VERBOTONALNA METODA

Osnovni principi i metodski postupci u rehabilitaciji djece oštećena sluha i/ili govora
Verbotonalna metoda je dio verbotonalnog sistema akademika Petra Guberine, pod
kojom podrazumijevamo metodske pristupe i postupke koje koristimo u dijagnostici i
rehabilitaciji slušanja i govora i u terapiji govornih poremećaja, neovisno o etiologiji i
karakteru oštećenja te kronološkoj dobi pacijenta. Na jedinstvenim temeljnim principima i
osnovnim postavkama razrađen je niz dijagnostičkih instrumenata i programa rehabilitacije
primjerenih vrsti i broju oštećenja, te dobi pacijenta.
Najčešća i najrasprostranjenija primjena verbotonalne metode u svijetu odnosi se na
program rehabilitacije djece oštećena sluha i govora, odnosno poticanja razvoja govora i
tada kada je sluh neoštećen.
Imajući u vidu težinu i kompleksnost posljedica vezanih uz nemogućnost razvoja
govora zbog oštećenja sluha u najranijoj dobi (prije razvoja govora) ili zastoja u razvoju
govora zbog centralnih smetnji, mentalne retardacije, pedagoške zapuštenosti i sl., očekivan
je i razumljiv prioritet rada upravo s populacijom djece. Program rehabilitacije slušno i/ili
teško govorno oštećenog djeteta sveobuhvatan je program koji pomoću i uz rehabilitaciju
slušanja i govora djeluje na cjelokupni psihofizički razvoj djeteta, pa stoga uključuje različite
rehabilitacijske postupke te edukaciju kao prateći i uključivi dio rehabilitacije. Krajnji cilj
rehabilitacije je integracija, koja se po verbotonalnoj metodi provodi u trenutku i na način
koji osigurava uspješan život djeteta u tzv. redovnoj sredini.
Rehabilitaciju provode stručnjaci različitog profila zanimanja s dodatnom edukacijom
za rad po verbotonalnoj metodi, uz pomoć verbotonalne elektroakustičke opreme (aparati
SUVAG odnosno VERBOTON).
Ovi aparati imaju mogućnost prenošenja niskih frekvencija, uključujući i infra zvuk, a
pomoću posebnih sustava filtara i pojačala omogućeno je odabiranje optimalnog slušnog
polja (kombinacija optimalnih formi frekvencije, intenziteta i vremena) i optimala glasova
(oktavno ili uže frekvencijsko područje karakteristično za percepciju pojedinog glasa).

DIJAGNOSTIKA
Uključivanju u rehabilitacijski, odnosno rehabilitacijsko-edukacijski program prethodi
kompleksna dijagnostika, koja ukazuje na stanje sluha, slušanja i govora, ali i na cjelokupni
psihofizički status djeteta. Program dijagnostike obuhvaća osnovnu i dopunsku
dijagnostičku obradu, a broj i vrsta pretraga u svakom pojedinom slučaju zavise o
indiciranom ili suspektnom problemu i kronološkoj dobi pacijenta.
Osnovna dijagnostička obrada uključuje: otorinolaringološki pregled; audiološka ispitivanja
kojima se određuje stanje sluha i slušanja (tonalna audiometrija s dopunskim pretragamima
SISI, TDT, timpanometrija, STAR, verbotonalna audiometrija, govorna audiometrija s
dopunskom otežanom i usporenom govornom audiometrijom, dječja audiometrija);

1
ispitivanje optimalnog slušnog polja i govornog statusa slušno oštećenih osoba; logopedski
pregled (za djecu s govornim poteškoćama); psihološka ispitivanja.
Program dopunske dijagnostičke obrade sadrži: dodatne audiološke pretrage kojima se
ispituje mjesto i stupanj oštećenja slušnog puta (evocirani akustički potencijali -BERA,
evocirana otoakustička emisija – EOAE), lokalizacija izvora zvuka u prostoru, selektivno
slušanje, strukturalno vrijeme percepcije, šum, podnošenje reverberacije, odnos
monoauralnog, binauralnog i stereofonskog slušanja; vestibulometrijske pretrage (ENG),
fizijatrijski pregled i objektivno ispitivanje ravnoteže (stabilometrijska platforma); neurološki
pregled i pretrage (EEG, Brain Mapping); psihijatrijski pregled; dodatna psihološka
ispitivanja.
Dijagnoza je dinamička; provjerava se, dopunjuje i, eventualno, mijenja u tijeku
rehabilitacije. Rehabilitacija je sastavni dio dijagnostičkog postupka, kao što je i dijagnostika
dio procesa rehabilitacije. Na taj se način provjerava početna dijagnoza i uspješnost
rehabilitacije te potvrđuju ili dopunjuju pristupi i postupci u daljnjem rehabilitacijsko-
edukacijskom tretmanu.

REHABILITACIJA
Cjelokupni rad odvija se u dva osnovna oblika – grupnom i individualnom i zasniva na
tjelesnim i slušnim putovima, (fonetski ritmovi: tjelesna ritmika i glazbeni ritam) te situaciji i
situacijskom učenju govora i jezika. U rehabilitaciji slušanja i govora osnovni je princip da
treba poći od relativno optimalnih mogućnosti slušno i/ili govorno oštećenog subjekta.
Grupni rad primjeren je rehabilitaciji i edukaciji djece oštećena sluha i govora,
odnosno samo govora ukoliko se radi o nerazvijenom govoru zbog centralnih smetnji
(disfazija), mentalne retardacije, pedagoške zapuštenosti i dr. Grupni oblik rehabilitacije, koji
uključuje edukaciju provodi se svakodnevno pola dana u tijeku radnog tjedna.
Djeca oštećena sluha tijekom cijelog rada slušno su stimulirana pomoću aparata
verbotonalnog sistema SUVAG I ili VERBOTON G 10, s vibratorom samim –
somatosenzoričkim putem (početna rehabilitacija), sa slušalicama i vibratorom ili samo
slušalicama (kad su već napredovala) i izložena su govornoj aktivnosti. U grupnom radu
nastoji se dijete stimulirati na slušanje i govor govornim strukturama ritmičko- intonativnog
karaktera. Uloga je grupnog rada da, osim uspostavljanja slušanja i govora, razvija integraciju
i socijalizaciju ličnosti. Ovdje se postavljaju temelji tjelesnom, moralnom i estetskom odgoju i
usvajaju znanja primjerena kronološkoj dobi djeteta.
Individualni rad (vježbe slušanja i govora odnosno samo govora) i grupni rad
predstavljaju dva paralelna i koordinirana oblika u rehabilitaciji slušno i/ili govorno oštećene
djece. Provodi se svakodnevno u seansama, od 1/2 do 1 sat, koje se u tijeku dana mogu
ponoviti. Trajanje i broj seansi ovisi o dobi i drugim predispozicijama djeteta (koncentracija i
sl.). Tijekom individualnog rada rehabilitator će s pojedinim djetetom razvijati slušanje i
govor posebnim vježbama. One glasove koje dijete postigne u grupi (putem igre)
rehabilitator kombinira u one riječi i rečenice u kojima su postignuti glasovi zastupljeni.

2
 U radu sa slušno oštećenom djecom bitno je da se govorne i slušne vježbe odvijaju na osnovi
slušanja prema optimalnom slušnom polju svakog pojedinog djeteta, a to omogućava
transmisija govora preko aparata SUVAG II ili VERBOTON G 20. Govor se prenosi preko onih
frekvencija na koje je dijete ostalo najosjetljivije, dakle najviše preko niskih ili u kombinaciji
niskih i visokih frekvencija. Budući da se govor prenosi preko relativno optimalnih
mogućnosti, slušanje se bogati i optimalno slušno polje se proširuje (iako se periferija ne
mijenja i tonalni audiogram ostaje isti).
Za stimuliranje govora i korekciju izgovora kod djece koja nemaju oštećen sluh ali ne mogu
spontano razviti govor, koristi se aparat SUVAG-LINGUA ili VERBOTON G 30 L.
Individualnom se rehabilitacijom uspostavlja i popravlja razumijevanje govora te budi,
obogaćuje i “čisti” (korigira) djetetov govorni izraz.

FONETSKI RITMOVI U VERBOTONALNOJ METODI

Govor nije naša datost, mi se ne rađamo s govorom kao što se rađamo s osjetom
njuha npr. Ne postoje, dakle, specijalizirani organi za govor već su neki od organa preuzeli i
funkciju generiranja govora. Iz verbotonalne je teorije poznato da čovjek čitav sudjeluje kako
u percepciji tako i u emisiji/reprodukciji govora (i glasova govora). Prema tome i stanje
organizma kao totaliteta ima odlučujuću ulogu u primanju i odašiljanju govorne poruke:
ritam tijela, odnos tijela prema prostoru i vremenu. Ne imati razvijen govor ne znači i ne
imati razvijene organe za govor ili da je funkcija tih organa poremećena. Ono što je
poremećeno ili nedostaje to je rad organa i tijela u funkciji govora – optimalna napetost,
motorika, inervacija.
Da bi uspješno odgojila napetost i motoriku, skladno inervirala govorne organe i tijelo
verbotonalna metoda je uvela nove discipline i postupke: tjelesnu ritmiku (stimulacije
pokretom) i glazbeni ritam (glazbene stimulacije), koje zajedničkim imenom nazivamo
fonetski ritmovi.
Stimulacije pokretom su metodski postupci u verbotonalnoj metodi kojima je osnovno
sredstvo pokret, a osnovna svrha razvoj govora i slušanja (prirodnog govora i dobrog
slušanja).
Osnovni zadaci ovih postupaka jesu:

 razvijanje kinestetskog osjeta i funkcije tijela u prostoru, vremenu i dinamici;

 stvaranje dobre psihomotorne baze kod djeteta ili korekcija loše psihomotorike kod
pojedinca;
 poticanje na glasanje pokretom i glasovima koji se najefikasnije mogu proizvesti
datim pokretom (funkcionalna ritmika);
 usvajanje temeljnih govornih ritmičkih formi pokretom, stvaranje osnovice odnosno
istovremeno ostvarivanje percepcije i govorenja riječi, rečenica i većih govornih
cjelina u govornom ritmu određenog jezika.

3
Glazbene stimulacije (ritam brojalica) ritmičke su strukture koje sadrže logatome (slogovi
koji ne nose značenje) ili logatome kombinirane s riječima (dakle sa značenjem).
Cilj im je da pomoću glazbenih vrednota (ritma i melodije) stimuliraju buđenje govora,
razviju što kompleksniji i što prirodniji govor i pomognu korektnoj artikulaciji glasova.
Budući da su ritam, intonacija, napetost, intenzitet, pauza (aktivna) i vrijeme osnovni
strukturalni elementi svake pa i najmanje izgovorene cjeline, glazbene stimulacije uz
stimulacije pokretom, predstavljaju dragocjeni temelj kako za razvoj i korekciju govora kod
slušno oštećenih osoba tako i za razvoj i korekciju izgovora kod usvajanja materinskog ili
učenja stranog jezika.
Dramatizacija je jedan od vidova aktivnosti u verbotonalnoj metodi koji djeca rano i
rado prihvaćaju, jer je to rehabilitacija igrom i učenje putem igre. Ona nam pomaže u razvoju
motorike, osvještavanju prostora, izazivanju i korištenju pokreta u izražajnom (nominalnom)
smislu riječi, čime se bogati simbolika (misao) i izrazi (vokabular).Tu se ostvaruju međusobni
odnosi i dijalozi koji, naročito u početku, imaju za cilj razvijanje spontanosti,
komunikativnosti i socijabilnosti, što u početnoj rehabilitaciji predstavlja poseban problem.
Iznad svega cilj je razvoj govora, prirodnog govora koji se uči u igri i u spontanim životnim
situacijama.
U kasnijoj fazi i starijoj dobi dramatiziraju se priče, bajke, pa onda zreliji tekstovi i male
drame. Na taj način ovaj afektivno bogat oblik aktivnosti, uz koreografiju, predstavlja
izvanrednu mogućnost za umjetnički vrijednu prezentaciju postignutih rezultata.

Audiovizualni postupci – AVGS ( audio-vizualna globalno-strukturalna metoda) u

rehabilitaciji slušanja i govora počinju se primjenjivati u radu s djecom niske kronološke dobi.
U početku sliku i zvuk koristimo za stimuliranje spontanog glasanja i slušanja. U to vrijeme
film mora sadržavati jednostavne situacije, sadržaje ili priče koje djeca mogu brzo usvojiti i
prihvatiti kao svoju aktivnost. Takvi, globalno prezentirani, djeci bliski sadržaji kasnije će se
koristiti u grupnom i individualnom radu, dramatizaciji i drugim aktivnostima. U kasnijim
fazama audiovizualni postupci postaju sredstvo za učenje govora – jezika, za usvajanje novih
pojmova i aktivnu, spontanu upotrebu poznatog vokabulara u novim situacijama.
U rehabilitaciji starije djece (i odraslih pacijenata) program učenja stranog jezika po AVGS
metodi koristimo u funkciji kondicioniranja slušanja i korekcije izgovora, ali i kao izuzetno
motivirajući faktor za aktivno sudjelovanje u terapiji.

Dinamika i, posebno, način usvajanja nastavnih programa prilagođeni su mogućnostima

djeteta. Tako je djeci s izraženim teškoćama u razvoju potrebno organizirati individualizirani
intenzivni program rehabilitacije i edukacije, dok je određenom broju djece uključene u
redovite škole, uz svakodnevnu rehabilitaciju, potrebna i stalna pomoć u učenju u formi
produženog stručnog postupka, kao prijelazni oblik integracije.