О бившим црногорцима

Завиша Копривица·Wednesday, November 21, 2018

Prof. Pavle Vujović* (od ljubotinjsko-crmničkih Vujovića), bio je profesor matematike na Višoj
Pedgoškoj školi na Cetinju i osjećjući da se počelo sa krivotvorenjem naše istorije kao i što bi u
budućnosti moglo da se događa, o svom trošku štampao je ovu publikaciju 1971.g. Ona za onoga
ko može da misli logički i objektivno može biti i u današnjem vremenu samo od koristi.
Predgovor
Moj brat može da se izjašnjava za sebe u pogledu narodnosti i vjere kako hoće, nezavisno da li
tako osjeća ili iz nekih drugih razloga. Međutim on nema pravo, iiti neko drugi, da mojim
precima odriče ono isgo su bili i kako su se osjećali. Naša je dužnost da se tome suprotstavimo
ka kulturan način. To je naša dužnost i prema našim precima i prema našem iotomstvu. To je
dužnost i nas koji nijesmo istori- čari. Cetinje, marta 1971. Pavle Vujović
O bivšim Crnogorcima
U posljednje vrijeme izvjesni Jugosloveni osporavaju Crnogorcima etničku pripadnost srpskom
narodu. Zašto oni to rade? To je piganje na koje za sada ne mogu dati odgovor. Ali da nisu u
pravu kada tvrde da se bivši Crnogorci nisu oojećali Srbima, da sebe nisu smatrali Srbima i da ih
Srbima nije smatrao cio svijet koji ih je poznavao, može se dati odgovor, i smatram da ga treba
dati. Smatram da je dovoljno ukazati na domaću literaturu, i na ono što su već citirali oni koji
osporavaju bivšim Crnogorcima etničku pripadnost srpskom narodu, pa da se uvidi, da zaista
nisu u pravu. To je dovoljno pa da se uvidi, koliko su nesolidni zaključci i tvrdnje da nisu bili
Srbi: Njegoš, Marko Miljanov, Stjepan Mitrov Ljubiša, vladika Vasilije Petrović, kralj Nikola i
ostali Crnogorci njihovog vremena. Naravno ovdje izuzimam jedan neznatan broj katolika i
muslimana. Nisam pročitao sve što je napisano’ o ovom pitanju, a od onoga što sam pročitao
zadržaću se samo na onome što budem smatrao važnijim. I 1967. godine izašla j.e u Rimu knjiga
„Etnička povijest Bosne i Hercetovine”. Knjiga sadrži 500 stranica, a pisac je dr. O. Dominik
Mandić. Po Mandiću, u ovoj knjizi, preci današnjih Crnogoraca nisu bili Srbi nego Hrvati
(Crveni Hrvati). Srpski knez Vladimir, onaj koji je bio oženjen Kosarom kćerkom bugarskog
cara Samuila, i kodi je sahranjen u crkvi sv. Prečiste u Krajini bio je Hrvat. Isto tako bio je Hrvat
i Stefan Vojislav, onaj koji je pobijedio Grke u čuvenoj bici kod Bara 1042. Mandić nije rekao,
da su Balšići i Crnojevići bili Hrvati, ali to proizilazi iz sadržine onoga što je napisao. On kaže:
„Nakon posjeda od 180 godina, Hrvati su izgubili albansko primorje, ali su u Duklji, kako se u
Srednjem vijeku nazivala današnja Crna Gora, ostali sve do turskih vremena” (str. 272). Za ovo
svoje tvrđenje Mandić se poziva na „Ljetopis popa Dukljaninp, pasim, izd. F. Šišić, Letopis,
Beograd—Zagreb 1928, 292-375; V. Mošin, Ljetopis, Zagreb 1950, 39-105”. U vezi ove
Mandićeve tvrdnje možemo reći: da Dukljanin koji je živio u XII vijeku, nije mogao opisivati
događaje do dolaska Turaka na Balkan, niti je pak to radio. Pop Dukljanin nigdje ne pominje
Dukljane ni kao Hrvate ni kao Srbe. Međutim u Šišićevom izdanju, u komentaru, nailazimo na
stvari koje negiraju Mandićevu tvrdnju. Šišić citira vizantijskog pisca Kekaumena u vezi sa
pobjedom koju je Stefan Vojislav izvojevao nad Grcima u ravnici Skadarskog blata. Taj pisac
nedvosmisleno kaže, da je Vojislav bio Srbin.
Šišić je bio profesor istorije na Zagrebačkom univerzitetu preko 30 godina, dobro je poznavao
prošlost balkanskih naroda, tako da je o njima puno i pisao. U komentaru „Letopisa popa
Dukljanina”, pored ostalog Šišić kaže ,,da je među Srbima Dukljanima bila izvjesna skupina
naroda koji su se zvali Hrvati, baš onako kao što je takvih skupina Hrvata bilo i među Česima X i
XI veka, i među Poljacima onoga vremena”. (Str. 171. i 172).
Ni Mošinovo izdanje Ljetopisa popa Dukljanina ne potvrđuje navedene tvrdnje Mandićeve.
Mnogi ljudi koji nisu pročitali Ljetsotis popa Dukljanina slušali su prepričavaiva o njemu i o
Crvenoj Hrvatskoj. Na osnovu ovih tfepričavatva oni su o svemu ovome dobili potrešnu
predstavu, pa je prepričavanjem i dalje prenose. Zbog toga smatram za potrebpo da im ukažem,
što o Crvenoj Hrvatskoj kaže dr. Slavko Mijušković. Mijušković, koji je prostudirao i preveo
„Ljetopis popa Dukljanina” kaže: da naziv Crvena Hrvatska „nije ostavio jačeg traga u istoriji
zbot nepostojanja ni političkog, ni administrativnog, ni etnografskog osnova koji bi taj naziv
pravdao”.
Dalje kaže: „Da je upotreba naziva Crvena i Bijela Hrvateka, bila ne samo rijetka već i sasvim
sporedna, najbolji je dokazda se ti nazivi ne pominju ni u jednom dokumentu ni papske ni bilo
koje druge kancelarije”. („Ljetopis pona Dukljanina”, Titograd, str. 106).
Kod istoričara Jugoslavena nisam naišao ni na šta što bi išlo u prilog Mandićevoj tvrdnji, već
samo na ono što negira njegava tvrđenja. Čak i Jireček, profesor Bečkog univerziteta, u svojoj
„Istoriji Srba” kaže: „Car Konstantin počinje niz srpskih vladalaca sa Višeslavom (oko 780)”.
Dalje kaže: „U Duklji je vladao srpski knez Vladimir”. (I, 150).
Smatram da je ovoliko dovoljno, pa da se uvidi koliko je nesolidno Mandićevo tvrđenje da su
Dukljani bili Hrvati. II
Poslije Mandića pojavila se jedna grupa književnika koji osporavaju srpska osjećanja i
pripadnost srpskoj književnosti: Njegošu, Marku Miljanovu i Stjepanu Mitrovu Ljubiši.
Nesumnjivo da je Njegoš stajao iznad ove grupe književnika, kao što stoji Lovćen iznad onih
brežuljaka u njegovom podnožju. Zbog toga, da bismo’ mogli dobiti odgovor, da li je ova grupa
na pravom ili na pogrešnom putu, pogledajmo što Njegoš kaže o sebi i o Crnogorcima. Zadojen
narodnim predanjem, koje je slušao na svome ognjištu kao’ dijete i ponesen narodnom poezijom,
Njegoš je smatrao sebe Srbinom, a Crnogorce Srbima.
Kada je napisao ,, GLAS KAMENŠTAKA”, u kome je opjevao junačka djela Crne Gore od
1711-1813. godine, napisao je umjesto predgovora i ovo: ,,Srpska pjesma od srpskog pjesnika,
koji rado pjeva o onome što se odnosi na njegov narod, a ne voli da pjeva o podvizima stranih
naroda”. Ovdje je kao dan da Njegoš sebe smatra Srbinom, a Crnogorce Srbima.
Svoje gledište da su Crnogorci Srbi, Njegoš ispoljava u „SLOBODIJADI”. Ovo se vidi iz ovih
stihova: ‘ “ „Tek se staše boj se rodi Francuz s jedne Srbim s druge Strane živi oganj osu”. —-
—— ———- „Dan svakoji boj do podne sa Srbinom hrabri Francuz produžiše i vođaše”. Zar
danas postoji neko’ ko smatra da ovi Srbi nisu bili Crnogorci. Siguran sam da ne postoji, ali ako
budemo netačno predstavljali lrošlost, vjerovatno je da će se pojaviti i takvo gledište.
Polazeći sa gledišta da su Crnotorci Srbi, a drugo mu nije ni na pamet padalo, Njegoš je
objavio ,.OGLEDALO SRPSKO”, u kome su, uglavnom opjevani bojevi Crnogoraca sa
Turcima. Dakle, Njegoš nije stavio naslov „OGLEDALO CRNOGORSKO”, iako se od 61
pjesme koliko ih je u njemu, 52 odnose na borbe Crnogoraca.
U ovim pjesmama psminju se: Ivan Crnojević, Batrić Perović iz Banjana, Vuk Mićunović, Vuk
Mandušić, Vuk Raslapčević i drugi istaknuti crnogorski junaci. Sve ove Crnogorce Njegoš
smatra Srbima, što se vidi iz ovih stihova kojima opisuje bojeve.
Tamo nailazimo na ovakve stihove: ,,Od Srbalja malo ko pogibe Od Turaka malo ko uteče Bogu
hvala Srbi zadobiše!” U pjesmi „POHARA ŽABLJAKA” 1835. stoji: ,,Srbi_drže bedem i avliju”
itd. Ovi Srbi bili su: Miloš Janković, Đurašković Pero, Radović Periša, Janković Kenjo,
„Gazivode krvavi junaci”, „Dva Kostića sivi sokolovi”, „Ceklinjani hrabri vitezovi”, „Ljubotinci
na glasu junaci”, „Dobrljani i snjima Građani, koji no su odvazda junaci”, „Cetinjani sokolovi
sivi” i drugi. Na mjestu gdje se danas nalazi fabrika „Obod” u Cetinju, pred prvi svjetoki rat
nalazila se ,,Laboratorija”, tj. zgrade u kojima se vršila opravka oružja. Na poljani ispred
Laboratorije poređano je bilo nekoliko topova, koje su Crnogorci u borbama oteli Turcima. Na
jednom topu stajao je ovakav natpis:
„Crnogorci kad ono viteški Žabljak turski tvrdi poharaše, Onda mene starca zarobiše Na Cetinje
srpsko doniješe” Da se ureže ovakav natpis naredio je Njegoš. Ovaj top i one druge Austrijanci
su odnijeli za vrijeme okupacije, da ih iskoriste u ratne svrhe.^
U pjesmi UDARAC NA MARTINIĆE stoji:
„Martinići srpski sokolići” „Vi ste krilo srpskoj Gori Crnoj”. U pjesmi „NAHIJE” Njegoš za
Katunsku nahiju kaže: ‘ ‘ „Ti si mati srpske Crne Gore”. Dakle, u GORSKOM VIJENCU i u
svim svojim djelima, Njegoš je Srbin, a Crnogorci Srbi sa Vrtijeljke. Za onoga koji je pročitao
što je Njegoš napisao ovo je bilo suviišo gavoriti, a za onoga što nije imao’ priliku da se upozna
sa onim što je Njegoš napisao, ovoliko će biti dovoljno pa da uvidi da se Njegoš osjećao Srbinom
i da je Crnogorce smatrao Srbima.
Sada čujmo što o sebi kaže Stjepan Mitov Ljubiša. Poslije jednog glasanja u Dalmatinskom
saboru Ljubišu su njegovi politički neprijatelji optuživali da se prodao. Zbog ovoga je Ljubiša
1877. god. održao govor u Saboru, u kome je između ostaloga rekao:
,,Ja nijesam nikada pripadao narodnoj partiji, no od Kosova pripadam onoj nesretnoj, ali
junačkoj i ponosnoj narodnosti srpskoj koju štuju i uvažavatu i njeni isti dušmani”. (Gligorić:
„Srpski realisti”, str. 51. Beograd, 1965 g.). Poslije 17 godina rada u Saboru, Ljubiša je morao
napustiti Sabor, i tom prilikom je održao govor, iz koga je uneo u svoju autobiografiju, pored
ostalog i ovo.
„Ta znam da vi mene ne trpite, jer sam Srb pravoslavne vjere”. Malo dalje stoji: „a ja kome se
srpsko znamenje upečatilo na čelo, braniću pogaženo pravo i slobodu svojih sunarodnika dok mi
god pod grlom kuca”. (Gligorić: „Srpski realisti”, 52). Mislim da je ovoliko dovoljno o Ljubiši,
pa da se uvidi sa sigurnošću, da je sebe smatrao Srbinom. Marko Miljanov nije živio u sredini
koja ga je mogla mrzjeti zato što je Srbin, pa nije imao potrebu da to ističe kao Ljubiša.
Međutim, kada se Marko obraća Crnogorcima, uvijek im se obraća kao Srbima. On kaže: „Drati
brate Srbine”, „Ako si Srbin”, itd. („Sabrana djela”, knj. I). Kada Marko govori o porijeklu
Vasojevića, kaže: ,,Od Vasa Vasojevići, srpsko pleme oko Kuča”. (,,’Sabrana djela” knj. II, str.
94). O Marku se svuda piše i govori kao o Srbinu. „Bosanska Vila” 15. okt. 1902. god. donijela
je članak „MOĆ ZA DRUGOGA” u kome se govori o Marku Miljanovu. U članku se pominju
najistaknutiji junaci iz Srbije, a zatim ‘stoji: ,,A na drugoj strani Srpstva, tamo gdje se stijena na
stijenu nastanjuje i u oblake grabi; tamo, gdje se kroz čitavi niz stoleća od kosovskog groblja
neprestanice, iz dana u dan, javljaju kosovski osvetnici i zaštitnici slobode srpske i imena
srpskoga — tamo legenda o srpskom junaštvu i slavi, o srpskom sjaju nikako ne prestaje”.
(„Sabrana djela”, knj. V, str. 198).
Predviđajući skoru smrt, Marko je 25. dec. 1900. godine napisao pismo svome kumu Stojanu
Popoviću, komandiru kučkom. Marko ovo pismo završava „Kao Kuč mrem prilično srećan, a
kao Srbin nesrećan i nezadovoljan”. („Sabrana djela”, knj. I, str. 156).
Razmišljam. i vjerujem, kada bi Marko Miljanov bio živ, nebi se našao niko ko bi mu osporavao
da je Srbin. Tvrditi da nisu bili Srbi: Njegoš, Stjepan M. Ljubiša i Marko Miljanov, bilo bi isto
što i u filozofiji tvrditi da nisu bili materijalisti: Engels, Marks i Lenjin. III
Pročitao sam članak „ROBOVANJE NEOSKOLASTICI” od dr Dragoja Živkovića, koji je
objavljen u listu „OVDJE” za novemba.r 1970. g. Da bi dokazao da Crnogorci nisu Srbi, dr
Živković ističe, da K. Porfirogenit nije ubrajao Dukljane u Srbe, pa kaže: „To daje ozbiljnog
povoda za predpostavku da su Dukljani nesrpsko — slovensko pleme”. Vjerujem da Porfirotenit
nije nigdje rekao da su Dukljani Srbi. Možda što ih nije smatrao za Srbe, a možda ih je smatrao,
ali nije našao za potrebno da to ističe. Međutim, vizantijski pisci smatrali su Dukljane Srbima.
Zašto je dr Živković prećutao ovu činjenicu? Da bi dokazao da vladika Vasilije Petrović nije
smatrao Crnogorce Srbima, Živković kaže: „U Istoriji o Černoj Gori, između ostalog, stoji i ovo:
Balša nije htio da ide sa ubicom cara, knjazom Vukanom, protiv Turaka, a malo su gdje Srbi
dobili bitku bez učešća Crnogoraca i Brđana”. Ovim podatkom želimo naglasiti da ih vladika
Vasilije jasno dvoji, a to je njegovo pravo pojimanje autohtonosti crnogorskog naroda. Ne
slažem se sa dr Živkovićem, da se iz citiranog pasusa može izvesti zaključak koji je on izveo. tj.
da vladika Vasššje dvoji Crnogorce i Brđane od Srba. Da je kralj Nikola negdje rekao: „Malo su
gdje Crnogorci dobili bitku bez učešća Katunjana”. Zar bismo iz toga mogli izvesti zaključak, da
kralj Nikola nije smatrao Katunjane Crnogorcima.
Iz citiranog pasusa ne proizilazi da je vladika dvojio Crnogorce i Brđane od Srba, kao što to
zaključuje Živković. ali proizilazi da je dvojio Brđane od Crnogoraca. Da je vladika Vasilije
smatrao sebe Srbinom vidi se baš iz njegove ,,Istorije o Crnoj Gori”. Između ostaloga što govori
u prilog ove tvrdnje, smatram dovoljno je ukazati samo na ovo. U uvodu stoji: „Ja smireni pastir
Slavenoserbskog Crnogorskog naroda…”
Na kraju se potpisuje: „Smireni Mitropolit Crnogorski Skenderijski i Primorski i Trona Serbskog
Ekzarh Vasilije Petrović”.
Za vladiku Vasiliju, kao i za nauku, pojam Crnogorac označavao je samo teritorijalnu pripadnost
Crnoj Gori. a ne etničku narodnost. Prvo je pojam Crnogorac obuhvatio samo stanovnike stare
Crne Gore,tj. četiri nahije. Širenjem teritorije Crne Gore širio se i pojam Crnogorac! Za Njegoša
Živković kaže: „njegovo cjelokupno stvaralaštvo izražava duh i autentičnost crnogorskog
naroda”. Dalje kaže, da je Dušan Nikolajević 1928. g. o Njegošu pisao: „Njegoš je po svojim
nagonima tipičan Crnogorac. . . On nije samo tipitan, već i veliki Crnogorac”.
Zar iz ovoga što je napisao Nikolajević, možemo izvesti zaključak da Njegoš nije bio Srbin?!
Živković ukazuje da Zakonik knjaza Danila „isključivo govori o Crnogorcima i crnogorskom
narodu”. Zatim kaže: „Nema ni jednot člana u njemu koji ne bi to potvrđivao, ako se pravilno
tumači”.
Smatram da je normalno što se u Zakoniku knjaza Danila samo govori o Crnogorcima i
Brđanima. Dakle. ne govori se isključivo o Crnogorcima, kao što kaže Živković. Iz navedenog
citata, čitalac koji ne poznaje stvari mogao bi izvesti zaključak, da knjaz Danilo nije smatrao
sebe Srbinom ni Crnogorce Srbima, a to bi bio pogrešan zaključak. Da je Živković htio da da
čitaocu jasnu sliku o ovome, trebalo je da citira član 92. pomenutot Zakonika. On to nije uradio,
pa evo da to uradim ja. U ZAKONIKU DANILA PRVOGA, knjaza i gospodara slobodne Crne
Gore i Brda , na stranici 31. nalazi se član 92,. koji glasi:
„I ako u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti do jedino srpske i nikakve druge vjere do
jedino pravoslavne istočne, to opet svaki inoplemenik i inovjerac može slobodno živjeti u miru i
onu našu domaću pravicu uživati kako i svaki Crnogorac i Brđanin što uživa”. Ovdje je potpuno
jasno rečeno. da Zakonik knjaza Danila smatra da su Crnogorci po narodnosti Srbi. Na sličan
način dr Živnović prikazuje knjaza i kralja Nikolu. On smatra da se Nikola nije osjećao Srbinom,
a što se tako prikazivao, da je to radio iz lične koristi. U prilog ovakvog gledišta Živković
navodi, da se Nikola prilikom preuzimanja vlasti zakleo crnogorskom narodu, a „Nikoli nije bilo
ni na kraj pameti da se kiti ,srpstvom’ kojim se inače toliko razmetao, računajući da će od njega
imati političke koristi”. Smatram da se Nikola, prilikom polatanja svečane zakletve, kao pametan
čovjek, nije mogao kititi ni srpstvom ni slovenstvom, ni evropejstvom, iako je sebe smatrao i
Srbinom i Slovenom i Evropljaninom.
Karakteristično je kako Živković tumači pismo, koje knjaz Nikola uputio vojvodi Šaku
Petroviću, u vezi sa sporom koji je nastao oko naziva Narodne skupštine. Živković navodi da u
pismu stoji: „Razumio sam da je naša skupština riješila nazvati se Srpsko-crnogorska narodna
skugpptina. . Živković kaže: Aludirajući na klubaške poslanike knjaz dodaje: „Jer kada su
gospoda naši poslanici htjeli i za dobro našli da potkrijepe ,crnogorska’ sa ,srpsko-crnogorska’
mogli su isto tako istinu reći s nazivom Evropsko-crnogorska narodna skupština ili Xrišćansko-
crnogorska (narodna) skupština ili još Podnebesko-crnogorska narodna skupština”. To su sve
nepobitne istine kao istina univerzalno poznata da su Crnogorci Srbi” (podvukao — D. Ž.)
Na osnovi ovog citata Živković izvodi zaključak, da za kralja Nikolu Crnogorci nisu bili Srbi već
poseban narod. Svakome ko pozna je naš jezik jasno je, da se iz navedenog citata ne može izvesti
zaključak koji je izveo dr Živković, već suprotan — da su za knjaza Nikolu Crnogorci bili Srbi.
Kralj Nikola se nije odrekao Srpstva ni u izganstvu, kada su mu, od jedne grupe srbijanskih, pa i
crnogorskih političara, -pravljena razna podmetanja. Ovo se vidi, pored ostalog, i iz proklamacije
od 2. januara 1919. g. u kojoj kaže: ,,Ja ću lično čekati, s uvjerenjem, da sam sada, kao i uvijek,
ispunio dužnost: Crnogorca, Srbina i vladaoca”. („Glas Crnogorca”, 2. jan. 1919. g”). , IV
List „Pobjeda” objavio je 19, 23. i 26. jula 1970. g. u nastavcima članak „O nepravilnim
pristupanjima crnogorskom nacionalnom pitanju” od dr D. Vujovića. Zatim 2. avgusta iste
godine objavio je članak „O metodu u raspravljanju o crnogorskom nacionalnom pitanju” od dr
Pavla Mijovića.
Vujović polazi sa gledišta da su Crnogorci bili Srbi, ali da su posjedovali izvjesne osobenosti
različite od ostalih Srba. On smatra da su te razlike bile manje negoli u državicama Italije, ili
Njemačke, što smatram da je tačno.
Po Vujoviću kapitalizam je učinio, da se smanje razlike u državicama Italije i Njemačke, i da je
to dovelo do ujedinjenja, tj. do stvaranja dvije moćne države Italije i Njemačke. Međutim
kapitalizam je, po Vujoviću, povećao razlike između Crnogoraca i ostalih Srba
Ne vidim zašto je kapitalizam djelovao u Italiji i Njemačkoj na jedan način, a kod Srba na drugi
način. Smatram da je ujedinjenje u Italiji i u Njemačkoj došlo usljed svijesti, da samo ujedinjene
mogu predstavljati nešto u svjetskim zbivanjima. Ta svijest postojala je i kod Crnogoraca i
ostalih Srba, ali Turska i Austrougarska onemogućavale su da dođe do ujedinjenja“ – – – Za dr
Mijovića „srpski narod u Crnoj Gori je mračna hipoteza”.
Mijović kaže, da naša istorijografija nije uspela da odgovori na pitanje: „Da li su Dukljani
posebno pleme, (kako ih vidi K. Porfirogenit u X i pisac Barskog rodoslova u XII vijeku) ili su
pak isto što i Srbi (kako pišu drugi vizantijski pisci, ili su jednim dijelom Crveni Hrvati (kako
kaže barski rodoslovac)” Korektno je od Mijovića što ukazuje kako drugi vizantijeki pisci
smatraju Dukljane Srbima. Da li je K. Porfirogenit smatrao Dukljane da su posebno pleme?
Možda, a možda i nije. Tu imaju riječ istoričari. Ja hoću da rečem nešto o gore citiranoim, a to je
ovo. Ako je „barski rodoslovac” isto lice koje i pisac „Barskog rodoslova” (tj. pop Dukljanin —
P. V.) tada oe vidi, da su za popa Dukljanina na jednom mjestu Dukljani posebno pleme, a na
drugom mjestu da su dijelom Crveni Hrvati. Čitalac odavdje mora izvesti zaključak, da ni sam
pop Dukljanin nije bio siguran u ono što je pisao.
Slažem se sa piscem da je „veoma složeno pitanje” etnička osnova Crnogoraca, Međutim, to je
važno i za druge narode, ali tamo ljudi ne prave problem bez potrebe. Oni imaju pametnija posla.
Tamo, skoro svuda, ljudi pripadaju onoj narodnosti kojoj su pripadali njihovi očevi i djedovi.
Zašto da dovode sebe u takvu situaciju, da otac pripada jednoj narodnosti a sin drugoj, i da jedan
od braće pripada jednoj narodnosti a drugi drugoj ? V Crnogorci su se svagda osjećali Srbpma, i
to svoje osjećanje svuda su ispoljavali. I u narodnim pjesmama vidimo da Crnogorci sebe
smatraju Srbima.
Pjesma „TRI SUŽNJA” počinje stihovima: „Procviljele tri srpoke vojvode u sužanstvu paše
skadarskoga”. Ove tri srpoke vojvode bili ou: Vukoan od Rovaca, Liješ od Pipera i Selak
Vasojević. Iz narodnih pjesama vidimo da su i Turci smatrali Crnogorce Srbima. To se vidi iz
pjesme o megdanu Novaka Popovića sa kapetanom Mećikukićem. Kada je Mećikukić vidio
borbu Kuča i Bratonožića, povikao je: „Sreća Turska, a nesloga Srapska”. Povodom ove borbe
Kuča sa Bratonožićima, vila u istoj pjesmi kaže: „O zli Srbi, žalosna vam majha, Željni li ste krvi
međusobne”. * (Marko Miljanov: „Sabrana djela”, knj. Š, str. 100 i 101). Obilića livada na
Cetinju služila je za obuku crnogorske vojske. Obilića medalja predstavljala je najviše
odlikovanje u crnogorskoj vojsci. Crna deravija na crnogorskoj kapi označavala je znak žalosti
zbog srpeke propasti na Kosovu. Naš jezik bio je i ostao srpski jezik. ,,Crnogorske narodne
pjesme, pripovijetke i običaji su istovremeno i srpski. („pa badnjake srpske nalagajte” —
Njegoš). U Cetinjskom manastiru svake godine na Vidovdan davao se, i još se uvijek daje,
pomen kosovskim žrtvama.
O nekadašnjoj veličini srpskoga naroda pjevalo se uz gusle, pričalo se na sjednicama i
skupovima, učilo u školama, i nigdje se nije u tolikoj mjeri osjećalo Srpstvo, kao što se osjećalo
u Crnoj Gori. Crnogorci su sebe smatrali da su najčistiji Orbi, sa tim su se ponosili, za Srpstvo su
se borili i živote davali. VI
Ne samo da su Crnogorci sebe smatrali Srbima, već su ih tako smatrali i ostali Srbi i Jugosloveni,
čak i svi narodi koji su ih bolje poznavali. Branko Radičević pjeva u „PUTU”: „Crna Goro,
ponosito stenje, Krune srpske ti drago kamenje” Kao Branko pjevali su i mnogi drugi srpski
pjesnici: Zmaj, Jakšić, Šapčanin i dr. Ljuba Nenadović kaže: „Ja sam se obradovao što ću videti
toga čuvenog crnogorskog vladara i velikog srpskog pesnika”. (LJ. Nenadović: „Pisma iz
Italije”). Vuk Karadžić u predgovoru „Srpskoga rječnika” iz 1818. g. kaže, da je od đetinstva čuo
i razumio „da u Crnoj Gori od Lazarevih vremena jednako traje srpska vlada i carovanje”.
Svetozar Miletić u „Zastavi” piše: „Ako se sa čega srpsko ime danas u Evropi poštuje, ono se
poštuje sa junačke desnice Crne Gore, koja je amanet srpske slobode slavno čuvala i odbranila”.
Početkom ovoga vijeka objavila je srpska štamparija u Zagrebu knjigu ..ZNAMENITI SRBI XIX
VEKA”. U ovoj knjizi koja sadrži biografije i slike 216 najistaknutijih Srba, nezavisno od mjesta
rođenja, nalaze se i ovi!
Vladika Petar I Petrović Vladika Petar II Petrović Knjaz Danilo Vojvoda Mirko Petrović
Maksim Baćević Tripko Džaković Marko Miljanov Vojvoda Petar Vujović Vojvoda Petar
Vukotić Serdar Jole Piletić Serdar Savo Jovićević Serdar Blažo Radović Novica Cerović Đuro
Matanović Đuro Popović Stjepan Mitrov Ljubiša. O „Obodskoj štampariji” svuda i svagda se
pisalo kao o prvoj srpskoj štampariji. U prilog ove tvrdnje navodim ponešto iz knjige
„PRAVOSLAVNA SPOMENICA ČETIRISTOGODIŠNJICE OBODSKE ŠTAMPARIJE”,
Cetinje 1895. U ovoj knjizi objavljeni su mnogi članci, iz kojih se jasno vidi kako se gledalo na
Crnu Goru i njenu štampariju. Od svega toga navodim samo sljedeće.
„Biogradsko vidilo”: „Proslava prve srpske knjige u srpskoj zemlji i srpskoj štampariji imaće za
nas dvostruki značaj”. Novosadska „Zastava”: „Među kršnim brdima Crne Gore, toga gnijezda
srpskih sokolova”… „Na Obodu gradu diže se prva srpska pggamparija”.
žZagrebački „Srbobran”: ,, Mi se pridružujemo proslavi četiristogodišnjice srpske štamparije”.
Zadarski „Srpski Glas”: „Ovi Srbi Crnogorci učinili su ono što ne učini nijedan darod u Jevropi”.
„Dubrovnik”: „Crna Gora, koja se vjekovima borila za srpsku slobodu, Crna Gora, to gnijezdo
srpskih sokolova”… „Danas su sve slovenske oči uprte na malu knjaževinu Crnu Goru onu
srpsku Spartu”. Beogradska „Velika Srbija”: ,,I posljednji plamičak srpske slobode u Maloj Zeti,
današnjoj Crnoj Gori, učinio je svoje, skovao nam novo oružje, dao nam u ruke prvu knjigu”.
Petrogradski „Svijet”: „Srbi u Crnoj Gori, Hercegovini, Bosni, Staroj Srbiji i Dalmaciji i do
danas uznose veliku uslugu, što su tijem učinili zetski i crnogorski gospodari jugoslovenskom
životu”. „Voložski Vjesnik”: „Ova mala čestica srpskoga plemena sačuvala je svoju slobodu u
staroj Zeti, današnjoj Crnoj Gori”.
Na kraju čujmo što kaže naš veliki, a moglo bi se reći i svjetski, naučnik Jovan Cvijić, u ovoj
studiji „O dinarskim plemenima”:
„Srpska plemena u granicama Crne Gore dele se u dve grupe. Jedno su crnogorska plemena, tj.
plemena stare, Istorijske Crne Gore, između doline reke Zete i Skadarskog jezera s jedne i Boke
Kotorske s druge strane, naseljavaju četiri nahije: Katunsku, Lješansku, Riječku i Crmničku.
Drugu grutpu, koja zauzima veći prostor, sačinjavaju hercegovačka plemena i plemena sedmoro
brda”.
Kada bi se htjelo da se pomene sve što govori da su Crnogorci srpskog porijekla potrebno bi bilo
napisati čitave tomove knjiga. Međutim, za onoga ko može da misli logički i objektivno, za njega
će biti i ovo dovoljno, da sa sigurnošću uvidi da su bivši Crnogorci bili Srbi.