Jevgenij Paščenko

AUGUST CESAREC: KRETANJE KANONA OD

EKSPRESIONIZMA PREMA SOCREALIZMU

UDK: 821.163.42.09Cesarec, A.
Izvorni znanstveni rad
Jevgenij Paščenko
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Semantičko polje kanona uključuje niz atributa koji sudjeluju

u formiranju sadržaja pojma. Određeni elementi stvaraju oko-
snicu kanona koji poprima različite stilske izražaje u različitim
formacijama. Kanon iz jedne stilske formacije prelazi u drugu.
Kretanje kanona promatra se na primjeru stvaralaštva Augusta
Cesarca. Okosnica je vlak koji se kreće kroz književnost prve
polovice 20. stoljeća. Pisac oslikava čovjeka u Prvome svjet-
skom ratu, a vlak je simbol društva. Vlak postaje značajan lik u
sistemu socrealizma. Cesarec je zaslužan u eksportiranju kanona
socrealizma u jugoslavensko/hrvatsko društvo.

Ključne riječi: August Cesarec; vlak; ekspresionizam; socrealizam; Andrej Platonov;

Ukrajina

Osobitosti društveno-političkog konteksta razvoja hrvatske književnosti prve

polovice 20. stoljeća uvjetovale su nastanak i oblikovanje određenih likova koji
postaju simboličkim izrazom stvarnosti, pretvarajući se u svojevrstan kanon koji
se kreće u književnom prostoru, razlikujući se stilskim oblikovanjem ideje. Takva
zakonitost odraz je nekih tendencija u europskim književnostima obilježenoga
razdoblja, čiji je kulturni razvoj determiniran poznatim društveno-političkim potre-
sima. Književnost odražava događaje kroz izražajne oblike idejnih dominanti koje
postaju svojevrsnom normom – dakle, koje se kanoniziraju. Razdoblje u kojemu
određeni stilski oblici postaju čvrst model karakterizira ideološka agresivnost.
Simbolikom dominiraju izričaji čvrstoće građevinskih materijala poput željeza,
betona i sl. Apologija željeza odnosno čvrstoga materijala potaknuta je ideologijom
doba – ratnoga, razaračkoga, rušiteljskoga i graditeljskoga. Dvadeseto stoljeće
započinje upravo glasom »željeza koje pjeva«, kako to ushićeno iskazuju ruski
pjesnici. U mnogoglasju slavljenja Velikoga rata, kako ga veličaju intelektualci
širom europske književnosti i umjetnosti – čelični, željezni oblici postaju kanon
u razdoblju od ekspresionizma prema socrealizmu.

1
 Hrvatska književnost prve polovice 20. stoljeća proživljuje sve europske
potrese, što izražava i stvaralaštvo Augusta Cesarca. Cesarčev životni put uobli-
čuje model umjetnika koji je osjetio dinamiku razdoblja s dramatičnim odjecima
u stvaralaštvu i sudbini. Pisac kreće od ekspresionističkih iskaza dojmova Prvoga
svjetskog rata, preko realističkih refleksija socijalne književnosti, te se približuje
socrealističkom kanonu koji odjekuje u njegovim idejama i uvjerenjima, a zavr-
šava put kao žrtva ideoloških konfrontiranja, što je nadalje postalo razlog njegove
kanonizacije. U hrvatskoj književnosti o Prvome svjetskom ratu August Cesarec
jedan je od značajnih predstavnika, što nažalost nije dovoljno opaženo prigodom
obilježavanja stogodišnjice početka i završetka ratovanja. Cesarec je sudionik rata
s dramatičnim posljedicama koje su se odrazile u njegovu stvaralaštvu. Zajedno s
Krležom, Nazorom i drugim piscima, on je pružio snažnu sliku rata u pripovijesti
Na posljednjim tračnicama (1919.). Ekspresionistički stil izražen je s pomoću
normativna korištenja željeza kao simbola, a to je željeznica u cjelokupnom sklopu
elemenata (tračnice, željeznički čvorovi, vagon, vlak i drugo). Željezna konstruk-
cija u Cesarčevom djelu posve je u duhu tadašnjega europskog ekspresionizma,
koji pisac dostojno predstavlja u nacionalnoj književnosti.
Vlak je konstantan lik njemačkoga ekspresionizma, nazočan u kanonskim
izdanjima, poput pjesničke antologije Suton ljudstva koju je 1919. priredio pisac
Kurt Pinthus, a objavio 1920. g. u Berlinu pod naslovom Menschheitsdämmerung:
Symphonie jüngster Dichtung. Kroz 275 pjesama 23 pjesnika, od kojih su neki
poginuli u Velikome ratu, simbolički se izražava ideja propasti prošloga i svitanja
novoga, u čemu je vlak izraz napuštanja staroga i kretanja prema novome – kao
ekspresionistička simbioza svega i svega njemu suprotnog. Jedan od autora u an-
tologiji, Jakob van Hoddis, oslikava smak svijeta (Weltende) prikazom željeznih
vlakova koji padaju s mostova (Die Eisenbahnen fallen von den Brücken).
Vlakovima su impresionirani brojni umjetnici, primjerice jedan od prvih
kanoniziranih ekspresionista Georg Heym koji u sonetu Die Züge prvi katren
započinje slikom vlakova u kretanju; poznati austrijski slikar ekspresionist Egon
Schiele, rođen u obitelji službenika željeznice, ushićen je vlakovima; ljubav prema
vlakovima priznaje Paul Delvaux, dim vlakova oslikava Edvard Munch; vlak ima
brojne varijacije u različitim formama modernizma.
Simbol vlaka kao društvenoga stanja izričit je oblik hrvatskoga ekspresi-
onizma koji je kulminirao u Hrvatskoj rapsodiji Miroslava Krleže, objavljenoj
djelomično 1917., zatim 1918. i 1921. godine. Krleža je tekst oblikovao u mnogo-
glasju koje čini puk u vagonu trećega razreda mađarske željeznice. Simboličnost
posljednje stanice Krležina djela, jurnjava prema Suncu kao budućnosti – tê i
druge osobine podudaraju se s iskazima u Cesarčevoj pripovijesti Na posljednjim
tračnicama (1919.). Djelo nastaje kao varijacija stvorenoga kanona – vlak kao
simbol društva na raskrižju, gdje su tračnice posljednje u poratnome kretanju
s bojišta. Kao suradnik i istomišljenik Krleže, pisac razvija socijalnu tematiku
prikazanu vlakom koji kod Cesarca kreće iz smjera Srbije na bojišta na kojima su

2
krvarili vojnici, koji se pokušavaju vratiti u Zagreb. U opisu lokomotive istaknu-
to je željezo i njegove konstrukcije s odgovarajućim »realističkim« motivima u
tipično ekspresionističkom ozračju:
»stanica kao tanko okovana olovna prevlaka nad golemim mrtvačkim sandu-
kom; lokomotiva… nasmije se crnim, gvozdenim šumom…, Crna gvozdena
nakazo! Surova kao obećanje budućnosti, koja se nikad ne ispunjuje… Da,
da, to je čvor željezničkih putova, koji je nabrekao od užasa i bolova ljudi
što su se zgrtali na njemu da kao papirići budu bacani u vjetar krvave, duge
oluje. Čitav je jedan čovječanski naraštaj prošao ovom stanicom… posvećen
tamjanom dima s lokomotive, prevaren, a ovaj željeznički čvor bio je samo
jedna stanica njegovog križnog puta… drvorede natovarenih vozova kao…
drvoredove mrtvačkih sanduka. Da, da, to je čvor željezničkih putova, koji
je nabrekao od užasa i bolova ljudi… O, crne i proklete posljednje tračnice!
O, crn i proklet čas u kome je čovjek izjednačen s vagonom, na isti je način
bezimen – i tek po broju poznat i vođen u knjigama!… Gvozdena to stonoga
brza, premeće nožicama, brza… Valja se, koluta crna, debela, dugačka zmija
s ognjenim kraljuštima… I opet se vagon pričini Iliji Korenu mrtvačkim
sandukom…«1
Vagon, kao bina na kojoj su predstavljene osobe kod Cesarca, tovarni je,
popunjen stokom i ljudima. Vlak simbolizira povratak iz rata koji je, kao i kod
Krleže, ispunjen godinama poniženja čovjeka. Rat je zlo od kojega ljudi ginu,
umiru, iscrpljeni na povratku s bojišta. Jedan od likova umire skoro pri ulasku u
Zagreb, držeći u ruci neke trake boje carske zastave, kao dar za sina, uz ironično
opažanje glavnoga lika, dakle autora:
»To mu je nadgrobni vijenac ostavio veliki sveti rat … Veliki sveti rat; pro-
kleti…!«
Društvo je prikazano u stanju izbezumljenosti što je norma avangardne
umjetnosti, posebice futurizma. Jurnjava lokomotive je kod Cesarca izraz neza-
ustavljive propasti Carstva:
»Sve mahnito juri u crnu rupčagu propasti… Sumanut blijesak brzine…, …
mi idemo u grob. U taman grob jednog velikog Svršetka, a možda i Početka!
… I svi se pitaju na kojoj je strani lokomotiva – jer to je važno, na koju će
stranu da ih odveze. U tamnicu ili slobodu. … Ovo je vlak ubica… U snu mu
se pričini da se čitava stanica sa svim svojim tračnicama pokrenula nekuda u
bijesnoj jurnjavi, naletjela na požar i izgorjela u plamenim raljama njegovim.
I on da izgara.«

1
Citira se prema izdanju: August Cesarec. Na posljednjim tračnicama. Zagreb:
Mladost, 1963., str. 7-44.

3
 U prikazu stanja ljudi, naroda, nacije, pisac aludira na patnje Krista, što je
također norma avangarde:
»Osjeti kako narod njegov poput Hristosa u buri vlastitoj hoda po vodi.«
Pisac ekspresionizma mora razmišljati o budućnosti koja se vidi kao fatalni
finale prošlosti i naslućivanja nečega novog. Cesarec je glavnim likom djela iska-
zao ironiju glede formiranja Jugoslavije:
»Nad vratima ćelije zapazi krupan, ugljenom urezan napis: Put u nebo! – i
on se odobrovoljeno, trpko i prezirno nasmije; poželi… da nešto ispravi u
tom napisu, nešto kao Put u Jugoslaviju.«
Politički, ideološki izlaz vidi se u događajima na slavenskom istoku, od-
nosno u ruskom boljševizmu, što odjekuje u različitim vizijama budućnosti kod
pisaca od ruske avangarde do europske ljevice, pisaca različitih uvjerenja, pri
čemu je hrvatska književnost uvelike izrazila vjeru u ruski boljševizam. Krležina
rapsodija u jurećem vlaku završava se snažnim akordima slavljena Sunca kao
budućnosti prema kojoj vlak nezaustavljivo juri. Takva simboličnost je posve u
duhu ekspresionizma od teatra Brechta do ruskoga modernizma koji su izražavali
vjeru u preobražaj. Očekivanje promjena vidljivo je u ruskoj revoluciji, u čiji mit
Europa vjeruje, no svakako ne cijela, pa je tako i u Hrvatskoj. Krležino odušev-
ljenje događajima u Rusiji 1917., kao jedna od refleksija općeeuropske apologije
boljševizma, prisutna je i u tekstu Cesarca, rečenicom:
»Revolucija? Da, kapetan viče da je on bio u Rusiji i da zna što je to revo-
lucija.«
Prikaz društvenoga stanja u razdoblju promjena izražen je kroz glavni lik
Ilije Korena, koji je u određenoj mjeri tipološki blizak liku Aleksandra Dvanova u
romanu Čevengur ruskoga pisca Andreja Platonova sredinom 20-ih godina prošlog
stoljeća. Utopijskim romanom koji prikazuje doba tako zvanoga vojnog komuniz-
ma, godine kaosa u postcarističkoj Rusiji, prvih poslije boljševičkoga prevrata,
istaknuti pisac posebice je zaslužan za prikaz društvenoga kaosa predočenoga
kroz svijest i sudbinu glavnoga lika, što je nazočno i kod Cesarca. Tipološki, pis-
ci su srodni u apokalipsi prizora i asociranju na lik Krista, što je, naravno, opća
zakonitost proze toga doba. Opće društveno ozračje, psihološki svijet glavnih
junaka kod hrvatskoga i ruskoga pisca srodni su u oslikavanju kaosa nastaloga
na imperijskim prostorima poslije rata s padom monarhija. Karakteristična je te-
žnja pronaći izlaz, prikazati ili predvidjeti perspektivu budućnosti što je također
određeni, misaoni kanon književnosti. Miroslav Krleža 1917. stvara apokaliptičku
viziju vlaka, vagona ispunjenoga ljudima u očaju, dok je stvarnost ispunjena raza-
ranjem: »vlak ne juri više po tračnicama. Vijuga preko polja, oranica, razvaljuje
seoca, pali požare, i sve gori … – to već i nije vlak, to je sjajni užareni komet, što
svojom grimiznom sjajnom repinom pali i razara sve što dosegne«. August Cesa-
rec je 1919. g. na raskrižju vizija: vlak je na posljednjim tračnicama monarhije u

4
propasti, to je posljednji skok u za pisca još nepoznatu budućnost. Vladimir Nazor
je 1922./1924. alegorijski prikazao kaos nastao uzdizanjem masa koje jure za
izbezumljenim Crvenim tenkom. Andrej Platonov 1926./1928. u djelu Čevengur
(pripovijest, roman-utopija i druge definicije) daje panoramsku viziju apokalipse
postrevolucionarnoga društva ispunjenoga sumanutim likovima proboljševičkih
uvjerenja, u sveopćem propadanju u bezizlaznom siromaštvu, ruševinama, smrti.
Vlak ili željezni stvor tenk svugdje su – bina, sredina, ekran, alegorija, dakle važan
simbol u prikazu općega u društvu. Lik Platonovljeva glavnog junaka Dvanova
– bolesnog, sumanutog od doživljenog – srodan je stanju, dijagnozi uzroka izbe-
zumljenosti Ilije Korena kod Augusta Cesarca.
Prema normama ekspresionističkoga teksta mora biti najavljen izlaz, koji
je na različite načine definiran: Krležin let prema kozmičkoj budućnosti prema
Suncu; Cesarčeva izgubljenost na raskrižju tračnica, skepsa prema nastaloj Jugo­
slaviji, tek oprezno spominjanje ruske revolucije. Hrvatske vizije nastavljaju se
Nazorovim implicitnim osporavanjem Krležinih uvjerenja o oslobođenju na čelu
s genijem, kojem Nazor parira likovima pomahnitaloga tenka na čelu sa Žutim
Prorokom koji manipulira gomilom koja sve ruši na putu. Hrvatski pisci postupaju
srodno intelektualnim krugovima lijeve fronte koji se pokušavaju upoznati s ruskim
boljševizmom, što se izražava i putovanjima na istok. U ozračju općega stanja u
poslijeratnoj Europi doživljavanje boljševičke Rusije, tj. put na istok implicitno
sadrži vjeru u postojanje spasitelja i obećane zemlje. Cesarec tamo odlazi 1922. po
partijskoj funkciji, Krleža putuje 1924. g. sa željom da vidi zemlju u koju je prije
nekoliko stoljeća u traganju za spasiteljem krenuo i Križanić, ali to je iskustvo za
njega bilo upozorenje na opasnost idealiziranja zemlje spasa, što se i reflektira u
nazivu Krležina putopisa – izleta. Da zemlja spasa nije onakva kakvom su je doživ-
ljavali europski ljevičari, svjedoči Platonov u hodu po mukama njegova literarnog
heroja. Ako hrvatski i drugi europski pisci nisu uspijevali pronaći u tadašnjoj Rusiji
– raj, Platonov ipak svoje likove dovodi u njega – to je neko utopijsko mjestašce
Čevengur, čiji stanovnici vjeruju da su pronašli obećanu zemlju – komunistički
Raj. Ondje su svi sretni, ne rade jer rad nema smisla, vjerujući da je trud obveza
Sunca; žene su zajedničke, buržoazija kao klasni neprijatelj žestoko je uništavana,
uz idejno i represivno vodstvo sumanutih krvnika-romantičara s osobinama velikog
inkvizitora. Međutim, taj raj je uništen u napadu vanjskih neprijatelja, stanovnici
ga junački brane i kao epski junaci ginu. Glavni heroj Dvanov krenuo je u potragu
za jezerom gdje se, prema uspomenama iz djetinjstva, svjesno utopio njegov otac
tražeći istinu, i s kojim se želi stopiti njegov nesretni sin.
Sudbina pisaca koji su tragali za odgovorom o budućnosti kao da varira u
sudbinama njihovih likova: zbog jačanja totalitarizma u staljinističkoj Rusiji,
Krleža se poslije izleta distancirao od zemlje u kojoj je tražio ideal društva; Nazor
se zatvorio u religijskim meditiranjima; Cesarec je zatvoren zbog puta u Moskvu;
Platonov je u dubokoj depresiji, poslije Staljinove primjedbe:

5
 »Talentirani pisac, ali je ološ (Талантливый писатель, но сволочь).«2
S postupnim jačanjem totalitarnih režima u Europi, avangardistička simbolika
dominira ideološkim središtima u stvaranju ideoloških mitova. Željezo, cement,
beton značajan su građevinski materijal u umjetnosti i književnosti: vlak nastavlja
kretanje kroz umjetnost, ali s novim sadržajem kao jedan od dominirajućih likova
u mitološkoj simbolici totalitarnih režima. Ideologije nacionalnog socijalizma i
socijalističkog realizma nadmetale su se u isticanju pripadnosti istinskome so-
cijalizmu, što se izražavalo u monumentalnosti propagandnih konstrukcija. Oba
režima deklarirala su potpuno odricanje od prethodnih društvenih vrijednosti,
koristeći ih kao građevinski materijal u stvaranju vlastitih ideologema. Određeni
kanoni modernizma, u istoj mjeri poricanog u oba režima, nastavljali su živjeti
ali s novim ideološkim sadržajem. Sovjetsko-germanske paralele uočljive su u
nizu emblematskih i simboličkih razina kao izraza ideologije – od početka 30-ih
godina i nadalje, sve do ratnoga sudara. I jedna i druga ideologija pozivale su
se na narod i njegovu kulturu što se kao jedna od dogmi socrealizma izrazilo u
pojmu narodnost, u smislu povezanosti s idealima narodnih masa, a u nacizmu
u usmjerenju prema »narodnoj« kulturi s korištenjem simbola predkršćanskoga
podrijetla, fašiziranja sakralnih, umjetničkih i drugih vrijednosti. Uništavanje
prethodne kulture, fizičko istrebljenje, u istoj je mjeri izraženo u sovjetskoj i
u nacističkoj praksi. Andrej Platonov u mitskome raju komunizma Čevenguru
naglašava kako tamošnji stanovnici svesrdno, s posebnom žestinom uništavaju
buržoaske elemente – ne samo tijelo, već i dušu. Etničko istrebljenje sastavni
je dio prakse obaju totalitarnih režima – ukrajinskoga seljaštva u organiziranoj
gladi 1932./1933. g. ili Židova širom Njemačke. Represijske akcije podudaraju
se opsegom i kronologijom. Dok su sovjetski kazneni odredi završavali 1933. g.
pomor u Ukrajini, od 1933. nacisti započinju represije nad piscima, umjetnicima,
uz spaljivanje knjiga, što je popraćeno masovnim samoubojstvima umjetnika. U
novostvorenoj kulturi posebna je pozornost pružena arhitekturi, što osobno nadziru
diktatori – Hitler i Staljin. Patetička pompoznost, megalomanija, monumentalizam,
simboličnost arhitekture, srodni su u dvjema ideološkim zonama. U ideologizi-
ranju arhitekture posebnu je ulogu igrala skulptura obilježena simbolikom snage
i erotike s osloncem na antiku i kičem kao rezultatom. Sport i tjelesna kultura
bili su značajni u formiranju slike nacije, tj. društva – srodnih u isticanju fizičkih
oblina s latentnim erotizmom.
Posebnu ulogu u stvaranju mita i širenju propagande odigrale su glazbena
kultura i kinematografija s ciljem osvajanja narodnih masa gdje se uz surovost
stvarnosti nameću raspoloženja sreće i radosti, uz presijecanje izraza sumnje, što
postaje zakon kulture totalitarizma, a srodnost je uočljiva čak u sličnom nazivlju
poznatih marševa, poput popularne pjesme Легко на сердце iz filma Весёлые

2
Игорь Курляндский. Вождь в гневе. Сталин за чтением Андрея Платонова.
Политический журнал. № 3—4, 5 февраля 2007., года. Стр. 106-109.

6
ребята (1934.), poznate u Jugoslaviji kao Pastir Kostja i širenje radosti, a tako
je bila nazvana i politička ustanova Kraft durch Freude u nacističkoj Njemačkoj.
Simbolički izraz raspoloženja postaje vlak koji juri kroz socrealizam, ali već
okićen novim ideološkim sadržajem, kako to ilustrira jedna od brojnih pjesama
Наш паровоз вперед лети, В Коммуне остановка, Другого нет у нас пути,
В руках у нас винтовка! (Naš vlak naprijed juri, u komuni je stajalište, drugoga
puta nema, u rukama nam je puška!). Ova je pjesma primjer transformacije pret-
hodne kulture u sovjetsku: to je sovjetska verzija bjelogardijske pjesme, dakle
buržoaske kulture (u sovjetskom ideološkom repertoaru postoje brojni primjeri
preradbe buržoaskoga u socijalističko).3
U napetom konfrontiranju dvaju suparničkih režima predstavnici književnosti
našli su se na jednoj od strana ili potpuno izvan svega, a od brojnih primjera izričit
je Knut Hamsun ili pak oni na strani komunističkoga režima. Potonji je vladao
jačom snagom privlačnosti što pokazuju brojna prosovjetska uvjerenja potvrđena
i u putovanjima prema sovjetskome Čevenguru, kako je već istaknuto. Neki su
predstavnici hrvatske književnosti izražavali tendenciju prosovjetskih usmjere-
nja 30-ih. Međutim, Krleža se odmaknuo, prikazujući u djelu Na rubu pameti
europsko stanje, Nazor se približio realističkom prikazu stvarnosti, dok August
Cesarec nastavlja tradiciju prosovjetskoga usmjerenja. Njegovo ga djelo određu-
je u tom kontekstu kao hrvatski primjer ideološke snage sovjetske propagande,
koja je privlačila brojne europske pisce. Tamo je ponovno krenuo 1934. g. da bi
sudjelovao na kongresu Saveza sovjetskih pisaca u jeku ideološkog konstruiranja
književnosti, čemu se suprotstavljao Cesarčev uzor i prijatelj Krleža. Mada je
zbog prepreka na putu zakasnio na sâm kongres, pokušavao se dublje upoznati
sa stvarnošću, zbog čega se ondje dulje zadržao. Rezultat posjeta predstavnika
europske ljevice zemlji sovjeta bili su putopisi: Cesarčev doprinos bili su tekstovi
»Današnja Rusija«, 1937., i »Putovanja po Sovjetskom Savezu«, 1940., novinske
impresije s puta 1934. – 1937. g.
Cesarčevi putopisi donose događaje koje pisac doživljava sa strane, neupu-
ćen u pozadinu i stvarnost.4 Takav je prvi prikazani događaj – ubojstvo Kirova,
isprovocirano unutarnjim partijskim intrigama u nastanku staljinizma, ali hrvatski
gost prikazuje to u duhu sovjetske propagande – kao jedan u nizu atentata »na
koje vodeće lice tog Saveza« (11). Hrvatski gost neoprezno imenuje žrtvu atentata
narodnim vođom, a takvim je bio upravo Staljin, kojemu je Kirov bio konkurencija
pa je likvidiran. Nadalje pisac prikazuje zemlju kao sretnu – kako je to prikazivala
sovjetska propaganda. Oduševljen je izobiljem izloga, vjeruje u rast kupovne moći,
uvjerava da su cijene u stalnom padu, zadovoljan je izgledom ljudi i materijalnim
dobrima, što je postala osnova za ushićenje ideologijom, prema zakonu marksizma:

3
Елена Михайлик. »Гренада« Михаила Светлова: откуда у хлопца испанская
грусть? / Новое литературное обозрение, 2005., 75. http://magazines.russ.ru/nlo/
4
August Cesarec, Današnja Rusija i drugi putopisi po Sovjetskom Savezu, Zagreb:
Mladost, 1982. (u zagradi dajem stranicu iz ovog izdanja).

7
društveni bitak određuje svijest. Prikazuje Moskvu okićenu portretima, crvenim
trakama sa sentencijama Lenjina, Staljina i drugih. Ushićen je rušenjem starina,
ponajprije crkava koje su
»lišene svojih crkvenih odličja, krstova i zvona, ikonostasa i ikona, mnoge su
pretvorene u muzeje, klubove, kina, magazine, obščežitija (zajedničke stano-
ve). Tako je u muzej, antireligiozni, pretvorena crkva Strasnog manastira… Na
drugoj strani grada, još uvijek inače silno romantični Novodjevičij manastir
pretvoren je u muzej oslobođene žene. U antireligiozni muzej se pretvorio i
Donskij manastir…« (21).
On odobrava rušenje crkava, kako kaže – »manje vrijednosti«, ali i navodi
primjer restauriranja starina – kao potvrdu estetizma boljševizma. Vjernici koji
još postoje su
»malograđanski sloj… tipovi starog, predrevolucionarnog društva, koje je
danas uništeno… Malograđanski mentalitet pokazao se tu u cijeloj svojoj
besmislenosti… A tim malograđanima, pri čemu svi ne moraju biti tako sen-
timentalni, upravo se i pune preostale crkve (22–23). Ne želim biti prorok, no
meni se, i po onom što sam vidio na selu, čini, da pravoslavlju uopće u Rusiji
više nema dugog vijeka« (25).
Potom prelazi na karakteriziranje proletarijata, vrhunac ushićenja je
»treći društveni sloj, onaj koji dominira i zapravo cijelom životu daje ton i
pravac, najaktivniji, najinicijativniji tip današnje Rusije, odnosno Sovjetskog
Saveza, izrađen u njegovoj vladajućoj partiji« (25).
Odgovor na taj treći sloj dan je u citatu Staljina – to su boljševici kao izvor
optimizma i stvaralačke energije. Sljedeći prikaz odvija se kroz poglavlja s ade-
kvatnim sadržajima:
»U mauzoleju Lenjina, Početak rekonstrukcije Moskve, Demokratizacija,
Kolhoznici u bivšem carskom dvoru, O radničkim stanovima, Radnički klu-
bovi, Umjetničke izložbe, Sovjetsko kino, Sovjetski teatar, Sovjetska štampa
i književnost i drugi.«
Nije zaobiđen u sovjetskoj ideologiji značajan prikaz sovjetskih malih naro-
da od Urala do Kavkaza, sretnih zahvaljujući boljševizmu; ista su raspoloženja u
prikazu kolhoza, praznika trudbenika, fiskulturnika, građana u parkovima – sve u
poglavlju »Nastup masa«.
Posebno je poglavlje »Na Ukrajini« gdje je boravio, kako kaže, mjesec dana i
koju je doživio kao veliki sretni kolhoz. Ondje je saznao o smrti Maksima Gor’kog
(1936.) koji je, prema njegovim riječima, »bio oduvijek veliki prijatelj Lenjina
i Staljina, a nikada Trockoga« (220). Na kolodvoru je vidio spomenik Gorkome
podignut još za života, što doživljava simbolično: »Mrtav u Moskvi, oživio je
Maksim Gorki«. (221). Ukrajina pod represijom Gladomora u kojemu je gotovo

8
izumrlo seljaštvo, a u gradovima s uništenjem intelektualaca optuženih zbog
navodnog buržoaskog nacionalizma njemu nije poznata, već vidi idejno praved-
nu zemlju, odnosno onakvu kakvu je formirao režim – državu koja je osuđivala
nacionaliste i slavila partijce. Uz takva uvjerenja pristaje i hrvatski pisac te piše
kako je u brojnim razgovorima potvrdio svoja uvjerenja
»da su se ljudi, i intelektualci i seljaci samо s grozom sjećali nekadanje
vlasti okupatora i takvih predstavnika »nezavisne« Ukrajine, kakovi su bili
Skoropadski, Petljura, Mahno5« (240).
U nizu drugih ideoloških stereotipa, stvaranih o Ukrajini poslije organizirane
gladi 1932./1933., hrvatski hodočasnik gotovo da je hodao po kostima izumrlih
seljaka, ne opažajući ih, zadojen propagandnim antiukrajinizmom sovjeta, pa je
tako promatrao čak i djelo Tarasa Ševčenka. Veliki nacionalni pisac, pronositelj
ideje oslobođenja naroda od krvnika kakvim je vidio Rusiju, u sovjetskoj je pro-
pagandi predočivan kao pjesnik koji pozdravlja boljševizam, što August Cesarec
s oduševljenjem prenosi očaran sovjetskom propagandom:
»I u takovim prilikama, u kojima je sunce nad Ukrajinom osvjetljavalo već
najprostranije, najskrovitije njene kutiće i razgonilo iz njih sjene zlovolje i
nezadovoljstva, što je još mogao imati smisla nekadašnji Ševčenkov plač po
Ukrajini i tužba njegova na Moskalja?« (243).
Riječi Ševčenka u kojima poziva Ukrajince na zajedništvo Cesarec preinačuje
kao poziv na zajedništvo
»s »Moskaljem« koji danas predstavlja sasvim nešto drugo nego nekad, veliki
i slobodni, preporođeni i prosvijetljeni ruski narod!« (243).
Završni akordi Cesarčevog »spjeva« o sovjetskoj Ukrajini intonirani su ras-
položenjima kakva su se širila u socrealističkim prikazima:
»…A o čemu je pjevao (T. Ševčenko) danas je došlo, došlo vrijeme osmije-
ha, zagrljaja, ljubavi i slave, došlo doba, prvo zapravo u povijesti, slobodne,
napredne i sretne Ukrajine« (244).
Poglavlje »Na Ukrajini« predstavlja samo jedаn primjer pristajanja predstav-
nika hrvatske književnosti iz lijeve fronte ideologije i stila sovjetske propagande.
Cesarec je značajan kao izričit primjer intelektualca, povučenog snažnim tijekom
sovjetizma, kao propagandist takve ideologije u svojemu društvu. Pisac je prenosio
temeljne motive sovjetske ideologije, širio ju je i u biti vrbovao pristalice sovje-
tizma. Bez obzira na događaje sljedećih poratnih godina koji će dovesti do raskida
sovjetskog i jugoslavenskog komunističkog režima, oni će se i nadalje natjecati

5
Lideri političkih snaga u Ukrajini predsovjetskoga doba, koji su zastupali neovi-
snu Ukrajinu, u sovjetsko-ruskoj propagandi prikazivani su kao neprijatelji ukrajinskog
naroda i sl.

9
u variranju komunističke ideologije, dok će se odanost sovjetskim ideološkim
modelima nadugo ukorijeniti u svijesti. August Cesarec nastupa kao dosljedan,
plodan i učinkovit tvorac sovjetskoga kanona u hrvatskome društvu i književno-
sti, čime se udaljavao od spomenutih prethodnika – Krleže ili Nazora. Nastanak
takvoga oblikovanja svijesti bio je uvjetovan i porastom nacističke propagande,
čije se neprihvaćanje povezivalo s apologijom sovjetskoga modela, privlačnoga
snažno deklariranim humanizmom koji je u biti predstavljao ideološku neistinu.
Pisci koji su prikazivali realnost suprotno socijalističkom kanonu poput Andreja
Platonova potpadali su pod represivni postupak. Staljin je, pročitavši jedno od
novih djela Platonova, napisao da je to »priča agenta naših neprijatelja, napisana
s ciljem diskreditiranja kolhoznoga pokreta«. Platonov je slučajno izbjegao hap-
šenje, ali je perfidna kazna piscu bila uhićenje petnaestogodišnjega sina 1938. g.,
kojeg su velikim naporima prijatelja uspjeli vratiti iz logora, neizlječivo bolesna
od tuberkuloze od koje je mladi čovjek umro. Potresen, Platonov se nije mogao
odvojiti od sina, zarazio se i umro također od tuberkuloze. Kako se pretpostav-
ljalo, u godinama rata Platonov je, da bi preživio, napisao za Šolohova djelo Oni
su ratovali za domovinu.
August Cesarec nije znao i vidio sovjetsku realnost, preuzimajući je iz ruku
tvoraca mitova, koje je potom svesrdno objavljivao po novinama i 1940. g. u pu-
topisu »Po Sovjetskom Savezu«, kao odani prijatelj režima. Hrvatski pisac bio je
samo jedan od brojnih posjetitelja Sovjetskoga Saveza. Represivne tajne službe
pomno su pratile kretanja inozemnih drugova, trudile se servirati im odgovaraju-
će ideološke informacije, te su kontrolirale njihove publikacije s odgovarajućim
posljedicama. Prema arhivskim istraživanjima, ako su inozemni gosti težili što
više upoznati život u toj zemlji, oni su se neminovno morali suočiti s odgovara-
jućom službom ideoloških naputaka kontrole, nadziranjem boravka i pisanja. Bio
je organiziran poseban sustav koji je na nizu razina obrađivao i promatrao gosta.
Sistem je težio uvjeriti gosta u nužnost prihvaćanja slike suprotne stvarnome
životu. Tražilo se da gost stekne dojam sretne zemlje bez socijalnih i ideoloških
problema, da prikaže sliku idealnoga društva u kojem je pobijedio socijalizam,
prema Staljinovoj rečenici iz govora 1935. »Жить стало лучше, товарищи. Жить
стало веселее (Život je postao bolji, drugovi. Život je postao veseliji)«.6 Na ta-
kvome obrađivanju inozemnih drugova radili su partijski, tajni, represivni organi.7
August Cesarec prikazivao je upravo takvu traženu viziju zbog čega je postao
i sâm žrtvom propagandnoga mehanizma, dosta snažnoga i jačega od njega. Kao
reporter, promatrač iz Jugoslavije, on je formiran kao produkt obrade svih, u ritualu
dolaska i upoznavanja zemlje sovjeta, jer je zemlja iz koje je dolazio svakako bila

6
Вадим Серов. Жить стало лучше, жить стало веселей / Энциклопедический
словарь крылатых слов и выражений. Москва: Локид-Пресс, 2006. 
7
 Г. Б. Куликова. Пребывание в СССР иностранных писателей в 1920–1930-х
годах. / Отечественная история, №4, 2003., С. 43–59, https://sites.google.com/site/hu-
manitext/home/prebyvanie-v-sssr-inostrannyh-pisatelej-v-1920-1930-h-godah.

10
važna u geostrateškim manevrima Kremlja. Augusta Cesarca svakako su morali
kontrolirati odgovarajući agenti koji su pratili njegova kretanja i publikacije, nastu-
pajući kao dobronamjerni prijatelji koje vidimo na stranicama njegovih putopisa.
Apologeti sovjetskoga režima mogli su biti i likvidirani, što potvrđuje sud-
bina spomenutoga Kirova i drugih. Godine 1925. »umro« je na operacijskom
stolu istaknuti vojskovođa Mihail Frunze, što je poslužilo Borisu Piljnjaku za
pripovijest o orkestriranoj smrti lika dovedenoga na nepotrebnu operaciju, dok je
sâm autor djela likvidiran 1927. godine.8 U bolnicama prigodom prisilnoga »lije-
čenja« završili su smrću brojni intelektualci kulturnoga, društvenoga, političkoga
kruga ne samo sa sovjetskog teritorija, već često i iz inozemstva. Među brojnim
primjerima osobito je izričit francuski glorifikator Staljina Henri Barbusse koji je
»umro« 1935. u Moskvi.
Prema sadržaju objavljenih tekstova, idejnim uvjerenjima i djelatnosti, »hor-
vatskij tovarišč« August Cesarac nije mogao izazivati sumnju, nije bio onoga kali-
bra da bude doveden na operacijski stol zbog prinudnoga liječenja, kako su završili
brojni Staljinovi simpatizeri. Bio je odan sovjetizmu u čemu je vidio budućnost
rodne Hrvatske, što je kao zapis na zidu zatvora, kamo je doveden ideološkim ne-
prijateljima, postalo epigrafom njegovih uvjerenja: »Živjela sovjetska Hrvatska!«
Smrt umjetnika jedna je od konstanti u obredu kanoniziranja. Cesarčeva smrt
postala je snažnim postoljem za postavljanje lika pisca-borca, predstavnika ko-
munističkih uvjerenja. U slučaju da je preživio, mogao je nastradati zbog snažnih
prosovjetskih uvjerenja koja uskoro više nisu bila adekvatna novim ideološkim
postulatima pa bi kanonizacija bila upitna. U tome je izričito ilustrativna figura
Nazora. Izvučen nizom okolnosti iz zaštitne šutnje glede komunističkoga režima,
našao se na strani tog režima gdje se štitio u šumama Bosne od mogućih repre-
sivnih upada ustaša ili talijanskih nacista, a potom se 1945. g. našao na vidjelu
režima. Nije slučajno da umire 1948., kad bi mogao, u već dosta napetim odnosima
s režimom, postati opasan presedan kanoniziranoga pisca. Umire u bolnici, na
liječenju, u okolnostima vrlo sličnim staljinističkoj praksi »liječenja« sa smrtnim
posljedicama. Nazorova smrt, kao i Cesarčeva, postaje postoljem za ideološko
kanoniziranje u sljedećem propagandističkom razdoblju, s praksom sličnom ali
nešto drukčijom od sovjetskih metoda.
Životni put i stvaralaštvo Augusta Cesarca indikativni su kao odraz drama-
tičnog razvoja hrvatske književnosti prve polovice 20. stoljeća, kao svojevrstan
model određenih tendencija u rasponu od Prvoga i početka Drugoga svjetskoga
rata – od ekspresionizma, preko realizma socijalnih usmjerenja, s postupnim pri-
bližavanjem socrealističkim uvjerenjima. Pisac se formirao, osluškujući idejne i
stilske ritmove doba. Počeci su stvaralaštva obilježeni ekspresionističkim stilom
s adekvatnim prikazom čovjeka u Prvome svjetskom ratu. Ekspresionistički stil

8
Борис Пильняк. Повесть непогашенной луны / »Новый мир«, 1926., 5.

11
bio je kompatibilan ratnoj tematici, što potvrđuje stvaralaštvo Miroslava Krleže,
Vladimira Nazora i drugih pisaca na temu rata.
Jedan od karakterističnih simbola koji poprima alegorijski značaj bio je lik
željeznog stvora prikazanog u dinamičnoj ekspresiji, nezadrživoj jurnjavi. Vagon-
vlak kao beštija kod Krleže i crveni tenk kod Nazora u službi su alegorijskog
uobličivanja autorskih ideja. August Cesarec nastavlja razvijati u hrvatskom ek-
spresionizmu lik željeznoga stvora kao alegoriju dramatičnoga stanja predočenu
u djelu Na posljednjim tračnicama koje spada u red značajnih tekstova hrvatske
književnosti na temu takozvanoga Velikog rata. Iduća razdoblja piščeva stvara-
laštva pripisuju se socijalnoj književnosti koja se razvijala ne bez osluškivanja
rusko-sovjetskih ideologema. Uz glasni otpor partijskome dogmatizmu kakav
zastupa Miroslav Krleža ili njegovo šutljivo neprihvaćanje kod Vladimira Nazora
i drugih, August Cesarec utjelovljuje tip intelektualca snažno povučena ideološ-
kom ekspresijom sovjetizma. Pisac je dolazio na sovjetski prostor, kojim se vozio
vlakom propagande i u kojem se osjećao ugodno. Cesarec je boravio u zemlji
obilježenoj teškim represijama, likvidiranjima pojedinaca i narodnih masa, ali
predstavljenoj kao uspjeh socijalizma. Pravdanje zločina u ime ideala – izgradnje
neke svijetle budućnosti koja nikada nije ostvarena, bilo je i ostalo kanon sovjetske
ideologije. Ubijanje čovjeka – ideološkog neprijatelja sakralizirano je u totalitarnim
režimima, srodnim upravo izraženim paganizmom. Hrvatski pisac bio je jedan od
brojnih stranaca koji su išli u spoznaju zemlje sovjeta. Cesarec ju je doživljavao
kao obećanu zemlju, maštajući o sovjetskoj Hrvatskoj što je bio ideal zbog kojeg je
pao od ruke ideoloških neprijatelja. Cesarec je pao kao žrtva sudara dviju srodnih
ideologija, braneći jednu od njih u ime svoje Hrvatske. U hrvatski ideološki sustav
on je kroz svoje putopise po Sovjetskom Savezu uveo cijelu kompoziciju, sovjetski
vlak natovaren ideološkim dogmama socrealizma, što je imalo svoje konzumente
u hrvatskom intelektualnom društvu kao segment prosovjetskih uvjerenja.
Glede semantičkoga polja pojma kanon, na primjeru životnoga puta i stvara-
laštva Augusta Cesarca moguće je promatrati kretanje pojma kroz različite stilske i
ideološke formacije u kojima su određeni simboli preuzeti iz prethodnih razdoblja,
uz odgovarajući idejni preobražaj, nadogradnju i preoblikovanje. Jednim od takvih
pokretnih likova bio je vlak kao alegorija, vlak koji juri kroz čitavo stvaralaštvo
ekspresionista, prelazi u socijalnu književnost i nastavlja juriš kroz razdoblje soci-
jalizma kao jedan od simbola socrealizma. August Cesarec potvrđuje takvo kretanje
vlaka, uz niz drugih konteksta društvene kanonizacije – od pripadnosti određenim
idejnim usmjerenjima do smrti kao značajnoga akta u ideološkom kanoniziranju.

12
 Literatura

Аugust Cesarec. Današnja Rusija i drugi putopisi po Sovjetskom Savezu. Prire-

dio Ivan Jelić. Sabrana djela Augusta Cesarca. Svezak osamnaesti. Zagreb:
Mladost, 1982.
Aleksandar Flaker. Književne poredbe. Zagreb: Naprijed, 1968.
Richard Sheppard, »German Expressionism«, in  Modernism:1890-1930, ed.
Bradbury & McFarlane, Harmondsworth: Penguin Books, 1976.
А. Платонов. Повести и рассказы. Ленинград, 1985.
Станислав Савицкий. Поезд революции и исторический опыт/Антропология
революции. Москва: Новое литературное обозрение, 2009.
Ю.Г. Цивьян. К символике поезда в раннем кино / Уч. зап. Тартус. ун-та.
1987. Вып. 754.
Г. І. Яструбецька. Динаміка українського літературного експресіонізму.
Луцьк: ПВД »Твердиня«, 2013. 

August Cesarec: Movement of Canon from Expressionism

to Socialist Realism

A b s t r a c t 

The semantic field of the canon includes a number of attributes that participate
in the formation of the concept of the term. Certain elements create the backbone
of the canon that takes on different stylistic expressions in different formations.
The canon from one stylistic formation goes to the other. The movement of the
canon is observed on the example of August Cesarec’s work. The backbone is a
train that moves through literature of the first half of the 20th century. The author
presents a man in the First World War, and the train is a symbol of society. The train
becomes a significant figure in the system of socialist realism. Cesarec is respon-
sible for exporting the canon of socialist realism to the Yugoslav/Croatian society.

Keywords: August Cesarec; train; expressionism; socialist realism; Andrej

Platonov; Ukraine    

13