup Ruže Ćuk predstavlja sublimiranje poznatih podataka o olovskoj carini. Pra-
teći razvoj zakupa olovske carine u najvećoj mjeri od strane Dubrovčana od sedamde-
setih godina XV stoljeća kada je vršen kompletan zakup svih bosanskih carina pa sve
do posljednjih pokazatelja s kraja četrdesetih godina XV stoljeća, Ćuk se oslanjala na
rezultate ranijih istraživanja Mihaila Dinića, Sime Ćirkovića, Desanke Kovačević i Đure
Tošića, te nije ponudila svježija promišljanja o neriješenim problemima. Ćuk R. 2003.
247-258.
32
Truhelka je konstatirao kako obelisk iz Bakića predstavlja „jedan od najljepših sredo-
vječnih spomenika bosanskih”. Međutim, autorov fokus ostao je na deskripciji heraldič-
ke komponente ovog spomenika. Truhelka Ć. 1889. 74-75.
33
Filipović je ustanovio kako se radi o muslimanskom nišanu iz ranog perioda nepo-
sredno nakon pada Bosne pod osmansku vlast. Analizirajući ukrasne elemente ovog
spomenika poput spirale, užeta, cvijeta, zmaja, grozda, tačke kvadrata i štita, autor prati
nastavak srednjovjekovne tradicije klesanja nadgrobnih spomenika zasvjedočene na
ostalim stećima olovskog kraja i kompletne srednjovjekovne Bosne. Filipović M. 1928.
70-76.

42 RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

 PODRUČJE RIJEKE KRIVAJE KROZ MEDIEVALNU PRODUKCIJU

segmente stećaka ovog kraja, tvoreći time jedno ozbiljno naučno dostignuće
iznimne vrijednosti koje je ostalo referentno izdanje i nakon više od pola sto-
ljeća.34 Od posebne je važnosti istaći stav Benca, koji je detronizirao ranija
Truhelkina promišljanja o stećcima ovog kraja kao bogumilskim spomenici-
ma.35 Prinose tumačenju pronađenih epitafa na stećcima Olova i Zavidovića
kroz nekoliko pristupa objavljivali su Šefik Bešlagić i Marko Vego.36 Kataloški
pregledi, odnosno publikacije u kojima je vršeno sistematiziranje poznatih
podataka o stećcima uključile su i pregled stećaka ovog kraja. Stećci iz okoli-
ne Zavidovića inkorporirani su u stećke centralne, dok su olovski stećci pro-
matrani kao sastavni dio stećaka istočne Bosne.37 Prinos sublimiranju histo-
riografskih dostignuća o stećcima olovskog kraja u vidu članka objavila je u
novije vrijeme Lidija Fekeža.38
Jedan od najintrigantnijih segmenata prošlosti ovog područja tiče se
olovskog samostana. Iako se u naučnim, ali i onim manje stručnim štivima
često spominjao olovski samostan i crkva, spoznaje o ovom segmentu ostale
su fragmentarne i maglovite. Najveći broj autora, prateći popis Bartolomeja
34
Sistematskim istraživanjem stećaka olovskog kraja Alojz Benac je ustanovio važne
statističke podatke za ovu oblast. Olovski stećci izrađivani su od krečnjaka. Najučesta-
liji oblici su sarkofazi sa podnožjem. Od tipiziranih motiva izdvajaju se spirale, rozete i
pleteno uže, dok je vrijeme njihova nastanka najčešće od kraja XIV do kraja XV stoljeća.
Posebnu pažnju autor je usmjerio na oblike stećaka koji podsjećaju na srednjovjekovni
arhitektonski stil ovog kraja koji se sastojao od pokrivanja kuća daskama i šindrom, što
je sasvim izvjesno ukoliko uzmemo u obzir bogatstvo ovog kraja šumama. Бенац А.
1951. 51-67. Bešlagić Š. 1982. 121.
35
Truhelka Ć. 1889. 74. Бенац А. 1951. 62.
36
Natpisi sa stećaka iz sela Jelaške između Olova i Zavidovića, te iz Kamenskog kod Olo-
va prezentirani su u: Bešlagić Š. 1964. 140-143. Kompletan fond natpisa sa stećaka ovog
kraja poznatih do vremena objavljivanja publikacije prezentiran je u: Vego M. 1970. 47,
49, 51. Nekoliko godina kasnije Marko Vego je upotpunio saznanja objavljivanjem nat-
pisa iz Berisalića i Kamenskog kod Olova. Vego M. 1981. 48-49.
37
Značajne preglede nekropola sa svim statističkim parametrima u rasponu od nekoli-
ko decenija objavio je Šefik Bešlagić. Nekropole okoline Zavidovića predstavljene su u:
Bešlagić Š. 1967. 84. Nekropole općina Olova i Zavidovića registrirane su u kataloškim
pregledima: Bešlagić Š. 1982. 139-141, 229-232. Bešlagić Š. 2004. 17-18, 36-38, 41, 47-
48. Stećci olovskog kraja pružaju se u tampon-zoni između središnje i istočne Bosne sa
izvjesnim specifičnostima u odnosu na oba ova područja. Lovrenović D. 2009. 195-197.
38
Fekeža L. 2008. 65-80.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST 43

 Enes Dedić

Pizanskog, osnivanje franjevačkog samostana u Olovu stavio je u osamdesete

godine XIV stoljeća, dok je Mladen Ančić pokušao tu granicu pomjeriti de-
ceniju ili dvije unaprijed.39 U svojim studijama o trgovini u Bosni Desanka
Kovačević registrirala je nekoliko testamenata u kojima dubrovački trgovci
olovskom samostanu ostavljaju određene novčane priloge.40 Nadasve je in-
teresantan podatak o fra Vladislavu, gvardijanu olovskog samostana, koji je
1465. godine sudjelovao u sastavljanju jednog kirografa pisanog ćirilicom.41
Vezu između samostana u Olovu i crkve u Bakićima na osnovu spisa iz XVII
stoljeća ustanovio je još Milenko Filipović, dok je Pavao Anđelić potvrdio ova
tumačenja i ustanovio kako se radi o crkvi posvećenoj sv. Roku.42
Prezentirani podaci o historiografskoj produkciji područja rijeke Kriva-
je u srednjem vijeku demonstriraju stepen usmjerenosti medievelista prema
ovoj problematici. Nužno je spomenuti kako su se istraživači svakog od obra-
đenih segmenata susreli sa hroničnim nedostacima izvorne građe; međutim,
ta pojava nije izazvala brojnije kontradiktorne historiografske konstrukci-
je. Dionice u kojima je izvorna podloga omogućavala sistematičniji pristup
historičari su kvalitetno obradili i prezentirali. Ovakav princip ponajviše se
odnosi na ekonomsko-privredni kontekst koji je zbog učešća Dubrovčana u
trgovini olovom vrlo dobro zastupljen u izvorima. Jedan od najmanje zastu-

39
Ančić se vodio podacima kako Olovo kao rudarsko središte dobija na značaju od po-
lovine XIV stoljeća, te kako su se franjevci tek kasnije orijentirali na rudarska naselja.
Stoga je do osnivanja Franjevačkog samostana, po njegovom mišljenju, moglo doći tek
od šezdesetih godina XIV stoljeća. Ančić M. 1985. 96-97.
40
Autorica prati darivanje Olovskog samostana od kraja XIV stoljeća. Promatrajući te-
stamente domaćih i dubrovačkih trgovaca, ustanovljava uzajamnu vezu samostana u
Sutjesci i Olovu. Rektor samostana u Sutjesci bio je istovremeno rektor i kustos samo-
stana u Olovu. Kovačević-Kojić D. 1995. 30, 35-36, 40-41.
41
Iz ovog primjera vidi se kako postepeno pojedini franjevci preuzimaju ulogu javnih
lica koju su ranije u Bosni imali samo kraljevi pristavi i pristavi krupnijih vlastelina.
Isto. 42-43.
42
Crkva u Bakićima bila je kapela Olovskog manastira sv. Bogorodice za vrijeme velikih
svečanosti. Nakon što bi se svi posjetioci ispovjedili u manastirskoj crkvi, krenula bi
svečana povorka prema crkvi u Bakićima. Filipović M. 1928. 72. Iako pisani izvori crkvu
u Bakićima spominju tek u XVI i XVII stoljeću, plan i ambijent u kojem je podignuta ne-
sumnjivo ukazuju na njeno srednjovjekovno porijeklo. Plan ove crkve u cjelini odgovara
srebreničkoj, sutješkoj, starijoj bobovačkoj i jajačkoj crkvi. Anđelić P. 1973. 203.

44 RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

 PODRUČJE RIJEKE KRIVAJE KROZ MEDIEVALNU PRODUKCIJU

pljenih okvira odnosi se na svakodnevni život stanovnika ovog kraja koji je

zbog fragmentarnih izvornih pokazatelja ostao neobrađen. Zbog istih razloga
i politički kontekst u najvećoj mjeri je promatran kroz prizmu šireg djelovanja
vlasteoskih porodica Pavlovića i Kosača. Zasigurno je da se pravci budućih
istraživanja problematike Olova i olovskog kraja u srednjem vijeku moraju
voditi principima koji je utrla monografija Alojza Benca o srednjovjekov-
nim nadgrobnim spomenicima, u kojoj su kompletirana saznanja o jednom
segmentu prošlosti ovog podneblja. Također se nameće i potreba ponovne
revalorizacije izvorne građe zbog činjenice što se dubrovački dokumenti u
mnogim slučajevima po pitanju porijekla bosanskog olova zadovoljavaju ši-
rokom geografskom odrednicom de Bossina. Potencijalna metoda prikuplja-
nja novih saznanja zasnivala bi se na već spomenutom modelu baziranom na
vrsti olova nazvanoj plumbum dulce, koju je prezentirao I. Voje. Ostvarivanje
novih podataka o Olovu u srednjem vijeku moguće je izvršiti i istraživanjem
toponomastičke zaostavštine ovog podneblja. Spomenuta izvorna šutnja po-
najviše se odnosi na nedostatak pisanih dokumenata o prostoru Zavidovića i
o drugim naseljima u dolini rijeke Krivaje u srednjem vijeku, koji su trenutno
sagledivi samo kroz objektiv ostataka materijalne kulture i toponomastičke
ostavštine.

LITERATURA

• Ančić M. 1985. „Gdje je bio podignut prvi franjevački samostan”. Prilozi

XX/21. Sarajevo: Institut za istoriju. 95-114.
• Anđelić P. 1973. „Pogled na franjevačko graditeljstvo XIV i XV vijeka u Bo-
sni”. Radovi sa simpozijuma „Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura”. Ze-
nica: Muzej grada Zenice. 201-206.
• Anđelić P. 1978. „Srednjovjekovna župa Kamenica ili Krivaja”. Glasnik
XXXIII/1978. Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. 331-343.
• Бенац А. 1951. Олово-Средњовјековни надгробни споменици Босне
и Херцеговине. Београд: Савезни институт за заштиту споменика
културе. 1951.
• Bešlagić Š. 1964. „Novopronađeni natpisi sa stećaka”. Naše Starine IX. Sa-
rajevo: Zavod za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine. 133-144.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST 45

 Enes Dedić

• Bešlagić Š. 1967. Stećci centralne Bosne. Sarajevo: Zavod za zaštitu spomeni-

ka kulture Bosne i Hercegovine.
• Bešlagić Š. 1982. Stećci – kultura i umjetnost. Sarajevo: Veselin Masleša.
• Bešlagić Š. 1982. Stećci. Kataloško-topografski pregled. Sarajevo: Veselin
Masleša- Biblioteka kulturno nasljeđe.
• Bešlagić Š. 2004. Leksikon stećaka. Sarajevo: Svjetlost. 2004.
• Ћирковић С. 1964a. Историја средњовековне босанске државе. Београд:
Српска књижевна задруга.
• Ћирковић С. 1964b. Херцег Стефан Вукчић-Косача и његово доба.
Београд: Српска академија наука и уметности.
• Ћирковић С. 2003. „Павловића земља (Contrata dei Paulovich)”. Земља
Павловића – Средњи вијек и период турске владавине. Бања Лука-
Српско Сарајево: Академија Наука и Умјетности Републике Српске.
37-46.
• Ћоровић В. 1940. Хисторија Босне. Београд: Српска краљевска
академија CXXIX/53.
• Ћук Р. 2004. „Дубровчани – Закупци царине у Олову”. Земља Павловића
– Средњи вијек и период турске владавине. Бања Лука-Српско Сарајево:
Академија Наука и Умјетности Републике Српске. 247-258.
• Динић М. 1940. „Земље херцега светога Саве”. Глас CLXXXII. Београд:
Српска краљевска академија. 151-257.
• Динић М. 1955. За историју рударства у средњевековној Србији и Босни
I. Београд: Српска Академија Наука CCXL/14.
• Kurtović E. 2009. Veliki vojvoda bosanski Sandalj Hranić Kosača, Sarajevo:
Institut za istoriju.
• Fekeža L. 2008. „Stećci olovskog kraja”. Tristota obljetnica stradanja samo-
stana i crkve u Olovu (1704-2004). Zbornik radova sa znanstvenog skupa,
Znanstveni skup u povodu 300. obljetnice stradanja samostana i crkve u Olo-
vu (1704-2004). Sarajevo 15. i 16. listopada 2004 (Predgovor: Marko Kara-
matić). Sarajevo: Franjevačka teologija Sarajevo. 65-80.
• Filipović M. 1928. „Starine u Bakićima kod Olova”, Glasnik XL/II. Sarajevo:
Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. 69-78.
• Filipović M. 1934. Varošica Olovo sa okolinom. Beograd: Grafički institut
Narodna misao (preštampano iz Franjevačkog vijesnika za 1934. godinu).
• Harni S. 2008. „Olovska bibliografija”. Tristota obljetnica stradanja samo-
stana i crkve u Olovu (1704-2004). Zbornik radova sa znanstvenog skupa,
Znanstveni skup u povodu 300. obljetnice stradanja samostana i crkve u Olo-
vu (1704-2004). Sarajevo 15. i 16. listopada 2004 (Predgovor: Marko Kara-
matić). Sarajevo: Franjevačka teologija Sarajevo. 359-392.

46 RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST

 PODRUČJE RIJEKE KRIVAJE KROZ MEDIEVALNU PRODUKCIJU

• Hörmann K. 1889. „Olovo”. Glasnik I/3, Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i

Hercegovine. 63-74.
• Jireček C. 1879. Die Handelsstrassen und Bergwerke von Serbien und Bosnien
während des Mittelalters – Historisch-Geographische studien. Prag.
• Jireček J. 1951. Trgovački drumovi i rudnici Srbije i Bosne u srednjem vijeku.
Sarajevo: Svjetlost.
• Kovačević D. 1961. Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo: Naučno
društvo NR Bosne i Hercegovine, XVIII/13.
• Kovačević D. 1962. “Žore Bokšić dubrovački trgovac i protovestijar bosan-
skih kraljeva”, Godišnjak VIII. Sarajevo: Društvo istoričara Bosne i Hercego-
vine. 289-309.
• Kovačević-Kojić D. 1995. „Franjevci u gradskim naseljima srednjovjekov-
ne Bosne”, Radovi III. Sarajevo: Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost.
33-44.
• Ковачевић-Којић Д. 2007. Градски живот у Србији и Босни (XIV-XV век),
Београд: Историјски институт.
• Kurtović E. 2014. Konj u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo: Univerzitet u Sa-
rajevu.
• Lovrenović D. 2009. Bosansko-humsko mramorje srednjeg vijeka, Sarajevo:
Rabic.
• Мргић. Ј. 2008. Северна Босна 13-16 век. Београд: Историјски институт.
• Perojević M. 1942. „Stjepan Tvrtko II Tvrtković (opet)”. Poviest hrvatskih ze-
malja Bosne i Hercegovine – Od najstarijih vremena do godine 1463. Saraje-
vo: Hrvatsko kulturno društvo Napredak. 462-504.
• Шкриванић Г. 1974. Путеви у средњовековној Србији, Београд: Научно-
издавачко предузеће „Туристичка штампа”.
• Тошић Ђ. 1987. Трг Дријева у средњем вијеку, Сарајево: Веселин
Маслеша.
• Тошић Ђ. 2003. „Писмо дубровачког посланика Ивана Гундулића
о смрти кнеза Павла Раденовића”. Земља Павловића – Средњи вијек
и период турске владавине. Бања Лука-Српско Сарајево: Академија
Наука и Умјетности Републике Српске. 357-366.
• Truhelka Ć. 1889. „Dva heraldička spomenika”. Glasnik Zemaljskog muzeja
I/2, Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine. 73-76.
• Vego M. 1970. Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine IV. Sa-
rajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine.
• Vego M. 1981. „Novi i revidirani srednjovjekovni natpisi iz Bosne”, Naše
Starine XIV-XV, Sarajevo: Zavod za zaštitu spomenika kulture S.R. Bosne i
Hercegovine. 39-64.
• Vego M. 1957. Naselja bosanske srednjevjekovne države. Sarajevo: Svjetlost.

RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST 47

 Enes Dedić

• Vojo. I. 1999. „Neka pitanja u trgovini sa bosanskim olovom u Dubrovni-

ku”. Radovi sa simpozijuma Rudarstvo i metalurgija Bosne i Hercegovine od
prahistorije do početka XX vijeka, Zenica: Izdanja muzeja grada Zenice. 335-
359.
• Živković P. – Jakić. I. 2007. „Gospodarske i kulturne veze Olova u srednjem
vijeku”. Povijesni zbornik 1-2. Osijek: Odsjek za povijest - Filozofski fakultet
Osijek. 29-40.
• Živković P. 1981. Tvrtko II Tvrtković – Bosna u prvoj polovini XV stoljeća, Sa-
rajevo: Institut za istoriju.
• Živković P. 1986 a. „Usorska vlasteoska porodica Zlatonosovići i bosanski
kraljevi (Posljednja decenija XIV i prve tri decenije XV stoljeća)”. Historijski
Zbornik, XXXIX/1. Zagreb: Savez povijesnih društava Hrvatske. 147-162.
• Živković P. 1986 b. Ekonomsko-socijalne promjene u bosanskom društvu u
XIV i XV stoljeću. Tuzla: 1986.

48 RIJEKA KRIVAJA KROZ PROŠLOST