IVO

ANDRIĆ
Biografija
 Ivo Andrić rođen je 9. oktobra 1892.
godine u Travniku.
 Bio je bosanskohercegovački, hrvatski i
srpski pjesnik, prozaik, književnik i
diplomat iz Bosne i Hercegovine.
 Bio je dobitnik Nobelove nagrade za
književnost 1961. godine.
 Ivo Andrić se rodio u hrvatskoj porodici Antuna
Andrića, sudskog podvornika i Katarine Pejić. U dobi
od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom
seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njenog muža
Ivana Matkovšika, graničnog policajca. Nakon
završene osnovne škole upisuje sarajevsku Veliku
gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju
školu. Dobivši stipendiju hrvatskog kulturno-
prosvjetnog društva „Napredak“, Andrić 1912. godine
započinje studije na Filozofskom fakultetu
Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u
Beču i Krakovu (1913.-1914.) .
 28. juna 1914. na vijest o sarajevskom
atentatu i pogibiji nadvojvode Franza
Ferdinanda napušta Kraków. Odmah po
dolasku u Split, sredinom jula, austrijska
policija ga uhićuje i odvodi prvo u
šibensku, a potom u mariborsku tamnicu
u kojoj će, kao politički zatvorenik, ostati
do marta 1915. godine. Među zidovima
marburške tamnice u mraku samice
intenzivno piše pjesme u prozi.
 Nakon izlaska iz zatvora, Andrić je protjeran u
progonstvo u Ovčarevo i Zenicu gdje je ostao
sve do ljeta 1917. Zbog ponovno aktivne bolesti
pluća otišao je na liječenje u Zagreb u Bolnicu
Milosrdnih sestara.
 Tu Andrić zajedno s Ivom Vojnovićem dočekuje
opću amnestiju i aktivno se uključuje u pripreme
prvog broja časopisa Književni jug. Istovremeno,
dovršava knjigu stihova u prozi koja je pod
nazivom Ex Ponto objavljena u Zagrebu 1918.
godine s predgovorom Nika Bartulovića.
 Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski
nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u
diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do
pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad
izvanrednog poslanika i opunomoćenog
ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je
povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine
bio je prvi predsjednik Saveza književnika
Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u
skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini.
Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za
književnost za cjelokupno životno djelo.
Pitanje nacionalne pripadnosti

 Dokumenti iz Andrićevih studentskih dana

svjedoče o njegovom hrvatstvu. Tako, slika
prijavnice za upis u prvi
semestar Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu, koju je Ivo Andrić kao
dvadesetogodišnjak, vlastoručno potpisao u
Zagrebu 14. oktobra 1912. godine, svjedoči da
mu je maternji jezik hrvatski. Identično se
izjasnio i prilikom upisa na Sveučilište u
Krakovu u Poljskoj gdje piše da je katolički
Hrvat iz Bosne.
 Isto tako i u svom prvome kritičarskom
javljanju u časopisu Vihor, pišući o romanu
hrvatskog književnika Andrije
Kovačevića Posljednji Nenadić, Andrić
sebe svrstava u Hrvate:
"... nama Hrvatima nepotrebna su ova
nagvaždanja jer se nema šta tražiti od tih
neinteresantnih Nenadića... koji se vuku
kroz život kao prebijeni, a cio vijek im
ispuni nekoliko lumperaja, tri ispita, dvije
skupštine i jedna ljubav.
 Tokom tog razdoblja on postaje i
zagovornik ideje jugoslavenstva. Nakon
nastanka zajedničke države Andrić se
počinje identificirati sa Srbima i tu
nacionalnu identifikaciju je održao do
kraja života.
 Skoro sav njegov opus, književna djela i
velike romane pisao je ekavicom i
srpskim jezikom. U osobnoj prepisci
koristio je ćirilično pismo. 
 Ipak godinama su se oko Andrića množile
nejasnoće i kontroverze. Je li do promjene
nacionalnoga identiteta došlo zbog ideoloških
razloga ili zbog karijere jer je on postao
državni službenik (a potom i veleposlanik u
Berlinu) Kraljevine Jugoslavije u kojoj
dominira Srbija.
 Kako ta kontroverzija nije riješena, dandanas
ga i Hrvati i Srbi smatraju svojim piscem. Prvi
jer je rođen u hrvatskoj porodici, a drugi jer je
preuzeo njihov nacionalni identitet
Razdoblje djelovanja u drugoj Jugoslaviji

 Ivo Andrić je bio vijećnik Trećeg zasjedanja

Zavnobiha.
 Tokom 1946. godine živi u Beogradu i Sarajevu, a 22.
marta 1948. postaje redoviti član Srpske akademije
nauka, odjeljenja za književnost i jezike, te odjeljenja
likovnih i muzičkih umjetnosti. Te godine, među
ostalim, objavljuje pripovijetke Zlostavljanje i Pismo iz
1920. godine. 1949. godine postaje član
Predsjedništva Narodne skupštine Narodne
Republike Bosne i Hercegovine i objavljuje Priču o
vezirovom slonu, nekoliko radova o Vuku Stefanoviću
Karadžiću i Petru II. Petroviću Njegošu.
  Godine 1954. postao je član Komunističke
partije Jugoslavije.
 Potpisao je Novosadski dogovor o
srpskohrvatskom književnom jeziku.
Roman „Prokleta avlija“ je štampao u
Matici srpskoj 1954. godine. Oženio se
1958. godine kostimografom Narodnog
pozorišta iz Beograda, Milicom Babić,
udovicom Andrićevog prijatelja, Nenada
Jovanovića.
 Nobelov komitet 1961. godine dodeljuje
Andriću Nobelovu nagradu za književnost „za
epsku snagu kojom je oblikovao teme i
prikazao sudbine ljudi tokom istorije svoje
zemlje“. Besedom „O priči i pričanju“ se 10.
decembra 1961. godine zahvalio na priznanju.
 Andrić je novčanu nagradu od milion dolara,
dobijenu osvajanjem Nobelove nagrade, u
potpunosti poklonio za razvoj bibliotekarstva u
Bosni i Hercegovini.
Književni opus
 Prva, rana faza (prijeratna) započinje upravo 1911. i traje do
1920. U toj fazi prevladavaju poezija i poetska proza, a djela
stvorena u toj fazi su zbirke pjesama u prozi «Ex Ponto»
(1918.) i «Nemiri» (1920.).
 U razdoblju između dva rata se okreće isključivo prozi te
objavljuje zbirku pripovijedaka «Put Alije Đerzeleza» (1920.)
i tri knjige sa naslovom «Pripovetke» (1924., 1931., 1936.) 
 Nakon drugog svjetskog rata objavljuje romane «Na Drini
ćuprija» (1945.), «Travnička hronika» (1945.), «Gospođica»
(1945.), «Prokleta avlija» (1953.), zbirke pripovijedaka
«Nove pripovetke» (1948.), «Priča o vezirovom slonu»
(1948.), «Lica» (1960.) i dr. Kao što je ranije spomenuto uz
beletristički rad bavio se i publicističkim i esejističkim radom.

Ex Ponto“ (pjesme u prozi, 1918. godine)
,,

 ,,Nemiri“ (pjesme u prozi, 1921. godine)

 ,,Put Alije Đerzeleza“ (novela, 1920. godine)
 ,,Pripovijetke“ (1924. godine)
 ,,Pripovetke“ (1931. godine)
 ,,Njegoš kao tragični junak kosovske misli“ (1935. godine)
 ,,Pripovetke II“ (1936. godine)
 ,,Na Drini ćuprija“ (roman, 1945. godine)
 ,,Travnička hronika“ (roman, 1945. godine)
 ,,Gospođica“ (roman, 1945. godine)
 ,,Nove pripovijetke“ (1948. godine)
 ,,Priča o vezirovom slonu“ (1948. godine)
 ,,Sjeme iz Kalifornije“ (pripovijetka, 1948. godine)
 ,,O Vuku kao piscu, o Vuku kao reformatoru“ (studija, 1950. godine)
 ,,Prokleta avlija’’ (pripovijest, 1954. godine)
 ,,Lica“ (pripovijetke, 1960. godine)
 ,,Zapisi o Goji“ (1961. godine)
 ,,O priči i pričanju“ – govor prigodom dodijele Nobelove nagrade za književnost (1961. g.)
 ,,Žena na kamenu“ (1962. godine)
 ,,Sabrana djela“ (1963. godine)
 ,,Jelena žena koje nema“ (1963. godine)
 ,,Goja“ (1974. godine)
 ,,Sabrana djela Ive Andrića“ (1976. godine)
 ,,Omer paša Latas“ (nedovršeni roman, u okviru ,,Sabranih dijela“ 1976. godine)
 ,,Kuća na osami“ (pripovijesti, u okviru ,,Sabranih dijela“ 1976. godine)
 ,,Znakovi pored puta“ (u okviru ,,Sabranih djela“ 1976. godine)
 ,,Sabrana djela Ive Andrića“ (1981. godine)
 Smrt Ive Andrića
Petog decembra 1974. godine, nakon što je osjetio pogoršanje
zdravstvenog stanja, Ivo Andrić pozvao je u svoj stan u Beogradu
književnike Milana Đokovića i Gvozdena Jovanića. Saopštio im je,
s obzirom da nema nikakvih srodnika, da želi da se poslije smrti od
njegove zaostavštine i autorskih prava osnuje zadužbina
namijenjena za opšte kulturne i humanitarne potrebe.
Prisutnim književnicima Đokoviću i Jovaniću, Andrić je obznanio da
je kao član pokopnog društva «Oganj» odlučio da nakon smrti
njegovo tijelo bude kremirano.
Osim oštećenja mozga, nastupile su i komplikacije u vidu
zapaljenja pluća i infekcije nekih unutrašnjih organa, pa je
nastavljeno sa intenzivnim liječenjem.
13. marta 1975. došlo je do popuštanja svih vitalnih funkcija sa
neminovnim smrtnim ishodom.
Kremiranje posmrtnih ostataka Ive Andrića obavljeno je 14.marta
1975. u Beogradu. 
 "Mi smo uvijek manje ili više skloni da osudimo one koji
mnogo govore, naročito o stvarima koje ih se ne tiču
neposredno, čak i da sa prezirom govorimo o tim ljudima
kao o brbljivcima i dosadnim pričalicama. A pri tome ne
mislimo da ta ljudska, toliko ljudska i tako česta mana ima
i svoje dobre strane. Jer, šta bismo mi znali o
tuđim dušama i mislima, o drugim ljudima, pa prema tome
i o sebi, o drugim sredinama i predjelima koje nismo nikad
vidjeli niti ćemo imati prilike da ih vidimo, da nema takvih
ljudi koji imaju potrebu da usmeno ili pismeno kazuju ono
što su vidjeli i čuli, i što su s tim u vezi doživjeli ili mislili?“

’’Prokleta avlija’’
Hvala na pažnji!