21.6.2019.

UMJESTO PREDGOVORA (uz prijevod Goetheova “Fausta”)

UMJESTO PREDGOVORA (uz prijevod

Goetheova “Fausta”)
 16. listopad, 2015 - 07:14

Nije uobičajeno, pa ipak neka bude: pokušat ću se izjasniti o povodima i razlozima s kojih sam se latio tako
teška, dapače preteška posla, da na suvremeni hrvatski prevedem Fausta. Tih je povoda i razloga mnoštvo,
upravo toliko, koliko ih ima pri svakom stvaralačkom intelektualnom poslu. Pa baš kao što, živi autori, nemamo
potrebe svakom novonapisanom djelu pridružiti i kakva sveobuhvatna prolegomena, jer se ona
podrazumijevaju otkad je svijeta i vijeka, tako i glede prevodilačkog posla, pogotovo ovako zahtjevna, nema
potrebe rekapitulirati poznate stvari ab ovo. Stoga će i moji “povodi i razlozi” biti naznačeni u vrlo ograničenu
broju, i tek ukratko. A neće biti izlagani ni po kakvu redu, metodi, ili algoritmu. Upravo obratno: bit će
naznačeni kao niz naizgled nepovezanih 
“situacija”.Teklo je ljeto 1999., a cijeli je svijet, posebice zemlje njemačkoga govornog područja, s
Njemačkom kao središtem, slavio 250. obljetnicu rođenja jednoga od najvećih svjetskih genija, jednoga
od najznamenitijih književnih klasika, po mnogima i najvećeg sina njemačkog naroda uopće -
Johanna Wolfganga von Goethea (1749-1832). Već se cijele prethodne godine o tome govorilo u učenu svijetu
diljem Europe, a u nas ništa. Početkom jubilarne godine zagrebački je Goethe-Institut već priređivao izložbe
knjiga, prigodna predavanja, a u nas ništa. Izuzmu li se visokoškolske ustanove, kojima je germanistika
sastavnicom, u nas ništa. Svakodnevno sam, stjecajem svojih već više no tridesetogodišnjih radnih obveza na
zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gotovo kantovskom 
periodičkom pravilnošću, prolazio pored Goethe-Instituta, a u zagrebačkim kulturnim ustanovama - ništa. Na
žalost, ni u manje pozvanom Društvu hrvatskih književnika, kojemu sam upravo prestajao biti predsjednikom.
Ništa. Možda koja notica u novinama, možda kakva ironična a “šarmantna” pošalica televizijske voditeljice.
Uglavnom, ništa. Gostovalo je u Institutu nekoliko uvaženih njemačkih profesora, dakako i na Fakultetu,
oglasio se predavanjem i današnji nestor hrvatske germanistike, uvaženi profesor Žmegač, osobno sam kao
gost održao predavanje za građanstvo u Varaždinu - da! da!, u Varaždinu, ne u Zagrebu - i to bi bilo sve. A u
javnosti - ništa. Pripremale su se u to doba stranke za “preuzimanje vlasti”, svima im je redom na ustima bila
“Europa” (čijih jezika naši stranački prvaci niti znadu niti su ih voljni znati!); poneki se pripadnik “klateži
informativnog polusvijeta” usudio i o mene očešati podsjećajući me, kozmopolitskoga domovinca, “na
Europu”, a o najvećem Europejcu novoga vijeka, o najvećem piscu Europe, o najintelektualnijem
kodifikatoru “jezika pjesnika i mislilaca”, o tom stvaralačkom geniju njemačkoga jezika, o Johannu Wolfgangu
von Goetheu, u široj javnosti ni riječi. Godinu dana kasnije u HNK je upriličen podsjećaj na pisca
upravo užasnim uprizorenjem neke muljaže od seksualnih i nasilničkih perverzija, koja se drznula oteti za
se naslov Goetheova remek-djela. Prolazeći tako svojim gotovo svakodnevnim “radnim putem” prisjetio bih se,
kako je i glede još jedne svjetske obljetnice, one Wolfganga Amadeusa Mozarta, Goetheova na žalost prerano
umrla gotovo  vršnjaka, bilo slično. Ili još gore. Ali bilo je to 1991. godine, Hrvatska je krvarila, a hrvatska
www.dhk-pula.hr/pristupi-osvrti/detaljnije/umjesto-predgovora-uz-prijevod-goetheova-fausta 1/4
21.6.2019. UMJESTO PREDGOVORA (uz prijevod Goetheova “Fausta”)

se kreativna, pa i muzikološka inteligencija, volens nolens morala posvetiti doslovce osiguranju egzistencije, u

individualnom i općem značenju te riječi. Nije veće sreće u osvit “demokracije”, “globalizacije” i “izgradnje
civilnog društva” bio ni Johann Sebastian Bach, kojega je upravo 2000. godine slavila, ma što Europa, slavio ga
je cijeli svijet. Nešto s tom “Europom” i hrvatskom (najšire pomišljivom) javnošću, (uže pomišljivom)
politikom i (najuže pomišljivom) inteligencijom nipošto ne štima. Nije otvoren komunikacijski kanal za
obavijesti takvih semantičkih relacija, kakve bi, i koje bi nam, kao metonimije s imenima i prezimenima,
mogla posredovati tri ponajvažnija Europejca “prosvijećenoga” 18. stoljeća! Ti su kanali tobože otvoreni za
“ljude i robe”, za “razmjenu moći”, za “protok ideja”. Samo ne znam kojih, jer u svemu tomu nijedne žive
ideje nema!Dakle, prolazeći često pored Goethe-Instituta; podsjećajući se kadšto na rijetke a
dobronamjerne znance koji su mi znali sugerirati da se ja osobno latim prevođenja Fausta; ne zaboravljajući
nikako svoju davnu intimnu želju (koja mi se, međutim, uvijek bila činila odviše preuzetnom), jednoga
sam dana, bilo je to u veljači 1999., jednostavno i posve nepromišljeno odlučio: Prevest ću Fausta. Odluku
nisam povjerio nikome, osim, dakako, osobi s kojom dijelim sve dobro i zlo ovoga svijeta. Počeo sam raditi
odmah, i danas sam, nakon gotovo tri godine, pri kraju. Dao Bog, da i ja i moj prezaslužni i više no korektni
nakladnik, “Školska knjiga” iz Zagreba, ugledamo dan, kad će velebno djelo od 12.111 stihova (ne suzvuči li tu
i Homerova Odiseja?) ugledati svjetlo dana. A “Nova Istra” prvi je hrvatski časopis koji je pokazao zanimanje
za moj u međuvremenu razglašeni posao, pa s velikom radošću očekujem nastupno javno objavljivanje svoga
prijevoda, a u sveukupnom opsegu I. dijela te velebne misaone, pjesničke i poetičke Goetheove zgrade.
Njegova životnog djela, uostalom. Koje danas malo tko, ili skoro nitko, ozbiljno ne čita. Tomu je više razloga, i
trenutno se ne bih rado upuštao u obrazlaganje.Ali bih rado uputio na stanje stvari, što ga danomice zatječem
na svome redovitom poslu. Naime, valja konstatirati: hrvatska mladež, čak ni ona koja bi to stručnom
orijentacijom morala, ne poznaje Fausta, da o Goetheu kao cjelovitu duhovnom kompleksu ne govorim.
Eventualno je u srednjoj školi čitala Patnje mladoga Werthera, s najjednostavnijim fabulativnim
interpretacijama, koje ne prelaze onkraj problematike nesretne ljubavi i romantična tragičnog završetka. Ni
glede toga i mnoštva sličnih podataka ne kanim ovdje govoriti: zadire to u opće odrednice obrazovnog sustava i
nastave književnosti. Drugačije je međutim u najužim stručnim krugovima. Nisam naime, osim germanista-
specijalista, ni u književnim ni u sveučilišnim krugovima našao sugovornika o Faustu. Poznavanje se svodi na
najjednostavnije fabulativno izlaganje srednjovjekovne legende, s nešto malo podataka o eventualnim
pretečama, primjerice o Gottfriedu Strassburškom, Chistopheru Marloweu i, eventualno, o još ponekom piscu
iz romantizma, te, dakako, o nasljedniku Thomasu Mannu. No upravo je porazno, da studenti književnosti
dolaze na ispit iz “svjetske književnosti”, a da im znanje ne premašuje okvire što sam ih netom iznio. Naime,
pored svoga osnovnog predmeta, teorije književnosti, predajem i ispitujem tzv. Svjetsku književnost - inače
naziv upravo Goetheov iz 1827. - kao stručni predmet u izobrazbi budućih kroatista. Premda im je poznato da
na Goetheu i posebice Faustu upravo inzistiram, dolaze na ispit posve nespremni, izlažući eventualno
puke općenitosti “izložena opsega”, napabirčene i naučene iz pregleda povijesti književnosti. Cure
obično misle da su me zavarale rječitošću odnosno s nešto malo eventualno točnih podataka. Dobrohotno i sa
simpatijom prema lukavosti “puštam” na ispitima sve u šesnaest. Zašto? Pa, nemam baš određena odgovora,
ali onaj koji bih, sve ako i paradoksalan, mogao navesti, jest: davni postojeći hrvatski prijevodi ne mogu
odgovarati jezičnim kompetencijama suvremena čitatelja. A mahom nisu ni izrazili eminentno “faustovske”,
“mefistofelske”, “margaretske”, “euforionske”, “heleninske” itd. estetske, jezične, filozofske itd. probleme.
A kako ni s njemačkim hrvatska mladež ne stoji osobito, osim, eventualno, onoga koji se svodi na trgovačko-
konobarski funkcionalni stil, našim budućim intelektualcima ni izvornik nije bio posredovan putem knjige-
predmeta. Ostavljam tako studente u miloj predrasudi, kako im je Faust poznat, odnosno kako su nadmudrili

www.dhk-pula.hr/pristupi-osvrti/detaljnije/umjesto-predgovora-uz-prijevod-goetheova-fausta 2/4
21.6.2019. UMJESTO PREDGOVORA (uz prijevod Goetheova “Fausta”)

profesora. Kajgod, bio bi rekao jedan pokojni kolega. Pritom je posebno zabrinjavajuće to, da se problematika
Fausta i faustizma, odnosno mefistofelizma, eventualno upoznaje preko prilagodaba iz televizijskih, filmskih
i samovoljnih kazališnih interpretacija, koje su danas, u dekonstrukcijsko i “intertekstualno” doba, podložne
samovolji i gotovo suludim temperamentima modernih civilizatora.I u našem je poslu, poslu “primijenjenih
kulturologa”, važno držati se realističnog načela: Što je, tu je. Hrvatska kultura ima velik broj prijevoda
Goetheovih djela. Do sedamdesetih je godina tu instruktivna bibliografija neprežaljenog profesora Hergešića,
moga vrlog učitelja u mlađim godinama. Iz te je bibliografije uvaženoga goetheologa, ravna Škrebu i Camilli
Lucerni, razvidna Goetheova iznimna prisutnost u našim negdašnjim komunikacijskim kanalima, što se
posebice odnosilo na tzv. jubilarne godine (u proteklom stoljeću primjerice 1932. i 1949.). Osim brojnih
pjesama, prevođen je i Faust, u 19. st. u mnogim ulomcima, a potom i u cjelini. Faust I. u cjelini prevođen je,
pa objavljivan odnosno izvođen, sljedećim redoslijedom: 1893. Aleksandar Virag; 1919. Iso Velikanović;
1934. Stjepan Markuš; 1955. Tito Strozzi. Fausta II. preveli su i objavili: 1942. Stjepan Markuš, te 1970. Tito
Strozzi, kad je, uz redakciju Dobriše Cesarića i Tona Smerdela, izišao zajedno s prvim dijelom. Authorised
Version dakle do dana današnjega jest Faust I. i II., kojega je zadnje izdanje objavila 1995. ABC naklada iz
Zagreba. To bi bili dakle ti “hrvatski Fausti”. Korpus dakle na koji se odnosi ono naše: Što je, tu je.Niti mi je
nakana, niti na to imam pravo, ocjenjivati rad uvaženih predšasnika, posebice kad je u pitanju posao trojice
velikana hrvatske književnosti, uopće kulture: Ise Velikanovića, Tita Strozzija i Dobriše Cesarića. Nije mi
nakana ne zato jer bi mi manjkalo kritična odmaka, a valjda i znanja, nego zato, jer se skromno-neskromno
moram poslužiti riječima velikog renesansnog slikara Correggia: “Anch’ io son’ pittore”, tim usklikom što ga je
bio izustio pred Rafaelovom Svetom Cecilijom u prvom naletu plemenita nagnuća. Navodi se kad se na
analogan način otkriva poziv, te se modificira prema okolnostima, primjerice: “I ja sam pjesnik”, itsl., pa će
skromnija verzija značenja biti: Ni ja, postolar, ne mogu dospjeti dalje od moje cipele. Veli se posebice onda,
kad se tko ustručava od kritičkog suda prema djelu kolege u umjetničkom poslu. Uostalom, bilo je to doba kad
je svaki obrazovani Hrvat izvrsno vladao njemačkim, a grofu Strozziju je taj jezik bio tako reći i materinski.
Upravo je zato, vjerojatno, baš kao i Velikanović (i posebice Emil Šrabec, rečeni Milan Bogdanović,
glede Shakespearea), inzistirao na dosljednom jezičnom purizmu, i to one “lošije” inačice,
hiperštokavske (“vukovske”). Tadašnje su književne i prevoditeljske kreativce u potrebu takve zamisli
jezika uvjeravali mladogramatičarski jezikoslovci, posebice Maretić, Jagić, Iveković, i dr. A i
državnopravni okviri hrvatskih zemalja tomu su bitno pridonosili. Bilo kako bilo, jedan od odgovora na pitanje,
zašto studenti danas ne čitaju Fausta, bio bi svakako i protupitanje: A tko danas i može čitati taj novoštokavski
govor, standardiziran na selu, a ne u učenu kabinetu, dvoru, ili u podsjećanju na antiku, kako je kreativno
ostvaren u Goetheovu djelu, te je kao takav, kasnije, pridonio standardizaciji suvremenoga, pa i današnjega
njemačkog.Ne mogu, dakle, komentirati svoj vlastiti učinak, ali mogu reći da i u prevođenju Fausta slijedim
svoja dosadašnja načela: što doslovnija, koliko sadržajna toliko i izrazna točnost. Prevoditelj nema pravo, kako
nas uči francuska, “slobodnija” škola, na “osobnu slobodu”. Prevoditelj je po naravi stvari rob kath’ auton.
Prevođenje zato i nije posao taštih, nego skromnih ljudi. Ono što je u životu i društvu prva odrednica ljudskoga
bića, sloboda, u prevođenju je, baš kao i u znanosti, odrednica zadnja. Prevoditelj je samo zastupnik i sluga
svoga pisca.Htio sam dakle biti Goetheov sluga. Bit će mi velika čast budu li mi to časno zanimanje priznali
budući čitatelji, eventualno i rijetki skloni kritičari. (Oni će svakako biti posebno, meni dobro
poznato poglavlje!) Htio sam, preciznije, ostvariti i bogat raspon versoloških i poetičkih mogućnosti što ih
je Goethe tako obilno razastro svakom čitateljskom užitku. Htio sam, nadalje, pokazati i velik leksički raspon
hrvatskoga jezika, danas, kad nam i anglizmi pomalo, s mjerom, mogu obogatiti jezik, pored romanizama i
germanizama što su postali njegovim leksičkim fundusom. Uostalom, danas nam je i jambski jedanaesterac

www.dhk-pula.hr/pristupi-osvrti/detaljnije/umjesto-predgovora-uz-prijevod-goetheova-fausta 3/4
21.6.2019. UMJESTO PREDGOVORA (uz prijevod Goetheova “Fausta”)

domaći, ne “uvozni” stih, zahvaljujući pretvorbenom putu pjesništva od Moderne do danas.Mislim da sam
naznačio više razloga s kojih nam je danas potreban Faust. Oni su kulturološke, edukativne, osobne i
umjetničke naravi. A valjda je i filozofska te osjećajna nosivost Goetheova remek-djela potrebna našem
vremenu, koje se toliko identificira s Mefistom, koje Fausta svodi na hamletovsko krzmanje ili na kakvo
nespretno lupetanje o propuštenoj vječnosti, a pravu tragediju, tragediju četrnaestogodišnje djevojčice,
uopće i ne zamjećuje. Ne zamjećuje ni veliku ulogu što je i danas u našoj kulturi ima grčka antika, sve ako nas
današnja pokemonska i teletabička tekuća vrpca hoće zapljusnuti sredstvima sigurne involucije čovjeka.
Uostalom, neke od znakova našega vremena, posebice one glede novca i trgovine, genijalno je zacrtao Johann
Wolfgang von Goethe.

FAUST
Ante Stamać

www.dhk-pula.hr/pristupi-osvrti/detaljnije/umjesto-predgovora-uz-prijevod-goetheova-fausta 4/4