SANJA VULIĆ

NEOTUĐENI U TUĐINI

1
 Niz
Hrvatski pisci u iseljeništvu, svezak 2.

Nakladnik
Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu

Za nakladnika
Stjepan Ćosić

Urednica Niza Hrvatski pisci u iseljeništvu

Sanja Vulić

Ocjeniteljice
Gordana Laco
Rebeka Mesarić Žabčić

Korektura
Branko Ivanda

Na naslovnici: ?

Grafička oprema
Studio Kliker

Tisak
?
Otisnuto u svibnju 2023.

Međunarodni standardni knjižni broj

ISBN 978-953-8349-48-5
Zapis CIP dostupan je u računalnom katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ?

Knjiga je tiskana uz novčanu potporu Ministarstva znanosti

i obrazovanja Republike Hrvatske

2
 SANJA VULIĆ

NEOTUĐENI U TUĐINI
Iz književnosti Hrvata u manjinskim zajednicama

Fakultet hrvatskih studija

U Zagrebu 2023.

3
4
 UVODNA RIJEČ

Knjiga Neotuđeni u tuđini. Iz književnosti Hrvata u manjinskim zajednicama

plod je jednoga dijela moga tridesetljetnoga proučavanja književne djelatnosti
u hrvatskim manjinskim zajednicama u Mađarskoj, Vojvodini, Austriji i Boki
kotorskoj, a sastoji se od četrnaest poglavlja. U njima je najvećim dijelom
riječ o izabranim autorima iz manjinskih zajednica, koji su pretežito djelovali
od tridesetih godina 20. stoljeća do početka drugoga desetljeća 21. stoljeća, a
živjeli su ili žive na području današnje Mađarske. Vojvodine (Srijema i Bačke),
Boke kotorske i Austrije. Doduše, u prvom i u petom poglavlju iznimno je, i to u
manjoj mjeri riječ i o piscima koji su djelovali krajem 19. te na samom početku
20. stoljeća. Za predmet svoje književne analize uglavnom sam izabrala široj
javnosti manje poznate hrvatske autore, odnosno manje poznata djela nastala na
području današnje Mađarske. U manjem broju riječ je o autorima iz Vojvodine,
dok se djela i autori iz Gradišća u Austriji spominju samo u osmom i četrnaestom
poglavlju. Boka kotorska zastupljena je samo u trinaestom poglavlju.
Opseg pojedinih poglavlja u ovoj knjizi uvjetovan je sadržajem koji je
predmetom analize u određenom poglavlju. Najopsežnija su poglavlja koja
su pisana kao sinteze, a najmanje opsežna poglavlja u kojima je riječ o samo
jednom književnom djelu nekoga od manjinskih autora iz navedenih zemalja.
Prvo poglavlje svojevrsna je sinteza s pregledom hrvatskoga književnoga
stvaralaštva na području koje je nakon raspada Austro-Ugarske ostalo u
Mađarskoj. Poglavljem je vremenski obuhvaćeno razdoblje posljednjih dvaju
desetljeća Monarhije te vrijeme države Mađarske od njezinih početaka do
zaključno početka drugoga desetljeća 21. stoljeća. Slijede tri poglavlja, od kojih
je svako posvećeno djelima jednoga od trojice izabranih hrvatskih pisaca rođenih
prije raspada Austro-Ugarske Monarhije na području današnjega mađarskoga
dijela Bačke. Izabrani pisci su Ivan Petreš (1876. – 1937.), Mišo (Miša)
Jelić (1881. – 1961.) i Antun Karagić (1913. – 1966.). Od njih je ljubiteljima
književnosti najmanje poznat Mišo Jelić, dok su Ivan Petreš i Antun Karagić
imali bolju književnu sudbinu. Budući da se na samom kraju 19. stoljeća dio
stanovništva sela Santova (odakle je rodom Mišo Jelić) odrekao katoličanstva,
tomu je događaju, kao temi književnih djela santovačkih autora, posvećeno
peto poglavlje u ovoj knjizi. U šestom i sedmom poglavlju riječ je o književnim
djelima dvojice pjesnika rođenih u državi Mađarskoj. Obojica su iz Martinaca
u mađarskom dijelu Podravine. To su Josip Gujaš Đuretin/Džuretin (1936. –
1976.) i Đuso Šimara Pužarov (1949. – 1994.). Premda su književno djelovali
u drugoj polovici 20. stoljeća, njihova djela nisu u Hrvatskoj dovoljno poznata,
kao ni djela mnogih drugih hrvatskih pisaca iz Mađarske.

5
Nakon tih sedam poglavlja koja se isključivo odnose na književna djela s
prostora današnje Mađarske, slijedi osmo poglavlje o zastupljenosti tema
vezanih uz Domovinski rat u književnim djelima manjinskih autora. Razmatra
se zastupljenost, ali i izostanak tih tema u hrvatskoj manjinskoj književnosti u
pojedinim državama.
Od devetoga do dvanaestoga poglavlja riječ je književnosti Hrvata rođenih u
mjestima koja su danas u Vojvodini, tj. vojvođanskom dijelu Bačke i u istočnom
Srijemu. O književnosti vojvođanskih Hrvata posljednjih se godina u Hrvatskoj
intenzivnije govori i piše. O nekim se autorima ipak manje zna, npr. o Vladimiru
Bošnjaku (rođ. 1962.) iz Srijema, pa je taj autor dobio posebno poglavlje u ovoj
knjizi, kao i pjesnik Mirko Kopunović (rođ. 1952.) iz Bačke (iz Subotice). Bolje
poznati pisci Lazar Merković (1926. – 2016.) iz Subotice i Josip Andrić (1894.
– 1967) predstavljeni su u ovoj knjizi po jednim svojim djelom, tj. jedno je
poglavlje posvećeno proznoj zbirci Srijemske elegije Josipa Andrića, a jedno
pjesničkoj zbirci Osame Lazara Merkovića.
Na hrvatskom standardnom jeziku napisane i objavljene pjesme Desanke
Matijević (1950. – 2018.) iz Boke kotorske malo su poznate čitateljima u
Hrvatskoj, pa je i njima posvećeno jedno poglavlje, trinaesto.
Osobito je osjetljivo pitanje književne kritike koja se odnosi na manjinsku
književnost. Ta se tema razmatra u posljednjem, četrnaestom poglavlju u knjizi.
Raspon tema koje se razmatraju u ovih četrnaest poglavlja s jedne je strane
uvjetovan mojim istraživačkim interesima, a s druge potrebom da se skrene
pozornost na književnike i književna djela na koja se u Hrvatskoj često zaboravlja
ili se o njima općenito malo zna. Pišući na svom materinskom hrvatskom jeziku
oni su ostali neotuđeni u tuđini.
U nastojanju da u matičnoj domovini, ali i u hrvatskoj dijaspori potaknem veće
zanimanje za našu manjinsku književnost, želim predati ovu knjigu čitateljima.
Srdačno zahvaljujem recenzenticama izv. prof. dr. sc. Gordani Laco sa Sveučilišta
u Splitu i Rebeki Mesarić Žabčić, znanstvenoj savjetnici u Institutu društvenih
znanosti „Ivo Pilar”.
Ministarstvu znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske zahvaljujem na
novčanoj potpori za tiskanje knjige.
Vrbnik na Krku, 22. kolovoza 2021.
Autorica

6
 O KNJIŽEVNOSTI HRVATA NA PODRUČJU DANAŠNJE
MAĐARSKE

Kad je riječ o književnoj produkciji hrvatskih autohtonih zajednica, Hrvati u

Mađarskoj pripadaju među najplodnije. Ta je činjenica među inim uvjetovana
brojnošću hrvatske manjine koja stoljećima živi u oazama od sjeverozapadne
Mađarske, tj. slovačko-austrijsko-mađarske tromeđe, zatim u zapadnoj
Mađarskoj duž granice s Austrijom te u južnoj Mađarskoj duž granice s
Hrvatskom i Srbijom, ali također u Budimpešti i južno od Budimpešte. Drugi
razlog plodnomu književnomu stvaralaštvu valja tražiti u zainteresiranosti
intelektualne elite Hrvata u Mađarskoj na tom polju. Do Drugoga svjetskoga
rata to su nerijetko bili svećenici, a nakon toga razdoblja uglavnom učitelji i
nastavnici vezani uz hrvatske odgojno-obrazovne ustanove ali, naravno, ima i
autora drugih zanimanja.
Premda u okviru povijesti hrvatske književnosti nedvojbeno važno mjesto
zauzima hrvatska književnost u nekadašnjoj Ugarskoj od 17. do 19. stoljeća (iako
ima i ranijih djela), ovaj pregled počinje posljednjim desetljećima 19. stoljeća
i početkom 20. stoljeća, a to znači posljednjim desetljećima Austro-Ugarske
Monarhije. Pritom se razmatraju samo autori iz onih područja nekadašnje
Ugarske koja su nakon raspada Monarhije pripala novoosnovanoj državi
Mađarskoj. Među pjesnicima koji su bili rodom iz današnje zapadne Mađarske
potrebno je izdvojiti Grgu Gusića (1821. – 1894.) i Ivana Iletića (1844. – 1907.).
Potonji je, osim osebujnih pjesama molitava, pisao i kraće prozna tekstove. U
to je doba veći broj autora svojom djelatnošću vezan uz današnju jugoistočnu
Mađarsku, tj. uz dio Bačke koji je nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije
ostao u Mađarskoj. Taj je dio poznat pod imenom Bajski trokut. Potkraj 19.
stoljeća svojom je književnom djelatnošću uz taj prostor vezan pjesnik i prozni
pisac Blaž Modrošić (1839. – 1900.), šokački Hrvat rodom iz Slavonije. Među
bunjevačkohrvatskim autorima koji su rodom iz Bajskoga trokuta istaknut je u
to doba preporoditelj i prozni pisac Ivan Antunović (1815. – 1888.) i pjesnik
Stipan Krunoslav Grgić (1836. – 1914.), a književnom se djelatnošću također
bave Matija Budimac (1815. – 1822.), Lovro Lipovčević (1843. – 1900.) i
drugi. Plodni autor Antunović među inim je značajan kao autor povijesnoga
romana Odmetnik (1875.). U malom šokačkom selu Santovu, koje ćemo na
današnjoj zemljopisnoj karti pronaći na samom rubu Bajskoga trokuta, na granici
sa Srbijom, odnosno Vojvodinom, na hrvatskom je jeziku pisao pjesme Brnja
Andrin (1835. – 1871.), a osobito je zanimljiv Grga Andrin (1855. – 1905.).
Potonjega autora može se smatrati jednim od začetnika hrvatske štokavske
dijalektne književnosti, ali i hrvatske dijalektne književnosti općenito. Naime,
G. Andrin je svoju vrlo lijepu pripovijetku Mićo, za koju se pretpostavlja da

7
je napisana 1882., težio napisati na hrvatskom književnom jeziku usklađenom
s onodobnom književnojezičnom normom zagrebačke filološke škole, dok je
npr. crticu Vražje nedilo, u kojoj je opisao prelazak dijela njegovih sumještana
Santovaca s katoličanstva na pravoslavlje, napisao 1899. na svom rodnom
santovačkom ikavskom govoru.1 Na razmeđu stoljeća pripovijetke i pjesme piše
Santovac Marko Fucin (1861. – 1910.), a njegov sumještanin Marin Pejin
(1891. – Prvi svjetski rat, ne zna se točna godina) za sobom je ostavio samo
pjesme. Santovo je bilo i do današnjega doba ostalo iznimno značajno književno
rasadište među Hrvatima u Mađarskoj.
Između dvaju svjetskih ratova, u novoj državi Mađarskoj, u Bajskom trokutu
djeluje veći broj bunjevačkohrvatskih pisaca, npr. pjesnik Josip Đido Vuković
(1890. – 1950.). Iznimno su značajni bunjevačkohrvatski književnici Ivan
Petreš (1876. – 1937.) i Antun Karagić (1913. – 1966.). Obojica su plodni
autori. Petrešev književni opus sadrži 54 pjesme različite dužine, 75 kraćih
proznih tekstova, uglavnom novelističkoga tipa, te 8 scenskih tekstova. Smatra
se začetnikom kazališnoga života Hrvata u Bačkoj. Za života je objavio pjesničku
zbirku Moje jadi, i to u Subotici 1912. pod pseudonimom Č…..l, tj. Čudomil.
Njegova Sabrana djela za tisak je priredio i 1999. objavio Marin Mandić,
hrvatski filolog rodom iz Santova. Antun Karagić je kao sedamnaestogodišnjak
postao povjerenikom Hrvatskoga književnoga društva sv. Jeronima iz Zagreba,
a već je iduće godine bio voditeljem amaterskoga kazališta na hrvatskom jeziku.
Petreševi i Karagićevi scenski tekstovi nerijetko su se izvodili na pozornici.
Može se reći da su upravo ti autori odigrali veliku ulogu u očuvanju hrvatske
manjine u Mađarskoj, kao i šokačkohrvatski pjesnik i prozaik te svestrani kulturni
djelatnik Mišo (Miša) Jelić (1881. – 1961.), koji je bio rodom iz Santova. Jelićev
je književni rad usmjeren kulturnomu povezivanju bačkih Hrvata s matičnom
domovinom Hrvatskom. U tom kontekstu izdvajam npr. njegove pjesme
„Santovu“, „Svi na prelo“, „Sloboda sviće“, „Slavnomu mučeniku“, „Nebo
plače“, „U čast ikavici“, „Do groba Hrvati“, „Sunce u noći“, „Suton“ i dr., te
proze „Meštar Mijo“ i „More mojega sna“. Jelić i A. Karagić napisali su znatno
veći broj djela nego što je očuvano. Budući da su obojica zbog svoga hrvatskoga
rodoljublja bili osuđeni na tešku robiju, brojne su im rukopise vlasti uništile, a
neki su izgubljeni. Ostale su, koliko je poznato, samo 32 Jelićeve pjesme i 25
kraćih proznih tekstova. Od Karagića je ostalo 16 igrokaza i 17 novela. Mnoga

1 Naime, kad je riječ o autorima koji pišu od druge polovice 19. stoljeća pa nadalje, kl-
jučan je njihov odnos prema normiranomu hrvatskomu književnomu jeziku. Ako pojed-
ini književnik slijedi hrvatsku književnojezičnu normu svoga doba (bilo u svojim bele-
trističkim ili nebeletrističkim tekstovima), te usporedno piše književna djela temeljena
na nekom hrvatskom mjesnom govoru ili dijalektu, potonja je djela znatno jednostavni-
je uvrstiti u hrvatsku dijalektnu književnost nego djela onih autora koji uopće ne pišu
normiranim jezikom, a koji u manjinskim zajednicama nisu rijetkost.

8
od tih djela bila su neobjavljena sve do 2003. godine. Za tisak ih je priredio i
te godine objavio podravski Hrvat iz Mađarske Đuro Franković, pod naslovom
Kazališni komadi i novele.
Važno se prisjetiti da je iz Bačkoga Aljmaša (Bácsalmás)2 u Mađarskoj bio rodom
i bunjevačkohrvatski pjesnik Ante Evetović Miroljub3 (1862. – 1921.). Evetović
je istaknuti hrvatski književnik u Bačkoj u desetljećima koja su prethodila raspadu
Austro-Ugarske. Bio je idejni začetnik i jedan od utemeljitelja Kluba hrvatskih
književnika i umjetnika, koji je osnovan 1909. u Osijeku. Kao svećenik, autor
je brojnih pjesama domoljubne i vjerske tematike, a nerijetko se te dvije teme
u njegovim pjesmama isprepliću, npr. u pjesmama „Moje zvanje“, „Dodji k
nami, Duše Sveti“, „Pjesnički uzdisaj“. Među rodoljubnim pjesmama još valja
izdvojiti pjesme naslovljene „Domoljublje“, „Ja te gledam, ja te motrim …“, „Ja
proljeće čekam“ i dr. Programatska mu je npr. pjesma naslovljena „Hrvatskim
pjesnicima“. Zapažene su i njegove pjesme sa socijalnom tematikom, kao npr.
„Molitva poljodjelca“ i „Uzdisaj radnika“. Za života mu je objavljena pjesnička
zbirka Sretni i nujni časi (Osijek, 1908.). Jedan od ciklusa u toj zbirci naslovljen
je „Razne pjesme“. O tom ciklusu književni povjesničar Matija Evetović (2010:
496)4 među inim piše:

To su pjesme, koje je spjevao kao svećenik i pjesnik, da svojom

pjesmom slavi Boga, služi svome milome narodu i širi ljubav među
ljudima na zemlji. U doba liberalizma i ateizma, kada su mnogi
učeni sinovi hrvatskoga naroda bili slijepi robovi materijalizma,
kada su zaboravili cilj i svrhu života, Miroljub se javlja sa ovim
pjesmama. Njegova prva misao leti Bogu.

Povodom 10. obljetnice pjesnikove smrti, 1931. je u Osijeku objavljen izbor Iz

pjesama Ante Evetović-Miroljuba, a u Subotici Spomen izdanje pjesama Ante
Evetovića Miroljuba. Kao pisac kršćanskoga nadahnuća Miroljub je zapažen
i u hrvatskim književnim krugovima u Mađarskoj. O njegovim pjesmama s

2 Važno je upozoriti da je riječ o Aljmašu u Mađarskoj, a ne o poznatom marijanskom

prošteništu u Hrvatskoj.
3 Krsno mu je ime bilo Franjo, redovničko Ante, a pod književnim pseudonimom Mirol-
jub nastavljač je hrvatske preporodne književnosti.
4 Matija Evetović autor je opsežne monografije Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih
Hrvata u kojoj su velikim dijelom zastupljeni književnici i književna djela. Rukopis te
monografije dovršen je početkom 1941., a prvi je put objavljena tek 2010.

9
vjerskom tematikom književni kritičar Stjepan Velin (2001: 49)5 piše:
Sve su te pjesme duboko prožete vjerom i pouzdanjem u Boga te sviješću
o svetosti svećeničkoga zvanja.

Njegove je Sabrane pjesme za tisak priredio Marin Mandić. Ta je knjiga

objavljena 2001. u Budimpešti. Povodom 150. obljetnice pjesnikova rođenja, u
Subotici je 2012. objavljen sažet izbor Evetovićeva pjesništva, koji je priredio
Vladan Čutura. Ta nevelika zbirka, naslovljena Vječnosti doba, zapravo je
izbor iz knjige koju je priredio i objavio Mandić. Čutura je od Miroljubovih
pjesama kršćanskoga nadahnuća izabrao i u zbirku uvrstio pjesme „Molitva“,
„Ja se vječnom Bogu molim“, „On uskrsnu kako reče“, „U dolini ovoj suznoj“,
„Bog“, „Tužba“, „Uzdisaj radnika“. Međutim, stroga podjela Miroljubovih
pjesama u tematske skupine teško je provediva jer se u njegovim pjesmama
nerijetko isprepliću različite teme, pa i onda kada su pjesme prigodno ispjevane
uz pojedine blagdane. To dobro ilustrira prva kitica opsežne pjesme „Dođi k
nami, Duše Sveti“6, u kojoj se isprepliću kršćanska i domoljubna tematika:

Dođi k nami, Duše Sveti

Srdaca nam Tješitelju
Ispuni nam rodnu želju:
Daj Hrvatskoj ljepše dane
Srećom roda obasjane.

Iz Bajskoga je trokuta bio rodom i svestrani, iznimno plodni pisac, bunjevački

Hrvat Petar Pekić (1896. – 1965.). Rođen je u selu Gornji Sveti Ivan. Većinu je
života proveo i većinu djela napisao u Subotici i Zagrebu. Uz nekoliko knjiga
poetskih djela te dramskoga djela „Meropa, mesenska kraljica“, u povijesti će
književnosti ponajprije ostati zapamćen kao autor dvaju romana: Uvela ruža
(1930.) i Novi ljudi (1932.). Valja ipak upozoriti da je Pekić poznatiji i cjenjeniji
kao povjesničar.
Nakon Drugoga svjetskoga rata djeluje veći broj književnika koji su rodom iz

5 Velinov je tekst napisan i prvi put objavljen 1963.

6 Pjesma je prvi put objavljena 1906. u časopisu Narodna obrana.

10
Bajskoga trokuta. Među prvima se u tom razdoblju javila bunjevačkohrvatska
pjesnikinja Roza Vidaković (1922. – 1981.), rodom iz Čavolja. Bila je zapažena,
među inim, po svojoj pejzažnoj lirici. Međutim, zbog izrazito nezahvalne
političke situacije u kojoj je živjela i stvarala, nije svoju umjetnost riječi imala
prilike do kraja razviti. Zbog prisilnoga pjesnikinjina povlačenja iz javnosti,
njezina prva i jedina samostalna pjesnička zbirka, naslovljena Iz dubine,
objavljena joj je posthumno 1986. Hrvatski književni kritičar iz Mađarske Stipan
Filaković (2001: 112) opisuje ju kao vjerojatno najbolju hrvatsku pjesnikinju u
Mađarskoj nakon 1945. To je ipak pretjerano jer su se kasnije na toj književnoj
sceni pojavile vrsne pjesnikinje.
Bunjevačka Hrvatica Anuška Vidaković Babić (1923. – 2013.), rodom iz Gare,
u mladosti je glumila u predstavama amaterskoga kazališta Antuna Karagića. U
kasnijoj je životnoj dobi pisala pjesme za djecu, kratke proze i igrokaze. Njezini
su stihovi uglavnom prigodničarski. Općenito se može reći da ne pripada među
istaknutije hrvatske pisce u Mađarskoj.
Nekoliko pjesnikinja koje su počele objavljivati u drugoj polovici 20. stoljeća,
zbog onodobnih složenih političkih odnosa u Mađarskoj, sredinom sedamdesetih
godina prestaju objavljivati, npr. Katica Varga (rođ. 1939.), koja je pisala
socijalno angažirane pjesme. Takova joj je npr. pjesma „Trenutak rada“.
Među iznimno plodnim šokačkohrvatskim pjesnicima koji su rodom iz Santova
valja izdvojiti Marka Dekića (1937. – 2017.). Važna godina za Dekića pjesnika
bila je 1979. kada mu je objavljena samostalna pjesnička zbirka Duga nad
zavičajem. Vjerojatno je ta samostalna pjesnička zbirka pomogla Dekiću da
se afirmira i u Hrvatskoj. Naime, značajno je priznanje taj pjesnik doživio u
matičnoj domovini godinu poslije, tj. 1980. kada ga je Ivo Smoljan uvrstio u
antologiju hrvatske iseljeničke poezije, nazvanu Hrvatski Odisej. Dekićev
pjesnički jezik sadrži nešto više lokalnih bačkih značajki. U ranijoj fazi rabio
je ekavski refleks jata, a u drugoj polovici osamdesetih godina prošloga stoljeća
priklanja se hrvatskomu standardnomu jeziku (usp. Blažetin 1998: 88). Valja
naglasiti da taj pjesnik svoju vezu s književnošću matičnoga naroda pokazuje
i na druge načine. U tom je kontekstu moguće npr. izdvojiti njegovu pjesmu
„Vrbniče nad morem“, nazvanu po popularnoj narodnoj pjesmi istoga naslova.
Upravo izborom takova naslova i pjesničkoga motiva gradića Vrbnika na Krku,
poznatoga po višestoljetnom čuvanju glagoljice i njegovanju pismenosti na
hrvatskom jeziku, Dekić svjedoči o svojoj duhovnoj povezanosti s hrvatskom
književnošću i hrvatskom kulturom u cjelini. Osim knjige Duga nad zavičajem,
još je objavio samostalne pjesničke zbirke Tišine i ljubavi (1986.), S bačvanske
ravnice (1997.), Mirisi vrbika (2001.), Pruži mi ruku (2010.) i Moja je pjesma
šarena (2017.) te zbirku pjesama za djecu Stopama djetinjstva (1989.). To je
ujedno prva autorski samostalna zbirka pjesama za djecu u književnosti Hrvata

11
u Mađarskoj. Godine 1989. postao je članom Društva hrvatskih književnika, a
1997. članom Matice hrvatske.
Šokački Hrvat Stipan Blažetin (1941. – 2001.) također je bio rodom iz Santova.
Pisao je pjesme, prozu i scenske tekstove. Od 1989. bio je članom Društva
hrvatskih književnika. Najplodniji je kao pjesnik. Svoju je prvu samostalnu
pjesničku zbirku, naslovljenu Srce na dlanu, objavio 1981. Njegov sin, Stjepan
Blažetin (Ibid. 100) smatra da su ti stihovi „najzrelija ostvarenja” Blažetina
starijega. Uspoređujući Blažetinove i Dekićeve pjesme, Đuro Vidmarović
(1991: 105-106) pak zapaža kako ta dva pjesnika povezuje „dvostrukost njihove
poezije. Jedna strana stvaralaštva pripada socrealizmu kao uporištu kojega se ne
odbacuje, a druga suvremenim pjesničkim tijekovima”. Nakon knjige Srce na
dlanu, Blažetin stariji objavio je još dvije samostalne pjesničke zbirke: Suncu
u oči (1999.) te prije toga knjigu za djecu Tralala, tralala, propjevala svirala...
(1991.), u kojoj je objavio svoje pjesme i radioigre. Analizirajući pjesništvo
Blažetina starijega po tematici, Blažetin mlađi (1998: 95-99; 2017: 116-117)
razlikuje politički angažirano pjesništvo iz prve faze, zatim pjesme intimnih
raspoloženja, pjesme s tematikom o pomurskim Hrvatima među kojima je njegov
otac živio i radio, te pjesme koje je posvetio matičnoj domovini Hrvatskoj, među
kojima su mnoge inspirirane Zagrebom. Blažetin stariji također pripada nizu
hrvatskih pjesnika u Mađarskoj koji su stihovima izrazili svoje suosjećanje s
matičnom domovinom i narodom u doba Domovinskoga rata. Takova je npr.
njegova poduža, vrlo lijepa pjesma „Užgimo svijeće, prijatelji moji“ iz zbirke
Suncu u oči. Blažetin stariji je zastupljen i u antologijama hrvatske književnosti
za djecu u matičnoj domovini, i to već od 1987. godine, kada ga je Joža Skok
uvrstio u svoju antologiju Lijet Ikara. Godine 2000. Blažetin mlađi priredio je
zbirku izbranih pjesama Blažetina starijega, naslovljenu Na istom kolosijeku.
Zbirka sadrži pjesme iz različitih razdoblja pjesničkoga stvaralaštva Stipana
Blažetina. Taj je autor objavio također zbirku scenskih tekstova, naslovljenu
Korenje (1991.). Zbirka sadrži četiri scenska teksta (od kojih su tri namijenjena
školskoj djeci) i dvije radiodrame. Ta su djelca bez veće književne vrijednosti
jer ih je autor svjesno uskladio s glumačkim sposobnostima seoskih glumaca
amatera. Valja, međutim, istaknuti da će Blažetin stariji ostati zabilježen u
povijesti književnosti Hrvata u Mađarskoj kao pisac prvoga romana za djecu
među Hrvatima u Mađarskoj. To je roman Bodoljaši (1986.). Roman je dobio
ime po santovačkoj četvrti zvanoj Bodolja, u kojoj je taj pisac rođen i odrastao.
Osim pjesama, igrokaza i romana za djecu, Stipan Blažetin pisao je i kraća
prozna djela.
Šokački Hrvat Branko Filaković (1942. – 1991.) također je bio rodom iz
Santova. Sedamdesetih godina 20. stoljeća suradnik je emisije za Hrvate u
susjednim zemljama Radio Zagreba. U godini njegove smrti posthumno mu je
tiskana knjiga Zatajiti korijene, tuge i duge, u kojoj su sabrani njegovi tekstovi

12
različitoga tipa, među inim i pjesme, te pjesme u prozi o kojima Blažetin mlađi
(Ibid. 56, 162; 2017: 127) piše da su najvrjedniji dio te knjige. Imao je vrlo britko
pero, o čem npr. svjedoči njegova pjesma „Vrata oliti osvrt na skup Hrvata“.
Bunjevački Hrvat Mijo Karagić (rođ. 1945.), također je rodom iz Bajskoga
trokuta, iz Gare. Objavljuje pjesme, a od 1974. i pripovijetke. Među njegovim
pjesmama zapažen je ciklus s motivom grada Šibenika kao trajnom inspiracijom.
Premda mu je pripovjedački opus nevelik, jedan je od boljih pripovjedača među
Hrvatima u Mađarskoj. Zbirku pripovijedaka Slobodni putovi objavio je 1987.
Dio pripovijedaka sadrži prepoznatljive autobiografske značajke. Blažetin mlađi
(2017: 143) smatra da je Karagić „jedini pravi pripovjedač” među hrvatskim
književnicima u Mađarskoj nakon Drugoga svjetskoga rata. Član je Društva
hrvatskih književnika i Matice hrvatske. Dobitnik je niza priznanja, među
kojima izdvajam Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, kojim ga je
1997. odlikovao hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.
Pjesnikinja Angela Šokac (rođ. 1951.) rodom je iz Baje, središta mađarskoga
dijela Bačke. Njezin neveliki opus na hrvatskom jeziku obuhvaća uglavnom
refleksivnu liriku.
Pjesnik Stipan Parmačević (1886. – 1955.) bio je rodom iz Erčina, hrvatskoga
novoštokavskoga ikavskoga mjesta na desnoj obali Dunava, južno od
Budimpešte. Brojne su mu pjesme rodoljubne tematike, npr. pjesma „Ércsi“,
u kojoj progovara o pomađarivanju i postupnom nestanku Hrvata u njegovu
rodnom kraju.
Na Čepeljskom otoku na Dunavu južno od Budimpešte, u novoštokavskom
mjestu Tukulji, rođena je spisateljica Marga Šarac (1930. – 1996.). U
književnosti Hrvata u Mađarskoj ponajprije je poznata kao prozni pisac za djecu.
Godine 1984. objavljena joj je zbirka kratkih priča za djecu Svet oko mene. U
početku je, u skladu s jezičnom koncepcijom onodobnoga Saveza južnih Slavena
u Mađarskoj, pisala svoju prozu srpskim jezikom, a potkraj osamdesetih godina
20. stoljeća nastoji pisati hrvatskim standardnim jezikom (usp. Blažetin 1998:
43 i 160). M. Šarac je manje poznata kao pjesnikinja. Pjesme su joj ponajprije
namijenjene djeci. Dio je svojih pjesama napisala na novoštokavskom ikavskom
idiomu, kojemu govor Tukulje temeljno pripada. Neovisno o idiomu kojim piše,
bila je svjesna svoje pripadnosti hrvatskomu narodu. Tako npr. njezina pjesma
„Na starom groblju“ pokazuje kako se u Tukulji u doba njezine mladosti znatno
više govorilo hrvatski nego što se danas govori.
Šokački Hrvat Matija Kovačić (1921. – 1999.) rođen je u Bačkom Beregu, u
dijelu Bačke koji je Trianonskim ugovorom pripao Kraljevini SHS, te sukladno
tomu Jugoslaviji, odnosno Vojvodini. Kao vrlo mlad čovjek preselio je u
Mađarsku. Budući da je sedam godina bio politički zatvorenik, a potom živio

13
kao politički nepodobna osoba, nije bio u mogućnosti objavljivati. U godini kada
je umro, 1999., Kovačiću je u Budimpešti objavljena jedina autorska knjiga.
Naslovljena je Mrvice mog života, a za tisak ju je priredila Eva Molnar. Knjiga
je osebujna zbirka kratkih proza i pjesama. Kovačić se u jezičnom pogledu
razlikuje od većine suvremenih hrvatskih književnika u Mađarskoj koji su rodom
iz Bačke, jer piše ikavskim književnim jezikom karakterističnim za hrvatske
pisce u Bačkoj iz prve polovice 20. stoljeća, tj. prije Drugoga svjetskoga rata.
Zbog toga ga se može smatrati svojevrsnim nastavljačem književne tradicije
hrvatskih pisaca u Bačkoj iz toga razdoblja, ali sa stanovitim razlikama jer
Kovačić rado preuzimlje leksička rješenja i iz drugih hrvatskih idioma. Doduše,
valja upozoriti da Kovačić u takovim nastojanjima nije u potpunosti usamljen
jer se pisanoj tradiciji podunavskih Hrvata nekim svojim pjesmama priklonila
i Katarina Gubrinski Takač, ali ta autorica inače uglavnom piše na hrvatskom
standardnom jeziku. Kovačić nastoji dosljedno pisati ikavski, ali se ponekad
ipak koleba između ikavizma i ekavizma. Usto valja istaknuti da je jednu prozu
u knjizi Mrvice mog života, naslovljenu „Ej, salaši ...“, napisao na hrvatskom
standardnom jeziku. Književna će mu djela (pa tako i pjesme) u okviru
književnosti Hrvata u Mađarskoj ostati više zapamćena po književnojezičnim
rješenjima nego po estetskim dosezima.
Već spomenuta šokačka Hrvatica Katarina Gubrinski Takač (rođ. 1941.) na
svijet je došla u dijelu Bačke koji je u sada Vojvodini (u selu Bođanima), ali
već od srednjoškolske dobi živi u Mađarskoj. Poput Matije Kovačića, pisala
je ikavske pjesme na književnom jeziku karakterističnom za hrvatske pisce u
Bačkoj iz prve polovice 20. stoljeća. Međutim, svoje haiku pjesme pisala je
na hrvatskom standardnom jeziku. Haiku pjesničku zbirku objavila je godine
2000., pod naslovom Dragoljubi i krizanteme. To je ujedno prva zbirka haiku
pjesama Hrvata u Mađarskoj (usp. Blažetin 2002: 239; 2017: 149). Neke od
tih pjesničkih minijatura zrače životnom mudrošću u malo riječi, npr. Stalno
čekamo / da zle minute minu: / pa prođe život. Među Hrvatima u Mađarskoj
cijenjena je kao spisateljica za djecu, posebice nakon objavljivanja knjige priča
za djecu Vrteći vrtić (1994.), što je ujedno bila prva objavljena knjiga te autorice.
Svoje igrokaze za djecu sabrala je u svojoj trećoj knjizi Potražimo sunce (2006.).
Pjesnikinja Marija Vargaj (1921. – 1994.), rodom je iz Slavonskoga Broda,
ali je od Drugoga svjetskoga rata pa nadalje živjela u Mađarskoj. U svojim
je dvadesetim i tridesetim godinama više puta bila u tamnici kao žrtva
komunističkoga režima u toj zemlji. U Mađarskoj je prve pjesme objavila
potkraj šezdesetih godina 20. stoljeća, a zatim prestala objavljivati sve do kraja
osamdesetih godina prošloga stoljeća (Ibid. 234). Svoju jedinu samostalnu
pjesničku zbirku, naslovljenu Plime i oseke, objavila je 1992. Veliki dio njezina
pjesništva pripada hrvatskoj rodoljubnoj poeziji, npr. pjesma „Ja sam pjesnik
bez sreće“. Dio njenih pjesama nadahnut je hrvatskim Domovinskim ratom, npr.

14
pjesma „Crveno zlato“. Živjela je u Pečuhu.
Pjesnik Josip Gujaš Đuretin/Džuretin (1936. – 1976.) rodom je iz mađarskoga
dijela Podravine. U literaturi o tom pjesniku susreću se inačice Džuretin i Đuretin.
Inačicu Džuretin najviše promiče povjesničar književnosti u Mađarskoj Stjepan
Blažetin, ali također i dio drugih autora. Međutim, drugi vrstan poznavatelj
hrvatske književnosti u Mađarskoj, Đuro Vidmarović, rabio je obje inačice, a
pri priređivanju pjesničke zbirke Mene su ljepote ostavile (2019.) priklonio se
inačici Đuretin. Jezikoslovac Ernest Barić, koji je, kao i pjesnik Josip Gujaš
rodom iz Martinaca, također smatra da je pravilna inačica Đuretin. Naime, Barić
je (2021: 58) u svoj rječnik martinačkoga govora uvrstio natuknicu Đureta,
Đuretini koju opisuje kao „obiteljski nadimak”, a kao primjer navodi lokalno
ime razmatranoga pjesnika: Jozo Đuretin. Također je poseban leksikografski
članak posveto ovomu pjesniku, i to pod imenom Josip Gujaš Đuretin (Ibid.).
Smatrajući da valja dati prednost izvornoj martinačkoj verziji, u ovoj knjizi
rabim inačicu Đuretin.
Juraj Lončarević (1978: 83), vrstan poznavatelj hrvatske književnosti u
manjinskim zajednicama, smatrao je Đuretina najboljim pjesnikom među
Hrvatima u Mađarskoj, a to mišljenje dijeli i Đuro Vidmarović. Đuretin je
živio u krajnje nepovoljnim društvenim uvjetima. Naime, sedamdesetih godina
20. stoljeća njegovo pjesništvo u Mađarskoj bilo je predmetom oštre kritike
ultraljevičarskoga „književnoga kritičara” Ljubomira Tomića. Režimski čovjek
Tomić nije samo preispitivao Đuretinovo pjesništvo nego i njegov svjetonazor.
U to je vrijeme Đuretin već bio teško bolestan i praktički na smrtnoj postelji (usp.
Vidmarović 1991: 75-77). Premda njegov životni vijek nije bio dug, iza sebe
je ostavio bogat i tematski raznovrstan pjesnički opus. Vrijednost Đuretinova
pjesništva prepoznata je tek poslije njegove smrti. Samo godinu dana nakon
pjesnikove smrti, 1977., objavljena mu je zbirka pjesama naslovljena Povratak
u Podravinu. Bilo je to prvi put nakon Drugoga svjetskoga rata da se jednomu
hrvatskomu književniku u Mađarskoj tiskala samostalna knjiga, usto i vrlo
solidne književne vrijednosti. Zbirku Đuretinovih pjesama Povratak u Podravinu
za tisak je priredio i predgovor napisao srpski književnik Stojan D. Vujičić.
Đuretinova je poezija u znatnoj mjeri usmjerena pojedincu. Ona je plod njegovih
osobnih trauma, bolesti, usamljenosti, razočaranja. Takovu je osjećaju na žalost
pridonio i odnos matične domovine prema pjesniku za njegova života. Ta je
spoznaja tim žalosnija u svjetlu činjenice da Đuretin, premda je oskudijevao,
nije tražio nikakovu materijalnu potporu nego tek svoje mjesto u suvremenoj
književnosti matičnoga naroda.
U Đuretinovu pjesničkom opusu prevladavaju pjesme ugođaja, ali nipošto ne
uvijek lirskih nego često mučnih i teških. Zavičajne i pejzažne pjesme često se
pretaču u meditativne, a to se događa i s većinom lirskih pjesama različitoga

15
tipa. Unatoč nedvojbenoj estetskoj vrijednosti, Đuretinovo je pjesništvo još
uvijek slabo poznato u matičnoj domovini. Doduše, šezdesetih godina prošloga
stoljeća objavio mu je Milivoj Slaviček nekoliko priloga u časopisu Kolo
Matice hrvatske. U tom kontekstu osobito valja izdvojiti Đuretinova pisma
tomu hrvatskomu književniku. Teško bolesni Đuretin želio je biti znatnije
zastupljen u recentnim publikacijama matične domovine. Zato u kolovozu
1967., u svom prvom pismu zahvaljuje Slavičku kao uredniku Kola, što je u taj
časopis uvrstio i njegov prilog o asimilaciji Hrvata. U drugom pismu, pisanom
potkraj istoga mjeseca, s veseljem mu zahvaljuje što je i u najnoviji broj Kola
uvrstio njegove priloge. U listopadu 1967. iz bolničke postelje piše mu treće
pismo i nenametljivo ga moli da mu javi je li primio njegove nove pjesme koje
mu je poslao, a zanima ga, naravno, i hoće li biti objavljene u Kolu. Na svoje
pismo na žalost nije dobio odgovora, a ni pjesme mu nisu objavljene, pa koncem
prosinca iste godine šalje novo, četvrto pismo. Pita se je li njegovo prethodno
pismo uopće stiglo na pravu adresu. Ponavlja istu molbu da mu pjesme budu
objavljene, jer nije dobio odgovora, a usto još moli Slavička da mu od honorara
od već objavljenih njegovih priloga obnovi pretplatu na Kolo. Đuretin nije
dobio odgovora ni na to pismo, pa početkom ožujka 1968. tjeskobno piše novo
pismo. S tugom zaključuje kako Kolo nije primio, te kako ne zna što se događa s
njegovim pismima i njegovim pjesmama. Opisuje i svoje vrlo loše zdravstveno
stanje. Slaviček na žalost nije shvaćao Đuretinovu predsmrtnu agoniju u kojoj su
mu jedinu utjehu pružali književni kontakti s Hrvatskom. Đuretin se posljednji
put javio Slavičku početkom rujna 1968. Na smrt bolesni pjesnik šalje mu
razglednicu kratkoga sadržaja. Više ne pita za sudbinu svojih poslanih pjesama
nego samo moli kolegu književnika da mu pošalje Kolo koje već mjesecima
nije primio. Već ovaj kratki opis sadržaja Đuretinovih pisama pokazuje kako
niti jedan hrvatski rodoljub, pogotovu kulturni djelatnik u matičnoj domovini,
ne može ostati ravnodušan i nepostiđen kada pročita Đuretinova pisma, pa i
Vidmarović piše kako, zbog odnosa hrvatskih književnih krugova prema
Đuretinu, osjeća „veliku nelagodu”7. Đuretinova su, naime, pisma među inim
i potresni pokazatelj želje hrvatskih književnika u dijaspori da se inkorporiraju
u nacionalnu književnost matičnoga naroda, ali na žalost isto tako i pokazatelj
sve donedavno česte i nedopustive ravnodušnosti hrvatskih kulturnih krugova
prema takovim entuzijastima. Đuretin, koji je svoj osjećaj prisnosti s književnim
krugovima u matičnoj domovini izražavao i potpisom Joža Gujaš, silno
se veselio svakoj svojoj pjesmi ili nekomu drugomu tekstu objavljenom u
Hrvatskoj. Sagleda li se sva tragičnost Đuretinova života, može se razumjeti
zašto se u njegovoj potresnoj pjesmi „Moja skepsa, moja žalost“ kao lajtmotiv
ponavlja početni stih Mene su ljepote ostavile. Tu je pjesmu bolesni Đuretin

7 Potresna Đuretinova pisma Slavičku objavio je Vidmarović 2003. u 2. broju Pogleda,

časopisa za kulturu i društvena pitanja Hrvata u Mađarskoj.

16
napisao očekujući smrt u jednoj budimpeštanskoj bolnici. Vidmarović je u više
navrata upozoravao kako se u hrvatskoj javnosti premalo pozornosti posvećuje
tomu hrvatskomu pjesniku. Zbog toga već od Đuretinove smrti 1976. u različitim
časopisima objavljuje tekstove o njegovu pjesništvu, životu i radu.
Đuretinov suzavičajnik, pjesnik Đuso Šimara Pužarov, koji je također bio rodom
iz Martinaca, izabrao je i na mađarski preveo dvadeset i jednu Đuretinovu
pjesmu. Tako je nastala druga Đuretinova zbirka Iverje, objavljena 1991., za
koju Blažetin (1998: 58; 2017: 144) kaže: „prva je potpuno dvojezična knjiga
u književnosti Hrvata u Mađarskoj”. Godine 2011., povodom 75. obljetnice
rođenja i 35. obljetnice Đuretinove smrti, objavljena je zbirka njegovih pjesama,
naslovljena Iz pozadine. Priređivač Silvestar Balić u toj je knjizi sabrao pjesme
kojih većina nije objavljena u zbirci Povratak u Podravinu. Među njima ima i
pjesama s povijesnim temama, npr. „Pomisao na Nikolu Zrinjskog“. Još jedna
zbirka Đuretinovih pjesama objavljena je 2019., a priredio ju je Đuro Vidmarović.
Nosi naslov Mene su ljepote ostavile. Priređivač je na početku te zbirke ponovo
objavio i spomenuta Đuretinova pisma Milivoju Slavičku.
Da su Đuretinovu poeziju istinski cijenili drugi hrvatski pjesnici u Mađarskoj,
pokazuju pjesme koje su mu posvetili. Tako mu je npr. već spomenuti pjesnik
Đuso Šimara Pužarov posvetio jedan svoj pjesnički ciklus. Pjesnik Anton Slavić,
rodom iz Plajgora u zapadnoj Mađarskoj, posvetio mu je pjesmu naslovljenu
„Pred spomenikom J. Gujaša Džuretina”, koju je uvrstio u svoju zbirku
Plajgorski zvoni (2007.). Pjesnikinja Katica Sendrei (rođ. 1940.) iznimno je
cijenila poeziju Josipa Gujaša Đuretina. Žalujući zbog njegove prerane smrti
posvetila mu je pjesmu koju je naslovila „Džuretinovoj uspomeni“. Pjesma
završava stihovima: Tvoje rasuto cveće ćemo / Skupiti u buket i čuvati ga / Sa
velikom obaveznošću u duši / Kao blago našeg naroda. To rasuto cveće, naravno,
simbolizira Đuretinove pjesme do tada objavljene po različitim časopisima, kao
i one još neobjavljene. Za života samostalnu pjesničku zbirku nije imao, ali
posthumno ih do sada ima četiri, pa se može reći da je ispunjeno obećanje koje
je K. Sendrei dala u svojoj pjesmi.
Pjesnikinja Anica Kutvelgy-Deák (rođ. 1936.) također je rodom iz mađarskoga
dijela Podravine, iz mjesta Brlobaša. U njezinoj poeziji najuspjelije su pjesme
ugođaja, kao npr. pjesma „Tišina“. Nema objavljenu samostalnu pjesničku
zbirku.
Iz mađarskoga je dijela Podravine rodom i Đuro Franković (1945. – 2016.),
istaknuti kulturni djelatnik među Hrvatima u Mađarskoj. Odrastao je u
kajkavskom selu Lukovišću. Poznat je kao autor poetskih aforizama, i britkih
satiričnih pjesama, kao što je npr. pjesma „Etnobiznis“. Njegovi stihovi, poetski
aforizmi, pjesme u prozi i kratke priče sabrani su u zbirci Izgubljeni zeleni
raj (2009.). U kontekstu književnosti Hrvata u Mađarskoj također je važno

17
pripomenuti da je Franković 2002. pokrenuo časopis Pogledi, s podnaslovom
Časopis za kulturu i društvena pitanja Hrvata u Mađarskoj. Taj je časopis počeo
izlaziti u vrijeme kada je u kulturnom životu Hrvata u Mađarskoj bio zaista
potreban jer dotadašnji književni časopis Riječ već neko vrijeme nije izlazio.
Upravo je časopis Pogledi, koji je imao četiri broja godišnje, vrlo uspješno
popunio tu prazninu. Naime, u Pogledima su u velikom broju bili zastupljeni
književni prilozi, a također i tekstovi o književnosti. Franković je također od
1994. do smrti uređivao znanstveno-stručni časopis Etnografija Hrvata u
Mađarskoj.
Nakon Gujaša Đuretina, među pjesnicima koji su rodom iz mađarskoga dijela
Podravine najistaknutiji je njegov mlađi suzavičajnik Đuso Šimara Pužarov
(1949. – 1994.), koji je također bio iz Martinaca. Kao i u većine suvremenih
pjesnika, u Šimare je otklon od tradicije, osim na planu sadržaja, prepoznatljiv
i na planu izraza. Njegovo je pjesništvo najvećim dijelom satkano u slobodnom
stihu, bez rime8. Pojedine svoje pjesme Šimara počinje objavljivati sedamdesetih
godina 20. stoljeća, a prva pjesnička zbirka, naslovljena Stojim pred vama,
objelodanjena mu je 1981. godine. Duboku sumornost Šimarine poezije
dobro npr. ilustrira pjesma „Sve je sivo“. Knjigu pjesama za djecu i odrasle,
naslovljenu Djeci a ne samo..., Šimara je objavio 1991. To su ujedno jedine
njegove samostalne pjesničke zbirke, koje su tiskane prije pjesnikove smrti
1994. godine. O njegovim pjesmama za djecu Blažetin (2010: 126) piše:

Najuspjeliji su stihovi u kojima poput (...) gradišćanskohrvatskih

pjesnika (M. Šinković, L. Škrapić) imitira pučke bajalice i
razbrajalice.

Šimarino je književno djelo do sada bilo predmetom razmatranja više istraživača.

Među njima ovom prigodom navodim mađarske Hrvate Ernesta Barića (koji
je Šimarin suzavičajnik iz Martinaca), Đ. Frankovića i Blažetina mlađega, a
u matičnoj domovini među prvima je o njegovu pjesništvu pisao Vidmarović.
Šimara je nastojao pisati hrvatskim standardnim jezikom.
Premda je kontinuirano predmetom interesa poznavatelja pjesništva među
Hrvatima u Mađarskoj, potkraj 20. stoljeća zamjećuje se i pojačano zanimanje
za njegovo djelo. Tako je npr. skladatelj Gábor Lengyel uglazbio više njegovih
pjesama, a 13 ih je, pod naslovom U blatu tragovi, snimljeno na CD-u u izvedbi

8 Vidmarović, a zatim i Blažetin, ističu kako je takav tip stiha i pjesnički stil u književno-
sti Hrvata u Mađarskoj afirmirao Gujaš Đuretin.

18
i osebujnoj interpretaciji Joze Matorica. Taj izraženiji interes za Šimarino
pjesničko djelo urodio je 2001. tiskanjem još jedne knjige. Naime, iz poznatoga
pjesnikova opusa, Đ. Franković je nastojao izdvojiti najuspjelija djela. Tako je
nastala zbirka, koja je nazvana po pjesmi Još uvijek snivam.
Svoje veliko zanimanje za Šimarino pjesništvo Franković je pokazao i 2009.
kada je priredio još jednu zbirku Šimarinih pjesama, koju je naslovio San o majci
zbog Šimarine snažne povezanosti s majkom čiju je smrt vrlo teško podnio, pa je
čežnja za majkom središnja tema mnogih njegovih pjesama. Zbirku je Franković
popratio CD-om s uglazbljenim Šimarinim stihovima. Uz većinu objavljenih,
u toj zbirci ima i do tada neobjavljenih pjesama. Naime, kao Šimarin prijatelj,
Franković je čuvao rukopise pjesama koje je od pokojnoga pjesnika dobio te ih
je objavio u toj zbirci.
Šimara je napisao i baladu naslovljenu Jozo i Jela. Književojezični izričaj toga
Šimarina djela temeljen je na mjesnom govoru rodnih mu Martinaca. Ta je
balada prvi put objavljena na kraju pjesničke zbirke Stojim pred vama 1988.
Pjesnik Ladislav Gujaš (rođ. 1960.) također je rodom iz mađarskoga dijela
Podravine. Dvojezičnu pjesničku zbirku Dodir vremena / Az idő érintése objavio
je 1992. Odrastao je u podravskom selu Brlobašu, kojemu je posvetio tople
lirske pjesme, kao npr. „Noć u Brlobašu”. Vrlo su mu lijepe i pjesme koje su
tematski usmjerene razmišljanju o ljudskom životu, npr. pjesme „Starost” i
„Opravdanje”. Budući da govor Brlobaša, premda kajkavske osnovice, jest
mješavina podravske kajkavštine i arhaične hrvatske štokavštine s ekavskim
refleksom jata koja pripada slavonskomu dijalektu, L. Gujaš je u ranijoj fazi
svoga pjesništva bio sklon ekavskomu odrazu jata u svom standardnojezičnom
pjesničkom izričaju.
Pjesništvo Vinka Marjanovića (1951.) po tjeskobnom se ozračju, ali i po
pjesničkom stilu može usporediti s Đuretinovim i Šimarinim pjesništvom, npr.
pjesma „U mrklom kolu smo igrali“. Njegov je dalji književni razvoj u znatnoj
mjeri onemogućen jer ga je kao mladoga hrvatskoga književnika već spomenuti
ultraljevičar Ljubomir Tomić vrlo oštro kritizirao (usp. Vidmarović 1991: 75-
77).
Posebice je zanimljivo da je iz Novoga Sela u mađarskom dijelu Podravine
podrijetlom književnica Mary Helen Stefaniak (rođ. 1951.). Rođena je i odrasla
u Milwaukeeju u SAD-u. Piše isključivo na engleskom jeziku. U svojim djelima
često spominje Novo Selo i svoju rodbinu. Riječ je o zbirci priča Self-Storage
and Other Stories koju je objavila 1997. Njene likove, koji su kao odrasli ljudi
došli iz Novoga Sela u Ameriku, karakterizira silna sjeta i velika bol za starim
krajem. Ta je čežnja ponekad opisana i na groteskan način, ali zato nije manje
stvarna. Da M. H. Stefaniak nije ravnodušna prema svomu podrijetlu pokazuju

19
i njeni romani kojih se radnja djelomice događa u Milwaukeeju, a djelomice u
Novom Selu. Nakon prozne zbirke Self-Storage and Other Stories još je objavila
djela Turk and My Mother (2004.) i The Califfs of Baghdad (2010.).
Na području današnje zapadne Mađarske, u čakavskom selu Koljnofu, koje se
danas smatra gradišćanskohrvatskim, rodio se svećenik i pjesnik Ferdinand
Sinković (1911. – 1993.), koji je više od polovice života proveo na području
današnje Austrije. Pjesničku zbirku Otajni ribolov objavio je 1982. Pjesme su mu
različite tematike i različite književne kvalitete. Među rodoljubnim pjesmama
može se izdvojiti pjesma „Kukavni narodi nimaju doma“. Mnoge od njegovih
pjesama s vjerskom tematikom izrazito su poučnoga tipa, npr. pjesma „Umornik
je …“. Pisao je i poeziju za djecu i mladež (usp. Bacalja i Benčić 2021: 128-129).
Autor je četiriju drama i jednoga scenskoga djela za djecu. Sinković je zapažen
i kao pisac brojnih kraćih proznih djela. Od njegova romana s misionarsko-
refleksivnom tematikom, naslovljenoga Očaran od vjekovječnih gor, objavljeno
je samo poglavlje „Mir na svoju ruku“ (1987.). Pišući o Sinkovićevim književnim
djelima, Benčić (2010: 155) zaključuje:

Općenito možemo ustanoviti da pisac naginje mističnosti i

apologetsko-apokaliptičkom tumačenju svijeta.

Pjesnik Mate Šinković (1927. – 1972.) također je rodom iz polutisućljetne hrvatske

dijaspore u zapadnoj Mađarskoj pa se stoga ubraja među gradišćanskohrvatske
književnike. Cijeli je život proveo u rodnom Koljnofu. Prvim se pjesmama
javio u budimpeštanskim Narodnim novinama i Narodnom kalendaru pedesetih
godina 20. stoljeća (usp. Blažetin 1998: 138), a prva i do sada jedina njegova
pjesnička zbirka tiskana je 1981. Priredio ju je Mijo Karagić devet godina poslije
pjesnikove smrt. Nosi naslov Na Našoj gori. Zbirka sadrži većinu od stotinjak
očuvanih Šinkovićevih pjesama. Mnoge su od njih lirski intonirane i inspirirane
ljepotom koljnofskoga krajolika, kao npr. pjesma „Protuliće“. O Šinkovićevu
pjesništvu Blažetin mlađi (Ibid. 138; 2017: 123) piše:

Ta je poezija nikla na obroncima rodnog Koljnofa noseći na sebi

pečat usmenih narodnih pjesama i velikog uzora Mate Meršića
Miloradića. Pisao je jednostavno, bez velikih pretenzija, s iskrenom
željom da putem pjesme djeluje na svoje sumještane, sunarodnjake.

20
Utjecaj Mate Meršića Miloradića, velikoga preporoditelja Hrvata u
polutisućljetnoj dijaspori, koje se danas naziva gradišćanskim Hrvatima, osobito
je izražen u rodoljubnim Šinkovićevim pjesmama, npr. u pjesmi „Hrvat sam!“,
koja je izravno nadahnuta Miloradićevom pjesmom istoga naslova, a također
i djelomice sličnom Miloradićevom pjesmom „Hrvat u Gradišću“ (potonja
je postala današnjom himnom Hrvata u Gradišću). Šinković je pisao i pjesme
posvećene roditeljima, također pjesme posvećene prijateljima, te pjesme za
djecu. O potonjima Blažetin (Ibid. 140) piše:

Dječje pjesme Šinkovića kreću se unutar tradicionalističke dječje

poezije u duhu XIX. stoljeća. Motivi su uzeti iz školskog života,
ili se tematiziraju veći praznici (Sv. Nikola, Božić itd.). Pjesme su
najčešće opterećene jasnom pedagoškom tendencijom i izravnim
porukama. ... Kada na tragu usmenoknjiževne baštine svoga
zavičaja prihvaća igru kao bit dječjeg viđenja svijeta, nastaju
njegove najbolje dječje pjesme (Mikula, Rebac, Zimsko veselje).

Među Šinkovićevim pjesmama ima i vrlo lijepe pejzažne lirike, kao što je npr.
pjesma „Na koncu leta“.
Pjesnik Pavao Horvat (Pave Horvath) (1930. – 2008.) jedini je umjetnik
riječi koji je rodom iz jednoga kajkavskoga sela u polutisućljetnoj hrvatskoj
dijaspori u sjeverozapadnoj Mađarskoj. To je selo Vedešin koje se danas smatra
gradišćanskohrvatskim. Pjesme P. Horvata ujedno su i prve, a zapravo i jedine
pjesme napisane na tom govoru, npr. pjesma „Nejme sroum“. Ubrzo nakon
prvih pjesničkih pokušaja, Horvat se počeo uglédati na najistaknutije hrvatske
književnike u austrijskom Gradišću i upoznavati njihovu artificijelnu čakavštinu
na kojoj temelji sva svoja kasnija djela. Ukratko, njegove kajkavske pjesme i
čakavska djela nisu nastajala usporedno, nego je na rodnom kajkavskom idiomu
pisao dok nije poznavao jezik hrvatske književnosti u austrijskom Gradišću.
P. Horvat je bio svećenik i poznat je kao pisac duhovnih pjesama, svojevrsnih
poetski oblikovanih molitava. Mnoge su mu pjesme do danas neobjavljene ili
pak rasute po različitim publikacijama. Šezdeset je svojih pjesama sabrao u
zbirci Novi psalmi - Razgovor s Bogom, koja je do danas neobjavljena. Dio toga
Horvatova poetskoga ciklusa objavljen je 2002. u Zagrebu kao zbirka duhovne
poezije, pod naslovom Molitve. Tu je malu zbirku za tisak priredio Miroslav Vuk
Croata. O Horvatovu pjesništvu Bacalja (2019: 266) piše:

21
 Pavao Horvat nastavlja didaktičku (propovjedničku) notu
gradišćanskohrvatskih autora.

Osim pjesama, pisao je i igrokaze za djecu (Ibid. 265).

Anton Slavić (1934. – 2019), rodom je iz maloga čakavskoga sela Plajgora u
polutisućljetnoj hrvatskoj dijaspori u današnjoj zapadnoj Mađarskoj. Ubraja
se među gradišćanskohrvatske autore. Piše pjesme još od đačkih dana.
Šapirografiranu zbirku pjesama, naslovljenu Protuliće, priredio je 1989. (usp.
Benčić 2010: 171), a svoju prvu tiskanu pjesničku zbirku dobio je tek 2007.,
kao sedamdesettrogodišnjak. Ta je zbirka naslovljena Plajgorski zvoni. Naslov
zbirke otkriva Slavićevo podrijetlo. Slavićev je pjesnički jezik vrlo specifičan i
znatno odstupa od njegova rodnoga mjesnoga govora. Od samoga početka svoga
pjesničkoga stvaranja služi se artificijelnim književnim idiomom Hrvata iz
austrijskoga Gradišća, koji se u velikoj mjeri oslanja na hrvatski standardni jezik
u matičnoj domovini. Naime, Slavić izravno preuzima rješenja iz standardnoga
jezika. Ponekad čak poseže i za riječima iz dijalekata u matičnoj domovini.
Svoje pjesme posvećuje Hrvatima različitih subetničkih skupina u Mađarskoj,
zatim Hrvatima u austrijskom Gradišću, Hrvatima iz Bosne i Hercegovine te
znatnim dijelom Hrvatima u matičnoj domovini Hrvatskoj. U svojoj pjesmi
„Dičačka doba” opjevava svoj susret sa šokačkim i bunjevačkim Hrvatima te
ostalim hrvatskim subetničkim skupinama koje je prvi put sreo kada je svoje
školovanje nastavio u Budimpešti. Povezanost s drugim hrvatskim granama u
Mađarskoj, Slavić, kako je već navedeno, svjedoči i pjesmom „Pred spomenikom
J. Gujaša Džuretina“, kojom je pokazao da nije zaboravio ni podravske Hrvate
u Mađarskoj. Slavić je katolički svećenik, a njegovoj snažnoj povezanosti
s matičnim narodom sigurno je pridonijela i činjenica što je bio dušobrižnik
hrvatskih iseljenika u Njemačkoj, koji su u tu zemlju stigli iz matične Hrvatske
te Bosne i Hercegovine.
U svojoj zbirci Plajgorski zvoni, ciklus od dvadeset i dvije pjesme posvetio
je matičnoj domovini Hrvatskoj. Već u prvoj pjesmi iz ciklusa „Hrvatska“,
naslovljenoj „Napad na Hrvatsku“, govorom u prvom licu množine pokazuje
svoju potpunu suživljenost s matičnim narodom. U istom su duhu i pjesme
„Prošnja za Hrvatsku“, „Križne postaje mojega roda“, „Hrvatska se radja“,
„Hrvatska je samostalna“, „Na djelo za slobodnu Domovinu“ i dr. Dio je pjesama
posvećen i Hrvatima u zapadnoj Hercegovini. Relativno novijom hrvatskom
poviješću prožeta je pjesma „Široki Brijeg“, a sadašnjošću pjesma „Medjugorje“.
Slavić suosjeća i s Hrvatima iz bosanske Posavine, kojima je posvetio pjesmu
„Dayton”, prema gradu u kojem je potpisan za Hrvate nepovoljan mirovni
sporazum.

22
Sudbina hrvatskoga pjesnika Vjenceslava Čižeka9, koji je kao politički zatvorenik
u jugoslavenskim tamnicama oslijepio od posljedica mučenja, vrlo je potresla
Hrvate rasute diljem zemaljske kugle, pa tako i hrvatske pjesnike u dijaspori.
Tako mu je npr. Anna Kumarich, hrvatska pjesnikinja iz Australije, posvetila
pjesmu s nalovom „Ne tuguj” koju je 1992. objavila u svojoj pjsničkoj zbirci
Olujni vjetrovi. Ni Slavić ga nije zaboravio. U ciklusu naslovljenom „Prijatelji
moji“ u zbirci Plajgorski zvoni, Slavić je Čižeku, koji je kao i on stanovito
vrijeme proveo u Njemačkoj, posvetio pjesmu „Rastanak od Vjenceslava
Čižeka“. Iste godine 2007. kada su objavljeni Slavićevi Plajgorski zvoni, Petar
Bašić, iseljenički pjesnik iz Južnoafričke Republike, objavio je pjesničku zbirku
Svilene siluete u koju je uvrstio pjesmu „Omrknuti strah“, koju je napisao u čast
pjesniku Čižeku. Pjesnikinja Malkica Dugeč, koja živi u Stuttgartu, u svojoj je
pjesničkoj zirci Žigice vjere (2010.) cijeli jedan poetski ciklus (od šest pjesama)
posvetila Čižeku10.

Prostor nekadašnje zapadne Ugarske (današnja zapadna Mađarska i austrijsko

Gradišće) Slaviću je istodobno domovina, ali i tuđina. O tom vrlo jasno svjedoči
njegova pjesma „500 ljet u tudjini“, kao i pjesma „Mjenovo-naj“11, posvećena
hrvatskomu selu Mienovu u srednjem Gradišću u Austriji. Protivno tomu,
u pjesmi „Moj pradjed Pave Kuzmić“, u kojoj opisuje pradjedov odlazak iz
spomenutoga Mienova u SAD, kaže: „Domovina je nek jedna, kade smo rodjeni“.
Unatoč tomu, Slavićeve pjesme više no očito pokazuju u kolikoj je mjeri taj
pjesnik svojim duhom izvan uskih gradišćanskohrvatskih okvira. To vrlo jasno
pokazuje i činjenica što Slavić uopće ne koristi sintagmu gradišćanski Hrvati
nego Hrvati u Gradišću, a također ne koristi ni pridjev gradišćanskohrvatski.
Uostalom, premda se naziv gradišćanski Hrvati postupno počeo rabiti od 1923.,
tek je osamdesetih godina 20. stoljeća u potpunosti prevladao. Vjerojatno je sve
te činjenice, ali isto tako i nedjeljivost hrvatskoga nacionalnoga bića imao u
vidu Slavić kada se odlučio za sintagmu Hrvati u Gradišću i za pridjev hrvatski.
Ukratko, neovisno o književnoumjetničkoj vrijednosti Slavićevih pjesama koja
varira od pjesme do pjesme, Slavićeva pjesnička zbirka nedvojbeno je zanimljiva
kao duhovna poveznica različitih hrvatskih subetničkih skupina u Mađarskoj,
zatim Hrvata iz austrijskoga Gradišća, Hrvata iz Bosne i Hercegovine, te Hrvata
u matičnoj domovini Hrvatskoj.

9 Vjenceslav Čižek (1929. – 2000.) bio je rodom iz Đenovića kraj Hercega Novoga, tj. s
teritorija koji se danas nalazi u državi Crnoj Gori.
10 Vidi: Kumarich, Ana (1992): Olujni vjetrovi, Croatian-Australian Literature and Art As-
sociation, str. 13.; Bašić, Petar Frano (2007): Svilene siluete, Naklada Tusculum, Zagreb,
str. 44; Dugeč, Malkica (2010): Žigice vjere, Naklada K. Krešimir, Zagreb, str. 77.-84.
11 To je prigodna pjesma koju je Slavić napisao kada je Mienovo g. 2000. dobilo nagradu
NAJSELO Hrvatske matice iseljenika. U to je doba bio mienovski župnik.

23
Pjesnik Lajoš (Ljudevit) Škrapić (1938. – 2016.) rodom je iz Petrova Sela u
polutisućljetnoj hrvatskoj dijasporei u jugozapadnoj Mađarskoj, u selu koje
se danas naziva gradišćanskohrvatskim. Kao profesor matematike i fizike
razmjerno se kasno počeo baviti književnošću. Pjesme počinje objavljivati
osamdesetih godina prošloga stoljeća. Objavio je i tri pjesničke zbirke. Tematski
krug Škrapićevih pjesama u prvoj zbirci Droptine (1988.) može se usporediti
sa Šinkovićevim. Sukladno tomu, u zbirci ima i pjesama za djecu. O podrijetlu
pjesama u toj zbirci Blažetin mlađi (2017: 139) piše:

Zbirka pjesama ‘Droptine’ sadrži 29 originalnih, 14 prevedenih

pjesama iz mađarske i jednu iz ruske književnosti.

U zbirci Obračun (1996.) dio je pjesama posvetio Hrvatskoj i Domovinskomu

ratu. U pjesmi naslovljenoj „Misto sebe“, Škrapić progovara o svom jadu zbog
razaranja Dubrovnika, razaranja stare gradske jezgre koja je biser zapadne
kršćanske civilizacije, te o svom jadu zbog svjetskih moćnika koji to ravnodušno
gledaju. Pjesma naslovljena „15. januar 1992.“ jest prigodnica povodom
međunarodnoga priznanja države Hrvatske. Pjesnikov se optimizam stalno
izmjenjuje s tugom zbog pretrpljenih stradanja i boli. O Škrapićevoj povezanosti
s Hrvatskom ipak najbolje govori posljednja kitica njegove pjesme „Doma“, u
kojoj pjesnik pohodi svoju matičnu domovinu ne samo u svoje ime nego i u ime
svih svojih predaka, još od vremena preseljenja u današnju domovinu. Škrapić
se afirmirao i kao pjesnik za djecu. Njegova treća pjesnička zbirka Po dugoj cesti
(2012.) većim dijelom sadrži izabrane pjesme iz prethodnih zbirki, ali i pjesme
koje se u toj novoj zbirci prvi put objavljuju.
Ivan Horvat (Horvath) (1940. – 2002.) bio je rodom iz Židana u zapadnoj
Mađarskoj. U svojoj se zrelijoj dobi počeo baviti književnim radom, najprije kao
pjesnik, a poslije i kao prozni pisac. Pjesnikom postaje potkraj osamdesetih godina
20. stoljeća. Budući da je dio svoga života bio katolički svećenik, većina njegovih
pjesama sadrži snažnu religioznu komponentu. Dio je Horvatovih pjesmama,
napisanih potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća,
objavljen u publikacijama Hrvata u Mađarskoj, a neke od tih pjesama prvi su
put objavljene 1998. u Vidmarovićevoj knjizi Gradišćanskohrvatske teme II.
Vidmarović je i priređivač za sada jedine pjesničke zbirke I. Horvata, koja je,
pod naslovom Pjesme, objavljena 2008. Među pjesmama vjerskoga nadahnuća
mogu se npr. izdvojiti pjesme posvećene papi Ivanu Pavlu Drugomu: „Bijeli
Otac“ i „Nikadar“, a od povijesno-domoljubnih pjesme „Kiseg“ i „Mohač“.
Horvatov je pjesnički jezik temeljen na rodnom mu židanskom čakavskom
govoru. Istodobno, njegov je poetski izričaj prožet brojnim riječima preuzetim

24
iz hrvatskoga standardnoga jezika. Benčić je, u svojoj opsežnoj monografiji
Književnost gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas, svrstao I. Horvata među
pučke pisce i posvetio mu svega dvadesetak redaka (usp. Benčić 2010: 195).
Takova je ocjena književnih djela I. Horvata prilično stroga, usporede li se ta
djela s opusom mnogih drugih pisaca koji su u toj monografiji znatno bolje
vrjednovani. Horvat zaslužuje veću pozornost i zato što njegov kratki roman
Židanski dičaki jest drugi po redu roman za djecu u književnosti Hrvata
u Mađarskoj, a ujedno i prvi hrvatski povijesni roman za djecu u toj državi.
Možda je Horvat tako strogo ocijenjen zbog književnojezičnoga izričaja koji je
mješavina mjesnoga govora i hrvatskoga standardnoga jezika, premda nipošto
nije jedini književnik u polutisućljetnoj dijaspori za čiji bi se jezik to moglo reći.
Matilda Bölcs (rođ. 1949.) čakavska je dijalektna pjesnikinja, rodom iz Židana
u zapadnoj Mađarskoj, koje se danas naziva gradišćanskohrvatskim. Pjesme
počinje objavljivati sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, a 1992. u
Pečuhu joj je tiskana pjesnička zbirka Jantarska ciesta, koja sadrži 45 pjesama.
Povjesničari književnosti koji su analizirali njezinu poeziju dali su joj vrlo
visoku ocjenu (Vidmarović, Benčić, Blažetin i dr.). Tako npr. Benčić (Ibid. 271)
piše da je to zbirka kojom je M. Bölcs sagradila pjesnički „vjerni spomenik,
ne samo selu Židanu, nego nam na neki vidljiv način svjedoči, dokumentira
u monumentalnoj slici život, kulturu i jezik Hrvata u tom kraju. To nije samo
literatura u pravom smislu riječi nego nostalgično klesanje kipa čežnje za vječnu
uspomenu hrvatstva u zapadnoj Madžarskoj”. Pjesnički joj je jezik glavninom
temeljen na govoru rodnoga Židana u zapadnoj Mađarskoj, u kojem je odrasla,
iz kojega potječe i u kojem živi.12 Povodom objavljivanja pjesnička zbirke
Jantarska ciesta pjesnik Lajoš Škrapić posvetio je M. Bölcs svoju pjesmu
naslovljenu „Jantar”. Ta je pjesma uvrštena u Škrapićevu zbirku Obračun.
Od 1995. do 2000. M. Bölcs je bila glavna urednica časopisa Riječ, prvoga
književnoga časopisa Hrvata u Mađarskoj nakon 1945. Časopis je bio kratka
vijeka. Svoju drugu pjesničku zbirku (I)ako sloboda / Ha(bár) a szabadaság
objavila je dvojezično 2006. U tu je novu zbirku uvrstila već objavljene pjesme
i nove pjesme te prepjeve i prijevode na mađarski jezik suvremenih hrvatskih
književnika iz matične domovine, tj. prijevode pjesama Ivana Slamniga i proze
Stjepana Čuića. Prevela je i pjesme Mate Meršića Miloradića, preporoditelja
Hrvata u polutisućljetnoj dijaspori početkom 20. stoljeća. Ta je zbirka znatno
slabije estetske kvalitete u odnosu na zbirku Jantarska ciesta. M. Bölcs piše i
pjesme za djecu.
Pjesnik Šandor Horvat (Horvath) (rođ. 1959.) rodom je iz Narde u zapadnoj
Mađarskoj. I to se mjesto danas naziva gradišćanskohrvatskim. Š. Horvat piše
pjesme i kratke proze na svom mjesnom arhaičnom ikavskom govoru koji je

12 Židansko prezime Berzlanović administrativnim je putem promijenjeno u Bölcs.

25
mješavina arhaične štokavštine i vrlo joj srodne stare čakavštine. Pjesme su
mu elegične, sa zavičajnom tematikom, npr. „Stari zdenac“, ali nastoji biti i
inovativan. Jurici Čenaru, gradišćanskohrvatskomu pjesniku iz Austrije, posvetio
je pjesmu „redi”. Ta pjesma obiluje paregmenonima, odnosno etimološkim
figurama s gomilanjem riječi koje su u tvorbenoj vezi, također gomilanjem
različitih oblika iste riječi, a to je inače omiljeni Čenarov način gradnje stiha. Š.
Horvat do sada nije tiskao samostalnu zbirku.
Timea Horvat (Horvath) (1967.) podrijetlom je iz Petrova Sela u jugozapadnoj
Mađarskoj, u kojem i danas rado boravi. Odnos te pjesnikinje prema jeziku
posebice je zanimljiv. Njezina prva pjesnička zbirka Ako nisi tu (1999.) uglavnom
sadrži pjesme na suvremenom hrvatskom književnom jeziku. Usto se i stilom
pisanja i tematikom ta pjesnikinja uklapa u suvremeno hrvatsko pjesništvo,
npr. pjesmom „Svakako“. Manji je broj pjesama u toj zbirci temeljen na nekom
od idioma polutisućljetne dijaspore. Takova je npr. pjesma „Virostovanje“ (tj.
bdijenje). U njezinim je lirskim crticama osobito zamjetan ponešto snažniji
utjecaj dijalektnih značajki govora njezina Petrova Sela, ali u kombinaciji s
gradišćanskohrvatskim književnim idiomom. Na taj zanimljiv izbor i raspodjelu
idioma Timeje Horvat upozorila je Leona Sabolek (1996: 291):

Neodlučna je u izboru između štokavskog standarda koji je ponekad

možda sputava, ali kojim piše većinu pjesama, i gradišćanskoga
jezika na kojem pak piše reportaže i lirsku prozu.

Lirske je crtice, već prije objavljene u novinama, kao i druge novinske članake i
intervjue T. Horvat sabrala u knjizi Petrovisko pero, koja je objavljena 2010. O
tim tekstovima Bacalja (2019: 310) piše:

Njezin je publicistički opus posve određen borbom za očuvanje

hrvatskoga identiteta u zapadnoj Ugarskoj, u dijelu Gradišća
koji je ostao u Mađarskoj (…) Kao jedan od pregaoca s jasnim
hrvatskim, narodnim osjećajem svojim je novinarskim prikazima
ukazala na bitne kulturne događaje, osobe i procese, mijene i
probleme Hrvata u tome prostoru.

Pjesnikinja Jolanka Tišler (rođ. 1948.) rođena je i živi u Serdahelu u mađarskom

Pomurju. Objavljuje pjesme na hrvatskom standardnom jeziku, ali glavnina

26
njenoga pjesništva pripada rodnoj joj pomurskoj kajkavštini. Svoju pjesničku
zbirku V modrini neba objavila je 1988. Tom zbirkom, ističe Blažetin mlađi
(1998: 115 i 116), „afirmira hrvatskokajkavsku riječ pomurskih Hrvata i u
umjetničkoj književnosti”. Dalje o toj zbirci piše: „

Ona je objelodanjena 1988. godine, nakon duge vladavine

‘hrvatskosrpskog’ jezika i nametnutog jezičnog unitarizma (...)
Knjiga V modrini neba sadrži 84 pjesme od kojih je 60 napisano
na kajkavskom dijalektu, a 24 na hrvatskom jezičnom standardu.
Pjesme u zbirci nisu razdvojene po jezičnom načelu već su svrstane
u četiri ciklusa.

Ipak, smatra Blažetin (Ibid. 117; 2017: 130), te cikluse „treba zapravo shvatiti
uvjetno” jer „zbirka, naime, djeluje veoma koherentno i teško je naći nit koja
odvaja jedan ciklus od drugoga”. Pjesme su ljubavnoga karaktera ili posvećene
zavičaju, ali uvijek snažno prožete kontemplativnošću. Kajkavske su pjesme
estetski uspjelije od standardnojezičnih. Izdvajam npr. izvrsnu pjesmu „Zvoni
moraju dojti“. Pogovor zbirci napisao je Zvonimir Bartolić, koji je J. Tišler i
njeno pjesništvo povezao s matičnom domovinom. Druga, dvojezična pjesnička
zbirka J. Tišler, naslovljena V zrcalu rodice / Szivárványtökürben, objavljena je
1998. Također sadrži kajkavske dijalektne pjesme. Blažetin mlađi (2002: 240)
zapaža kako potonja zbirka „u odnosu na njezinu prvu knjigu donosi jedan novi
ciklus pod naslovom Tajne školjke”. J. Tišler je poznata i kao pjesnikinja za djecu.
Piše i poetske crtice. Svojevrsnu sintezu književnoga stvaralaštva ove hrvatske
pjesnikinje predstavlja njezina najnovija knjiga, naslovljena Odlazim u morske
tišine, koja je objavljena 2018. U toj su knjizi zastupljene i autoričine dijalektne
pjesme na pomurskoj kajkavštini, i standardnojezične pjesme, i pjesme za djecu
(na oba hrvatska idioma), i poetske crtice (također na oba hrvatska idioma)
S aspekta dijalektne poezije zanimljiv je pjesnik Jože Mihović, rodom pomurski
Hrvat iz Sumartona, koji u drugoj polovici sedamdesetih godina prošloga stoljeća
objavljuje svoje pjesme u Narodnim novinama i Narodnom kalendaru, i to na
pomurskoj kajkavštini (usp. Blažetin 1998: 44).
Pomurski Hrvat Josip (Joško) Vlašić (Manglin) rodom je iz sela Mlinaraca.
Piše na suvremenom hrvatskom književnom jeziku, također na svom rodnom
govoru, a vrlo često mješavinom tih dvaju idioma. U časopisima Hrvata u
Mađarskoj objavljuje prozne crtice i pjesme. Bolji je kao prozni pisac. Među
inim, dotiče se i teme iseljavanja Hrvata iz njegova zavičaja u SAD početkom
20. stoljeća. Pjesme mu estetski nisu relevantne.

27
Pjesnik Đuro Pavić (1940. – 2020) rodom je bošnjački Hrvat iz Salante u
mađarskom dijelu Baranje. Djelomice dvojezična hrvatsko-mađarska pjesnička
zbirka, zanimljiva naslova Dosta / Elég, objavljena mu je 1990. Vidmarović
(1991: 111) njegovo pjesništvo karakterizira kao „prijelaz prema najnovijim
tijekovima u poeziji madžarskih Hrvata”. U svojoj se postavci Vidmarović
oslonio na dotadašnja istraživanja hrvatskoga pjesništva u Mađarskoj iz
Miloševićeva i Štekovićeva pera.13 Blažetin (1998: 57) pak piše: „Pavićeva
poezija donosi ironijski prizvuk, šalu, dosjetku, pa i igru riječima”. Isti autor
(2017: 144) o Paviću zaključuje: „Osebujna je pojava u književnosti Hrvata u
Mađarskoj”. Osim poezije, Pavić je pisao i vrlo britke aforizme. Nastojao je
pisati hrvatskim standardnim jezikom.
Stjepan Blažetin (rođ. 1963.), sin Stipana Blažetina, predstavlja svojevrsnu
sintezu nekoliko hrvatskih subetničkih oaza u Mađarskoj, ali i matične domovine.
Naime, podrijetlom je iz šokačkoga Santova, rođen je i odgojen među pomurskim
Hrvatima u Mađarskoj, gimnaziju je završio u Budimpešti, a studij u Zagrebu.
Živi i radi u Pečuhu. Aktivno prevodi mađarske književnike na hrvatski. Među
inim, prepjevao je pjesme mađarskoga pjesnika Miklósa Radnótija. Zbirku tih
prepjeva, naslovljenu Neskladnom vremenu usprkos, objavio je 1998. Svoju prvu
samostalnu pjesničku zbirku Porcija besmisla objavljuje 2003. Blažetin mlađi
također ide u red pjesnika koji su se u svojoj poeziji osvrnuli na Domovinski
rat u Hrvatskoj. Na osebujan pjesnički način svoj antiratni prosvjed izrazio
je npr. pjesmom „Croatia 1991.“. Pjesma naslovljena „supatnicima“ jedna je
od pjesama kojom se Blažetin sin pridružuje drugim hrvatskim pjesnicima u
Mađarskoj koji su pisali o izumiranju hrvatskoga jezika u njihovoj manjinskoj
zajednici. Osobito je u Blažetinovoj pjesničkoj zbirci dojmljiv ciklus pjesama
u kojem je sabrao pjesme posvećene pokojnomu ocu: „oproštaj“, „jama“, „the
sound of silence“, „u tvojim očima“. U pogovoru zbirci Porcija besmisla,
naslovljenom „Porcija pomaka”, urednik te zbirke, pomurski Hrvat iz Mađarske
Stjepan Lukač (2003: 81) piše:

Buduća povijest književnosti mađarskih Hrvata devedesete će

označiti kao desetljeće koje nije ostavilo za sobom ništa posebno:
nije se pojavila na literarnoj sceni nova generacija, nismo dobili
novog književnika, nije bilo objelodanjeno spomena vrijedno djelo.

13 Riječ je o tekstovima Petra Miloševića “Posleratna književnost Hrvata i Srba u Mađar-

skoj”, Neven - kultura, književnost, umjetnost; prilog Narodnih novina, Budimpešta,
prosinac 1982, str. 2.-4. i „Posleratna književnost Hrvata i Srba u Mađarskoj”, Ogledi i
kritike, Tankönyvkiadó, Budimpešta, 1991., str. 166.-175., te Luke Štekovića “Poezija
Hrvata u Mađarskoj”, Riječi, V., 3., Sisak, 1977., 25.-50.

28
U tom kontekstu Lukač (Ibid. 82) postavlja pitanje: „Da li se može uopće govoriti
o postmoderni u našoj književnosti?”, te sam odgovara kako je „Blažetinova
pjesnička zbirka jasan znak našeg ponešto zakašnjelog ali i definitivnog
ulaženja u najnovije književnopovijesno razdoblje”. Lukač također upozorava
da pojedine Blažetinove pjesme podsjećaju i korespondiraju s pjesništvom u
matičnoj domovini, npr. pjesma „u tvojim očima“ s „Ubili su ga ciglama“ Ivana
Slamniga, ili pak pjesma „razbijam pločnik“ s poezijom Dragutina Tadijanovića.
Svoje pjesme, kao i ostala djela, Blažetin sin piše na normiranom suvremenom
hrvatskom književnom jeziku, odnosno na hrvatskom standardnom jeziku. Osim
kao pjesnik i prevoditelj, Blažetin sin važan je kao povjesničar književnosti
Hrvata u Mađarskoj i antologičar. Svoju antologiju hrvatskoga pjesništva u
Mađarskoj od 1945. do 2000. nazvao je Rasuto biserje. Prvo izdanje antologije
Rasuto biserje objelodanjeno je 2002. Naslov Rasuto biserje vrlo je prikladan
za pjesničko stvaralaštvo hrvatske manjine u Mađarskoj koja, u više ili
manje kompaktnim oazama, živi i djeluje rasuta na prostranom području od
najzapadnijih dijelova Mađarske sve do Bačke. Naslov knjige je simboličan.
S jedne je strane jasna usporedba s rasutom bašćinom u prvom hrvatskom
romanu Planine Petra Zoranića14. Upravo su te strašne najezde Turaka i rasuće
hrvatskoga naroda o kojem Zoranić piše i uzrokovale toliku brojnost Hrvata u
dijaspori, ne samo u Zoranićevu 16. stoljeću nego i kasnije. S druge strane, poput
Balinta Vujkova, koji je svoju knjigu sabranih narodnih pripovijedaka Hrvata iz
Mađarske, Rumunjske, Austrije i Slovačke objavio 1971. pod naslovom Cvjetovi
mećave (jer je mećava povijesti, povijesno nevrijeme, mnoge grane hrvatskoga
stabla, bilo prostornom udaljenošću bilo prisilnim administrativnim granicama,
odvojilo od matičnoga debla ili pak od susjednih sunarodnjaka u dijaspori, a
u takovim su nezahvalnim okolnostima te grane procvjetale, a cvjetovi na tim
granama duhovna su i kulturna dobra raseljenoga naroda po tim oazama i
hrvatskim otocima u panonskom moru) – tako je i Blažetin skupljao hrvatsko
pjesničko biserje rasuto na tlu države Mađarske. Blažetin mlađi priredio je i
antologiju hrvatske dječje poezije u Mađarskoj od 1945. do 2010., koju je
naslovio Sjajna igra (2010.). U tu je antologiju uvrstio tri pjesnikinje (Vargaj,
Šarac, Tišler) i petericu pjesnika (Šinković, Dekić, Škrapić, Blažetin stariji,
Šimara Pužarov). Antologija nosi naslov istoimene Šimarine pjesme za djecu,
koja je također uvrštena u tu knjigu. Ta Šimarina pjesma sigurno nije najbolja
pjesma u toj antologiji, ali joj je naslov nedvojbeno vrlo prikladan za takav tip
knjige. O samoj pojavnosti književnosti za djecu među Hrvatima u Mađarskoj
Blažetin (2010: 117) piše:

14 Podsjetimo se da je Zoranić Planine napisao 1536., a tiskane su 1569. u Mletcima, vje-

rojatno poslije njegove smrti.

29
 Prve tekstove iz dječje književnosti (književnosti uopće) Hrvata
u Mađarskoj trebamo tražiti na stranicama novina i kalendara
jer su praktično sve do 70-ih godina bili jedina mogućnost za
objelodanjivanje književnih ostvarenja ... Kao i ostala, tako je i
dječja poezija prigodničarskog karaktera sa snažno izraženom
pedagoškom tendencijom.

Općenito zaključuje da je u književnosti za djecu Hrvata u Mađarskoj „još uvijek

nerijetko nazočna jasno izražena pedagoška tendencija”, ali da ipak „sve veću
ulogu dobiva igra, mašta i fantastika. (...) Na taj način dječja književnost Hrvata
u Mađarskoj se osuvremenjuje i približava se hrvatskoj dječjoj književnosti,
ponajviše u poeziji, ali i u ostalim žanrovima” (Ibid.).
Među hrvatskim književnicima u Mađarskoj Blažetin mlađi (2017: 143) navodi i
Zoltana Gátaija koji je 1992. objavio knjigu naslovljenu GÁTAI versus GRAIĆ.
Blažetin to djelo opisuje kao pokušaj „postmdernističke proze, čiju književnu
vrstu nije lako odrediti” (Ibid.). Pjesme na hrvatskom (i na mađarskom) jeziku
piše i mladi Danijel Blažetin.
Posebice valja spomenuti književne časopise u afirmaciji pjesništva Hrvata u
Mađarskoj. Kao što je u drugoj polovici devedesetih godina prošloga stoljeća
važnu ulogu za hrvatske književnike u Mađarskoj imao časopis Riječ, tako su
se od 2002. mnogi hrvatski književnici u Mađarskoj svojim djelima, pa tako
i svojim pjesmama, predstavljali čitateljskoj publici u periodičniku Pogledi, s
podnaslovom Časopis za kulturu i društvena pitanja Hrvata u Mađarskoj. Tu su
priliku imali idućih nekoliko godina, najprije pod uredništvom Đure Frankovića,
a zatim kraće vrijeme Stjepana Blažetina. Posljednjih godina prvoga desetljeća
trećega tisućljeća tu je ulogu, barem donekle, pokušao preuzeti časopis Pečuški
horizont, pod uredništvom Đure Frankovića, ali je bio kratkoga daha. Općenito
je lako zapaziti kako plodnoj književnoj sceni Hrvata u Mažarskoj jako nedostaje
kvalitetan književni časopis koji bi redovito izlazio tijekom dužega razdoblja.

30
 O KNJIŽEVNIM DJELIMA IVANA PETREŠA

Ivan Petreš (1876. – 1937.) bio je najomiljeniji književnik bunjevačkih Hrvata

u Bačkoj u razdoblju prije 1945. godine. Njegovo rodno selo Kaćmar nalazi
se u blizini grada Baje, središta današnjega mađarskoga dijela Bačke. U
tom je gradu ovaj književnik umro, a pokopan je u obližnjem bunjevačkom
selu Čavolju. Premda su 1921. bački Hrvati znatno oslabljeni jer su se našli
razdvojeni s različitih strana državnih granica Mađarske i Kraljevine SHS,
kasnije Jugoslavije, književno ih je djelo Ivana Petreša hrabrilo da ustraju u
očuvanju svoje posebnosti. Općenito se može reći da je iznimno važan njegov
doprinos književnosti i kulturnomu životu Hrvata u Mađarskoj u dvadesetim i
tridesetim godinama 20. stoljeća. Njegova su se prozna djela rado čitala, pjesme
uglazbljivale, a scenski su tekstovi postavljani na seoskim pozornicama ne samo u
rodnom mu bunjevačkom Kaćmaru nego i u Santovu, poznatom mjestu šokačkih
Hrvata u mađarskom dijelu Bačke. Njegove pjesme, pripovijesti, scenski tekstovi
i članci s različitom tematikom (ponajviše vjerskom i političkom), za života su
mu objavljivani u novinama, časopisima i kalendarima bunjevačkih i šokačkih
Hrvata. Međutim, od 1945., u novonastalim političkim prilikama, Petreševo je
djelo bilo osuđeno na postupni zaborav pa je tako uglavnom ostalo nepoznato
mlađim naraštajima Hrvata u Mađarskoj, sve do demokratskih promjena,
odnosno do devedesetih godina 20. stoljeća. Tek tada je objavljen dio Petreševih
pjesama i scenskih tekstova koji su bili ostali u rukopisu. Objavio ih je 1999.
Marin Mandić koji je za tisak priredio Petreševa Sabrana djela.
Petrešev pjesnički opus sadrži 54 duže ili kraće pjesme koje su uglavnom
njegove autorske, uz svega nekoliko prepjeva. Neobičnost se te poezije prije
svega ogleda u velikom broju ljubavnih pjesama, što baš i nije u skladu sa
zvanjem autora koji je bio rimokatolički svećenik. Zbog toga nije začudno
što je svoju pjesničku zbirku Moje jadi (1912.)15 objavio pod pseudonimom

15 Zelić (2009: 47) navodi da je zbirka Moje jadi objavljena 1910. godine. Isti se podatak
može naći u Šarčevićevoj i Zelićevoj hrestomatiji Hrvatska pisana riječ u Bačkoj (2015:
112). U ostaloj je literaturi naznačena 1912. kao godina tiskanja zbirke Moje jadi, npr.
u Sekulića (1994: 249), u M. Evetovića (2010: 530); u Hrvatskoj književnoj enciklope-
diji, sv. 3., Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2009., str. 350; u Leksikonu
hrvatskoga iseljeništva i manjina, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, 220, str.
837. Doduše u Leksikonu hrvatskoga iseljeništva i manjina pogrješno je naveden naslov
zbirke Moji jadi umjesto Moje jadi. Do pogrješke je vjerojatno došlo jer se očekuje da je
imenica jad muškoga roda. Međutim, u Petreša je to imenica ženskoga roda i-sklonidbe
(N jd. jad; G jd. jadi; N mn. jadi). To nije jedini primjer u toga autora pa je npr. i imenica
suton u Petreša ženskoga roda i-sklonidbe (usp. Vulić 2009a: 36). I inače su imenice
i-sklonidbe bile znatno češće u hrvatskoj jezičnoj tradiciji nego u današnjem standard-

31
Č…..l (tj. Čudomil). Istodobno je među Petreševim pjesmama vrlo malo onih s
kršćanskom tematikom. To su uglavnom prigodne pjesme uz pojedine blagdane.
Izrazito je lirska i idiličnoga ugođaja pjesma „Anđeo i pastiri“, u kojoj ima i
scenskih elemenata, pa se ta pjesma vjerojatno recitirala pred Božić. Kao čestitka
vjerojatno se recitirala pjesma prigodnoga naslova „Čestitamo Materice“.
Općenito se može reći da Petreš nije bio autor duhovne poezije. Ipak, kada se
sagleda njegov književni opus u cjelini, nedvojbeno je da u okviru književnosti
Hrvata u Mađarskoj pripada među autore djela nadahnutih vjerom.
Pripovjednomu dijelu Petreševa opusa pripada 75 kraćih proznih tekstova,
uglavnom novelističkoga karaktera. Među njima je nekoliko tekstova kojima
nedostaju elementi pripovjedne proze pa bi te tekstove bolje bilo svrstati među
Petreševe članke nego među pripovijetke. Ta se tvrdnja odnosi na tekstove „Sveti
Ivan Krstitelj“, zatim „Sveto misto: Jud (Gyud)“ i „Iz života Kristovih apoštola“
koji zapravo pripadaju propovjednoj, a ne pripovjednoj Petreševoj prozi. Osim
tih propovijedi, među članke bi valjalo svrstati i teološki tekst „Oblik Isusa
Krista“ koji je također tiskan među pripovijetkama, kao i u dijaloškoj formi
iznesena razmišljanja o važnosti vjere pod naslovom „Crvendaš i kršćanin“.
U svojim je pripovijetkama Petreš pisao gotovo isključivo o bunjevačkim
Hrvatima u Mađarskoj kojima je svoja djela i namijenio, hrabreći svoj narod da
ustraje u očuvanju svoga nacionalnoga identiteta, vjere, običaja i morala. Zbog
toga se radnja brojnih njegovih pripovijedaka zbiva upravo na pretposljednju
adventsku nedjelju koja je u bunjevačkoj tradiciji neobično važna jer je to dan
posvećen majkama, a Bunjevci ga nazivaju Materice. Brojne su i pripovijetke
kojih se radnja zbiva posljednje adventske nedjelje koja je nazvana Oci jer je
posvećena očevima, a najviše je pripovijedaka u kojima se glavni događaji
zbivaju na sâm Badnjak, odnosno Badnju večer i Božić.
Zato nije začudno što tri njegove pripovijetke nose naslov „Materice“, dvije se
nazivaju „Otci“, jedna „Na otce“, jedna „Badnji dan“, tri „Badnje veče“, jedna
„Badnje veče kod Lenkićevih“, dvije „Božić“ i jedna „Grozan Božić“. Naravno,
u tim se tekstovima opisuju vjerski običaji bunjevačkih Hrvata u Mađarskoj, a
razmjerno su česti i tekstovi u kojima su doneseni prosidbeni i svadbeni običaji.
Vrijeme se radnje u tim djelima gotovo redovito određuje prema crkvenoj
liturgijskoj godini, odnosno veže uz pojedine svetkovine, blagdane i spomendane.
Tako se npr. u jednoj od pripovijesti s naslovom „Božić“ prvi zaplet dogodio baš
na Začeće, kad su s’ mise kući išli, a u pripovijesti „Materice“ baš je sveti Ilija
bio. U pripovijesti „Čoban i ciganin“ glavni se događaj zbio baš...prid svetog
Stipana u lito, u pripovijesti „Potop“ prid Petrov, u prozi „Vatra“ baš na Mariju
Magdalenu, a u djelu „Vađenje zuba“ baš posli sveta tri kralja.

nom jeziku.

32
U pripovijesti „Teška vrimena“ važan se događaj zbio na dan svete Terezije,
daklem 15. listopada, a u djelu „Badnje veče“ licem na Miholj.
Premda je uloga Petreševih pripovijedaka u nacionalnom smislu neprocjenjiva,
one uglavnom nemaju veću umjetničku vrijednost. Likovi su pretežito crno-
bijelo karakterizirani s eventualnom naglom preobrazbom loših u dobre. Ta je
proza u znatnoj mjeri odgojnoga značaja jer na usta dobrih likova i pokajnika
Petreš redovito iznosi svoje vlastite stavove i savjete puku. Da bi postigao
željeni efekt, Petreš vrlo često pribjegava vrlo naivnim raspletima s naizgled
iznenadnim sretnim završetcima koji se zapravo od početka naslućuju jer dobri
likovi u Petreša, kao i u bajkama, uglavnom žive dugo i sretno. Ti se nagli sretni
raspleti obično zbivaju na svetkovine, blagdane i spomendane, npr. u jednoj od
proza pod naslovom „Materice“, u jednoj pod naslovom „Otci“, u prozi „Badnji
dan“, u dvama djelima s naslovom „Badnje veče“ te u jednoj od pripovijesti
s naslovom „Božić“. Takav tip završetaka susreće se ponekad i u ostalim
Petreševim pripovijetkama, npr. u pripovijetci „Na majčinom grobu“. Poput
tih nenadano sretnih raspleta, jednako su neuvjerljive i nesreće koje naglo stižu
negativne, mahom nepopravljivo ohole i nepravedne likove, kao npr. u djelima
„Riba, riba“, „Mudrovanje bez Boga“, „Što tko čini, sebi čini“ ili „Suvišak
bogatih potriba ubogih“. Neke su od pripovijedaka nadahnute praznovjerjem,
a događaji se u njima prikazuju kao istiniti, npr. u prozama „Slipa Mariška“,
„Strašilo“, „Ne reci krivo svidočanstvo“.
Egzistencijalni strahovi uzrokovani elementarnim nepogodama simbolizirani su
zvonima koja zvone naopako. Tako su npr. u prozi „Potop“, u kojoj je opisana
velika poplava u Podunavlju, u selu bdili i čekali glas naopako udarajući zvona,
koja ako se začuju, onda nije fajde, već malo i veliko mora požuriti i spasiti što
je moguće, dok je u djelu „Vatra“ postupan porast opasnosti opisan tako što se
začulo najpre malog, zatim većeg, a najposli velikog zvona naopako udaranje.
O dvostrukom i međusobno oprečnom poimanju zvona u bunjevačkom životu,
progovara Petreš ovim riječima:

A volili smo zvona i ponosno smo se hvalili, da su naša zvona veća

i da lipše glase od susjednih sela, al kad su naopako počeli udarati,
onda smo zaželili bar da i nevise u toranu.

O toj drugoj, nemiloj, ali životno važnoj ulozi zvona, progovara Petreš i u prozi
„Dva događaja“:

33
 Nikoji videć vatru za čas zaborave za bunu i pohite u toran, da
naopakim udaranjem zvona jave svit na pažnju.16
Elementi angažirane književnosti u Petreševu su djelu naročito izraženi u
pripovijetkama u kojima se izruguje komunističkoj ideologiji, kao npr. u
satirično intoniranoj prozi pod naslovom „Crvena država“. Ponekad se taj pisac
ne ustručava na kraju teksta istaknuti posebnu pouku, kao npr. u pripovijesti
„Vadenje zuba“:

Pouka: Kad nam štogod triba, uvik potražimo onog, tko će nam
sigurno znati pomoći ili nas uputiti. Kao što cipele kod cipelara,

16 U hrvatskoj književnosti čest je motiv zvona koja su zauzimala, a u manjoj mjeri

još uvijek zauzimaju važno mjesto u životu puka, kao svojevrsni simbol opstojnosti
kršćanskih naroda na europskom tlu, pa tako i Hrvata. Sukladno tomu, i drugi hrvatski
autori, osim Petreša, nerijetko u svojim djelima pišu o naopakoj zvonjavi kao simboli
opasnosti. Tako npr. već u ovoj knjizi spomenuti pjesnik Lajoš Škrapić, koji je bio ro-
dom iz Petrova Sela u jugozapadnoj Mađarskoj, u svojoj pjesmi „Materinjski jezik“ (u
pjesničkoj zbirci Droptine, 1988.) piše: Naopak zvoniš; što je? oganj, potop? (usp. Vulić
2013a : 117). U nekim pak drugim krajevima, u domovini i dijaspori, u istom značenju
zvonjave, koja upozorava na opasnost, govori se o zvonjavi u stranu ili na stran(u). Npr.
hrvatski pisac Živko Bertić, koji je bio rodom iz Kukujevaca u istočnom Srijemu, svoju
novelu „Sirota“ (u knjizi Ženski udesi. Tri pripovijesti, 1902.) počinje rečenicama: Oko
četiri sata popodne, kad je ljetna žega počela popuštati, sio upravo Bolanić na posao –
kad al zazvoniše sva tri zvona u stranu, kao na vatru. – Majko! – vikne on usplahireno
kroz rastvorena vrata u kuhinju, odakle se čula lupa kotlova. – Ne čuješ ? ! Vatra ! (...)
A nije to vatra, sinko, to je sahrana ! Šokački Hrvati u Mađarskoj također poznaju taj
izraz. Tako npr. u prozi „Junačka djevojka”, koja je objavljena u Kalendaru Presv. Srca
Isusova 1947 u Semartinu u Mađarskom dijelu Baranje, upozorenje na požar opisano je
ovako: Izmedju silne buke i tutnjave začuje se glas zvona. “Vatra!” zavikaše svi čim su
odjeknuli prvi zvuci. Zvonilo je u stran (usp. Bosnyák, ur. 1947: 65). Bokeljski Hrvat,
književnik Luka Brajnović, koji je bio rodom iz Kotora, a u iseljeništvu uglavnom živio
u Španjolskoj, u svom povijesnom romanu Tripo Kokoljić (objavljen posmrtno 2003.),
opisujući pripremu za obranu Perasta od Turaka 1654., piše: Kapetan razdijeli puščani
prah (...) Čim je razdioba bila završena, s crkve se oglasi veliko zvono udarajući samo
na jednu stranu. I oni, koji su još ostali kod kuće upute se na trg. Krleža u I. dijelu svoje
proze Glembajevi (1945.) više puta spominje zvonjavu zvona na stran, npr. zvonili na
stran za noćnih grmljavina. Moliški pak Hrvati u Italiji u istom značenju rabe izraz
zvonit palako, npr. pjesnik Lucio Caruso svoju pjesmu s naslovom „Zvona“ završava
stihovima: Na visoko stoju / Si zvonu vre / Nami lipo je / Ma kada zvonu palako / Nije
dobro reč komu „blago“.

34
 odilo kod krojača, bravu kod bravara naručuješ, tako ako ti lika
triba, iđi doktoru, ako te upute sudskim i grumpukskim poslovima,
onda potraži notaroša ili fiškala i ne kakvog nadripisara; ako pak
u virskim poslovima želiš izvištaja, onda iđi popu svećeniku i ne
demokratima čifutima, jer u virske poslove ovi toliko razumu, ko
Sekulić u vadenje zubih.

Povezanost s epskom narodnom tradicijom ogleda se u proznim odlomcima koji

se sastoje od niza deseteraca, npr. u jednoj od proza pod naslovom „Materice“:

O kolači suzom zakuvani kome sam vas jadna pripravila? Oj

pečenko ljubavljom kićena, koga li ću s tobom ponuditi? Hoćel
doći kog mi srce čeka, komu jesam sve ovo izpekla? Oćel banit
maleni unuci, materice slavit staroj majci? Hoćul njima potrpat
jabuke, nji darivat sa slatki orasi, il će tuđin sisti kod mog stola,
tuđe dite čestitat za ora. O da znadu, kako željno čekam, kako
svrbu ruke za grlenjem.

Prve se četiri rečenice sastoje svaka od po dva deseterca, peta od četriri, a šesta
opet od dva, tako da se ta majčina tužbalica sastoji od ukupno 14 uzastopnih
deseteraca koje je Petreš smatrao najprikladnijim izražajnim sredstvom za
iskazivanje staričina raspoloženja i osjećaja. Takav novoštokavski deseterački
izražaj i inače se može susresti u proznim tekstovima onoga dijela Hrvata u
Mađarskoj čiji je govor u potpunosti ili djelomice temeljen na štokavskim
dijalektima, bilo na novoštokavskom ikavskom bilo na nenovoštokavskim
dijalektima.
Svim svojim bićem usredotočen na svoje Bunjevce, Petreš je vrlo rijetko odabirao
teme koje nisu izravno vezane uz bunjevačke Hrvate u Mađarskoj, kao npr. u
pripovijetkama „Osramoćen bezobrazluk“, „Dobivena oklada“, „Putovanje“,
„Nadmudrovao ih“ i „Samožrtvovnost“. Posljednje tri su prijevodi.
Dramski se Petrešev opus sastoji od osam scenskih tekstova, veće ili manje
književne vrijednosti, ali budući da je Petreš začetnik kazališnoga života
među bunjevačkim i šokačkim Hrvatima u Mađarskoj, s te točke motrišta ta su
djela vrlo značajna. Među njima ima i uspjelih komedija s uvjerljivo šaljivim
prizorima kao npr. u tekstu „Sretan lov“, a također i književno razrađenijih
djela s pravim komediografskim dramskim zapletima i raspletima kao u djelu
„Kasno cvatanje“. I u dramskim su djelima likovi podložni praznovjerju pa je
npr. ukazivanje odsutnoga člana obitelji u snu siguran znak da je umro. Tako npr.

35
jedan lik u scenskom tekstu „Dva bila gavrana“ razmišlja:

Da je umro, sanjali bi o njemu i ti i nana tvoja, al eto nikad vam se

u snu ne javlja. Vidit ćeš, jednog dana, a babo tu.17

U tim je tekstovima izražen i veliki strah bunjevačkih Hrvata od

ogovaranja i gubitka dobroga glasa pa npr. protagonistkinja u scenskom tekstu
„Što tko čini sebi čini“ kaže:

Još to bi tribalo, da me svit uzme na jezik.

Strah od gubitka nacionalnoga identiteta Petreš također izražava kroz usta svojih
likova, npr. u tekstu „Dva bila gavrana“:

Čula sam od svojih stari, da bunjevački đuvegija u staro vrime

nikad švabi il rumunju, pa ni srbinu nije išo u prosce, nit se
bunjevka udavala za tuđina.

O onodobnom pak poimanju ženske ljepote, kada se tzv. višak kilograma nije
smatrao nedostatkom, govori se u tekstu „Kasno cvatanje“:

E kod ženske je najglavnije ako je tilesata i malo gojna. Taka je za poso,

a i za opočinak.

Preostali Petreševi scenski tekstovi nose naslove „Teška vrimena“, „Dositna

ljubav“, „Evo crven! Gdi je crven?“ i „Poštenje i marljivost sve savlada“.
Uvijek je važno naglasiti da je pri sagledavanju vrijednosti Petreševa djela u
cjelini ponajprije potrebno istaknuti njegovu golemu kulturološku važnost za

17 Takovo je poimanje uobičajeno i u Petreševim proznim tekstovima, npr. u jednoj od

pripovijesti pod naslovom „Badnje veče“.

36
nacionalnu manjinu bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Mađarskoj, dok je sâma
književna vrijednost tekstova u tom kontekstu manje bitna.

O KNJIŽEVNIM DJELIMA MIŠE JELIĆA

Hrvatski pisac iz Bačke Mišo (Miša) Jelić (1881. – 1961.) rođen je u doba
Austro-Ugarske Monarhije, potkraj 1881., u šokačkom selu Santovu, u dijelu
Bačke koji je nakon raspada Monarhije i Trianonskoga sporazuma pripao državi
Mađarskoj. Taj dio Bačke Hrvati nazivaju Bajski trokut, pa se može reći da su i
Ivan Petreš i Mišo Jelić rođeni u Bajskom trokutu. Jelićevo Santovo nalazi se u
neposrednoj blizini današnje državne granice između Mađarske i Srbije.
Svojom profesionalnom i kulturnom djelatnošću, od samoga početka
dvadesetih godina 20. stoljeća pa sve do kraja Drugoga svjetskoga rata, Jelić
je vezan uz grad Baju, središte mađarskoga dijela Bačke. U tom je gradu, a
također i u obližnjim bunjevačkim selima osnovao amaterske kazališne družine,
koje su odigrale značajnu ulogu u očuvanju materinskoga jezika i narodne
svijesti među bunjevačkim i šokačkim Hrvatima u tom dijelu Bačke. Redatelj
pučkih kazališnih predstava bio je osobno Mišo Jelić. Na scenu je postavljao ne
samo prevedena djela mađarskih autora nego je afirmirao i domaće bunjevačke
autore Ivana Petreša i Antuna Karagića. Tako je npr. poznato da je u Baji
prikazivan Petrešev scenski tekst „Dva bila gavrana“, a isto tako i u Jelićevu
rodnom Santovu. Premda su 1921. bački Hrvati znatno oslabljeni jer su se našli
razdvojeni s različitih strana državnih granica Mađarske i Kraljevine SHS,
kasnije Jugoslavije, snažna Jelićeva angažiranost znatno je pridonosila očuvanju
njihove posebnosti. Usto, kao doktor prava i odvjetnik, Jelić je bačkim Hrvatima
bio od dragocjene pomoći i u takovim potrebama. Zato su i brojni deseterački
narodni stihovi prigodice ispjevani njemu u čast, kao npr.

Mi volimo santovačkog tića,

Pridobroga fiškala Jelića.

Međutim, 1948., u novonastalim političkim prilikama, Jelića je tadanji

komunistički režim u Mađarskoj proglasio „nepoćudnom osobom” i nemilice
kaznio. Otpušten je iz službe i osuđen na doživotnu robiju, a imovina mu je
zaplijenjena. Nakon što mu je od posljedica zatvorskoga zlostavljanja ozbiljno
narušeno zdravlje, pušten je na slobodu 1954. Bolestan i bez ikakove imovine

37
umro je u Baji početkom 1961. godine. Zajedno s njim, i njegova su djela bila
osuđena na postupni zaborav. Budući da nisu bila tiskana mnoga su zauvijek
nestala, a očuvani rukopisi bili su na različitim mjestima, uglavnom po obiteljskim
kućama Jelićeve rodbine i poznanika te tako poznati tek malobrojnima. Zbog
toga su Jelićeva djela izostala iz većine sintetskih pregleda književnosti Hrvata
u Mađarskoj, ili pak o hrvatskoj književnosti u ugarskom Podunavlju, odnosno
o književnosti podunavskih Hrvata. Zahvaljujući filologu Živku Mandiću, koji
je također rodom iz Santova, na samom kraju prošloga stoljeća i tisućljeća
objavljena su godine 2000. Jelićeva Sabrana djela. Na žalost, Ž. Mandić je uspio
prikupiti samo dio Jelićevih rukopisa jer neke pjesme i kraće prozne tekstove,
od kojih su mu poznati samo naslovi, nije uspio pronaći. Naime, nakon Jelićeva
uhićenja, komunistički je režim nastojao uništiti i njegovu rukopisnu ostavštinu,
a spašeni su samo oni tekstovi koje su rodbina i prijatelji uspjeli sakriti.18 Taj
pronađeni književni opus sadrži 34 pjesme i 25 (uglavnom kraćih) proznih
tekstova.
Mišo Jelić bio je snažno emocionalno povezan sa svojom matičnom
domovinom i narodom. Različite hrvatske subetničke skupine u Bačkoj
podsjećao je da su dijelom hrvatskoga naroda, npr. u pjesmi „Svi na Prelo!“
pjeva:

Šokci, Raci19 i Bunjevci,

sa nebesa glas se čuje,
hrvatskog ste roda sinci,
to vam Gospa poručuje.

Isto podsjećanje susreće se u pjesmi Sloboda sviće:

Mili rode, to ne zaboravi:

18 Živko Mandić je odlučio istražiti Jelićev život i djelo na poticaj prof. Stjepana Velina,
također Hrvata iz Mađarske. O prvim rezultatima svoga istraživanja opširno je izvijestio
1995. u tekstu pod naslovom “Grijeh bi bio zaboraviti ga”.
19 Racki Hrvati (Hrvati Raci) u Bačkoj žive u dvama velikim selima južno od grada Ka-
loče. To su sela Baćin i Dušnok.. Njihovi govori pripadaju arhaičnomu štokavskomu
slavonskomu dijalektu. Hrvati koji žive u mjestu Erčinu južno od Budimpešte, na desnoj
obali Dunava, također se nazivlju Racima.

38
 Naš je barjak crven, bili, plavi!

Vjernost hrvatskomu narodu iskazuje u pjesmi Do groba Hrvati:

Domovino stara, naša mati,

Razoreni otočić smo mali,
Koji drobu silne rike vali,
Al do groba bit ćemo Hrvati.

Matičnoj domovini Hrvatskoj posvećeni su i izdvojeni stihovi u pjesmi Sunce

u noći:

Hrvatska, mati,
Nadu mi vrati!
tobom se tišim u toj samoći,
Ti si mi sunce u teškoj noći.

Osim pjesama s rodoljubnom i domoljubnom tematikom, Jelić se

uglavnom u svojim pjesmama prisjeća poznatih osoba i značajnih događaja pa se
može reći da je riječ o izvornom stvaralaštvu, neovisno o umjetničkoj vrijednost
toga pjesništva. Isto vrijedi i za njegove prozne tekstove koje je žanrovski teško
odrediti. Manje je tu riječ o pripovjednoj prozi, a više o tekstovima memoarskoga
značaja, a ponekad i o svojevrsnim esejima. Oni jasno pokazuju što je Jelić volio,
čemu se divio i čemu je težio, te zbog čega je bio zabrinut. Svojim tekstovima
Jelić svoj narod često podučava i usmjerava.
Jedna od njegovih velikih ljubavi nedvojbeno je bilo njegovo rodno
Santovo i Santovci. To, među inim, pokazuje i lirski opis na početku teksta
„Komatić neba“:

Želiš li brate moj viditi i upoznati dobre, vesele ljude – dođi u

39
 Santovo! Imaš li potribe slušanja milozvučni pisama i velelipog
jezika – pohitaj u Santovo! Ako bi uživao u milovidnom kraju,
neka razmišljat, već požuri k nama, dođi u naše Santovo, koje će
Te u svako doba razširitih rukah primiti kao rođenoga sina.

Njegovi su tekstovi prava riznica podataka o ljudima i običajima u Santovu

njegova doba. Mnogi od tih podataka mogu biti vrlo zanimljivi za etnologe,
kao npr. opis pokladnih običaja u prozi „Gospodarske kere“, zatim prvoga,
obrednoga šišanja djeteta i različitih drugih običaja i pučkih vjerovanja, odnosno
praznovjerja opisanih u prozi „Kita lipote“ te pogrebnih običaja u prozi „Sve
što biše I.“. Poput inih hrvatskih pisaca u Bačkoj, i Jelić se rado prisjeća vjerskih
običaja u svom kraju, kao npr. u proznim tekstovima „Betlemaši“ i „Sveta noć“
koji pripadaju njegovu božićnomu ciklusu. Završetak pisanja svojih radova, bilo
pjesničkih bilo proznih, vrlo je rado datirao prema blagdanima u vrijeme kojih
su ti rukopisi nastajali, npr. Na Marijin dan20; Na 2-i dan Uskrsa; Medardovo;
na Stipana kralja21; Na Malu Gospu; Na Sve Svete; Na Svi Svete; Na Božić;
Na Silvestar. Premda, na žalost, svi Jelićevi tekstovi nisu datirani, na temelju
postojećih podataka može se ipak zaključiti da je većina njegova književnoga
opusa nastala u razdoblju između 1923. i 1946., tj. u petom i šestom te početkom
sedmoga desetljeća piščeva života. Prema tim datiranjima sa sigurnošću se
može zaključiti da je prije toga razdoblja napisana rodoljubna budnica „Sloboda
sviće“ koja je datirana 1919. Ta se pjesma, kao i Jelićev rodoljubni zanos, uklapa
u opće ozračje nacionalnoga romantičarskoga zanosa koji se među Hrvatima u
Ugarskoj zbivao u prvim desetljećima 20. stoljeća.22 U ostvarivanju nacionalnih
težnji čuvanje materinskoga jezika ima vrlo značajnu ulogu. Zato Jelić, među
inim u toj pjesmi, upozorava svoj narod:

Svaki Hrvat i kršćanin pravi

rod i grudu nikad ne ostavi.

20 Marijin dan je 2. veljače, tj. Svijećnica. Ta se imenska inačica rabi u dijelu šokačkih
govora, a češće sažeto Marindan.
21 Ime Stipan kralj rabi se za oznaku blagdana svetoga Stjepana, ugarskoga kralja, koji se
u Mađarskoj svečano slavi 20. kolovoza.
22 U zapadnoj Ugarskoj u tom razdoblju djeluje veliki hrvatski rodoljub Mate Meršić Mi-
loradić koji je, nadahnut Preradovićevom budnicom “Zora puca” iz sredine 19. stoljeća,
među inim 1910. spjevao budnicu pod naslovom “1910.” Na ugarskom pak istoku
(današnji rumunjski dio Banata), početkom tridesetih godina Hrvati u Keči i Rekašu
održavaju snažne kulturne veze s matičnom domovinom Hrvatskom.

40
 Ko ne želji zadobiti grije,
Taj svoj jezik zatajit ne smije.
Nije poznato što je još Jelić napisao prije 1923., a samo se za jedno djelo
sigurno zna da je nastalo poslije 1946. To je pjesma Suton koja je datirana 1961.,
neposredno prije piščeve smrti. U njoj pjesnik, koji je od uhićenja 1948. bio
potpuno onemogućen u bilo kakovom djelovanju, žali za propuštenim vremenom
u kojem nije mogao pomoći svomu narodu, te uzaludno čezne za još jednom
prilikom:

Kada stignem Spasitelju,

pa me dobri Bog upita:
“Imaš li još koju želju
il ti dosta ovog svita?”,
kazat ću mu riči ove:
“Povrati mi snagu moju,
da ispunim svoje snove,
i u ljutom, strašnom boju,
sa sotonom ljudskog lika,
dadem više svojem rodu,
koji davno, od pamtivika,
čeka pravdu i slobodu.”

Sudbina vlastitoga naroda i materinskoga jezika bila je predmetom

razmatranja i u Jelićevim proznim djelima. Tako npr. u tekstu „Medene i
gorke kapi sićanja“ sa sjetom i čežnjom prisjeća se vremena kad su Mađari u
njegovu rodnom selu učili hrvatski da bi se mogli sporazumijevati s njegovim
Santovcima, pa opisujući svoga oca svjedoči:

Čitao je – naravno – samo na našem jeziku, ta madžarski

znao je vrlo malo, skoro ništa, a ni’ mu bio ni potriban, jer su naši

41
 madžari ‘divanili ko pravi Šokci’.

Dalje napominje o svojoj majci: Mama madžarski nije znala ni rič. O

tome govori i u prozi „Sve što biše I.“:

Moji roditelji su sve učili na hrvatskom, to drukčije nebi

se ni moglo, jer madžarski (osim nikoliko muškaraca) niko ni riči
nije znao. Rođeni santovački Madžari svi su lipo govorili šokački.
Moja generacija sa vršnjacima Madžarima upotribljavala je samo
šokački.

Zato zaključuje: Santovo je naše, hrvatsko, i daj Bože, da tako ostane

uvik. Želeći i nadalje očuvati materinski jezik, u prozi „Kita lipote“ obraća se
svojim sunarodnjacima:

Mi Bačvani: Šokci, Bunjevci i Raci, a jednom ričom Hrvati,

imamo lip, prilip i vrlo-vrlo bogat jezik, na kojem možeš izkazati
sve svoje osićaje, opisat sve šta vidješ okolo sebe. Imamo neizrecivo
blago – a ne čuvamo ga!...Priuzimljemo tudje, madžarske i nimačke
riči, a svoje – koje triba, da su nam najblizkije – zaboravljamo.

Želeći što uvjerljivije argumentirati tu svoju tvrdnju, u istom tekstu

podsjeća Hrvate u Bačkoj na bogatstvo riječi i izraza u njihovu materinskom
jeziku. Zapisavši brojno pučko nazivlje vezano za pojedine tematske krugove,
na kraju istoga teksta zaključuje:

Kako vidimo, naši didovi imali su rič i za najmanju stvar. Naš

očinski i materinski jezik ne zaostaje nizakojim drugim! Budimo
čuvari te lipote i bogatstva!

Uporabu hrvatskih riječi umjesto tuđica preporučuje i na konkretnim

42
primjerima, npr. na početku proze „Aljmašu, da si zdravo“23:
Ajziban razvio punu brzinu. (Sad bi moj prijatelj Marko sa
Fancage rekao: Nemoj reć ajziban, kad imamo svoju lipu rič vlak.
Ima pravo. Mi Šokci i Bunjevci, koji smo velika grana hrvatskoga
naroda, moramo pazit na čistoću našeg jezika!) Daklem, vlak juri...

Na osnovi tih navoda bilo bi pogrješno zaključiti da je Jelić bio

netolerantan, nesnošljiv prema pojedincima iz većinskoga naroda u državi u
kojoj je živio. On se samo odupirao odnarođivanju vlastitoga naroda, a nije
omalovažavao druge. Zato, kada u svojoj muževnoj dobi dolazi iz Baje u posjet
rodnomu Santovu, on ne nameće Mađarima svoj jezik nego čak i invalidnoga
pastira pozdravlja njegovim jezikom. O tome svjedoči sljedeći opis u tekstu
naslovljenom „Kući, kući!“:

Stanem u karuca i radosno mašem seljanima, koji sidu na

velikim vozevima, što polako, uz lagani njihaj iđu prama selu. Na
desno ‘Jó napot’ šaljem šantavom čobanu Gyurki, s live ‘Hvaljen
Isus’ upućivam našim koscima...

Uz materinski jezik, Jelić se svesrdno zalagao i za čuvanje katoličke

vjere. Upravo je u njegovo vrijeme dio njegovih sumještana, tražeći spas od
mađarizacije (koja se agresivno provodila i preko mađarskoga katoličkoga klera)
ostavio svoju katoličku vjeru i prešao na pravoslavlje. To popravoslavljivanje
dijela njegova naroda Jelića je strahovito boljelo pa se u svojim djelima na
više mjesta osvrće na taj događaj, a onima koji su promijenili vjeru u prozi
„Nepotribna medja“ poručuje:

Nacija se, braćo moja ne minja! Ima Nimaca i katolika i

protestanata i reformata i drugi, al zato su oni opet samo svi Nimci.

Zbog takvoga je djelovanja Mišo Jelić bio i u životnoj opasnosti, a isto

23 Budući da je poznavao djela hrvatskih pisaca u matičnoj domovini, vjerojatno je pri

izboru naslova toga teksta bio nadahnut naslovom Mažuranićeve mladenačke pjesme
„Vinodolski dolče, da si zdravo“, koja je napisana 114 godina prije Jelićeva teksta.

43
tako i svećenik književnik Ivan Petreš o kojem je bilo riječi u prethodnom
poglavlju. O tom Jelić piše u svojoj prozi „Svećenik Grgo“ koja je posvećena
velečasnomu Grgi Jasenoviću. U toj prozi opisuje i djelovanje Grge
Jasenovića i složene političke prilike u kojima je taj preporoditelj Hrvata u
Bačkoj živio i djelovao.
Kad smo Ivan i ja sklanjali se od Srbalja, koji su nas htili
ubiti zbog naše agitacije protiv nji, Grgo nas je skrivo misec dana
na svojoj plebaniji.

Dalje upravo proročki predviđa tešku sudbinu bačkih Hrvata:

Srca naša kucala su istom vrućom željom: da naša Bačka

pripadne Hrvatskoj, jer ako se sa Srbljama izmišamo, jao našemu
jeziku i katoličkoj viri. Imao sam zgode dobro jih upoznat pa znam,
da se oni neće umirit sve dotle, dok nas ne progutaju, ko što činji
guja sa svojim žrtvama.

Inače, o svojoj snažnoj duhovnoj i intelektualnoj povezanosti s Petrešem,

Jelić piše i na drugim mjestima. Njegov prozni tekst „Zbogom, Ivo brate“
svojevrsni je nekrolog Petrešu kojega naziva našim barjaktarem. Utjeha su mu
tek Petreševa djela koja su nadživjela pisca:

Digni glavu rodna Bačko, jer Petreš mrtav nije, on živi u svojim
dilima.

U tom tekstu Jelić također izražava svoje poštovanje prema pučkomu

teatru i entuzijazmu lokalnih glumaca amatera:

Sićaš se mršavoga Miške? On brate moj još i sada uvik

dopišači čak izpod Baškuta, gdi služi. A strikinca? Cili dan lupa
čekićem u kovačnici, a uveče je čil i vedar, jer živi za binu, i glavna
želja mu je da naš narod uživa u onom, što će gledati.

44
 Koliko je hrvatski puk volio svoj teatar pokazuje i idući navod iz
Jelićeve proze „Svećenik Grgo“:

Gospodin Ivan Petreš, pisac tog igrokaza bio je prisrićan,

kad sam mu prvom zgodom ispripovidao koliku je radost u Santovu
donelo njegovo dilo.

Petreša Jelić spominje i u svojoj prozi „U posit Kaćmaru“, tj. rodnomu

piščevu selu. I inače je svoje susjede Bunjevce, među kojima je u Baji proveo
glavninu svoga života, šokački Hrvat Jelić vrlo volio, pa u spomenutoj prozi
„U posit Kaćmaru“ kaže da su Bunjevci dika i ponos hrvatskog nam naroda.
Uvijek gledajući zajedničko nacionalno dobro, Jelić i danas može biti uzorom
Hrvatima i u dijaspori i u domovini u prevladavanju zavisti i sitnih lokalnih i
osobnih interesa. Premda široj hrvatskoj javnosti nepoznat, taj je hrvatski pisac
iz dijaspore po svom opredjeljenju bio duboko ukorijenjen u hrvatsko kulturno i
književno naslijeđe. Zato u prozi „More mojega sna“ s ponosom piše:

Dok su još niki obližnji narodi konjima išli harati druge

krajeve, kod mojeg je naroda već procvitala književnost!

Jelić je bio vrlo ugledan i cijenjen odvjetnik, i u puku vrlo omiljen, ali
je znao da njegov narod ipak najviše poštuje svećenike te da oni mogu najviše
utjecati na stavove i ponašanje puka. Stoga u prozi „Meštar Mijo“ sa žaljenjem
zaključuje:

Šteta što nisam ošo za svećenika, onda bi istom mogo budit naše Hrvate.

Jelić je u svoje prozne tekstove umetao i različite prigodne pjesmice, bilo

pučke ili one koje je sam spjevao. Neke su i magijskoga karaktera, kao npr.
pjesmica spjevana u cilju obrane od zaraznih bolesti. Stihovi toga tipa različite
su dužine, ali najčešće je ipak riječ o deseteračkim stihovima s parnom rimom,
npr. u tekstu „Kita lipote“:

45
 Dika moja pokido mi lise,
Za tri dana razdrniko ni se.
Oj, drniko, spržila ti munja –
Loja moja i danas je njunja.

Sukladno tradiciji epskih narodnih pjesama, u tim se stihovima ponekad

susreće i tzv. leoninska rima, tj. rima unutar jednoga stiha, a zanimljivo je da
takova rima može biti i nastavak rime kojom završavaju prethodni stihovi, npr.
u istom tekstu:

Oj divojko, zaš si tako blida?

Valak imaš i jada i jida.
Nisam blida, a nemam ni jida:
Umivam se pa još mličikam se.

U prozi pod naslovom „Od Santova do Pečuva“ Jelić se, među inim,
prisjeća svoga hodočašća Gospi Judskoj 1899. U tom svom tekstu zapisuje i
tužbalicu obogaljene prosjakinje koju je čuo na stubama judskoga svetišta. U
toj pjesmi prosjakinja opisuje svoj nesretni život nakon što su je ugrabili Cigani,
strahovito obogaljili i oslijepili te prisilili da za njih prosi. Jelić je u svom tekstu
samo usputno zabilježio 18 deseteračkih stihova te potresne pjesme, jer je bio
zaokupljen sjećanjem na susret sa svećenikom i književnikom Grgom Andrinom.
Zanimljivo je, međutim, da je tužbalicu istoga sadržaja zapisao i Ivan Petreš u
svojoj crtici „Pod Judom“ koja je prvi put objavljena 1909.24 U toj svojoj crtici,
koja bi mogla biti temeljena i na stvarnom događaju, Petreš opisuje kako je majka,
slušajući tužbalicu, u nesretnoj prosjakinji prepoznala svoju davno nestalu kćer
Anicu. Taj je pisac uspio zabilježiti 21 stih iz spomenute tužbalice, od kojih
je samo deset istih ili vrlo sličnih onima u Jelića, ali s drukčijim redoslijedom
u pjesmi.25 Kompilacijom tih dvaju zapisa moguće je dobiti cjelovitiji tekst

24 Vidi: Ivan Petreš, Sabrana djela, str. 132.-133., 418. i 422.

25 Prva su dva stiha u Petreša i Jelića potpuno ista. Jelićev 3. – 6. stih u Petreša su 15. – 18.
po redu, Jelićev 8. stih u Petreša je 19. po redu, dok je Jelićev 9. stih u Petreša 3. po redu.
Jelićevi završni, tj. 17. i 18. stih, u Petreša su 5. i 6. stih po redu.

46
tužbalice koja je bila vrlo dobro poznata onodobnim hrvatskim hodočasnicima
u Jud.
Neki motivi iz Jelićevih tekstova mogu se susresti i u djelima svjetskih
klasika. Tako npr. u prozi „Sve što biše I.“ Petreš, kao Shakespeare u Magbethu,
obrađuje motiv šume koja se kreće:
O Turcima je ostala ova uspomena: uvatili Turci nikoliko
Santovaca, svezali je i kad svane, višat će je. Noćom drugi muškarci
metnili na sebe granje, lišće, u ruke latili čegrtaljke, klepke, zvečke.
Čim svanilo, s velikom grajom i bukom krenili na juriš. Turci, još
sanjavi i mamurni kad su vidili, da na nje ide šuma, bezglavo su se
razbižali.

U prozi „Na Badašu izpili su čašu“ glavni lik Maksa zapravo je bačka
verzija Robina Hooda koji je sa svojom šumskom družbom prisegnuo da će robit
samo bogataše, a sirotinju pomagat.
Poput Miroslava Krleže, i Jelić je za Prvoga svjetskoga rata bio
austrougarski vojnik u Galiciji. Je li mu bila poznata Krležina drama „Galicija“,
odnosno njena prerađena verzija „U logoru“, iz objavljenih se Jelićevih tekstova
ne može zaključiti. Svoj pak prozni prilog na temu galicijskih ratnih zbivanja
dao je u autobiografskoj crtici „Dva Miše“. Iz toga je teksta jasno vidljivo da
je Jelić bio svjestan apsurdnosti svoga sudjelovanja, kao i sudjelovanja svojih
sunarodnjaka u tom ratu za tuđe interese. Znao je da je u takovoj situaciji jedino
bilo važno preživjeti što, naravno, nipošto nije bilo jednostavno. O jednom
takovom nadasve kritičnom trenutku Jelić piše:

Natrag ne mož – ubiće me naš oficir, a odnaprid sve bržje

dolazi cigurna smrt. Hladni znoj mi oblije čelo, ruke oslabile, jedva
pušku držu, a cilo tilo trni od velika stra.

U toj bezizlaznoj situaciji Jelića spašava imenjak iz protivničke vojske,

ruski vojnik Miša Kuznjecov, za kojega kaže da je bio otvorita i plemenita srca,
čista slavenska duša. Njihov susret u navedenoj autobiografskoj prozi Jelić
ovako opisuje:

Rusi, mamo moja, već blizu! U mozgu samo jedna jedina

47
 kratka misao: hoće li on mene, il ja njega? Koji će krenit na mene:
onaj mali ili krupni? U tom momentu, joj, potepnem se u džombu,
zapletem u puškin kajiš, prikopecnem i strovaljim se u brazdurinu.
Ositim jak bol u kolinu, al odjedared skočim na noge, ko bisna zvir,
koja je pripravna svakojako spasiti svoj život. Prva misao: Di je
puška, bajnet? Na 3-4 koračaja od mene! Pridaleko! Rus već tu!
Kraj mi je! Tilo mi zgrabi strašni grč, zažmurim i viknem:
-Bože, pomozi!
Primučno čekanje, da mi zarije bajnet u prsa, u srce, da
već pristanu te paklencke muke. Ništa. Otvaram oči. Rus, visok
momčina, prida mnom pušku drži, ko da će me ubost, al mu se
desnica trgla, mozak ne daje da učini, šta je naumio.
- Ti slavjan? – pita me.
- Slavjan, Slavjan! – vičem s poslidnjom snagom, hvatam se za tu rič,
ko utopljenik za slamčicu.
Nato on spušće oružje i pokaže, da legnemo u dolicu il
brazdu.
Borba se nastavlja. Rusi pritisnili honvede natrag, onda
krenio naš drugi juriš, pa rusko mitraljeziranje, jauci na sve strane,
ranjenici i mrtvi. Obadvi fronte ostale na starom mistu, a mi med
njima.
- Čekajmo do mraka -, kaže Rus, ona ćemo svaki svojima. – Ti
otkuda? – pita me.
Kažem mu da sam Slavjan, Hrvat, al iz Ugarske zemlje.
- Kako se zoveš? – opet će on.
- Miša.
- Miša? – iz prsa mu se otkine veseli klik, tako glasan, da sam se
uplašio, da će nas čuti oni na fronti, i poslat nam koju kuglu.
Zagrli me tako jako, ko što se pozdravlja dragi, davno čekani rod.
Doznadem, da je i on Miša. Miša Kuznjecov iz Voroneža grada.
Taj srdačni ruski vojak mene, soldata neprijateljske vojske,
koja prži njegovu domovinu i uništava njegov narod, primio je za
svojega prijatelja!
...

48
 Odmah smo našli zajednički jezik: proklinjanje rata, te
krvave vojne, koju su zapalila gospoda, al u kojoj ginu nedužni,
siromaški ljudi. Da je zavisilo od nas, rat bi se već toga dana mogao
svršiti.(…) Od onda se narojilo puno godina. Mojega ruskog Mišu
više nikad vidio nisam, al mi njegova blaga duša i čovikoljublje i
dan danas grije.

Premda u svojim djelima aktualizira različite aspekte onodobnoga

života u Bačkoj, strah od odnarođivanja vlastitoga naroda može se smatrati
dominantnom tematskom okosnicom Jelićeva djela u cjelini. Taj strah postaje
piščevom noćnom morom. Strah da će već pedesetak godina poslije njegove
smrti njegov narod biti asimiliran progoni ga i u snovima. O tome piše u crtici
„U grobu“, u apokaliptičnoj viziji budućnosti bajskih Bunjevaca:

Prodjem kraj Čitanice, kadgodašnjega srdca ovdašnje

Bunjevštine. Stanem. Jel istina? Uši mi para bisni čardaš. I to
baš tu, gdi je kadgod dušu razgaljivala sitna tamburica, gdi je
milozvučila naša lipa ikavica!

Jelićeva zabrinutost zbog sudbine i budućnosti vlastitoga naroda, ogleda

se i u čestotnosti uporabe nacionalnoga imena Hrvat, a spominje se i majka
Hrvatica te matična domovina Hrvatska i hrvatstvo. Pridjev hrvatski rabi se
u različitim sintagmatskim svezama, od kojih je najčešća hrvatski jezik, zatim
hrvatski rod, odnosno narod, pa Santovo hrvatsko; hrvatska duša; hrvatska
pisma; rič hrvatska; hrvatska ikavica: hrvatska obala; hrvatsko more; hrvatski
ribar; hrvatska krv; hrvatsko pleme i hrvatske gore list. To svjesno i često
ponavljanje nacionalnoga imena, koje je Jeliću daleko važnije od njegove
subetničke šokačke pripadnosti, čini ga lučonošom hrvatstva među hrvatskim
piscima u Bačkoj njegova doba.

O KNJIŽEVNIM DJELIMA ANTUNA KARAGIĆA

Bunjevačkohrvatski pisac Antun Karagić (1913. – 1966.) rođen je u Gari,

u mađarskom dijelu Bačke, nedaleko grada Baje. Smatra se najboljim hrvatskim
piscem u mađarskom dijelu Bačke iz toga doba. Među bunjevačkim Hrvatima
posebice su bili omiljeni njegovi igrokazi.

49
 Kada se govori o hrvatskim piscima u dijaspori, pa tako i o piscima u
mađarskom dijelu Bačke, uvijek se postavlja pitanje u kojoj su mjeri i na koji
način ti pisci integrirani u hrvatsku književnost u cjelini. Pritom, naravno,
iznimno važnu, ako ne i najvažniju ulogu igra jezik na kojem ti pisci pišu.
Hrvatski pisci u mađarskom dijelu Bačke u znatnoj su mjeri svojim jezikom
sami sebe svrstali u hrvatsku književnost. Analiziraju li se s jezikoslovnoga
aspekta književna djela bunjevačkohrvatskoga pisca Ivana Petreša (koji je
Karagićev prethodnik u pisanju igrokaza) ili pak djela šokačkohrvatskoga
pjesnika i prozaika Miše Jelića koji su, premda stariji od Karagića, dijelom bili
njegovi suvremenici u Bačkoj, razabire se razlika u pristupu jeziku. Petreš i Jelić,
koji su, kako je već uprethodnim poglavljima navedeno, također bili rodom iz
mađarskoga dijela Bačke, većinu su svojih djela napisali specifičnim hibridnim
književnim jezikom koji se s jedne strane oslanjao na pisani novoštokavski
ikavski izričaj (koji je osobito zastupljen u hrvatskoj književnosti 18. stoljeća
od Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Slavonije i Podunavlja), s druge se strane
oslanjao na mjesne govore bačkih Hrvata, dok su se s treće strane ti pisci nastojali
približiti normiranomu hrvatskomu književnomu jeziku kakav se njegovao u
Zagrebu. Za razliku od njih, Karagić, čija glavnina djela nastaje u središnjim
desetljećima 20. stoljeća, nastoji pisati hrvatskim standardnim jezikom, barem
u onolikoj mjeri koliko mu je to njegovo znanje dopuštalo. Zato ikavicu često
zamjenjuje (i)jekavicom. Nedvojbeno je tomu barem dijelom bio uzrok njegov
posve drugačiji životni put. Dok su se Petreš i Jelić sustavno obrazovali, Karagić
je, stjecajem okolnosti na koje nije mogao utjecati, imao oskudno školsko
obrazovanje. Taj je manjak znanja nastojao nadoknaditi čitanjem. Zato je i
njegov književnojezični razvoj bio drugačiji. Intenzivno je sam učio i svladavao
hrvatski standardni jezik, stalno i puno čitajući različitu hrvatsku literaturu. Već
je od najranije mladosti pokazivao veliko zanimanje za književnost, te posebice
za pučki teatar. Kao osamnaestogodišnjak okuplja glumce amatere i s njima
uprizoruje Petrešev scenski tekst „Dva bila gavrana“. No već dvije godine
poslije predstavlja se i vlastitim scenskim tekstom „Zaručnici“. Nakon toga piše
i uprizoruje još mnoge kazališne komade. U dobi od sedamnaest godina postao
je povjerenikom zagrebačkoga Hrvatskoga književnoga društva sv. Jeronima,
čija je izdanja marno čitao. Tako je i njegovo znanje hrvatskoga standardnoga
jezika postupno bivalo sve veće. Vjerojatno je intenzivan kontakt s hrvatskom
književnošću bio razlogom što je i sam želio pisati na standardnom jeziku. Tako
se Karagić, čija glavnina djela nastaje u središnjim desetljećima 20. stoljeća,
opredjeljuje za normirani suvremeni hrvatski književni jezik. Poput pojedinih
današnjih bunjevačkih pisaca u dijelu Bačke unutar Srbije, i Karagić je u svoje
doba hrvatski standardni jezik ponajprije prepoznavao po jekavskom, odnosno
ijekavskom refleksu jata. O njegovu jeziku Stjepan Blažetin (1998: 67) piše:

50
 Karagićevi likovi ne govore čistim, narodnim, bunjevačkim
jezikom. Karagić svoj jezik približava hrvatskom jezičnom
standardu, pa na primjer umjesto ikavskog izgovora upotrebljava
ijekavski, ali ne dosljedno.
Razmotre li se pojedina Karagićeva djela kronološkim redoslijedom,
može se pratiti i piščev razvoj u jezičnom smislu.
Karagić se postupno izgrađivao kao pisac. Umjetnost riječi,
napisane, te posebice one na sceni izgovorene, za Karagića je ponajprije bila
sredstvo za jačanje nacionalne svijesti hrvatske manjine u Mađarskoj. Općenito
uzevši, njegovo djelo ima veću važnost kao angažirana književnost koja je sva
posvećena očuvanju narodne manjine i njenih moralnih i društvenih vrijednosti,
dok je književnoumjetnička vrijednost njegovih djela nedvojbeno manje
značajna, premda se, kako je već istaknuto, Karagić smatra najboljim hrvatskim
piscem u mađarskom dijelu Bačke svoga doba. Doduše, etiketu angažirane
književnosti više zaslužuju njegova ranija nego kasnija djela. U okviru svojih
djela koristi svaku priliku da upozori i pouči narod. Tako npr. u djelu „Gospojica
Zorka“ iznosi svoje mišljenje o mješovitim brakovima:

Bunjevac i Švabica, ne mogu se nikada sporazumiti kao Bunjevac i

Bunjevka, jel Švabo i Švabica.

U istom djelu, kroz lik djevojke Zlatice, savjetuje mlade kakovu literaturu treba
čitati:

Čitam ja stalno, al dobre romane, što izdaje Društvo sv. Jeronima,

pa sam se već izvježbala, koja je knjiga dobra, a koja nije.

U tom istom igrokazu nastoji ohrabriti bunjevačke djevojke da ne napuštaju

svoju narodnu nošnju. U scenskom tekstu „Rastatkinja“ kritizira momke koji
izbjegavaju ženidbu i obaveze. Njegov lik Ivo kaže:

…kad čovjek prijeđe dvadesettreću, onda je najpametnije da se

oženi…mi baš zato najviše tako naglo i propadamo i nestajemo…
što je našim momcima deveta briga – ženidba.

51
Pritom valja istaknuti da, za razliku od Petreša, u kojega dobri likovi redovito
završe sretno, u Karagića nije uvijek tako, pa je s te strane realističniji od svoga
prethodnika i uzora.
Karagić i u kazališnim predstavama prije svega vidi sredstvo za
očuvanje etniciteta, pa u tekstu naslovljenom Umjesto predgovora, koji prethodi
scenskomu tekstu „Svijest“ piše:

Naš narod bio je svjestan, da nam je to – sve, kazališne predstave,

pa ih je rado pohađao, jer je napokon i sam uvidio, da samo to,
pošto drugo nemamo, može spasiti: materinski naš jezik, prastare
naše narodne običaje i našu narodnu nošnju.

Unatoč izrazito poučnomu značaju Karagićevih književnih

djela, ne smiju se zanemariti njegova dramaturška nastojanja. Budući da mnogi
njegovi tekstovi istoga sadržaja usporedno supostoje kao scenski tekstovi i kao
proze, Karagić nije samo dramski pisac nego i dramaturg. Tako je npr. njegov
igrokaz „Katica“ sukladan noveli „Služavka“, a scenski tekst „Pošteni varalica“
proznomu tekstu „Čika Marko“.
Samo se po sebi razumije da je Karagić, zbog svoje djelatnosti
i svojih ideja, mnogima bio trn u oku i da mu život nije bio lagan. O tom također
progovara u svojim tekstovima, jer u liku pjesnika Mije nije teško prepoznati
Karagića osobno. O nerazumijevanju s kojim se susretao progovara npr. u
igrokazu „Katica“, koristeći lik Ane koja kritizira pjesnika Miju: Pjesnik, pisac,
šta li je on?… A bolje da radi, pametniji bi bio… I ugledniji… Ipak, bilo je i onih
koji su drukčije razmišljali, pa drugi lik, Mara, u istom igrokazu kaže:

I od tebe se, Mijo, čudim: ta ti nisi išao na škole, skoro ni u kakve,

pa tako svašta znaš. Bar da moj Mate tako svašta zna, voljela bi
nego ma šta na svijetu.

Premda u tom scenskom tekstu navodi kao mjesto događanja jedno selo u
Bajskom trokutu, ubrzo postaje jasno da je Karagić mislio upravo na svoju rodnu
Garu jer njegov lik Marko poziva Katicu na šetnju na garski korzo. U tom tekstu,
kroz sudbinu lika Stipe, progovara i o svojim političkim progonima:

52
 Taj, kažu, zaluđiva narod. Samo nek on tako radi (…) bit će on
interniran (…) Prijava je već poslata.
Na žalost, to se u stvarnosti i događalo. Povijesno razdoblje u kojem je živio i
stvarao nije Karagiću bilo sklono. Zbog svoga je rodoljublja bio zatvaran i prije
Drugoga svjetskoga rata, ali posebice je stradao poslije 1948. kada je 10 godina
proveo u uzama. Za cijelo to vrijeme, sve do smrti 1966. godine, nije prestao
pisati. Iza njega je ostalo 16 kazališnih komada, 11 novela, dva stručna rada
i jedno pismo. Glavnina njegovih djela nastaje u središnjim desetljećima 20.
stoljeća. Međutim, njegov uznički opus zauvijek je izgubljen, jer je zatvorska
uprava ta djela uništila. Vjerojatno su izgubljena i neka druga Karagićeva
djela koja su ostala u rukopisu. Tim više valja cijeniti Karagićeva djela koja su
očuvana.

VJERSKA PREVIRANJA U SANTOVU U DJELIMA HRVATSKIH

PISACA

1. UVOD

Već je u prvom poglavlju ove knjige navedeno da se ime Bajski trokut rabi
za dio Bačke koji je nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije i Trianonskoga
mirovnoga sporazuma ostao unutar granica novoosnovane države Mađarske.
Područje je dobilo ime po gradiću Baji. U Bajskom su trokutu najbrojniji bun-
jevački Hrvati. Uglavnom žive u selima (Bački Aljmaš, Bikić, Čikerija, Gara,
Kaćmar, Čavolj, Baškut, Gornji Sentivan/Gornji Sveti Ivan), također u gradiću
Baji s pripojenim selom Vancaga/Fancaga. Šokački Hrvati u Bajskom trokutu
žive u selu Santovu na granici s Vojvodinom (Srbijom). Osim njih, Hrvati u
Bajskom trokutu još žive u Baćinu i Dušnoku južno od grada Kaloče26. U Bačku
su doselili u 16. stoljeću iz istočne Slavonije. O šokačkim Hrvatima u Bačkoj
postoje povijesni podatci još od 16. stoljeća, ali znatna su doseljavanja iz Bosne
i Slavonije bila u 17. stoljeću, pa i početkom 18. stoljeća. Bunjevački Hrvati
u Bačku su se uglavnom naselili u 17. stoljeću s obronaka Dinare i Svilaje, u
trima velikim selidbenim valovima (usp. Šokčević,1997: 10). Bajski trokut je

26 U hrvatskoj se literaturi ime toga grada susreće u inačicama Kalača i Kaloča (mađ.
Kalocsa).

53
prostorno manji dio Bačke. Znatno veći dio pripao je Trianonskim sporazumom
Kraljevini SHS, kasnije Jugoslaviji, a nakon raspada SFRJ Srbiji.
Od nekadašnje šokačke migracije preostalo je do danas u Bajskom
trokutu jedno naselje – Santovo. To je veliko selo koje je samo nekoliko
kilometara udaljeno od Bačkoga Berega s druge strane granice u Vojvodini.
Od vremena svoga dolaska u Santovo pa sve do samoga kraja 19. stoljeća,
svi su santovački Šokci bili katolici. Međutim, 19. stoljeće, a osobito
druga polovica 19. stoljeća jest razdoblje vrlo agresivne mađarizacije svih
nemađarskih naroda na prostoru tadašnje Ugarske. Tako su se, među inim,
mađarizirala i hrvatska imena i prezimena. Među nemađarskim narodima
najviše su mađarizaciji bili izloženi katolici, jer je Katolička crkva u
Ugarskoj bila vrlo značajno sredstvo mađarizacije ostalih katoličkih naroda
u toj zemlji. U Santovu je potkraj 19. stoljeća župnik bio bunjevački Hrvat
Ivan Burnać, povratnik među katolički kler nakon što je nekoliko godina
bio napustio Crkvu. Želeći se dodvoriti tadašnjemu kaločkomu nadbiskupu
Györgyu Császku, Ivan Burnać mađarizira svoje ime i postaje Bátori János.
Godine 1896., u jeku priprema za proslavu tisućljeća mađarske državnosti,
nasilno pokušava nametnuti santovačkim Hrvatima liturgijska čitanja,
propovijedi i pučke vjerske pjesme na mađarskom jeziku, čemu se oni
energično protive. Stanje u Santovu 1896. godine zorno opisuje povjesničar
Petar Pekić (200927: 145):

Hrvati počnu plakati, groziti se i u svom ogorčenju navale na

župnika kojega redarstvo jedva spasi od linčovanja. U takvoj
uzrujanosti odmah sastave i pošalju deputaciju u Kaloču i
Budimpeštu tražeći da im se prava u crkvi povrate. Kad im
to ne uspije, zakunu se gotovi svi da dotle neće polaziti crkvu
dok im se ne povrate ranija prava.

Burnać, odnosno Bátori na vlastiti zahtjev napušta Santovo 1897.,

ali zahtjevu Santovčana ni nakon toga nije udovoljeno, pa, piše Pekić (Ibid.
146-147):

nesretni Santovčani odašilju dvadeset ljudi u slavonsko

selo Sv. Blaž s namjerom da kupe jednu pustaru i da se tamo
stalno nastane (...) Međutim, kupnja nije uspjela, te su morali

27 Pekićeva je knjiga prvi put objavljena 1930.

54
 nastaviti bezuspješnu borbu za oteta prava.

Nakon toga, dio šokačkih Hrvata podliježe propagandi Srpske

pravoslavne crkve i prelazi na pravoslavlje. Prekrštavanje se dogodilo
12. ožujka 1899. (usp. Mandić 2000a: 25, podrubnica 62). Dio vjernika
ubrzo se vratio katoličkoj vjeri, a dio koji to nije učinio prihvatio je srpsku
nacionalnost, pa su današnji Srbi u Santovu potomci bivših santovačkih
šokačkih Hrvata katolika. Taj je događaj postao temom različitih poetskih i
proznih djela hrvatskih pisaca koji su rodom iz Santova.

2. VJERSKA PREVIRANJA OPISANA U DJELIMA

SANTOVAČKIH PISACA

U Santovu su u 19. stoljeću rođena četverica budućih hrvatskih

pisaca: To su Brnja Andrin, Grga Andrin, Marko Fucin (1861. – 1910.) i
Marin Pejin (1891. – Prvi svjetski rat). Najstariji od njih, Brnja Andrin (1835.
– 1871.), umro je gotovo dva desetljeća prije spomenutoga prekrštavanja, pa
je logično da to nije mogla biti tema njegovih djela.
U književnom je pogledu od spomenute četverice autora najznačajniji
Grga Andrin (1855. – 1905.), koji je prije svega bio svećenik, pa su u
svim njegovim djelima, i proznim i u stihovima, u većoj ili manjoj mjeri
sadržani vjerski motivi i teme. U kontekstu ovoga poglavlja važna je crtica
„Vražje nedilo“, koju je G. Andrin napisao u ožujku 1899. godine. Tema
crtice je spomenuti prelazak dijela santovačkih šokačkih Hrvata katolika
na pravoslavlje, te istodobno njihovo posrbljivanje. Andrinov odnos prema
tomu događaju, jasan je već iz prvih nekoliko rečenica:

Bože zaklopi oči moje! Ne dopusti, da viđem ovu krutu zbilju,

koja je poput zmije otrovnice nalegla na moje Santovo, i
ljude njegove, naše dobre kršćane vuče u ponor pakleni.

Malo dalje u svom djelu objašnjava:

I zbi se ono, od čega me jeza vata i znoj obliva. Moja ljubljena

55
 hrvatska bratja, moji dragi Šokci, kojima se dičim i svagdi
ponosim, ostaviše viru praotaca i pramajka svoji.

Dalje događanje u crtici sukladno je zapisima očevidaca, pa Andrin spominje

točne lokacije pojedinih zbivanja i imena vodećih sudionika tih zbivanja.28
Dio se prekrštenih Santovaca odmah pokajao i otišao u nedaleki Bački
Bereg u katoličku crkvu na ispovijed. Veći je dio konvertita ipak ostao u
pravoslavlju. Andrin je zabilježio pjesmu koja se pritom pjevala:

Zaboravi da si Šokac bio

i šokački s majkom govorio.
Srpski zbori i srpski govori,
jer su srpski čak i rajski dvori.

Andrin ni u nastavku crtice ne skriva svoj osobni odnos prema tomu događaju:

Spušća se teški i gusti mrak na selo, kuće i ljude u njima,

koje taru brige i pritiskiva teret griha. Zvizde se sakrile iza
tavnih oblaka, ne želeć gledati izdajnike vire svoje.

Između dvaju svjetskih ratova, pa do 1948., osobito je plodan

književnik Mišo Jelić (1881.-1961.), također Santovac rodom, odvjetnik
i istaknuti kulturni djelatnik među Hrvatima u mađarskom dijelu Bačke,
kojemu je u ovoj knjizi posvećeno treće poglavlje. Godine 1948. Jelić je
osuđen na robiju, te je i tjelesno zlostavljan. Zaplijenjena mu je i sva imovina.
Teško bolestan, pušten je iz zatvora 1954. Umro je u velikom siromaštvu
1960.

28 Prekrštavanje na pravoslavlje zbilo se 12. ožujka 1899. u dvorištu kuće Jakoba Prodana.
Nakon toga, prekrštenici su slavili u kući Aguština Blažetina u dijelu Santova zvanom
Prnjavor.

56
 Tema prelaska dijela Santovaca na pravoslavlje trajno je zaokupljala
Jelića, kako u pjesmama tako i u prozi. Kada je 1923. umro omiljeni santovački
župnik i narodni preporoditelj, bunjevački Hrvat Grgo Jasenović, rodom
iz sela Čavolja, također u Bajskom trokutu, Jelić mu je posvetio prigodnu
pjesmu od pet četverostiha, koju je naslovio „Slavnomu mučeniku“. Naime,
Jasenović je postao santovačkim župnikom nakon što su Santovčani za to
molili biskupa. Poslije Prvoga svjetskoga rata mađarske vlasti potjerale su
ga iz Santova, uhitile i okrutno mučile. Zatim je protjeran preko granice u
Kraljevinu SHS, gdje su ga srpske vlasti također zatvorile i mučile. Kada
su ga doveli do ruba smrti vratili su ga u Mađarsku, gdje je ubrzo umro
od posljedica zlostavljanja. Za svoga pastoralnoga djelovanja u Santovu,
Jasenović je bio izložen dvostrukim pritiscima. S jedne strane od mađarske
vlasti koja je od njega očekivala da Santovce pomađari, a s druge strane od
već spomenute nove srpske pravoslavne zajednice koja u Santovu postoji od
1899. kada je dio Santovaca prešao na pravoslavlje i posrbio se. Jasenović
je odlučno odbijao pritiske i jednih i drugih. O tom piše i Jelić u spomenutoj
pjesmi „Slavnomu mučeniku“:

„Izdaj narod, prodaj ime!“

Arpadov viče poklonik.
„Minjaj viru, satri sime!“
Lazarov klikće bezbožnik!

Dalje Jelić nastavlja u simetričnim osmercima:

Potijano žrtva zbori:

„Osnaži me, Gospodine.
Neka viđu ti zlotvori,
Kako Hrvat rabro gine.“

Temi prelaska Santovaca na pravoslavlje Jelić se opet vratio u pjesmi

„Nebo plače“, spjevanoj 1929. Naslov je motiviran stvarnim meteorološkim
prilikama jer je 12. ožujka 1899., kada se zbilo prekrštavanje, u Santovu

57
zaista padala jaka kiša (usp. Mandić, 2000a: 25, podrubnica 62). Zato je
naslov pjesme „Nebo plače“ personifikacija, koju objašnjava prvi stih:

Već tri dana gusta kiša lije.

Ta pjesma „Nebo plače“ sastoji se od šest deseteračkih katrena (četverostiha)

u maniri narodne pjesme, ali s izmjeničnom rimom. Pjesma je prava tužbalica
za izgubljenom braćom. Tako npr. u drugoj kitici Jelić pjeva:

Nebo plače, jer ovce odlazu

U zagrljaj drske Bizantije,
Isus žali, što nam viru gazu
Dični sinci naše Šokadije.

Svoju tužbalicu rezignirano završava sljedećim katrenom:

Mrtavačko zvono selom cvili,

Crkva naša svoje oplakiva,
Koji juče katolici bili,
A danas su samo sinja siva.

Baladu „Smrt Anice Lukine“ Jelić je napisao na blagdan Svih svetih

1929., opet u maniri narodne pjesme U njoj opjevava tragičan događaj koji
se zbio u travnju te godine, kada je santovačku djevojku Anicu ubio jedan
srpski mladić, imenom Rodoljub, jer se nije htjela udati za njega i prijeći na
pravoslavlje. Sam zaplet radnje u baladi Jelić donosi u dijalozima. Mladić
progovara:

“Al šta neću moći dobit milom,

58
 To ću uzet, braćo moja, silom.
Anica će Srpkinjom se zvati,
Ili će ju oplakivat mati!”

Djevojka mu odgovara:

„Rodoljube, ja tebe ne voljim,

Ostavi mi, lipo tebe moljim.
Ja ne dajem svoje običaje,
Viru svoju niko ne prodaje.“

Na kraju balade Jelić navodi i santovačku lokaciju gdje se opjevano ubojstvo

zaista zbilo:

U Santovu kod Đuke birtaša

Poginila lipotica naša.
tilo sad joj u grobu počiva,
Njega suza svaki dan zaljiva.

O tom je događaju Jelić više puta pisao i u proznim djelima.

Sjećajući se svoje obitelji, u memoarskoj prozi „Medene i gorke kapi
sićanja“ s ponosom naglašava kako njegova obitelj nije promijenila vjeru:

Kad nas biskup iznevirio, privario, moji u „vlaško“ nisu

prišli, ali moj dada vala i 15 godina nije išao u crkvu, iako je bio
kako valja virnik i bogomoljac.

59
 Dio se prekršenih ubrzo ipak pokajao i vratio katoličkoj vjeri. Njih Jelić
također spominje u svojim djelima, npr. u hodočasničkom putopisu, naslovljenom
„Od Santova do Pečuva“, pri opisu hodočašća Gospi Judskoj spominje kako je
na hodočašću bila i starica Anica Prodan, koja je za toga dugoga i napornoga
hodočašća postila i nije se željela odmarati, smatrajući to pokorom što je bila
prešla na pravoslavlje:

Posli Lačke Pustare je odmor. Kod križa odpivamo

jednu pismu, posidamo, ležemo, jidemo, kripimo tilo.
- Snaš Anice ajte sist! – zovemo na travu staru
Prodanovu, ali ona:
- Neću, dica! Nek sad pati to pogansko tilo, zavridilo
je! – po glasu osićaš, da se neće pokorit ni za živu glavu. Ne
moljakamo ju, jer svi znamo uzrok: i ona je bila u ‘vlaškom’,
pa sad ispašćava grije.

Jelića je trajno tištila spoznaja da je dio njegovih Santovaca napustio Katoličku

crkvu. U kratkoj memoarskoj prozi naslovljenoj „Nepotribna medja“ (koju je
napisao u kolovozu 1929. na blagdan sv. Stjepana, kralja ugarskoga) s tugom
zaključuje:

Ne znajuć šta činu, privariti od oni, u koje su se najviše uzdali, u

svoje vodje, otišli su u zagrljaj pravoslavlja. No, taj zagrljaj nije
bratovski, već sebičan, koristoljubiv, i tako je jak, da se bojim da će
iz duša naši odbigli seljana izciditi i poslidnji hrvatski osićaj, što
pokaziva i to, da oni, na nagovaranje svoji novi svećenika, počinju
sebe Srbljima zvati.

Tu je prozu Jelić napisao nakon što je pohodio grob djevojke čije je ubojstvo
opjevao u baladi „Smrt Anice Lukine“. Zato dalje nastavlja:

Sa tim mislima krenem dalje, pridjem medju to jest stazu što

razdvaja katoličko od grko-istočnog (pravoslavnog) groblja.
Medju, koja ne bi morala biti, jer i na jednoj i na drugoj strani naši

60
 su ljudi, tačnije njihovi ostatci. (…) Ako im je to drugo ime milije,
nek im bude, ja im to uzkratit ne možem i ne želim, al u mojim
očima ostat će ono, šta su uvik i bili i šta će dokraj života biti: naše
lipe, šarolike, hrvatske il šokačke gore list. Zbog tog se uvriditi ne
možu, jer je to istina živa...

3. ZAKLJUČNA NAPOMENA

Vjerska, a time i nacionalna podjela u Santovu i danas je izražena, premda

sadašnji naraštaj nastoji njegovati skladan suživot. Suvremeni santovački pisci
biraju nove teme i zaokupljeni su drugačijim problemima. Na žalost, među
njima više nema trojice pjesnika koji su svojim djelovanjem obilježili drugu
polovicu 20. stoljeća. Branko Filaković umro je 1991., Stipan Blažetin deset
godina poslije 2001., a Marko Dekić 2017.

O PJESNIŠTVU JOSIPA GUJAŠA ĐURETINA

Pjesnik Josip Gujaš Đuretin29 (1936. – 1976.) bio je rodom iz Martinaca

u mađarskom dijelu Podravine. Selo Martinci u današnje se vrijeme ističe po
brojnosti suvremenih humanističkih intelektualaca među Hrvatima u Mađarskoj
koji su rodom upravo iz toga mjesta. Dobri poznavatelji pjesništva Hrvata u
Mađarskoj, kao što su npr. Juraj Lončarević, Đuro Vidmarović, Stjepan Blažetin
i drugi, smatraju Đuretina najboljim pjesnikom među mađarskim Hrvatima.
Među inim napominju da njegovo pjesništvo nije pod utjecajem narodne pjesme
kao kod većine njegovih prethodnika, nego da je tražio i pronalazio vlastiti
pjesnički stil. Za razliku od narativnoga stila narodne pjesme, Đuretin nastoji
sažetim izričajem dočarati svoje osjećaje i stanje duha. O tom Stjepan Blažetin
(2011: 179) piše:

Gujaš pokušava sa što manje riječi reći što je moguće više. Na to

ga tjera, doduše, možda tek podsvjesno, i saznanje da mu je malo
vremena prestalo.

29 Već je u prvom poglavlju ove knjige navedeno da se u literaturi susreću verzije Džuretin
i Đuretin te objašnjeno zbog čega je u ovoj knjizi izabrana inačica Đuretin.

61
 Premda Đuretinov životni vijek nije bio dug, iza sebe je ostavio bogat
i tematski raznovrstan pjesnički opus. Već je u prvom poglavlju ove knjige
navedeno da Đuretin za života nije objavio samostalnu pjesničku zbirku,
ali da je u godini poslije njegove smrti, 1977., objavljena knjiga pod naslovom
Povratak u Podravinu u kojoj je tiskan dio njegovih pjesama. Druga Đuretinova
zbirka, naslovljena Iverje, objavljena je 1991., a treća s naslovom Iz pozadine
2011. Također je već navedeno da većina Đuretinovih pjesama koje su uvrštene
u zbirku U pozadini nije bila objavljena u zbirci Povratak u Podravinu.
Potpuniji pak uvid u osebujno Đuretinovo pjesništvo pruža zbirka njegovih
pjesama naslovljena Mene su ljepote ostavile koju je priredio i 2019. objavio
Đuro Vidmarović.30
Đuretin nije bio miljenik sreće. Teška ga je bolest posljednjih godina
života zatočila u uski kućni ili još gore bolnički prostor, a za života nije doživio
priznanja kao pjesnik, za kojima je toliko žudio, posebice za priznanjem iz
književnih krugova u Hrvatskoj. Umro je u dobi od svega 40 godina, s
neostvarenim željama i čežnjama.
U svojim mladenačkim danima pisao je, među inim, i radosne ljubavne
pjesme. Međutim, pjesnik se već u mladosti teško razbolio pa su kasnije i
njegove ljubavne pjesme prožete tjeskobom, npr. kratka pjesma „Nekoliko
reči“:

bolno odjekuje
tvoje odsustvo
u noći.

Općenito se može reći da u Đuretinovu pjesničkom opusu prevladavaju

pjesme ugođaja, ali nipošto ne uvijek lirskih nego često mučnih i teških.
Zavičajne i pejzažne pjesme često se pretaču u meditativne, a to se događa i
s većinom njegovih lirskih pjesama različitoga tipa. Pojedine pak pjesme od
samoga početka odišu tjeskobom, kao npr. početak jedne od pjesama iz ciklusa

30 Već je u prvom poglavlju pripomenuto da se Vidmarović odlučio za verziju prezimena

Gujaš-Đuretin. Također je navedeno da se za istu verziju odlučio jezikoslovac Ernest
Barić koji je, kao i pjesnik o kojem je riječ, bio rodom iz podravskih Martinaca. Barić
(2021: 58) piše: „Josip Gujaš Đuretin (1936. – 1976.) ‹najistaknutiji hrvatski pjesnik
u Mađarskoj. Bista mu stoji u centru Martinaca pored zgrade Osnovne škole›.“ Barić
(Ibid.) također navodi obiteljski nadimak Đureta, Đuretini.

62
 „Nemiri u Erdu“31:

Zaklano jesensko sunce

krvari
Gusti oblaci šire zlovolju.

U Đuretinovoj pjesmi naslovljenoj „Sebi“ prepoznat će se mnogi

samotnici pera, ne samo pjesnici:

zasad
ovo je tvoj prostor
ova soba

nemaš drugog foruma

papir te čeka
olovka i nalivpero.

Nakon mladosti mnogi su pjesnici svoja životna razočarenja i

neuspjehe pretočili u stihove, pa tako i Đuretin, npr. u pjesmi „Moja žetva“:

U ovim zrelim godinama

mojih neuspelih želja

31 Erd se susreće u povećem broju Đuretinovih pjesama. Riječ je o mjestu za koje Hr-
vati u Mađarskoj inače rabe ime Andzabeg, a Mađari Érd. Mjesto se nalazi južno
od Budimpešte, na desnoj obali Dunava. U njemu živi brojem nevelika hrvatska
manjinska zajednica.

63
 moja žetva je žalost
i nema lepih reči za mene
i nema lepih žena
slobodno izvedenih puteva
i slobodnog životnog delovanja.

Zovu me daleke snežne ceste

da na njima nestanem.

Njegovo je pjesništvo, osobito ono nastalo u posljednjim godinama

njegova života, prožeto tjeskobom, osamljenošću. Ono je i plod njegovih
osobnih trauma i bolesti. To stanje dobro ilustriraju ovi stihovi iz njegove
pjesme „Mjesto pod suncem“:

Ima prokletih sudbina

što ih život goni teškom putanjom
od žalosti,

a jednako tako i stihovi iz pjesme „U pregnuću“:

Kao raspucana suha zemlja što čezne

za vodom,
tako ja očekujem iskrenost od ljudi
i prijateljski stisak ruke.

Premda Đuretin nema pjesama klasičnoga vjerskoga nadahnuća,

prethodno navedeni stihovi pokazuju u kompoziciji, a djelomice i u izboru
riječi utjecaj biblijskoga Psalma 42:1 koji glasi:

64
 Kao što košuta čezne
za izvor-vodom
tako čezne duša moja za tobom, Bože.

Vrlo je potresna Đuretinova pjesma „Na izmaku“. Počinje stihovima:

Lutam ulicama
sa zaklanim nadama u sebi.

Teško bolesni Đuretin veselio se svakomu prividnomu predahu od bolovanja.

Pjesma „Jedno odsustvo iz bolnice“ nastala je u jednom od takovih predaha.
Ta pjesma, premda napisana jednostavnim stilom, izaziva snažno suosjećanje
čitatelja:

jedno malo odsustvo

žličica meda

jedno malo odsustvo

dva dana u drugoj sferi

jedno malo odsustvo

jedno malo prisustvo u životu.

Posebice su sumorne pjesme koje je pisao u bolnici, osobito pjesme slutnje

smrti kao npr. pjesma „U maglama“:

65
 Ove godine
Sav sam u maglama
reke se zamrzavaju
zamrzava se moj
krvotok.

Đuretin ima i ciklus zavičajnih pjesama, od kojih su samo neke posvećene

njegovim rodnim Martincima, a ostale drugim hrvatskim selima u mađarskoj
Podravini, tj. štokavskoj Potonji, Starinu i Drvljancima, zatim kajkavskim
Križevcima i Novomu Selu te Brlobašu, u govoru kojega je izraženo snažno
štokavsko-kajkavsko prožimanje. Takove pjesme predstavljaju svojevrsni
Đuretinov poetski putopis o hrvatskim selima u mađarskoj Podravini. Za
ilustraciju navodim pojedine stihove ugođaja, sjete i čežnje iz pjesme “Brlobaš
u ranu jesen”:

Brlobaš,
u tvoje oči usanjao sam
naš podravinsko-hrvatski san
...
Lepo selo si,
dišeš šûmom prastare reke
...
Brlobaš,
suzama sam oprao staze
što vode do tebe.

Bio je svjestan koliko je nedostajao svojim roditeljima, a taj svoj

osjećaj pretočio je u prelijepu pjesmu „Svojim roditeljima u Martince“32:

32 Navedeni stihovi preuzeti su iz antologije Rasuto biserje (2002.) koju je priredio Stjepan

66
 …
Retko ja sedim
na počasnom mestu za stolom
što ste mi ga odredili.
Vi stalno čekate mene
sina svoga
da vam dođem.
…

Tema, o kojoj je već više puta spomenuti pjesnik iz Martinaca Džuso

Šimara Pužarov napisao svoju baladu Jozo i Jela, a koja je nastala na temelju
narodne pripovijetke prema kazivanju drugoga Martinčanina, nepismenoga
ribara i vrsnoga narodnoga pripovjedača Andrije Hidega Palitke, susreće se
i u trećega Martinčanina Đuretina (usp. Vulić 2012b: 542). Riječ o narodnoj
predaji o mrtvom mladiću koji dolazi po svoju živu djevojku s nakanom da je
povede u svoj grob. U svojoj podužoj pjesmi „Obrisi iz detinjstva“ Đuretin
opisuje odrastanje uz pučke pripovijetke s tom tematikom:

...
Stare žene
posle pozdravnog zvona
poslale nas
na spavanje
Gledali smo
senke po zidovima
i slušali smo

Blažetin. Opširnija verzija te pjesme objavljena je, pod naslovom „Svojim roditeljima“,
u zbirci Mene su ljepote ostavile (2019.) koju je priredio Đuro Vidmarović.

67
 muziku cvrčka
u polusnu.

Zašto su nam rekle

stare žene
da se mrtvi vraćaju po žive
Zašto su nas
plašile

To nisu bile bajke

To su bile pripovetke
o konjaniku
po mesečini
što je dolazio
k dragoj iz groba
To nisu bile šale
to je bilo usađivanje straha
u naše mlade duše
kada još nismo videli
mrtve.33

33 Navedena inačica objavljena je 2002. u antologiji Rasuto biserje. U zbirci Iz pozadine

(2011.) ta je pjesma objavljena u inačici koja je već bila tiskana u zbirci Povratak u
Podravinu (1977.), tj. 1977. i 2011. izabran je svršeni glagol zašto su nas / uplašile a
2002. nesvršeni glagol zašto su nas plašile. Međutim, 1977. i 2002. ta je pjesma obja-
vljena pod naslovom „Obrisi iz detinjstva“, a 2011. pod naslovom „Senke i priviđenja
iz detinjstva“. Pri objavljivanju te pjesme u zbirci Đuretinovih pjesama Mene su ljepote
ostavile (2019.), Đuro Vidmarović uvrsto je oba naslova. Naslov „Obrisi“ nadredio je
naslovu „Senke i priviđenja iz detinjstva“. Uz naslov „Obrisi“ stavio je napomenu o
Đuretinovu rukopisu iz kojega je zbirku priređivao: „Dodano olovkom iznad naslova
pjesme Senke i priviđenja iz detinjstva. Možda se radi o nadnaslovu, a možda o naslovu

68
 ...

Navedeni izvadak iz Đuretinove pjesme pokazuje da je u Šimarinim Martincima

priču o Jozi i Jeli širio ne samo glasoviti usmeni pripovjedač Palitka nego da
su ju djeca od starijih slušala i u svom domu. Zato nije začudno što o tom pišu
i Đuretin i Šimara Pužarov.
Pojedine pjesme predstavljaju Đuretina kao pjesnika ljevičarske
orijentacije, npr. pjesma „Kafansko veče u velegradu XX stoleća na Zapadu“.
Neke druge opet gotovo su metafizičkoga značaja, npr. pjesma
naslovljena „Obraćanje k vedrom nebu“:

upirem oči k nebu

da ih operem vedrinom i rosom
upirem oči k nebu
da mi zora zarudi u grudima

a oči se sklapaju i noć me posećuje

crnim sablastima

bez zvezdanog neba

čamim u svome mraku.

O svojoj, gotovo tjelesnoj potrebi za pisanjem pjesama progovorio je u pjesmi

„Da se odreknem“:

da se odreknem

novoga ciklusa“ (str. 289.). Inače, Vidmarović prema Đuretinovu rukopisu rabi inačicu
nesvršenoga glagola Zašno su nas / plašile koji je u kontekstu cjelovitoga sadržaja ned-
vojbeno logičniji.

69
 svojih još neizrečenih pesama
reči bi me zadavile

...

da ne kažem
što mi na srcu leži
postojat bih prestao.

Sagleda li se čitav Đuretinov pjesnički opus, ne mogu se zanemariti njegove

pjesme posvećene Hrvatima i Hrvatskoj koje jasno svjedoče da je Đuretin bio
hrvatski rodoljub, pa čak i domoljub, a u njegovu se pjesništvu takovi osjećaji
odražavaju u onolikoj mjeri u kojoj je to u vremenu i prostoru u kojem je
živio i stvarao bilo moguće. Među domoljubnim pjesmama dobro je poznata
antologijska pjesma proročanskoga značaja „Akordi o Hrvatskoj“, koja 1977.
nije uvrštena u posmrtnu zbirku njegovih pjesama Povratak u Podravinu.
Stjepan Blažetin (1998: 78) navodi kako je pjesma „Akordi o Hrvatskoj“,
do objavljivanja u Vidmarovićevoj knjizi 1991., bila književnoj javnosti
nepoznata. Valja ipak upozoriti da je ta pjesma prvi put objavljena 1986. u
mjesečniku Matica Hrvatske matice iseljenika, povodom 10. obljetnice
Đuretinove smrti, a prema navodima Đure Vidmarovića prva rukopisna
verzija te pjesme datirana je 1965.34 Ta pjesma govori o Hrvatskoj utopljenoj
u Jugoslaviji, oslabljenoj iseljeničkim valovima, ali sadrži i proročanske
stihove o budućoj hrvatskoj državi. Po snazi pjesničkoga izričaja Đuretinovi
se „Akordi o Hrvatskoj“ mogu usporediti s najboljim hrvatskim domoljubnim
pjesmama, npr. s Kranjčevićevom „Moj dom“, a posebice s poznatom
pjesmom „Hrvatska“ Drage Ivaniševića, s kojom se Đuretin na nenametljiv
način diskretno povezuje. Đuretin piše:

Hrvatska
odavno je samo reč

34 Vidmaroviću je rukopisnu pjesnikovu ostavštinu dala na uvid Đuretinova supruga Vera

Grunčić.

70
 - kažu35
Ima i takovih
koji joj pogrebni venac
slažu
Ali ja znam
da će nam ona
i ovako bleda
po celom svetu
razastrta
oko svoje jezgre
još dugim vekovima
živeti
kao Hrvatska

...

... ja u svom snu

nosim samo
Hrvatsku

...

Vekovi nas spajaju

u jednu celinu

35 Ivanišević u svojoj pjesmi piše: „Hrvatska je riječ koju naučih od majke“.

71
 kao Hrvate
iako nisu ista polja
iako smo po celom svetu
razastrti
ali istom krvi
kroz vekove duge
spajaju nas
u družinu istu.

Dojmljiva je i njegova kratka trostih-pjesma „Šibenik“36 u kojoj s ponosom

ističe da je taj grad od samoga osnutka hrvatski:

Gordost kao pobožnost

raste
slaveć osnivače – Hrvate.

Već je navedeno da je Đuretinov sumještanin, pjesnik Đuso Šimara Pužarov vrlo

cijenio Đuretina, pa mu je posvetio i jedan svoj pjesnički ciklus. I mnogi drugi
Đuretinovi suvremenici iz redova hrvatske manjine iznimno su cijenili njegovu
poeziju. Među takovima je i pjesnikinja Katica Sendrei. Žalujući zbog prerane
Đuretinove smrti, posvetila mu je pjesmu, koju je naslovila „Džuretinovoj
uspomeni“. Završava stihovima:

36 Zanimljivo je da su i drugi hrvatski pjesnici u Mađarskoj svoje pjesme posvećivali Šibe-

niku. Već je u prvom poglavlju ove knjige spomenut bunjevački Hrvat Mijo Karagić koji
ima ne samo pjesmu naslovljenu „Šibeniku“ nego i cijelu poemu istoga naslova. Istoga
je naslova i jedna pjesma šokačkoga Hrvata Marka Dekića. Bacalja (2019: 307) navo-
di da je o Šibeniku pjevala Timea Horvat. Hrvatski pisci iz Mađarske u tom su gradu
uglavnom boravili prigodom Međunarodnoga dječjega festivala. Koliko je Šibenik bio
zastupljena tema u djelima hrvatskih pjesnika iz Mađarske pokazuje i primjer pjesnika
Lajoša Škrapića koji u svojoj pjesmi „Misto sebe…“ napominje da nije napisao pjesmu
(jačku) o Šibeniku. Ta pjesma počinje stihovima: Nimam jačke o Jadranu, / nimam o
Šibeniku.

72
 Pesme ti dižu beli mramorni spomenik
Iz srca im beli dan govori,
Dok ti se ruka odmara
Tvoje rasuto cveće ćemo
Skupiti u buket i čuvati ga
Sa velikom obaveznošću u duši
Kao blago našeg naroda.

Pjesnik Anton Slavić, rodom iz Plajgora u zapadnoj Mađarskoj, objavio je 2007.

pjesničku zbirku Plajgorski zvoni u koju je uvrstio i pjesmu pod naslovom „Pred
spomenikom J. Gujaša Džuretina“, u kojoj među inim pjeva:

Josipe Guljašu – dodatkom Džuretin,

Ti si list naše gore – hrvatske majke sin.

Unatoč nedvojbenoj estetskoj kvaliteti njegova pjesništva, Đuretin je u matičnoj

Hrvatskoj bio, a zapravo i do danas ostao gotovo nepoznat. Razlog tomu možda
valja tražiti u književnom jeziku kojim je pisao. Taj je pjesnik, naime, mnoge
svoje pjesme napisao s ekavskim odrazom jata, a tomu mogu biti dva uzroka.
Prvi je što je ekavicu favorizirao tada sveprisutni i jedini prisutni Demokratski
savez južnih Slavena u Mađarskoj. U skladu s ondašnjom politikom prema
južnoslavenskim manjinskim zajednicama, Đuretin je diplomirao tzv.
srpskohrvatski jezik i jugoslavensku književnost na Sveučilištu u Budimpešti
te bio profesor na ondašnjoj srpskohrvatskoj gimnaziji u Budimpešti. Drugi
razlog jest što je Đuretin, kako je već spomenuto, bio rodom iz Martinaca u
Podravini, a govor Martinaca pripada ekavskoj skupini govora arhaičnoga
hrvatskoga štokavskoga dijalekta – dijalekta koji se u hrvatskoj dijalektologiji
obično naziva slavonskim. Kad je riječ o hrvatskim subetničkim skupinama
u dijaspori, često se raspravlja o razini njihove nacionalne svijesti i osjećaja
pripadnosti matičnomu narodu. Osobito su takovim spekulacijama izloženi
Hrvati štokavci u dijaspori, pa upravo na temelju njihove narječne i dijalekatne
pripadnosti poneki niječu njihovo hrvatsko podrijetlo. Tako je i Đuretinova

73
pripadnost hrvatskoj književnosti dovođena u pitanje zbog jezika kojim piše.
Njegova se naklonost ekavskomu odrazu jata tumačila kao usmjerenost prema
srpskoj književnosti. Međutim, premda ekavski, Đuretinov je književnojezični
izričaj mješavina hrvatskih standardnojezičnih rješenja kojima je težio, i srpskih
kojima je unutar spomenutoga Saveza južnih Slavena u Mađarskoj stalno bio
izložen. Na Đuretinov se pjesnički jezik osvrnuo i Blažetin mlađi (2017: 107)
koji piše: “S današnje točke gledišta, jezik je Gujaševih pjesama srpski iako je
on sam mislio da piše hrvatskim jezikom.” Da je Đuretin sebe smatrao hrvatskim
književnikom jasno pokazuje i njegova, u prvom poglavlju ove knjige navedena
korespondencija s Milivojem Slavičkom, i njegova već spomenuta i djelomice
citirana pjesma “Akordi o Hrvatskoj”, ali npr. i pjesma naslovljena “Hrvatski
manjinac” naslovom koje ovaj pjesnik sam sebe jasno određuje.
U pojedinim je pjesmama Đuretin bio i presmion imaju li se na umu
povijesno-političke okolnosti u kojima je živio. U tom kontekstu navodim npr.
njegovu pjesmu naslovljenu „Jedna rečenica” u kojoj prosvjeduje:

Nije moguće dozvoliti

nama Hrvatima
da nam naš narod
drugi odgajaju.

Njegova pjesma „Jedan fragment o hrvatskom narodu g. 1976.” i nakon četiri i

pol desetljeća vrlo je suvremena:

Koliko si izgubio
narode hrvatski
rode moj
to ni sam ne znaš
jer ni gubitke nisi uzeo
u registar
– kakav nemar.

74
Dalje nastavlja:

pa i u današnja vremena
pričinja mi se
kao da je velik nemar.

Možda Đuretin, kako se u dosadašnjoj literaturi navodi, nije u svom pjesništvu

bio zarobljenik romantičarskoga nacionalnoga zanosa, ali je nedvojbeno da je
volio i Hrvatsku i hrvatski narod, razmišljao o njihovoj sudbini i nije se mirio s
porazom.

O PJESNIŠTVU DŽUSE ŠIMARE PUŽAROVA

Manjinska književnost, sa svim svojim književnim vrstama i rodovima,

do potkraj 20. stoljeća načelno je znatnim svojim dijelom bila usmjerena očuvanju
nacionalne svijesti i očuvanju jezika naroda kojemu manjinac pripada. Poezija
hrvatskoga pjesnika Đuse Šimare – Pužarova (1949. – 1994.), koji je, kako je
već navedeno, rođen u Martincima u mađarskom dijelu Podravine, uglavnom
ne pripada toj skupini. Naime, Šimara pripada naraštaju hrvatskih pjesnika u
Mađarskoj koji na književnu scenu odlučnije stupa sredinom osamdesetih godina
20. stoljeća (premda objavljuje i prije). Zajednička značajka te skupine pjesnika
jest tematski iskorak iz dotadašnjih tradicionalnih okvira. Osim na planu sadržaja,
taj je otklon prepoznatljiv i na planu izraza, pa je Šimarino pjesništvo najvećim
dijelom satkano u slobodnom stihu, bez rime. Najviše je rimom povezanih
stihova u njegovim pjesmama namijenjenim djeci, ali okušao se (manje ili više
uspješno) i u pisanju zahtjevne poetske forme soneta. Već je u prvom poglavlju
ove knjige navedeno da je Šimara počeo objavljivati sedamdesetih godina, a
prva mu je samostalna pjesnička zbirka, naslovljena Stojim pred vama, tiskana
1981. godine. Šimara je nastojao pisati hrvatskim standardnim jezikom. Takav
književnojezični izričaj karakterizira gotovo cjelokupno njegovo poetsko
stvaralaštvo (s rijetkim iznimkama), a za dijalektizmima iz rodnoga martinačkoga
govora poseže tek u potrazi za posebnim stilskim efektima, kao npr. pri uporabi
leksema staramajka (u značenju ‘baba, baka’) u pjesmi „Bez zubi”. Za života
mu je još 1991. godine objavljena knjiga pjesama za djecu i odrasle, naslovljena

75
Djeci a ne samo...
Šimara je napisao i sedamnaestodijelnu baladu u četvercima, tj.
četverosložnim stihovima, naslovljenu Jozo i Jela. Književnojezični izričaj te
Šimarine poeme temeljen je na mjesnom govoru rodnih mu Martinaca. Ta je
balada objavljena na kraju pjesničke zbirke Stojim pred vama 1988. Ponovo je,
ponešto izmijenjena, objavljena 1991. u Šimarinoj pjesničkoj zbirci Djeci a ne
samo. Također je objavljena 1998., kada ju je etnograf Ernest Eperjessy uvrstio u
svoju knjigu Šalje pismo Sibinjanin Janko... (Narodne pripovijetke, prepričane
junačke pjesme i predanja Andrije Hidega iz Martinaca u Mađarskoj). Nastala
je na temelju istoimene narodne pripovijetke. U tim je djelima, kako je već u
prethodnom poglavlju ove knjige navedeno, riječ o mrtvom mladiću koji dolazi
po svoju živu djevojku s nakanom da ju povede u svoj grob. Zanimljivo je da je
Šimarina balada tematski vrlo srodna narodnoj priči Mertvi, živoga van koju je
bunjevački Hrvat iz Subotice Balint Vujkov zabilježio na gradišćanskohrvatskom
govornom području u čakavskoj Bizonji u polutisućljetnoj dijaspori u
sjeverozapadnoj Mađarskoj (usp. Vulić 2008a: 108; 2009a: 121). Također se
tematski može povezati s narodnom pričom Mrtav dragi na bielom konju koju
je Vujkov zabilježio u čakavskom Prodrštofu u austrijskom Gradišću (usp.
Vulić 2012b: 542).37 Blažetin mlađi (1998: 131) navodi istu temu u još dvjema
narodnim prozama koje je Vujkov zapisao u Mađarskoj. To su proze „Mesečina
kaj dan“ i „O mrtvima“. Koliko je tema o kojoj te narodne priče kazuju i o
kojoj Šimara piše bila duboko urezana u svijest djece u Šimarinim rodnim
Martincima, vrlo zorno nam pokazuje i već spomenuti Šimarin sumještanin i
pjesnički uzor Gujaš Đuretin u svojoj odužoj pjesmi „Obrisi iz djetinjstva“, o
čem je bilo riječi u prethodnom poglavlju ove knjige. Naravno, ta se tema ne
susreće samo u narodnim predajama Hrvata u Mađarskoj i ne samo u Hrvata,
ali valja pripomenuti da je ostavila traga i u hrvatskoj književnosti općenito,
sukladno narodnoj predaji. Ovom prigodom navodim primjer iz pjesničkoga
ciklusa „Panegirik pijetlima“ Nikole Šopa u kojoj jutarnji pijetli tjeraju mrtvoga
mladića koji se dolazi osvetiti svojoj živoj djevojci:

O, pijetli svi, sa cijele zemlje puste.

…
Kako je služba vaša čarobna i tajna.
…
Kad mrtvi dragan dođe, pun osvete,

37 Riječ je o nekadašnjim zapadnougarskim selima, tj. selima zapadnougarskih Hrvata.

76
 na leden-vrancu svom,
pod prozor nevjernice i nanišani i –
vaš glas otpirne i konja i konjanika. 38

U razdoblju nakon Šimarine smrti, zapažen događaj u književnom

životu mađarskih Hrvata predstavljalo je priređivanje i tiskanje zbirke Šimarinih
pjesama pod naslovom Još uvijek snivam. Ta zbirka sadrži 53 izabrane Šimarine
pjesme. U toj je zbirci objavljeno i šest pjesama kojih nije bilo u Šimarinim
prethodnim zbirkama (usp. Blažetin 2002: 239; 2017: 138). Pjesničkom zbirkom
Još uvijek snivam Šimara se čitateljima predstavlja kao liričar okrenut vlastitoj
nutrini. Zbirka je objavljena 2001. godine.
Dijelom zbog pretjerane povezanosti sa svojom majkom, taj je pjesnik s
jedne strane u stalnoj potrazi za samim sobom i za životnim smislom, a s druge je
strane opsjednut smrću, osobito nakon gubitka majke. Njegove pjesme otkrivaju
raspon pjesnikova senzibiliteta s izrazitim kontrastnim raspoloženjima koja se
kreću od zastrašujuće sveobuhvatne paraliziranosti, npr. u „Kamen pjesmi“, do
izrazite razdraganosti u pjesmi „Igra“. Naglašena dinamičnost u toj je pjesmi
postignuta i specifičnom poetskom strukturom. Pjesma je, naime, sastavljena
od četiriju katrena s po četiri četverca, tj. od četiri kitice s po četiri stiha, od
kojih svaki ima četiri sloga. Ti su izrazito kratki stihovi uglavnom povezani
izmjeničnom rimom. Željene ritmičke efekte Šimara je uspijevao postići
zahvaljujući svomu iznimno razvijenomu poetskomu izrazu i senzibilitetu, pa je
taj pjesnik nedvojbeno zavrijedio da s njegovim djelom bude upoznata ne samo
hrvatska čitateljska publika u Mađarskoj nego također i u matičnoj domovini.
Budući da je Šimara vrlo rano postao tjelesni invalid, ostao je u životu
jako prikraćen. Uobičajene mladenačke radosti, kao i zadovoljstva čovjeka
u muževnoj dobi, njemu su bili nedostižan san. Trajno i duboko Šimarino
nezadovoljstvo zbog te prikraćenosti nezaustavljivo šiklja iz njegovih stihova
sabranih u zbirci naslovljenoj San o majci, koja je priređena i objavljena 2009.
u povodu 60. obljetnice pjesnikova rođenja. U toj je zbirci dominantan osjećaj
trajnoga pjesnikova nezadovoljstva životom na koji je bio osuđen. Poezija u
knjizi San o majci zapravo je poezija nezadovoljstva.
Većina se ljudi rado sjeća svoga djetinjstva i mladosti kao najsvjetlijih,
najradosnijih razdoblja svoga života. Šimari je takovo bilo samo rano
djetinjstvo, a o svojoj traumatiziranoj, ranjenoj mladosti izravno progovara u

38 Preuzeto iz zbirke Šopovih pjesama naslovljene S mojim Isusom. Izabrane pjesme, prir.
Božidar Petrač, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, studeni 2009. (str. 22.-24.).

77
pjesmi „djetinjstvo i mladost”. U poimanju ovoga pjesnika, djetinjstvo i mladost
međusobno su u snažnom kontrastu.

djetinjstvo ti je otvoren prozor

svjetlo mile radosti

a mladost ti je razbit prozor

jedinstvene žalosti.

Traumatično iskustvo neostvarene punine života očituje se u sonetu naslovljenom

„prva pjesma” u stihovima:

već u flaši nemaš vina

razbit kalež nemaš sina.

Kao što u prethodnoj pjesmi dominira glagol nemati, u sonetu naslovljenom

„druga pjesma” nameće se pridjev prazan kao dominantna semantička oznaka
koja se u prvim dvjema kiticama stalno ponavlja, a na kraju taj osjećaj izostanka
nečega zaista važnoga Šimara potencira uporabom imenice praznoća, koju
sufiksom -oća izvodi od osnove pridjeva prazan. Uporaba inačice praznoća
(odnosno dativnoga oblika praznoći), a ne praznina (odnosno praznini) ponajprije
je uvjetovana potrebom rime (makar i neprave) s množinskim oblikom oči:

prazne riječi prazna govorenja

prazni snovi prazna probuđenja
prazne misli prazna uzvikanja
po praznom putu klecava kretanja

prazan je džep prazna osjećajnost

78
 prazna sela prazna izgorjelost
prazne želje prazne su i oči
ovdje je kraj debeloj praznoći.

Ne manje je snažno izraženo iskustvo neostvarene punine života u pjesmi „kako

bi znao”:

kako bi znao
za
ljubav
kada ti srce
čeka ženu
koja
možda nikada
doći neće.

U iskustvu tako duboko proživljene prikraćenosti u svemu onom za što

pretpostavlja da bi ga činilo sretnim i ispunjenim, kao što su žena i obitelj,
grčevito nastoji očuvati sjećanja na kratkotrajne trenutke varljive sreće, makar
bili i začinjeni snažnom gorčinom, npr. u pjesmi „ostao bih”:

danas već znam

iako si bila kučka

bez tvojih
poljubaca

79
 ostao bih
siromašniji.

Vlastita nemoć u svladavanju životnih poteškoća također je jedna od trajnih

pjesnikovih preokupacija, pa npr. u pjesmi „čekam” piše:

stojim u nemilosrdnom vjetru

i čekam
da me netko nađe.

Još veće beznađe, pojačano ravnodušnošću sredine u kojoj živi, pojavljuje se u

pjesmi „gdje ste”:

tu ste
bili
a niste
vidjeli

da su mi
oči
prazni
prozori.

Vrlo je snažna metafora kojom u pjesmi „selidba” doživljava svoje tijelo kao
siromašnu prtljagu:

dvije vijugave

80
 noge
bez obuće

krvava stopala
kotači
mojih
kola

na kojima vozim
ovu
siromašnu
prtljagu.

Sputanost želja također je temeljnim motivom pjesama „u mističnoj tamnici” te

„na lancu”, koje su gotovo istovjetne. Tako u „u mističnoj tamnici” ima stihove:

kao mraz što se otapa

lijepim se za bose tabane
nevidljivih bogova

samo u duši mi sja gola sloboda.

U pjesmi „na lancu” to su stihovi:

81
 poput mraza
što se topi
lijepim se
za
gole
tabane
nevidljivih bogova

u duši
već sja
čista sloboda.

Ta naizgled sitna razlika zapravo je značenjski vrlo bitna. Stih samo u duši mi
sja gola sloboda u pjesmi „u mističnoj tamnici” upućuje na jakost pjesnikova
duha, unatoč tjelesnim nedostatcima koji ga stavljaju u neravnopravan položaj
prema drugim ljudima. Međutim, stihovi u duši / već sja / čista sloboda u pjesmi
„na lancu” više nagovještavaju slobodu koju donosi smrt nego slobodu snažnoga
duha. Zato se i u pjesmi „najljepši san” boja postupno mijenja od crvene kao
boje života, ali i mučeništva, tj. boje krvi, preko ljubičaste, korizmene boje posta
i pokore, ali i boje teško bolesnoga čovjeka, zatim preko sumorne i bezlične
sive do crne, i to ne samo „obične” crne nego strašne sandučno crne, tj. boje
mrtvačke škrinje:

boja se
nanovo mijenja
postane crvena
ljubičasta

82
 siva
a onda crna
sandučno crna.

U brojnim je Šimarinim pjesmama opsjednutost smrću jasno naznačena,

ali isto tako i pjesnikovo opiranje tomu mračnomu zovu, kao u pjesmi
„primamljiva smrtna strahota”. Osobito su mu noći bile tjeskobne:

kraj bunara smrt pleše

i zove me sa sobom u kolo
već me grli već me vuče
spasi me crvena zoro.

pruži mi snage da me više ne napada

ta primamljiva smrtna strahota.

Neke od pjesama ipak odaju i tračak nesigurnoga optimizma, npr. pjesma

„možda”:

maglovita je
i ova zora
možda ću sutra
dalje vidjeti.

Premda je mnoge pjesme napisao u slobodnom stihu, u onima koje su u vezanom

83
stihu ponekad stvara posebne izraze zbog potreba metra, npr. u sonetu s naslovom
„četvrta pjesma” u kojem, zbog potrebe metra simetričnoga dvanaesterca,
umjesto riječi bubnjić koristi izraz bubna opna:

u naručju mase sokačić stagnira

dok u bubnoj opni stara pjesma svira,
tj.
u – na – ru – čju – ma – se ║ so – ka – čić – sta – gni – ra
dok – u – bub – noj – o – pni ║ sta – ra – pje – sma – svi – ra.

Zanimljivo je da je devet pjesama naslovljenih rednim brojevima Šimara

nastojao (s manjim odstupanjima) napisati u formi soneta. Naime, svaka se od
tih pjesama sastoji od dva katrena i dva trostiha. Međutim, te pjesme nemaju
kanonsku sonetnu rimu, bilo obgrljenu ili izmjeničnu, nego parnu. Šimara u
parnoj rimi slaže dva po dva stiha u katrenima, a u trostisima rimuje prva dva
stiha.
Također je zanimljivo da su prvi, treći, šesti, sedmi, osmi i deveti
sonet spjevani u simetričnim osmercima. Drugi je sonnet nastojao napisati
u desetercima, ali ritam stihova prilično je neravnomjeran, a u posljednjem
stihu odstupa i u metru. Četvrti i peti sonet su u simetričnim dvanaestercima.
Točnije rečeno, Šimara je nastojao ostvariti simetrične stihove, ali mu to uvijek
nije u potpunosti uspjelo. Tako npr. u „prvoj pjesmi”, tj. u prvom sonetu, od
četrnaest stihova samo jedan odstupa od strukture simetričnoga osmerca. Riječ
je o trećem stihu u prvom katrenu:

o – tkri – to – kraj ║te – be – spa – va

cije – lim – bi – ćem ║te – be – sa – nja
po – ne – kad – bol – no – u – zvi – kne
ka – o – da – joj ║tu – ga – ni – kne.

Drugi pak stih toga katrena pokazuje da je Šimara dugi jat (koji se bilježi slijedom
ije) smatrao jednim slogom, tj. dvoglasom. Tako je i u ostalim pjesmama, npr.

84
u trećem stihu drugoga katrena „sedme pjesmr” koja je spjevana u simetričnim
dvanaestercima:

kad – god – i - maš║ ko – rijen – no – vi.

Kada je slijed ije dvosložan, a kada jednosložan dobro pokazuju prvi i drugi stih
„devete pjesme“:

Ni – kad – ni – je ║ do – bro – bi – lo
Što – se – u – vijek ║ sa – mo – kri – lo.

Jasno je da je jednosložan samo dugi jat dok je inače slijed ije dvosložan (i + je)
pa tako npr. i u prvom stihu drugoga katrena iste pjesme:

Jer – tko – kri – je ║ lo – še – spa – va.

Premda nije angažirani pjesnik, u sonetu naslovljenom „sedma pjesma”

vidi sebe kao nastavljača hrvatske tradicije nakon generacije koja se žrtvovala
za očuvanje nacionalnoga identiteta Hrvata u Mađarskoj. Ta pjesma završava
kiticom:

otac ti je Hrvat bio

zbog tog je mnogo patio
ti si njeg’va nova grana.

Šimara je zaista i bio nova grana, ali nova grana na svoj osebujan način
– značajna grana na stablu hrvatskoga pjesništva u Mađarskoj.39

39 Šimara je manje poznat kao prozni pisac, premda je svoje kratke proze pisao u duhu
suvremene hrvatske i mađarske proze. U tom kontekstu moguće je npr. izdvojiti njegovu

85
 DOMOVINSKI RAT U DJELIMA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA U
MANJINSKIM ZAJEDNICAMA

1. UVOD

Kada se govori o hrvatskoj dijaspori uvijek je dobro iznova prisjetiti se osnovne

podjele unutar nje, a to je podjela na hrvatsko iseljeništvo i hrvatske manjinske
zajednice, Među njima postoje velike razlike ne samo u povijesnom vremenu
i načinu napuštanja matične domovine te mjestima življenja u novoj sredini,
nego i u razlozima odlaska, načinu života nakon odlaska, načinu čuvanja
materinskoga jezika, ali i u odnosu prema Hrvatskoj. Za razliku od mnogih
iseljeničkih zajednica manjinske su zajednice nerijetko primarno usredotočene
na sebe i svoje probleme i interese, a znatno manje na ono što je od ključne
važnosti za opstanak i dobrobit matične domovine. Posebice su te razlike
izražene kada se manjinske zajednice uspoređuju s iseljeničkim zajednicima
koje su se formirale u razdoblju nakon Prvoga svjetskoga rata do Domovinskoga
rata. Mnogim iseljenicima iz navedenoga razdoblja Hrvatska je bila i ostala prva
i prava domovina, mnogima je odvojenost od domovine bila vrlo teška (osobito
onima koji se do 1990. nisu smjeli u nju vratiti), te su svojoj domovini nastojali
pomoći na bilo koji način. S druge strane, većini pripadnika hrvatskih manjinskih
zajednica prva je domovina država u kojoj žive, a Hrvatska tek „stara domovina“
ili u najboljem slučaju matična domovina od koje se prije svega očekuje pomoć
u nastojanjima učvršćivanja položaja i boljega funkcioniranja vlastite manjinske
zajednice. Zbog toga nije začudno što se iseljeništvo na različite načine
djelotvorno uključilo u obranu Hrvatske, mnogi su se iseljenici (među njima
i književnici) vratili tada u Hrvatsku, s napisana su i brojna književna djela,
posebice pjesnička, u kojima se afirmira obrambeni Domovinski rat. Naravno,
i manjinske su zajednice u skladu sa svojim tadašnjim mogućnostima nastojale
pomoći Hrvatskoj. Ipak, taj je angažman zbog različitih okolnosti neusporediv
s angažmanom hrvatskoga iseljeništva. Posebice pak valja upozoriti da je vrlo
mali broj manjinskih pisaca u svojim djelima aktualizirao Domovinski rat za
njegova trajanja, a jednako tako i u godinama koje su slijedile. Manjinski su
pisci i u svojim, u nacionalnom smislu angažiranim djelima u pravilu usmjereni
prema očuvanju identiteta i jezika manjinske zajednice kojoj pripadaju. To
ponajprije vrijedi za pisce iz brojčano malih autohtonih manjinskih zajednica
u pojedinim državama kao što su moliški Hrvati u Italiji, autohtoni Hrvati u
Sloveniji i Slovačkoj (potonji se danas nazivaju gradišćanskima), karaševski
i ostali Hrvati u rumunjskom dijelu Banata, a isto se može reći i za dvojicu

kratku prozu „Blijedi mjesec” s temom ljubavi i nevjere.

86
autora koji su rođeni u Frielištofu u Moravskoj. Oni su pisali o propasti vlastite
manjinske zajednice koja se dogodila između 1945. i 1948. (danas se i oni
ubrajaju među gradišćanske Hrvate). U djelima ostalih manjinskih autora mogu
se susresti impresije o matičnoj domovini, ali najčešće su te impresije izvan
aktualnih političkih okvira – spominju se krajobrazi, arhitektura, ljudi, a u
manjoj mjeri i pojedini povijesni događaji, mahom oni prije 20. stoljeća. Ipak,
ima i onih koji su u svojim književnim djelima pokazali solidarnost s matičnim
narodom, više ili manje izravno. O njima je prije svega riječ u ovom poglavlju.
Radi bolje preglednosti razmatraju se u okviru država u kojima žive i djeluju.

2. AUSTRIJA

Osebujan pristup prema razmatranoj temi posebice je izražen u

gradišćanskohrvatskih autora iz Austrije. Na temelju pregleda njihova
književnoga stvaralaštva u razdoblju od 1991. do 2006. gotovo bi se moglo
zaključiti da Domovinskoga rata u Hrvatskoj uopće nije bilo. Kod većine
je, naime, ta tema u potpunosti izostavljena, ili se pojavljuje usput, ili tek u
naznakama.
Tako npr. Ana Šoretić (Schoretits) (rođ. 1952.), spisateljica koja je u doba
Domovinskoga rata ne samo vrlo plodna pjesnikinja i autorica scenskih tekstova
nego i voditeljica iznimno uspješne amaterske kazališne grupe u svom rodnom
Cogrštofu u sjevernom Gradišću, uopće se ne dotiče teme Domovinskoga rata.
Da se nešto događa „na jugu“ može se naslutiti samo po likovima izbjeglica koji
su u njezinim komičnim scenskim tekstovima najčešće blago izrugani. Najbolji
je primjer za to njezin scenski tekst naslovljen „Bosanac“ (usp. Schoretits 2007:
71) koji je 1992. izvođen po Gradišću. Glavni lik toga djela je Jozo Kamenac,
etnički označen kao Bosanac koji želi dobiti austrijsko državljanstvo. Samo se
po imenu može zaključiti da je Hrvat, a u ovom je djelu bitna samo činjenica da
je iz Bosne. Odnosi likova u tom scenskom djelu zapravo pokazuju onodobni
odnos dijela Hrvata u Gradišću (i to u različitim društvenim slojevima) prema
ratu u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Mnogi tada uzroke rata nisu razumjeli
niti su bili zainteresirani da ih razumiju.40 To je, nakon izvedbe scenskoga teksta
Ane Šoretić, zapazio Petar Tyran (rođ. 1955.), glavni urednik Hrvatskih novina,
jedinoga tjednika Hrvata u Austriji. U Hrvatskim novinama od 24. travnja 1992.
Tyran piše:

40 Premda su mnogi izbjeglicama materijalno pomagali, pa čak ih i udomljavali.

87
 Šoretić je natuknula rasizam i med Gradišćanskimi Hrvati, za
mnoge nerazumljivu mržnju med narodi i narodnosti na Balkanu.

S ovom se Tyranovom primjedbom mogu složiti na temelju vlastitoga iskustva.

Naime, u to sam doba više mjeseci provela na svojim dijalektološkim terenskim
istraživanjima u Gradišću i stalno sam slušala rečenicu punu čuđenja: „Zač
se striljadu?“41. Ti jednostavni, u pravilu vrlo dobronamjerni i plemeniti ljudi
nisu mogli shvatiti da smo vodili obrambeni rat za egzistencijalni i nacionalni
opstanak. Sve je to rezultiralo izbjegavanjem teme Domovinskoga rata u
gradišćanskohrvatskoj literaturi. O tom vrlo dobro svjedoči i popratni tekst
povjesničara književnosti gradišćanskih Hrvata Nikole Benčića (rođ. 1938.),
koji je bio jedan od urednika knjige Croatia liberata, prerano umrloga pjesnika
Franca Rottera (1970. – 2002.), rodom iz Gerištofa u srednjem Gradišću.
Rotter na žalost nije doživio tiskanje svoga djela, a Benčić (2002: 128-129) u
svom pogovoru tomu posthumnomu izdanju Rotterove pjesničke zbirke piše o
svojom osjećajima pri susretu s Rotterovim rukopisom:

„(...) pakpapir iz kojega mi se pokazao meko uvezan rukopis s

očividom karte Hrvatske u obliku velikoga slova C, i velikimi
slovami pisano ROATIA = CROATIA, i malimi nastavljeno liberata
(...). Već me je naslov zbunio i uznemirio. Hrvatska se je nedavno
izvlikla iz krvavoga boja, diskusija o ‘Oluji’ još nije zamuknula, ni
med naši ne. Osebito su Zeleni išpicali42 situaciju med mladimi, a
sada, sada ova knjiga s čudnim naslovom, od Hrvata iz Gradišća!?
(...) No, dvojba mi je durala nek43 do drugoga/tretoga reda, do Ich
schreibe über den Krieg/ der tobt in mir seit ew’gen Zeiten.“44

Smještanje rata u sferu unutarnjih nemira pojedninca za Benčića je bilo

olakšanje jer dio Hrvata u Gradišću nije se solidarizirao s matičnim narodom u
doba Dobovinskoga rata pa mu je bilo veliko olakšanje što tu temu može izbjeći.
Hrvatskoj je svojim stihovima na svoj način želio pomoći pjesnik Štefan Kokošić
(rođ. 1952.) iz Celindofa u sjevernom Gradišću. Taj je autor u svojoj zbirci Vrime

41 Tj. Zašto pucaju jedni na druge?

42 Tj. izoštrili.
43 Tj. trajala samo.
44 Pišem o ratu koji oduvijek u meni bjesni.

88
teče (1999.) objavio pjesmu naslovljenu „Pomoz’te našoj Hrvatskoj“. Međutim,
premda se ta pjesma odnosi na Domovinski rat, autor u pjesmi nije jasno izrazio
svoj stav o toj temi (osim u naslovu pjesme).
Pojedini hrvatski pjesnici u Gradišću, ako su pjevali o patnjama Hrvatske
i hrvatskoga naroda u Domovinskom ratu, činili su to uglavnom diskretno,
kao npr. Joško Weidinger (1942. – 2010.), koji je bio rodom iz Frakanave u
srednjem Gradišću. Weidinger je autor pjesme naslovljene „Lipa Naša ...“
koja je, s podnaslovom (Za Hrvatsku, 1992), objavljena u njegovoj knjizi Prik
plota 1998. Nikola Benčić (2010: 184-195) uvrstio ju je u svoju monografiji
Književnost gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas, ali bez podnaslova. U
prvom dijelu pjesme Weidinger svjedoči svoju čvrstu povezanost sa zemljom
koju naziva Lipa Naša,:

U tebi je naša prošlost.

U tebi je naša sadašnjost.
U tebi je naš preporod.
U tebi je naša budućnost.
U tebi je naše ognjišće.
U tebi je naša žalost.
U tebi je naša radost.
U tebi je naše ufanje.
U tebi je naš život.

U drugom se dijelu pjesme vrlo diskretno dotiče Domovinskoga rata, ali i

izražava svoju ljubav prema zemlji o kojoj pjeva:

Kad su tebe napadali,

tukli,
mučili,
gazili,

89
 mi smo te ljubili.
…

Bilo je ipak i odlučnijih pjesničkih glasova kao što je gradišćanskohrvatski

pjesnik Vladimir Vuković (rođ. 1938.), rodom iz Fileža u srednjem Gradišću.
Vuković u svojoj pjesmi „Vukovar ‘91“, koja je 1993. objavljena u Kalendaru
Gradišće, otvoreno žaluje nad tragičnom sudbinom Vukovara i ne nalazi
razumijevanja za počinitelje strašnih zločina:
…
Nima plašća
ki će pokriti žalost
nad Vukovarom.

Bolesna duša
uporno opravdava
zločinom zločin

Nikad, bojim se
utihnut neće suza
nad Vukovarom

Oprostit gdo će
krivicu i zločine
nad Vukovarom
Zdizat će se još
s hrvatskog ognjišća dim
nad Vukovarom.

90
Pjesnik intelektualac Vuković blizak je suvremenomu pjesništvu i pisao je svoju
pjesmu slobodnim stihom.
Drukčije je pisao pučki pjesnik Anton Leopold (1928. – 2021.), koji je bio
rodom iz Frakanave u srednjem Gradišću i koji je također Hrvatskoj u doba
Domovinskoga rata posvetio pjesmu. Naslovio ju je „Hrvatska u ognju“.
Pjesmu je objavio Nikola Benčić (2010: 137) u svojoj monografiji Književnost
gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas. U Leopoldovoj se pjesmi na
tradicionalan način smjenjuju osmerci i sedmerci u izmjeničnoj rimi. Važno je
naglasiti da i Leopold poput Vukovića suosjeća sa svojim matičnim narodom
te u završnim stihovima svoje pjesme naglašava da Hrvati vode obrambeni rat.

U hrvatskoj zemlji gori,

Žarko titra horizont.
Pakao puca i gori,
Zemlja je krvavi front.

Oganj puca, dim se diže,

Padnu zidi, gori krov,
Razbit turam, Božje hiže45 …
Gdje si, Bože?, lebdi zov.

Su li opet došli Turki?

Boj je nezasićen črv!
Črljeno se žaru curki46,
Lije se hrvatska krv.

45 Tj. Razrušen je crkveni toranj.

46 Tj. potoci.

91
 Hrvat svenek nešto išće,
Da se stiši zburka vir,
Svoju zemlju i ognjišće,
Sebi a i drugim mir!

3. MAĐARSKA

Hrvatski pisci u Mađarskoj znatno su više u svojim djelima, posebice u pjesništvu,

imali potrebu dati podršku matičnoj domovini u Domovinskom ratu, pa i oni
autori u polutisućljetnoj dijaspori u zapadnoj Mađarskoj, koje se danas pribraja
gradišćanskim Hrvatima. U tom se pogledu posebice ističu dva pjesnika: Anton
Slavić i Lajoš Škrapić.
Pjesnik Anton Slavić (1934. – 2019.) bio je rodom iz sela Plajgora u blizini
grada Kisega u zapadnoj Mađarskoj. Slavić je svoj pjesnički izričaj djelomice
temeljio na rodnom mu plajgorskom govoru koji pripada čakavskomu narječju.
Svoj matični narod imao je priliku dobro upoznati u razdoblju od 1971. do
1989. kada je bio dušobrižnikom iseljenim Hrvatima u Njemačkoj, među kojima
su bili i politički emigranti i oni na tzv. privremenom radu, popularno zvani
gastarbajteri. U tom razdoblju od gotovo dva desetljeća Slavić je dobro upoznao
prilike u SFRJ i spoznao kakav je bio položaj Hrvata u toj državi. Nepune dvije
godine nakon što se taj svećenik pjesnik odvojio od svoje hrvatske pastve u
Njemačkoj počeo je Domovinski rat u Hrvatskoj. U to je doba Slavić bio
župnikom u mjestu Filežu u srednjem Gradišću u Austriji. Tada nastaje njegov
pjesnički ciklus „Hrvatska“, koji je objavljen 2007. kao dio njegove pjesničke
zbirke Plajgorski zvoni. Od dvadeset i dviju pjesama toga poetskoga ciklusa, od
kojih su neke vrlo opsežne, čak ih se dvanaest izravno odnosi na Domovinski
rat. U njima se Slavić u potpunosti poistovjećuje sa svojim matičnim narodom,
a tu svoju potpunu suživljenost pokazuje i govorom u obliku za prvu osobu
množine, pa prva pjesma iz toga ciklusa, naslovljena „Napad na Hrvatsku”,
počinje stihovima:

Ča će nek47 dojt još na nas?

Škurine sad je ovo čas.
Vas pakal se na nas ruši,

47 Tj. samo

92
 Ranjeni na tijelu, duši,
Vičemo za pomoć svitu
A pomoći nij na vidu.

Kao svećenik, u pjesmi naslovljenoj „Hrvatska 1991.”, razočaran u svjetske

moćnike obraća se Bogu kao jedinomu sigurnomu utočištu, a u pjesmi
naslovljenoj „Prošnja za Hrvatsku“ vapi:

Ča b’ drugo prosio, ‘ko ne mir pravi

Za svoj rod zmučeni, mir u ljubavi.
...
Cvijet našeg roda onde umira.
O zač nek kod nas to biti mora?
Čuj na jur48 Bože!

I ovaj je pjesnik jednu svoju pjesmu iz spomenutoga ciklusa posvetio Vukovaru.

Također suosjeća i s Hrvatima iz bosanske Posavine, kojima je posvetio pjesmu
„Dayton“, prema gradu u kojem je 14. prosinca 1995. potpisan za Hrvate
nepovoljan mirovni sporazum:

Leglo zloće si ti Dayton

Za Hrvate mrtvački zvon.
...
Posavino, Posavina,
Do sad mnogim domovina.
a sad bižite Hrvati.

48 Tj. već.

93
U pjesmi „Hrvatska se radja“ oduševljeno kliče:

Pozdravljena bila, neka te Bog čuva,

Zemljo svih Hrvata.

U tom je duhu i Slavićeva pjesma „Hrvatska je samostalna“:

Jasnoj j’ nam: nij bilo zaman

Moliti se, žrtvovati,
Da na svom budu Hrvati.
Da zacili stara rana:
Hrvatska je samostalna.

U pjesmi „Na djelo za slobodnu Domovinu“ Slavić zaključuje:

Dost je bilo robovanja,

Nećemo već takvog stanja!
Sve nas jedna želja žari,
Vlašći biti gospodari
Na hrvatskoj zemlji, grudi.

Slavićev pjesnički jezik, mješavina je književnoga idioma Hrvata u Gradišću,

normiranoga suvremenoga hrvatskoga književnoga jezika, odnosno standardnoga
jezika i njegova rodnoga plajgorskoga čakavskoga govora, čemu se pridružuje i
stanovita nesigurnost u izražavanju. Ta nesigurnost ponekad rezultira neobičnim
jezičnim hibridima koji mogu narušiti estetski dojam pjesme. Književnojezični
izričaj u potpunosti je podređen sadržaju koji Slavić želi prenijeti čitateljima

94
svojih pjesama. Te pjesme nisu stilski dotjerane nego su rezultat trenutne želje
za dijeljenjem vlastitih misli i osjećaja.
Estetski su uspjelije, ali ne manje eksplicitne pjesme Lajoša Škrapića (1938.
– 2016.), koji je rodom iz Petrova Sela u jugozapadnoj Mađarskoj. Danas se to
selo, kojega govor karakterizira mješavina arhaičnoga štokavskoga ikavskoga
dijalekta i ikavske čakavštine, također smatra gradišćanskohrvatskim. U
pjesničkoj zbirci Obračun, koju je Škrapić objavio 1996. godine, dio je svojih
pjesama posvetio matičnoj domovini Hrvatskoj i Domovinskomu ratu. Taj je
pjesnički ciklus uvrstio u drugu tematsku cjelinu u zbirci Obračun, koju je
znakovito naslovio „Doma”. To je ujedno i naslov posljednje od sedam pjesama
iz te tematske cjeline. U prvoj pjesmi toga ciklusa, naslovljenoj „Misto sebe“,
Škrapić progovara o svom jadu zbog razaranja Dubrovnika, posebice stare
gradske jezgre koja je biser zapadne kršćanske civilizacije, te o svom jadu zbog
svjetskih moćnika koji to ravnodušno gledaju te ih proziva: gdi ste, Farizeuši?!
U posljednjoj kitici nada se pravednoj kazni za počinitelje toga urbicida:

Nećete dugo opstati

dojt ćete još vi na sud;
zale duše, vrazi, tati,
dat ćete račun za zblud!

Pjesma „15. januar 1992.“, koja se sastoji od deset katrena, prigodnica je

povodom međunarodnoga priznanja države Hrvatske. Optimizam se stalno
izmjenjuje s tugom zbog pretrpljenih stradanja i boli:

...
Dan priznanja,
zvoni, sviće,
mir mrtvacev,
groblje, cviće.
Pogaženi

95
 vinogradi,
porušena
sela, gradi.
...
Udovice,
sirotice,
strah, bigunci
logor dice.
...
Naranjeno
pokoljenje.
novi boj, plač
smrt, kamenje?

Novo lito
vrači49 rane,
protuliće tira grane50.
...

Na Hrvatsku misli i u pjesmi „Jesen“, u kojoj opet idilu krajobraza razdire

sumorna stvarnost, pa pjesnik uzdiše: Bog Mars51 nam braću zatira! Isti stilski
postupak primjenjuje u pjesmama „Padanje zvizdic“ i „Na Božić“. O ratu je
riječ i u pjesmi „Upal je“52.

49 Tj liječi.
50 Tj. u proljeće na stablima niču nove mladice. Ovdje je, naravno, riječ o prenesenom
značenju.
51 Rimski bog rata.
52 Tj. Poginuo je.

96
U svoju za života posljednju objavljenu zbirku Po dugoj cesti (2012.) uvrstio je i
dio pjesama iz zbirke Obračun, među njima i cjelovitu tematsku cjelinu „Doma“
u kojoj su njegove pjesme o Domovinskom ratu.
Književnik Ivan Horvat (1940. – 2002.), koji je bio rodom iz
gradišćanskohrvatskoga Židana u blizini Kisega u zapadnoj Mađarskoj, razlikuje
se od Slavića i Škrapića. Dok su potonja dva pjesnika u svojim pjesmama
energično i nedvosmisleno čeznuli za slobodom matične domovine i naroda,
Horvat se teme Domovinskoga rata vrlo diskretno dotaknuo. Svoj je pjesnički
jezik Horvat temeljio na svom židanskom govoru koji pripada čakavskomu
narječju, ali je bio i pod utjecajem hrvatskoga standardnoga jezika, posebice u
množinskim padežnim oblicima. U svojoj pjesmi naslovljenoj „Čuvaj se“, koju
je napisao u Mohaču 20. srpnja 1991., Horvat se suptilno pjesničkom molitvom
dotiče teme Domovinskoga rata. Za njega su krivci samo rat i nesloga pa u svojoj
pjesmi moli za mir. Ipak, Hrvatsku vrlo jasno naziva domovinom:

...
Danas je Bura
ne neg53 na mori
i obali.
Danas je Bura
po planinama,
po dragama,
po seli i gradovima.
Ljudi stoju s pukšama,
jedan protiv drugoga,
kao senjska Bura
suprot mornara.
...
Zbuđajmo Jezuša,

53 Tj. samo.

97
 da zapovi54 buri,
i dojde mir
va našu
senjsku dragu
i na svu lipu DOMOVINU.

Ta je pjesma uvrštena u njegovu zbirku Pjesme koja mu je posthumno tiskana

2008., a priredio ju je Đuro Vidmarović.
Naravno, kad je riječ o hrvatskim pjesnicima iz Mađarske nisu samo
gradišćanskohrvatski autori iz zapadne Mađarske dali potporu Hrvatskoj u
Domovinskom ratu. Tema domovinskoga rata susreće se i u drugih autora.
Budući da je bila rodom iz Slavonskoga Broda, među prvima je na zbivanja u
Domovinskom ratu pjesnički reagirala Marija Vargaj (1921. – 1994.). Inače,
ta je pjesnikinja već od Drugoga svjetskoga rata živjela u Mađarskoj, gdje je i
umrla ne dočekavši konačni rasplet ratnih zbivanja u Hrvatskoj. Njezina pjesma
„Crveno zlato“ objavljena je više puta, u različitim publikacijama u Mađarskoj
i Hrvatskoj. Blažetin mlađi (1997: 42) uvrstio ju je u svoju „Malu antologiju
hrvatske domoljubne poezije iz Mađarske“, također u svoj pregled hrvatske
književnosti u Mađarskoj (usp. Blažetin 2017: 126). Pjesnikinja Vargaj hrvatska
stradanja u Domovinskom ratu smješta u kontekst mučne hrvatske povijesti
tijekom mnogih stoljeća. Posebice je žalosti ravnodušnost drugih prema
hrvatskomu stradanju:

I opet gine narod moj

Na pravdi Boga nedužan
Sam diže k nebu stijeg svoj
U moru naroda opet sam.

I na tom svijetu tko li zna za to

kol’ka se hrvatska krv prolila,

54 Tj. zapòvjedī.

98
A krv je Hrvata crveno zlato
Najdraže blago, najdublja zbilja.

Lila se krv za Arpadoviće

Za Anžuvince i Korvine,
Crvenog zlata krvoproliće
Za Habzburge, Karađorđeviće.

Talijane, Nijemce, poturice

Hrvatska krv to zlato crveno,
Vlastite crne izdajice
Sve je s tom krvlju otkupljeno.

Svakom dušmanu nek’ je do znanja

Za svaku kaplju crvenog zlata,
Braneći dom svoj i svoja zdanja
Satrt ćemo i zadnjeg tata.

Presveta krvi, zlato crveno

Nećeš se liti uzaludu,
Od Boga bit ćeš blagoslovljeno
Za tako dugu sreću hudu.

99
Izabrane kitice iz pjesme „Crveno zlato“ dobro ilustriraju htijenja pojedinih
pjesnika u Mađarskoj da barem na taj način daju potporu matičnomu narodu.
Međutim, uglavnom je riječ o tipičnom angažiranom pjesništvu bez estetske
književne vrijednosti.
Značajnu iznimku predstavlja pjesma „Užgimo svijeće, prijatelji moji“ koju je
napisao Stipan Blažetin stariji (1941. – 2001.), šokački Hrvat rodom iz Santova
u mađarskom dijelu Bačke. Uvrštena je u njegovu pjesničku zbirku Suncu u
oči (1999.), a i prije toga je objavljivana pa ju je npr. Blažetin mlađi (1997: 39-
40) uvrstio u već spomenutu „Malu antologiju hrvatske domoljubne poezije iz
Mađarske“. U pjesmi „Užgimo svijeće, prijatelji moji“ Blažetin stariji u ritmički
skladnoj pjesmi suosjeća s Hrvatskom i matičnim narodom u Domovinskom
ratu. Budući da je riječ o estetski najuspjelijoj pjesmi na temu Domovinskoga
rata koja je napisana u manjinskim zajednicama (s kojom se po umjetničkoj
vrijednosti može usporediti samo pjesma Vladimira Vukovića „Vukovar ‘91“),
ovdje se Blažetinova pjesma donosi u cijelosti:

Užgimo svijeće, prijatelji moji.

Za ljude svijeta, za sve koji pate,
Užgimo svijeće neka gore,
Užgimo svijeće za Hrvate!

Nosimo svijeće, prijatelji moji,

Nevine žrtve oganj neka prate!
Nek gore svjetla, stazama slobode.
Nosimo svijeće za Hrvate!

Molimo Boga, prijatelji moji,

Za mir i ljubav, što Hrvatskoj krate,
Molimo Boga za sjetu slobode,
Molimo Boga za Hrvate!

100
 Nosimo cvijeće, prijatelji moji,
Na grobovima neka se rascvate,55
Nosimo cvijeće za suze sjećanja
Nosimo cvijeće za Hrvate.

Stisnimo srca prijatelji moji,

Kucaje mira, slobode da vrate,
Nek želje naše Svevišnji usliši,
stisnimo srca za Hrvate.

Užgimo svijeće, prijatelji moji,

Plameni želja nek svijet zahvate.
Užgimo svijeće neka gore,
Za mir, za sreću, za Hrvate.

Teme domovinskoga rata dotaknuo se i pjesnik Stjepan Blažetin mlađi (rođ.

1963.). Svoj antiratni prosvjed na osebujan je pjesnički način izrazio pjesmom
„Croatia 1991.“, koja je objavljena u njegovoj zbirci Porcija besmisla (2003.).
I ta je pjesma bila uvrštena u „Malu antologiju hrvatske domoljubne poezije iz
Mađarske“ (1997: 43). O sebi i svojoj pjesmi „Croatia 1991.“ Blažetin mlađi
(2017: 145) piše:

Promatrač je to koji promatrajući druge gubi i ušutkava sebe,

spreman na borbu i ljubav prema riječima, spreman jednako i na
šutnju i na gestu gađenja nad uništavanjem svega što je sveto, bilo
da se uništavačem naziva ratna 1991. zbilja ili ruka vremena koja

55 U spomenutoj „Maloj antologiji hrvatske domoljubne poezije iz Mađarske“ Blažetina

mlađega (1997: 40) taj stih glasi Na grobovima neka se razastre. Budući da se inače svi
parni stihovi u pjesmi rimuju, bolje je rješenje rascvate jer se rimuje s Hrvate.

101
 odnosi/mijenja to drago/ sveto.

Riječ je o pjesmi:

zavaljen
u fotelju
buljiš
u ekran
uživaš
u vatrometu slika
ne slutiš
da između dvije reklame
krv curi u potocima
...
gazimo staze
krvlju natopljene
gazimo staze
naših predaka
gazimo staze
i ne znamo kako
baciti križ
s leđa.

4. VOJVODINA

4.1. Kratka uvodna napomena

102
 Svi do sada razmatrani hrvatski autori žive u državama koje nisu bile
hrvatski protivnici u Domovinskom ratu. Valja međutim razmotriti aktivnost
hrvatskih manjinskih pisaca koji žive i pišu unutar državnih granica zemalja
koje su u devedesetih godina 20. stoljeća izvršile agresiju na Hrvatsku, tj. o
hrvatskim piscima u Srbiji, odnosno Vojvodini (u Bačkoj i Srijemu) te u Crnoj
Gori, odnosno u Boki kotorskoj.
Odmah valja reći da je u izrazito malobrojnoj zajednici
bokeljskih Hrvata u razmatranom razdoblju uglavnom djelovalo samo dvoje
pjesnika (Desanka Matijević iz Kotora i Miroslav Sindik iz Tivta). U njihovu
pjesništvu izostaju teme koji bi bile nepoćudne vlasti države u kojoj žive pa
tako i teme o Domovinskom ratu. Treći istaknutiji pjesnik Adrian Vuksanović
(živi u Tivtu) bio je dječak u doba Domovinskoga rata (rođen je 21. studenoga
1980.), a kada u odrasloj dobi počinje pisati zaokupljaju ga druge i drukčije
teme. Usmjeren je refleksivnomu pjesništvu, nerijetko s više ili manje izraženim
religioznim predznakom.56

1.2. Odnos hrvatskih književnika u Vojvodini prema Domovinskomu ratu

Za razliku od malobrojnih bokeljskih Hrvata, vojvođanski Hrvati,

posebice oni u vojvođanskom dijelu Bačke, diče se velikim brojem autora i vrlo
plodnom književnom produkcijom. Međutim, teme o Domovinskom ratu, o
razaranju Hrvatske i str,adanju sunarodnjaka u matičnoj domovini u pravilu su
izostavljene. Interes pisaca u Bačkoj redovito je usmjeren prema problemima
vlastite manjinske zajednice i njihove lokalne sredine dok aktualiziranje teškoća
s kojima se susreće matična domovina i matični narod nisu predmetom njihova
interesa, osim ako se ne suosjeća s pripadnicima vlastite subetničke skupine koji
su bili mobilizirani u vojsci koja je napala Hrvatsku i okupirala njezine dijelove.
Tako npr. književnik Vojislav Sekelj (1946. – 2017.), rodom iz Subotice, u svom
žanrovski polivalentnom djelu Uzmi dodaj (2002.), kao antipod glavnomu liku
ocrtava subotičkoga Hrvata koji je mobiliziran na srpskoj strani u osvajačkom
ratu protiv Hrvatske, nakon čega je ostao invalid. Naravno, devedesetih godina
prošloga stoljeća u Vojvodini se zaista nije moglo pisati o Domovinskom ratu
ako se nije htjelo hvaliti agresora, ali kasnije se ipak moglo. Međutim, čini se da
piscima u Bačkoj ta tema nije bila dovoljno privlačna jer osim pojedinaca koji

56 Godine 2019. Vuksanović je objavio svoju prvu samostalnu pjesničku zbirku, naslovl-
jenu Dvije trećine.

103
su bili mobilizirani protiv Hrvatske, Hrvati u Bačkoj, premda su trpjeli različite
neugodnosti, nisu bili izravno životno ugroženi u doba agresije na Hrvatsku. Kao
i većina pisaca iz hrvatskih autohtonih manjinskih zajednica i oni su okrenuti
problemima vlastite manjine ili svojoj intimi, ali ne i problemima matične
domovine i naroda, čak ni kada je u pitanju goli opstanak Hrvatske i Hrvata.
Naravno, devedesetih godina 20. stoljeća takova bi tema dovela potencijalnoga
autora u životnu opasnost, ali u idućem desetljeću, početkom 21. stoljeća stanje
se promijenilo, o čem najbolje svjedoče djela Vladimira Bošnjaka iz istočnoga
Srijema, tj. dijela Srijema koji je nakon raspada SFRJ ostao izvan hrvatskih
državnih granica.
Hrvatski književnik Vladimir Bošnjak (rođ. 1962.), rodom je iz Zemuna. I taj
je pisac usredotočen na sudbinu vlastite manjinske zajednice, ali budući da je ta
zajednica doživjela do tada nezapamćen progon upravo u doba Domovinskoga
rata, pišući o toj tragediji ne može mimoići i temu napada na Hrvatsku. Njegov
prvijenac, knjiga proza E, moj baćo! objavljena je u Zemunu 2004., ni deset
godina nakon što su Hrvati u istočnom Srijemu svedeni na ostatke ostataka,
a mnogi se pojedinci toga ostatka ostataka potpuno pritajili u stalnom strahu
od novoga progona. Bošnjak je bio jedna od rijetkih izrazito glasnih iznimaka.
Otvoreno se angažirao u društvenom i kulturnom životu hrvatske zajednice, a
u književnost se uključio ponajprije iz želje da skrene pozornost na tragediju
Hrvata istočnoga Srijema. Knjiga E, moj baćo! nazvana je po jednoj od proza
koje su u nju uvrštene.
Pripovijetke sabrane u knjizi E, moj baćo! Bošnjak temelji na istinitim
događajima, naravno s izmišljenim imenima sudionika. Bez straha opisuje
kako su, nakon početka Domovinskoga rata u Hrvatskoj, mnogi Hrvati bili
prisiljeni iseliti se iz Srijema. Otpuštani su s posla, u njihovo ime pisani su
oglasi o zamjenama kuća. Naime, ako nisu željeli biti protjerani iz svoga doma
bez ičega, morali su pristati na nepovoljnu zamjenu svoje nekretnine za neku
znatno lošiju u Hrvatskoj. Bili su izloženi stalnomu zastrašivanju, prijetnjama,
neugodnim noćnim pozivima, razbijanju prozora, podmetanju požara, bacanju
bombi, mobilizaciji u srpsku vojsku te slanju na bojišnicu u Hrvatsku. Autor s
tugom razmišlja:

Tko bi mogao i pomisliti da će Srijem skoro ostati bez Hrvata?

Godine 1990. to je bila velika nacionalna zajednica, podjednako
brojna u gradovima, kao i u manjim mjestima, a ponegdje je bila
i većinska (…). Za godinu i pol, iz Srijema je, na razne načine
(...) odselilo preko četrdeset tisuća Hrvata (...) Jedan tako buran
period u povijesti Srijema ostao je skoro neprimijećen u literaturi,

104
 u likovnoj i filmskoj umjetnosti.

Zbog nedovoljnoga vremenskoga odmaka od tako mučnih događaja, Bošnjak

ne uspijeva svoj prozni izraz do kraja zadržati u okvirima književnoga djela,
pa se njegove pripovjedačke proze postupno pretapaju u neknjiževnu studiju sa
sasvim konkretnim faktografskim podatcima.
Godine 2006., tj. dvije godine nakon objavljivanja knjige E, moj baćo!, Bošnjak
se okušao i kao romanopisac te je u Subotici objavio svoj prvi roman Svršetak
vražjeg stoljeća. Taj je roman u tematskom smislu usko povezan s kratkim pro-
zama koje su mu prethodile. Radnja se romana velikim dijelom odvija u No-
vom Slankamenu, mjestu koje je prije Domovinskoga rata bilo važno kulturno
i duhovno uporište Hrvata istočnoga Srijema. Kao što u knjizi pripovijedaka E,
moj baćo! nije do kraja odijelio fikciju od faktografije, nije to uspio ni u ovom
romanu. Svršetak vražjeg stoljeća opet je specifična kombinacija piščeve fikcije
i vrlo konkretne povijesne dokumentarne građe.
U tematskom je pogledu roman Svršetak vražjeg stoljeća nedvojbeno zanimljivo
djelo. U književnom pak pogledu nije jednako dorađen. U tom je smislu daleko
najbolji dio romana koji se odnosi na razdoblje prije srpske agresije na Hrvatsku,
tj. dio u kojem nisu u prvom planu piščeve osobne traume. Od drugoga poglavlja
pa nadalje fabula romana sve se više isprepliće s faktografskim podatcima o
povijesnim događanjima u nedavnoj mučnoj prošlosti. Preopširni etnografski
opisi, kao i faktografske povijesne činjenice, štete umjetničkoj kvaliteti romana,
koja u pojedinim odlomcima inače doseže visoku razinu. U takovim je polufak-
tografskim poglavljima najočitije kako je Bošnjak svoj roman pisao ponajprije
zato da se ne zaboravi što se zapravo dogodilo, dok su mu estetske književne
pobude bile u drugom planu. U tom ga smislu možemo smatrati izrazitim prim-
jerom suvremene angažirane književnosti.
Pravim Zemuncima Bošnjak isključivo smatra starosjedilačko stanovništvo.
Njihovu tjeskobu u doba agresije na Hrvatsku ovaj autor zorno opisuje u trećem
poglavlju svoga romana:

Sumorna i teška jesen pritisnuila je Zemun i cijeli Srijem. Činilo

se da ni ptice više ne pjevaju, a pogledi većine ljudi bili su nekamo
neodređeno usmjereni ... U Vukovaru je bjesnio rat, to je već bilo
posve sigurno, premda je beogradska televizija to nijekala. ... A
onda, jednoga poslijepodneva, kada se Josip vraćao iz ureda,

105
 na cesti nastane neopisiva gužva ... spazi kako ljudi izlaze iz
svojih auta i trče prema nadvožnjaku. Potrči i on i onda ugleda
nepreglednu kolonu tenkova i kamiona, s topovima i vojskom
kako se autocestom kreće u pravcu Hrvatske. Oduševljeni narod
stajao je ukraj ceste i na svim nadvožnjacima u Novom Beogradu,
pozdravljajući vojsku. Netko je bacao cvijeće, netko cigarete.

Preko sudbine jedne srijemske obitelji i sudbine jednoga srijemskoga mjesta,

Bošnjak izvanredno dočarava svu tjeskobnost i bezizlaznost situacije u kojoj su
se ti Hrvati našli bez ikakove osobne krivnje.
Radnja drugoga Bošnjakova romana, koji nosi naslov Šesta grana,
također se jednim dijelom događa u doba Domovinskoga rata. U tom je dijelu
romana opet riječ o nepravdama i progonima koje su proživjeli srijemski Hrvati
jer je to tema koja pisca najviše zaoukplja.

4.3. Zaključna napomena

Može se reći da je Vladimir Bošnjak sa svojim temama ostao iznimkom

među hrvatskim književnicima iz istočnoga Srijema u kojem inače u to doba
živjeli i hrvatski književnici koji su neusporedivo ugledniji i poznatiji od
Bošnjaka, pa i oni koji su se u Hrvatskoj ovjenčali vrijednim nagradama.
Međutim, ti su autori ostajali na sigurnim temama, okrenuti prošlosti, običajima,
uspomenama, intimi, bez opasnosti da bi mogli biti izloženi neugodnostima.
A sagleda li se književna produkcija u hrvatskim manjinskim
zajednicama u cjelini, može se zaključiti da je Domovinski rat velikim dijelom
ostao izvan fokusa njihova književnoga interesa.

106
 SRIJEMSKE ELEGIJE JOSIPA ANDRIĆA

1. UVOD

Dr. Josip Andrić (1894. – 1967.) rođen je u selu Bukinu u jugozapadnoj Bačkoj,
selu u kojem su šokački Hrvati živjeli još od 15. stoljeća (usp. Sekulić 1996: 42).
Pola stoljeća kasnije, 1946., ime mjesta Bukin preimenovano je u Mladenovo.
Danas hrvatskih starosjedilaca u tom selu praktički više nema. Andrić je kao
sedmogodišnji dječak iz Bukina preselio s obitelji u istočni Srijem, u selo Mo-
rović. Od gimnazijskih i studentskih dana, Andrić nije više živio u Srijemu, ali
mu se za blagdane i praznike rado vraćao, sve do 23. godine života. I kasnije je
ostao povezan sa svojima u Srijemu, o čem postoje različita svjedočanstva. Tako
npr., kada je mladi student Kuzma Moscatello, rodom iz Dola na Hvaru, imao
novčanih problema, u Zagrebu se po preporuci svoga mjesnoga župnika obra-
tio za pomoć Andriću, koji je tada bio urednikom knjiga u nakladi Hrvatskoga
književnoga društva sv. Jeronima. Andrić ga je s preporukom uputio u Srijem
svomu ocu, kod kojega se Moscatello zaposlio u mlinu kao knjigovođa i ostao
na tom poslu sve dok mlin nije izgorio (usp. Belić 2016: 420).
Andrić je bio urednik brojnih novina, časopisa i inih periodičnih publikacija, te
autor velikoga broja različitih pisanih radova: bio je književnik, feljtonist, kn-
jiževni kritičar, putopisac, prevoditelj, hagiograf i promicatelj katoličke duhov-
nosti. Između dvaju svjetskih ratova bio je urednik knjiga u nakladi Hrvatskoga
književnoga društva sv. Jeronima, koje su odgajale i usmjeravale naraštaje hr-
vatskih intelektualaca prema njegovanju istinskih vrijednosti. Usto je bio leksik-
ograf i gramatičar, ali i povjesničar glazbe i istaknuti i vrlo plodni glazbeni etno-
log, melograf, muzikolog, glazbeni kritičar i skladatelj.
S pravom se može reći da je svestrani Andrić na hrvatskom kulturnom polju
učinio vrijednih djela za nekoliko ljudskih života. Nije posustajao od gimnazi-
jskih dana do smrti, ali nagrade i priznanja su ga mimoilazili. I ta činjenica
nedvojbeno pokazuje koliko je Andrić bio dosljedan u svojim uvjerenjima, ne
odstupajući od njih ni zbog novca, ni zbog časti ni zbog vlasti. Ipak je doživ-
io veliko priznanje, i to samo tri godine prije smrti, kada mu je papa Pavao
VI. dodijelio odličje za svekoliku kulturnu djelatnost. Sedamdesetogodišnjemu
Andriću bila je to zapravo nagrada za životno djelo, koju nije dobio u svojoj
domovini.
Svestrani kulturni djelatnik Josip Andrić bio je, među inim, i književnik. Pozna-

107
to je da je već kao učenik pisao pjesme i scenske tekstove o velikanima hrvatske
kulture, npr. o Vatroslavu Lisinskom. Godine 1923. u Zagrebu je objavio proznu
zbirku Dunje ranke, s podnaslovom Pet seljačkih pripovijesti, a već iduće godine
knjigu proza Nove brazde, s podnaslovom Tri seljačke pripovijetke. Toj skupini
Andrićevih proza pripada i roman Svega svijeta dika, koji je, s podnaslovom
Seljački roman iz nedavne hrvatske prošlosti tiskan 1926., također u Zagrebu.
Tijekom tridesetih godina 20. stoljeća Andrić je zaokupljen priređivanjem i ob-
javljivanjem svojih putopisa o Svetoj Zemlji, o Irskoj i o otoku Siciliji, nakon
putovanja koja su ga se vrlo dojmila. Zato se svojoj omiljenoj književnoj temi
ponovo vraća nakon više od jednoga desetljeća, pa 1939. u Zagrebu objavljuje
svoju proznu zbirku Srijemske elegije, s podnaslovom Slike iz seoskog života. O
postanku toga djela Andrić (1994: 51) je u svojoj autobiografiji zapisao:

Kao sveučilištarac počeo sam objelodanjivati u

novinama i časopisima svoje novele „Srijemske elegije“
pod pseudonimom Pišta (…). Te sam novele kasnije
sabrao i izdao u posebnoj knjizi g. 1938.57 prigodom
25-godišnjice svoga književnog rada (…). Svršetak
prvog svjetskog rata dočekao sam u Moroviću.

Spomenute je novele Andrić najprije objavljivao u Riječkim novinama, a zatim

i u drugim listovima. Sabravši ih u knjigu, posvetio ih je svomu ocu povodom
njegova 75. rođendana.

2. SUVREMENOST I SVEVREMENOST ANDRIĆEVIH

SRIJEMSKIH ELEGIJA

Premda je Andrić hrvatsku kulturu višestruko i trajno zadužio, može se reći da

njegove pripovijetke i romani nemaju veću književnu vrijednost. Međutim, ta su
djela vrlo zanimljiv izvor informacija o životu Hrvata na panonskom prostoru
u razdoblju prije raspada Austro-Ugarske Monarhije te između dvaju svjetskih
ratova. S toga aspekta današnjemu čitatelju osobito mogu biti zanimljive Sri-
jemske elegije jer to djelo vrlo zorno pokazuje kako je hrvatski Srijem bio i jest
svojevrsni simbol hrvatske sudbine u prošlosti i sadašnjosti. Svoje Srijemske

57 Andrić je rukopis svoje knjige predao za tisak 1938., a objavljena je 1939.

108
elegije Andrić je podijelio u dva dijela. U prvi je dio uvrstio dvadeset i jednu
kratku prozu, tj. tekstove napisane od 1913. do 1918., a u drugi je uvrstio dvade-
set proza koje je napisao poslije Prvoga svjetskoga rata. I prva i druga skupina
proza posvećena je ljudskim sudbinama u srijemskoj seoskoj sredini.
Premda je svoja prozna djela sabrana u ovoj knjizi Andrić nazivao novelama,
prikladnije ih je zvati književnim crticama ne samo zato što su vrlo kratke, nego
i zato što su likovi prikazani površno, bez detaljnije karakterizacije, a usto ni
fabula tih proza nije razrađena na način kako je to uobičajeno u novelama. I u
pristupu likovima i u pristupi fabuli uspjeliji su tek pojedini segmenti, ali ne i
proze kao zaokružene cjeline. Doduše, u drugi je dio knjige uvršteno i nekoliko
proza novelističkoga i pripovjedačkoga karaktera, ali i tu po brojnosti prevlada-
vaju kratke književne crtice.
Već sâm naslov Srijemske elegije sugerira sjetno raspoloženje, pa i osjećaj žalo-
sti. Zato nije začudno što od crtica sabranih u ovoj knjizi samo dvije imaju sre-
tan završetak, a u svim ostalim likovi su manje-više trajno prožeti tjeskobom.
Naime, Andrić je volio Srijem, ali ga nije nekritički idealizirao. Upravo zbog
toga i prevladavaju teške teme i sumorna, tjeskobna atmosfera, pa i onda kada
ističe ljepote srijemskoga krajolika. Zato bi i njegov intelektualac, seoski učitelj,
radije živio u nekoj drugoj sredini. U crtici „Kod jablana“ matoševski čezne za
Zagrebom:

Dok ti tamo u kraju naših zajedničkih mladenačkih sanja

slušaš srebrenozvuki romon Save i večernji šapat gora,
tu rajsku glazbu, za kojom sav čeznem, dotle se ja u ovoj
monotonoj krajini (…) naslađujem tišinom močvara i
akordičkim kreketom noćnih žaba. Kolike li razlike između
tih dviju simfonija!

Međutim, susreću se u ovim prozama i potpuno suprotna mišljenja pri

usporedbi sela i grada, kao u prozi „Grbonja Gašo“:

Nema ti života nad životom na selu. Varoški je život prema

seoskom životu, baš kao da si iz slobode došo u zatvor.

Važno je upozoriti da upravo Andrićevi lijepi opisi krajolika u književno-es-

109
tetskom pogledu pripadaju među najuspjelije dijelove ovih proza. Neki, osobito
uspjeli, napisani su u maniri hrvatskih književnih klasika iz druge polovice 19. i
početka 20. stoljeća, npr. u prozi „Šumska pjesma“:

Valovito je zimsko nebo sjalo srebrom hladnoga sunca,

a uspavana je zemlja disala dahom prozirne magle.
Tamnozeleni su savski valovi šumjeli pričom zimskih bajka
…

ili npr. u prozi „Kamen i raspelo“:

Široku srijemsku ravan, okruženu odasvud tamnim okvirom

šuma, zagrlio blagi noćni mir.

Među važnim čimbenicima koji nekoga pisca čine dobrim piscem nedvojbeno
su jezični izričaj i stil kojim piše, te umijeće oblikovanja književnoga djela. Kod
proznih je pisaca važno i umijeće fabuliranja, izgradnja radnje književnoga djela
koja od početka do kraja treba biti jednako kvalitetna i zanimljiva. Andrić piše
dobrim jezikom i stilom, ali ne i vrhunskim. Umijeće fabuliranja mu oscilira te
unutar istoga kratkoga proznoga djela nema uvijek dovoljno književne snage
održavati jednaku kvalitetu fabularne niti. Ali, ono što Andrića kao pisca čini
trajno zanimljivim jesu svevremenost tema i motiva njegovih djela, a također
i njegova književnoumjetnička razmatranja. Međutim, ta važna značajka An-
drićevih djela u našoj je književnoj historiografiji nedovoljno isticana. Budući da
se svojim književnim stilom, a uglavnom i svojim svjetonazorom, nije uklapao u
književne pravce i strujanja svojega doba, Andrić je uglavnom smatran tradicio-
nalistom i autorom koji svojom tematikom pripada prošlosti. Tako npr. filolog
Ante Sekulić (1996: 44), analizirajući Andrićeva književna djela, piše:

Josip Andrić je odraz vremena koje je prošlo, razdoblja koje je poznavalo razi-
granost naših želja, narodnog ponosa i silne vjere.

Iz toga navoda nipošto ne bismo smjeli izvesti zaključak da se Andrić u svim

110
svojim prozama bavi nekom dalekom problematikom s kojom mi danas imamo
malo ili nimalo dodirnih točaka. Naprotiv, ono što današnjega čitatelja može
privući Andrićevim Srijemskim elegijama jest prepoznavanje upravo zapanju-
juće podudarnosti s vremenom u kojem sada živimo, i to ponajprije u mnogim
negativnim događanjima. U tom pogledu mnoge od Andrićevih kratkih proza
ostavljaju dojam kao da su nedavno napisane ili da su upravo napisane. Svevre-
menost tema i motiva snažno dolazi do izražaja u crticama kojih se radnja zbiva u
doba Austro-Ugarske Monarhije, a također u onima koje su vremenski omeđene
dvama svjetskim ratovima.
Za ilustraciju dobro može poslužiti jedna od današnjih svakodnevnih tema, a to
je nepredvidivost klimatskih promjena te, sukladno tomu, neobičnih događanja
u prirodi. Klimatske promjene, poremećaji godišnjih doba, vremenske prilike
koje nas stalno iznenađuju – poplave, suše, ekstremna vrućina i hladnoća – sva-
kidašnjim su temama današnjega čovjeka. Da su se poremećaji u prirodi u po-
jedinim godišnjim dobima događali i prije više od stotinu godina svjedoči nam
Andrić već u prvoj crtici, naslovljenoj „Cvatu šljive“, u kojoj je začuđen zbog
pojave cvjetova na stablu šljive u jesen, neposredno nakon što mu je otpalo lišće.
Istom se neobičnomu događaju u prirodi ponovo vraća u kasnijim prozama „Kad
šljivici cvatu“ i „Čika Ika“. U potonjoj piše:

Bilo je to još prije rata. Jesen lijepa, što samo može biti, pa i
šljive po drugi put procvale. Ljudi klimali glavom i govorili:
Ne će biti dobro!

Inače, Andrić u prozi „Cvatu šljive“ aktualizira još jednu i danas suvremenu
temu, opet na žalost s negativnim predznakom, a to je otimanje zemlje seljaku
kako bi se izgradila željeznička pruga. Upozorava i na podređen položaj Hrvata
u onodobnom Srijemu jer pri gradnji željeznice nije oduzeta zemlja susjedima
Mađaru i Srbinu nego samo Hrvatu. Ujedno tomu seljaku sin student nije mogao
dobiti stipendiju samo zato što je Hrvat. Sukladno tomu, u prozi „Zaboravljena
elegija“ župnik pripovijeda kako je kao mladić, dok još nije bio svećenik, ot-
pušten iz službe zbog hrvatskoga domoljublja.
Danas smo svjedocima neskrivenih nastojanja da se pojedine grane hrvatskoga
naroda uvjeri kako nisu Hrvati. To je stara metoda dijeljenja i slabljenja hrvatsk-
oga nacionalnoga bića, pa tako i Andrić u svojoj prozi „Berba“ piše o mađarskim
nastojanjima da uvjere Šokce kako nisu Hrvati. O uvijek neizvjesnoj sudbini
domovine Hrvatske progovara u prozi naslovljenoj „Zašto“:

111
 Imam nesretnu majku koju zovem domovinom – zapisao sam
nedavno u svoj dnevnik.

O otimanju težačke zemlje zbog gradnje željeznice riječ je i u prozi naslovljenoj

„Običan motiv“:

Željeznica! Sam ju je bijes donesao u naš kraj. Pa kad je već

moralo tako biti, zašto onda na gola leđa našega seljaka?
O, kako on teško osjeća one dvije željezne pruge, što se po
njegovu zemljištu gube …

S današnje je točke motrišta još suvremeniji Andrićev opis vrlo sumnjivoga na-
gloga bogaćenja pojedinca, o čem piše u crtici „Šumska pjesma“. U istoj prozi
progovara o još jednoj i te kako suvremenoj temi, a to je bespoštedno i opasno
uništavanje prirodnih bogatstava, posebice dragocjenih šuma, kako bi samo po-
jedinac od toga imao veliku korist – pojedinac koji ne misli ni na druge, ni o
sudbini i dobrobiti budućih naraštaja. U Andrićevim su prozama ti, na brzinu i
na sumnjiv način obogaćeni pojedinci nerijetko došljaci u kraju u kojem su se
obogatili. Tako Andrić u potonjoj crtici piše:

Gle kaki je to sada gospodin! A pred dvaest je godina s

pinklom na leđi došo u naše selo (…) Zapravo je on doskora
postao šumski poduzetnik. Od tog se vremena on naglo
pogospodio, silno obogatio (…) Sam Bog zna, što je i kako
je radio – ta velike su naše šume, veliko blago leži u njima, a
eno neprestano se sijeku i nose! kud sve to ide?

Kao što smo i danas svjedocima sumnjive bespoštedne sječe šuma, tako smo
opet svjedocima i procvata lihve i lihvarstva, o čem piše i Andrić u svojoj crtici
„Kroz maglu“. U već spomenutoj prozi „Čika Ika“ također jedan došljak lihva-
renjem pokušava hrvatskomu seljaku Iki u Srijemu oteti zemlju.
Vrlo je suvremena i tema crtice naslovljene „Zašto?“ u kojoj je riječ o izborima,
korupciji i hrvatskoj neslozi. Pripovjedač se s izbora vraća, kako piše Andrić,

112
ojađen, što je madžaronstvo po izbornoj lukavštini i korupciji te poradi nedostat-
ka hrvatske svijesti došlo do pobjede. Zamijeni li se riječ mađaronstvo drugom
riječju, dobit ćemo opet našu današnju stvarnost. I u toj je prozi dodatna tema
tuđinac Mađar koji se na lak način dočepao hrvatskih prirodnih bogatstava, a
hrvatski čovjek zbog toga još teže živi u vlastitoj zemlji, na vlastitoj starini. Nar-
avno i ovdje se etnonim Mađar može zamijeniti pojmom tuđinac općenito, pa je
tema opet vrlo suvremena. Suvremena je i crtica „Andrinjuša“ u kojoj je riječ o
lukavom tuđincu koji je prevario dva domaća seljaka i prigrabio zemlju jednoga
novcem drugoga. U crtici naslovljenoj „Među grabovima“ Andrić opisuje kako
je pravoslavni prota prevario naivne šokačke seljake, a u crtici „Kukuruzi“ opet
je lakovjerni stari seljak na brzinu prevaren i ostao je bez svoje zemlje. Andrić je
osobito bio osjetljiv na takove nepravde pa o tom progovara, npr. u svojoj crtici
„Škripi đerma“, kojoj je tema siromaštvo hrvatskoga seljaka.
Zabrinjavajuće veliko iseljavanje hrvatskoga naroda iz domovine posljednjih
desetljeća, posebice mladih ljudi, jedna je od najvećih boljki moderne Hrvatske.
I taj je problem bio aktualan u doba nastanka Srijemskih elegija. Tada se na-
jviše iseljavalo u Ameriku, a Andrić na negativne posljedice takovih zbivan-
ja upozorava u crticama „Učiteljeva priča“ i „Luda Soka“. Toj se bolnoj temi
iseljavanja i zabrinjavajućoj hrvatskoj demografskoj situaciji ponovo vraća u
prozi „U drenjinama”, u kojoj prikazuje tragičnu sudbinu hrvatskoga seljaka
kojemu su dva sina odselila u Ameriku, a treći je poginuo u Prvom svjetskom
ratu. Starcu ocu lihvari su oteli imanje.
U crtici „Kod jablana” ravnatelja seoske škole zanima samo vlastita dobrobit i
lagodan život, a novi mladi zaposlenik, koji je istinski intelektualac i idealist,
ugrožava i narušava tu ravnateljevu konformističku i utilitarističku životnu kon-
cepciju. I ta tema zloporabe vlasti i te kako je i suvremena i svevremena, kao
i tema crtice „Bršljan” u kojoj je riječ o nemoralnim liječnicima, koji pomažu
bolesnicima samo za izravnu materijalnu korist.
Zanimljiva je i crtica „Suncokreti“, u kojoj razmatra lik čovjeka suncokreta –
kao moralne osobine. O njemu piše: Ulaguje se svakoj vladi, kakvagod ona bila.
... Pa zar je to pravi čovjek – pita se Andrić.
Općenito se o crticama iz prvoga dijela Srijemskih elegija može reći da su vrlo
prispodobive hrvatskoj današnjici, premda sve pripovijedaju o ljudskim sud-
binama u godinama koje prethode raspadu Austro-Ugarske Monarhije. To im
nedvojbeno daje posebnu draž.
Naravno, pojedine značajke ovih proznih crtica ipak konkretnije vremenski
određuju ta Andrićeva djela. To se ponajprije odnosi na Andrićevu nesklonost

113
prema Mađarima i Nijemcima kao povlaštenim narodima u Srijemu u doba Aus-
tro-Ugarske. Istodobno je prema katoličkim slavenskim narodima gajio velike
simpatije. Tako je npr. crtica „Miha Kučeber“ vrlo topla proza o Slovencima,
konkretnije Kranjcima koji su u to doba dolazili raditi u Srijem jer u svojoj
domovini nisu mogli zaraditi dovoljno za život. Andrić ih opisuje kao pobožne
katolike i vrijedne ljude. Novelica pak „Lijepi Jano“ pravi je hvalospjev Slovaci-
ma iz bačkoga sela Selenče:

Odakle su? Iz Selenče u Bačkoj, odgovara majstor Adam.

Čestit vam je to svijet, samo što može biti, a dobri katolici,
da im treba para tražiti. Uostalom takav je cijeli slovački
narod. Služio sam vojsku u Slovačkoj (...) pa sam upoznao i
njihovu čestitost i slovačke krajeve, i slovačku dobrotu i tako
sam Slovake zavolio, da sam kasnije stao raditi s bačkim
Slovacima, koji su se već davno doselili iz Slovačke, ali
ostali su, kakvi su i bili u svojoj domovini.

S nesmanjenim zanosom Andrić opisuje i dalje:

Stao je u kraj pa samo gleda, kako ti Slovaci rade. Milina je

to vidjeti. Nema tu, da se postajkuje, razgovara, komedìja,
ili da jedni moraju više tegliti zato jer drugi „markiraju“.
Tu je cijelo društvo oko mašine kao jedan čovjek: svi rade
jednako marljivo, jednako predano, jednako brzo. Na
svakom vidiš, da sve svoje sile ulaže u zajednički rad (...)
Zarada će se dijeliti na jednake dijelove, pa je pravo, da
svaki jednako i radi (...) A nisu oni čak iz Bačke došli, da ma
i časak dangube, već da rade i zarade.

Andrićev lik čika Damjan divi se ljepoti pjesama koje pjevaju Slovaci iz Selenče
i njihovoj marljivosti:

Kad je došlo vrijeme ručku, sjeo je i čika Damjan k slovačkoj

družini, da s njom u društvu založi. Dragi su mu ti vrijedni
ljudi i sve draži što ih duže može da promatra na poslu. U

114
 njih bi se morali ugledati i naši ljudi, i to ne samo nadničari
nego i mnogi gospodari, jer kad bi se tako i kod nas radilo,
kako ovi ljudi rade, drukčije bi naše selo stajalo.

U prozama koje se odnose na razdoblje nakon stvaranja Kraljevine SHS i kasnije

Jugoslavije, opet se susreću teme koje su i danas suvremene. Tako se npr. u noveli
„Počimaljka“, kojoj je glavna tema nesretna sudbina mladoga zaljubljenoga para
Jele i Žike, spominju nemiri i pljačke kao posljedica završetka državnoga por-
etka jedne države, a drugi, tj. poredak nove države nije kako treba ustrojen. Ta
je tema u noveli usputna, ali nipošto manje važna. Spretno spajajući spomenute
dvije teme Andrić je u toj noveli pokazao svoje umijeće pripovijedanja. Premda
temeljna fabula pripada vremenu u kojem je stvarana, ostale su teme u noveli
svevremenske, a time i suvremene. Također, opet dolazi do izražaja Andrićeva
sklonost prema Slovencima. Naime, jedan od mladih likova u noveli „Počimal-
jka“ hvali Slovence te ističe kako su u Sloveniji dobro uređeni društveni odnosi
na selu, gdje vlada sloga i pravedna raspodjela poslova na dobrobit sviju.
Andrić je simpatizirao i Rusine, pa u prozi „Ciglar Janko“ vrlo pozitivno i s
naklonošću piše o rusinskim obiteljima u Srijemu.
S povijesnim aspektom novele „Počimaljka“ povezana je i Andrićeva proza
„Sremačka krv“, koje je glavna tema anarhija i kaotično stanje u srijemskom
selu neposredno nakon Prvoga svjetskoga rata. Druga tema te proze je nesklo-
nost roditelja mješovitim brakovima djece iz hrvatskih i srpskih obitelji.
S prozama kojih se radnja zbiva u doba Austro-Ugarske mogu povezati i proze
iz drugoga dijela knjige u kojima je riječ o nepovoljnim klimatskim kretanjima.
Osim već spomenutih proza „Kad šljivici cvatu“ i „Čika Ika“, valja izdvojiti i
prozu naslovljenu „Na kraju sela“:

Kiša pa kiša, da Bog sačuva. Deda Mitar sa svojih

sedamdeset godina još nije upamtio ovakvog čuda i pokore.
Već drugi mjesec, pa sve tako jedan dan gori od drugoga.
Kiša lijeva ko iz kabla (…) Još ni kukuruzi nisu svi obrani,
a kamo li da je sve poorano i posijano. A eto već i Sisveti
pred vratima.

Radnja pripovijetke „Suvara“ zbiva se između dvaju svjetskih ratova, ali opet

115
tematski korespondira s prozama kojih se radnja zbivala u Austro-Ugarskoj. Tu
je riječ o strancima koji uništavaju domaću privredu jer im domaći proizvođač
ne može konkurirati. I ta je tema vrlo suvremena sa svojim upozorenjem: nestat
će nas, ako se ne nađe još za vremena neka pomoć ili neka pamet.
O onodobnoj pak političkoj situaciji progovara u prozi naslovljenoj „U jabučari“.
Opisuje veselje koje je zavladalo u srijemskom selu kada je stigla vijest da je Hr-
vatski sabor u Zagrebu izglasao odcjepljenje od Austrije i Mađarske. Sukladno
tadašnjoj hrvatskoj političkoj sceni, u prozi naslovljenoj „U berbi“ važno mjesto
zauzima razgovor mještana o potrebi sloge svih hrvatskih seljaka (premda se
Stjepan Radić ne spominje imenom). Upravo u tu slogu polažu se velike nade
kao u zalog bolje budućnosti. Budući da je to doba kada su seljaci bili većina
hrvatskoga naroda – riječ je o slozi hrvatskoga naroda općenito. Koliko pogubna
može biti nesloga pokazuje u prozi „Čika Ika“ gdje tuđinci imaju izravnu korist
zato što Hrvati jedan drugoga ne podupiru.
Kroz većinu proza kojih se radnja zbiva poslije Prvoga svjetskoga rata provlači
se opravdana zabrinutost za sudbinu hrvatskoga naroda nakon raspada Aus-
tro-Ugarske Monarhije. Tako je jedna od tema crtice „Kroz mećavu“ veliko
razočaranje i tuga što su Istra i dio otoka pripali Italiji. Protagonist te proze
pripovijeda:

Kroz takvu smo eto mećavu deda-Mitrov, Ivo i ja obilazili

selo od kuće do kuće, da skupljamo potpise proti Talijanu,
koji se pomamio za hrvatskim morem i za nekim našim
primorskim krajevima (…) Htjeli smo, da i glas srijemskog
sela bude među onima, koji će cijelom svijetu u brk reći,
da tuđe gospoštije nad svojom hrvatskom zemljom ne ćemo
trpjeti.

Nakon što je sve bilo uzalud, s tugom primjećuje:

Možda se još sjećate, da smo prije rata i ovdje po selu

skupljali novce za hrvatske škole u Istri (…) Sad su iz onih
naših hrvatskih škola u Istri napravili talijanske.

Zanimljiva je i crtica „Namiguša“ zbog svoje i danas vrlo suvremene teme. Tu se

116
Andrić ruga velikomu broju političkih strančica koje su plod nerealnih političkih
ambicija, pa piše:

Bože mili, kakih sve nema stranaka na svijetu! - krste se

ljudi, slušaju redom one što dolaze u selo.

O političkoj situaciji toga doba, koja se može prispodobiti sa suvremenim hr-

vatskim stanjem, riječ je i u prozi „U proljetnom buđenju“:

Kad bi u politici više vrijedila pamet, nego li prazna riječ,

bilo bi kudikamo bolje (…) Takvo je ludo vrijeme došlo
iza rata, pa što ćemo! (…) Poslije poplave ostane uvijek
mulja i blata (…) Naša je hrvatska nesreća, da pametnije
guramo u stranu, pa da ludima med nama bude otvoreniji
put.

Inače, jedna od tema u navedenoj prozi jest i srijemska proslava 1000. obljetnice
krunidbe kralja Tomislava.
U već spomenutoj prozi „Kad šljivici cvatu“ aktualiziraju se prvi nagovještaji
komunističke ideologije koju su počeli širiti povratnici iz Rusije nakon Prvoga
svjetskoga rata. Andrić o tom piše vrlo kritički. Zanimljivo je da tu temu umeće
kao usputnu unutar glavne ljubavne priče dvoje mladih u toj prozi. U kratkoj
noveli „Grbonja Gašo“ opet se vraća toj temi govoreći ne samo o grabeži javno-
ga dobra za uske privatne interese, na primjeru srijemske šume, nego i o onima
koji ništa ne bi radili nego samo plodove tuđega rada među sobom dijelili. U
crtici „Japa“ također se kritički osvrće na komunističku ideologiju koju su u
selo donijeli povratnici iz Rusije, a kritizira i prve pristalice komunizma u maloj
seoskoj sredini. Upozorava i na sve veći problem alkoholizma. I inače piše o
porocima alkoholizma i kocke koji uništavaju čovjekovu egzistenciju. Tako u
prozi „Na kraju sela“ seljak koji robuje alkoholu sletio je kolima u rijeku i utopio
se zajedno sa svojim sinom. U prozi pak „Crno Đurđevo“ seljak Đuka je na
jurjevskom sajmu prodao puna kola žita i zaradio veću svotu novca. Umjesto da
odmah ode kući svratio je u krčmu, gdje je zakartao ne samo sav netom stečeni
novac nego i kola i konje. Vrativši se kući objesio se u štali.
Svoju zabrinutost zbog postupnoga moralnoga propadanja sela Andrić iznosi i u

117
prozi „Kamen i raspelo“, u kojoj se loše stvari događaju u uzročno-posljedičnim
vezama: U crkvi je sve manje ljudi, čak se i križ krajputaš gotovo srušio jer nik-
oga nije briga hoće li ga biti. Istodobno se sve više pije u krčmama, a na polju,
njivama i u vrtovima radi se sve manje. Erozija morala u društvu općenito, a
posebice među političarima koji odlučuju o sudbini zajednice u cjelini, i inače
je jedna od tema ovih proza, npr. u noveli naslovljenoj „Pod dudovima“, u kojoj
Andrić iznosi svoja razmišljanja kroz usta jednoga mladića u toj prozi:

Takvi troše velik novac na gradske djevojčure, a žene će

mijenjati ko kaput. Zato političari, koji tako žive i koji do
vjere ne drže, prave u saboru zakone, da se ne treba u crkvi
vjenčavati nego u općini, da se može razvjenčati i uzeti
drugu, pa će ih baš tako i deset promijeniti.

U istom duhu upozorava i na poguban utjecaj koji mogu imati mediji. U to doba
je to ponajprije bila pisana riječ:

Eto takvi vam ljudi u većini pišu novine i knjige pa dakako

da sve navijaju proti vjeri i poštenju, a svijet to čita i ne zna,
šta mu se iz tog čitanja uvlači u dušu. I samo se čudimo,
kako svijet biva sve gori.

Andrić uglavnom upozorava na društvene mane, a rjeđe na vrline, kao npr. u

prozi „Janjin Uskrs“, u kojoj hvali mladu majku, koja je, unatoč siromaštvu,
odlučila roditi četvrto dijete. Zbog opravdane zabrinutosti za sudbinu hrvatskih
srijemskih sela, Srijemske elegije rijetko donose vedrije teme. Samo dvije proze
imaju izrazito sretan završetak. Jedna je „Grbonja Gašo“, a druga „Čika-Lokin
najsretniji dan“. U prvoj se tjelesno hendikepirani čovjek sretno oženi, a u dru-
goj je riječ o dvjema zavađenim obiteljima koje su se pomirile na dan rođenja
zajedničkoga potomka.

118
 UMJESTO ZAKLJUČKA

Fabule u crticama i novelama sabranim u Srijemskim elegijama Andriću su po-

najprije služile kao sredstvo za prikazivanje odnosa i stanja u društvu općenito.
Zbog toga mu je fabularni tijek radnje manje važan, što utječe na književnu
kvalitetu njegovih proza. To je samo jedan od razloga zbog kojih se Andrićeve
Srijemske elegije vrlo rijetko spominju. Drugi je razlog ideološke naravi jer je
Andrić upozoravao na probleme u društvu koji su bili aktualni u njegovo doba
u Srijemu. Budući da su mnogi od tih problema i danas aktualni u hrvatskom
društvu općenito (i ne samo hrvatskom), ove Andrićeve proze nadilaze vremens-
ki i prostorni okvir u kojem su nastale. U tom je njihova vrijednost.

119
 O KNJIŽEVNOJ DJELATNOSTI I JEZIKU VLADIMIRA BOŠNJAKA

Dio hrvatskih pisaca s panonskoga prostora izvan hrvatskih državnih granica

nepoznat je široj hrvatskoj javnosti. Ta sudbina prati dio pisaca koji su živjeli
u prijašnjim stoljećima, ali i dio suvremenih pisaca. Njih nema u školskim
programima u okviru predmeta Hrvatski jezik, a mnogi izostaju i iz programa
kroatističkih studija. Njihova se djela teško probijaju do hrvatskih čitatelja.
Takova sudbina prati i pojedine autore iz istočnoga Srijema, među njima i
Vladimira Bošnjaka, pisca rođenoga 1962. u Zemunu u istočnom Srijemu.

1. O IZABRANIM KNJIŽEVNIM DJELIMA VLADIMIRA BOŠNJAKA

Svoju prvu knjigu, svojevrsnu zbirku proza E, moj baćo! objavio je u rodnom
gradu Zemunu 2004., desetak godina nakon što su Hrvati u tom dijelu Srijema
svedeni na ostatke ostataka, a i taj ostatak ostataka uglavnom živi vrlo pritajeno.58
Bošnjak je jedna od rijetkih izrazito glasnih iznimaka. Čim je početkom 21.
stoljeća bilo omogućeno kakovo-takovo javno djelovanje hrvatskoga ostatka
ostataka, Bošnjak se otvoreno angažira u društvenom i kulturnom životu
hrvatske zajednice, a u književnost se uključuje ponajprije iz želje da skrene
pozornost na tragediju Hrvata istočnoga Srijema. Knjiga je naslovljena po jednoj
od uvrštenih proza.
Pripovijetke sabrane u knjizi E, moj baćo! Bošnjak temelji na istinitim
događajima, naravno, s izmišljenim imenima sudionika. Radnja tih pripovijedaka
većinom se zbiva u imaginarnom selu nazvanom Mašinci, srijemskom selu
s većinskim hrvatskim stanovništvom. Mašinci su prototip hrvatskoga sela u
istočnom Srijemu jer je Bošnjak, kako piše u svom pogovoru knjizi (2004: 131)
želio „ispričati priču o Srijemu, onakvom kakav je bio i kakav on doista jest,
priču koja se ponavljala u mnogim mjestima”. Umjesto imena Mašinci može
se staviti ime bilo kojega hrvatskoga mjesta u istočnom Srijemu i priča bi bila
slična.
Unatoč traumatičnomu iskustvu progona vlastitoga naroda, Bošnjak kao autor
nije isključiv niti su njegovi likovi ocrtani crno-bijelo prema nacionalnoj

58 O tragičnoj sudbini srijemskih Hrvata podrobnije podatke moguće je npr. naći u knjizi
Zlatka Pintera naslovljenoj Hrvati iz Srijema, Banata i Bačke u vrtlogu devedesetih –
Progon i etničko čišćenje (1991. – 1995.). Nakladnik knjige je Zajednica protjeranih
Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, Zagreb, 2020.

120
pripadnosti. Naprotiv, vrlo je kritičan i prema vlastitomu narodu. Među Hrvatima
beskompromisno i bespoštedno ocrtava likove nepoštenih pojedinaca, one
koji su prikrivali ili nijekali svoju nacionalnu pripadnost hrvatskomu narodu,
kao i one koji su javno pokazivali prezir prema svojim sunarodnjacima kako
bi se dodvorili narodu koji je devedesetih godina u njihovim mjestima postao
većinski. Opisuje i one koji su svoje sunarodnjake iz koristoljublja prokazali i
predali krvnicima. No za izdaju nisu bili nagrađeni nego su na kraju u Srijemu
doživjeli jednaku sudbinu kao i čestiti Hrvati. Pita se „mogu li se hrvatskim
intelektualcima zvati oni koji javno niječu svoje podrijetlo, ali uredno podnose
zahtjeve za primitak u državljanstvo Republike Hrvatske”. Sukladno tomu,
najviše je žalostan zbog bezvrijednih pojedinaca u vlastitom narodu koji su se
neopravdano afirmirali nakon Domovinskoga rata, o čem progovara u proznom
tekstu naslovljenom „Pamet je lijepa stvar, samo je treba imati!“:

U Srijemu, oni Hrvati koji su čuvali i branili hrvatsko ime

na svojim stoljetnim prostorima, morali su se povući pred
onima koji su sramno i bezobrazno šutjeli svih tih godina, a
onda izašli iz svojih jazbina.

Bošnjak otvoreno opisuje i druge mane Srijemaca općenito. Beskompromisno

šiba skorojeviće te pretjerani materijalizam svojih suzavičajnika. Tako je npr.
opis međusobnoga natjecanja Srijemaca, u težnji da jedan ima veću kuću
od drugoga, na granici karikaturalnoga. Naivnost pak srijemskih Hrvata
predstavljena je različitim situacijama, kao npr. kada su istinski bili začuđeni
što su i njihovi susjedi bili sudionici srbovanja na Gazimestanu 1989., događaja
iza kojega je slijedila postupna hrvatska Kalvarija, koja je u Srijemu kulminirala
1995. Bošnjak bez straha opisuje kako su, nakon početka Domovinskoga rata u
Hrvatskoj, mnogi Hrvati bili prisiljeni iseliti se iz Srijema. Otpuštani su s posla,
u njihovo ime pisani su oglasi o zamjenama kuća. Mogli su birati između za
sebe nepovoljne zamjene nekretnina i protjerivanja bez ičega. Bili su izloženi
stalnomu zastrašivanju, prijetnjama, neugodnim noćnim pozivima, razbijanju
prozora, podmetanju požara, bacanju bombi, mobilizaciji u srpsku vojsku te
slanju na bojišnicu u Hrvatsku i dr. U proznom tekstu „Tko ne cijeni svoje, ne
zna cijeniti ni tuđe“ s tugom razmišlja:

Tko bi mogao i pomisliti da će Srijem skoro ostati bez

Hrvata? Godine 1990. to je bila velika nacionalna zajednica,
podjednako brojna u gradovima, kao i u manjim mjestima, a

121
 ponegdje je bila i većinska. (...) Za godinu i pol, iz Srijema je,
na razne načine (...) odselilo preko četrdeset tisuća Hrvata.

Devedesetih je godina 20. stoljeća sustavno zatirana i hrvatska kultura, posebice

pisana riječ, pa su u to doba zatvorene sve hrvatske knjižnice i čitaonice. Bošnjak
se ne može pomiriti s činjenicom da se o tim tragičnim događajima tako malo
zna pa u istoj prozi piše:

Jedan tako buran period u povijesti Srijema ostao je

skoro neprimijećen u literaturi, u likovnoj i filmskoj umjetnosti.

Ne zaboravlja ni strašna ubojstva brojnih Hrvata u Srijemu nakon Drugoga

svjetskoga rata, koja su morala biti u potpunosti prešućena, premda su srijemski
Hrvati štitili srijemske Srbe u doba NDH i nisu dopustili njihovo iseljavanje. U
proznom tekstu „Od volje ti, k’o Šokcu post, il’ Racu molitva“ prisjeća se jezive
smrti dvoje Hrvata u Srijemu neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata:

Ona je u vrijeme rata samo radila sa mladim, učila ih pjevati

i glumiti, dakle nije bila na fronti, niti je počinila nekakav
ratni zločin. Nakon rata, uhićena je, zakopana u zemlju, tako
da joj je samo glava virila iznad površine zemlje, a onda su
konjima i drljačom prelazili preko njezine glave, sve dok nije
izdahnula. Drugoga su, opet, zatvorili u bačvu i zapalili.

Bošnjak upozorava na nepravedno nametanje kolektivnoga zaborava, pa

nalovom svoje proze „Tko je spreman zločin zaboraviti, spreman ga je i
ponoviti“ podsjeća svoje sunarodnjake i sve ljude dobre volje na natpis koji je
pročitao na mjestu negdašnjega nacističkoga logora Dachau. Tim navodom ovaj
prozni tekst i završava.
Zbog nedovoljnoga vremenskoga odmaka od tako mučnih događaja, Bošnjak
ne uspijeva svoj prozni izraz do kraja zadržati u okvirima književnoga djela, pa
se njegove pripovjedačke proze postupno pretapaju u nebeletrističku studiju sa
sasvim konkretnim faktografskim podatcima.
Godine 2006., tj. dvije godine nakon objavljivanja knjige E, moj baćo!, Bošnjak

122
se okušao i kao romanopisac te u Subotici objavio svoj roman Svršetak vražjeg
stoljeća. Taj je roman u tematskom smislu usko povezan s kratkim prozama
koje su mu prethodile. Radnja se romana velikim dijelom odvija u Novom
Slankamenu, mjestu koje je u to doba bilo važno kulturno i duhovno uporište
Hrvata istočnoga Srijema. Kao što u knjizi pripovijedaka E, moj baćo! nije do
kraja odijelio fikciju od faktografije, nije to uspio ni u ovom romanu. Svršetak
vražjeg stoljeća opet je specifična kombinacija piščeve fikcije i vrlo konkretne
povijesne dokumentarne građe. To djelo na vrlo izravan i bolan način upozorava
kako se u Hrvatskoj zaboravlja strašna tragedija Hrvata u istočnom Srijemu,
koja se nije dogodila prije stotinu ili više godina, nego u posljednjem desetljeću
20. stoljeća, koje je za Hrvate u Srijemu zaista bilo vražje stoljeće.
Zato u predgovoru svomu romanu Bošnjak (2006: 6) zaključuje kako će „očito
biti potrebno napisati više knjiga i skladati više pjesama, kako bi se sačuvala
uspomena na Srijem kakvog više nikada biti neće”. U Uvodu (Ibid. 7) pak
naglašava:

Čekao sam! Čekao sam da se oglasi netko iz mojega Srijema,

netko tko umije lijepo i argumentirano govoriti o prošlosti, bez
mržnje i gnjeva, ali i bez prešućivanja
jer
XX. stoljeće je u Srijemu doista imalo sve elemente tragedije za
jedne, kao i velikog razloga za zadovoljstvo i sreću za druge.
Ovi prvi – šute i ne žele se ničega prisjećati, ne htijući sipati
sol na otvorenu i bolnu ranu, a ovi drugi – krivotvore povijesne
činjenice, zatrpavaju ih hrpom laži, kako bi njihova (ne)djela
ostala neotkrivena i javnosti nepoznata, a oni sami stvorili vrlo
lijepu sliku o sebi.

Dalje (Ibid. 8) nastavlja:

Čekao sam i nisam dočekao. A vrijeme melje sve pred sobom.

I uz to, dugo već djeluju prepravitelji povijesti. I pišu li pišu!
I krivotvore! A ljudi čitaju i onda ispadne da je to, što su
prepravitelji napisali, jedina istina. (...) Znaju oni da svaka laž,
ako se dovoljno puta ponovi, postaje istinom. (...) Na koncu, laž
proglasiš za istinu, pa je staviš u školske udžbenike.

123
 O sebi pak autor u uvodnom dijelu (Ibid.) kazuje:

Ovo je knjiga, koju je napisao čovjek čiji su korijeni već tristo

godina vezani uz Srijem, komu je životni prostor u krugu od
pedeset kilometara i koji, za sve vrijeme nedavnih tragičnih
srijemskih događaja, nije napuštao ni za tren taj krug.

Glavni lik romana, mladi srijemski Hrvat iz Slankamena, živi osamdesetih

godina prošloga stoljeća u Beogradu i u potpunosti je uklopljen u svoj novi
životni prostor. Prijateljuje sa susjedima Srbima, zajedno izlaze, međusobno se
posjećuju, časti ih srijemskim specijalitetima koje redovito donosi nakon posjeta
roditeljima u Slankamenu. Materijalno je dobro situiran, bolje od većine svojih
susjeda. Unatoč toj integraciji i naoko osjećaju sigurnosti, usputne pojedinosti
pokazuju kako je ta sigurnost često uvjetovana prešućivanjem vlastite nacionalne
pripadnosti, jer u svijesti Beograđana Hrvati su tamo negdje u Hrvatskoj, a
nikako u Srijemu, tako blizu Beogradu. Zato ga prometni policajac nakon
legitimiranja, kada vidi da mu je ime Josip, pita je li iz Titova rodnoga kraja.
Kada mu odgovori da je iz Slankamena, policajac začuđeno primjećuje:

Mislio sam da takva imena imaju samo Hrvati.

U tematskom je pogledu roman Svršetak vražjeg stoljeća nedvojbeno zanimljivo

djelo. U književnom pak pogledu nije ujednačeno dorađen. U tom je smislu
daleko najbolji dio romana koji se odnosi na razdoblje prije srpske agresije na
Hrvatsku, tj. dio u kojem nisu u prvom planu piščeve osobne traume. Središnji dio
romana književno je znatno slabiji jer se autor usredotočio na spas od zaborava
ne samo povijesnih događaja nego i različitih običaja srijemskih Hrvata, pa je taj
dio svojevrsna mješavina književnoga djela i faktografije. Premda prvo poglavlje
ima klasičnu romanesknu fabulu, unutar drugoga dijela toga poglavlja, tj. u
okviru radnje koje se događa u Slankamenu, Bošnjak je utkao niz etnografskih
elemenata s opisima srijemskoga jelovnika i pripremanja jela, opisima božićnih
običaja, običaja i obreda u Velikom tjednu, zatim svadbenih i drugih običaja.
Ti su etnografski opisi vrlo opširni i izlaze iz granica uobičajenih u beletristici.
Osobito su u kontrastu s autorovim doživljajem obreda njegovih pravoslavnih
sugrađana u Beogradu, o kojima piše:

124
 Najbrojnija je bila skupina nekih kvazipravoslavaca, zapravo
ateista kojima je ostalo nešto iz prijašnje tradicije njihovih
roditelja, ponešto iz poganskih vremena i naslijeđenih obreda,
što sve skupa sa kršćanstvom nema nikakve veze. Takvi su znali
proslavljati Božić i krsnu slavu kao tulume ... Podrazumijeva se
da nisu bili ni kršteni, niti su se vjenčavali u crkvi.

Od drugoga poglavlja pa nadalje fabula romana sve se više isprepliće s

faktografskim podatcima o povijesnim događanjima u nedavnoj mučnoj prošlosti.
Preopširni etnografski opisi, kao i faktografske povijesne činjenice, štete
umjetničkoj kvaliteti romana, koja u pojedinim odlomcima inače doseže visoku
razinu. U takovim je polufaktografskim poglavljima najočitije kako je Bošnjak
svoj roman pisao ponajprije zato da se ne zaboravi što se zapravo dogodilo, dok
su mu književnoumjetničke pobude bile u drugom planu. U tom ga se smislu
može smatrati izrazitim primjerom suvremene angažirane književnosti. Preko
sudbine jedne srijemske obitelji i sudbine jednoga srijemskoga sela, Bošnjak
izvanredno dočarava svu tjeskobnost i bezizlaznost situacije u kojoj su se ti
Hrvati našli bez ikakove osobne krivnje. Svršetak romana ne ostavlja nadu u
bolju budućnost Hrvata u Srijemu. Glavni lik romana, doduše, jest ostao živjeti
u Srijemu sa svojom ženom i njihovim starim roditeljima, ali oboje njihove
odrasle djece trajno je odselilo u Hrvatsku.
Bošnjaku je njegov rodni Zemun osobito prirastao srcu. Zbog toga u romanu
ističe:

Svi Zemunci se odlikuju prevelikom dozom ljubavi prema svom

gradu (...) Mnogi će Zemunac reći da nerado prelazi preko Save
u Beograd, jer ga smatraju gradom niže klase. Neki su, čak, znali
govoriti da ne vole prelaziti u Tursku, dakako aludirajući na to da
je, ne tako davno, na Savi bila granica između kršćanskog dijela
Europe i osmanlijske Turske (...) Ima mnogo živih Zemunaca
koji pamte da su Zemun i Srijem pripadali Banovini Hrvatskoj,
u vrijeme Kraljevine Jugoslavije (...) A to što je Zemun danas
samo jedna od beogradskih općina, Zemunce vrijeđa.

Pravim Zemuncima Bošnjak isključivo smatra starosjedilačko stanovništvo. Oni

su najbolji svjedoci kako se s druge strane doživljavao vojni pohod na Hrvatsku.
Bošnjak to zorno opisuje u trećem poglavlju svoga romana:

125
 Sumorna i teška jesen pritisnuila je Zemun i cijeli
Srijem. Činilo se da ni ptice više ne pjevaju, a pogledi većine
ljudi bili su nekamo neodređeno usmjereni (...) U Vukovaru je
bjesnio rat, to je već bilo posve sigurno, premda je beogradska
televizija to nijekala. (...) A onda, jednoga poslijepodneva, kada
se Josip vraćao iz ureda, na cesti nastane neopisiva gužva (...)
spazi kako ljudi izlaze iz svojih auta i trče prema nadvožnjaku.
Potrči i on i onda ugleda nepreglednu kolonu tenkova i
kamiona, s topovima i vojskom kako se autocestom kreće u
pravcu Hrvatske. Oduševljeni narod stajao je ukraj ceste i na
svim nadvožnjacima u Novom Beogradu, pozdravljajući vojsku.
Netko je bacao cvijeće, netko cigarete.

Ipak, od svih mjesta radnje u romanu, autoru je najvažniji Slankamen, kao

mjesto njegova djetinjstva i mladosti. Zato ne propušta napomenuti kako je u
Slankamenu već 1902. osnovan Hrvatski dom, čak tri godine prije nego što je
Beograd dobio sveučilište (1905.). Budući da u SFRJ nije bilo moguće u školi
odgajati hrvatsku djecu u domoljubnom i rodoljubnom duhu, Bošnjak u svom
romanu veliku pozornost posvećuje Crkvi. Tako doznajemo kako

„Lijepa naša“ se pjevala u slankamenskoj crkvi četiri puta

godišnje (Božić, Nova godina, Uskrs, Miolje), kao i o Krizmi.59

Roman je i inače protkan zanimljivim razmišljanjima o kulturnoj razini

Slankamenaca. Neki su opisi osobito zanimljivi s aspekta današnje dominacije
primitivizma u glazbi koji je, među inim, preplavio i cijelu Hrvatsku. Pred
tridesetak godina većini je Hrvata bilo nezamislivo slušati turbo folk, pa je tako
bilo i u Slankamenu: za mladog je čovjeka, piše Bošnjak, bilo sramota slušati
narodnjake, a javno ih je bilo moguće čuti jedino po drumskim krčmama.
Inače, Hrvatskomu se domu u Novom Slankamenu, koji je u romanu tako
nostalgično opisan, Bošnjak vratio i u stvarnom životu. Jedan je od najzaslužnijih
pojedinaca što su 2002. Hrvatima vraćene prostorije Hrvatskoga doma u tom
mjestu, upravo o stotoj obljetnici osnutka te ustanove. 60

59 Krizma (sakrament sv. potvrde) nije bila svake godine.

60 U godinama koje su slijedile, sve do današnjega vremena, Hrvatski dom u Slankamenu
često je bio metom mržnje novih stanovnika toga mjesta pa su nerijetko po pročelju
ispisivani grafiti s neprijateljskim porukama, razbijani prozori na zgradi i sl.

126
Za razliku od kratkih proza sabranih u knjizi E, moj baćo! i romana Svršetak
vražjeg stoljeća u kojem su u središtu pozornosti srijemski Hrvati te doba prije,
za vrijeme i poslije Domovinskoga rata, u svom drugom romanu simboličnoga
naslova Šesta grana61 Bošnjak prati sudbinu zemunskih Nijemaca i Hrvata u
razdoblju od tridesetih do devedesetih godina 20. stoljeća. Taj kompozicijski
zanimljiv roman sastoji se od dvadeset i pet kratkih poglavlja. Objavljivan je u
nastavcima u subotičkom časopisu Klasju naših ravni tijekom dvogodišnjega
razdoblja, od proljeća 2007. do proljeća 2009. U tom je romanu Bošnjakov
književnojezični izraz i stil razvijeniji u odnosu na prva dva djela, osobito u
odnosu na prvu knjigu proza. Ipak, i u tom romanu Bošnjak se povremeno
prepušta izravnomu poučavanju čitatelja, pa npr. etimološki raščlanjuje imena
pojedinih lokaliteta u Zemunu. Ali ti elementi ne ugrožavaju osnovnu fabulu
koja se temelji na stalnom ispreplitanju sudbina dviju srijemskih obitelji, jedne
njemačke i jedne hrvatske. Bošnjak opisuje život građanskoga sloja u Zemunu
između dvaju svjetskih ratova, socijalno stanje, društveni život, svjetonazor,
karakter ljudi, obiteljske odnose, mladenačke ljubavi. U središtu je pozornosti
građanski stalež kojega ne zanima „visoka politika” nego „obični” svakodnevni
građanski život, ali stjecajem okolnosti upravo taj srednji stalež postaje
tragičnom žrtvom političkih i ratnih zbivanja. Roman Šesta grana velikim je
dijelom vrsna obiteljska saga, ali što se više bližio kraju svoga djela, autor je
gubio pripovjedačku snagu, pa se roman dijelom pretvorio u nizanje činjenica
iz života pojedinih članova dviju familija koje su okosnicom romana. Budući
da se i u ovom romanu radnja dijelom zbiva u doba Domovinskoga rata, u tom
se pogledu ovaj roman približava knjizi proza E, moj baćo! i romanu Svršetak
vražjeg stoljeća, i to ne samo tematski. Naime, zbog dubokoga osobnoga
proživljavanja toga razdoblja novije povijesti srijemskih Hrvata, Bošnjakov
nedvojbeni pripovjedački dar uzmiče pred potrebom da čitatelja u što većoj
mjeri upozna s nepravdama i progonima koje su proživjeli srijemski Hrvati.

2. O JEZIKU BOŠNJAKOVIH DJELA

Pri analizi jezika Bošnjakovih književnih djela, važno je istaknuti da taj autor
pripada skupini hrvatskih pisaca koji se nikada nisu školovali na materinskom
hrvatskom jeziku, a ipak na tom jeziku nastoje pisati i pišu. Bošnjak se kao
srijemski Hrvat u tom pogledu trebao posebno potruditi. Premda s manjim
pravopisnim propustima, već je njegova prva knjiga E, moj baćo! napisana na
normiranom hrvatskom književnom jeziku. U toj knjizi Bošnjak (2004: 86),

61 Prema stihu Šesta grana ostaje na nama iz jedne od novijih verzija narodne pjesme
„Vezak vezla Hrvatica mlada“.

127
među inim, progovara i o jezičnoj situaciji u hrvatskim srijemskim selima prije
velikoga egzodusa krajem 20. stoljeća:

Ekstremno agresivna asimilacija u Srijemu dovela je do toga

da je srpski jezik dominantan, zapravo drugi jezici se mogu
čuti samo u selima sa većinom nekog drugog naroda. Tako se
mogu još ponegdje čuti romski, slovački i mađarski jezik. Ne
i hrvatski! Hrvati su jedini narod u Srijemu koji je u cijelosti
„zaboravio” svoj materinski jezik.

Ipak, i u govorima Hrvata u Srijemu bilo je ostalo ponešto dijalektnih značajki

arhaičnoga hrvatskoga štokavskoga dijalekta kojemu ti govori temeljno pripadaju,
a koji hrvatski dijalektolozi obično nazivaju slavonskim dijalektom. Tako npr.
Bošnjak rabi glagol žderati, odnosno ožderati se u značenju ‘piti, opijati se’, npr.
žderali alkohol; tako ožderan, ide doma i pjeva. Taj je glagol u tom značenju
uobičajen i u govorima šokačkih Hrvata u Bačkoj, koji pripadaju slavonskomu
dijalektu. Sukladno tomu, glagol ožderat se u značenju ‘opiti se’ susreće se npr.
u etnografskim prozama šokačke Hrvatice Ruže Silađev, naslovljenim Divani iz
Sonte (usp. Vulić 2009a: 283), dok u scenskim tekstovima njezina sumještanina
Ivana Andrašića, također šokačkoga Hrvata iz Sonte u Bačkoj, nalazimo
glagolski pridjev ožderan u značenju ‘pijan’ (Ibid. 298). Glagol oždèrat se u
značenju ‘napiti se’ rabe i bunjevački Hrvati (usp. Peić-Bačlija 1990: 229). Za
usporedbu valja pripomenuti da se u brojnim govorima gradišćanskih Hrvata u
polutisućljetnoj dijaspori u Austriji rabi imenica užeranac u značenju ‘pijanac’,
osobito u čakavskim ikavsko-ekavskim govorima, a u arhaičnom štokavskom
govoru Hrvatskoga Cikljina inačica obžeranac.
Roman Svršetak vražjeg stoljeća također je napisan normiranim hrvatskim
književnim jezikom, pa tako govore i likovi u romanu, premda potječu iz vrlo
različitih sredina. Kao u svojoj proznoj zbirci, i u ovom svom romanu Bošnjak
(2006: 112) raspravlja o jeziku Hrvata u Srijemu, npr. u razgovoru dvojice
srijemskih Hrvata:

– Ti sad mene kritiziraš, a pogledaj se samo: obojica smo Hrvati,

samo što ja govorim hrvatski, a ti srpski. To ti ništa ne govori?
– Naravno da mi govori. To je pogrešno i ja ću to ispraviti. Eto,
Jadranka i ja u kući govorimo samo na hrvatskom, tako da nas
i djeca čuju. Naravno da na poslu ne mogu govoriti hrvatski.

128
Utjecaj života u drugoj jezičnoj sredini odražava se npr. u realizacijama
posuđenica tipa komunista ‘komunist’ (ali u istom djelu susrećemo i realizaciju
komunist), u uporabi prijedloga sa koja nije uvijek usklađena s normiranim
hrvatskim književnim jezikom, npr. sa pripjevom (umjesto s pripjevom)62, u
uporabi pogrdnice kurveština ‘kurvetina’. Susrećemo i realizacije s izostankom
izvornoga pisanja imena iz jezika koji se služe latinicom, npr. Čaušesku (izvorno
Ceausescu). Tomu još valja dodati jezične nezgrapnosti kao što je nepravilna
uporaba povratnih glagola, npr. Tih su dana Miro i Josip intenzivno dogovarali
kako će provesti predstojeći praznik rada (‘tih su se dana Miro i Josip intenzivno
dogovarali…’), ili izostanak sročnosti u primjerima tipa na TV-u je teklo med i
mlijeko (‘… su tekli med i mlijeko’). Najizrazitiji je srpski utjecaj na leksičkoj
razini, npr. u uporabi imenice drugar u značenju ‘prijatelj’ (npr. da tvoji drugari
vide), imenice voz u značenju ‘vlak’ (npr. Voz krene s kolodvora)63, u uporabi
imenice kupatilo u značenju ‘kupaonica’, u stilski neutralnoj uporabi glagola
ličiti u značenju ‘sličiti’ (npr. uopće ne liči na štalicu), u uporabi glagola rastvoriti
u značenju ‘rastopiti’ (npr. komovica, u kojoj se rastvori nekoliko žlica meda), ili
glagola proturati u značenju ‘gurati, nametati’, kao i u uporabi germanizma šerpa
u značenju ‘zdjela’. Broj turcizama je također veći nego što je to uobičajeno u
normiranom hrvatskom književnom jeziku, npr. memljiva dvorana; memljiva
zgrada u značenju ‘vlažna dvorana’, ‘vlažna zgrada’. Istodobno, dio slenga koji
rabe mladi preuzet je iz Zagreba, npr. tekma u značenju ‘utakmica’: Tekma je
prekinuta, a mi smo šutke otišli do zračne luke. U svim Bošnjakovim djelima
ima i manji broj pravopisnih pogrješaka. Tako je npr. drugi član oronima Fruška
gora u ovom djelu pogrješno napisan Fruška Gora, kruh / kolač božićnjak je
napisan velikim slovom Božićnjak, a nađe se i poneki hiperjekavizam, npr.
zacijenio se od smijeha ‘zacenio se od smijeha’ jer se u normiranom hrvatskom
književnom jeziku taj glagol realizira s ekavskim odrazom jata. Nesigurnost u
jezičnom izričaju ponekad se ogleda i u izostanku sklonidbe muških prezimena,
npr. soba, koju je dijelio s još jednim vojnikom, mladim pravnikom iz Zagreba
Vladom Petrović (‘… Vladom Perovićem’) ili u pogrješnoj uporabi prijedloga,
npr. stan na Novom Zagrebu (‘stan u Novom Zagrebu’). Budući da se autor nije
školovao na hrvatskom jeziku, ponekad je izražen i dijalektni utjecaj na njegov
književni jezik, npr. u pojedinim primjerima pri uporabi infinitiva bez završnoga
-i iza kojega ne slijedi nenaglašeni oblik prezenta glagola htjeti, npr. mogu bit
i vjernici i nevjernici (‘mogu biti i vjernici i nevjernici’), nije bilo lako nabavit
instrumente (nije bilo lako nabaviti instrumente’). Rijetki su i dijalektizmi na
leksičkoj razini, npr. pa je ispalo da će ići doma baš na Tucindan, 23. prosinca.
Valja napomenuti da se za 23. prosinca rabi ime Tucindan upravo u pojedinim

62 Takovo bilježenje prijedloga sa često je i u knjizi E, moj baćo! Doduše, takova uporaba
nije rijetka i u mjesnim govorima Hrvata u Bačkoj i Srijemu.
63 Bošnjak ipak u tom značenju češće rabi hrvatsku imenicu vlak, npr. putovati vlakom.

129
govorima slavonskoga dijalekta kojemu, kako je već navedeno, u svojoj
osnovici pripadaju i govori Hrvata u Srijemu. Zbog toga nije začudno što se i u
Slankamenu rabila riječ Tucindan. Za ilustraciju navodim usporedbu s govorom
Gornjih Andrijevaca u zapadnoj Slavoniji, u kojem se dan prije Badnjaka također
naziva Tucindan, jer se toga dana običavalo stući bundevino sjeme koje bi
domaćica, nakon prosijavanja, prokuhala, a služilo je za premazivanje božićnih
kolača (usp. Krpan 1990: 214)64. Fonološka inačica blagdanskoga imena Miolje,
s izostankom artikulacije fonema /h/, također je dijalektna značajka govora
srijemskih Hrvata, ali i mnogih mjesnih govora slavonskoga dijalekta. Ipak, opći
dojam o jeziku ovoga djela najviše narušavaju brojne tiskarske pogrješke.
U romanu Šesta grana Bošnjak, kao stilski neutralne riječi, rabi pojedine
turcizme uobičajene u srijemskim govorima, npr. imenicu kandžija u značenju
‘bič, obično za tjeranje konja’. Budući da se nije školovao na hrvatskom jeziku,
kao stilski neutralne rabi i neke riječi koje u hrvatskom jeziku pripadaju razini
slenga i razgovornomu stilu, npr. glagol skužiti u značenju ‘shvatiti, spoznati’,
npr.

Vidio je da mu škola dobro ide, a skužio je da će mu to biti od

velike koristi kada bude jednoga dana preuzimao tvrtku.

Isto se može reći za stilski neutralnu uporabu srbizma pomjeriti u značenju

‘pomaknuti’, koji je u normiranom hrvatskom književnom jeziku stilski
obilježen regionalizam, kao i Bošnjakov srbizam drugar u značenju ‘prijatelj’.
Bošnjak npr. piše:
Ivo je stajao kao da je ispod košulje imao željeznu cijev koja
mu je priječila pomjeriti se s mjesta; Nikola je bio oduševljen
učiteljicom i drugarima.

Toj skupini pripada i semantički srbizam prosto u značenju ‘jednostavno’, koji

se u hrvatskom eventualno susreće u razgovornom stilu, npr. prosto pitanje
u značenju ‘jednostavno pitanje’. Germanizme pak Bošnjak svjesno rabi kao
stilsko sredstvo jezične karakterizacije likova koji su po nacionalnosti Nijemci,
npr.

64 Valja pripomenuti da se u govorima slavonskoga dijalekta u Slavoniji i Bačkoj dan 23.

prosinca često naziva Kokošji blagdan (usp. Vulić 2016: 194).

130
 - Anna, sjedi malo s nama. – snašao se i Johan. – Pa, došao
nam je u goste jedan od tvojih omiljenih tanz-partnera.

3. ZAKLJUČNA NAPOMENA

Bošnjakova su djela nedvojbeno zanimljiva s više aspekata. Autor ih je prije

svega pisao za čitatelje u Hrvatskoj, ne samo protjerane Srijemce nego za širu
čitateljsku publiku. Međutim, ta djela u Hrvatskoj nisu pobudila veće zanimanje
premda nizom ugrađenih elemenata suvremene povijesti pružaju mogućnost
onima koji nemaju strpljenja konzultirati povijesna i druga znanstvena te
dokumentarna djela, da ipak nešto više doznaju o Srijemu, Srijemcima i njihovoj
sudbini.

OSAME LAZARA MERKOVIĆA

Lazar Merković (1926. – 2016.) rođen je u gradu Subotici,

središtu dijela Bačke koji je danas u Vojvodini, u državi Srbiji. Svojim je
životnim vijekom te književnom i kulturnom djelatnošću bio čvrsto vezan za
rodni grad. Vrlo mlad postao je aktivist antifašističkoga pokreta te istodobno
žrtvom onodobnoga režima. Kao sedamnaestogodišnjak uhićen je 23. listopada
1943. Tamnuje najprije u rodnom gradu, a zatim u studenom iste godine biva
premješten u istražni zatvor u Novom Sadu. Potkraj 1944., preko sabirnih centara
u Bačkoj i zapadnoj Mađarskoj, dospio je u koncentracijski logor Flossenburg
u Njemačkoj, a zatim je preko dva radna logora u travnju 1945. završio u
koncentracijskom logoru Dachau. Na njegovu sreću, slijedio je vrlo skori kraj
Drugoga svjetskoga rata pa je iz logora živ izišao potkraj toga istoga mjeseca, te
se 14. lipnja 1945. vratio u rodnu Suboticu. Tako je već kao devetnaestogodišnjak
imao bolna iskustva zatvorskih mučenja i neizvjesnosti hoće li živ dočekati novi
dan u logorima smrti. Patnje nije mogao zaboraviti, ali nije dopuštao da ga slome
pa nakon izlaska iz logora i povratka u rodni grad već iduće 1946. godine, u
mjesecu travnju, počinje objavljivati svoje prve novinarske tekstove, a 1947. je
profesionalni novinar u ondašnjem subotičkom dnevniku Hrvatska riječ te zatim
radi u nekoliko drugih glasila i radijskih postaja. Bio je član Društva književnika
Vojvodine, ali i član Društva hrvatskih književnika.
Godine 1953. objavio je svoju prvu pjesničku zbirku Odbljesci, a 1955. bio
pokretačem i prvim urednikom časopisa Rukovet, koji je ponajprije bio značajan

131
kao književni časopis. U nakladi Rukoveti objavio je i svoju drugu pjesničku
zbirku Između dva pola, 1957. Prvi pak svoj roman, koji je znatnim dijelom odraz
njegovih osobnih uzničkih trauma, naslovio je Put dug pet života. Objavljen
je 1965. U to doba vrlo je značajna i Merkovićeva nakladnička djelatnost u
književnim edicijama Zenit i Osvit. Prema njegovu osobnom svjedočenju,
u književnoj i publicističkoj djelatnosti poticali su ga stariji književni kolege
Balint Vujkov i Matija Poljaković, koji su svojedobno bili vodeći pregaoci na
polju umjetnosti riječi među Hrvatima u Subotici. Koliko je Merković poštivao
Vujkova, među inim otkriva i u svom eseju „Veliki šetač“, koji je posvetio tomu
velikanu među Hrvatima u Bačkoj. Esej je objavljen 1988. u 2. broju časopisa
Rukovet. Merković piše:

Prema mlađima uvijek je bio veoma blagonaklon, otvoren,

iskren; (...) vazda je bio spreman da nam na najkraći i
najefikasniji način pomogne, rječju, djelom, kako u literaturi
tako i u životu.
Merković se svojim uzorima nije samo divio nego je njihov primjer i slijedio,
pa je i sâm među suvremenicima zapamćen kao književnik i urednik koji je
nesebično pomagao mladim piscima koji su se pojavljivali, veselio se njihovim
uspjesima, nerijetko stavljajući vlastitu djelatnost u drugi plan zbog dobrobiti
drugih.
Burna i za Hrvate u Bačkoj u velikoj mjeri presudna zbivanja sedamdesetih
godina prošloga stoljeća nisu mimoišla ni Merkovića. Kao jedan od osnivača
Pododbora Matice hrvatske u Subotici smijenjen je s uredničkoga mjesta na
Radiju Subotici, nije više smio biti urednikom časopisa Rukovet i književne
edicije Osvit, a zabranjeno mu je i objavljivanje, pa svoju četvrtu autorsku
knjigu, pjesničku zbirku Osame, objavljuje tek 1988. Život mu je bio obilježen
i obiteljskim tragedijama. Unatoč svemu, devedesetih godina prošloga stoljeća,
čim su za to stvoreni minimalni politički uvjeti nakon raspada SFRJ, uključuje
se u nastojanja za očuvanjem nacionalnoga identiteta Hrvata u Bačkoj te je
jedan od pokretača hrvatskoga programa na subotičkom radiju, a od 2002. vodio
je Uređivački odbor Klasja naših ravni, časopisa Ogranka Matice hrvatske u
Subotici, koji je obnovljen 1996. I tada mu je dobrobit njegove male zajednice
bila važnija od vlastite, pa je svoj drugi roman, naslovljen U ime pravde,
objavio tek 2007. Bila je to peta i ujedno posljednja autorska beletristička knjiga
objavljena za piščeva života. U njoj kao da je sabrao svoju životnu muku. Taj
tjeskobni roman s autobiografskim elementima, s detaljno opisanim mučenjima
uznika, sumnjama i razočarenjima, težinu svoga sadržaja odražava i teškim
sintagmatskim obilježjima.

132
Merković je nastojao pisati hrvatskim standardnim jezikom, što mu je uglavnom
i uspijevalo. Napisao je i objavio veći broj književnih djela, poetskih i proznih, a
među poetskima nedvojbeno važno mjesto pripada pjesničkoj zbirci Osame koja
je objavljena 1988. O toj knjizi pjesama, koja se sastoji od 10 tematskih cjelina,
već je mnogo toga napisano, no kako poeziju svatko doživljava na svoj način,
uvijek su iznova moguća nova iščitavanja i nove interpretacije.
Većina njegovih pjesama iz zbirke Osame spjevana je u slobodnom stihu, no u
tom Merković nije isključiv, pa se ponekad ipak priklanja rimi.
Prva tematska cjelina, sa simboličnim naslovom „Nova
plovidba”, sadrži pjesme koje su napisane u razdoblju od 1946. do 1949.
Budući da je Merković kao vrlo mlad čovjek, antifašist, preživio zatočeništvo u
njemačkim koncentracijskim logorima, pa je, kako je već navedeno, bio zatočen
i u Dachauu, njegove pjesme koje su nastale u drugoj polovici četrdesetih godina
20. stoljeća odišu velikom radošću zbog sloma fašizma.
Druga tematska cjelina „Odbljesci” umjetnički je i pjesnički
dorađenija od prve, premda se može naslutiti kako pjesniku nije uvijek lako
izraziti sve bogatstvo njegove poetske duše i srca. Zato i početna pjesma u ovoj
tematskoj cjelini, koja je naslovljena „Slučajna strofa”, završava stihovima:

Tako često utonu u meni

najljepši stihovi.

Vrlo je lijepa i romantičarska ljubavna pjesma „Treptaj”. U tom je duhu spjevana

i pjesma „Iza tebe ...”, koja završava stihovima:

iza tebe je ostala samo pjesma u meni ...

Općenito se može reći da pjesme u tematskoj cjelini „Odbljesci“ odišu životnom

radošću mladoga čovjeka čista srca, a nastale su u razdoblju od 1949. do 1951.
Protivno tomu, u tematskoj cjelini „Intime“, u kojoj je sabran dio pjesama
nastalih u razdoblju od 1952. do 1955., istinska mladenačka ljubavnička
radost ustupa mjesto kritičkomu propitivanju ljubavi. U istom su razdoblju
nastale i pjesme iz četvrte tematske cjeline, naslovljene „Dnevnik rastanka“,

133
u kojoj je dominantno ozračje tjeskobe. Već su prve tri pjesme u toj tematskoj
cjelini, tj. pjesme „Peron”, „Vagoni” i „Zvižduk” pune tjeskobe koja na svoj
način kulminira u pjesmi „Priznanje”. Potonja je pjesma svojevrsna mješavina
naturalizma i makabričnih opsesija:

Razbit ću mrtvačnicu
mozga
i gledati
očima zvijeri
kako se smrt
izvlači
iz tvoje dojke.
Zato nije začudno što u pjesmi „Stvarnost” nedvosmisleno progovara o tjeskobi
života u kojem samo san pruža utjehu. Zbog toga su leksemi san i stvarnost u toj
pjesmi postavljeni kao suprotnosti koji simboliziranju antonimni odnos svjetla
i tame.
Iduća tematska cjelina „Pejzaži“ također sadrži pjesme iz razdoblja od 1952.
do 1955. Kao i ostale pjesme iz tih godina, i ove pjesme zrače tjeskobom, pa
će čitatelj, koji nakon naslova „Pejzaži“ očekuje idiličan ugođaj i idilične opise
krajobraza, vjerojatno ostati zbunjen pred Merkovićevim doživljajem prirode
koji, naravno, odražava njegova tadašnja raspoloženja i doživljaj svijeta koji ga
okružuje.
Pjesme u tematskoj cjelini „Malo i veliko“ nisu datirane, a raspoloženjem i
atmosferom naslanjaju se na pjesme iz prethodne tematske cjeline. Dominiraju
osjećaji odbačenosti, duševne izoliranosti i neshvaćenosti. U tom pogledu
znakovita su tri posljednja stiha pjesme „Odbljesak I”:

Pisaći stroj je otkucao ljubav bačenu u lice

čitavom svijetu – u ovom ponoćnom času mene vole
jedino oslobođene utvare i raspojasane vještice.

134
Tematska cjelina „U odrazu svijesti“ sadrži pjesme napisane u rasponu od triju
desetljeća, tj. od 1955. do 1985. Uglavnom su to lijepe poetske minijature, kao
npr. pjesma „Medaljon”:

Izmisli ljubav,
sklopi je oko vrata,
stopit ćeš medaljon
plemenitiji,
čistiji
od zlata.

No lirizam ustupa mjesto vrlo izraženoj samokritičnosti i strogosti prema sebi

samomu, npr. u pjesmi „Sebi”:

Vidim:
stručno si
ugradio sebe
u ništa.

Tematska cjelina „Sam pod zvijezdama“ najviše korespondira s naslovom čitave

pjesničke zbirke. Također sadrži pjesme iz razdoblja od 1955. do 1985. Tema
samoće najsnažnije je izražena u posljednjim dvama stihovima pjesme „Mladom
nedopjevanom pjesniku”. No u dijelu pjesama u ovoj tematskoj cjelini pjesnik
progovara o svojoj privrženosti prijateljima.
Pjesme u tematskoj cjelini „Između dva kamena“ uglavnom su nedatirane.
Djelomice su u formi soneta, tj. sastoje se od dva katrena i dva trostiha, ali za
razliku od klasičnoga soneta s točno određenom rimom i metrom, Merkovićevi
soneti nisu rimovani. Konfuzna stanja u tim su sonetima izražena efektnim
antonimnim složenicama u sintagmama tipa malovelik svijet ili dva bjelocrna
bola.

135
Posljednja tematska cjelina „U vremenu“ počinje pjesničkim ciklusom „Slike
iz djetinjstva” koji je spjevan 1947. U tom pjesničkom ciklusu Merković
ponovo proživljava svoje ratne godine. Potresna su to sjećanja čovjeka koji je u
zatočeništu čeznuo za onim što slobodan čovjek ovoga podneblja svakodnevno
ili gotovo svakodnevno ima i doslovce ne primjećuje, kao što je npr. čežnja
za zrakom sunca i strah hoće li više ikada vidjeti i osjetiti sunčevu svjetlost.
Inače se pjesme sabrane u toj tematskoj cjelini prilično razlikuju kakvoćom. U
umjetnički uspjelijem dijelu odražavaju istinsku radost pjesnika zbog izlaska
iz zatočeništva koncentracijskoga logora. No uglavnom su to ipak pjesme koje
valja svrstati u angažiranu književnost, sukladno vremenu u kojem su nastale, tj.
od druge polovice četrdesetih do šezdesetih godina prošloga stoljeća. Može se
slobodno reći da je dio pjesama u toj cjelini doslovce u službi ideoloških potreba
toga vremena. No pjesme na kraju te tematske cjeline završavaju stihovima u
metafizičkom ozračju, premda pjesnik možda i nije bio toga svjestan. U tom
smislu izdvajam završnih osam stihova iz pjesme „Majsko veče”. Kratki stihovi
dočaravaju isprekidane misli i ustrajnu čežnju za pravim smislom ljudskoga
života:

Put –
dalek
i dug,
no ja
polako,
pješice,
krećem
za svjetlom.

U tim je stihovima sadržana i srž čitavoga Merkovićeva pjesničkoga stvaralaštva,

ali i njegova života, a to je svladavanje mraka u sebi i oko sebe te ustrajan put iz
tmine prema svjetlosti.
Merković je pripadao maloj skupini hrvatskih književnika u Bačkoj koja se
nije bojala promicati svoj hrvatski nacionalni identitet u drugoj polovici 20.
stoljeća kada su se mnogi u tom pogledu pritajili. Mlađemu naraštaju hrvatskih
književnika u vojvođanskom dijelu Bačke, koji je na književnu scenu tek

136
stupio potkraj devedesetih godina 20. stoljeća i kasnije – bilo je ipak znatno
jednostavnije u odnosu na one koji su im prethodili.

IZ PJESNIŠTVA MIRKA KOPUNOVIĆA

Bunjevačkohrvatski pjesnik Mirko Kopunović rođen je 1952. u Subotici. Živi

i književno djeluje u svom rodnom gradu. Svoje je pjesme najprije počeo
objavljivati u književnim časopisima i inim časopisima za kulturu, a svoju
prvu samostalnu pjesničku zbirku, naslovljenu U iskrama nade, objavio je tek
potkraj 2007. u 55. godini života. Nakon toga je u svega nekoliko godina objavio
još nekoliko pjesničkih zbirki te se tako vrlo aktivno uključio u djelatnost
subotičkoga hrvatskoga književnoga kruga kojega su glavni protagonisti u to
doba bili Lazar Merković, Milivoj Prćić, Vojislav Sekelj, Lazar Francišković,
Milovan Miković, Tomislav Žigmanov i drugi.65 Želeći ne zaostajati za ostalim
piscima toga književnoga kruga, Kopunović je nastojao dotjerati svoj pjesnički
izraz na hrvatskom standardnom jeziku, premda se na tom jeziku nije školovao.
Predmetom razmatranja ovoga poglavlja su Kopunovićeve prve tri pjesničke
zbirke:. U iskrama nade (2007.), Pod slapovima sna (2008.) i Nad raspuklinom
ćutnje (2010.).
Pjesme u zbirci U iskrama nade podijeljene su u tri tematske
cjeline. U prvim dvjema cjelinama, naslovljenima „Kaplje” i „Šapat”, prevladaju
pjesme ugođaja i kontemplacije. Doživljaj pjesama je, naravno, uvijek osoban,
pa iz tih dviju poetskih cjelina kao posebno uspjele izdvajam pjesme „Na zlatnom
pragu”, „Sam u večeri kolovoškoj”, „Život”, „Šapat” i „List”. U trećoj tematskoj
cjelini, naslovljenoj „Zauvijek”, prevladavaju pjesme s ljubavnom tematikom,
u rasponu od posve lirskih i romantičnih (npr. pjesma „Drugačije je”), preko
pjesama natopljenih rezignacijom i sjetom, do vrlo oporih.
Pjesme u prvim dvjema tematskim cjelinama poetski su
dorađenije i izvornije. Među ljubavnim su pak pjesmama prepoznatljivi utjecaji
popularne ljubavne poezije, pače i utjecaji tekstova hrvatske šansone. Tako
npr. u pjesmi „Djevojka” nije teško prepoznati utjecaj šansone „Djevojka za

65 Od navedenih autora, koji su ujedno bili i vodeći hrvatski pisci koji su živjeli i stvarali
u Subotici toga doba (a većina i u desetljećima koja su prethodila), danas je na žalost
živ još samo najmlađi među njima Tomislav Žigmanov. Merković je, kako je navedeno
u prethodnom poglavlju, umro 2016. Iste je godine umro Milivoj Prćić. Vojislav Sekelj
umro je godinu poslije, 2017., a Lazar Francišković i Milovan Miković 2021. godine.
Godine 2017. umro je i Petko Vojnić Purčar koji, kao rođeni Subotičanin, također pripa-
da tomu književnomu krugu, premda je veliki dio života proveo izvan Bačke.

137
jedan dan” kojoj je autor teksta Željko Sabol, a izvodi ju Arsen Dedić. Taj
utjecaj Kopunović nije ni nastojao sakriti, pa četiri kitice u pjesmi „Djevojka”
završavaju ovim stihovima: djevojka za jedan dan je; ali djevojka za jedan dan
je; ta djevojka za jedan dan bila je; djevojka za jedan dan ostala je.
U pjesmi „Odlazak” prepoznatljiv je utjecaj šansone „Tiho, tiho, tiše” koju je
napisao Tomislav Zuppa, a izvodi ju Ibrica Jusić. Kopunović piše:

Kad večeras budeš odlazila

iz ove zamorne ti sobe
neka to bude
tiho
lagano.

Tekst Tomislava Zuppe glasi:

Rekla si pođi i nestani tiho

tiho, tiho, tiše
s laticama ruža.

Kopunović je i na taj način pokazao svoju povezanost s matičnim narodom i

predstavio sebe kao hrvatskoga pjesnika, premda je rođen i živi izvan granica
države Hrvatske.
Nastavljajući brižno dotjerivati svoj pjersnički izričaj, već iduće
2008. godine objavio je svoju drugu pjesničku zbirku, naslovljenu Pod slapovima
sna. Ta zbirka po dorađenosti, odnosno kvaliteti hrvatskoga književnojezičnoga
izričaja, među najboljim je djelima na hrvatskom standardnom jeziku u
onodobnom subotičkom hrvatskom književnom krugu.
Počinje tematskom cjelinom „Misterij osame” jer je upravo osjećaj osamljenosti
čestim motivom i pjesničkim nadahnućem hrvatskih pjesnika poniklih u

138
prostranoj bačkoj ravnici.66 U navedenoj se pak tematskoj cjelini taj osjećaj
nedvosmisleno potencira i uporabom riječi kao npr. sam; samotan; osamljen;
pustoš. Veliki dio Kopunovićeva pjesništva može se slobodno nazvati i poezijom
osame, osamljenosti, samotničkom poezijom. Pojedinac se, živeći u gradu, u tom
ljudskom mravinjaku može osjećati osamljeniji nego na nekom posve samotnom
mjestu. Vrlo izražajan doživljaj jedne takove osamljenosti Kopunović donosi u
pjesmi „Samoća” sa svega pet riječi:

Zidovi bijeli
plafon i ja.

U pjesmi „Crveni listovi listopada” izražajnu pjesničku sliku tjeskobnoga

ozračja postiže uporabom dvočlane sintagme gnjílī jesen. Tako jasan osjećaj
jesenske sumornosti, koji bi se inače mogao opisivati desetcima rečenica, ovdje
je vrlo jasno izražen u samo dvije riječi: gnjílī jesen. Prezentski oblik gnjílī
glagola gnjiliti snažno nameće osjećaj truleži kao dominantu. Pjesma “Ostala je
nada” vrlo lijepo dočarava čežnju za jutrom u besanim noćima:

U noćima budnim
...Ostaje nada
jutro će, valjda
skoro doći.

Dio je pjesama protkan erotikom, ali na suptilan način, npr. pjesme „U izmaglici
jutarnjoj” i „Ukradi cvijet”. Dio pjesama opet na vrlo profinjen način progovara
o ljudskim osjećajima, kao npr. pjesma „Kad zaboraviš”. Pjesmom „Pitanje”
neizravno je izražen, ali zato ne manje dojmljiv doživljaj tjeskobe manjinca koji
je zabrinut za budućnost svoje manjinske zajednice nakon višestoljetne njezine
opstojnosti u bačkoj ravnici.

66 U prethodnom poglavlju bilo je riječi o pjesničkoj zbirci Lazara Merkovića naslovljenoj

Osame, koja dobro ilustrira temu osamljenosti u suvremenih bunjevačkohrvatskih kn-
jiževnika.

139
U srednjim godinama svoga života čovjek i te kako postaje svjestan svojih
vlastitih propuštenih životnih prilika. Kratka Kopunovićeva pjesma „Kasno je”
to vrlo zorno dočarava:

Koja je kob
da tek sad
slomljen
saznam
da si tu
tu
uvijek
bila.

U drugoj tematskoj cjelini, nazvanoj „Slavlje zaludnih riječi”, naglašenija je

tjeskoba pred budućnošću, npr. u pjesmi „Strepim”, koja završava stihovima:

Ničim ohrabren
Kročim
Od ništavila budućnosti
Drhtim, strepim.

U sredini svoga životnoga puta svaki čovjek može se osjetiti umornim,

posustalim. I tu duboko ljudsku osobinu prepoznaje Kopunović. U tom smislu
izdvajam pjesmu „Gasne vatra”:

Kao list u studenome

natruo i vlažan
na putu

140
 u veselom dječjem trku
gažen
smrvljen
u kâl pretvoren
gasne
jenjava
vatra u meni
nestaje.

Isto se tako i napuštenost, ostavljenost u toj dobi doživljava drugačije nego u

mladosti. To npr. snažno ilustriraju završni stihovi u pjesmi „Tišina”:

u dubini oka tvog

moje postojanje
prolazi.

U trećoj tematskoj cjelini, naslovljenoj „Riječi”, vrlo je lijepa pjesma „U susret”.

Govori o gubitku osobe koju volimo, koja nam je jako važna. To je pjesma boli,
ali ujedno i pjesma utjehe u Kristu:

Kad nam netko ode, zauvijek

ode, mio i drag nam, onaj bez
koga ne možemo, bez koga nismo
ono što jesmo, onaj koji je uvijek
neprimjetno uz nas; skrhani smo,
slomljeni, Skamenjeni. Praznina
nama ovlada. I bol. Bol do očaja.

141
 Do dna. Ostaje nam tad šutnja i
ćutnja.67 I nada u susret neprolazan.
Pjesmom „Riječi” autor izražava svoju potrebu da ga drugi čuju i razumiju:

Riječi se moraju nekome reći.

Netko ih mora čuti.
Netko saslušati. Netko tko će ih
razumjeti. Riječi tek onda riječi
postaju.

Kopunovićeve pjesme u toj drugoj zbirci Pod slapovima sna ujedno su i

svojevrsna poezija boja, kojima se obično izražavaju ili jaki kontrasti ili nijanse
raspoloženja i ozračja, npr. u prvoj tematskoj cjelini u sintagmama i izvedenicama
haljina bijela; kosa crna; crveni trn68; zidovi bijeli; ruža crvena; crveni listovi;
sivilo; noć tamna; jutarnje plavetnilo; plavo rujansko jutro; postelja bijela (dva
puta); goluba dva bijela; bjelina. Nerijetke su pjesničke slike izražene bojama
i u drugoj tematskoj cjelini, npr. lišće crveno; crvenilo neba; plavetnilo neba;
imenica rumēn; zatim noć tamna; tama; vjenčanica bijela, također i u trećoj,
ujedno i posljednjoj tematskoj cjelini u ovoj zbirci: sivo; bjelina (dva puta);
svijetlo; oranice crne; pijetao crven; plavo prostranstvo; bijeli zidovi; modrina
noći.
Treća Kopunovićeva pjesnička zbirka, naslovljena Nad raspuklinom ćutnje
(2010.), kod čitatelja izaziva nedoumicu već samim svojim naslovom. Budući da
je Kopunović rođen i živi u Subotici, u prvi bi se mah pogrješno moglo pomisliti
da je riječ ćutnja u toga pjesnika možda srbizam u značenju ‘šutnja’. Međutim,
Kopunović, kako je već navedeno, rabi riječ ćutnja u značenju ‘osjećaj’, a upravo
se u tom značenju ta riječ susreće u hrvatskom književnom jeziku kao snažnije
stilski obilježena riječ. Ovaj naš pjesnik i inače u svojoj poetskoj stilematici
preferira glagolske imenice izvedene sufiksom -nja. Tako npr. Kopunović u
svojim pjesmama rabi izvedenice trpnja (trpljenje), tražnja (traženje), šutnje i
ćutnje (šutnje i ćućenja, ćuti, odnosno osjećaji). Potonju svezu šutnje i ćutnje

67 Kopunović u svom pjesništvu često rabi glagolsku imenicu ćutnja u značenju ‘osjećaj’.
68 Crveni trn u ovom je pjesništvu ujedno i metafora muke.

142
često rabi.69 Usto, Kopunović voli i prefiksalno-sufiksalne tvorenice sufiksom
-je tipa bezglasje ili beskućje (stanje beskućništva), ili pak sufiksalne izvedenice
kao npr. oblačje (za zbir oblaka), koje su također lijepi stilemi.
U tematskoj cjelini „Nemiri tišine” u zbirci Nad raspuklinom ćutnje, prva je
pjesma „Nespokoj prošlosti”, a počinje stihom – pitanjem: Što je čovjek bez
sjećanja. Pitanje je svevremensko, uvijek aktualno i primjenjivo za svakoga i
mnogošto. Njegov hrvatski narod, kako u domovini tako i u dijaspori, vrlo često
i s različitih strana nastoje uvjeriti da mora zaboraviti tko je i što je, otkada je
na prostorima na kojima jest, i što mu se sve događalo na tim prostorima. U
takovim situacijama dobro se prisjetiti ovoga Kopunovićeva stiha: Što je čovjek
bez sjećanja, osobnoga i kolektivnoga.
U pjesmi naslovljenoj „Putovanje” riječ putovanje pojavljuje se kao metafora
života. Čovjek je putnik kroz svoje vrijeme od rođenja do smrti, sa svim svojim
bolima, strepnjama, čežnjama, nadama. Tjeskoba pred budućnošću u ovim
nesigurnim vremenima svima je dobro znana. Zato je čitateljima u mnogim
životnim trenutcima vrlo bliska Kopunovićeva pjesma „Strahujem od magli”.
Počinje stihovima:

Strahujem od magli
vremena tmurnih
nadolazećih.

Takove su pjesme vjerojatno bile razlogom što je Snežana Ilić, recenzentica zbirke
Nad raspuklinom ćutnje, svrstala Kopunovićeve pjesme u egzistencijalističku
poeziju.70
Pjesma pak „U grču vjetra” pruža tipično pjesnički doživljaj svijeta. U drugom
dijelu pjesme Kopunović je izabrao infinitive kao prokušano poetsko izražajno
sredstvo:

U jesenskom sagu
grču vjetra

69 Već je naveden primjer iz zbirke Pod slapovima sna.

70 Recenzija Snežane Ilić objavljena je u toj Kopunovićevoj zbirci.

143
 glasu ptice kasne
tišini rasutih zvijezda
mreškanju vala
spokoja tražim

Pobjeći
šutjeti
otići
samovati
čekati
...
stazom snova hoditi

U nekadašnjim obiteljskim zajednicama, koliko god je tradicionalni način života

imao mana, ako nije bilo nekih velikih nesreća roditelji se nisu suočavali sa
strahom od samoće u kasnijoj životnoj dobi, onoj dobi u kojoj je čovjeku, ako
izuzmemo djetinjstvo, obitelj zapravo najpotrebnija. Realnost takove samoće na
žalost je realnost današnjice u civilizacijskom poretku koji je prevladao. Zato će
mnogima i te kako biti bliska pjesma „Kao vjetar”:

Što reći
kako
kome
kazati
da je svatova
baš lijepih
bilo
da je otišla

144
 zauvijek otišla
da unuka nema
da za njom praznina
tišina
jedino ostala je
kao vjetar u praznome salašu.

Odmah za tom pjesmom, kao logičan slijed, u zbirci je pjesma „Želje”:

Kuće sam se zaželio

mirisa tunja71
mira soba rječitih
zidova nabijenice
glasova otišlih.

Jer, dok se živjelo između zidova nabijenice, s mirisom tunja (tj. dunja), nije bilo
straha od odlaska djece, od praznine prostora.
Iduća tematska cjelina „Zaspale ptice nebo sanjaju” počinje pjesmom „Odlazi i
danas”. Prvi stih te pjesme, koji glasi Efemerije svakodnevlja, pokazuje poetski
utjecaj Tomislava Žigmanova72 čija je knjiga kratkih refleksivnih zapisa, koja je
tiskana 2001., naslovljena Iza efemerija svakodnevlja.
Treća tematska cjelina nosi naslov „Bačka zemlja rada”. Iz nje izdvajam pjesmu
„Hajmo plesati”. Osobito je dojmljiva sredina te pjesme, u kojoj pjesnik nakon
mnogih nevedrih životnih iskustava progovara dvama stihovima, inače najdužim
u toj pjesmi:

71 U značenju ‘dunja’. To je dijalektizam u ovoj standardnojezičnoj pjesmi, koji je

Kopunović zadržao iz svoga bunjevačkoga govora.
72 Tomislav Žigmanov (rođ. 1967.) suvremeni je bunjevačkohrvatski pisac i političar iz
Subotice.

145
 Drukčiji sam poslije svake smrti
poslije svake zatomljene boli.

Dio je pjesama u ovoj zbirci posvećen bačkoj ravnici i salašima, a takova je

zavičajna tematika uobičajena u pisaca iz Bačke.
Zanimljivo je da se naslovi prvih dviju Kopunovićevih pjesničkih zbirki sastoje
od lokativne sveze prijedloga s imenicom u množini, iza čega slijedi imenica
u genitivu jednine: U iskrama nade i Pod slapovima sna. Treća opet počinje
svezom prijedloga i imenice u lokativu, ali ovaj put je imenica u jednini. Treća te
ujedno i posljednja riječ u naslovu opet je apstraktna imenica u genitivu jednine.
Već je u prvoj zbirci bio zamjetan Kopunovićev trud oko pjesničkoga izraza
na normiranom suvremenom hrvatskom književnom jeziku. Druga pjesnička
zbirka, Pod slapovima sna, po dorađenosti, odnosno kvaliteti hrvatskoga
književnojezičnoga izričaja, u doba kada je objavljena bila je među najboljim u
tom pogledu u okviru književnosti subotičkoga hrvatskoga književnoga kruga, a
treća zbirka jezično je još dorađenija.
U zbirkama Pod slapovima sna i Nad raspuklinom ćutnje normiranomu
suvremenomu hrvatskomu književnomu jeziku posvećena je pozornost na svim
razinama, od pravopisa do leksika. Čak se bilježi jekavski odraz kratkoga jata iza
slijeda koji se sastoji od suglasnika i sonanta r, npr. prezentski oblik sprječava,
imenički oblici crjepovi i krjeposti. Pjesnički je leksik također pomno biran, pa
umjesto različitih posuđenica Kopunović rabi hrvatske riječi kao npr. imenice
glazba, opsjena, postelja, svećenik, zrakoplov, nazive mjeseci listopad, studeni
te sukladno tomu pridjeve rujanski, lipanjska, zatim pridjev susjedni, glagol
puhati, zamjenicu nitko i dr. Odstupanja su vrlo rijetka, kao npr. ekavizam u
imperativu ne izléći ‘ne izlijeći’. Među odstupanja bi se mogla uvrstiti i imenica
kajsija (u značenju ‘marelica’) koja je u hrvatskom standardnom jeziku stilski
obilježeni regionalizam. U hrvatskim idiomima u Bačkoj susreće se množinski
oblik kopite (kopita) u ženskom rodu. Sukladno tomu, Kopunović u drugoj zbirci
bilježi prijedložni izraz u instrumentalu pod kopitama u ženskom rodu, što je
dijalektizam. U toj je zbirci dijalektizam i glagolski pridjev trpni razmarvašen73
u značenju ‘razmahan, raspušten, raspojasan, uzšepuren’, koji se rabi u
bunjevačkim idiomima. U drugoj i trećoj zbirci dijalektizam je prijedlog med
‘među’, npr. u prijedložnim svezama med mnoštvom, također med križevima.
I taj je prijedlog karakterističan za bunjevačkohrvatske novoštokavske idiome,

73 Bunjevački glagol razmarvašit se nastao je prefiksalno-sufiksalnom tvorbom od imen-

ice marva. Rabi se u značenju ‘ponašati se raspušteno poput životinje’. Od toga je glago-
la izveden glagolski pridjev razmarvašen.

146
a istodobno i za arhaičnu hrvatsku štokavštinu, kajkavštinu i sjeverozapadnu
čakavštinu. U trećoj zbirci rijetki su dijalektizmi, npr. germanizam šling ‘vez
na rublju’ (prema njem. Schlinge). Taj primjer zapravo dobro pokazuje kako
je Kopunović u svojoj trećoj zbirci birao samo one dijalektizme koje je teško
zamijeniti ekvivalentom iz današnjega normiranoga hrvatskoga književnoga
jezika, osim opisno. Tipičan dijalektizam u trećoj zbirci je hrvatska riječ
uzgljanca74 u značenju ‘uzglavlje’, s karakterističnim bunjevačkohrvatskim
sufiksom -(j)anca. U današnjem se standardnom jeziku u tom značenju obično
rabi turcizam jastuk.
Budući da su u književnim djelima dijalektizmi uobičajeno stilsko izražajno
sredstvo, na taj ih se način može promatrati i u Kopunovićevu pjesništvu. Vrlo
rijetko u trećoj zbirci rabi neprikladna jezična rješenja, kao što je npr. u pjesmi
„Prašina nad riječima” sintagma riječi rječene (riječi rečene).
Općenito se može zaključiti da prve tri Kopunovićeve pjesničke zbirke
izvrsno pokazuju kako se hrvatski pisci u Bačkoj stalno razvijaju u svom
književnojezičnom izričaju temeljenom na normiranom suvremenom hrvatskom
književnom jeziku. U svim trima zbirkama nisu sve pjesme jednako kvalitetne,
jednako poetski dorađene. Ali nedvojbeno je da bi i najzlonamjerniji kritičar
bio prisiljen priznati kako u tim zbirkama ima i vrlo lijepih poetskih ostvarenja.
Najbolje su mu one pjesme u kojima je, slobodan od drugih pjesničkih utjecaja,
zaplovio vlastitim poetskim svijetom i jezikom.

O HRVATSKIM PJESMAMA DESANKE MATIJEVIĆ

Desanka (Desa) Matijević (1950. – 2018.) pjesnikinja je hrvatskoga roda iz Boke

kotorske, iz kotorske obitelji Matijević. Kada je Crna Gora postala samostalna
država s Bokom kotorskom u svom sastavu, Matijević je iskazivala privrženost
i državi u kojoj živi i prema hrvatskomu narodu kojemu kao bokeljska Hrvatica
pripada. Zbog toga je svoje pjesme objavljivala i na hrvatskom jeziku i na jeziku
većinskoga naroda države u kojoj je živjela. Zato ju je najtočnije smatrati i
hrvatskom i crnogorskom pjesnikinjom iz Boke kotorske. U ovom se poglavlju
razmatra njezino pjesništvo na hrvatskom jeziku, ponajprije pjesme objavljene u
knjizi Sjaj korijena (2006.) te pjesme u zbirci Snatrenja (2008.).
Moguće je govoriti o pet stožernih tematskih okosnica pjesništva D. Matijević,
a to su ljubav, tuga, bokeljski korijeni, osamljenost i poezija. Upravo je poezija

74 To je prefiksalno sufiksalna tvorenica s prefiksom uz- i skraćenom osnovicom imenice

glava (-gl-) uz koju se veže spomenuti sufiks.

147
bila pjesnikinjina velika utjeha u tjeskobi, tuzi, bolesti, različitim nedaćama
kojih u njezinu životu nije nedostajalo. Ova je autorica često govorila o svojim
pjesmama kao o odrazu vlastite duše. O svojoj usredotočenosti na pjesme, koje
imaju tako važnu ulogu u njezinu životu, govori npr. u pjesmi „Nad pristaništem
zlim“ u stihovima:

Stražarim, da pjesmu
Ne ukradu …

Pjesme su joj i vječni podsjetnik i pomoćnik u čuvanju vlastitih korijena, u borbi

protiv zaborava i u nastojanju da ostavi svoj trag u vremenima koja dolaze.
Tako npr. u pjesmi „Posveta svemogućemu“ priseže da će stihom ime štititi od
zaborava.
Posebice su dojmljive njezine ljubavne pjesme, npr. pjesme „Rekvijem“, „Bit
ću Tvoj vječiti plam“, „Mogu li im reći“ i dr. U tom kontekstu valja istaknuti
njezinu opsežnu ljubavnu pjesmu „Rekvijem“, koja otkriva svu ljepotu ženske
duše, njene mladenačke snove i ushite, te rezignaciju zrelije dobi, ali istodobno
i njezinu ljubav koja ne vene:

Sanjala sam jedno proljeće

Gdje u mojoj kosi cvjetaju vlati;
Sanjala sam proljeće jedno
Kad mi u susret dolaze svati
...
Više ne sanjam od vlata cvati
Negdje su naši zalutali svati
Ali i sad volim u Tvom oku
Sjaj breze daleke
...

148
Pjesma „Onoga dana“ također je lijepa ljubavna pjesma, iz koje izdvajam
stihove:

A ja sam ostala sama

Na raskršću boli i vjetrometini,
Trnovitoj i ognjevitoj,
Od otrova i rana, u osami,
Kolijevke prazne i srca bremenita,
Gdje je samo zjenica Tvoja
Pokazivala put u plavetnilo ...
Ako Te nestane, na stazi izgubljenoj,
Ne ću više poznavati zvijezde.

Nedvojbeno su joj najbolje one pjesme koje su do kraja proživljene i u kojima se

najmanje osjeća utjecaj univerzalne pjesničke metaforike.
Pjesma „Jutro u zjenicama“ jest pjesma sjetnoga raspoloženja, iz ozračja
beznađa, ali ta pjesma na kraju ipak zrači optimizmom:

I vidim iza zavjese bola

Opet se u rajskom vrtu
Laste gnijezde...
U svojoj pjesmi „Utočište“ ova pjesnikinja opjevava svoju težnju za
spokojem i mirom, npr. u stihovima:

Ali ište, ište srce ognjište

na uzglavlju mora
tražim utočište.

149
Pjesme „Sjaj korijena“ i „Zvono Svetog Tripuna“ svjedoci su njezine ljubavi
prema zavičaju i svijesti o vlastitom identitetu, o višestoljetnom opstanku
njezinih bokeljskih predaka koji su stoljećima uspjeli očuvati svoj etnički
identitet i svoju vjeru na tom tlu na razmeđu kultura i civilizacija. Zato u pjesmi
„Zvono Svetog Tripuna“ pjeva:

Zvonilo je zvono Tripunovo

i zvonit će opet 3. veljače
jer nas usprkos svemu – IMA!

Naime, sv. Tripun je zaštitnik grada Kotora i Kotorske biskupije, a blagdan mu

se slavi 3. veljače, jer je prema predaji umro 2. veljače, na Svijećnicu.
I mirotvorcima i tolerantnim ljudima kao što je ova pjesnikinja bilo je vrlo teško
opstati olovnih i teških ratnih godina u posljednjem desetljeću 20. stoljeća. Hrvati
u Boki kotorskoj bili su tada u iznimno nezahvalnom položaju. Premda nisu
bili izravno izloženi ratnim razaranjima, u prvoj polovici devedesetih godina
prošloga stoljeća bojali su se ne samo za svoj život nego i za svoj identitet.
Osobito je u tom kontekstu dojmljiva pjesma „Vuci mi srce čupali“, iz koje
izdvajam stihove:

U brezovo lišće tajne sam povijala,

One ljubavne i sjajne,
Ali i one ratne teške,
Gdje sam ognjište skrivala ...
Kandila duše sam
Za sve jednako
Pjesmom palila,
A znala sam da nisam skrivila
Što neuki i zli siju sjeme otrova;

150
 Što je umjesto pjesme
Svuda korova od bolova,
Ognja od rana i osama.
I svodova bola.

O sličnim osjećajima pjeva i u pjesmi „Baštinit ću ime“ koju je napisala 2003., i

to na dan 5. kolovoza, a počinje stihovima:

Ostaviste me,
Okamenjenu na vjetrometini
…
Ostaviste me,
Da baštinim sjećanje i uspomene.

Kao i uvijek, u pjesmama nalazi utjehu i nadahnuće za život:

Ne nisam sama!
Sa mnom je pjesma.

Vrlo je lijepa i njezina lirska pjesma „Majci“. Snažna povezanost s majkom

izbija iz svake riječi, a na osobit način preko dijalektizama, kojima pripadaju
romanizmi beškot (prema tal. biscotto) u značenju ‘dvopek ili prepečeni kruh’
i ćikara (prema mletačkomu cicara) u značenju ‘šalica’. Općenito se može reći
da su dijalektalizmi rijetki u njezinu pjesništvu, ali u spomenutu pjesmu „Majci“
vrlo su prikladno utkani kao upečatljivi stilemi:

Svako jutro kad ustanem

Miriše beškot
Majčinom ljubavlju spreman.

151
 Ćikara čaja s medom
Pružena iz njene ruke
Vrata duše otvara
Da sunce u srce uđe
I kada kiša pada.

Pjesnikinja je svjesna koliko je starim majkama važna ljubav njihova djeteta:

Zato ljubavlju ljubav zalijevam

Da duže traje, da je ima.

Osim leksičkih, ponekad rabi i sintaktičke, odnosno sintagmatske romanizme,

npr. metaforički sintagmatski sklop vrijeme od gavrana u pjesmi „Živjela je“.
Riječ je o sintagmatskom sklopu načinjenom po obrascu: imenica + prijedlog od
+ imenica u genitivu, a poznato je da su takovi sintagmatski sklopovi načinjeni
po talijanskom sintagmatskom uzorku.
Da nije uvijek lako čuvati vlastitu tradiciju i da se kao pojedinac u toj situaciji
često osjećala i vrlo tjeskobno, svjedoče npr. i ovi stihovi iz njezine pjesme „Sjaj
korijena“:

Koru zemlje listam

Da zaboravim trnje i bespuća
...
Blagdanim jutrom
Nad rodnim pragom
Da u domu iskre ima.

O složenosti situacije u kojoj je živjela, D. Matijević je progovarala i u svojim

152
pjesmama u prozi. Jedna od njih naslovljena je „Ukleto proljeće“, a datirana je 5.
svibnja 1999. Iz te pjesme izvajam navod: “Gore bombe, dolje zlo domaće …”.
Tu je sa svega nekoliko riječi puno rečeno o vrlo teškim vremenima u Boki koja
je valjalo preživjeti i ostati svoj.
Pjesma u prozi „Tebi“ ljubavno je metafizička, a na stanovit način podsjeća na
starozavjetnu ljubavnu poeziju. Vrlo je lijepa i ljubavno-refleksivna pjesma u
prozi „S proljeća“. Karakteriziraju je izražajne pjesničke figure kao npr. čujem
nečujnu pjesmu cvjetova. U toj je pjesmi također snažno izražena pjesnikinjina
želja da je njezine pjesme nadžive i ostanu kao trajan spomen na njeno postojanje.
D. Matijević uglavnom piše u slobodnom stihu, rijetke su joj pjesme s rimom, ali
ipak ima nekoliko vrlo izražajnih pjesama s djelomičnom rimom. Takove su npr.
pjesme „Rekvijem“, „Onoga dana!“ i „Bit ću Tvoj vječiti plam“.
Poput mnogih drugih pjesnika, i D. Matijević rabi svoje poetske novotvorenice.
Među njima prevladavaju prefiksalne tvorenice s prefiksom ne-, pa su takove
izvedenice zapravo antonimi imenica od kojih su izvedene. U D. Matijević takove
su tvorenice nedodir, nezaborav i nekolijevka. Tvorenice nedodir i nezaborav u
svojoj osnovi imaju imenice dodir i zaborav, a te su imenice izvedene nultim
sufiksom od prefigiranih glagola dodirnuti i zaboraviti. Tvorenica nekolijevka
izvedena je od imenice kolijevka. Općenito se može reći da je niječni predznak
vrlo izraženo, a često i dominantno stilsko sredstvo u njezinim pjesmama.
Od tvorenica iz pjesama D. Matijević još izdvajam ovom prigodom osebujni
glagol blagdaniti, kojega ta pjesnikinja rabi u značenju ‘svetkovati blagdan’, pa
je riječ o sufiksalnoj izvedenici.
Pjesme u njezinoj samostalnoj autorskoj zbirci na hrvatskom jeziku, naslovljenoj
Snatrenja (2008.), najvećim su dijelom nastale u drugoj plovici 2006. te tijekom
2007. godine, a uz njih je u zbirku uvršteno i nekoliko starijih pjesama. Povezuje
ih pjesnička intima jer su u znatnoj mjeri odraz emocionalnih i duševnih stanja
same pjesnikinje. Vječna zaljubljenica u pjesmu i pjesništvo napisala je vedru
pjesmu u čast poeziji, u kojoj uvijek nalazi utjehu. Tom pjesmom jednostavnoga
i ne slučajnoga naslova „Pjesma” započinje zbirka Snatrenja.
Autorica se često osjećala sputanom, zatočenom kao ptica u krletki, no zna da
te imaginarne ograde može srušiti, i nesputanu slobodu postići samo u svojim
pjesmama. U tom je duhu i njezina pjesma „Pusti pticu iz krletke”. Znakovita je i
pjesma „Zagrljaj“ koje su stihovi istodobno posvećeni njezinim dvjema velikim
ljubavima, njezinu životnom partneru pjesniku Miroslavu Sindiku75 i poeziji.
Svoje pjesme D. Matijević je pisala u roditeljskom domu u Kotoru, te u Tivtu

75 Pjesnik Miroslav Sindik rođen je i živi u Tivtu u Boki kotorskoj.

153
u kojem je jednako vremena provodila sa svojim životnim izabranikom. Zato u
pjesmi „Ljubice” kazuje:

I drugomu se domu
Srcem vraćam
Jer tu je plamen.

Ljubavne pjesme, ljubavna snatrenja, sumnje i strahovi

dominiraju ovom pjesničkom zbirkom. U tom smislu izdvajam pjesmu „S oltara
srca”. O potpunoj predanosti svojoj životnoj ljubavi svjedoči pjesma „Ti si
ognjište”, koja završava stihovima:

I osim Tebe
Što mi drugo treba.

Lijepa je i ljubavna pjesma Iz vida daljina u kojoj sa sjetom pjeva o nedoživljenoj

kolijevci i bezognjištu. Ta dva jednostavno izražena stilema, s prefiksima ne- i
bez-, koji isključuju značenje temeljne riječi, izvanredno iskazuju pjesnikinjin
vječni žal za djetetom koje nikada nije imala i osnivanjem vlastite obitelji, za
snom koji zbog teške bolesti nikada nije uspjela u javi ostvariti. No ostao joj je
njezin voljeni, kojemu u istoj pjesmi poručuje:

Zajedno – mi smo svemir

Što snagom traje.

Povrijeđena ljubav iskazana je u pjesmi „Ne može tako”. No znatno je

proživljeniji i izražajniji strah od mogućega rastanka od voljene osobe, npr. u
pjesmi „Pusti”, u stihovima:

Ne ostavljaj me nikad samu

154
 Jer moja tuga ne umije vrištati...

Na sličan je način intonirana i pjesma u prozi „Reci mi, ljubavi”, npr. već na
samom početku:

Ima li me još u zjenici Tvoga oka, u kutu Tvoga smiješka, u drhtaju srca.

Ipak, tjeskoba i nesigurnost najviše dolaze do izražaja u pjesmi „Svitanje”:

Od prve iskre
svitanja plavetnila
voljela sam Te
dušom i srcem
i bijelim magnolijama
i desetljećima tako
preko drača i oluja
i preko izgubljenih
mostova zaborava...
Sada ne znam
gdje su tragovi u pijesku
i jesi li Ti još uvijek svitac
u noći.

U neprestanoj bitci s teškom bolešću pjesnikinja je izražavala svoj opravdani

strah od smrti koja bi ju mogla odvojiti od voljenoga. Iskazala ga je u romantičnoj
ljubavnoj pjesmi „Crvena košulja ljubavi”. Istomu tematskomu krugu pripada i
pjesma naslovljena „Ostavit ću ti pjesme”. To je svojevrsna poetska oporuka s
lirskim opisom smrti, tjeskobe života i neostvarenih želja:

155
 Proći ću kroz vremenska vrata mirno
Ponijet ću sve svoje tuge
I posječene želje...

Nakon toga nagovještaja slijedi poetska oporuka koja završava prelijepim toplim
stihovima:

Ostavit ću Ti sve osim boli

Nju ću ponijeti sa sobom.

Strah od smrti osobito je izražen u pjesmi „Nad gnijezdom”, npr. u stihovima:

Sve češće sanjam bijele ptice

I kupine zrele
Kad im vrijeme nije
Te čemer leda
Što u kamen bije.

Tjeskoban je, ali i poetski vrlo lijep početak pjesme „Molitvenik i ja”:

Listam godine života

A stranice prazne.

Krug se zatvara posljednjom pjesmom u zbirci Snatrenja, koja nosi za pjesnikinju

utješan naslov „Pjesnici su bezvremeni”. To je odraz autoričine nade da će ju
njezine pjesme nadživjeti. Zato spomenuta pjesma završava stihovima:

156
 Njihova pjesma je
Vječni cvijet.

Općenito se može reći da u zbirci Snatrenja dominira kontemplativno-ljubavna

poezija. Ova se zbirka svojim temama izvrsno uklapa u pjesništvo D. Matijević u
cjelini, kojim dominiraju motivi ljubavi, tuge, osamljenosti i poezije. No ova se
autorica rado vraća i svojim korijenima. U zbirci Snatrenja takova je usmjerenja
rodoljubna pjesma „Vapaj”, u kojoj progovara autorično hrvatsko bokeljsko
podrijetlo. U tom je smislu posebice rječit razigrani deseterački katren:

Daruj nebo suzu nadahnuća

Da zapleše dalmatinski Lero
U mom srcu iskru uskrsnuća
Da zapjeva od korijena vrelo.76

Kraj pjesme ozbiljnije je intoniran:

Pusti nebo suzu nad kamenom

Božju suzu i nebesku iskru
Sijevni munjom za svaki grijeh
I čašu gorku za dan i jutro
Da se zanjiše kolijevka
I da nas uvijek iznova ima
Da nas ne prekrije led i tuđa zima neka.

Kao i u prethodnum pjesmama D. Matijević koje su na hrvatskom jeziku,

u pojedinim standardnojezičnim pjesmama u zbirci Snatrenja susreće se

76 Autorica aludira na prijašnju pripadnost Boke kotorske Dalmaciji.

157
poneki dijalektni stilem, kao što su npr. lokalni dijalekatni romanizmi nevera
‘nevrijeme’, neverin ‘prolazno nevrijeme’ ili pak kušin ‘uzglavlje, jastuk’. No
ovom zbirkom izrazito dominira stilematika niječnoga predznaka kao pokazatelj
raspoloženja same pjesnikinje, a to je i inače značajka njezinih pjesama. O tom,
u zbirci Snatrenja, među inim svjedoči čestotnost uporabe prefikasa bez- i ne-,
npr. u imenicama bespuća; bezognjišta; nevjere; nevjera; nevrijeme; nevjerice;
iskre nemira te u poimeničenom pridjevu u sintagmi put u nepoznato. Tu su i
pridjevi u sintagmama drhtaj bezvremeni; nebo bezsuzno; nedoživljene kolijevke;
nečujnim korakom; Prijatelju nepoznati; nepoznata; na nepoznatoj stazi; na
stazi nepoznatoj; neuhvatljive zore; neuhvatljivih tajni; treptaj nemirnih zora;
u nemirnim purpurnim kišama duše; željom netaknutom; nevidljive teške sjete.
Tim se primjerima još mogu pribrojiti neodređene pridjevne zamjenice, npr. u
sintagmi neko novo sutra, ili pak prilozi nečujno i nemoćno, odnosno glagoli
tipa nema igre; nema kraja; nestadoše. Često se susreću i sveze s prijedlogom
bez, npr. gnijezda bez laste; bez odgovora; bez cvijeta; bez stida; bez zrcala, a
još češće glagoli kojih je sastavni dio niječnica ne. Najčešće su u prezentu, npr.
ne može ništa promijeniti; ne može mi ništa; ne možeš oblikovati; ne mogu mi
ništa; ne mogu nam ništa; ne mogu prekriti tmine; ne mogu izgorjeti; ne mogu
ukrasti; ne želim više vidati; ne želim izgubljena ognjišta; ne stidim se; ne mjeri
se; ne obitava; ne izgori; ne spaja krila; a ne da se u njega pretvaram; ne znači;
ne znače; ne znam; ne znaš; ne umije; ne šuti; ne vraća se; ne vraćaju Život; ne
vidiš; mostove duše ne briše; vrijeme ne briše; ne umiru, ne prekrije; da se ne
zaledim. Za njima po brojnosti slijede niječni imperativni oblici, npr. ne ostavljaj
me; ne zaboravi; ne dijeli se; ne dopusti; ne diraj; ne daj me; ne zvoni. Rjeđi su u
futuru, npr. ne će se ponoviti; ne ću Te tražiti, a iznimno u aoristu, npr. ne stade,
Ta stilematika niječnoga predznaka dominantnim je obilježjem pjesničke
zbirke Snatrenja, i ne samo nje. Po takovoj poetskoj stilematici, i preko nje,
D. Matijević, hotimice ili nehotimice, izražava i odražava kontekst svoga
pjesničkoga stvaralaštva.

PRIMJERI KNJIŽEVNE KRITIKE U KNJIŽEVNOSTI HRVATSKIH

MANJINSKIH ZAJEDNICA U DRUGOJ POLOVICI 20. STOLJEĆA TE U
PRVOM DESETLJEĆU 21. STOLJEĆA

U hrvatskim manjinskim zajednicama, posebice onima koje se diče plodnom

književnom produkcijom, objektivna književna kritika nerijetko izostaje ili
je sustavno marginalizirana. Pritom se ponekad zaboravlja i što književna
kritika zapravo jest. Kao pomoć pri jednom općem pristupu tomu pitanju,
prilagođenomu i onima koji nisu ni književnici ni filolozi, može poslužiti

158
studentski priručnik Teorija književnosti koji je sastavio Milivoj Solar. Taj
hrvatski književni teoretičar napominje kako se znanost o književnosti obično
dijeli na povijest književnosti i teoriju književnosti, a književna kritika, koja
se bavi ocjenjivanjem vrijednosti književnoga djela, specifična je u odnosu na
teoriju i povijest, a opet s obje neraskidivo povezana, pa ju je teško u potpunosti
od njih razgraničiti (usp. Solar 2005: 25). U tom se smislu nadovezuje na
hrvatskoga književnoga teroretičara Zdenka Škreba, koji piše kako se u nas
„termin književna kritika dijelom udomaćio za novinske i časopisne članke o
suvremenom književnom stvaranju” te stoga „u nas nije prikladan da označi
sveukupnost znanstvenoga proučavanja književnosti” (Škreb 1986: 18). U
tom se kontekstu također može izdvojiti i mišljenje hrvatskoga književnoga
teoretičara Ante Stamaća, prema kojemu književna kritika motri književna djela
„kao raspršen niz, kao pojedinačne činjenice, kao individualne tvorbe” (Stamać
1986: 555). S takovim se pristupom mogu povezati i razmišljanja književnoga
teoretičara Vladimira Bitija, koji smatra kako „za književnu kritiku, što je u tisku
danomice iziskuje književna proizvodnja, proizlazi nužda lišavanja povijesnog
konteksta”. Takav tip kritike Biti (1986: 99) svrstava u impresionističku kritiku
koja se „poziva na dojam, neposredni doživljaj djela”. O impresionističkoj kritici
pisao je npr. i slovenski filolog Jože Toporišič (1969: 549), prema kojemu takova
kritika „uglavnom samo iskazuje kritičarevo doživljavanje umjetničkoga djela”.
Toporišić (Ibid. 545) je osobno smatrao da se književna kritika „mora oslanjati
na doživljaj umjetničke vrijednosti književnoga teksta”. Smatra da se najveća
vrijednost kritike zasniva na njezinu posredovanju između književnoga djela i
čitateljske publike (Ibid. 547). Sukladno tomu i Biti (1986: 86) zaključuje:

Kritičar je posrednik između djela i čitaoca. Prirodno je dakle

pretpostaviti da kritika počinje onog trenutka kada se stvara
potreba za takvim posredovanjem. Ona se pak morala stvoriti
tada kad je kontekst recepcije književnog djela prestao biti
samorazumljiv.

Solar (2005: 26) također naglašava kako se književna kritika temelji na osobnim
dojmovima književnoga kritičara. Upravo ta doza subjektivnosti, pristranosti,
odvaja je od objektivnoga, nepristranoga pristupa koji bi trebao biti temeljem
kako književnopovijesnoga tako i književnoteorijskoga pristupa, premda,
naravno, u praksi sve to nije uvijek lako razgraničiti.
U različitim se povijesnim razdobljima književna kritika temeljila na različitim
postavkama. Tako se npr. u 19. stoljeću razvija biografska kritika, koja mnoge
odgovore na pitanja koja nameće književni tekst traži u piščevu životopisu.

159
Toporišič (1969: 548) smatra da u tom djelomice ima istine. S takovim se stavom
nije teško složiti jer je zaista kod mnogih suvremenih pisaca, posebice onih u
dijaspori, tu povezanost lako dokazati. U istom 19. stoljeću razvija se i ideološka
kritika (usp. Ibid. 547), koja je velikim dijelom pristrana, neobjektivna, jer
takovi kritičari često književna djela prosuđuju znatno više na temelju slaganja
ili neslaganja s vlastitim ideološkim stavovima, nego na temelju njihove estetske
vjernosti, što bi trebao biti temeljni kriterij.

Solar (2005: 265) upozorava na skupinu književnih kritičara iz

SAD-a iz prve polovice 20. stoljeća, poznatih pod pojmom nova kritika
(engl. New Criticism). Ti su književni kritičari smatrali da pri analizi
književnoga djela valja u potpunosti zanemariti osobnost autora. Među
protagonistima takova pristupa književnomu djelu izdvaja Johna Crowea
Ransoma, zatim Allena Tatea i Cleantha Brooksa. Zbog njihova potpunoga
zanemarivanja osobnosti autora djela, nova krtika predstavlja potpunu
suprotnost biografskoj kritici, a zapravo obje pretjeruju, svaka na svoj način.
Isključivosti američke nove kritike u istom 20. stoljeću suprotstavljena je
psihoanalitička kritika, koja glavnu manu nove kritike nalazi u njezinoj
samodostatnosti. Psihoanalitička pak kritika pri kritičkoj analizi književnoga djela
preporučuje povezivanje, tj. oslanjanje na iskustva drugih znanosti, ponajprije
psihologije i etnologije (usp. Ibid. 273), pa se može smatrati znatno ozbiljnijom
od američke nove kritike. Protagonist i glavni promicatelj psihoanalitičke kritike
jest Švicarac Carl Gustav Jung te kasnije, uz stanovite modifikacije, Amerikanac
Northrop Frye.
U literaturi o književnokritičkom nazivlju još se susreću termini estetska kritika,
koja se temelji na analizi stilskih figura (usp. Toporišič 1969: 547), te stilistička
kritika, koja se bazira na jezičnoj kvaliteti pojedinoga djela (usp. Solar 2005:
95). U hrvatskoj su književnosti npr. Krležina djela ili dijalektna književna
djela vrlo pogodna da im se pristupi s aspekta stilističke kritike. U subotičkom
hrvatskom književnom krugu takav je pristup posebice prihvatljiv pri analizi
djela Ante Vukova, djelomice i Lazara Franciškovića, a također pojedinih djela
Tomislava Žigmanova, Milivoja Prćića ili Vojislava Sekelja. Naravno, i ostalim
je hrvatskim piscima u Bačkoj moguće pristupiti na takav način, barem u nekoj
mjeri.
Književni esej Toporišič (1969: 547) također smatra oblikom književne kritike,
koji ima stanovitih sličnosti s impresionističkom kritikom, koja i sama želi biti
literarno valorizirana.
Oslanjajući se na engleske i američke teoretičare književnosti, Ivo Vidan
(1975: 180) donosi teoriju književne kritike, prema kojoj književnu kritiku
valja razlikovati od interpretacije. Prema toj teoriji interpretacija je nastojanje

160
da se razumije književni tekst, tj. interpretacija se bavi smislom književnoga
teksta, za razliku od književne kritike koja se bavi njegovim značenjem. Prema
Vidanu (Ibid. 181) „djelo se može analizirati, tj. opisati i izložiti: to su kritički
postupci, ali neutralni“. Od njih valja razlikovati kritičku prosudbu. Napominje
kako je kritika „i opis i tumačenje i vrednovanje i teoretiziranje” (Ibid. 180), ali
prosudba, ocjena nije nužni dio kritike.
Neovisno o činjenici koja je od tih postavki pojedinomu čitatelju više ili manje
prihvatljiva, osnovni preduvjet za književnu kritiku, ovakovu ili onakovu, uvijek
je postojanje više ili manje formirane konkretne književne sredine. U hrvatskoj
se književnosti sigurno može govoriti o književnoj kritici od 16. stoljeća. Znamo
da je Marin Držić bio podvrgnut književnoj kritici kada je bio optužen da je
plagirao svoga starijega sugrađanina pjesnika Mavra Vetranovića. Ta je književna
kritika čak i potaknula dalje književno stvaranje, kada Vetranović piše svoju
poznatu „Pjesancu Marinu Držiću u pomoć“, u kojoj poručuje tim književnim
kritičarima kriva suda ne činite. U novijoj pak hrvatskoj književnosti važan
korak u razvoju književne kritike bilo je pokretanje edicije Hrvatska književna
kritika. Ta je edicija pokrenuta 1950. u Matici hrvatskoj. U prvoj knjizi te edicije
Antun Barac (1950: 5) piše:

Hrvatska književna kritika pratila je naše književne pojave

neposredno i bez zakašnjavanja od onoga vremena kad je
književnost bila aktivnijim sudionikom u životu društva kome je
bila namijenjena. To je bilo onda kad su se postavljale osnove i
Matici hrvatskoj, četrdesetih godina prošloga stoljeća77. Otada
je književna kritika prisutna, bilo da bilježi gotove činjenice, ili
se neposredno unosi u proces književnoga zbivanja (...) Ona s
književnošću raste, razvija se i stiče nove kvalitete.

Potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina važnu je ulogu imao i časopis

Kritika, koji je ugašen isključivo iz političkih razloga. Hrvatska književna kritika
sustavno prati književnu produkciju u Hrvatskoj i nadalje.
Kad je pak riječ o manjinskoj književnosti, neporeciva je činjenica da manja
produkcija, u odnosu i na onu u većinskom narodu i na onu u matičnoj domovini,
zatim obično manji broj potencijalnih čitatelja, ali i ulogā koju pojedini
književnik ima u manjinskoj zajednici, utječe na odnos književne kritike prema
tim autorima. Još više utječe na odnos književne javnosti u većinskom narodu

77 Tj. 19. stoljeća.

161
prema manjinskomu književniku. Zadržimo li se na stanju unutar hrvatske
književne sredine, može se utvrditi kako će npr. jedan manjinski pisac puno
lakše postati članom Društva hrvatskih književnika nego neki pisac iz Hrvatske
čija su djela otprilike slične estetske vrijednosti. U novije je vrijeme isti
princip primijenjen i pri uvrštavanju u veliku Hrvatsku književnu enciklopediju
(sv. I.-IV., 2010.-2012.). Manjinskim su autorima bila širom otvorena vrata
Enciklopedije, nekima čak i ako su objavili samo jednu pjesničku zbirku bez
osobite literarne vrijednosti, dok su neki pjesnici koji su rođeni u Hrvatskoj
ili u Bosni i Hercegovini ostali s vanjske strane tih vrata, premda su im djela
bolja od spomenutih manjinskih. Takav izbor čak nije bio nužno uvjetovan
uredničkom koncepcijom te enciklopedije, nego su suradnici koji su pripremali
enciklopedijske članke prvima davali prednost, a druge zaboravljali.
U samim pak manjinskim sredinama književna kritika nije svugdje podjednako
razvijena. Stanje u Austriji dobro ilustrira idući tekst Nikole Benčića:

Današnji se gradišćanskohrvatski pisci slažu s načelom da bi

im književna kritika u svakom pogledu bila prijeko potrebna,
ali će možda i licemjerno istaknuti važnost i žaliti se zbog
nedostatnosti književne kritike, samo teško će ju podnositi.
Jedan od glavnih razloga je što je manjinska skupina toliko
malena da svatko svakoga smatra za najbližega znanca, člana
velike obitelji, u kojoj nije običaj kritizirati jedan drugoga.
(Benčić 2010: 341)

Usto, nastavlja Benčić, „književnici misle da pišu u korist, i za spašavanje

narodne skupine, kad je svaka riječ važna i zbog važnosti svakoga djela ne
zavređuje nikakve kritike, već samo pohvale i zahvalnosti” (Ibid.). Iznimno su
u austrijskom Gradišću kritici bila podvrgnuta neka djela, kao npr. pripovijetka
„Školnik zvonar” uglednoga pripovjedača Ignaca Horvata, i to ne zbog
pomanjkanja književne vrijednosti toga djela nego zbog izvanknjiževnih
razloga. Naime, učiteljima se pripovijetka „Školnik zvonar” nije svidjela i bili su
ljuti na njezina autora jer su smatrali da su u tom djelu neopravdano podvrgnuti
društvenoj kritici. Izuzmemo li takove rijetke primjere, Benčić smatra da će se
u manjinskoj zajednici teško netko usuditi napisati negativnu kritiku o nekom
djelu. Očekivalo se da će rješenje doći iz Hrvatske, ali osim riječkih filologa
Milorada Stojevića i Irvina Lukežića, i iz Hrvatske u pravilu dobivaju samo
povoljne kritike. Ni sâm Nikola Benčić u tom pogledu nije želio otvoreno nešto
promijeniti. Zato je u svojoj Književnosti gradišćanskih Hrvata od 1921. do
danas našao kompromisno rješenje. Umjesto da negativno, ili barem djelomice

162
negativno piše o pojedinim djelima i autorima, on ih je, bez komentara, u svojoj
monografiji (koja je inače ponajprije književnopovijesnoga značaja) svrstao
u poglavlje koje je naslovio „Pučki pisci” (Benčić 2010: 193-234). To je vrlo
oprezno obrazložio ovako:

Ako kažemo ‘pučki’, to znači da su poznati i priznati u narodu

u užoj zajednici kao prigodni pjesnici i pisci koji su pučkim
književnim ostvarenjima zadobili priznanje u cijeloj narodnoj
skupini. (Ibid. 193)

U tu je skupinu uvrstio pedesetak autora iz Austrije, zapadne Mađarske i

Slovačke. Među onima iz zapadne Mađarske i Slovačke neki su se i nepravedno
našli u toj skupini samo zato što pišu na svojim lokalnim mjesnim idiomima
koji su u austrijskom Gradišću malo teže razumljivi, a djela su im zapravo
kvalitetnija od djela mnogih autora iz austrijskoga dijela koji nisu uvršteni među
pučke pisce. Ovdje ponajprije mislim na pjesnika i prozaika Ivana Horvata iz
zapadne Mađarske i pjesnika Viliama Pokornoga iz Slovačke.
U hrvatskoj pak zajednici u Mađarskoj osobito je bila izražena ideološka kritika
u doba komunističkoga režima. Već je u ovoj knjizi navedeno da je sedamdesetih
godina 20. stoljeća pjesništvo Josipa Gujaša Đuretina i Vinka Marjanovića oštro
kritizirao ultraljevičarski “književni kritičar” Ljubomir Tomić. Režimski čovjek
Tomić nije samo preispitivao njihovo pjesništvo nego i njihov svjetonazor (usp.
Vidmarović 1991: 75-77). Tako se dogodilo da je pjesništvo Josipa Gujaša
Đuretina, koji se, kako je već više puta istaknuto, inače smatra najboljim
hrvatskim pjesnikom u Mađarskoj, bilo izvrgnuto vrlo pristranoj kritici, literarno-
estetski posve neutemeljenoj.
Inače, i u Mađarskoj izostanak književne kritike s književne scene ima iste
razloge kao u Austriji. Zato književni povjesničar Stjepan Blažetin (2002: 238)
zaključuje:

O književnoj kritici među Hrvatima u Mađarskoj zapravo ne

možemo govoriti. Nitko se time nije bavio sustavno.

Tu Blažetin, kao i Benčić u svojoj knjizi, zapravo ponajprije misli na književno

kritiku kao prosudbu književnoga djela, dok je prikaza, ogleda i manje-više
neutralnih osvrta bilo i ima ih, bilo iz pera samih manjinaca ili iz matične

163
domovine. Ipak valja napomenuti da i sâm Stjepan Blažetin u svojim književnim
pregledima redovito donosi i kritičke prosudbe pojedinih autora i djela. Isto
se može reći o Stjepanu Lukaču, a također i o pojedinim poznavateljima te
književnosti iz matične domovine, ponajprije o Đuri Vidmaroviću.
U Rumunjskoj je književno stvaralaštvo na hrvatskom jeziku još uvijek na
samom početku, pa za sada o književnoj kritici uopće ne može biti govora.
U Italiji također mali broj književnih djela na hrvatskom jeziku ne pogoduje
razvoju književne kritike.
U vojvođanskom dijelu Bačke stanje je posebice složeno. Ma koliko humanistički
intelektualci na tom prostoru bili kritični prema stupnju književne kritike u
svojoj sredini, u drugoj je polovici 20. stoljeća nedvojbeno učinjen više nego
jedan korak dalje u odnosu na ostale zemlje u kojima su hrvatske manjinske
zajednice.78 Za ilustraciju ću uzeti samo jedan primjer, a to su kritički prilozi
Geze Kikića u časopisu Rukovet (XVI. godište 1970.). Kikić se kritički osvrće
na različite tipove tekstova vezanih uz književnost. Tako npr. u svom tekstu
„Domašaji i promašaji književne hrestomatije bačkih Hrvata” kritički osvrće se
na knjigu Ante Sekulića Književnost bačkih Hrvata, objavljenu 1970. Smatra je
heterogenom i po kvaliteti i po kvantiteti. Zamjera autoru nedovoljno davanje
pozornosti djelima Matije Evetovića, uključujući i ona u rukopisu. Kritizira
i Sekulićev odnos prema Balintu Vujkovu. O Vujkovu Kikić (1970b: 273)
piše: „Balint Vujkov je pravi književni neimar među studentskom omladinom
i pokretač značajnog časopisa ‘Bunjevačko kolo’ u kojem se afirmirala nova
svjetovna generacija pjesnika i pripovjedača”. Osobito zamjera Sekuliću
pristranost, tj. favoriziranje katoličkih pisaca u odnosu na ostale jer „podrobno
navodi svaku crkvenu i liturgijsku knjigu Ivana Kujundžića dok potpuno
zaboravlja ‘Zbirku mudrih i poučnih izrekah’ od Boze Šarčevića ili feljtonski
roman ‘Hajka u zatvorenom krugu’ Balinta Vujkova” (Ibid. 275).
Posebice je zanimljiv Kikićev tekst „Smisao angažiranosti Antunovićeva
putopisa”. Naime, među hrvatskim manjinskim književnim djelatnicima, osobito
u Mađarskoj i vojvođanskom dijelu Bačke, često se ističe kako manjinski pisci
nisu u zadovoljavajućoj mjeri ubaštinjeni u književnost matičnoga naroda. Taj
je problem Kikić aktualizirao već pred više od četiri desetljeća. U spomenutom
tekstu Kikić (1970d: 626) piše:

U hrvatskoj književnosti XIX stoljeća putopisna proza

78 Uostalom, i književna je produkcija u toj sredini neusporedivo veća nego u Austriji i

Mađarskoj, a pogotovu veća nego u ostalim zemljama u kojima su hrvatske manjinske
zajednice.

164
 predstavlja razvijeniju i produktivniju literarnu vrstu kojom se
više ili manje okušalo dvadesetak autora. Neshvatljivo je da
među ovim autorima nigdje nismo naišli na ime najstrasnijeg
i najsvestranijeg hrvatskog putnika Ivana Antunovića (1815.-
1888.), koji je tijekom dva desetljeća najzrelije dobi života
proputovao većim dijelom Evrope.

Osvrćući se na knjigu Hrvatski putopisci XIX stoljeća, koju je 1955. priredio

Slavko Ježić, Kikić nastavlja: „Antunović je bio napisao treći opsežan putopis
najliterarnije kvalitete, pa ipak do danas nije uvršten među književne neimare
u značajnije povijesti hrvatske književnosti, kao ni antologije hrvatskog
putopisa. Njegov putopis je jedino dr Matija Evetović interpretirao (...) Takav
nesmotren i površan odnos prema pionirskom književnom radu izvan matičnih
okvira Hrvatske ne samo da je štetan”, piše Kikić, „već je potpuno neodrživ (...)
Ovakav jednostran sud sigurno nas neće nikamo dovesti” (Ibid. 626). Za razliku
od hrvatskih književnih povjesničara, Kikić doživljava Antunovića kao trećega
hrvatskoga putopisca toga razdoblja, odmah iza Antuna Nemčića i Adolfa Vebera
Tkalčevića.79 Naime, Antunovićeve su Poučne iskrice samo 27 godina mlađe od
Nemčićeva, odnosno 11 godina mlađe od Veberova putopisa.
U svom tekstu „O pseudoznanstvenom pristupu bunjevačkim Hrvatima i
njihovom preporodu” daje kritički prikaz knjge Albe Kuntića Počeci borbe za
preporod bačkih Bunjevaca. Jedan uspeh akcije kneza Mihajla i Ilije Garašanina
za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje ... U istom se broju Rukoveti (na str. 251.)
osvrće na treću zbirku epigrama Pavla Bačića Oštro pero od gume. U idućem
broju daje kritički prikaz poeme Večna vatra Lazara Stipića, itd. Ne isključujući
u potpunosti elemente biografske kritike, Kikićev pristup ima najviše elemenata
psihoanalitičke kritike. Naime, u spomenutom tekstu o Stipićevu djelu, Kikić
(1970c: 394-395) piše:

79 Na temelju toga Kikićeva teksta moglo bi se zaključiti da Hrvati nemaju putopisa prije
19. stoljeća. Zato je ovom prigodom važno naglasiti da je prvi hrvatski putopis u užem
smislu napisao franjevac Jakov Pletikosa, koji je bio rodom iz Vaćana u zaleđu grada
Šibenika. Pletikosa je 1751. krenuo na svoje petogodišnje putovanje u Svetu Zemlju.
Godine 1752. napisao je opsežni putopis Putovanje k Jerozolimu, koji je, na žalost, ostao
u rukopisu sve do 2000., kada je objavljen u nakladi Gradske knjižnice “Juraj Šižgorić”
u Šibeniku. Naravno, putopisni se elementi u hrvatskoj književnosti javljaju znatno ra-
nije. Dovoljno je sjetiti se značajnoga djela iz starije hrvatske književnosti Ribanje i
ribarsko prigovaranje pjesnika Petra Hektorovića, koje je objavljeno 1568. To djelo
nedvojbeno ima elemenata putopisnoga spjeva.

165
 Za pjesničko djelo i nije bitno da li će se potpuno uklopiiti u
autobiografiju stvaraoca, ali za razumijevanje porijekla one
čudesne poetske vjere u vlastite umjetničke sposobnosti, analiza
osobnih iskustava autora pomoći će nam da još potpunije
doživimo pjesničko djelo.

Činjenica je da književnik, ma koliko se želio svojim plemenitim pobudama

izdignuti izvan stvarnosti, nije duh koji lebdi nad vodama nego konkretan čovjek,
rođen, odrastao i odgojen u konkretnom svijetu, s konkretnim željama, nadama,
tjeskobama, strahovima, problemima. Premda se djelo ne može poistovjetiti
s autorom i jednom napisano ima svoj put, ne može se u potpunosti odvojiti
od okolnosti u kojima je nastalo. Zato je normalno da manjinska književnost
ima svoje posebnosti u odnosu na književnost matičnoga naroda. Kada se ta
manjinska književnost uključuje u korpus književnosti matičnoga naroda, ne
mogu se te razlike odbacivati kao nepostojeće. Ukratko, ubaštinjenje manjinskih
autora je iznimno važno, ali potpuno isti pristup književnim djelima manjinskih
pisaca i pisaca u matičnoj domovini u praksi je teško ostvariv. Svaka matična
književnost, pa sukladno tomu i hrvatska, prema manjinskim piscima ima blaži
kriterij, svjesno i nesvjesno. Ali taj blaži odnos iz sredine matičnoga naroda, kao
i opreznost književne kritike u manjinskim zajednicama u Austriji i Mađarskoj,
za život književne riječi u tim sredinama neusporedivo su manje štetni od
vrlo pristranih prosuđivanja koja se, pod krinkom kritičarske objektivnosti, u
posljednjem desetljećima znaju pojavljivati u hrvatskoj zajednici u vojvođanskom
dijelu Bačke. U toj maloj zajednici često se negativni ili pozitivni osjećaji prema
autorima projiciraju i na njihova djela. U najboljem se slučaju djela potpuno
prešućuju i ignoriraju, a ni jedno ni drugo ne pridonosi razvoju prave književne
kritike, kao ni napretku pisane riječi.

UMJESTO ZAKLJUČKA

Kad je riječ o hrvatskoj književnosti nastaloj izvan Hrvatske i Bosne i

Hercegovine, hrvatska čitateljska publika u pravilu veće zanimanje pokazuje
za književna djela nastala u hrvatskom iseljeništvu nego za djela kojih su autori
pripadnici neke od hrvatskih manjinskih zajednica. Tomu su barem tri razloga.
Jedan je od njih što je književnost pojedinih manjinskih zajednica sadržajno
uglavnom bila usmjerena prema problemima opstanka vlastite manjine. Samim
tim manje je sadržaja univerzalnoga karaktera koji propituju općeljudske teme.
Usto, teme koje bi se odnosile na hrvatski narod u cjelini, kao i one u kojima

166
je u središtu pozornosti matična domovina – gotovo su zanemarive. Tek je
postmoderna donijela osobniji pristup književnosti, propitivanje ljudske nutrine,
a i to uglavnom samo u pojedinim manjinskim zajednicama i kod pojedinih
pisaca.
Drugi razlog počiva u činjenici što manjinski pisci preferiraju kraće književne
oblike, u pravilu pišu pjesme, rjeđe objavljuju scenska djela ili kratke proze,
dok su romani u većini hrvatskih manjinskih zajednica prava iznimka. Protivno
tomu, čitatelji u matičnoj domovini najviše čitaju prozna djela, posebice romane,
a njih je u manjinskoj književnosti najmanje.
Treći je razlog jezik književnih djela. Naime, manjinski pisci nerijetko pišu
na nekom od svojih lokalnih hrvatskih idioma, a prosječan hrvatski čitatelj u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini radije poseže za djelima na standardnom jeziku.
Doduše, hrvatski pisci u vojvođanskom dijelu Bačke, osobito u novije vrijeme,
nastoje i sadržajem i jezičnim izričajem slijediti potrebe suvremenih hrvatskih
čitatelja, a usto je i roman vrlo česta forma njihova književnoga izražavanja.
Zbog svega toga sve su prisutniji u književnosti matične domovine. U ostalim
manjinskim sredinama gotova da i nema romana na hrvatskom standardnom
jeziku. Naime, gradišćanski Hrvati u Austriji mogu se pohvaliti većim brojem
romana, ali oni jezično variraju od baziranja na jezičnim značajkama pojedinih
dijelova Gradišća do u novije vrijeme djela koja teže biti napisana na današnjem
gradišćanskohrvatskom književnom jeziku, a nerijetka su i ona koja se u
određenoj mjeri oslanjaju na hrvatski standardni jezik.
Unatoč svemu tomu, hrvatska je književnost kao cjelina nedvojbeno nepotpuna
bez hrvatskih manjinskih književnika i njihovih djela. Ova knjiga želi pridonijeti
njihovoj jačoj vezi s matičnom domovinom.

VRELA (IZBOR)

Andrić, Josip (1939): Srijemske elegije. Slike iz seoskog života, Hrvatsko

književno društvo sv. Jeronima, Zagreb
Andrić, Josip (1994): „Moja autobiografija“, u Josip Andrić: Izabrana djela,
prir. Juraj Lončarević, Slavonica, Vinkovci
Blažetin, Stipan (2011): Na istom kolosijeku. Izabrane pjesme, izbor: Stjepan
Blažetin, KLD „REŠETARI“ – ARCA d. o. o., Rešetari – Nova Gradiška
Blažetin, Stjepan (1997): „Mala antologija hrvatske domoljubne poezije iz

167
 Mađarske“, Tjedan Hrvata iz Mađarske. Zagreb, 16. – 22. 6. ’97., ur.
Hrvoje Salopek, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 37.-44.
Blažetin, Stjepan (2002): Rasuto biserje. Antologija hrvatske poezije u Mađarskoj
1945. – 2000., prir. Stjepan Blažetin, Hrvatski znanstveni zavod, Pečuh
Blažetin, Stjepan (2003): Porcija besmisla, Hrvatski znanstvreni zavod, Pečuh
Blažetin, Stjepan (2010): Sjajna igra. Antologija hrvatske dječje poezije u
Mađarskoj 1945. – 2010., Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj, Pečuh
Bölcs, Matilda (1992.): Jantarska ciesta, Pečuh
Bölcs, Matilda (2006.): (I)ako sloboda, Društvo „Škoruš“, Budimpešta
Bošnjak, Vladimir (2004): E, moj baćo!, Rimokatolički župni ured svetoga Jurja
u Petrovaradinu, Petrovaradin – Zemun
Bošnjak, Vladimir (2005): „Božić u Slankamenu”, Klasje naših ravni. Časopis
za književnost, umjetnost i znanost, X., 5.-6., Subotica
Bošnjak, Vladimir (2006): Svršetak vražjeg stoljeća, NIU Hrvatska riječ,
Subotica
Bošnjak, Vladimir (2007): „Šesta grana. Prvo poglavlje”, Klasje naših ravni.
Časopis za književnost, umjetnost i znanost, XII., 3.-4., Subotica, 38.-41.
Bošnjak, Vladimir (2008): „Šesta grana. Drugo, treće, četvrto i peto poglavlje”,
Klasje naših ravni. Časopis za književnost, umjetnost i znanost, XIII., 3.-
4., Subotica, 41.-50.
Bošnjak, Vladimir (2008): „Šesta grana. Šesto i sedmo poglavlje”, Klasje naših
ravni, Časopis za književnost, umjetnost i znanost, XIII., 5.-6., Subotica,
53.-64.
Bošnjak, Vladimir (2008): „Šesta grana. Sedmo, osmo i deveto poglavlje”,
Klasje naših ravni. Časopis za književnost, umjetnost i znanost, XIII.,
7.-8., Subotica, 1.-19.
Bošnjak, Vladimir (2008): „Šesta grana. Deseto, jedanaesto i dvanaesto
poglavlje”, Klasje naših ravni. Časopis za književnost, umjetnost i
znanost, XIII., 9.-10., Subotica
Bošnjak, Vladimir (2008): „Šesta grana. Trinaesto, četrnaesto, petnaesto,
šesnaesto, sedamnaesto i osamnaesto poglavlje”, Klasje naših ravni.
Časopis za književnost, umjetnost i znanost, XIII., 11.-12., Subotica, 35.-
50.

168
Bošnjak, Vladimir (2009): „Šesta grana. Devetnaesto, dvadeseto, dvadeset i prvo
te dvadeset i drugo poglavlje”, Klasje naših ravni. Časopis za književnost,
umjetnost i znanost, XIV., 1.-2., Subotica, 40.-53.
Bošnjak, Vladimir (2009): „Dvadeset i treće, dvadeset i četvrto te dvadeset i
peto poglavlje”, Klasje naših ravni. Časopis za književnost, umjetnost i
znanost, XIV., 3.-4., Subotica, 31.-41.
Evetović, Ante – Miroljub (2001): Sabrane pjesme, prir. Marin Mandić, Croatica,
Budimpešta
Evetović, Ante – Miroljub (2012): Vječnosti doba, prir. Vladan Čutura, Zavod za
kulturu vojvođanskih Hrvata – NIU Hrvatska riječ, Subotica
Gujaš Džuretin, Josip (2011): Iz pozadine, ur. Silvestar Balić, Znanstveni zavod
Hrvata u Mađarskoj, Pečuh
Gujaš-Đuretin, Josip (2019): Mene su ljepote ostavile, prir. Đuro Vidmarović,
Acumen, Zagreb
Horvat, Ivan (2001), Židanski dičaki, Croatica, Budimpešta
Horvat, Ivan (2008), Pjesme, prir. Đuro Vidmarović, Panonski institut, Pinkovac
Horvat, Timea (1999): Ako nisi tu, Pannonisches Institut/Panonski institut,
Güttenbach/Pinkovac
Horvat, Timea (2010): Petrovisko pero, Panonski institut, Pinkovac
Jelić, Mišo (1998): „Betlemaši”, Hrvatski kalendar 1998, Budimpešta, 45.-46.
Jelić, Mišo (1998): „Do groba Hrvati“, Hrvatski kalendar 1998,
Budimpešta, 66.
Jelić, Mišo (1998): „Santovačkoj dici“, Hrvatski kalendar 1998,
Budimpešta, 136.
Jelić, Mišo (2000): Sabrana djela, prir. Živko Mandić, Croatica,
Budimpešta
Karagić, Antun (2003): Kazališni komadi i novele, prir. Đuro Franković,
Frankovics és Társa Kiadói Bt. - Croatica Kht., Pečuh – Budimpešta
Karagić, Mijo (1987): Slobodni putovi. Pripovijesti, Tankönyvkiadó,
Budimpešta
Kokošić, Štefan (1999): Vrime teče, Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću,
Željezno

169
Kopunović, Mirko (2007): U iskrama nade, Vlastita naklada, Subotica
Kopunović, Mirko (2008): Pod slapovima sna, Vlastita naklada, Subotica
Kopunović, Mirko (2010): Nad raspuklinom ćutnje, Hrvatsko akademsko
društvo, Subotica
Matijević, Desanka; Sindik, Miroslav (2006): Sjaj korijena. Poseban dodatak
Panonskomu ljetopisu 2006, Panonski institut, Pinkovac / Güttenbach
Matijević, Desanka (2008): Snatrenja, Panonski institut, Pinkovac / Güttenbach
Merković, Lazar (1988): Osame, Osvit, Subotica
Petreš, Ivan (1999): Sabrana djela, prir. Marin Mandić, Glavnogradska hrvatska
samouprava i Hrvatski znanstveni zavod, Budimpešta, 1999.
Rotter, Franc (2002): Croatia liberata, ur. Nikola Benčić i Ivan Rotter, Hrvatsko
štamparsko društvo – Znanstveni institut Gradišćanskih Hrvatov, Željezno
Schoretits Ana (2007): Puna zdjela / Volle Schüssel. 25 ljet Kazališna grupa
Cogrštof / 25 Jahre Theatergruppe Zagersdorf, Kultur Burgenland
Sekelj, Vojislav (2002): Uzmi dodaj, Hrvatski kulturni centar “Bunjevačko kolo”
- Organizacijski odbor Dužijance, Subotica
Slavić, Anton (2007): Plajgorski zvoni, Croatica, Budimpešta
Šarčević, Petar; Zelić, Naco (2015): Hrvatska pisana riječ u Bačkoj. Hrestomatija,
Nova Stvarnost – Croatica – NIU Hrvatska riječ, Zagreb – Budimpešta
– Subotica
Šimara Pužarov, Đuso (2001): Još uvijek snivam – Izabrane pjesme –, prir. Đuro
Franković, Frankovics és Társa Kiadói BT, Pečuh
Šimara Pužarov, Đuso (2009): San o majci, Stihovi, ur. Đuro Franković, Croatica
Nonprofit Kft., Budapest (Budumpešta)
Škrapić, Lajoš (1996): Obračun, Nakladni zavod „Etnikum“, Budimpešta
Škrapić, Lajoš (2012): Po dugoj cesti, Hrvatska samouprava Petrovo Selo,
Petrovo Selo
Tišler, Jolanka (2018): Odlazim u morske tišine, Muramenti Nemzetiségi
Területfejlesztési Társulás, Nagykanizsa
Vuković, Vladimir (1993): „Vukovar ‘91“, Gradišće Kalendar, Željezno, str.
203.

170
Weidinger, Joško (1998): Prik plota, Hrvatsko štamparsko društvo, Željezno

IZABRANA LITERATURA I USPOREDBENA VRELA

Bacalja, Robert (2019): „Pogledi i interpretacije gradišćanskohrvatske

književnosti 20. i 21. stoljeća“, u: Gradišćanskohrvatski govori 1. svezak.
Hrvatska rič gradišćanskih Hrvatov, ur. Nikola Bencsics, Hrvatski
kulturni i dokumentarni centar (hkdc), Eisenstadt / Željezno, 177.-327.
Bacalja, Robert; Benčić, Nikola (sast.) (2021): Zlata riba. Gradišćanskogrvatska
poezija za dicu i mladinu, Hrvatski kulturni i dokumentarni centar (hkdc),
Željezno – Zadar
Bačić, Slaven (ur.) (2005): Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca,
sv. 4., Hrvatsko akademsko društvo, Suborica
Bačić, Slaven (ur.) (2011): Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca,
sv. 11., Hrvatsko akademsko društvo, Suborica
Barac, Antun (ur.) (1950): Hrvatska književna kritika, knj. 1., Matica hrvatska,
Zagreb
Barić, Ernest (2021): Rječničko blago i pučka kultura Martinaca /
Felsőszentmárton szókincse és népi kultúrája, Znanstveni zavod Hrvata u
Mađarskoj, Pečuh/Pésc
Belić, Franka (2016): Biografska spomen-knjiga otoka Hvara, Književni krug
Split – Ogranak Matice hrvatske Jelsa, Split – Jelsa
Benčić, Nikola (1998): Književnost gradišćanskih Hrvata od XVI. stoljeća
do 1921., Sekcija DHK i Hrvatskoga centra P.E.N.-a za proučavanje
književnosti u hrvatskom iseljeništvu, Zagreb
Benčić, Nikola (2002): „... u ljubavi sada ja stanujem ...“, u: France Rotter,
Croatia liberata, Hrvatsko štamparsko društvo – Znanstveni institut
Gradišćanskih Hrvatov, Željezno, 125.-141.
Benčić, Nikola (2010): Književnost gradišćanskih Hrvata od 1921. do danas,
Sekcija DHK i Hrvatskoga centra P.E.N.-a za proučavanje književnosti u
hrvatskom iseljeništvu, Drugo izdanje, Trajštof
Biti, Vladimir (1986): „Književna kritika”, u: Uvod u književnost, ur. Zdenko
Škreb i Ante Stamać, Globus, Zagreb, 75.-105.

171
Biti, Vladimir (1988): „Vjera u sud ili: kritika suvremenoga hrvatskog
pjesništva“.u: Suvremeno hrvatsko pjesništvo, ur. Ante Stamać, Zagreb,
303.-334.
Biti, Vladimir (2000): Pojmovnik suvremene književne teorije, Matica hrvatska,
Zagreb
Blažetin, Stjepan (1998): Književnost Hrvata u Mađarskoj od 1918. do danas,
Matica hrvatska Osijek, Osijek
Blažetin, Stjepan (2000): „Kontinuitet bunjevačkohrvatske pripovjedne proze u
Mađarskoj od 1918. do danas”, Riječki filološki dani 3. Zbornik radova s
Međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Rijeci od 5. do 7. prosinca
1996., ur. Diana Stolac, Filozofski fakultet u Rijeci, Rijeka, 43.-50.
Blažetin, Stjepan (2002): „Pregled književnosti Hrvata u Mađarskoj od 1945.
do danas”, u: Rasuto biserje. Antologija hrvatske poezije u Mađarskoj
1945. – 2000., prir. Stjepan Blažetin, Hrvatski znanstveni zavod, Pečuh,
229.-241.
Blažetin, Stjepan (2010): „Dječja književnost Hrvata u Mađarskoj od 1945. do
danas”, u: Sjajna igra. Antologija hrvatske dječje poezije u Mađarskoj
1945 – 2010., prir. Stjepan Blažetin, Znanstveni zavod Hrvata u
Mađarskoj, Pečuh, 117.-127.
Blažetin, Stjepan (2011): „‘Bela mesečina / u čaši vina›“, u: Josip Gujaš Džuretin,
Iz pozadine, ur. Silvestar Balić, Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj,
Pečuh, 178.-186.
Blažetin, Stjepan (2017): „Poetike hrvatskih pisaca iz Mađarske“, Hrvatski
iseljenički zbornik 2018, ur. Vesna Kukavica, Hrvatska matica iseljenika,
Zagreb, 95.-156.
Bosnyák, Mišo (ur.) (1946): Kalendar Presv. Srca Isusova 1947, Semartin
Evetović, Matija (2010): Kulturna povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, prir.
Milovan Miković, NIU Hrvatska riječ, Subotica
Filaković, Stipan (2001): „20. obljetnica smrti pjesnikinje Roze Vidaković”,
Panonski ljetopis 2001, ur. Robert Hajszan, Panonski institut, Pinkovac/
Güttenbach, str. 112.
Franković, Đuro (2008): „Idealiziranje prilika nakon Drugog svjetskoga rata
u djelima Antuna Karagića (1913.-1966.) te stvarnost”, Pečuški / Pécsi
horizont, I., 1., Pečuh, 99.-114.

172
Kikić, Geza (1970a): „O pseudoznanstvenom pristupu bunjevačkim Hrvatima
i njihovom preporodu”, Rukovet. Časopis za književnost, umjetnost i
društvena pitanja, XVI., 3.-4., Subotica, 226.-243.
Kikić, Geza (1970b): „Domašaji i promašaji književne hrestomatije bačkih
Hrvata”, Rukovet. Časopis za književnost, umjetnost i društvena pitanja,
XVI., 5.-6., Subotica, 263.-275.
Kikić, Geza (1970c): „Lirski prvijenac Lazara Stipića”, Rukovet. Časopis za
književnost, umjetnost i društvena pitanja, XVI., 7.-8., Subotica, 389.-
396.
Kikić, Geza (1970d): „Smisao angažiranosti Antunovićeva putopisa”, Rukovet.
Časopis za književnost, umjetnost i društvena pitanja, XVI., 12., Subotica,
626.-633.
Krpan, Stjepan (1990): Narodna starina Gornjih Andrijevaca, Brodski list –
Radio Brod, Slavonski Brod
Ladan, Tomislav (1970): Ta kritika, Matica hrvatska, Zagreb
Lončarević, Juraj (1978): „Josip Gujaš-Džuretin – najveći pjesnik Hrvata u
Mađarskoj”, Crkva u svijetu, XIII., 1., Split, 83.-87.
Lončarević, Juraj (1979): „Hrvatski književnik iz ‘Bajskog trokuta’ – Ante
Karagić, Iseljenički kalendar 1980, ur. Ivo Smoljan, Hrvatska matica
iseljenika, Zagreb, 298.-299.
Lukač Stjepan (2003): „Porcija pomaka”, u: Stjepan Blažetin, Porcija besmisla,
Hrvatski znanstvreni zavod, Pečuh, 81.-83.
Lukežić, Irvin (1997): Proza u gradišćanskih Hrvata, Znanstveni institut
Gradišćanskih Hrvatov, Rijeka – Željezno
Mandić, Živko (1995): „Grijeh bi bio zaboraviti ga”, Hrvatski kalendar 1995,
Savez Hrvata u Mađarskoj, Budimpešta, 120.-129.
Mandić, Živko (2000a): „Pristup Miši Jeliću i njegovu stvaralaštvu“, u: Mišo
Jelić, Sabrana djela, prir. Živko Mandić, Croatica, Budimpešta, 5.-31.
Mandić, Živko (2000b): „Grga Andrin“, u: Mišo Jelić, Sabrana djela, prir. Živko
Mandić, Croatica, Budimpešta, 219.-239.
Mataga, Vojislav (1996): Književna kritika i ideologija, Školske novine, Zagreb
Murinji, Mirjana (2004): „Antun Karagić i njegovo Društvo bunjevačkih
kazališnih dobrovoljaca u Gari“, Hrvatski kalendar 2004, ur. Branka

173
 Pavić-Blažetin, Budimpešta, 44.-50.
Peić, Marko; Bačlija, Grgo (1990): Rečnik bačkih Bunjevaca, Matica srpska,
Novi Sad – Subotica
Pekić, Petar (2009): Povijest Hrvata u Vojvodini od najstarijih vremena do 1929.
godine, Hlad i Sinovi d. o. o., Zagreb
Petrović, Svetozar (1972): Priroda kritike, Liber, Zagreb
Sabolek, Leona (1996): „Lirika Timee Horvat”, Panonska ljetna knjiga 1996, ur.
Robert Hajszan, Panonski institute, Güttenbach / Pinkovac, 291.
Sekulić, Ante (1989): Bački Bunjevci i Šokci, Školska knjiga, Zagreb
Sekulić, Ante (1991): Bački Hrvati, JAZU, Zagreb
Sekulić, Ante (1994): Hrvatska preporodna književnost u ugarskom Podunavlju
do 1918., Sekcija DHK i Hrvatskoga centra P.E.N.-a za proučavanje
književnosti u hrvatskom iseljeništvu, Zagreb
Sekulić, Ante (1996): Književnost podunavskih Hrvata u XX. stoljeću, Sekcija
DHK i Hrvatskoga centra P.E.N.-a za proučavanje književnosti u
hrvatskom iseljeništvu, Zagreb
Solar, Milivoj (1976): Književna kritika i filozofija književnosti, Školska knjiga,
Zagreb
Solar, Milivoj (2005): Teorija književnosti, XX. izdanje, Školska knjiga, Zagreb
Stamać, Ante (1986): „Smjerovi istraživanja književnosti”, u: Uvod u književnost,
ur. Zdenko Škreb i Ante Stamać, Globus, Zagreb, 551.-589.
Škreb, Zdenko (1986): „Znanost o književnosti”, u: Uvod u književnost, ur.
Zdenko Škreb i Ante Stamać, Globus, Zagreb, 17.-33.
Šokčević, Dinko (1997): „Kratka povijest Hrvata u Mađarskoj”, u: Tjedan
Hrvata iz Mađarske. Zagreb 16.-22.6.’97., ur. Hrvoje Salopek, Hrvatska
matica iseljenika, Zagreb, 9-15.
Šokčević, Dinko (2022): A Magyarországi horvátok rövid története / „Kratka
povijest Hrvata u Mađarskoj”, Croatica, Budimpešta
Toporišič, Jože (1969): „Kritika i povijest književnosti”, u: Uvod u književnost,
ur. Fran Petre i Zdenko Škreb, Znanje, Zagreb, 543.-559.
Velin, Stjepan (2001): „Život i pjesništvo Ante Evetovića Miroljuba“, u: Ante
Evetović Miroljub, Sabrane pjesme, prir. Marin Mandić, Croatica,

174
 Budimpešta, 11.-51.
Vidan, Ivo (1975): Tekstovi u kontekstu, Liber, Zagreb
Vidmarović, Đuro (1978): „Pjevat ćemo svoju pjesmu. Sjećanje na dra Josipa
Gujaša –Džuretina, profesora Hrvatskosrpske gimnazije u Budimpešti,
pjesnika i borca za vitalnost hrvatske nacionalne manjine u Mađarskoj”,
Školske novine, 1.-2., Zagreb, 25.
Vidmarović, Đuro (1979): „Dva naša pjesnika u Mađarskoj: Stipan Blažetin i
Josip Gujaš-Džuretin”, Susreti, 22.-23., Umag, 33.-34.
Vidmarović, Đuro (1991): Suvremeni tokovi u pjesništvu madžarskih Hrvata,
Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb
Vidmarović, Đuro (1992): „Rodoljubivost kao sastavni dio suvremenog
pjesništva Hrvata u susjednim državama”, Hrvatski iseljenički zbornik
1992., ur. Vinko Nikolić, Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 132.-159.
Vidmarović, Đuro (1998): Gradišćanskohrvatske teme II, Libellus, Crikvenica
Vidmarović, Đuro (2004): „‘Da nije sirotinje ni sunce ne bi sjalo’ (Hrvatski
književnici u Mađarskoj: Antun Karagić, Kazališni komadi i novele)“,
Matica. Mjesečna revija Hrvatske maticeiseljenika, 8.-9., Zagreb, 66.-67.
Vidmarović, Đuro (2008): Teme o Hrvatima u Mađarskoj, Naklada Bošković,
Split
Visković, Velimir (ur.) (2010-2011): Hrvatska književna enciklopedija, I.-IV.,
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb
Vulić, Sanja (1998): Scenski tekstovi Stipana Blažetina, Hrvatska književna
revija Marulić – časopis za književnost i kulturu, XXXI., 4, Zagreb, 855.-
856. (isto u časopisu Hrvatski znanstveni zbornik. Časopis Hrvatskoga
znanstvenog zavoda, IV.-V., 1.-2., Pečuh, 2001.-2002., 194.-195.)
Vulić, Sanja (2001a): „Književno djelo Ivana Petreša“, Hrvatska književna revija
Marulić – časopis za književnost i kulturu, XXXIV., 1., Zagreb, 123.-
127. (isto u časopisu Hrvatski znanstveni zbornik. Časopis Hrvatskoga
znanstvenog zavoda, IV.-V., 1.-2., Pečuh, 2001.-2002., 189.-193.)
Vulić, Sanja (2001b): „O književnom djelu i jeziku Miše Jelića, Osvit – časopis
za književnost, kulturu i društvene teme, 3.-4., Mostar, 131.-149.
Vulić Sanja (2001c): „O jeziku i o književnim djelima pisaca rođenih u Santovu u
19. stoljeću“, Hrvatska književna revija Marulić – časopis za književnost i
kulturu, XXXIV., 4., Zagreb, 767.-769.

175
Vulić, Sanja (2001d): „Izabrane pjesme Đuse Šimare-Pužarova: Đuso Šimara-
Pužarov, Još uvijek snivam – izabrane pjesme, Frankovics és Társa
Kiadói BT, Pečuh 2001.”, Kolo. Časopis Matice hrvatske, XI., 4., Zagreb,
543.-544.
Vulić, Sanja (2002): „Književnik i znanstvenik Ivan Horvat”, Hrvatska književna
revija Marulić – časopis za književnost i kulturu, XXXV., 4., Zagreb,
704.-707.
Vulić, Sanja (2003): „Poetska drama (Vojislav Sekelj: Uzmi dodaj, Hrvatski
kulturni centar ‘Bunjevačko kolo’, Biblioteka Žig, Subotica, 2002.)”,
Republika. Časopis za književnost, LIX., 6., Zagreb, 111.-114.
Vulić, Sanja (2004a): „Odnos dijalekatne i nedijalekatne književnosti u Bačkoj
i na gradišćanskohrvatskom govornom području, Republika. Časopis za
književnost, LX., 4., Zagreb, 89.-99.
Vulić, Sanja (2004b): „Očuvanje etniciteta (Antun Karagić, Kazališni komadi
i novele, ur. Đuro Franković, Frankovics és Társa Kiadói Bt. – Croatica
Kht., Pečuh – Budimpešta, 2003.)“, Vijenac. Književni list za umjetnost,
kulturu i znanost, XII., 277., Zagreb, 14. listopada 2004., str. 6.
Vulić, Sanja (2004c): „Obogaćenje hrvatske periodike u Mađarskoj (Pogledi,
Časopis za kulturu i društvena pitanja Hrvata u Mađarskoj (1/2002;
1/2003; 2/2003; 3/2003.), Budimpešta – Pečuh)“, Republika. Časopis za
književnost, LX., 2., Zagreb, veljača 2004., 123.-125. (malo prošireno
u časopisu Pogledi. Časopis za kulturu i društvena pitanja Hrvata u
Mađarskoj, III. , 1., Budimpešta – Pečuh, 2004., 122.-125.)
Vulić, Sanja (2005): „Bunjevačkohrvatski pisac Antun Karagić i njegovo
djelo u kontekstu hrvatske književnosti u Bačkoj, Nova Istra. Časopis
za književnost, kulturološke i društvene teme, X., sv. XXX., br. 2., Pula,
165.-171.
Vulić, Sanja (2006): „Djelatnost NIU Hrvatska riječ – Nakladničkoga poduzeća
Hrvata u Srbiji”, Hrvatski iseljenički zbornik 2007, ur. Vesna Kukavica,
Hrvatska matica iseljenika, Zagreb, 95.-104.
Vulić, Sanja (2008a): „Etnograf Balint Vujkov među Hrvatima u Mađarskoj”,
Etnografija Hrvata u Mađarskoj, 13., Budimpešta, 2008., 105.-109.
Vulić, Sanja (2008b): „Hrvatski integralizam gradišćanskohrvatskih pjesnika u
Mađarskoj”, Pečuški horizont /Pécsi horizont, 2., Pečuh, 97.-102.
Vulić, Sanja (2009a): Vitezovi hrvatskoga jezika u Bačkoj, NIU Hrvatska riječ –
Matica hrvatska Ogranak Subotica, Subotica

176
Vulić, Sanja (2009b): „Poezija nezadovoljstva Đuse Šimare Pužarova”, Klasje
naših ravni. Časopis za književnost, umjetnost i znanost, XIV., 11.-12.,
Subotica, 65.-67.
Vulić, Sanja (2009c): „O jeziku književnih djela Matije Kovačića”, Pečuški
horizont /Pécsi horizont, 3., Pečuh, 83.-85.
Vulić, Sanja (2010): „O jeziku i književnom djelu Antona Slavića”, IX.
međunarodni kroatistički znanstveni skup. Zbornik radova, ur. Stjepan
Blažetin, Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj, Pečuh, 285.-296.

Vulić, Sanja (2011a): „Lirika Hrvata u Mađarskoj i Rumunjskoj”, Dani Balinta

Vujkova. Zbornik radova sa znanstvenih skupova 2006. – 2010., ur.
Katarina Čeliković, Subotica, 189.-235.
Vulić, Sanja (2011b): „Djelatnost NIU Hrvatska riječ – nakladničkoga poduzeća
Hrvata u Srbiji – od jeseni 2005. do rujna 2006.”, u: Dani Balinta Vukova.
Zbornik radova sa znanstvenih skupova 2006. – 2010., ur. Katarina
Čeliković, Subotica, 44.-53.
Vulić, Sanja (2012a): „O književnom djelu i jeziku Vladimira Bošnjaka“, u:
Divan je kićeni Srijem. Zbornik radova Identitet Srijema u prošlosti i
sadašnjosti. II međunarodni znanstveno-stručni skup, ur. Dražen Živić
i Sandra Cvikić, Općina Nijemci – Institut društvenih znanosti Ivo Pilar,
Nijemci, 158.-166.
Vulić, Sanja (2012b): „Balint Vujkov ponovo medju svojima”, u: Balint Vujkov,
Gradišćanske povidajke, ur. Robert Hajszan i Katarina Čeliković,
Panonski institut, Pinkovac, 541.-542.
Vulić, Sanja (2013a): „O čakavskoj pučkoj prozi u austrijskom Gradišću“,
Čakavska rič. Polugodišnjak za proučavanje čakavske riječi, XLI., 1.-2.,
Split, 111.-119.
Vulić, Sanja (2013b): „Jezik hrvatske književnosti u autohtonim zajednicama u
Srednjoj Europi”, Zbornik „Mali jezici bogato književno stvaralaštvo”,
ur. Marija Belošević, Hrvatski esperantski savez, Zagreb, 6.-21.
Vulić, Sanja (2014): „Josip Andrić i Slovačka (izbor iz bogate biobibliografije)“,
Vukovarski zbornik, 9., Vukovar, 112.-124.
Vulić, Sanja (2015a): „O književnosti Hrvata u Mađarskoj“, Nova Istra. Časopis
za književnost, kulturološke i društvene teme, XX., sv. 52., br.3.-4., Pula,
285.-309.

177
Vulić Sanja (2015b): „Vjerske teme u djelima hrvatskih književnika iz
mađarskoga dijela Bačke“, Kroatologija: časopis za hrvatsku kulturu,
VI., 1.-2., Zagreb, 227.-238.
Vulić, Sanja (2016): „Blagdani i spomendani u zapisima Josipa Lovretića (pučka
imena, nazivlje, poslovice i uzrečice)“, Folia onomastica Croatica, 25.,
Zagreb, 183.-198.
Vulić, Sanja (2018): Jedinstvo različitosti. Radovi iz hrvatske filologije,
Književni krug, Split
Vulić, Sanja (2022): Blago rasutih. Jezik Hrvata u dijaspori. Dio II., Književni
krug Split
Zelić, Naco (2009): Rasuto vlaće. Publikacije bačkih Hrvata. Popis izdanja od
1901. do 2007., Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Zagreb

NAPOMENA

Pojedina poglavlja u ovoj knjizi u potpunosti se prvi put objavljuju, dok sam
o pojedinim temama već pisala. ali su sada svi tekstovi poboljšani. Gotovo svi
tekstovi su osuvremenjeni više ili manje prošireni, a većinom i prerađeni.
Poglavlje „O književnosti Hrvata na području današnje Mađarske” osuvremenjen
je, proširen i prerađen rad koji je, pod naslovom „O književnosti Hrvata u
Mađarskoj“, objavljen u knjizi Hrvatska književnost u susjedstvu, ur. Boris
Domagoj Biletić, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2017.,
243.-267.
Poglavlje „O književnim djelima Ivana Petreša“ dopunjen je i osuvremenjen rad
koji je, pod naslovom „Književno djelo Ivana Petreša“ objavljen u: Hrvatska
književnoa revija Marulić – časopis za književnost i kulturu, XXXIV., 1., Zagreb,
siječanj-veljača 2001., 123.-127., također u časopisu Hrvatski znanstveni
zbornik, IV.-V., 1.-2., Pečuh, 2001.-2002., 189.-193.
Poglavlje „O književnim djelima Miše Jelića“ dopunjen je i i prerađen rad koji je,
pod naslovom „O književnom djelu Miše Jelića“, objavljen u časopisu Pogledi.
Časopis za kulturu i društvena pitanja Hrvata u Mađarskoj, II., 2., Budimpešta
– Pečuh, 2003., 19.-28.
Poglavlje „O književnim djelima Antuna Karagića“ prerađen je i popravljen rad
koji je, pod naslovom „Bunjevačkohrvatski pisac Antun Karagić i njegovo djelo

178
u kontekstu hrvatske književnosti u Bačkoj“, objavljen u časopisu Nova Istra.
Časopis za književnost, kulturološke i društvene teme, god. X., sv. XXX., br. 2.,
Pula, ljeto 2005., str. 165.-171.
Poglavlje „Vjerska previranja u Santovu u djelima hrvatskih pisaca“ u manjoj je
mjeri promijenjen rad koji je, pod naslovom „Vjerske teme u djelima hrvatskih
književnika iz mađarskoga dijela Bačke“, objavljen u časopisu Kroatologija:
časopis za hrvatsku kulturu, god. VI., br. 1.-2., Zagreb, 2015., 227.-238.
Poglavlje „O pjesništvu Josipa Gujaša Đuretina“ u ovoj se knjizi prvi put
objavljuje. Djelomice je temeljeno na mojim izlaganjima o Đuretinovu
pjesništvu održanim u povodu predstavljanja knjige njegovih pjesama Mene su
ljepote ostavile 5. studenoga 2019. u Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu te 11.
prosinca 2019. u Znanstvenom zavodu Hrvata u Mađarskoj u Pečuhu.
Poglavlje „O pjesništvu Đuse Šimare Pužareva” djelomice je napisano na
temelju radova „Izabrane pjesme Đuse Šimare-Pužarova: Đuso Šimara-Pužarov,
Još uvijek snivam – izabrane pjesme, Frankovics és Társa Kiadói BT, Pečuh
2001.”, Kolo. Časopis Matice hrvatske, XI., 4., Zagreb, zima 2001., 543.-544. i
„Poezija nezadovoljstva Đuse Šimare Pužarova”, Klasje naših ravni. Časopis za
književnost, umjetnost i znanost, XIV., 11.-12., Subotica, 2009., 65.-67.., koji su
za ovu knjigu prerađeni, znatno prošireni i povezani u jednu cjelinu.
Poglavlje „Domovinski rat u djelima hrvatskih književnika u manjinskim
zajednicama u dijaspori“ u ovoj se knjizi prvi put objavljuje. Djelomice je
temeljeno na izlaganju koje je autorica knjige održala 11. listopada 2016. na
Znanstvenom skupu Domovinski rat mogućnosti znanstvenog pristupa na
Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.
Poglavlje „Srijemske elegije Josipa Andrića“ dopunjen je i prerađen rad koji
je, pod istim naslovom, objavljen u časopisu Vukovarski zbornik, 10., Vukovar,
2015., 154.-163.
Poglavlje „O književnoj djelatnosti i jeziku Vladimira Bošnjaka” manjim je
dijelom popravljen i dopunjen rad koji je, pod naslovom „O književnom djelu
i jeziku Vladimira Bošnjaka“ objavljen u publikaciji Divan je kićeni Srijem.
Zbornik radova Identitet Srijema u prošlosti i sadašnjosti. II međunarodni
znanstveno-stručni skup, ur. Dražen Živić i Sandra Cvikić, Općina Nijemci –
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Nijemci, 2012., str. 158.-166.
Poglavlje „Osame Lazara Merkovića“ dopunjen je, osuvremenjen i prerađen rad
koji je, pod istim naslovom, objavljen u časopisu Klasje naših ravni, Časopis
za književnost, umjetnost i znanost, god. XI., br. 11.-12., Subotica, 2006., str.
62.-64.

179
Poglavlje „Iz pjesništva Mirka Kopunovića” proširen je i prerađen rad koji je,
pod naslovom „Vojvođanski pjesnik Mirko Kopunović“, objavljen u: Hrvatski
iseljenički zbornik 2012, ur. Vesna Kukavica, Zagreb, 2011., str. 90.-99.
Poglavlje „O hrvatskim pjesmama Desanke Matijević” uglavnom je napisano na
temelju mojih predgovora knjigama Sjaj korijena (str. 516.-521.) i Snatrenja (5.-
8.) koje su navedene u popisu izvora. Ti su tekstovi ovdje dopunjeni, prerađeni
i povezani u jednu cjelinu.
Poglavlje „Primjeri književne kritike u književnosti hrvatskih manjinskih
zajednica“ već je, pod naslovom „Što je književna kritika? Primjeri iz
književnosti hrvatskih manjinskih zajednica na panonskom prostoru“, objavljeno
u zborniku Dani Balinta Vujkova. Dani hrvatske knjige i riječi Zbornik radova
sa znanstvenih skupova 2011. i 2012., ur. Katarina Čeliković, Hrvatska čitaonica,
Subotica, 2013., str. 40.-48. U ovoj se knjizi objavljuje gotovo nepromijenjen taj
tekst.
KAZALO IMENA
X
X
X
X
X
X

180
KAZALO MJESTA
X
X
X
X
X
X

181
 SADRŽAJ

Uvodna riječ ........................................................................................................

...................
O KNJIŽEVNOSTI HRVATA NA PODRUČJU DANAŠNJE MAĐARSKE
…………….

O KNJIŽEVNIM DJELIMA IVANA PETREŠA

…………………………………………

O KNJIŽEVNIM DJELIMA MIŠE JELIĆA

………………………………………………

O KNJIŽEVNIM DJELIMA ANTUNA KARAGIĆA

…………………………………….

VJERSKA PREVIRANJA U SANTOVU U DJELIMA HRVATSKIH PISACA

………
1. Uvod ......................................................................................................
......
2. Vjerska previranja opisana u djelima santovačkih pisaca .....................
.....................
3. Zaključna napomena ..............................................................................
.....................

O PJESNIŠTVU JOSIPA GUJAŠA ĐURETINA

………………………………………....

O PJESNIŠTVU ĐUSE ŠIMARE PUŽAREVA

…………………………………………

182
DOMOVINSKI RAT U DJELIMA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA
U MANJINSKIM ZAJEDNICAMA U DIJASPORI
…………………………………………………………
1. Uvod ......................................................................................................
......
2. Austrija ..................................................................................................
..........
3. Mađarska ...............................................................................................
...............
4. Vojvodina ...............................................................................................
.............
4.1. Uvodna napomena .........................................................................
......................
4.2. Odnos hrvatskih književnika u Vojvodini prema Domovinskomu
ratu ..............
4.3. Zaključna napomena ......................................................................
......................

SRIJEMSKE ELEGIJE JOSIPA ANDRIĆA

………………………………………………..
1. Uvod ......................................................................................................
......
2. Suvremenost i svevremenost Andrićevih Srijemskih elegija .................
....................
3. Umjesto zaključka .................................................................................
.....................

O KNJIŽEVNOJ DJELATNOSTI I JEZIKU VLADIMIRA BOŠNJAKA

………………..
1. O izabranim književnim djelima Vladimira Bošnjaka .........................
.....................
2. O jeziku Bošnjakovih djela ....................................................................

183
 ....................
3. Zaključna napomena ..............................................................................
.....................

OSAME LAZARA MERKOVIĆA ......................................................................

..................

IZ PJESNIŠTVA MIRKA KOPUNOVIĆA

………………………………………………

O HRVATSKIM PJESMAMA DESANKE MATIJEVIĆ

…………………………………

PRIMJERI KNJIŽEVNE KRITIKE U KNJIŽEVNOSTI

HRVATSKIH MANJINSKIH ZAJEDNICA
………………………………………………………………………………

Umjesto zaključka
…………………………………………………………………………

Vrela (Izbor)
……………………………………………………………………………….

Izabrana literatura i usporedbena vrela

…………………………………………………….

Napomena
………………………………………………………………………………

KAZALO IMENA

184
………………………………….

KAZALO MJESTA
………………………………….

185