Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu

Odsjek za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Kolegij: Hrvatska književnost romantizma, realizma i moderne
Mentor: prof.dr.sc. Ivan Bošković

Seminarski rad

MATIJA MAŽURANIĆ „POGLED U BOSNU“ I ANTUN NEMČIĆ

„PUTOSITNICE“

Josipa-Verena Marinović

Split, studeni 2018.

SADRŽAJ:

1. UVOD………………………………………………………………………………….3
2. BILJEŠKA O
PISCIMA……………………………………………………………...3
3. POGLED U BOSNU………………………………………………………………….4
4. PUTOSITNICE……………………………………………………………………….6
5. USPOREDBA…………………………………………………………………………8
6. ZAKLJUČAK………………………………………………………………………..12

LITERATURA…………………………………………………………………………..13

2
1. UVOD

Čovjek je svoja putovanja od davnina nastojao zabilježiti kako bi ih „oteo zaboravu i tako
1
svoje dojmove i zapažanja prenio drugima, bilo zbog pouke, bilo zbog zabave“. To nas
dovodi do putopisa. U ovom seminarskom radu baviti ćemo se dvama putopisima iz razdoblja
hrvatskog narodnog preporoda koja su ostavila dubok trag na kasniju putopisnu književnost.
To su „Putositnice“ Antuna Nemčića i „Pogled u Bosnu“ Matije Mažuranića. Najprije ćemo
reći par riječi o samim autorima, a nakon toga o djelima i njihovoj važnosti.

2. BILJEŠKA O PISCIMA

Antun Nemčić (1813.-1849.) pripadnik je ugledne plemićke obitelji Nemčić-Gostovinski,

a u Mađarskoj se rodio slučajno. Po završetku varaždinske gimnazije odlazi u Zagreb na studij
prava. Nakon diplome odlazi u Križevce, gdje je neko vrijeme bio odvjetnički pripravnik.
Godine 1836. izabran je za pristava županije križevačke, a od 1838. do 1840. godine bio je
počasni sudac u Moslavini. U to se vrijeme sprijateljio s književnikom Mirkom Bogovićem.
Od 1840-1860. godine radio je kao samostalni pristav u Ludbregu. Iste godine kada je postao
samostalni pristav izabran je i za kotarskog suca u Novom Marofu, dok je 1849. godine
imenovan tzv. urednim bilježnikom u Križevcima. Za saborskoga zastupnika županije
križevačke izabran je godine 1848. godine. Umro je od kolere, mlad, u 37. godini života. Put
od Ludbrega do Italije opisao je putopisu Putositnice (1845), koji se smatra jednim od
najuspjelijih proznih djela hrvatskoga romantizma. Drugi Nemčićev putopis, Drugi dio
Putositnica, objavljen je 1852. godine u Nevenu. Riječ je o djelu koje u formi dnevničkih
bilješki osmišljava i prikazuje Nemčićevo putovanje od središnje Hrvatske do Beograda.
Napisao je i fragment romana Udes ljudski koji je nakon pjesnikove smrti objavljen u Nevenu
(1852). Nemčićeve uglavnom rodoljubne, romantičarske pjesme okupljene su u zbirci Pjesme
(1851). Njegova najpoznatija pjesma Domovini, objavljena u Putositnicama, bila je iznimno
popularna u svojoj uglazbljenoj inačici. Napisao je i ljubavne kanconijere Turice i Leptiri, po
uzoru na Vrazove Đulabije. Godine 1854., također u Nevenu, objavljena je Nemčićeva
komedija Kvas bez kruha ili tko će biti veliki sudac (napisana desetak godina ranije; izvedena
1855.) koja je autoru priskrbila oznaku začetnika hrvatske moderne, štokavske komediografije
i jedna je od najuspješnijih komedija 19. stoljeća.

Matija Mažuranić (1817.-1881.), pripadnik glasovite književne, znanstvene i političke

obitelji koja je presudno obilježila hrvatsko 19. stoljeće, putopisac, avanturist i graditelj, autor

1
Brešić, 1996:6

3
je kratkog putopisa Pogled u Bosnu (1842), kojega se smatra ponajboljim proznim djelom
nastalim u vrijeme ilirskog pokreta. Otac Ivan Mažuranić, imućni građanin grada Novog
Vinodolskog, imao je pet sinova, od kojih su trojica, uz Matiju, ban i pjesnik Ivan Mažuranić i
filolog i leksikograf Antun Mažuranić, bili književnici. Sin Matije Mažuranića je Fran
Mažuranić, autor Lišća i pustolov koji je svojim putovanjima nadmašio oca, a kći njegovog
trećeg brata Vladimira Mažuranića, također uglednog povjesničara, leksikografa i pravnog
stručnjaka, je Ivana Brlić-Mažuranić. Završio je njemačku pučku školu u Novom, a potom,
obzirom da su mu tri brata bila na školovanju, nije mogao nastaviti više obrazovanje, pa je
izučio kovački i stolarski zanat, što će se pokazati važnim u njegovom životu i na
putovanjima. Zato je bio samouk, učio je iz knjiga starije braće te stekao široko obrazovanje i
znanje. Neko je vrijeme boravio u Beču, gdje je samostalno pohađao predavanja na tehničkim
fakultetima. Radio je kao građevinar i mjeritelj. Zajedno s braćom oduševljava se Gajevim
idejama i ilirizmom. U dogovoru s njima, potaknut željama za jedinstvom svih "ilirskih"
(južnoslavenskih) naroda, 1839. kreće na put u Srbiju i Bosnu, koja je tada potpuno
nepoznata, izolirana i egzotična provincija Osmanskog carstva, ne bi li izvidio na koji se
način tamo može potaknuti nacionalni preporod i proširiti ideje ilirskog pokreta. Bosna i
cijelo Tursko carstvo tada su u previranjima, potlačeni narodi ustaju jedni za drugima (Srbija,
Crna Gora, Grčka, Bugarska), ali vijesti koje s istoka stižu nije bilo moguće provjeriti. Nakon
povratka sljedeće godine, piše i 1842. u Gajevoj tiskari objavljuje knjižicu Pogled u Bosnu,
putopis koji će ostati jedino njegovo objavljeno djelo. Putovanje u Bosnu ponovio je nekoliko
godina kasnije, potkraj 1848. godine. Zbog svojih je znanja, praktičnih zanatskih vještina,
plemenitosti i hrabrosti stekao poštovanje i bosanskih muslimana i kršćana, te stupio u službu
Fazli-paše Šerifije u Sarajevu. Nakon toga nekoliko je godina boravio i u Carigradu, te odatle
putovao po Maloj Aziji, Egiptu, Mezopotamiji i Palestini. U Novi se vratio 1852. godine i
bavio se cestogradnjom i drugim građevinskim poslovima, te na žalost više nije pisao i
objavljivao. Na cesti Rudolfini, koja spaja Novi s Josipdolom i Karlovcem, na najvišem
prijevoju i danas stoji uklesano "Banska vrata – gradio Mažuranić". Bio je uspješan
poduzetnik i ugledan građanin, te je izabran i za gradonačelnika Novog Vinodolskog. Godine
1879. javili su se simptomi duševne bolesti. Umro je dvije godine kasnije u jednom sanatoriju
u blizini Graza.

3. POGLED U BOSNU

Prvi dio naslovljen je Put u Bosnu i natrag u kojem nam putopisac predstavlja smjer
putovanja nabrajajući sve punktove koje je posjetio, dok u drugom dijelu Različite opaske o

4
Bosni stavlja naglasak na opise bosanskih običaja, ljudi i reljefa. Na kraju putopisa nalazi se
dodatak Nĕkoliko turskih barbarismah i rječnik stranih riječi za koje je autor pretpostavio da
bi mogle predstavljati problem kod čitatelja. Prvi dio ove knjige dakle govori o pjesnikovu
putovanju u Bosnu. Došao je do Karlovca i tada krenuo prema Sisku, ali pošto ga nitko nije
znao uputiti u pravom smjeru morao je prenoćiti kod jednog seljaka nakon čega pronalazi
pravi put. Nakon provedena dva dana u Sisku uputio se u Kostajnicu. Pošto preko Kostajnice
nije mogao stici do Bosne, morao je ići preko Slavonije , zatim Zemuna i Pančeva jer je
mislio da će tako najlakše i najbolje upoznati Dunav. Kupio je čamac i sam je veslao, ali ga je
nedugo nakon početka uhvatilo nevrijeme no ipak je sretno stigao u Smederevo. Prilikom
putovanja Mažuranić opisuje ljude koje susreće te zgode koje mu oni prepričavaju. Djelo je iz
toga razloga uz sami opis putovanja napeto i zanimljivo. Nakon Smedereva, putuje u
Kragujevac, a zatim u Višegrad, a potom želi ići dalje u Sarajevo. Usprkos poteškoćama s
agom i pasošom naposljetku uspijeva doći do Sarajeva. Mažuranić govori o ljepotama Bosne,
a posebno o gradu Sarajevu, zatim o nekakvim lokalnim pričama i legendama te životu
tadašnjih ljudi u gradu.

„Iz pod grada više Miljetske je jedna grdna klisura, mimo klisure teče Miljetska, koja
izpod gore Romanie iz mnogih potočićah sastavlja se, i tekuć kroz ponorite jaze izpod
Brězovače, dolazi posrěd Sarajeva. Odande protiče kroz polje dokle se u Bosnoj neudavi. Iz
pod rečene klisure kod vode Miljetske zove se Ašik máhala. Pripovědaju Turci, da su se tu u
stara vrěmena skupljali njihovi momci i děvojke na svakojake igre. Iz medju děvojakah je bila
najgizdavia lěpa Fata, u koju se zaljubi jedan tankoviti momak imenom Mehmed. Njegova
jedina briga biaše, da kod lěpe Fate milost zadobije. Fata, poznavši njegovu želju, počela je i
sama za njim čeznuti. Jedan put dodjoše same děvojke, i lěpa Fata medju njima, pak se
uhvatiše iz pod klisure kod vode igrati kolo. Čujući momci u gradu, medju kojima i Mehmed,
da kod vode igra kolo: doletiše svi na vrh klisure, da vide. Pogleda lěpa Fata gori, pak upazi
svoga dragoga, kao sokola sědećega na klisuri. Mahnu mu zlatnom mahramom, kao znak da i
on u kolo dodje, a Mehmed viděći, gdi je iz nenada stekao tu veliku milost, – smutjen od
velika veselja – pusti se niz klisuru dolâ, i padne posrěd kola, ter se na smrt ubie, a nereče ni
medet25. Fata, viděći njegovu goruću ljubav, pane na njega, i hotiaše samo njegovo sladko
ime da izusti, – ali srce joj se od tuge razpukne. – Na jedan put od otoga pukne glas po svem
varošu, i tamo vrviahu čeljad od svake vrsti gledati to žalostno čudo. Nitko nije došao, koi
nije onu dvojicu sladko poljubio, i grozno zaplakao nad njima: a rodjaci i priatelji izkopaše

5
grob, i totu jih, kao dva prekrasna goluba, zajedno ukopaše. Od otoga vrěmena je zabranjeno
děvojkama na svake očite igre izlaziti.“

Pošto je paši kod kojeg je Matija bio došla vijest da se trebaju skupiti sve bosanske paše
kod vezira on zajedno sa Turcima kreće na put do Travnika. Nakon što se oporavio od bolesti
zadobivene velikom hladnoćom upućuje se dalje na put, no Turci ga upućuju u krivom
smjeru, pa je stigao u neko selo gdje je jedva izvukao živu glavu. Zatim odlazi u Raču , a
nakon što je obišao grad odlazi u Biograd. Tu ostaje bez novca i dobiva vrućicu. Nakon
ozdravljenja put ga vodi preko Vukovara, Osijeka, i Bjelovara pa sve tako do Zagreba. U
drugom djelu knjige opisuje običaje u Bosni: vašar(tržnica), kuće, ljude itd. Govori o turskim
zakonima koji su uglavnom nastrojeni protiv kršćana, o njihovoj obući i odjeći, o raznim
jelima i mnogim drugim običajima . Na kraju govori o kuli koju su Turci sagradili nakon bitke
kod Kamenice, te o mučenju kršćana koji su bili siromašni te nisu mogli platiti harač, tj.
porez.

„Izvan Sarajevskoga polja, gdě Krstjani sami sebi kuće dělaju, Turci dobro paze, da nebi
tko načinio sebi malo bolju kuću, i ako tko načini, odmah ga těraju na sud i pitaju: »Pak zar i
ti, Krstu, i ti hoćeš imati kuću, i ti si někakav aga? hajde u aps (pod zatvor), dokle neplatiš
toliko i toliko stotinah grošah. A kuća da mu se uzme, pak ju podajte kojemu Turčinu. A za
tebe je košara, Krstu lipovi; ti sebi napravi košaru3!«

U Sarajevskom pašaluku nesmiu se držati svinje, a u Sarajevu nesmiu se ni u kotcu

hraniti. Harač u Bosni mora platiti svaki, koi nije Muhamedovac, il je ondě stanujući il nije. I
da u vrěme od platjanja harača, makar najsobodnii Francez dodje, i on bi morao platiti
harač lěpo kao pop. Harač se platja koliko paša nametne.“

Njegovo se djelo od Nemčićeva razlikuje po tome što Mažuranić u Bosni nije bio tek
turist, pa je njegovo djelo realistično, a na nekim mjestima i grubo, a kako Novak navodi i on
sam je dio te slike. Usprkos tome njegovu knjigu svejedno možemo promatrati kao svojevrsan
dnevnik „osjetljivog i vrlo inteligentnog promatrača koji ničim ne pokazuje da je
zainteresiran za neki od tada aktualnih oblika južnoslavenskog zajedništva, niti da je
opterećen bilo kakvim predrasudama“. On je uspio ljudima približiti zemlju koja je već
stoljećima bila nekako nepoznata i daleka.

4. PUTOSITNICE

6
 Putositnice sastoje se od dva dijela. Prvi dio je opširniji i sadrži opis mjesta koje je
Nemčić uspio posjetiti, dok je drugi dio objavljen posmrtno u časopisu Neven. Uredništvo tog
časopisa ističe kako je Nemčić imao u planu posjetiti Srbiju, Bosnu, Hercegovinu, Crnu Goru,
zatim južnu Italiju i Francusku te dojmove tih putovanja sažeti u drugi i treći dio svojih
Putositnica, Prerana smrt zaustavila ga je u tom naumu, stoga je taj drugi dio više nalik na
nedovršenu skicu koja je trebala biti sastavni dio novog putopisa. Prvi je dio podijeljen na
manje cjeline koje su naslovljene imenima mjesta koje je posjetio (Rijeka, Grobničko polje, U
Karlovcu, Jastrebarsko...). Vrlo često pojedine cjeline započinje stihovima naših
preporoditelja npr. Dragutina Rakovca, Antuna Mihanovića, Stanka Vraza ili nekih stranih
pisaca poput Friedricha Schillera, Victora Hugoa i dr. i tu možemo vidjeti njegovo
domoljublje, slavenstvo i patriotizam iako nigdje izravno ne pregovara o njima.

„Nevoljan je onaj čovjek, koji pri spomenu junačkih, nu zajedno i kreposnih djela, ticala
se ona naroda kojega mu drago, ne osjeća u sebi neko dušu uznoseće ćućenje; - al kukavniji
jošte istisak naravi je onaj, komu srce hitrije ne kuca, kada se spominju neumrli čini slavnih
pradjedova njegova naroda!“

Sam početak Putositnica započinje Povotkom, tj. kratkom strofom u kojoj na duhoviti
način ističe važnost pisca u društvu. Pisac ima zadaću da hvali i veliča svoju zemlju i ljude, ali
isto tako i kritizira.

„Čistom obrazu malo vode treba. Da se naše knjižestvo onako zeleni, kao što na primjer
njemačko, to bih ja ovo djelo ili posve vječnim tminam povjerio bio ili izručio ga možebit
kojom zgodnom prilikom prijateljskomu krugu znanacâ. - Onaj, koji se stoprv plivati uči,
brijega se drži. Tako i narod, koji se je jedva latio posla svog duševnog izobraženja, ne roni
rado odmah u dubljine ozbiljnoga znanja. On priliči iz bube izišavšemu metulju (leptiru), koji
ne sjeda na bilje ljekovito, već na šareno cvijeće, mirisne ruže itd. - Ovaj razlog učini, što
sam se odlučio ove listove štampi predati.

Jošte je jedno, što mi na jeziku gori. Čitatelj će u ovoj knjizi mnoga naći, što nije
očekivao, a možebiti zaludu tražiti ono, čemu se je nadao. Tomu ja kriv nisam. Jerbo i ja sam
svagda s Rousseauom vjerovao, da je čovjek stvor slobodan, - nu otkako sam se pera
prihvatio, postô sam nevjerovani Toma.

Konačno tješim se još i time, što je ovo djelo moj književni prvenac, koji ako se ne
dopadne, dijelit će samo sudbinu veće strane srodnih pokušenja. Prvi bo štenci bacaju se i
onako u vodu.“

7
 Čitajući putopis on nas postepeno upoznaje s predjelima koje je posjećivao kako bismo
mogli lakše pratiti smjer njegova kretanja. Kraj putopisa završava zaglavkom, u kojem daje
posljednje upute svome čitatelju koji ga je pratio čitavo vrijeme.

„Lijepo, lijepo

U svijetu je bilu;

Ali je najljepše

Na majčinom krilu.“ Đulabije

Sam naslov putopisa vrlo je maštovit, sugerira na niz sakupljenih dojmova s putovanja
koje je Nemčić pokušao povezati u jednu organiziranu cjelinu. Putositnice su objavljene su
1845. godine.

Prema Novaku sve što je Nemčić „ uvrstio u knjigu on je doista i doživio, tako da je tekst
nekom vrstom piščeva dnevnika u kojem se raspravlja o sasvim općim pitanjima vremena, ali
tako da se u niti jednom trenutku ne raspreda najaktualnija hrvatska tema:domoljublje.“ 2 bar
ne izravno. Njegovo se djelo u jednom trenutku može čitati kao vrhunski kulturološki vodič, u
drugom kao zbirka anegdota i novela, onda popis mjesnih čudaka , piščeva etnografska studija
ili prepiranje s ne uvijek ugodnim putnicima. 3 Također Nemčić se za razliku od Mažuranića
služi ironijom kako bi što bolje dočarao ljude s kojima putuje i krajeve kroz koje prolazi.

5. USPOREDBA

Prvu vezu između Nemčića i Mažuranića možemo tražiti u predgovorima. Njihova je

uloga bitna iz razloga što pisci u njima navode razloge nastanka djela, njegovu svrhu, mjesta
na koja treba obratiti pažnju i sl. Oba su predgovora autorska. Antun Nemčić kao razlog
izdavanja djela navodi nedostatak naobrazbe i kvalitetnih pisaca kojih nedostaje mladom i
neiskusnom narodu. Smatra da bi njegov doprinos bio koristan te ga je to ponukalo na
objavljivanje putopisa. Hvali sebe i navodi kako mu je ovo „prvijenac“ te kako se prvi štenci
ionako u vodu bacaju. U nastavku vrlo spretno ističe probleme s kojima se je suočio prilikom
pisanja, a to se posebno odnosi na političku situaciju tada. M. Mažuranić svoj predgovor
oblikuje na sličan način. Želi da njegov putopis bude dobro prihvaćen kod čitatelja, da
informira i predstavi posebnosti kraja kojim je putovao. Svjestan je da književni tekst ne može
2
Prosperov Novak, 2004:38
3
Prosperov Novak, 2004:38

8
ostaviti toliko jaki utisak koliko stvarni susret s tim područjem i ljudima koje je upoznao, ali
se nada da će barem zainteresirati čitatelje da i oni krenu na istraživanje i upoznavanje stranih
područja. Upoznaje nas s razlozima kretanja na put, s preprekama na koje je nailazio, s novim
iskustvima koja je stekao i sl. Sve će te elemente detaljnije analizirati u samom putopisu, no
na samom početku naznačio je bitne okosnice svoga putovanja.

Ono što povezuje Mažuranića i Nemčića jest želja za istraživanjem, upoznavanjem

novih krajeva i stjecanjem novih iskustva. Ove i spodobne misli pobudiše u meni želju, da kad
sam već kao rukodĕlski momak (kalfa) veću stranu austrianski – ilirske krajine obišao, i o
Bosni štogod izvĕstniega razabrem (Mažuranić 1992: 7). Nemčić na put kreće iz sela Rasinja,
zatim dolazi u Križevce, Zagreb, Jastrebarsko, Karlovac, Moravice, Lokve, Grobničko polje,
Rijeku, Bakar, Kraljevicu, Trst, Veneciju, Padovu, na povratku posjećuje Veronu, Vičencu,
Veneciju, Trst, Postojnu, Ljubljanu, Grac i Beč. Za razliku od Mažuranića putuje legalno.

Mažuranić kreće na put koncem listopada 1839. godine. Njegov je smjer kretanja teže
rekonstruirati iz razloga što se putnik nekoliko puta gubi i nije siguran gdje se nalazi. Kreće iz
Karlovca, potom dolazi u Sisak gdje će se morati posavjetovati s mještanima kako da krene
dalje, zatim dolazi u Jasenovac, Kostajnicu, prolazi jedan dio Slavonije, potom dolazi u
Zemun, Pančevo, prelazi Dunav, posjećuje Beograd, Smederevo, Kragujevac, Užice,
Sarajevo, Travnik, Rača, Beograd, Vukovar, Osijek, Bjelovar da bi se na kraju našao u
Zagrebu. Kod oba putopisca možemo uočiti kružno kretanje, tj. vraćaju se u sredinu iz koje su
krenuli na put (uz manja odstupanja).

„Nemčićev i Mažuranićev putopis pisani su potpuno drugačijim stilom. Nemčićev stil

pisanja ostavlja puno jači umjetnički dojam. Obilježje njegova stila jest učenost, koju želi
pokazati gdje je god to moguće. Na taj nas način želi impresionirati svojim znanjem klasičnih
i romantičarskih autora“.4 Nemčić se često na putovanju prepušta sanjarijama i maštanju,
krajolik koji promatra u njemu izaziva čitav niz asocijacija koje ga podsjećaju na davne
povijesne događaje ili na neke privatne trenutke. Vrlo često upozorava sam sebe na pretjeranu
duljinu izlaganja vlastitih senzacija, koje bi mogle odvratiti čitatelja i učiniti putopis
pretjerano subjektivnim. Al okanimo se jedanput ovih stvari, inače nećemo ni do uskrsnuća
Mletačke Republike kući doći (Nemčić 1965: 233). Na pojedinim mjestima u djelu Nemčić
želi dati do znanja kako njegov detaljan pristup ima za cilj informirati čitatelja o svim
pojedinostima koje je vidio, kako bi on ako se nađe u ulozi putnika znao koja je mjesta vrijedi
posjetiti. Dobar je dio Nemčićevih bilježaka s putovanja izgubljeno. Pisao je na različite
4
Jakus, 2015:17

9
ceduljice, okrajke papira i sl. koje je tek naknadno, dolaskom kući, sabrao i pokušao složiti u
smislenu cjelinu. Nemčićev stil karakerističan je po humorističnom tonu, koji je stalno
prisutan u putopisu. Za razliku od Nemčića Mažuranić koristi jednostavan jezik, bez ikakvih
dodatnih ukrašavanja i uzvišenog tona. Njegov stil je razumljiv i lako čitljiv iz razloga što je
blizak govoru iz naroda. Svoje doživljaje izlaže vrlo iskreno i živo, njemu je bitno da ispriča
ono što je vidio i doživio. On je poput kroničara koji nas želi obavijestiti o stanju na terenu
bez posebnog uljepšavanja stvari. To ne znači da nije detaljan i precizan u opisima, već se
jednostavno ne priklanja visokoumjetničkom stilu kakvog je koristio Nemčić. U djelu
pojavljuje se veliki broj turcizama, što je i shvatljivo s obzirom na područje koje je posjetio.

Možemo primijetiti kako obojica putopisca tijekom svog putovanja posjećuju veliku
količinu gostionica, birtija, kavana i sl. To je sasvim normalno, jer su to jedina mjesta gdje se
putnici ne osjećaju kao stranci. Antun Nemčić vrlo često zaustavlja svoga kočijaša kako bi
nakratko nešto popio ili pojeo. Na takav način okrepljuje se za nastavak putovanja. Na takvim
mjestima stranac može upoznati temperament ljudi sredine u kojoj se nalazi. Nemčić se je
pokazao kao vrsni gurman, koji pomno odabire što će jesti. Već na samom početku svog
putovanja nakratko posjećuje kavanu Kod Čeha, u kojoj se ne zadržava predugo iz razloga što
je primijetio da se u njoj vode vrlo žustri politički razgovori. Došavši u Karlovac kratko će se
zaustaviti u gostionici K sidru, no zbog nedostatka vremena brzo ju napušta. U Moravicama,
zbog lošeg vremena, zadržali su se nešto duže. Poslije dulje konferencije izabere si moj
suputnik polentu koja je međutim ovdje samo priliku gorostasnih žganaca imala: ja pako i
Tedeschi naručili smo si findžan kafe. Drugog izbora nije bilo (Nemčić 1965: 66). Nemčić ne
želi ostaviti gladnoga svoga suputnika, ali kada odabire hranu za sebe nešto je više
probirljiviji. Dolaskom u Mrzlu Vodicu Nemčić je u potpunosti razočaran, svakoga dana na
meniju im je teletina pripremljena na različite načine. No, kako je vrijeme odmicalo počeo je
prihvaćati ono što su im nudili uvidjevši da se prema svim putnicima postupa na jednak način.
Postaje sve više oprezniji prema svemu što kuša. U Vičenci prepoznaje jasnu namjeru
domaćina u težnji da prevare putnika i zarade novac na njemu. Putnik je i bez toga sumnjiv i
više ili manje žrtva svojih predrasuda. To mu se međutim ne može ni zamjeriti, jerbo koliko
mu se puta događa da mora jedan po dva puta pečeni i triput pregrijani beefsteak onako
platiti kao da je friške gomoljike oli jarebice jeo (Nemčić 1965: 160). Od prvotnog ushićenja
da isproba sve novine koje mu nudi strani svijet, Nemčić postaje sve oprezniji prema svemu
nepoznatom. Čitajući djelo ne možemo reći kako mu se nije svidjela talijanska kuhinja, ali mu
je možda trebalo još vremena da može uživati i kušati njihove specijalitete. Bosanske delicije

10
nisu se pretjerano dojmile Matiji Mažuraniću. Ne može se prilagoditi na potpuno drugačiji
način prehrane od onog na što je on navikao. Smetaju mu jaki mirisi i pića koje oni
konzumiraju. Njihova je kultura obilježena velikim brojem pravila koje moraju poštivati, ta se
pravila tiču načina na koji jedu, namirnice koje koriste i sl. Tako je odmah na početku
primijetio kako oni jedu na podu, posjedani u krug od najstarijeg prema najmlađem. Kruh se
lomi rukama, iz razloga što je korištenje noža strogo zabranjeno. Ponekad je iznenađen kako
nasilno nasrću na hranu: To je bilo baš po turski!! Meso raznesoše sve na noktih, a što tko
uhvati, ne pušta, neg tako na jedan put proždere, da bi rekao, da je u njedra turio. Ja
gledajući što se radi i nevĕst tomu običaju, ostao sam lĕpo gladan (Mažuranić 1965: 24). Sva
ta pravila nisu mu poznata, zbog toga što je njegova kultura bitno drugačija. Muslimanski
svećenici ne dozvoljavaju svojim sljedbenicima da jedu svinjetinu i piju vino, misleći kako bi
mogli imati opasne posljedice ako se toga ne pridržavaju. Pogled zapadnjačkog čovjeka na
takav svijet pomalo je sumnjičav, iz razloga što je navikao na puno veću liberalnost i slobodu.
Oni vjeruju da se je svinja jednom svojom stranom očešala o džamiju i zbog toga ju
doživljavaju kao simbol grijeha i prljavštine (Gadža 2007: 85). Vino ne smiju konzumirati, jer
za njih to predstavlja božju krv: Tamo ima ljudih, koji nisu nikad vidĕli vina; nego
pripovĕdaju, datamo u svĕtu ima nĕšto, a zove se vino, pak tkogod ga pije, postane mu nos
crljen kao ćurki (Mažuranić 1992: 38). Iako Mažuranić ne omalovažava pravila koja nalaže
druga vjera, on ih drži praznovjernima i pomalo smiješnima. Boraveći u Beogradu susreo se s
neimaštinom i gladi. Obitelj koja ga je ugostila imala je dobru namjeru da ga udobno smjesti,
no zbog lošeg imovinskog stanja nije mu to mogla omogućiti. Posebno ga se je dojmio način
na koji ispijaju kavu i količinu vremena koje na to posvećuju. Kava je postala dio njihove
kulture te ih čini prepoznatljivima diljem svijeta.“ Obojica putnika potvrdili su nam kako je
gastronomija važan čimbenik i sukreator osobne iskaznice svake zemlje“.5

5
Jakus, 2015: 19

11
6. ZAKLJUČAK

Iz navedenog možemo zaključiti da su Mažuranićev i Nemčićev putopis ono što je

obilježilo tadašnje razdoblje, ali je također ostalo upamćeno i danas kao jedno od ponajboljih
stilskih ostvarenja. Usprkos razlikama u putovanju i načinu pisanja, jer dok Nemčića odlikuje
ironičan ton, Mažuranić je realist, možemo pronaći i mnoge sličnosti. Obojica na početku
navode razloge pisanja djela, opisuju svoj put, prepreke na koje nailaze, ljude s kojima se
susreću, suputnike, govore o njihovim životima, običajima i zakonima o nekakvim lokalnim
pričama i legendama.

12
LITERATURA

Brešić, Vinko. (1996.). Hrvatski putopisi. Divič. Zagreb.

Duda, Dean. (1998.). Priča i putovanje. Hrvatski romantičarski putopis kao pripovjedni žanr.
Matica Hrvatska. Zagreb.

Jakus, Samanta. (2015.). Hrvatski romantičarki putopis. Završni rad. Rijeka.

Mažuranić, Matija. (1842.). Pogled u Bosnu. https://lektire.skole.hr/djela/matija-

mazuranic/pogled-u-bosnu

Nemčić, Antun. (1845.). Putositnice. https://lektire.skole.hr/djela/antun-nemcic/putositnice

Prosperov Novak, Slobodan. (2004.). Povijest hrvatske književnosti. Između Pešte, Beča i
Beograda. Marjan tisak. Slobodna Dalmacija. Split.

13