SMRT SMAIL-AGE ČENGIĆA

IVAN MAŽURANIĆ
Rani život i politička karijera
Ivan Mažuranić rođen je u Novom Vinodolskom 1814. godine. Potječe iz imućne građansko-
težačke, poljodjelsko-vinogradarske obitelji u Novom Vinodolskom.
Mažuranići su stara novljanska obitelj koja se spominje još početkom 16. stoljeća. Ivan
Mažuranić rodio se u obitelji dobrostojećeg seljaka Ivana Mažuranića i majke Marije U njegovoj
obitelji bila su još tri sina: najstariji – Josip, koji je ostao brinuti se za imanje, Antun, koji je bio
poznati pravnik i filolog te najmlađi Matija, koji je bio kovač po struci. 
Pučku školu pohađao je u u rodnom Novom Vinodolskom. Nakon Pučke škole klasičnu gimnaziju
pohađao je u Rijeci, a tu je naučio talijanski, njemački i mađarski jezik. Kasnije je naučio
i francuski te ponešto engleski, a i gotovo sve slavenske jezike. Studirao je filozofiju i pravo u
Zagrebu i mađarskom Sambotelu. U Zagrebu je studirao pravo na Kraljevskoj akademiji
znanosti.
Radio je kao odvjetnički pripravnika, a potom kao gimnazijski učitelj u Zagrebu. Vjenčao se u
Zagrebu s Aleksandrom Demeter, sestrom pjesnika Dimitrija Demetra.
U politiku se uključio 1848. godine. Na poziv bana Josipa Jelačića, 1848., Mažuranić je pristupio
novoosnovanom Banskom vijeću. Godine 1848. Središnji odbor s Mažuranićem na čelu istaknuo
je da je te godine prestala svaka državnopravna veza Hrvatske s Ugarskom,.
Od 1850. godine obavlja u Beču najviše političke funkcije vezane uz Hrvatsku. Nakon toga
preselio se je 1850. godine u Zagreb i tu ga je Beč imenovao zamjenikom državnoga tužitelja za
Hrvatsku i Slavoniju, a 1854. državnim tužiteljem.
Službuje u Hrvatskome saboru . Predsjednik je Matice ilirske od 1858.do kraja 1872.godine.
Za predsjednika Hrvatskoga sabora izabran je 1872. godine.
Braća Ivana Mažuranića također su se bavila književnim radom:
Antun je bio filolog i jedan od nositelja ilirskog pokreta, a Matija je pisac prvog putopisa u
novijoj hrvatskoj književnosti – Pogled u Bosnu.
Sin Vladimir također se bavio književnim radom, a kći, Ivana Mažuranić, književnica, poznata je
po svojim djelima: Priče iz davnine I Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Bila je udana za
odvjetnika Vatroslava Brlića.

Banovanje
Ivan Mažuranić započeo je svoj mandat kao hrvatski ban 1873. godine, a završio ga
je  1880. godine. Njegovo banovanje bilo je vrijeme brojnih reformi kojima je poboljšao
hrvatsko pravosuđe, političku upravu i školstvo.
Uvedena je, između ostalog, sloboda tiska i porotno suđenje, uvedeno je pravo na javno
okupljanje, donesen je zakon o zavičajnoj pripadnosti, uvedeni su zametci nekih javnih služba
(statistička služba, javno zdravstvo, unapređenje poljoprivrede), poboljšano je pučko školstvo i
osnovao je Zagrebačko sveučilište (pravni, filozofski i bogoslovni), uvedeno je obvezno
četverogodišnje školovanje, a nadzor nad pučkim školama oduzeo je Crkvi te one postaju
državne. U veljači 1880. godine podnio je ostavku na bansku čast zbog otezanja s obnovom
financijske nagodbe i priključenjem Vojne krajine banskoj Hrvatskoj.

Izlazak iz politike i povratak, smrt

Car i kralj Franjo Josip I. umirovio ga je odmah po podnošenju ostavke.
Ivan Mažuranić odbio je ponuđenu mu barunsku titulu te je tako do kraja svojega života ostao
prvi i posljednji ban pučanin. 
Nakon podnošenja ostavke na bansku čast neko vrijeme izašao je iz politike i javno nije
djelovao. Živio je povučeno i bavio se matematikom i astronomijom. Od 1880. godine do smrti
živio je u zagrebačkoj Jurjevskoj ulici, na broju 5. 
U politiku se uključio ponovno i bio saborski zastupnik od 1884. do 1887. godine,
Pobolijevao je od gripe a potom i od astme.
 Umro je u Zagrebu 4. kolovoza 1890. godine, a pokopan je na zagrebačkome
groblju Mirogoju. Njegov pokop bio je uz najveće počasti 6. kolovoza, a sahranjen je u
mirogojskoj "ilirskoj" arkadi. 

Književni i jezikoslovni rad

Prve stihove piše kao 16-godišnji đak – pjesma: "Pisma od Vinodolca školana", kao  pozdrav
svome zavičaju.
Pisao je pjesme i na mađarskome jeziku od kojih su mu poznate samo dvije pjesme koje su
nastale 1832. godine:  Oproštajna pjesma i Gospodinu Császáru u Novoj godini 1833.
Prva pjesma na hrvatskome jeziku :"Primorac Danici",1835. godine, objavljena u drugome
broju Danice. 
Želeći provjeriti snagu i mogućnost hrvatskog jezika, na poeziju pokušava primijeniti različite
poetske oblike i stilove: elemente klasičnog metra (Sapfina strofa, elegijski distih), piše stihove
koji su često povezani, formalno i sadržajno, sa narodnom pjesmom, a okušao se i u
trubadurskoj poeziji.
Njegov pjesnički ugled bio je u to doba već tako neprijeporan, da ga je tek osnovana Matica
ilirska izabrala da za njezino prvo, inauguralno izdanje dopiše XIV. i XV. pjevanje Gundulićeva
velikog epa “Osman”. Tri pjesnika okušala su se u tom poslu prije njega: Pjerko
Sorkočević, Marin Zlatarić i jedan koji se nije potpisao.
Poslije njega nitko više nije ni pokušavao nadmašiti Ivana Mažuranića.
Uspio se saživjeti s tekstom, usvojivši Gundulićev stil, jezik i izraz u cjelini.
Pjesme:
“Pozdrav Vinodolu" ,"Primorac Danici" ,"Danici ilirskoj" ,"Věkovi Ilirije"
"Javor" ,"Peru".
U svom književnom djelovanju služio se i s nekoliko pseudonima, kao što su: Ilir iz Primorja
horvatskoga, Slavomir, Budimir te s nekoliko šifri.
Kao jezikoslovac, ostvario je prvi uistinu moderan hrvatski rječnik. Zajedno s Jakovom
Užarevićem 1842. godine izdao je hrvatsko-njemački rječnik (Njemačko-ilirski slovar) s 40.000
riječi u kojemu je osmislio mnoge nove riječi.
Kako bi preveo pojedine njemačke pojmove, skovao je hrvatske pojmove za mnoga područja
gradske civilizacije. Primjerice, Mažuranić je otac
riječi računovodstvo, nosorog, sladoled, veleizdaja, velegrad ili izraza tržišno gospodarstvo.

 Nĕmačko-ilirski slovar, Zagreb, 1842. (suautor Jakov Užarević)

 Osman, (dopuna XIV. i XV. pjevanja),  Zagreb, 1844.
 Smrt Smail-age Čengića, Zagreb, 1857. (više od 140 izdanja do 2014.)
 Hèrvati Madjarom Zagreb,1848. (politička brošura)

Ivan Mažuranić, spomenik na zagrebačkom Zrinjevcu, rad Rudolfa Valdeca iz 1911. godine

Smrt Smail-age Čengića

Uspjeh je Ivana Mažuranića u javnosti bio tolik da ga je, kao karlovačkog odvjetnika,
šurjak Dimitrije Demeter, brat njegove supruge Aleksandre, nagovorio da za almanah  Iskra
napiše nešto novo. To novo bio je spjev “Směrt Čengić-age”, prvi put objavljen
u Iskri 1846. godine, koji je nadmašio sva očekivanja. 
Kačić i Gundulić - temelji na kojima je nastao Mažuranićev ep. U tom svome djelu, jednom od
najmoćnijih umjetnina hrvatske riječi, opjevao je stvarni događaj, ali nije se “držao” svih
povijesnih činjenica. Pjesnički je djelo toliko preradio, i produbio da se u njemu jedan
pojedinačni slučaj uzdiže do opće, univerzalne ideje, misli vodilje cijeloga našeg preporodnog
pokreta: ideje slobode i pravde.
Djelo Smrt Smail-age Čengića, prevedeno je na brojne svjetske jezike.
Osnovnu građu Mažuranić pronalazi u stvarnom događaju, pogibiji bošnjačkog junaka i
hercegovačkoga muselima Smail-age Čengića u sukobu
s hercegovačkim Crnogorcima (današnja Crna Gora, Drobnjaci) u jesen 1840.
Istraživanja su pokazala da su Čengići došli u Hercegovinu iz Male Azije. Smail-aga potječe iz
siromašne, ali junačke obitelji. Istaknuo se u nekoliko bitki, od koje se ističe ona kod Grahova iz
1836. godine u kojoj je poginulo devet članova iz crnogorske vladalačke kuće Petrovića Njegoša,
koja se nikad nije pomirila s gubitkom i koja je željela osvetu.
Crnogorci su dugo čekali pogodan trenutak za osvetu. Vladika je s Novicom Cerovićem
dogovorio napraviti zasjedu agi, što mu je uspjelo 1840. Turski su podanici, Crnogorci, na poticaj
Petra Petrovića Njegoša domamili Smail-agu Čengića na Mljetičak gdje mu je bilo imanje i gdje
je planirao prikupiti ostatak harača. Crnogorci su ga jedne večeri opkolili i ubili i njega i velik broj
njegovih ljudi.

Jedan je metak pogodio Smail-agu u zatiljak, a Mirko Aleksić otkinuo mu je glavu i odnio
vladarskoj kući na Cetinje. Ostatak tijela su mu urotnici prvotno isjekli i zakopali, a potom
izvadili, ponovno zašili i odnijeli u Lipik. Turci su, naravno, željeli osvetu. Agin grob okružili su
kršćanskim glavama, a napadi su bili toliko česti da je i sami Petar II. posumnjao u pohode. Zbog
Smail-agine smrti, vojska od 20.000 Turaka napala je Drobnjake, poubijala ih i zapalila im kuće.

Taj je događaj uvelike važan kako u povijesti Crne Gore, tako i u povijesti Hercegovine. O njemu
su pisali i brojni kršćanski pisci, s namjerom da prikažu ili jedan junački čin ili da osvijetle
određene događaje koji bi pomogli u razumijevanju Mažuranićeva djela. S druge strane,
muslimanski pisci, prikazivali su Smail-agu kao plemenita junaka koji je u stvarnosti bilo potpuno
drugačiji nego u Mažuranićevu djelu.

O tom događaju u ono se vrijeme dosta pisalo pa je Mažuranić o njemu mogao čitati.
Također,slušao je I autentičnu priču Crnogorca koji je I sam sudjelovao u tom sukobu.
Dva podatka dodatno su pomogli Mažuraniću pri ostvarivanju osnovne fabule, a to su:
-narodna pjesma o pogibiji Smail-age koju je sigurno I Mažuranić poznavao
-život i atmosfera življenja u Bosni I Hercegovini pod turskom vladavinom (zemlje u kojoj sam
Mažuranić nikada nije bio), koju je pjesnik mogao dobrim dijelom upoznati i iz putopisa svog
brata Matije.
Mažuranić je stvorio djelo u kojem je smrt jednog silnika narasla do simbola propasti silništva, a
sukob do sukoba dobra i zla. Mažuranić nije reproducirao, on je stvarao, za što je očit primjer
Novica i njegov otac Milutin (u spjevu Durak) koji su prikazani kao Turci.

Osnovna ideja spjeva je prolaznost sile, vjera u pravdu i konačnu pobjedu dobra u životu,
s idejom nacionalnog oslobođenja i buđenja nacionalne svijesti.

Djelo ima 1134 stiha komponiranih u pet pjevanja: AGOVANJE, NOĆNIK, ČETA, HARAČ,
KOB.

AGOVANJE - Smail-aga je na vrhuncu moći i daje pogubiti zarobljene Crnogorce, kao I Turčina,
starca Duraka koji se usudio savjetovati Smail-agu da pripazi jer da će se Crnogorci osvetiti.

Veliki Smail-aga Čengić, usred kule svoje, smještene u Stolcu hercegovačkom, pokazuje svoju
moć zapovjedivši svojim podanicima da pobiju kršćanske zarobljenike, odnosno Crnogorce koje
su zarobili na rijeci Morači. Smail-aga, turski moćnik, poznat je kao krvnik onih Crnogoraca koji
se nisu htjeli pokoriti.

“Ajte amo, sluge moje,

Brđane mi izvedite,
Štono sam ih zarobio robljem
Na Morači vodi hladnoj.
Još Duraka starca k tome,
Što me hrđa svjetovaše…”

Spuštajući se sa svoje kule naređuje svojim podanicima da dovedu zarobljenike da ih podari,

naravno, nasiljem. Neke je odlučio nabiti na kolac, nekima odrubiti glavu, a neke dati vješati.
Očekuje da će vidjeti njihov strah i čuti kako ga traže milost, ali to se nije dogodilo. Crnogorci
njegovo mučenje podnose odvažno, ne pokazujući nikakve znakove straha, što još više
rasplamsava Smail-aginu zlobu. Pojavljuje se i prikriveni strah zato što vidi da njegova moć nije
tako snažna. Njega je bijes, na neki način, zabavljao i stoga ih da pobiti. Nakon što je pobio
zarobljenike, dao je vješati starca Duraka.
Naime, starac Durak se svojim mišljenjem suprotstavio Smail-agi. Kod Smail-age nema
protivljena niti demokracije govora. Starac Durak s godinama je stekao iskustvo te je znao kako
bi Crnogorci mogli reagirati na Smail-agine postupke, a to je da će se kod njih pojaviti želja za
osvetom. Starac Durak, stoga je savjetovao Smail-agi da poštedi zarobljenike, a zbog tog,
tobože, kukavičkoga ponašanja, smaknut je i to pred očima sina Novice. Novičine i Durakove
molbe nisu uspjele utjecati na Smail-agin čin. Novica je bio Smail-agin dotad odani povjerenik.
Nakon pogibije oca mu, on to prestaje biti.
Naglašavajući kako je Stolac njegova kula, kako je sam zarobio roblje te kako su sluge njegove,
Mažuranić stvara sliku o Smail-agi kao nekome tko je svemoćan i tko posjeduje sve. Dokaz
narcisoidnosti je i to što aga u smislu očuvanja svoga narcisoidnoga ega ne razlikuje neprijatelje
od prijatelja, Crnogorce od Turaka, nego ih sve izjednačava.

NOĆNIK - sin starog Duraka, Novica, šulja se noću prema sjedištu crnogorskog vladike kako bi
se priključio osvetnicima

Novica, povrijeđen i bijesan namjernom smrću svojega oca odluči okrenuti leđa Smail-agi jer
tako okrutnom čovjeku više nije mogao ostati vjeran. Sumnja da će se kod Crnogoraca roditi
želja za osvetom, kako je rekao starac Durak, rodila se i kod njegova sina Novice. Držeći se
savjeta svojega oca, Novica odluči preći u neprijateljski tabor. Turčin Novica, prelazi na stranu
kršćana Crnogoraca, koji će sa svojim poznavanjem Smail-age, pomoći Crnogorcima u
ostvarenju osvete, ali i zadovoljit će svoju osobnu želju.

“Je li hajduk, il uhoda turska,

Što uhodi sviloruna krda,
Il volova stada vitoroga?
Nit je hajduk, nit uhoda turska,
Već Novica, Čengića kavazu;
Bijesan Turčin, krvnik Gore Crne…”

Bivši Smail-agin vjerni pratitelj i crnogorački krvnik, najednom, bez ikakvih turskih obilježja,
prelazi na suprotnu stranu. Kod Crnogoraca je krenuo noću kako ne bi bio viđen, a bojeći se za
svoj život jer prije smrti trebalo je još osvetiti oca. Na putu za Crnu Goru verao se po šumama, a
između dva krvna neprijatelja, Turaka i Crnogoraca.

Novica je ustrajao osjećajući da još ne želi umrijeti. Kad je došao podno zidina Crnogoraca,
stražar ga je pustio unutra zidina pod uvjetom da sve svoje oružje ostavi ispred zidina – tako je i
bilo.

“Sunce zađe, a mjesec izađe.

Tko se vere uz klance niz klance
Ter se krade k onoj Gori Crnoj?
Obnoć grede, a obdan počiva,
Junak negda, sad ne junak više…”
ČETA - Crnogorci I Novica kreću osvetiti se Smail-agi

Jedne noći kretala se četa od mnogo Crnogoraca na čelu s harambašom Mirkom. Cilj im je bio
stići u Hercegovinu i poraziti Smail-agu i njegov način tiranstva. Novica je pristupio četi koja se
okupila u Cetinju. Četu su činili oni koji su htjeli stati na kraj Smail-aginom načinu vladanja. Čim
je pristupio na stranu Crnogoraca, Novica se pokrstio te im postao ravnopravan u ostvarenju
cilja.

Nakon što se četa formirala, a neposredno prije njihova pohoda u logor, gdje je bio Smail-aga,
što je Novica otkrio Crnogorcima, svećenik ih je blagoslovio. Svećenik je svoj narod otpratio u
borbu pridavajući im čast i napominjući im veličinu njihova pohoda te im spominjući ljubav
prema rodnoj grudi. Pohod Crnogoraca je bio s ciljem obrane svojega naroda od nemilosrdna
neprijatelja. Starac svećenik drži im govor:

“Djeco moja, hrabri zatočnici,

Vas je ova zemlja porodila,
Kršovita, ali vami zlatna.
Djedi vaši rodiše se tudijer,
Oci vaši rodiše se tudijer,
I vi isti rodiste se tudijer:
Za vas ljepše u svijetu neima.

Djedi vaši za nj lijevahu krvcu,

Oci vaši za nj lijevahu krvcu,
Za nj vi isti krvcu prolijevate:
Za vas draže u svijetu neima.
Oro gnijezdo vrh timora vije,
Jer slobode u ravnici nije.

Vas, koji ste vikli tome

Boraviti trijezne dane,
Tko vas haje plode l’ krši vinom?
Tko vas haje plode l’ krši žitom?
Tko vas haje plode l’ krši svilom?
Dok po vrelijeh hladne vode ima;
Dok po dragah bujna stada muču;
Dok po brdijeh sitna krda bleje?”
HARAČ -Smail-aga okrutno kupi harač mučeći i ubijajući izgladnjelu I siromašnu raju; tek
navečer dolazi četa i napada tabor Smail-age koji pogiba

Smail-aga sa svojim je podanicima stigao na Gacko polje. Na Gackom polju su postavili svoje
šatore, odnosno svoj logor. Počelo je ubiranje harača. Smail-aga od svojih zarobljenika
Crnogoraca traži harač, a to je tursko utjerivanje poreza kršćanima. Često nezadovoljan ubranim
haračem odluči se na ono najokrutnije – kazniti zarobljenike.

“Kupi aga careva harača,

Tvrda raja daje i ne daje.
Gdje od glave po žut cekin ište,
Otud često ni bakrena neima;
Gdje od ognja po debela ovna,
Daju mu ga, rebra mu se vide;
A gdje za noć mlađanu djevojku,
Otuda mu kužne babe neima.”

Naravno, među narodom je bilo onih koji nisu imali dovoljno za harač ili nisu imali uopće, a
takve su ljude Smail-agini podanici, pod njegovom zapovijedi, uzimali kao zarobljenike. Narod je
bio gladan i bez krova nad glavom, a kamoli da ima za harač. Od naroda se tražio jedan zlatnik
po glavi, a ovan po obitelji. Ljutit aga, ne uspjevši u svom naumu, odlučio je pokazati svoju
okrutnost na narodu i to đilitanjem. Đilitanje je nadmetanje u bacanju koplja u kojem se
osramotio. U svojem zanosu slučajno je pogodio u oko jednom od svojih (Turčinu), što je
izazvalo izrugivanje od strane potlačenih. Vidjevši tu njihovu hrabrost Smail-aga je postao još
više bijesan. U ovom je trenutku Smail-aga ogoljen. Ogoljen je njegov ego kao i njegov status
junaka u vlastitim očima i u očima drugih. Ovaj je događaj osramotio agu pa sramotu pokušava
prikriti bijesom. Od junaka postaje antijunakom.

Vojvodi Bauku naredi da ga proslavi na guslama, a ovaj mu otpjeva pjesmu o junaku koji
pogiba, o Rizvan-agi s Kosova. On je, skupljajući harač, također, doživio neuspjeh. U želji za
osvetom, konjem je preskakao okupljenu raju, ali je pritom pao s konja izazivajući u raji, kao i u
Smail-agi, porugu.

Smail-aga se u ovom trenutku poistovjetio s Rizvan-agom koji je doživio sličnu sudbinu. Obojica
su na samom početku uzdignuti, a potom obojica završavaju na dnu, kako bi se pojačala sama
poruka.

Tijekom večeri četa Crnogoraca je napala logor pod vlašću Smail-age, a Crnogorce je do pravoga
puta doveo Novica. Turci su napad doživjeli iznenada i nespremni te nisu pružili jaki otpor. U
sukobu je Smail-aga usmrćen.
“Al tu blizu Mirko puške pali…
Proz noć crnu prhnu bez tijela
Hrabra duša, gola, nevesela!…

Pade aga, al se Turci bore”

Novica je uspješno osvetio svojega oca. No, nedugo nakon pogibije Smail-age, za vrijeme borbe,
Turčin Hasan usmrtio je Novicu. Crnogorci odoše kao pobjednici, noseći aginu glavu.

KOB – Smail-aga je sveden na običnu lutku koja se klanja svakome tko ulazi u sobu

Na kraju je na neki način pravda zadovoljena. Smail-aga je ubijen, a time i zlo koje je činio
jadnom narodu. Njegovo odijelo uzeo je jedan Turčin, ali ga svejedno odijelo nije činilo velikim i
snažim kao što je činilo Smail-agu koji je sijao strah.

“Pak pristupi, ter mi gataj, pobre,

Čija ‘e ovo ponosita čalma? –
“To je čalma age Čengijića,
Al se tužno oko glave vije.”
Čija ‘e ovo, pobratime, glava? –
“To je glava age Čengijića,
Ali iz nje tamne oči vire.”
Čija ‘e ovo okovana sablja? –
“To je sablja age Čengijića,
Al žalosno uz bedricu visi.”
Čije ‘e ovo zlaćeno oružje? –
“To ‘e oružje age Čengijića,
Ali mirno o pojasu hrđa.”
Čije ‘e ovo zlatno odijelo? –
“To ‘e odijelo age Čengijića,
Al od sunca ne odsijeva, jadno!

KARAKTERIZACIJA LIKOVA: Lik Smail-age Čengića jedan je od najkompleksnijih likova

razdoblja hrvatske preporodne književnosti. Okrutni tiranin koji, prezirući slabije, uzdiže sebe do
razine svemogućeg i onog kojem je sve dopušteno. U sebi krije tipična narcisoidna obilježja
romantičnog junaka toga razdoblja.

Mažuranić se udaljuje od povijesnih izvora, a sve kako bi stvorio djelo koje nosi utilitarnu i
didaktičku svrhu. No, isto tako, uočavamo i romantičarsko uzdizanje djela na univerzalnu
poruku o borbi dobra.
ROMANTIZAM – POKRET I RAZDOBLJE U EUROPSKOJ KULTURNOJ POVIJESTI

Općenito, romantizam je pokret i razdoblje u europskoj kulturnoj povijesti od 1790-ih do 1840-

ih godina.

Karakteristike ovoga razdoblja su: odbacivanje klasicizma i ideje reda, otpor prema
racionalizmu, isticanje osjećaja nasuprot razumu, iracionalno, subjektivno i transcendentalno,
ideja heroja i junaka te umjetnika kao vizionara, kult prirode, melankoličnost i svjetska bol,
zanimanje za egzotiku i srednji vijek, okultno i nacionalna povijest, a posljednica posljednjeg je i
poticanje razvoja jezika i književnosti europskih naroda koji su se tada stvarali kao nacije. U
Hrvatskoj i drugim istočnim zemljama, romantizam se stopio s procesom kreiranja nacije i
buđenja nacionalne svijesti.

ILIRIZAM -POLITIČKI, KULTURNI I KNJIŽEVNI POKRET

Iz gospodarskog, političkog i društvenog razvoja Hrvatske, a u svezi s procesom oblikovanja

europskih nacija u 19. stoljeću niknuo je i ilirizam, politički, kulturni i književni pokret koji je
trajao od početka 1830-ih do početka 1850-ih. Književnost ilirizma bila je isprva u znaku
domoljubne lirike u kojoj su prevladavale budnice i davorije kao najpogodnije sredstvo
oživljavanja nacionalne svijesti.

USPOREDBA MAŽURANIĆEVA EPA S POVIJESNIM DOGAĐAJEM

U nekim dijelovima Mažuranić se udaljio od povijesne istine, a u nekima zabilježio i neke, naoko
nebitne detalje. Osim u povijesnim činjenicama, razlika leži i u karakterizaciji samih likova.
Poneke urotnike, koji su bili krucijalni čimbenik u samoj smrti, nije niti spomenuo, dok je Novici i
Mirku potpuno promijenio značenje. Također, četa Crnogoraca bila je puno veća nego što to
tvrdi Mažuranić (jedva sto junaka). Crnogorci su prikazani kao skromni i idealni borci.

Smail-aga je u gotovo svim izvorima, i kršćanskim i muslimanskim, prikazan kao junak odrešit
prema Crnogorcima, a njegova odrešitost i junaštvo leže u činjenici što je znao što ga čeka na
Mljetičku, no usprkos svemu - odlučio poći. Prema povijesnim izvorima, u trenutku smrti imao
je 60 godina, dok je Mažuranić od njega stvorio bešćutnog lika u naponu snaga koji svoje
junaštvo iskazuje samo u svojoj tiraniji.

U svom je epu prikazao i stanje kršćana pod Turcima i život Crnogoraca. Pretpostavljamo da je
pritom mogao upotrijebiti i bratov “Pogled u Bosnu” u kojem je opisan značaj bosanskih Turaka
i način života. Raspon između pjevanja “ Četa”, sa svećenikovim govorom, i pjevanja “ Harač”, s
mukama i poniženjima kršćana, ali i njihovom osvetom, jest ujedno i odgovor na sva etička
pitanja o dobru i zlu, mržnji i ljubavi, sreći i tragediji, osamljenosti i zajedništvu.
Mažuranić ,poput ostalih preporoditelja, nastoji probuditi iskru domoljublja u uspavanom
hrvatskom narodu. Mažuraniću nije bilo toliko do toga da opjeva sam povijesni događaj u
njegovim pojedinostima, već mu je taj događaj pružio priliku da opiše stradanja vlastitog naroda
pod tuđinskom vlašću i njegovu vjeru u pobjedu.

Smrt Smail-age Čengića najzrelije je djelo hrvatskog romantizma, odnosno hrvatskog narodnog
preporoda. Ovo Mažuranićevo djelo sinteza je svih najboljih nastojanja i čežnji iliraca, u njemu
je vrisak za punom slobodom, protiv tlačitelja i ropstva.

To je ujedno prvo, i dosad najizrazitije naše književno djelo, u kome je postignut hrvatski
narodni izraz, tj. u kome je hrvatski jezik progovorio vlastitom snagom, sa svojim ritmom,
bojama, jednostavnošću i punoćom.. Smail-aga je romantičarski lik koji je svojom okrutnošću i
preziranjem nemoćnijih simbolizirao svakog narodnog vlastodršca. Ne samo da je on prikaz
određenog Turčina, nego i svih onih koji su u povijesti tlačili hrvatski narod, a svršili porazom.
No, romantičarski elementi vidljivi su i u ostalim likovima. S obzirom na to da je hrvatski
preporod bio prožet religioznim elementima - samim likom svećenika u djelu utjelovljena je
vjera u konačno spasenje kršćanskog naroda. Vjerske težnje posebice su izražene u svećenikovu
pozivu o potrebi žrtve za domovinu. Crno-bijelom tehnikom, Mažuranić s jedne strane oslikava
silnike, agresore koji vrše teror nad slabijima.

Sam lik Smail-age pripada određenoj skupini demonskih junaka europskog romantizma.
Naglašavajući zamjenicama vlasništvo (kule svoje, sluge moje) stavlja naglasak na Aginu
samosvjesnost i ponos, ali ujedno i na narcisoidnu posesivnost koja sve svojata kako bi
prikazala i održala svoju veličinu.

Mažuranić je često među osmeračke stihove ubacivao deseterce, koristio pleonazme kako bi
naglasio jačinu čina, ali i aginu posesivnost te mijenjao u potpunosti glagole.

On ne može biti junak u pravom značenju, jer nema više ideje za koju se bori. Vodi ga samo
bezgranična mržnja prema Crnogorcima i prijezir prema kršćanima i slabijima uopće. Pravi junak
ima uvijek bar neku vitešku crtu.

“Smrt Smail-age Čengića” prikaz je jednog razdoblja i jednog čovjeka, ali i prikaz ljudskih naravi
uopće. S jedne su strane u njoj prikazani nasilnici, a s druge patnici. Mažuranić je u svom djelu
prikazao veličinu stradanja i bijede zbog nepravde ljudskih odnošaja, a s druge strane
mentalitet ljudi, koji drže da im je sve dopušteno te se igraju s ljudskim životima, s ljudskim
ponosom i s ljudskim imutkom. Kob je simboličan prikaz o završetku svakog nasilja, svake
oholosti.