Ispitivanje sluha (Audiometrija)

Sluh je senzorni modalitet koji omoguuje percepciju zvuka i govora, a

time omoguuje i razvoj govora i komunikacije, to ini ovjeka
jedinstvenim u ivom svijetu. Ispitivanjem sluha ili audiometrijom
utvrujemo ima li ispitanik uredan sluh ili postoji oteenje sluha. Ukoliko
postoji oteenje sluha, pregledom i dijegnostikom obradom utvrujemo
vrstu, mjesto i jainu oteenja sluha. Prema odnosu zrane i kotane
vodljivosti, nagluhost moe biti provodna ili zamjedbena (senzoneuralna).
Odreivanje mjesta oteenja sluha ili topodijagnostika je preduvjet za
postavljanje ispravne dijagnoze i uspjeno lijeenje. Mjesto oteenja sluha
moe biti: vanjsko uho, srednje uho, unutarnje uhu, sluni ivac i centralni
dio slunog puta (modano deblo, subkortikalne jezgre, modana kora).
Pretrage koje koristimo u audiometriji za odreivanje vrste, mjesta i jaine
oteenja sluha su: akumetrija, tonska audiometrija (TA), govorna
audiometrija (GA), timpanometrija (TG), kohleostapesni refleks (STAR),
otoakustina emisija (OAE), audiometrija evociranih potencijala modanog
debla (BERA), supraliminarna audiometrija (SA) ABLB, SISI,
Langenbeckov pokus, TDT. Akumetrija, tonska audiometrija i govorna
audiometrija spadaju u subjektivne metode. U objektive metode spadaju
timpanometrija, kohleostapesni refleks, otoakustina emisija i audiometrija
evociranih potencijala modanog debla. U ispitivanju oteenja sluha
moemo se sluiti i drugim dijagnostikim metodama, npr. ispitivanjem
ravnotee, imaging metodama (kompjuterska tomografija, magnetska
rezonanca) i sl.
Akumetrija predstavlja ispitivanje sluha glazbenim ugaalicama. Ona nam
pomae pri utvrivanju stanja sluha i odreivanju mjesta oteenja sluha.
Sluimo se s nekoliko pokusa. Pokus zrane vodljivosti usporeuje prag
ujnosti oba ispitanikova uha i uredno ujueg uha te nam pokazuje radi li
se o jednostranoj ili obostranoj nagluhosti. Pokus po Weberu usporeuje
prag kotane vodljivosti oba ispitanikova uha. Ukoliko je oteenje
jednostrano, pri provodnoj nagluhosti ispitanik lateralizira na nagluhu
stranu, a kod zamjedbenog na zdravu strano. Pokusom po Rinneu
usporeujemo prag zrane i kotane nagluhosti za svako uho. Na urednom
ujuem uhu, odnosno ukoliko nema provodne nagluhosti, zrana
vodljivost je bolja od kotane. Ukoliko je zrana vodljivost loija od kotane,
pokus po Rinneu je negativan i postoji postoji provodna nagluhost.
Schwabachovim pokusomusporeuje se prag kotane vodljivosti ispitanika
i ispitivaa. Ako ispitanik uje krae vrijeme nego ispitiva, pokus po
Schwabachu je skraen, a oteenje sluha je zamjedbeno.

Tonska audiometrija (tonski audiogram) pokazuje, osim mjesta oteenja, i

jainu oteenja sluha, usporeujui prag sluha ispitanika sa
standardiziranim nultim pragom sluha primjenom istih tonova i
izraava se u decibelima (dB). Ona pokazuje sluno polje ispitanika
prikazujui intenzitetski (ordinata) i frekvencijski (apscisa) raspon. Ukoliko
postoji asimetrija u pragu sluha na oba uha >30 dB ili ukoliko postoji
provodna nagluhost, potrebno je zagluiti (maskirati) bolje uho. Jaina
praga sluha odreuje se na temelju prosjenog praga sluha, odnosno
prosjek govornih frekvencija (500, 1.000 i 2.000 Hz). Sluh je u fiziolokim
granicama <26 dB. Prosjeni prag sluha 26-93 dB predstavlja naglugost.
Gubitak vei od 93 dB predstavlja gluhou.
Govorna audiometrija (govorni audiogram) ispituje razabirljivost rijei s
obzirom na jainu podraaja i time ispituje vie razine slunog puta.
Govorni audiogram prikazuje razabirljivost rijei u postocima (ordinata) i
intenzitet podraaja u decibelima (apscisa), oblici krivulje karakteristini su
za pojedini tip nagluhosti.
Timpanometrija (timpanogram) je dijagnostika metoda kojom ispitujemo
podatljivost timpanoosikularnog sistema. Timpanometrija nam omoguuje i
ispitivanje kohleostapesnog refleksa (STAR), biljeenjem defleksije zvunim
podraivanjem dovoljne jakosti, na uredno ujuem uho 70 do 100 dB
iznad praga sluha. Ukoliko je prag refleksa manji od 40 dB, to moe
upuivati na zamjedbenu nagluhost. Refleks izostaje prilikom gluhoe,
fiksacije stapesa (otoskleroza) ili klijenuti linog ivca.
Otoakustina emisija (OAE) biljei zvuk koji generira unutarnje uho, a
nastaje kontrakcijama vanjskih osjetnih stanica. Moe biti spontana ili
evocirana. Ukoliko postoji oteenje osjetnih stanica u unutarnjem uhu,
otoakustina emisija se ne moe zabiljeiti, stoga je metoda izvrsna za
spitivanje oteenja sluha kod djece. Koristi se u novoroenakom probiru
oteenja sluha u rodilitima, te ukoliko se ne dobije odgovor na screening
ureaju, dijete se alje na daljnju audioloku obradu.
Audiometrija evociranih potencijala modanog debla (BERA, ABR) je
objektivna metoda, koja se slui mjerenjem biolektine aktivnosti slunog
puta nakon zvunog podraaja radi odreivanja oteenja sluha. Evocirani
potencijali dobiju se uprosjeivanjem signala i prikazuju se
karakteristinom krivuljom, u kojoj pojedine defleksije predstavljaju
pojedine djelove slunog puta, nakon odreene latencije. Promjena tipine
krivulje ili produljenje latencije predstavlja oteenja odreenog dijela
slunog puta. Audiometrija evociranih potencijala modanog debla
predstavlja znaajnu audiometrijsku metodu za odreivanje
retrokohlearnog oteenja npr. kod neurinoma statoakustikusa.

Supraliminarna audiometrija (SA) odreuje oteenje sluha u dubini

slunog polja kod zamjedbenih nagluhosti, odnosno radi li se o
senzorikom ili neuralnom oteenju. Pokus izjednaenja glasnoe (ABLB,
pokus po Fowleru) koristi se za odreivanje mjesta oteenja kod
jednostrane senzorike nagluhosti. Pokus diferencijalne osjetljivosti
intenziteta (SISI) koristi se kod obostrane zamjedbene nagluhosti.
Langenbeckov pokus izvodi se ispitivanjem tonskog audiograma pri
optereenju uha bijelim umom. Carhardov pokus (TDT) pokazuje zamor
nakon optereenjatonskim impulsom kod neuralnog oteenja.
Iznenadna nagluhost
Jedan entitet treba posebno istaknuti, a to je iznenadno zamjedbeno
oteenje sluha ili iznenadna nagluhost, kao jedino hitno stanje u
audiologiji. Radi se o zamjedbenom oteenju sluha, koje nastaje
trenutano ili u kratkom vremenskom razdoblju. Uzroci mogu biti razliiti
(vaskularni, upalni, imunoloki, metaboliki, toksini), a oteenje je
najee jednostrano, rijetko obostrano. U velikom broju sluajeva dolazi
do spontanog oporavka sluha. Kod odreenog broja sluajeva zaostaje
oteenje sluha. Lijeenje bolesti je to uspjenije to se s njime zapone
ranije. Bolest se esto zamjenjuje provodnim smetnjama sluha i lijei
kapljicama za nos ili ispiranjem uha. Stoga je potrebno kod svakog
iznenadno oteenja sluha uiniti akumetriju da se odredi radi li se o
provodnom ili zamjedbenom oteenju sluha. Ukoliko se ustanovi
zamjedbeno oteenje, pacijenta je potrebno uputiti na dalju specijalistiku
/audioloku/ obradu i lijeenje.
Komunikacija ukljuuje aktivnost sredinjeg ivanog sustava, izvrnih
govornih organa i osjetila. Sam govor je sredstvo komunikacije koje ima
sloen i specifino organiziran oblik svjesne djelatnosti u kojoj sudjeluje
osoba koja formulira verbalni iskaz, s jedne strane, i osoba koja ga prima,
percipira, s druge strane (Lurija, 1976.).
Za uspjenu govorno-socijalnu komunikaciju potrebne su osnovne
subjektivne i objektivne pretpostavke. Prvenstveno je vaan primjeren
akustiki podraaj koji je nositelj poruke. Osjetila primatelja poruka moraju
biti intaktna, a sugovornici se moraju razumijeti. Budui da je osjet sluha
vaan u primanju i odailjanju govora, kod djece s oteenim sluhom
moemo oekivati probleme u primanju, kao i odailjanju poruka (vrlo
nerazumljiv govor okolini). Veliku vanost za razvoj govora ima vrijeme
kada je oteenje sluha nastalo, zatim stupanj oteenja, vrsta oteenja,
kao i socijalna okolina u kojoj je dijete odrastalo. Djeca koja su roena
gluha i djeca koja su kasnije ogluila dvije su razliite populacije.

Prelingvalno gluha djeca nemaju nikakve predodbe o zvuku i govoru, jer

ne mogu oformiti auditvnu spoznaju. Njihov glavni osjetni prijam govora je
vizualni kanal koji ima ogranien domet kada je rije o primanju govora i
njegovu usvajanju. Vizualno doivljavanje govora specifino se mentalno
obrauje i tumai zato to nije sadrajno sukladno doivljajima djece koja
uju ili djece koja su imala intaktan sluh do razdoblja kada se govor ve
razvio. Ako je gubitak sluha nastao nakon to se govor razvio, govor se
jedno vrijeme zadrava, ali zbog slabljenja njegove kontrole, propada i
postaje sve nejasniji. Govor takve djece treba podravati rehabilitacijom
preostalih mogunosti sluanja uz pomo slunih aparata i polisenzornom
stimulacijom.
Djeca koja su poslije izgubila sluh u svojem sjeanju zadravaju predodbe
o govornom zvuku. Zato je za razvoj vaan svaki mjesec kada je dijete
imalo intaktan sluh. Bitno je napomenuti da je vano ono vrijeme u
prelingvistikoj fazi kada dijete nije slualo govor kao govor, ve je ulo
zvukove koji su ga okruivali i one koje je samo proizvodilo. Svojim
glasanjem dijete je u tom razdoblju poelo uspostavljati veze izmeu
zvuka i pokreta govornih organa. Zapravo, ono je poelo stvarati temelj za
izgradnju govora koji e u kasnijoj rehabilitaciji sluanja i govora imati
veliku vrijednost jer se predodbe zvuka iz tog razdoblja, podrane
rehabilitacijom, teko briu.
Znaajke govora s oteenim sluhom

U razdoblju razvoja govora gluha i nagluha djeca bila su sasvim ili

djelomino onemoguena da putem sluha stvaraju fond slunih slika. Te su
predodbe akustikih simbola predmeta iz njihove okoline nepotpune ili
uope nisu stvorene. Govorna ekspresija takve djece ili nije razvijena ili je
djelomino razvijena i popraena je nizom nedostataka.
Ono to je zamjetno kod djece s oteenim sluhom jest da postoje
problemi s intonacijom, to se moe oitovati monotonim glasom.
Budui da su stupanj oteenja sluha, vrijeme nastanka oteenja, vrsta
oteenja i socijalni utjecaji razliiti za svako dijete, govor i poremeaji
govora razlikovat e se kod svakog djeteta.
Blago nagluha djeca imaju sline artikulacijske potekoe kao i djeca koja
uju te u nekim elementima govora zaostaju dvije do tri godine.
Gluha djeca najee nepravilno izgovaraju frikative i afrikate (S, Z, C, ,
, , , J, , D), a iz skupine sonanata glasove Nj, LJ, R. Veina tih glasova
gluhoj djeci predstavlja potekoe pri njihovoj artikulaciji zato to imaju

tzv. umni spektar i nalaze se u viem frekvencijskom podruju, te njihovo

izgovaranje zahtijeva sinhronizirane pokrete jezika i ostalih govornih
organa.
U govoru djece koja imaju tei stupanj oteenja sluha, moemo uoiti sve
vrste tipinih distorzija (iskrivljenja glasova) koje su karakteristine i za
djecu koja uju: interdentalni sigmatizam, lateralni sigmatizam i nazalni
sigmatizam, ali i druge vrste distorzija koje su obiljeene poremeajem
trajanja glasa, zvunosti glasa i kombiniranim poremeajima.
Kod djece s oteenim sluhom postoji djelomino ili potpuno obezvuenje
glasova, labava artikulacija, smanjena ili pojaana eksplozivnost glasova...
U govoru esto uoavamo i nestandardno trajanje nekih glasova. Glasovi
su produljeni ili skraeni te govor postaje nejasan i nerazumljiv. Problem
im je razlikovanje zvunih i bezvunih suglasnika i esto zamjenjuju
afrikate s bezvunim glasovima.
U govoru djece s oteenim sluhom najee su obezvueni frikativi (Z, ),
afrikati (, D), okluzivi (B, G, D), a kod prelingvalno gluhe djece i sonanti
(V, R). Ono to je vano napomenuti je da djeca s oteenim sluhom imaju
potekoa pri izgovoru samoglasnika, te razumljivije artikuliraju suglasnike
nego samoglasnike. (Nickerson,1975.).
Govorno ponaanje je integrirano (Radovani,1995.). Svi elementi govora,
artikulacijski i prozodijski, meusobno su povezani, tvore govorni sustav i
djeluju u njemu. Poremeaj jednog elementa u sustavu utjee na
funkcioniranje govornog sustava u cjelini. Djetetu s oteenjem sluha
potrebno je omoguiti da uz pomo ostatka sluha te vizualnog i taktilnog
osjeta stekne predodbu o vlastitom govoru i govoru drugih, kao to dijete
koje uje takve predodbe stjee sluanjem.