Tin Ujević rođen je u Dizdara kuli u 

Vrgorcu. Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević, po

starom običaju župe imotskih Poljica, gdje su svoj pokrštenoj djeci davana dva imena. Njegov otac,
Ivan Ujević, bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka Jerka Bračanka, iz
mjesta Milne. Tin je rođen kao jedno od petero djece od kojih je dvoje umrlo još u djetinjstvu.
S očeve je strane mogao naslijediti određen književni talent, jer je ovaj, kao učitelj, bio sklon
književnosti, te je i sam pisao. Prvih šest godina Ujević živio je u Vrgorcu. [1] U Vrgorcu je završio i
prvi razred osnovne škole, a u drugom razredu njegova obitelj preselila se u Imotski gdje mu je otac
premješten u gradsku pučku školu i gdje Tin nastavlja školovanje. Nakon Imotskoga obitelj se
preselila u Makarsku gdje Ujević završava osnovnoškolsko obrazovanje. Godine 1902. odlazi
u Split gdje se upisuje u klasičnu gimnaziju i živi u nadbiskupijskom sjemeništu. U svojoj trinaestoj
godini počinje pisati pjesme od kojih ništa nije sačuvano (po njemu je njegovo prvo djelo kratak
tekst Voda koji je završio u košu za smeće nekog urednika). Godine 1909. Tin maturira u Splitu s
odličnim uspjehom, odriče se mogućnosti zaređenja te odlazi u Zagreb upisujući studij hrvatskog
jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Te iste
godine, u ožujku, objavio je svoj prvi sonet "Za novim vidicima" u časopisu Mlada Hrvatska, a u
listopadu mu je u istome časopisu objavljen sonet "Hrvatskim mučenicima". [2]

Političko djelovanje[uredi | uredi kôd]

Tin se od svog dolaska u Zagreb i druženja s mentorom i Rabbiem Antunom Gustavom Matošem, te
suvremenicima Krešom Kovačićem, Ljubom Wiesnerom i inima, isticao kao gorljivi pravaš, zalažući
se za neovisnost Hrvatske i slom Austro-Ugarske Monarhije. Potom naglo i vatreno otkriva
jugoslavensku ideju, koja mu se do tada kao hrvatskom nacionalistu uopće nije sviđala. Odlazi u
Beograd kako bi tamo navodno studirao; umjesto toga za tamošnje novine piše političke pamflete
o jugoslavenstvu. Godine 1912. iz Beograda dolazi u Split gdje je zajedno s hrvatskim književnikom i
publicistom Milostislavom Bartulicom pokrenuo list Ujedinjenje, u kojem su obojica zbog članaka
okarakteriziranih kao žestoka protudržavna retorika bili uhićeni i zatvoreni na nekoliko mjeseci.
[3]
 Dobivši 10-godišnji izgon iz Austro-Ugarske, te 1913. godine odlazi u Pariz, ubrzo u teškoj
oskudici jer mu potreban novac nije došao ni iz Srbije, niti je dobio prigode drugdje objavljivati svoje
članke. Možda da se riješi gladi i neimaštine, na početku Prvog svjetskog rata pristupa - zajedno s
mladim srpskim književnikom i pripadnikom Crne ruke Vladimirom Gaćinovićem - Francuskoj legiji
stranaca;[4] u kojoj boravi tek kraće vrijeme - nejasno je, je li se tako dogodilo zbog njegovih
zdravstvenih problema, ili stoga što je ocijenjeno da će borbi protiv Austrije Ujević bolje pomoći
pišući protuastrijske članke.
Bio je član Jugoslavenske nacionalističke omladine, emigrantske organizacije povezane s
Jugoslavenskim odborom, koja je promovirala projekt osnivanja jedinstvene jugoslavenske države
nakon što bude završen Prvi svjetski rat.
Kasnije se razočarao u politiku unitarnoga jugoslavenstva i zauvijek odustao od političkih ambicija,
predavši se do kraja književnosti i posebice poeziji. O svom rastanku s idejom jugoslavenskog
jedinstva najbolje je napisao u svojoj pjesmi u prozi "Drugovima": "Mi smo imali da budemo jedna
vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu."
Tijekom čitavog razdoblja NDH bio je zaposlen pri državnoj novinskoj agenciji "Velebit", zbog čega
će mu komunističke vlasti sve do kraja 1940-ih godina zabranjivati javno djelovanje. U Društvu
hrvatskih književnika sredinom lipnja 1945. godine održano je neformalno suđenje književnicima koji
su ostali u Zagrebu tijekom NDH-a, a među onima koji su optuženi uz Ujevića bio je i Dragutin
Tadijanović, kojega su kaznili s dva mjeseca zabrane objavljivanja. [5] Ujević je bio proglašen
ustaškim suradnikom, izbačen iz Društva hrvatskih književnika i osuđen na petogodišnju zabranu
objavljivanja književnih djela.[5]