Ivo Andrić

Ivan Ivo Andrić (Travnik,[1][2] 9. listopada 1892. − Beograd, 13. ožujka 1975.)
bosanskohercegovački,[3] hrvatski[4][5][6] i srpski[7] književnik te diplomat iz Bosne i
Hercegovine, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. Godine.

Ivo se je Andrić rodio u Travniku, u hrvatskoj obitelji[8][9] Antuna Andrića, sudskoga

podvornika i Katarine Pejić.[10] Mjesec dana po rođenju, dana 9. studenog 1892. godine, u
Crkvi sv. Ivana Krstitelja u rodnom mjestu kršten je u katolika.[11] U dobi od dvije godine
ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža
Ivana Matkovšika, graničnog policajca.[10] Nakon završene osnovne škole upisuje
sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši
stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva Napredak, Andrić 1912. godine započinje
studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču
i Krakovu (1913. – 1914.).[12]

Andrić se kao sarajevski gimnazijalac kretao u društvu omladinaca iz buntovničke udružbe

Mlade Bosne,[10] a kao zagrebački student upoznao je Matoša, i premda se nije svrstao u
krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata
Zvonimir u Beču (Vihor, 1914.).

Početkom mjeseca listopada 1919. godine, uz pomoć Tugomira Alaupovića, počinje raditi
kao službenik u Ministarstvu vjera u Beogradu. Upoznaje druge književnike i prijateljuje s
Milošom Crnjanskim, Stanislavom Vinaverom, Simom Pandurovićem, Sibom Miličićem i
drugim književnicima, koji se okupljaju oko kavane Moskva. Uskoro počinje njegova
diplomatska karijera, dobio je službu u veleposlanstvu pri Državi Vatikanskoga Grada. Iste
godine, izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pjesama u prozi Nemiri, a nakladnik S. B.
Cvijanović izdaje pripovijetku Put Alije Đerzeleza. U jesen 1921. godine, Andrić je postavljen
za službenika u generalnom konzulatu u Bukureštu, a iste godine otpočinje suradnju sa
Srpskim književnim glasnikom objavljujući priču Ćorkan i Švabica, koja se opravdano drži
njegovim početkom okretanja tematici o Višegradu. Već 1922. godine prelazi u konzulat u
Trstu i objavljuje još dvije pripovijetke Za logorovanja i Žena od slonove kosti, ciklus pjesama
Šta sanjam i šta mi se događa i nekoliko književnih prikaza, a početkom 1923. godine on je
vicekonzul u Grazu.

Poradi nesvršenoga studija i opasnosti gubitka službe u ministarstvu, upisuje u jesen 1923.
godine Filozofski fakultet u Grazu, a mjeseca lipnja 1924. godine brani doktorsku disertaciju
Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine.[13] Njegova doktorska
disertacija, objavljena je u prijevodu 1982. godine, u prvom broju časopisa Sveske
Zadužbine Ive Andrića. Iste, 1924. godine, objavljuje nekoliko važnijih pripovijedaka, koje se
ubrajaju u njegova najpoznatija djela: Mustafa Madžar, Ljubav u kasabi, U musafirhani i Dan
u Rimu.
Ivo se Andrić ponudio za suradnju i diplomaciji Nezavisne Države Hrvatske, ali je od
namještenja odustao.[14] Aleksandar Stipčević, povjesničar knjige i informacijske kulture,
ocijenio je Andrićev elaborat o Albaniji iz 1939. godine riječima: ono što je Andrić predlagao
savršeno se uklapalo u rasističke teorije koje su u to vrijeme bile u modi u nekim zemljama
Europe, posebice u Hitlerovoj Njemačkoj, čiji je poklonik, inače, Andrić bio.[15] Ta ocjena ne
osvjetljava ponajljepšim svjetlom Andrićev politički profil.[16][17]

Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu. Bio je vijećnik Trećega zasjedanja
ZAVNOBiH. Godine 1946. godine postao je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.

Tijekom godine 1946. živi u Beogradu i Sarajevu, a 22. ožujka 1948. postaje redovitim
članom Srpske akademije nauka (SAN), razreda za književnost i jezike, te razreda likovnih i
glazbenih umjetnosti. Te godine, među ostalim, objavljuje pripovijetke Zlostavljanje i Pismo iz
1920. godine. Sljedeće godine postaje članom Predsjedništva Narodne skupštine Narodne
Republike Bosne i Hercegovine i objavljuje Priču o vezirovom slonu, nekoliko radova o Vuku
Stefanoviću Karadžiću i Petru II. Petroviću Njegošu.

Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.[5] Od

te nagrade poklonio je Udruženju bosanskih biblioteka novčani iznos od 30 milijuna tadašnjih
dinara. U svojoj odluci naveo je želju da svaka knjižnica iz ovih sredstava nabavi cjelokupna
djela Tita, Kardelja, Rankovića i Moše Pijade. Osim toga, izrazio je i želju da se nabave
publikacije "Vojnog dela" i izdanja Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije.

Umro je u Beogradu 1975. godine. Pokopan je u Aleji zaslužnih građana grada Beograda.