Prema: Fatma Hasanbegovi, itanka 2, Sarajevo,1994, str219-233 REALIZAM U JUNOSLAVENSKIM KNJIEVNOSTIMA REALIZAM U HRVATSKOJ U hrvatskoj knjievnosti zaetnik realizma

je August enoa kako svojim programskim lankom "Naa knjievnost" (1865.), tako i svojim proznim ostvarenjima "Prosjak Luka", "Branka" i drugo. enoini zahtjevi da se knjievnost priblii narodu utirali su put realizma u hrvatskoj knjievnosti, ali realizam kao knjievni pravac u hrvatskoj knjievno-sti poinje negdje oko 1880. godine, dakle poslije enoine smrti, i traje do 1885. godine. Na hrvatsku knjievnu scenu stupa negdje oko dvadesetak novih knjievnih imena, vezanih u politikom smislu za pravaku stranku Ante Kovaia, koja se opirala maarizaciji Hrvatske i zloglasnom reimu Kuena Hedervarija (18831903.). Oni su traili knjievnost koja e dokumentirano prikazivati hrvatski ivot i koja e otvoreno govoriti o pitanjima narodnog ivota. Francuska i ruska literatura imala je znatnog utjecaja na razvitak hrvatskog realizma, posebno je vidan utjecaj Turgenjeva i Zole. Od knjievnih asopisa najznaajniji je i dalje "Vijenac", "Hrvatska vila" pojavila se 1882, a to se tie knjievnog ivota, on je u znaku rasprava o romanu. Dok je enoa bio pisac Zagreba, u ovom periodu u knjievnost ulaze pisci iz razliitih hrvatskih krajeva (iz Primorja, Zagorja, Slavonije i dr.), mahom siromanog porijekla. Svi su, osim alskog, djeca seljaka ili siromanih graana, te ih je njihovo socijalno porijeklo nuno vodilo na putove realizma (u djelima iznose probleme svih stalea, otkrivaju rak-rane drutva, osvjetljavaju uzroke kriza drutvene, ekonomske, moralne i psiholoke naravi). Eugen Kumii (1850-1904.), roen u Istri, zavrio je studij historije u Beu. Dvije godine boravi u Parizu, poslije toga u Zagrebu radi kao novinar. Kumii je smatran najznaajnijim piscem hrvatskog realizma. Njegov prvi roman "Olga i Lina" (1881.) otkriva utjecaj Zolinog naturalizma koji je Kumii pokusao presaditi u hrvatsku knjievnost, suprotstavljajui se tako turgenjevskoj struji u hrvatskoj knjievnosti. Mada je poslije ovog romana Kumii napisao "Jelkin bosiljak" (1881.) i "Zauene svatove" (1882.), u romanu "Gospoa Sabina" (1883.) opet je vidan Zolin udio. Znaajan je i njegov teoretski tekst "0 romanu", publikovan u "Hrvatskoj vili" (1883.), u kojem je Kumii iskazao i svoje potovanje prema enoi. Osnovna karakteristika Kumiieva djela je osciliranje izmeu enoe i Zole, "izmeu svijesti o potrebi literature da na narod djeluje aktivistiki i elje da se to djelovanje postigne to modernijim sredstvima".

Zlokobna je uloga stranca u nacionalnom ivotu Hrvata - to njihovo pogrebno djelovanje Kumii je iskazao u svojim romanima, kako onim iz gradskog ivota, tako i u historijskim. Josip Kozarac (1858-1906.), ekonomist, umar, knjievnik, uveo je u hrvatsku knjievnost slavonsko selo. U romanu "Mrtvi kapitali" (1889.), pisanom s tezom, pa stoga i tendencioznom, Kozarac je poput A. Kovaia izrazio suprotnost selograd, afirmirajui jednostavni ivot na selu prema besmislenom i raskonom ivotu u gradu. Ostanak na zemlji i njena pravilna eksploatacija jeste otklon mrtvih kapitala. Mrtvi kapitali, zemlja, lae pred nama, preputamo je strancima (mahom Nijemcima i Maarima), a mi ih ne prihvaamo. Hrvatska inteligencija treba da se ekonomski osnai i osamostali, da ne ovisi o dravnom aparatu koji je tuinski. On je drutveni historiar Slavonije. Vidan utjecaj Turgenjeva, potom Zole, naroito u noveli Tena (1894.), koja je prostituka poput Zoline Nane. Ovo je jedna od najboljih Kumiievih novela u kojoj je Tenino moralno posrnue i postupno degradiranje dato kao posljedica prodora kapitalizma u slavonsko selo. Ante Kovai (1854-1899.) roen je u Oplazniku iznad Sutle, u Hrvatskom zagorju, na samoj granici prema Sloveniji. Otac mu je bio siromani seljak, nije ga mogao slati na vie kole, ali mu je u tome pomogao seoski upnik i zagrebaki kanonik, te je Kovai stupio u sjemenite ("crnu kolu", kako se tada govorilo). Poslije mature iziao je iz sjemenita i zavrio pravni fakultet, borei se s materijalnom oskudicom. Smireno djetinjstvo i teko kolovanje A. Kovaia nali su izraza u njegovom donekle autobiografskom romanu "U registraturi". Oenio se poslije zavrenih studija, imao mnogo djece i nije se nikad oslobodio siromatva. Uspio je da doktorira, da napie veliki broj pisama, proznih i polemikih djela, a njegov roman "U registraturi" najznaajniji je hrvatski roman XIX st. Kovai je tragino zavrio ivot, u ludnici 1899. godine. Jo u gimnaziji pisao je pjesme i druge radove. Pjesme mu nisu originalne, nemaju neke znaajnije literarne vrijednosti. Napisao je parodiju na Mauraniev ep "Smrt babe engikinje". Poznate su mu pripovijetke "Zagorski udak", "Seoski uitelj", "Ladanjska sekta" i dr, a od romana: "Baruniina ljubav", "Fikal", "Meu abari", "U registraturi". Najveu literarnu vrijednost ima roman "U registraturi". Pojavio se u "Vijencu " 1888. Objavljen je tek 1911. (objavila ga je Matica hrvatska). Poput ostalih hrvatskih pisaca realista, Kovai u svom djelu daje teke ekonomske i drutveno-politike uslove u kojima je ivjela Hrvatska u okviru Austro-Ugarske pod madarskom vlau. Zapravo, sva Kovaieva djela sluila su mu samo kao priprema za glavno, najbolje, roman "U registraturi". Svjestan je bio odnosa selo-grad, seljakgospodin i prikazivao ga je u njegovoj klasnoj otrini. enoa je mislio da je

primirje meu klasama mogue radi zajednikog nacionalnog ideala, Kovai nije tako mislio. Zato je na strani seljaka. Ta ogorena klasna borba zahvatila je hrvatsko drustvo jo od 1818., od vremena oslobadanja kmeta. Kovai je prikazao posljedice velike agrarne krize, raslojavanje seljaka pod utjecajem prodora sitnog kapitalizma na selu, kolovanje siromane seoske djece. U enoinoj krilatici, "pouimo narod", bilo je utilitarnog provjetiteljskog, u Kovaievoj "prouimo narod" dola je do izraaja otrina kritikog realizma. Vjenceslav Novak (1859.-1905.) roen je u Senju. U rodnom gradu je zavrio osnovnu kolu i dva razreda gimnazije, a uiteljsku kolu u Zagrebu. Kao uitelj radio je u Senju pet godina, potom odlazi u Prag na konzervatorij. Po zavretku muzikog kolovanja, vraa se u Zagreb, radi kao nastavnik muzike na Uiteljskoj koli u Zagrebu i taj posao obavlja sve do svoje smrti. Prvi je hrvatski muziko-pedagoski pisac. Uz muziku bavio se i knjievnim radom. Objavio je vei broj djela, proavi kroz tri stvaralake faze: zakasnjeli romantizam, zreli realizam i modernizam, ali je izrazit predstavnik hrvatskog realizma. Novakov knjievni razvitak rastao je u koncentrinim krugovima (Senj i njegovi problemi, Podgorje i hrvatski graanski i malograanski svijet, svijet sirotinje) i, kako je Barac primijetio, ta podjela nije mehanika, nego otkriva bit njegova stvaranja. Pisao je mnogo, objavljivao djela u mnogim asopisima, najee u "Vijencu ". Pisao je crtice i pripovijetke ("Po smrti", "Klara", "Iz velegradskog podzemlja", "U glib", "Nezasitost i bijeda") i romane ("Nikola Bareti", 1896, "Posljednji Stipanii", 1899, "Dva svijeta",1901, "Zapreke", 1905, "Tito Dori", 1906.). Pored Kranjevia, Novak je imao najjae razvijeno socijalno ulo u hrvatskoj knjievnosti, ali pored socijalnih pitanja, u svom djelu je pokretao i moralno-etika pitanja. Njegov roman "Posljednji Stipanii" biljei propadanje aristokracije na primjeru jedne senjske patricijske porodice i uspon graanske klase pa je u anrovskom odreenju, pored toga to je drutveni, socijalni roman, to i porodini roman, ba kao to su to "Budembrokovi" T. Mana ili "Saga o Forsajtima" u evropskoj knjievnosti ili, kasnije, roman "Neista krv" Bore Stankovia u srpskoj. U okviru dramskog anra ovu temu e tretirati u hrvatskoj knjievnosti Ivo Vojnovi ("Dubrovaka trilogija") i M. Krlea ("Gospoda Glembajevi"), s tim to u Krlein ciklus o Glembajevim, pored drama, ulazi i niz novela. To e biti i velika tema bonjakih pisaca od E. Mulabdia ("Zeleno busenje") do S. Kulenovia ("Ponornica"). Ekonomsko osiromaenje Senja i njegovo zamiranje u prvim decenijama XIX st. izgradnjom eljeznice Peta - Rijeka prouzrokuju gaenje senjske tradicije i snage. Roman, dakle, donosi iroku panoramu problema. Uz socijalnu, Novak razvija i nacionalno-politiku temu. Na toj irokoj drutvenoj pozornici pisac otkriva intimnu ljudsku dramu u obiteljskoj porodici Stipania i njen potpun rasap. Glavni akteri romana su roditelji Ante i Valpurga Stipani i njihova djeca Juraj i Lucija. Svaki od njih je vrsto zaokruen, umjetniki motiviran i izgraen karakter. Njihov moralni i psiholoki portret rezultat je dvostrukih odnosa: vanjskih, objektivnih prilika u Senju i unutarnjih specifinih meusobnih obiteljskih

odnosa. Svaki od njih je tragian lik, ali je Juraj, koji se iz karijeristikih razloga pomaario, potpuno moralno deformiran lik, ruitelj porodice. Ali u studeni patrijarhalnog doma Stipani je toplo kreirao enske likove, pokazao je negativne posljedice patrijarhalnog odgoja enskog djeteta i podreenost ene autokratskom muu. Prema problemu ovjekovog otuenja i nemoi, roman "Posljednji Stipanii" aktuelan je i danas. Ksaver andor alski (1854-1935.) Zagorac, pravo ime mu je Ljubomir Babi, pripadao je plemikom sloju. Objavio je veliki broj romana i zbirki pripovjedaka i bio je jedan od najobuhvatnijih hrvatskih pripovjedaa XIX st. ivot, problemi i propadanje plemstva glavne su teme knjievnog opusa alskog. Uviao je neminovnost propasti plemstva, ali je eleginim tonom branio svoj san o prolosti. O tome svjedoe njegove najbolje zbirke pripovijedaka: "Pod starim krovovima " (1886.), "Iz varmeinskih dana " (1891.) i "Diljem doma " (1899.). Mada je pisao roman i pripovijesti sa ire shvaenom problematikom hrvatskog drutva, u kojima je drutvena kritika jaka, ali su estetski manje vrijedna djela, te djela sa izrazitom mistinom orijentacijom, to ga je pribliilo hrvatskim modernistima, alski je najbolja djela ostvario evocirajui prolo vrijeme. Sam je kazao da je najvie smisla imao za onu "silnu i zamamnu poeziju to je prolost uvijek uva". A u povodu zbirke "Pod starim krovovima" rekao je: "Kad sam uzeo pero u ruke da piem Stare krovove, bila mi je elja da predstavim i originalnost nae stare hrvatske kulture i opet da naslikam onu njenu poeziju to lebdi nad dragim zagorskim krajem, takoer pak da prikaem hrvatsku duu." Zbirku karakterizira jedinstvo kako na formalno-strukturalnom, tako i na semantiko-idejnom planu. To je niz pria objedinjenih po principu "teorije prie", kao eherezadine prie iz 1001 noi, kao orovieva zbirka "Komije". Ovakva djela najizrazitije ekspliciraju ideju o ljepoti pripovijednog ina. Kult proze, a posebno romana kao njenog knjievnog anra, dominantan je u hrvatskoj knjievnosti u ovom periodu. Ali, pjesnik Silvije Strahimir Kranjevi najznaajnija je knjievna figura u Hrvatskoj 90-ih godina, pa e, uz Maurania, biti i najznaajniji pjesnik XIX st. Uz to, anticipirae moderno hrvatsko pjesnitvo na liniji Mato-Krlea. Silvije Strahimir Kranjevi (1865-1908.) roen je u Senju, gdje je zavrio gimnaziju. Studij teologije zapoeo je u Rimu, ali se razoaran vraa u Zagreb, zavrava uiteljski teaj i iz Kuenove Hrvatske dolazi u Kalajevu Bosnu. Slubuje u Mostaru, Livnu, Bijeljini, a 1893. dobija mjesto u Sarajevu i ostaje u njemu do smrti. U Sarajevu je i sahranjen. Bio je urednik asopisa "Nada " u Sarajevu (1895-1903.) pa je i sam napisao veliki broj knjievno-kritikih osvrta, biljeki i dr. Za ivota su mu izile tri zbirke pjesama: "Bugarkinje " (1885.), "Izabrane pjesme " (1898.) i "Trzaji " (1902.). Posthumno je izila zbirka pjesama "Pjesme" (1908.).

U njegovoj poeziji ima rodoljublja jednog enoe, Kovaievog socijalnog akorda, Preradovieva refleksivnosti, lirizma Stanka Vraza, svijesti o ulozi svog naroda jednog Maurania, ali je sve to u finom poetskom amalganu u Kranjevievoj pjesmi podignuto na vii stupanj. Pjesme su mu zahvat u raznovrsne sfere ljudskog ivota pa se, uslovno govorei, tematski mogu klasificirati u rodoljubive, socijalno-satirine i refleksivne-kosmike pjesme. U tom odnosu ovjek-svemir iskazao je prometejski ovjekov poloaj na Zemlji. Ali, poloaj pjesnikog subjekta je izmijenjen u njegovim pjesmama u odnosu na poeziju romantizma, na ta je ukazao Barac. Romantiarska pjesnika relacija ja-moja unutranjost izmijenjena je u relaciju ja-moja okolina, to je karakteristika realizma, mada Kranjevia ne moemo uvrstiti u realizam kao pravac. Barac dalje za Kranjevia kae da "nije bio pjesnik nekih maglovitih ideala, nego pjesnik hrvatske stvarnosti svoga vremena", a Frange, govorei o jednom krugu Kranjevievih pjesama, istaknuo je da "u bici za realizam m njihov doprinos nije bio neznatan", a znaajan je i njegov poetski prodor do sumnje u vlastite ideale. Kritiari su realizam traili u Kranjevievim pjesmama "Na obali uskokoga grada" (poredili su je sa Turgenjevljevim novelama), "Radniku", "Gospodskomu kastoru". U pjesmama posveenim domovini, kao "Moj dom", vidjeli su novi intimistiki izraz rodoljubive poezije u hrvatskoj knjievnosti, to je probilo i u sam naslov pjesme. Domovina je svedena na sferu ovjekove intime. Kranjevi je preteno pisao vee kompozicije ("Mojsije", "Angelin", "Zadnji Adam" i dr.) u kojima se smjenjuju sva raspoloenja ivota i u kojima je zapitan nad smislom ivota.

REALIZAM U SRBIJI Tragove realizma u Srbiji moemo nai 50. i 60. godina 19. st. stoljea: u Sterijinim komedijama (inae je komedija kao knjievni anr po svojoj prirodi realistina), u "Romanu bez romana", te u njegovoj stihozbirci "Davorje", koja se vee za tzv. objektivnu liriku 40. godina XIX st. u srpskoj knjievnosti, u romanima Jakova Ignjatovia, u njegovom lanku "Pogled na knjievstvo" (1857.) u kojem je ukazao, izmeu ostalog, na vanost romana kao knjievnog anra. Ali pojavom programskih lanaka "Pevanje i miljenje" (1868) i "Realnost u poeziji" (1870.) Svetozara Markovia poinje realizam u srpskoj knjievnosti. Svetozar Markovi (1846-1875.) je jedan od prvih pebornika socijalizma u Srbiji. Roen je u Zajearu, koluje se u Beogradu, Petrogradu i Cirihu, gdje se upoznao s teoretiarima naunog socijalizma. Po povratku u zemlju, ukljuuje se u politiki rad, izdaje list "Radenik ", biva proganjan i umire mlad u Trstu.

Pisao je djela publicistike naravi, iznosio je svoje politike poglede na reformu drutva, kolstva, zalagao se za prirodne nauke ("Naelo narodne ekonomije", "Srbija na istoku", "Realni pravac u nauci i ivotu", "Kako su nas vaspitali"). U svojim lancima o knjievnosti isticao je da je zadatak literature predstavljanje istinskog narodnog ivota s gledita savremene nauke. Ustaje protiv epigonskog romantizma, ukazujui da je srpska ljubavna lirika smjesa ljubavnih izjava praznih fraza i smijenih budalatina. Pravi otru razliku izmeu "pjevanja" i "miljenja", otro napada pjesnitvo L. Kostia, kritizira estetiare, uvaava Njegoa, a valjane su mu samo Zmajeve i Jakieve pjesme u kojima su oni zaokupljeni drutvenom zbiljom. Markovi pomjera akcenat sa problema lijepog na problem istinitog, tei da se umjetnost spoji s naukom, ali on, zapravo, pomie akcenat sa problema knjievnosti na problem sociologije. Pjesniku dodjeljuje profetsku ulogu kad kae: "Pravi pesnici su probueni delovi naroda, to je narodna svest o sebi samom i svojim patnjama." Smatra da je drutveni roman nepoznat srpskim piscima, a upravo takav roman je sa svojom faktografskom istinitosu postao najsilnije oruje da se propagiraju najnovije misli. Ova dva programska lanka S. Markovia predstavljaju manifest srpskog realizma u kojima je ve samim naslovima akcentirao miljenje i realnost u knjievnom stvaralatvu. Istakao je povezanost ivota i umjetnosti i drutvenu ulogu knjievnosti, vezu sa ruskom literaturom. Ukazao je na potrebu za romanom i pripovijetkom iz savremenog ivota. Poesto je branio jednostrane utilitaristike koncepcije. Dok je u toku XVIII i u prvoj polovini XIX st. glavna kulturna aktivnost bila izvan Srbije - meu Srbima u junoj Ugarskoj, u drugoj polovini XIX st. sve je vee uee Srbije da bi 70-ih g. postala glavno srediste knjievno-kulturne djelatnosti. Uz knjievnike koji su roeni u toj sredini (S. Markovi, Milovan Glii, Laza Lazarevi, Branislav Nui, Vojislav Ili i dr.), u njoj su djelovali i pisci koji su potekli iz drugih krajeva (Stevan Sremac, Sima Matavulj). Glavna knjievna glasila izlazila su u Beogradu: "Otadbina " (1875-1892.), "Delo " (1894-1899.) i "Srpski pregled " (1895.), "Radenik " (1871-1872.). Na podruju Vojvodine izlazili su "Matica " (1866-1870.), "Javor " (1874-1893.), "Strailovo " (1885-1894.) i dr. Srpski realizam razvijao se najveim dijelom pod ruskim utjecajem, ali je u djelima J. Ignjatovia i S. Matavulja imao izvjesnih veza sa zapadnoevropskim realizmom. Valja naglasiti da u srpskom realizmu nije bilo rasprava o naturalizmu pa ni zahtjeva za primjenu naturalistike metode kao u hrvatskoj knjievnosti. ak je i kritiki realizam neodriv u srpskoj knjievnosti, jer je rije o svijetu koji je

iz patrijarhalne zajednice zakoraio u graansko drutvo, dok je na Zapadu opravdan stoga to se radi o krizi graanskog drutva i kritici tog drutva. Vidan je bio utjecaj ruskih pisaca: ernievskog, Pisareva, Dobroljubova (oni su od knjievnosti traili da slui "irenju naprednih ideja"), a potom Turgenjeva i Gogolja. Gogoljevi tragovi vidljivi su kod Milovana Gliia, Branislava Nuia, Stevana Sremca, a Turgenjeva kod Laze Lazarevia. Realizam u srpskoj knjievnosti obuhvata vremenski period od 1870. do 1900. godine. U prvim decenijama osjeala se jaka borbenost Markovieve knjievne tendencije, a 80ih i 90-ih godina vidna je tenja da se objektivni pripovjedaki postupak obogati psiholokim. Jakov Ignjatovi (1822-1889.) je prvi realista u srpskoj knjievnosti. Kao pisac najaktivnije je djelovao u jeku romantizma, bio je pripadnik romantiarskog pokreta, ali je u svojim najboljim djelima realist. Njegov stil moemo nazvati romantinim realizmom. Ignjatovi je znaajan kao pisac realistikih romana iz savremenog drutvenog ivota ugarskih Srba. Pisao je avanturistiko-humoristike romane pikarske tradicije ("Milan Narandi", 1860., "Trpen-spasen", 1874.), ali uz likove probisvjeta susreemo i linosti sanjalice, pa njegovi romani imaju dva junaka ije historije teku paralelno graene na principu kontrasta. Susret romantizma i realizma ostvaren je u "Vasi Repektu", 1875. U ostalim romanima Ignjatovieve linosti nee biti u suprotnosti s drutvom, nego e biti u glavnim tokovima drutva, tipine za odreena drutvena kretanja. Najbolji zahvat u drutvene procese ostvaren je u romanu "Veiti mladoenja" (1878.), koji je tematski vezan za Ignjatoviev rodni grad Sent-Andreju. U slici propadanja jedne bogate trgovake porodice prikazano je propadanje srpskog gradanskog drutva u Ugarskoj. U romanu je vidan sukob generacija: otac porodice Sofronije Kiri radom je stekao imanje i porodini ugled, dok njegov sm amika, slabi, dekadent, neradnik, rasipa snagu ni na ta, ostaje vjeiti mladoenja. Laza Lazarevi (1851-1890.) najznaajniji je predstavnik tzv. psiholokog realizma u srpskoj knjievnosti druge polovine XIX stoljea. Roen je u patrijarhalnoj porodici u apcu, kolovao se u Beogradu, potom u Berlinu. Zavrio je studij medicine, vratio se u Srbiju i postao ugledni ljekar. Razbolio se od tuberkuloze i umro mlad. Prva njegova pripovijetka je "Prvi put s ocem na jutrenje", a potom je objavio "est pripovedaka" u zbirci 1886. Osim ovih pripovijedaka, napisao je jo tri ("vabica", "Vetar", "On zna sve"). U njima je prikazao krize mladog intelektualca zbog raspetosti izmeu line sree i obzira prema patrijarhalnoj sredini (npr. u pripovijeci "vabica" mladi je zaljubljen u strankinju, ali se istodobno pita ta e rei majka, ta Srbija). Sukob starog i novog u patrijarhalnoj sredini prikazao je iz etikog a ne iz socijalnog vizira. Pokazao je kako se taj sukob reflektirao na psihu pojedinca,

idealizirao je starinski nain ivota jer je u patrijarhalnom domu i iroj porodinoj zadruzi vidio cjelovitost i harmoninost porodinog kozmosa. Linost koja je na bilo koji nain iskoraila iz te cjeline biva vraena, a zlo kanjeno, pa epilog njegovih pripovijedaka ima oblik klasinog naravouenija. Zanimljivo je da su neke Lazarevieve prie ispriane u prvom licu, ali mu je upravo ta pozicija pripovjedaa omoguila da ostvari reljefniji psiholoki portret svojih junaka. Uz to, on je majstor u slikanju atmosfere i ambijenta, u kompoziciji pripovijetke, ukratko jedan je od najboljih stilista u srpskoj prozi. Pripovijetkom "Sve e to narod pozlatiti" Lazarevi se izdvaja iz uobiajene patrijarhalne problematike i njene moralistike tendencioznosti. Simo Matavulj (1852-1908.) roden je u ibeniku, provodi etiri godine u manastiru Krupi, potom zavrava uiteljsku kolu u Zadru. Uiteljuje po selima sjeverne Dalmacije jedno vrijeme, a potom odlazi u Herceg-Novi za nastavnika talijanskog jezika da bi 1881. otiao na Cetinje kao uitelj francuskog jezika, postao nadzornik kola i vaspita sinova kneza Nikole. Od 1889. je u Beogradu, gdje je ivio do smrti. U svojim pripovijetkama, ali i romanima, prikazao je primorsku, crnogorsku i beogradsku sredinu. Najznaajniji je kao pripovjeda primorske sredine ("Pilipenda", "Povareta", "Okopac i Bila", "Bodulica", "Novi svijet u starom Rozopeku", "Naljedstvo"). I njegov roman "Bakonja fra Brne" pripada ovom tematskom krugu. U "Biljekama jednog pisca" Matavulj je pisao o prilikama u kojima je odrastao, kako se formirao kao pisac i kakve je poglede imao na knjievnost. Po hladnom, izrazito objektivnom tonu, bez ulaska u unutranji ivot svojih linosti, Matavulj se najvie pribliio metodskom postupku koji je do izraaja doao u francuskom realizmu. Ne moemo kazati da u njegovom djelu nema psihologije, ali je psiholoki portret lika ostvaren u dijalogu i spoljanjim zbivanjima. Estetska vrijednost njegovih "primorskih" pripovijedaka je u slikanju ambijenta i ostvarivanju atmosfere, te u vedrom mediteranskom humoru kojim je proeo svoje pripovijedanje. Stevan Sremac (1853-1906.) je poznat, prije svega, kao pisac realistikohumoristikih pripovijedaka i romana. Grau za svoja djela uzimao je iz vojvoanske ("Pop ira i pop Spira", 1894.), nike ("Ivkova slava", 1895. i "Zona Zamfirova", 1903.) i srbijanske beogradske sredine ("Vukadin", 1896-1897., zasebno 1903.). Stvorio je galeriju likova iz graanske i malograanske sredine, primjenjujui objektivnu pripovjedaku metodu, biljeei spoljanja zbivanja. Proza mu je obojena humorom, a komika mu ponekad ima i blagi ton ironije. esto je pretjerivao kao humorist, a u oblasti politike satire ("Limunacija na selu")

zapadao je u trivijalnost. U nasrtajima novog vremena Sremac je dao likove karijerista i zelenaa bezobzirnih u stjecanju vlasti i bogatstva, a nasuprot njima osobe patrijarhalnog morala koje postaju rtve izmijenjenih drutveno-politikih odnosa. Na tim stranicama dola je do izraaja Sremeva drutvena satira, ali se esto sputala na nivo politike karikature. U svojim djelima vezanim za niku sredinu Sremac je pisao sukob starog i novog vremena. Staro vrijeme i starinski nain ivota ruili su se odlaskom turske vlasti, povlaei se pred drukijim nainom ivota, koji je donosilo novo vrijeme. Po svojoj lirskoj nostalginosti za negdanjim patnjarhalmm ambijentom, po svojoj albi za onim to neumitno prolazi, Sremac je pretea Bore Stankovia. Branislav Nui (1864-1938.) roen u Beogradu, studirao je pravne nauke i ve kao student bio je protiv reima Milana Obrenovia, ak je i hapen zbog satirine pjesme "Dva raba", potom je pomilovan i postavljen za konzularnog inovnika u Pritini, a kada se potkraj stoljea vratio u Srbiju, naao se meu saradnicima tog reima. Jedno vrijeme bio je upravnik pozorita u Novom Sadu, a radio je i kao novinar pod pseudonimom Ben Akiba (u "Politici" je objavljivao humoristike feljtone). Za vrijeme 1. svjetskog rata boravio je u emigraciji, a po povratku u osloboenu domovinu bio je naelnik Ministarstva prosvjete, upravnik pozorita i dr. Umro je u Beogradu 1938. godine. U irokom vremenskom rasponu od skoro pola stoljea, koliko je trajao njegov stvaralaki put, Nui je proao kroz nekoliko drutveno-politikih i knjievnokulturnih mijena, stvarajui bogato knjievno djelo. Stoga moemo govoriti o tri perioda njegovog knjievnog rada: prvi, 1883-1903, drugi, 1903 -1914. i trei, 1918-1938. Uz J. Steriju Popovia, Nui je najznaajniji srpski komediograf. U prvom periodu nastale su njegove poznate komedije "Narodni poslanik" (1883.) i "Sumnjivo lice" (1887.), mada je ova komedija doivjela scensko izvoenje tek 1923. godine budui da je u njoj ispoljio otru kritiku protiv Obrenovieve Srbije. U "Narodnom poslaniku" ismijao je lani pariamentarizam i upravni aparat za vlade kralja Milana Obrenovia. Vladin kandidat za narodnog poslanika je prmiitivni gazda Jevrem. Idejno podruje komedije "Sumnjivo lice" ogleda se u slikanju vlasti i birokracije 80-ih godina XIX st. u Srbiji. U slici inovnikog aparata na nivou sreza dat je analitiki presjek vlasti tih godina i tu je njena dnevna drustveno-politika aluzivnost i angairanost, ali njen svevremenski znaaj istaknuo je i sam pisac u predgovoru ove svoje "gogoljijade u dva ina", rekavi da "u birokratiji celog oveanstva, svih naroda i svih rasa ima elemenata koji su opti i veiti..." Budui da su dramski konflikti u ovoj komediji veinom imcirani zabludom, a snano potkrijepljeni psihologijom i naravi likova, "Sumnjivo lice" je komedija zablude (situacije), dok je po sadraju komedija naravi.

U drugom razdoblju Nui je nastavio rad na komediji i humoristikoj prozi ("Put oko sveta", "Svet"), ali sa vie vedrog humora nego otre drutvene satire. U treem razdoblju ("Gospoa ministarka", 1929, "Mister dolar", 1932, "Beograd nekad i sad", 1933, "Oaloena porodica", 1934, "Uje", 1935, "Dr", 1935, "Pokojnik", 1937, a nedovrenu je ostavio "Vlast") Nui se opet vratio drutvenoj satiri. U estetskom smislu najuspjelija su mu djela iz prvog i posljednjeg razdoblja. U njima on je komediograf naravi i sredine. Nui kao satiriar nije bio sarkastian poput Radoja Domanovia (1873-1908.), koji je knjievnu afirmaciju stekao 90-ih godina XIX st. svojim satirama sa juvenalskom aokom: "Danga", "Voa", "Kraljevi Marko po drugi put meu Srbima", "Stradija" i "Mrtvo more" u kojima je izvrgnuo ruglu pojave iz savremenog drutveno-politikog ivota kao to su: ropska podlonost svjetine i sljepilo njenih voa, nekritiki odnos spram prolosti, ustajalost malograanske sredine itljiva u sintagmi mrtvo more i u rijei stradija, to je sinonim za Srbiju i njenu demokraciju. Mada je u svom djelu Domanovi otrom satirom ibao apsolutistiki reim obrenovievske Srbije, njegove pripovijetke imaju iri, univerzalniji znaaj koji se oituje u podrugljivom odnosu prema svakoj tiranskoj vlasti. U njegovom djelu moemo uoiti razliite oblike humoristikog govora (karikaturu, hiperbolu, aluziju, grotesku, persiflau i sl.). Kao pjesnik Vojislav Ili (1860-1894.) je usamljena figura u srpskom realizmu, budui da je stajao nasuprot proznih pisaca. Roen je u Beogradu u porodici koja je bila okrenuta umjetnosti (otac mu se bavio pisanjem poezije, a braa slikarstvom i dramaturgijom; u doba srpske moderne dom Ilia bio je poznat kao stjecite knjievnog Beograda i pruio je jedno vrijeme utoite Antunu Gustavu Matou). Vojislav Ili je bio boleljive prirode, neredovno se kolovao i umro mlad od tuberkuloze. U srpsku poeziju uao je 80-ih godina XIX stoljea da bi 90-ih godina postao slavan kao pjesnik po ijem e se imenu nazvati cijela jedna pjesnika kola i njen nain pjevanja, vojislavizam, koja je dala veliki broj epigona, ali su kroz nju proli i Aleksa anti i Jovan Dui. Ili je pjesnik koji je poznavao rusku literaturu, cijenio je Pukina i ukovskog, a putem te literature upoznao se i sa zapadnoevropskim, te sa pjesnitvom drugih naroda, posebno s antikom poezijom i mitologijom koja je imala vidnog utjecaja i na njegovo djelo. Objavio je tri zbirke pjesama (1887, 1889, 1892.), mada je veliki broj njegovih pjesama rasut po knjievnim asopisima. Za pjesnitvo Vojislava Ilia znaajan je njegov odnos prema tzv. refleksivnoobjektivnoj lirici 40-ih godina XIX st. u srpskoj knjievnosti (npr. "Duvanje" J. Sterije Popovia), prema omladinskom pokretu 60-ih godina XIX st. i izrazito

subjektivnoj romantiarskoj lirici (Zmaj, Jaki, Koati) koja je uzor imala u poeziji B. Radievia i u narodnom stvaralatvu i prema idejama Svetozara Markovia. Raskinuo je s epigonskim romantizmom i u satirinim pjesmama bio je otar kritiar politikih i drutvenih izopaenosti, ali mu poezija nije tendenciozno angairana (za kakvu se Markovi zalagao). Ili je rijetko pjevao izravno o sebi, a svoja unutarnja raspoloenja iskazivao je diskretno i posredno. Za njegovu poetiku karakteristian je miran, objektivan ton u iskazu osjeanja, a formu pjesama briljivo bira i usavrava. Prihvado je i obnovio pojedine metrike klasiarske eme starije lirike. U njegovom pjesnitvu mogu se izdvojiti slijedei tematsko-stilski krugovi: deskriptivne pjesme (pejzana lirika), pjesme s antikim motivima, elegine i ispovjedne pjesme, socijalnosatirine pjesme i pjesme sa simbolikim elementima. Deskriptivne pjesme su najpoznatiji dio Ilievog pjesnitva. U njima je dao niz pejzaa ostvarenih postupkom objektivnog realistikog slikara (Sivo, sumorno nebo, Jesen, U poznu jesen, Vee, Zimsko jutro, Zimska idila i dr.). Pjesniko ja gubi se iz pjesme i kao da se pripovijeda iz pozicije treeg lica, sugerirajui tako epsku mirnou i usporenost. Dominira pejza kasne jeseni i zimski pejza ostvaren nizom ilievskih epiteta: siv, sumoran, taman, uveo, skrhan, mraan. U njima, pored epiteta, i poredbe imaju ulogu glavnih stilskih sredstava. U pjesmama iz klasine starine plastino je doarao osobe, pojedine situacije, atmosferu i ambijent antikog grkog i rimskog doba (Tibulo, Ovidije, Nioba, Korintska hetera i dr.). One su znaile obnovu klasicistikog estetskog ideala u srpskoj poeziji. U elegino intoniranim pjesmama okrenut je prolosti i neumitnom nestajanju (Himna vekova). U socijalno-satirimm pjesmama (Maskenbal u Rudniku) iskazao je progresivne drutvene tenje. U njima je doao do izraaja njegov politiki i socijalni angaman u otporu prema obrenovievskom apsolutizmu. Estetski najuspjelije pjesme su mu deskriptivne i pjesme iz klasine starine, ali je potkraj ivota objektivni iskaz zamijenio simbolom (Grm, Kleon i njegov uenik, Kad se ugasi sunce). Ili je najvei broj pjesama spjevao dugim stihom od 14 do 16 slogova, koji se sastoji od est stopa i sadri neka obiljeja heksametra. Upotrebljavao je razne oblike stihova i stvorio metriku koja se odlikovala svojom melodioznou i ritminou. Ili je artist u poeziji, a po osnovnom osjeanju svijeta je prvenstveno elegiar. Deskriptivna struktura pjesama ponekad je prelazila u epinost, a ponavljanje izvjesnih ustaljenih spregova i uzvien, svean ton vodili su ga u manirizam.

Ipak, Vojislav Ili ja znaajan kao pjesnik reformator srpske poezije koji je uinio prvi zaokret prema modernom evropskom pjesnistvu, a njegove pjesme su prethodnice simbolistikog smjera u srpskoj poeziji na poetku XX st.