578 - 28. travnja 2016.

U povodu 200. godišnjice rođenja Mirka Bogovića (1816–1893)

Bogovićev viek narodnosti
Vinko Brešić
Sudbina je htjela da je Bogović umro baš na početku našega modernizma, koji je mladu hrvatsku
književnost počeo odvoditi od dotadašnjega pragmatičnoga kroatocentrizma prema uvijek poželjnome
eurocentrizmu. Bio je to velik, važan i nužan put u stoljeću koje se s mnogo razloga i samo naziva velikim

Činjenica da se prisjećamo nekoga tko je živio prije dva stoljeća sugerira, ako je u pitanju i samo puka
kurtoazija, da je ta osoba sjećanje nečim i zaslužila. Osoba je Mirko Bogović, hrvatski književnik rođen u
Varaždinu 2. siječnja 1816, a umro u Zagrebu 4. svibnja 1893. Upitamo li se što o Mirku Bogoviću znamo
i koliko je od njegova djela danas ostalo živo, nije sigurno da bi naš slavljenik dobro prošao. Osim uvijek
žive Bogovićeve ulice u središtu Zagreba, sveden je na nekoliko šturih natuknica – u kojima se vrte
mahom iste konstatacije – po našim leksikonima i enciklopedijama.
Što se biografije tiče, obično se ističe kako je bio odvjetnik, književnik i političar, potom
urednik Nevena, u kojemu je tiskao jednu politički nepoćudnu pjesmu pa završio u zatvoru, a potom kako
je od vatrenoga ilirca na kraju postao mađaronski unionist, što mu prijatelji nikada nisu oprostili. Tek
rijetki spomenu ga kao jednu od tzv. srpanjskih žrtava 1845.

Mirko Bogović

A što se opusa tiče, obično se kaže da je bogat, ali „neujednačene vrijednosti“ – ma što to značilo.
Prvo mu se navode pjesme koje je pisao na njemačkome i hrvatskome u duhu i na razini ilirskoga
standarda, a onda novelistika u kojoj je jedan od začetnika, pa su mu već zato novele književnopovijesno
važne. Pogotovu su mu važne one s temama iz suvremenoga života kakva je Šilo za ognjilo, koja se nađe i
po antologijama, čak i u čitankama, a to valjda znači i u nekim školskim programima.
Potom slijede drame, sve tri tragedije i to s temama iz hrvatske povijesti, sve nastale u doba apsolutizma,
sve politički angažirane i pune aluzija na tadašnje političko stanje, sve pisane desetercima, u
sentimentalno-romantičnom duhu, pod očiglednim utjecajem Shakespearea i Schillera. A najbolja
je Matija Gubec i samo je ona imala relativno uspješnu kazališnu sudbinu – ma koliko se sam autor
žestoko trsio za svaku svoju dramu i njima sudjelovao u svim tadašnjim natječajima.
Sve u svemu, najistaknutiji hrvatski pisac 1850-ih, kaže se, ostade tek „važna književna karika“ između
preporodne književnosti te Šenoe i njegova doba.
Viek devetnaesti,
viek narodnosti
Očigledno, Bogović nije Šenoa po kojemu se književnopovijesno vrijeme još i danas mjeri, a nije ni
Stanko Vraz ni Ivan Mažuranić, ili Ante Kovačić i Silvije S. Kranjčević. Ali je sa svima tim velikanima
dijelio isto stoljeće, od Šenoe stariji 22 godine, a još ga desetak i nadživio. Čini se da važnost našega
Mirka Bogovića nije u samu Mirku Bogoviću.
Pa u čemu je onda?
Prije nego što pokušamo odgovoriti, valja navesti još barem desetak Bogoviću ravnih imena, koja se
također historiografski ne mogu uspoređivati s imenima Šenoe i drugih s njime spomenutih, a ipak
nacionalna historiografija ni bez njih ne može. Npr. Ljudevit Vukotinović, Vjekoslav Babukić, Dimitrije
Demeter, Ivan Kukuljević, Petar Preradović, Dragojla Jarnević, Ivan Trnski, Antun Nemčić, Janko
Jurković, Miroslav Kraljević, Frajno Marković, Josip Freudenreich, Ante Starčević itd. Da ne duljim:
odgovor leži u jednostavnoj i toliko puta iskušanoj istini koja – lapidarno kazana – ovako izgleda: ima
ljudi koji su veliki zbog svoga djela, a ima i onih koji su veliki zbog svog vremena.
A Bogovićevo vrijeme je „viek devetnaesti, viek narodnosti“, kako se sam izrazio u članku
u Pozoru 1863. To je onaj vijek u kojemu počinje moderna nacionalna povijest, jer u njemu i Hrvati
postaju jedna od modernih europskih nacija. Riječ je o procesu poznatu pod imenom Hrvatski narodni
preporod, koji naša historiografija ograničava godinama 1790–1848. Hrvatski je preporod bio samo jedan
od europskih nacionalnih pokreta kojima su okidači bile revolucije tijekom 18. stoljeća. Umjesto
staleškoga društva, pojavila se nacija kao novi okvir za regulaciju društvenih odnosa, ono što će se u nas
prvi put pojaviti u Gajevoj krilatici: „Narod bez narodnosti – tělo bez kosti!“
A što je to narodnost i na čemu se ona zasniva, Bogović je u spomenutome članku ovako odgovorio: „U
obće slažu se svi u tom, da se osniva na srodstvu porekla i jezika pojedinoga kojega djela čovječanstva,
nadalje na srodstvu njegovih običajah, načina življenja, mišljenja, čuvstvovanja i činjenja, zatim na
sladkih i gorkih njegovih uspomenah, napokon na raznih potrebah i težnjah, kojimi se narod razlikuje od
drugih narodah.“
No dok su pokrete u zemljama poput Engleske, Italije ili Francuske vodili diplomati i vojska, u drugima
to čine pjesnici, znanstvenici i svećenici. Među takvima bili su i Hrvati, samo jedna od više nacija unutar
multietničke Austro-Ugarske Monarhije, u kojoj oružje svakako nije bila opcija da se nacija oblikuje i
sačuva.
Što onda ostaje?
Okvir za čitanje
Ostaje kultura, odnosno književnost, tj. politički tek naizgled benigno sredstvo. Nepisano je bilo pravilo
među preporoditeljima da, ako Hrvati žele postati zrela nacija, moraju imati i zrelu literaturu, a zrela je
ona literatura koja ima sve što imaju druge zrele literature, npr. engleska, francuska, talijanska ili
njemačka. Osim jedinstvene prošlosti, imena i pravopisa – dakako, pisaca i djela – moraju imati i sve
žanrove, medije, institucije te vlastitu, za domaće štivo odgojenu čitateljsku publiku. U to se uključio
svatko tko je imao imalo patriotskog žara, bez obzira na talent. Tako je bilo u prvome preporodnome
naraštaju, tako i u drugome, odnosno do i nakon zabrane ilirskog imena, kada na njegovo mjesto zasjedne
ime hrvatsko, a tako će biti sve do kraja 19. stoljeća, odnosno tijekom cijeloga Bogovićeva života.
To stoljeće okvir je za čitanje svega onoga što je pisao i radio taj Varaždinac. Pa sve ono što smo na
početku naveli kao da bi se tek sada moglo ne samo razumjeti nego i vrednovati te reći kako je to
hrvatsko 19. stoljeće bilo takvo upravo zato jer ga je svojim djelom među inima obilježio i Mirko
Bogović.
Zato ponovimo sve to, ali sada malo drukčije!
Pođimo od lirike, koja je bila najpopularniji i najangažiraniji književni rod. S jedne se strane nosila s
preporodnom zadaćom buđenja nacije i borbe protiv asimilacije, s druge s vlastitom obnovom pozivajući
se pritom ne samo na vlastitu pisanu tradiciju i usmenu baštinu nego i na europski romanizam. Hrvatski
pjesnici rade sve što i njihovu europski kolege u tematskome, žanrovskome i metričkom pogledu. Među
takvim pjesnicima bio je i bilingvalni pjesnik njemačko-hrvatski Mirko Bogović. Aforističnim i satirično-
dionizijskim ugođajima osvježio je nacionalni lirski repertoar te pokazao zavidnu vještinu u sonetu, da ga
se poneki antologičari još i danas rado sjete (npr. Mirko Tomasović).
Nakon Shakespearea svaka bi europska nacija htjela imati svoga Shakespearea. Povijesna tragedija ima
kultni status, pa je pravi imperativ i naših preporoditelja stvoriti nacionalnu dramu, dakako, stihovanu,
iako stih više nije dio literarnoga mainstreama. Hrvati imaju svoj deseterac, a imaju i vlastitu tipiziranu
narodnu metaforiku, pa će nakon prvih iskustava Dimitrije Demetra i Ivana Kukuljevića Sakcinskoga i
drugi naraštaj dati svoje tragičare. Jedan od njih bio je i Mirko Bogović.
Kazalište „velemoćna poluga“
Poput spomenutoga Demetra i Bogović je smisao drame vidio u kazalištu, a njega je vidio kao
„velemoćnu polugu narodnoga razvitka“, baš kako će vidjeti i mlađi mu Šenoa. Gotovo preko noći
nametnuo se Bogović kao plodan dramski pisac. Palo je to u doba „gluhoga“ Bachova apsolutizma i
žestoke germanizacije, kada se bio i sam iz javnog života povukao u književnost. Povijesna
tragedija Frankopan s likom romantičkog junaka Frana Krste Frankopana napisana je 1856, a bit će mu
izvedena tek posmrtno, Stjepan, posljednji kralj bosanski, šekspirovska tragedija o propasti Bosne i
romantičkim negativnim junakom, kraljem Stjepanom Kotromanićem, napisana je sljedeće 1857, ali
izvedena za života mu 1870, napokon, Matija Gubec, po općoj ocjeni najbolja Bogovićeva tragedija s
junacima iz puka, nastala prema legendi o kmetskome stubičkom kralju Matiji Gubecu, bila je napisana
1859, izvedena također za autorova života 1878.
 Naslovnica Bogovićeve povijesne tragedije Frankopan

Što se proze tiče, jedan od glavnih ciljeva mlade nacionalne književnosti bilo je pisanje novela. U tome se
znalo tako daleko ići da je npr. Mijat Stojanović sugerirao – ako nema izvorne novele – neka se u prozi
prepriča sadržaj narodne pjesme, a sam je prepričao čak i Gundulićeva Osmana. Baš kao nekoć kad je
pjevao i tko nije bio pjesnik, sada su se i nepripovjedači latili pripovijedanja, pa je npr. svećenik i lingvist
Adolfo Veber Tkalčević na nagovor Nevenova urednika Mirka Bogovića počeo pisati novele. Gotovo da
nije bilo ozbiljnijega pisca koji se nije u tome okušao, pa će se doskora s punim pravom uz novelu
vezivati zasluge u pridobivanju i oblikovanju domaće čitateljske publike.
Autori postaju zvijezde, pa sada publika svojim glasovima nastoji utjecati na nagrade koje su raspisivali
pojedini časopisi. Uz jednu takvu, Dragojlu Jarnević – našlo se i ime našega Mirka Bogovića. Štoviše,
ondašnji su časopisi bili krcati njegovim hajdučko-uskočkim pripovijestima (Hajduk Gojko, Crnogorska
osveta, Vidovdan na Loborgradu, Krvavi most u Zagrebu…), a posebnu je pažnju plijenio kraćim
prozama iz suvremenoga života. Takva je bila spomenuto Šilo za ognjilo s temom malograđanskoga
života Bogoviću dobro poznatih Križevaca sa živopisnom galerijom likova čija imena sve govore: Cifrić,
Gizdelinić, Trubentić, Mužoderić, Rešetić, Kopunić, Vjetrogonić.
Poradi jedne pěsme
Nerijetko se gubi iz vida činjenica da je preporod medijski projekt novina i časopisa. Strateška uloga
mladoga Gaja temeljila se na politici koju je promicao više svojom Danicom, jer Novinama ionako nije
smio otvoreno politički agitirati. Zato je trebao i tiskaru, a zato je i mogla nastati prva jezgra nacionalne
kulture i književnoga modernog života, koja je prvi institucionalni oblik dobila 1842. u Matici ilirskoj –
pa preko Društva sv. Jeronima, JAZU-a i DHK-a – sve do Hrvatskoga novinarskog društva 1910. A jedini
časopis u doba Bachova apsolutizma bio je Bogovićev Neven. Taj osamljeni znak književnoga života
Matica je po uzoru na praški Lumir pokrenula 1. siječnja 1852. Uredništvo „zabavnoga i poučnog lista“
bilo je povjereno već uglednome pjesniku i nesuđenom osnivaču Domobrana Mirku Bogoviću uz
godišnju naknadu od 400 forinti, od kojih je četvrtina išla njemu, a četvrtina na honorare suradnicima.
 Naslovnica pjesničkih djela i drame Matija Gubec

U Nevenovu programskom članku Naša književnost u najnovie doba Bogović je književnost definirao kao
„měrilo moralne valjanosti narodah“ te, u skladu s tim, i kao sredstvo „prosvěte i blagostanja“, a čemu su
toga časa – tvrdio je – smetali opći nemar za knjigu i nesloga naših književnika.
Iduće 1853. uredništvo časopisa preuzeo je Ivan Perkovac, pa Vojko Sabljić, a zapravo Ante Starčević,
treće godište Josip Praus, da bi ga 1855. Matica dala riječkoj Narodnoj čitaonici, pa se ugasio na Božić
1858. Bogovićevo godište Nevena bilo je najbolje.
Bogoviću je cilj bio okupiti što više suradnika, da mu je Neven na što većoj razini te da potiče na otpor
protiv apsolutizma. I sam je popunjavao mnoge Nevenove stranice raznim prilozima, pa se ovdje formirao
kao jedan od vodećih pisaca pedesetih godina. No, što je najvažnije, od Nevena je uspio stvoriti pravu
književnu tribinu putem koje je mlada preporodna književnost uspješno prebrodila dječje bolesti.
 Bogović je uređivao Matičin časopis Neven

Tijekom Bogovićeva urednikovanja Filipovićeva pjesma Domorodna utěha bila je zabranjena zbog
stihova: „Pravda mora pobiediti / Ma svi vrazi prot’ njoj stali“. Taj 38. broj Nevena od 16. rujna 1852.
„poradi jedne pěsme na čelu“ bijaše „po c. k. redarstvenom ravnateljstvu obustavljen“, a državno
odvjetništvo, u kojemu je državni tužilac bio Ivan Mažuranić, podiglo je tužbu protiv Filipovića i
Bogovića. Na Zemaljskom sudu oni su bili oslobođeni, ali ih je vrhovni sud u Beču osudio na šest mjeseci
zatvora. I sada dolazimo do najblistavije točke iz Bogovićeve književne biografije!
Literati ex professo
Naime, dok ugledni pjesnik i Nevenov urednik čekaju presudu, agilni Bogović priređuje devetu knjigu
drugoga Matičina časopisa Kola, a u zatvoru u kojemu je bio od 2. kolovoza 1853. do 2. veljače 1854.
piše dramu Stjepan, posljednji kralj bosanski te novele Vidovdan na Loborgradu i Slava i ljubav. I sve to
vrijeme on je bio čvrsto uvjeren da mu je kazna bila izrečena ne zbog Filipovićeve ionako benigne
pjesmice, nego zapravo zbog objave programa za politički list Domobran.
Bogoviću i Nevenu ide u zaslugu i to što je objavio Nemčićev Kvas bez kruha ili tko će biti veliki
sudac (1854), prvu komediju nove nacionalne književnosti. Objavio je i Kratko krasoslovje Ivana
Macuna, prvu našu teoriju o romanu, te Poslanicu pobratimu u kojoj je – po riječima Mirjane Gross –
„najbolje formulirana filozofska podloga Starčevićeve ideologije“.
A u svome Kolu mladoj hrvatskoj kulturnoj javnosti poručuje da napokon počne raditi za „književnost
znanstvenu“. Neizravno podupirući već mrtva Vraza, na istome mjestu Bogović među prvima otvoreno
zagovara profesionalizam kao jedino jamstvo dobra pisanja. No, „znam ja, da kod nas tako zvanih
literatah ex professo neima, znam i to, da svaki koj se goder kod nas književnosti posveti, to – gledeć na
mali broj čitateljah i druge nepriatne okolnosti – svakako nĕkim požertvovanjem iz čistog domoljublja i
rodoljublja čini“ – žalio se.
Među prvim akademicima
Napokon, zadnje područje za ovjeravanje Bogovićeve historiografske relevantnosti tiče se – kako se
moglo naslutiti – kritike i historiografije.
Dakako, i kritiku valja vezivati uz novi medij, točnije uz spomenutoga Vraza i tada njegovo Kolo.
Spomenuli smo Nevenovu pionirsku ulogu u kanonizaciji novele, indirektno i kritike. Naime,
prvi Nevenov urednik u nekoliko se navrata osvrnuo na stanje u našoj književnosti, umjetnosti i
kazalištu (Naša književnost u najnovije doba, Nešto o ilirskoj umĕtnosti, Naše narodno
kazalište...) pokazujući kakav tip literature i teatra treba mladoj naciji. I Bogović poput Vraza,
Kukuljevića ili Antuna Mažuranića gledaju na književnost svoga doba kao novu književnost, koju treba
razlikovati od stare. Vraz 1842. piše da je „naša književnosti već u osmoj godini“, Bogović 1853.
daje Kratki pregled naše književnosti od g. 1835. do najnovie doba, a 1855. Mažuranić Kratak pregled
stare literature hervatske – od glagoljaške do kajkavske koja se zahvaljujući Gaju „hervatskim imenom
zamienila“. Iz ovih se priloga zaključuje kako se početkom novije književnosti, tj. one pod jedinstvenim
nacionalnim imenom, pravopisom i jezikom, smatralo godinu 1835. Za historiografiju to je najbolji dokaz
postajanja svijesti o dvama modelima jedinstvene nacionalne književnosti, koji se i danas u kroatističkom
krugovima nazivaju starijom i novijom.
Ukratko: lirika, novela, drama, kritika i urednički rad ona su književna područja na kojima je Mirko
Bogović ostavio dubok trag. Bez njega, tj. bez Bogovićeva udjela, nije moguće rekonstruirati
vjerodostojnu sliku stoljeća u kojemu su Hrvati postali književnom nacijom. Nema dvojbe da je upravo to
imalo važnu ulogu u izboru Bogovića među prvih četrnaest stalnih članova tek osnovane Akademije.
Sudbina je htjela da je Bogović umro baš na početku našega modernizma, koji je mladu hrvatsku
književnost počeo odvoditi od dotadašnjega pragmatičnog kroatocentrizma prema uvijek poželjnu
eurocentrizmu. Bio je to velik, važan i nužan put u stoljeću koje se s mnogo razloga i samo naziva
velikim. U tome velikom stoljeću nacija – Bogovićevu „vieku narodnosti“ – i leže razlozi koji nas navode
da se vraćamo njihovim protagonistima, barem prigodno.