1.

ZANIMLJIVOSTI O ŽIVOTU

Dostojevski je rođen u Moskvi 11. studenoga 1821. godine (ruski realizam). Polazio je vojno-
inženjerijsko sveučilište u Sankt Peterburgu te je zbog sudjelovanja u radu utopijsko-
socijalističkog kruga osuđen 1849. godine na smrt. Međutim, pomilovan je na stratištu te je
poslan u progonstvo u Sibir u kojemu je ostao osam godina i gdje je doživio ideološku
preobrazbu. Iako je prvo razdoblje stvaranja tada bilo već za njim, po povratku s robije
objavljuje Zapise iz mrtvog doma koji mu donose carsku milost.

Međutim, za Dostojevskoga tada nastaje teško razdoblje u kojemu ga muči prva supruga, kao i
bolest te kockarski dugovi koji stežu obruč oko njega. Bratova smrt i preuzimanje brige za
njegovu mnogobrojnu obitelj Dostojevskom još više otežavaju ionako težak životni period te on
bježi od dugova i kreće u potragu za stvaralačkim zanosom na putovanje po Europi.

Godine 1864. objavljuje Zapise iz podzemlja i time nastaje zaokret u njegovom stvaralaštvu. Tim
je ispovjednim romanom Dostojevski inovirao prozu i stvorio tipove likova u koje se mogu
smjestiti svi protagonisti njegovih budućih djela. Počeo se poigravati i s vremenom zbivanja,
stvorivši tako preteču romana struje svijesti, kasnije vrlo popularne tehnike. Većina mu je
romana smještena u tmurno ozračje velegradskoga podzemlja, sa središtem oko uzbudljivih
događaja baštinjenih iz trivijalnoga romana i crnih kronika i vrti se oko bitnih egzistencijalnih
pitanja. Kao što je već spomenuto, junaci su njegovih djela tipski junaci čija se veličina kreće od
mitskih likova sličnih anđelima do čovjeka svedenog na animalno i ono najniže ljudsko.
Najpoznatija su Dostojevskijeva djela Zločin i kazna, Idiot, Braća Karamazovi koji su njegovo
najveće djelo te Bjesovi, nazvani najdostojevskijevim romanom.

U životu Dostojevskog žene su igrale značajnu ulogu. Zaljubio se u Mariju Dmitrovnu Isajevu i
oženio se njome, udovicom sa djetetom, i to dok je još bio politički osuđenik na robiji bez ikakve
jasne perspektive. Neke su Marijine crte upisane u lik Katarine Ivanovne. Druga mu je supruga
bila Ana Grigorijevna koja je bila 25 godina mlađa od njega. Sa trećom suprugom, Anom
Snjitkinom, Dostojevski se upoznao poslije avanture sa Apolonarijom Suslovom. Rodila mu je
četvero djece i stvorila obiteljsku atmosferu povoljnu za pisanje koja nije bila opterećena ni
sjećanjima na progonstvo ni na brak sa histeričnom Marijom Isajevom. Nakon duge i teške
bolesti, umire 1881. godine od posljedica krvarenja izazvanoga epileptičnim napadom. Prema
izvještajima policije, na posljednji mu je ispraćaj došlo 100 000 ljudi, mahom studenata, a
pogreb se na kraju pretvorio u demonstracije protiv carskog sustava.

1. Bio je jedan od prvih profesionalnih književnika – za svoja je djela dobivao plaću, ali je, za
razliku od Turgenjeva, Tolstoja ili Puškina, on živio isključivo od svojih djela. To je i razlog zbog
kojega je živio u oskudici. U jednome se pismu čak žalio što zarađuje manje od Turgenjeva,
zaključivši: Ja dobro znam da pišem gore od Turgenjeva, ali ipak, ne toliko gore.

2. Poslije 41 filma i serija snimljenih prema njegovim djelima, došlo je vrijeme i za snimanje
filmske biografije samog Dostojevskog. TV serija sa velikim brojem epizoda, snimljena u jednoj
od najraskošnijih vila u Podmoskovlju, polučila je ogroman interes gledatelja, ali i izazvala
brojne polemike. Redatelj je bio Vladimir Hotienko, scenarij je napisao Eduard Volodski, a uloga
velikog pisca povjerena je Evgeniju Mironovu. Radnja obuhvaća period od gotovo 30 godina –
od vremena kada je budući klasik pripadao revolucionarnom klubu petraševaca, pa sve do
početka pisanja Braće Karamazovih.

3. Od 41 filma snimljenog prema njegovim djelima, Idiot je ekraniziran najviše puta – osam.
Prva je filmska adaptacija snimljena 1910. godine.

4. U travnju 1849. godine Dostojevski je uhićen s grupom petraševaca te su uskoro

dvadesetoricu njih izveli na gubilište i izrekli im smrtnu kaznu. Nakon toga pozvali su svećenika
da ih ispovjedi te su ih zamotali u pokrove i držali ih 20 minuta na hladnoći, a onda su im
pročitali carevu odluku o pomilovanju te zamjeni smrtne kazne služenjem u Sibiru. Tek se
kasnije ispostavilo da osuda nikada nije ni postojala te da je sve inscenirano kako bi uplašili
buntovnike.

5. Tijekom boravka u Sibiru Dostojevski je obolio od epilepsije te je počeo zaboravljati stvari, a

tako i radnju vlastitih romana. Jednom mu je prilikom Ana Snjitkina prepričavala radnju
Poniženih i uvrijeđenih, a on je potpuno spontano priznao da nema pojma o čemu ona govori.
Međutim, vrlo je brzo obećao da će roman pročitati čim uhvati vremena.

6. Budući da je, pritisnut dugovima, radio brzo i mnogo, često je imao problema sa
zadovoljavanjem rokova. Jednom je prilikom, radeći na Zločinu i kazni, očajavao toliko da su mu
prijatelji pisci ponudili da svatko od njih napiše po jedno poglavlje, a da on na kraju samo sve
uskladi, a on im je odgovorio da nikad ne bi vlastitim imenom potpisao tuđi rad.

7. Znajući da Fjodor Mihajlovič lako plane i da u takvom raspoloženju kaže i ono što ne misli,
poslije čega bi neizbježno slijedilo kajanje i ispričavanje, njegova je dovitljiva supruga
izbjegavala istoga dana slati pisma koja bi on napisao u stanju ljutnje ili razdražljivosti. Čim bi se
primirio i počeo žaliti zbog izrečenog, uvijek bi se pokazalo da to pismo slučajno nije bilo
poslano pa bi on u miru odgovarao.

8. Dok mu je supruga Ana bila trudna, on je potpuno slučajno izgubio Tolstojev Rat i mir koji je
ona jako voljela čitati. Kasnije je, nakon rođenja kćeri, priznao da je sakrio roman jer je u njemu
previše umjetnički uspjelo opisana smrt supruge Andreja Bolkonskog pri porođaju pa je želio
poštedjeti suprugu bezrazložnih briga.

9. Kada se 1879. godine dogodio incident u kojemu je nepoznati pijanac nasrnuo na

Dostojevskog nanijevši mu lakše povrede, pisac je odmah zatražio da ga puste na slobodu jer
mu on prašta. Budući da je cijela stvar zbog publiciteta ipak došla do suda i napadač je osuđen
na šesnaest rubalja kazne, Dostojevski ga je pričekao pred ulazom i dao mu svih šesnaest
rubalja da plati kaznu

10. Njegov je odnos s Turgenjevim bio promjenljiv i buran – od početne blagonaklonosti do

kasnijeg razmimoilaženja. Tolstoja, s druge strane, nikada nije upoznao, a Lav Nikolajevič nakon
njegove smrti supruzi Ani govori da mu je Dostojevski uvijek izgledao kao čovjek u kojemu je bilo
mnogo pravog kršćanskog osjećanja te da vjeruje da bi mu on mogao na mnogošta odgovoriti.

2. TEMA ROMANA

Vrsta djela: psihološki i kriminalistički roman

Vrijeme radnje: 60-e godine 19. stoljeća (tijekom devet dana)

Mjesto radnje: Petrograd i na samom kraju romana Sibir

Tema djela: ubojstvo lihvarice Aljone Ivanove (zločin) i Raskoljnikovo psihičko stanje poslije ubojstva

Ideja djela: ni jedan zločin ne može proći nekažnjeno. Ako nije kažnjen zakonom, biva kažnjen savješću.

3. Raskoljnikov je bivši student kojeg je siromaštvo, ali i nepravda prema siromašnim ljudima izmorila pa
je odlučio uzeti pravdu u svoje ruke. Ubio je lihvaricu i njezinu sestru, ali je kasnije i on dugovno bio
rasiječen, raskoljen na dva dijela kao što je i njih ubio. To vidimo, tu podvojenost i u njegovom
prezimenu. On je raskoljen, razapet, na dvije strane, ona koja tvrdi da je napravio dobro i ona koja
izaziva grižnju savjesti zbog počinjenog ubojstva. On ima zanimljivu sliku o ljudima koje dijeli na nižu i
višu vrstu. Viša vrsta je ona kojoj je sve dozvoljeno, pa makar i zlo, a niža vrsta je često žrtva ove više.
Odlučio je postati pripadnik više vrste i tako pomoći ljudima ubojstvom. Nije se s učinjenim mogao
nositi, znači, savjest mu je dokazala da ne pripada višoj vrsti.

“Da ubiješ i da uzmeš njene novce, pa da se onda pomoću njih posvetiš služenju cijelom čovječanstvu i
općem dobru, zar ne misliš da se ono sićušno zlodjelce ne bi zbrisalo tisućama dobrih djela?… A što znači,
na općoj tezulji, život te sušičave, glupe i zlobne babe? Ništa više nego život kakve uši…”

„Meni je tada trebalo da doznam, i to da doznam što prije, da li sam ja vaš kao i svi ili sam čovjek? Imam
li snage da prekoračim norme ili nemam? Smijem li se usuditi da uzmem ili ne smijem? Jesam li ništavno
stvorenje ili imam pravo?“

“Na nježnim crtama mladićevog lica na trenutak se pojavi osjećanje najdubljeg gađenja. Uzgred rečeno,
on je bio upadljivo lijep, vrlo lijepih zagasitih očiju, smeđ, povisok, tankovijast i stasit..... On je bio tako
bijedno odjeven da bi se neko drugi, čak i naviknut na tako nešto, stidio da u takvim traljama danju izađe
na ulicu.”

“Rađa li bolest sam zločin, ili je samo zločin, nekako po svojoj osobitoj prirodi, vazda praćen nečim nalik
na bolest?”

“Nisam ubio radi toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni radi toga da se domognem sredstava
i vlasti pa da postanem dobrotvor čovječanstva! Jednostavno sam ubio; radi sebe sam ubio, samo radi
sebe...”

“Ja sam zao, ja to vidim… ali zašto me one ljube toliko kad ja to nisam zavrijedio… A da je znati, da li će
se za tih budućih petnaest – dvadeset godina duša moja smiriti…”
4. Ljude je Raskoljnikov u svom članku „O zločinu“ podijelio na više i niše. Rekao je da viši ljudi, koji su
iznimni pojedinci, imaju pravo napraviti sve kako bi taj svoj status zadržali, ili, kako kaže, za viši cilj,
uključujući i gaženje preko leševa ako je potrebno. Navodi Napoleona kao primjer takve osobe. Iako je
pita je li on Napoleon ili uš (nametnik) društva. On je tu teoriju mislio primijeniti ubojstvom lihvarice i
dokazati da je i on viši čovjek. Nije uspio zbog savjesti. Ako gledam današnji svijet i situaciju kako neki
ljudi prolaze nekažnjeno, njegova mi se teorija uistinu čini točnom. Oni koji nemaju savjest mogu raditi
što ih je volja pa makar to bili i zločini, ali ne za bolje čovječanstvo nego isključivo za vlastitu dobrobit i
uspjeh.

5. Policijki istražitelj Petrovič nije tek običan policajac već odličan inspektor koji poznaje ljudsku dušu. On
je raznim psihološkim igrama i pitanjima koja izazivaju grižnju savjesti Raskoljinikova na kraju dove do
priznanja zločina. Prije toga je on svojim pitnajima i razgovorima kod Raskoljnikova probudio savjest.

“Porfirije Petrovič je bio raskomoćen, u domaćem ogrtaču, u veoma čistom rublju i izgaženim papučama.
To je bio čovjek od nekih trideset i pet godina, omalen, pun i čak s trbuščićem, izbrijan, bez brkova i bez
zalizaka, kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobično ispupčeno zaobljenoj na potiljku.
Njegovo bucmasto, okruglo lice malo prćasta nosa bilo je boležljive, tamno žute boje, ali prilično živahno
i čak podsmješljivo. Ono i izgledalo čak i dobrodušno da mu nije smetao izraz očiju nekako vodnjikavog
sjaja i gotovo prekrivenih bijelim trepavicama, koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled
tih očiju nekako je čudno odudarao od čitave njegove pojave, koja je u sebi imala čak nešto žensko, i
davao joj je mnogo ozbiljniji izgled nego što bi čovjek na prvi put mnogo od nje očekivati.”

6. Raskoljnikov i Sonja imaju zajedničko gađenje prema nepravdi u svijetu. Razlika među njima je ta što
Raskoljnikov nije psihološki jak koliko je i Sonja. On je došao iz siromašne sredine, ali pravedne, a ona je
imala problematičnog oca koji joj je od malena stvorio sliku kakav ne treba biti. Zbog toga je ona i bila
kao lik jača od Raskoljnikova. Svoju snagu pronašla je i u vjeri bez obzira što se bavila prostitucijom kako
bi preživjela. Bila je svjesna da se za sebe mora izboriti. Tu snagu Raskoljnikov nije imao, ali ga je na put
iskupljenja odvela upravo Sonja koja je ostala uz njega. Citat prikazuje Sonju kao krhku djevojku, ali je ta
njena vanjština u suprotnosti s unutrašnjom snagom.

„Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog praga, ali ga ne prekorači; gledala je kao izgubljena i,
izgleda, ništa nije shvatila; zaboravila je na svoju, iz četvrte ruke kupljenu, ali ovdje nedoličnu svilenu
haljinu u boji sa dugačkim i smiješnim skutom; zaboravila je na svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata
zakrčila; i na svijetle cipele, i suncobran, nepotreban noću, ali koji je ponijela; i na smiješan okrugli slamni
šeširić sa sjajnim perom boje plamena. Ispod tog nestašno nakrivljenog šeširića virilo je mršavo, blijedo i
uplašeno lice, otvorenih usta i od užasa ukočenih očiju. Sonja je bila omanjeg rasta, mršava, ali prilično
lijepa osamnaestogodišnja plavuša, sa prekrasnim plavim očima.”

7. REALISTIČKA OBILJEŽJA

– analiza društvenih prilika, neuljepšan opis društva, kritika društva, prikaz društvene nepravde, prikaz
nižih slojeva društva, likovi su psihološki okarakterizirani i imaju i dobre i loše osobine baš kao i svaki
čovjek, detaljni opisi i detaljna radnja, kronološka fabula
8. KRIMINALISTIČKA OBILJEŽJA

- ubojstvo koje je isplanirano, opis ubojstva, istraživanje i policijski inspektor, krađa….

9.

Raskoljnikov – Aljona Ivanovna – Aljona je stara lihvarica koja iskorištava svoju sestru Lizavetu i sve oko
sebe. Raskoljnikov ju ubije da bi ju opljačkao i tako spasio svijet. Problem morala i pravde. Opravdanost i
neopravdanost zločina

Raskoljnikov – Dunja – Dunja je Raskoljinikova sestra, on ne želi da se ona uda za Lužina samo da bi se
žrtvovala i time dobila novac. Želi sestru zaštititi od takvog braka.

Dunja – Lužin – Dunja bi kao ženska osoba u obitelji tim brakom pokušala spasiti majku i brata i odlučuje
se na žrtvu. Želi da mu ona bude podložna, a on sam je iznimno egocentrična osoba. Na kraju se ne uda
za njega, a on se pokušao osvetiti.