BOSNA I HERCEGOVINA

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

HERCEGOVAČKO-NERETVANSKI KANTON
GRAD MOSTAR
GIMNAZIJA MOSTAR

Naučnoistraživački rad

IVAN MILIĆEVIĆ KAO KULTURNI RADNIK

Učenici IV3 razreda

Almedin Bajramović

Madžida Tabaković Mostar, decembar 2014. godine

 SADRŽAJ

I UVOD....................................................................................................................... 3

II IVAN MILIĆEVIĆ KAO KULTURNI RADNIK

2.1. Rani život i stvaralaštvo....................................................................................... 4

2.2................................. 5

2.3.................................................................................. 6

2.4............................................................................... 7

2.5.......................................................................... 7

2.6.................................................................... 8

III ZAKLJUČAK.......................................................................................................... 9

IV LITERATURA........................................................................................................ 10

8
 I UVOD
UVOD

Sve do 1878. godine, Bosna i Hercegovina nije baštinila evropske kulturne pa ni

književne tekovine. Zbog te zakašnjele integracije u evropski kulturni prostor, uslijedio je
nagli razvoj pisane književnosti na našem prostoru. Glavna tematika ondašnjih književnika
tiče se društvenih i psiholoških posljedica okupacije Bosne i Hercegovine. Okupacija Bosne i
Hercegovine značila je munjevit i neočekivan prodor nove civilizacije i kulture na ovim
prostorima, zapadne i kršćanske, nasuprot orijentalnoj i islamskoj, što je dalo veliku
inspiraciju za nove oblike književnosti čiji je predstavnik, između ostalih, i Ivan Milićević.
Ivan Milićević, zajedno s Osmanom Nuri Hadžićem činio je književni tandem pod
pseudonimom Osman-Aziz. Pored udruženih pisaca dječijih romana, poput braće Grim,
uistinu je teško pronaći poznat primjer sličnih saradnji među piscima, kako u domaćoj, tako i
svjetskoj književnosti, što ih čini naročito specifičnima. Upravo zbog koautorstva ove dvojice
književnika, posebno je interesantan njihov književni opus i općenito kulturno djelovanje ovih
dviju markantnih ličnosti.
Zanimljiva je činjenica da su dvojica pisaca uslijed neviđene nacionalne polarizacije
odlučila da zajedničkim snagama u svojim djelima iznesu svoje ideološke poglede na svijet,
na otuđivanje pojedinca i vječito suprotstavljanje između pojedinca i sredine ostavljajući oštru
kritiku upućenu društvu: „Društvo je najveći zločinac“. Ipak, oni su učili tadašnji neuki narod
kako da pokušaju shvatiti i prihvatiti odnose između starog i novog, evropskog i orijentalnog,
sredine i pojedinca, između različitih nacija i životnih opredjeljenja i kazivali im o teškoćama
nastalim iz neophodnosti evropeizacije načina života. Upravo zbog ovog, oni su ostavili
neizbrisiv trag jednog doba, ali i predstavljali pozitivan primjer tadašnjem čovjeku kojeg uči
da prevaziđe društvene promjene i nacionalne tenzije u jednom takvom nemirnom dobu.
Sljedeće stranice ovog rukopisa bavit će se djelom i likom Ivana Milićevića, kao
zasebnog pisca, ali i kao jednog od pisaca tandema Osman-Aziz. Bit će govora o njegovom
životu i djelu prije stupanja u koautorstvo, djelima napisanim s Osmanom Nuri Hadžićem, o
njegovom pjesništvu i novinarstvu. Cilj ovog pisanog teksta jeste da se analizom dostupne
relevantne literature predstavi Milićevićevo kulturno djelovanje i utvrdi koliko je trenutačno
cijenjen njegov kulturni rad na ovim prostorima.

8
 2.1. RANI ŽIVOT I STVARALAŠTVO

Ivan Milićević je rođen u Mostaru

23. juna 1868. godine, narodnosti hrvatske,
vjere rimokatoličke. Govorio je hrvatski,
njemački, italijanski i razumio je francuski.
Još za vrijeme vladavine Osmanskog
carstva započeo je pohađanje osnovne
škole u Mostaru, a zatim nastavio u
Skradinu u Dalmaciji, Gimnaziju je
pohađao najprije u Splitu, zatim u Sarajevu.
Završivši 1889. godine gimnaziju u
Sarajevu, odlazi preko Zagreba u Beč na
studije prava, a 1891. prelazi na pravni
fakultet u Zagrebu. U Zagrebu intenzivno
radi kao novinar i književnik, a priloge
objavljuje u pravaškim listovima i
časopisima1.

Njegov stric je bio don Franje

Milićević, franjevački fratar, osnivač prve
komercijalne štamparije u Hercegovini,
Slikovni prikaz broj 1: Ivan Milićević izdavač „Hercegovačkog bosiljka“ i „Glasa
(fotografija Behaudina Selmanovića za prijemni ispit
Hercegovaca“. Još u ranoj mladosti, Ivan
Univerziteta u Sarajevu)
Milićević je pomagao svom stricu u
izdavanju njegovih listova u kojima je stalno sarađivao beletrističkim prilozima. Pjesme koje
je objavljivao bile su, kako kaže Muhsin Rizvić: "uglavnom prigodničarskog, rodoljubivog
karaktera, romantičarskog tona, bez svježije inspirativnosti i originalnije emocionalno-idejne
sadržine.2“ Pored toga što se značajno angažovao na razvijanju i jačanju nacionalne i političke
svijesti u hrvatskom narodnom korpusu u Bosni i Hercegovini, don Franjo Milićević radio je
na kulturnom i političkom povezivanju bosanskohercegovačkih Hrvata sa Hrvatima iz
Hrvatske, u čemu je pomagan od strane "Matice hrvatske", te na pridobijanju Bošnjaka "za
hrvatsku nacionalnu stvar"3. Njegova je uostalom, i zasluga što će se, napokon, u cijelu ovu
aktivnost maksimalno uključiti i njegov sinovac Ivan Aziz Milićević koji je do tada živio u
Zagrebu i bavio se književnim radom i novinarstvom. Godine 1896. otišao je u Mostar na
poziv strica, kojem je austrougarska uprava obustavila izdavanje lista i zatvorila štampariju.

1
„Glasnik“ društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1995. godine, str. 89.
2
Rizvić, Muhsin. „Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda 1887-1918“, 2. izdanje, Sarajevo, 1990.
godine, str. 79.
3
Voloder, Nusret. „Književnost u Bosni i Hercegovini krajem 19. i početkom 20. stoljeća“, Čitanka 3, Sarajevo,
1996, str. 77.

8
Ne mogavši mu u tome pomoći, on zatim odlazi u Beč, a nakon godinu dana, vraća se opet u
Mostar, gdje radi na osnivanju dioničke štamparije.

U ljeto 1898. godine pokreće u Mostaru list „Osvit“ i uređuje ga kao glavni urednik.
„Osvit“ je pokrenut 1898. i izlazio je sve do 1908. godine. Moto ovog lista glasio je -
"Hrvatskoga jezika šum, može da goji, može da spoji, Istok i Zapad, pjesmu i um." Ovi
stihovi Safvet-bega Bašagića jasno govore o izdavačkoj koncepciji lista, kao i o tome ko su
sve bili njegovi saradnici. U zahtjevu za izdavanje odobrenja za pokretanje lista, koji je
dostavljen vlastima, pisalo je sljedeće:

"Osvit će se baviti političkim događajima, te će osim političkih i običnih dnevnih vijesti

donositi također i političke članke, vijesti i izjave s obzirom na hrvatske zemlje i narod.
Poučni dio lista imat će tu svrhu da se u narodu uzdržava moral te unapređuje opća naobrazba,
a da se toj zadaći udovolji iznosit će se i objašnjavati svi prosvjetni i narodno gospodarski
uspjesi kod naprednijih naroda uz osobit obzir na sveukupni hrvatski prosvjetni napredak."

Zabavni dio lista trabalo je odgovara moralno-uzgojnom zadatku, i zato se strogo pazilo da
budu zastupljene izvorne pripovijesti, crtice, bilješke i pjesme iz sadašnjeg i prošlog života
hrvatskog naroda, te prevodi iz stranih književnosti. Osvit je bio latentno politički list,
zatvoren u okvire nacionalnog i lokalnog interesovanja. U njegovom podlisku za
književnost bila je štampana poezija i proza, putopisi, tekstovi iz historije, folklorističke i
etnološke studije. "Matica hrvatska" je u njemu objavljivala svoje nove priloge. Naročito je za
čitaoce bila interesantna rubrika „Torba“ koja je donosila duhovite lokalne dogodovštine4.

I pored poslova na uređivanju lista, Ivan A. Milićević se pojavljuje u hrvatskoj prozi i

to pripovjetkama, te jednim romanom „Djeca nevolje“ (Zagreb 1896. godine). To je roman o
suprotstavljenosti između pojedinca i sredine, s nizom socijalnih elemenata, bijede i sirotinje,
kojeg je po sopstvenom priznanju napisao sam.

Pod zajedničkim imenom Osman-Aziz, Ivan Aziz Milićević i Osman Nuri Hadžić
izdaju veće pripovijetke „Bez nade“ (1895), „Na pragu novoga doba“ (1896) i „Bez svrhe“
(1897). Glavna tematika ovih djela jeste život bosanskohercegovačkog društva nakon
austrougarske okupacije. O ovim djelima, ali i o ukupnom književnom opusu Milićevića, dat
će se više prostora u nastavku ovog pisanog teksta, nakon obrađene biografije.

S obzirom da je diplomirani pravnik, stupa u državnu službu 1900. godine i radi

najprije u sudstvu, a potom u upravi. Dana 28. februara 1900. godine kod Okružnog suda u
Sarajevu postavljen je za sudskog auskultanta. Sposobnost za taj položaj je postigao položivši
tri državna ispita u Zagrebu. Na ovome položaju pri Okružnom sudu u Sarajevu ostaje do
29. oktobra 1901. godine kada je premješten iz Sarajeva i postavljen u svojstvu perovodnog
vježbenika pri Okružnoj oblasti u Tuzli, a već naredne godine 30. juna 1902. godine u istom
svojstvu premješten je u Banja Luku i radi pri Gradskom kotarskom uredu u Banjoj Luci. U
Bosanskom Novom kod Kotarskog ureda radi od 1903. do 1907. godine kao politički
pristav II, a zatim i I razreda. Nakratko se vraća u Sarajevo i radi pri Zemaljskoj vladi kao
4
Voloder, Nusret. „Književnost u Bosni i Hercegovini krajem 19. i početkom 20. stoljeća“, Čitanka 3, Sarajevo,
1996, str. 79.

8
vladin perovođa. U 1909. godini je upravitelj kotarske ispostave u Odžaku, a od 16. jula
1910. godine je upravitelj kotarskog ureda u Mrkonjić Gradu. U Sarajevo je premješten 16.
marta 1911. godine. Od tada radi pri Zemaljskoj vladi u svojstvu vladinog tajnika, a kasnije
vladinog savjetnika. Preuzeo je redakciju „Sarajevskog lista“ službenog glasila Zemaljske
vlade za Bosnu i Hercegovinu, na čijem uređenju radi sve do odlaska iz službe5.

I nakon odlaska u penziju, poslije Prvog svjetskog rata, 1922. godine, i dalje je radio, kao
urednik listova „Hrvatska sloga“, a poslije i „Pravde“ sve do 1925. godine kada je ovaj list
obustavljen. Umro je trinaest godina nakon Osmana Nuri Hadžića, 15. marta 1950. godine u
Sarajevu.

2.2. STVARALAČKI RAD U TANDEMU OSMAN-AZIZ

Kao što je naslovom već predviđeno, u

ovom dijelu teksta bit će riječi o književnom
opusu koji su Osman Nuri Hadžić i Ivan
Milićević stvorili zajedničkim snagama u
vrijeme međusobne saradnje. Svoje
koautorstvo ovjekovječili su pseudonimom
Osman-Aziz kojim su potpisana sva njihova
zajednička djela.

Ne postoje konkretni izvori o tome kako je

došlo da saradnje ova dva autora koji čine
poseban kulturološki fenomen i koji su ostavili
trajan pečat u beletrističkom stvaralaštvu na
Slikovni prikaz broj 2: Ivan Milićević (desno) sa
prostoru Bosne i Hercegovine i cijele regije.
Osmanom Nuri Hadžićem (lijevo)
Smatra se da ih pored prijateljstva i
zajedničkog studentskog stanovanja u Zagrebu vezuju isti idejno-politički stavovi i želja za
pokretanjem naroda, ˝s mrtve točke u život˝.6

Pred bosanskohercegovačke književne kritičare i istraživače postavljen je težak zadatak

analiziranja i diferencijacije pojedinačnih dijelova svakog od ovih autora. Da li je postojala
potreba za tim i da li to predstavlja određeno skrnavljenje umjetničke vrijednosti njihovih
dijela ostaje predmetom spekulacije. Razmatranje pojedinačnog učinka oba autora
prvenstveno je bazirano na izučavanju dijela objavljenih prije saradnje, što nam daje na uvid
da je Milićević svoj književni rad utemeljio primarno na obradi socijalnog stanja katolika u
Hercegovini, a kasnije i na obradi problematike političke i kulturološke integracije
muslimanskog stanovništva u hrvatsko društvo.

5
„Glasnik“ društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1995. godine, str. 90.
6
Milićević, Ivan. „Nekolike uspomene iz prošlih vremena“. Behar, 1933. godine, str. 83-85.

8
U književnom opusu ovog književnog tandema nalaze se pripovijetke koje, iako potpisane
pseudonimom Osman-Aziz, nemaju nikakvu povezanost s radom Osmana Nuri Hadžića, a to
su „Kum Ivanko“, „I njiva i Vukosava“, „Vidakov sin“, „Divojka Janja“, „Plemenitost“, „Naš
pop Periša“ i „Mnogopoštovani“7. Naravno, tu nalazimo i pripovijetke koje su odraz
Hadžićevog samostalnog rada.

U sljedećim redovima bit će obrađene idejne, sadržajne i ideološke karakteristike romana

„Bez nade“, „Bez svrhe“ i „Djeca nevolje“, umjetnički najvrijednijih djela Osman-Aziza.

Prvo kompleksnije i ujedno najbolje djelo

Osman-Aziza je roman „Bez nade“ kojeg je
izdala Matica hrvatska 1895. godine.
Roman je nastao u doba velike napetosti
prouzrokovane smjenom vlasti na prostoru
Bosne i Hercegovine. Roman po svoj
prilici pripada pravcu koji se u književnosti
naziva realizam. Fabula samog romana je
zasnovana na realnom prikazu
prilagođavanja muslimanskog društva
novonastalim prilikama i to kroz opise Slikovni prikaz broj 4: „Bez nade“, izdanje iz
psiholoških previranja pojedinaca, 1895. godine
zaobilazeći opis direktnih borbenih dejstava. Po izdavanju, roman je zaobilažen od strane šire
javnosti, a i od književne kritike. Kao što je u uvodu rečeno, do tog perioda nisu poznati
primjeri romaneskog stvaralaštva na ovim prostorima te je zbog toga važno ne umanjiti
vrijednost činjenice da je ovo prvi bosanskohercegovački roman.

Dvije godine poslije u Matici hrvatskoj biva objavljeno još jedno djelo Osman-Aziza, također
roman, „Bez svrhe“. Roman nikad nije doživio slavu i ostao je zasjenjen prethodno
spomenutim romanom „Bez nade“. Iako kritika smatra da je roman „zaista bez svrhe“ 8, ipak
napredak u estetici i stilskom odabiru jezičkih formi ovog književnog dvojca ne bi trebao
ostati zanemaren. Ovaj roman predstavlja pogodno tlo za savremene istraživače, jer se
kjiževna kritika do sada nije utrošila značajan napor da djelo približi široj čitalačkoj publici, a
kao dokaz tomu nalazimo to što nikada nije objavljeno drugo izdanje ovog romana.

Za vrijeme Hadžićevog boravka u bjelovarskom zatvoru nastaje roman „Djeca nevolje“,

većinskim dijelom proizvod stvaranja Ivana Milićevića. Zbog prethodnog neuspijeha vezanog
za roman „Bez svrhe“ ovo djelo biva objavljeno u časopisu „Prosvjeta“ u osamnaest
nastavaka. Na samom kraju romana, u periodu kada je Hadžić oslobođen iz zatvora,
primjećuje se njegov utjecaj, posebno kroz estetsko dopunjavanje radnje i uvođenje novog
lika, jedinog muslimanskog u romanu, što pokazuje i dokazuje da je vjerska izdiferenciranost
društva ušla i u svijet književne umjetnosti kroz njene glavne predstavnike, pisce.

7
Sarić, Safet. „Osman-Aziz“, Unverzitet „Džemal Bijedić“, Mostar, 2005.godine, str. 255.
8
Čedomil, Jakša. Osman-Aziz. Literarni prikaz. Novi viek. 1898. Godine, str. 490.

8
 Pišući o proznom radu Osman-Aziza, ne
može se ne spomenuti još jedno zajedničko
im djelo, „Mearif“ koji se kao produkt rada
Osmana Nuri Hadžića, kao idejnog tvorca,
Ivana Milićevića, vjernog mu saradnika, i
još nekolicine autora među kojima je
najistaknutiji Safvet-beg Bašagić, izdvaja
svojom vjerskom opredjeljenošću
muslimanskom stanovništvu. Ove tri
Slikovni prikaz broj 3: „Mearif“, izdanje
ličnosti uredile su i potpisale prva dva
iz 1891. godine
Mearifa, dok su poslije njih izdata još tri.
Iako su nastali na Hadžićev prijedlog, neupitan je Milićevićev doprinos, pojnajprije kroz
prijevode s njemačkog jezika, ali i kroz koautorstvo u pripovijetkama objavljenim u njima.

2.3. PJESNIŠTVI IVANA MILIĆEVIĆA

Period od 1894. godine do 1897. godine predstavlja najplodnije razdoblje pjesničkog rada
Ivana Milićevića. U ovom periodu objavio je više od dvadeset pjesama u periodici. Njegovi
počeci u poeziji rezultirali su objavljivanje pjesama male umjetničke vrijednosti, najčešće
rodoljubnog karktera u kojima je izražena njegova političko-ideloška vizija, dok kasnije
počinje uvoditi socijalne i ljubavne motive.

Zanimljivo je da Ivan Milićević koristi razne pseudonime kojima je potpisivao svoje pjesme.
Lahko se može primijetiti da se pseudonim kojim se potpisuje razikuje zavisno od časopisa u
kojem je objavljivao, ali i tematike pjesama.

Tako svoje prve pjesme „Da mi je znati“, „Dvizac“, „Kamen“, „Napitnica“ i „Sunce“ jedine
potpisuje pravim imenom i objavljuje ih časopisima „Novi hercegovački bosiljak“ i „Mladi
Hercegovac“. Ove pjesme imaju uglavnom rodoljubiv karakter.

Ostale pjesme potpisuje pseudonimima Aziz Hercegovac i Ibni Mostari. To su pjesme nešto
veće jezičke vrijednosti od onih početnih, obogaćene općim motivom ljubavi, ali i dalje bez
duha istinske poezije.

Kroz ovaj kratak pregled Milićevićevog bavljenja poezijom, zaključujemo da je njegov

poetski izričaj suhoparan i neinteresantan kao i kod mnogih hrvatskih pjesnika, njegovih
savremenika. To je bio samo neuspjeli pokušaj da upotpuni svoj izričaj. Kroz ovaj žanr
Milićević je prošao neprimjećeno od strane ljubitelja poezije i zato njegove pjesme ostaju
nezapamćene u svijetu „velikih“ pjesnika.

8
8