Edukacijsko rehabilitacijski fakultet Univerziteta u Tuzli

Dodiplomski studij Logopedija i audiologija

Predmet:
Poremeaji socijalne komunikacije

Seminarski rad:
Procjena i tretman socijalne komunikacije kod osoba s poremeajima u ponaanju

Studenti:
Nerma Oki

Mentorica:
Dr.sc. Leila Begi, docentica

Tuzla, decembar 2017.

SAETAK

Poremeaji u ponaanju odnose se na one pojave u ponaanju, razliite bioloke, psiholoke,

pedagoke i socijalne geneze koje izlaze iz okvira opeprihvaenih normi ponaanja odreene
sredine i odnose se na ugroavanje prava drugih i/ili na obezvrjeivanje i neprihvaanje
socijalnih normi. Okolini imbenici i imbenici linosti vezani za funkcioniranje mlade
osobe su dvije osnovne grupe etiolokih faktora. U ovom seminarskom radu prikazani su
poremeaji u ponaanju u odnosu na pormeaje socijalne komunikacije kao i vanost procjene
i pravovremene intervencije u odnosu na pojave.

Kljuni pojmovi: poremeaji u ponaanju, socijalna komunikacija, tretman, procjena, rana

intervencija

SUMMARY

Behavioral disorders are related to behaviors, different biological, psychological, pedagogical

and social genesis that emerge from the framework of generally accepted norms of behavior
of certain environments and refer to the threat to the rights of others and / or to undermine and
disapprove of social norms. Environmental factors and personality factors related to the
functioning of young people are two basic groups of etiologic factors. This seminar paper
presents behavioral disorders related to social communication as well as the importance of
estimating and timely intervention in relation to phenomena.

Key concepts: behavioral disorders, social communication, treatment, assessment, early

intervention
Sadraj
UVOD ........................................................................................................................................ 1
1. Povijest uenja o poremeaju ponaanja ........................... Error! Bookmark not defined.
2. Poremeaji u ponaanju u DSM-5 i DSM-IV sustavu ........................................................ 8
2.1. DSM- etvrto revidirano izdanje ............................... Error! Bookmark not defined.
2.2. DSM- peto izdanje ..................................................... Error! Bookmark not defined.
3. Poremeaji u ponaanju u MKB-10 sustavu ..................... Error! Bookmark not defined.
4. Achenbachovi empirijski izvedeni problemi u ponaanju Error! Bookmark not defined.
ZAKLJUAK ............................................................................................................................ 9
LITERATURA ......................................................................................................................... 17
UVOD

Dijete se raa kao prosocijalno bie i od samog je poetka u velikoj mjeri usmjereno
socijalnim signalima. Ve novoroene radije slua govor negoli druge zvukove
(Vouloumanos i Werker, 2007), te preferira promatranje lica u odnosu na druge vidne
podraaje (Johnson i sur., 1991).

Zapravo, djeca su od roenja posebno usmjerena na druge ljude, uivaju u interakciji s njima,
njihovom dodiru, mirisu, licu i glasu. Neurobioloka usmjerenost socijalnom svijetu je temelj,
bioloka osnova razvoja komunikacije i socijalnog uenja.

Premda su tijekom razvoja u velikoj mjeri stopljeni i isprepleteni, vrlo je vano razlikovati
razvoj komunikacije, usvajanje jezika i razvoj govora. U svakodnevnim razgovorima esto se
ti pojmovi smatraju sinonimima, no vano ih je razlikovati i u klinikom i u znanstvenom
radu (Slika 1).

Slika 1 Razvojna piramida razvoja komunikacije, jezika i govora

Komunikacija je temelj i potporni stup usvajanja jezika i razvoja govora: a) jezik se ui u

komunikaciji, b) govor je jedno od sredstava koja koristimo u komunikaciji, c) razvojna
ekspanzija jezino-govornih sposobnosti nastaje nakon to dijete naui kako porukom utjecati
na panju druge osobe, tj. nakon to su usvojene osnove komunikacije. Vano je uoiti da
prije nego to pone govoriti (prve rijei sa znaenjem uglavnom se javljaju u dobi od 12

1
mjeseci, a rjeniki brzac u dobi od 18 mjeseci), dijete mora usvojiti niz znanja i vjetina,
koje e mu omoguiti da postane komunikacijski aktivno i pripremi se za usvajanje jezika.

2
 1. Komunikacija pretpostavka urednog socijalnog razvoja

ovjek nije postao socijalno bie zato to se socijalizirao tijekom djetinjstva, ve je roen kao
prosocijalno bie. Ono to socijalno bie povezuje s biima koja ga okruuju je komunikacija.
Dakle, komunikacija je imanentna ljudskoj prirodi i prisutna od poetka ivota. Problemi
nastaju kada pokuamo definirati komunikaciju. Svi smo uronjeni u nju i intuitivno znamo to
komunikacija jest, a opet nema jedinstvene i od svih prihvaene definicije. Reardon (1998)
definira komunikaciju kao sredstvo pomou kojega dvije ili vie osoba razmjenjuju
informacije i meusobno utjeu na svoja miljenja i ponaanja, a King (1979) kao proces u
kojem je odgovor izazivan porukom koja se alje i prima. Definicije bismo mogli redati u
nedogled. Zajedniko veem broju definicija jest to da komunikacijom osobe utjeu jedna na
drugu na mentalnoj razini, tj. razmjenjuju obavijesti koje mijenjaju njihovu svijest i
ponaanje.

Ranom komunikacijom nazivamo razdoblje u kojem se usvajaju vjetine koje omoguavaju

proces razmjene obavijesti: slanja poruka i odgovaranja. One proizlaze iz djetetova
sazrijevanja i uenja u kognitivnoj, jezinoj i socijalnoj domeni, te u posebnom kognitivnom
podruju koje zovemo socijalna kognicija ili spoznaja o ljudima i njihovom doivljavanju i
ponaanju. Istraivanja krajem prolog stoljea pokazala su da rana komunikacija nije samo
faza u razvoju komunikacije s dominantnom ulogom u socijalno-emocionalnom razvoju, ve i
sa znaajnom ulogom u mentalnom zdravlju te razvoju osobnosti i spoznaje (za pregled vidi:
Ljubei, 2001). Neki je autori definiraju kao arenu u kojoj se odvija razvoj (Budwig, Ugiris
i Wertsch, 2000). Istraivako i kliniko iskustvo, prikupljeno u Kabinetu za ranu
komunikaciju, pokazuje da je zastoj u komunikacijskom razvoju najei neprepoznani uzrok
odgoene pojave jezika, kao i atipinog jezinog razvoja (Ivac Pavlia, 2010).

Naime, ljudskoj intuiciji esto izmie to da je sam proces slanja poruke (kolika god bila
njezina sloenost) jedna od kljunih sastavnica komunikacijskog procesa. Jer poruka je ono
to posreduje da komunikacijska namjera jednog sudionika stigne do drugog sudionika. Zato
stadije u razvoju komunikacije moemo analizirati i imajui u fokusu to se dogaa s
porukom.

Pretpostavka slanju poruke je postojanje komunikacijske namjere, tj. namjere da se neto

priopi. Primjerice, tromjeseno dojene koje plae jer osjea nelagodu zbog gladi ima

3
potrebu da ga netko rijei te gladi, ali nema namjeru da ga porukom pozove. Dojene
jednostavno plae jer je pla prirodna reakcija na nelagodu, pritom ne znajui kako njegov
pla djeluje na ljude. To e istom otkriti upravo stoga jer ljudi reagiraju na njegov pla:
prilaze mu, tjee ga i rjeavaju nelagode. S vremenom, djetetove rastue sposobnosti
pamenja i uenja omoguuju mu da otkrije kako se ljudi oko njega sustavno ponaaju te
prilaze kada ono plae. Tada dijete moe i namjerno zaplakati kako bi ih privuklo. To znai
da je otkrilo da odreena njegova ponaanja dovode do predvidivih odgovora, tj. da moe
porukom djelovati na ljude. Taj nas primjer dovodi do jo vanijeg kriterija za razlikovanje
stadija socijalne komunikacije, a to je razlikovanje je li komunikacija intencijska ili
predintencijska.

Razdoblje u kojem djeca jo nisu nauila namjerno slati poruke okolini, tj. u kojem odrasle
osobe iitavaju poruke na osnovi djetetova ponaanja i emocionalnih znakova (npr. majka
po djetetovu plau zakljuuje da je ono gladno), naziva se razdobljem predintencijske
komunikacije. Budui da djeca tada jo nisu svjesna kako njihovo ponaanje djeluje na
socijalnu okolinu, ona ga ne izvode s ciljem da ono u socijalnoj okolini polui tono odreeni
oekivani uinak. No, djeca postupno otkrivaju kako njihovo ponaanje djeluje na okolinu
tonije, kako razliita ponaanja razliito djeluju na ponaanje ljudi oko njih. Dijete tako
otkriva da su ljudi intencijska bia, kao to je i ono samo (Tomasello, 2001).

Izvoenje ponaanja s namjerom (i jasnim ciljem i oekivanjem) da ono izazove tono

odreenu promjenu u socijalnoj okolini ukazuje na intencijsku (namjernu) komunikaciju.
Razvojne promjene koje omoguuju taj prijelaz intenzivno se odvijaju prije nego to dijete
pone govoriti, a osobito su vidljive krajem prve godine ivota (u razdoblju od 9 do 12
mjeseci).

Bates je (1979) definirala intencijsku komunikaciju kao signalno ponaanje, u kojem je

poiljatelj unaprijed svjestan uinka koji e taj signal imati na sluatelja i ustraje u tom
ponaanju dok ne postigne (eljeni) uinak, ili dok ne bude jasno da je pokuaj propao (str.
36). No, napominjemo da intencionalnost u komunikaciji ne nastaje odjednom. To je
postupan proces koji ukljuuje sinergijski razvoj u socijalnoj, komunikacijskoj i kognitivnoj
domeni.

Oslanjajui se na inicijalnu ideju Elizabeth Bates o dvjema tranzicijskim tokama u ranoj

komunikaciji, Weterby, Warren i Reichle (1998) kritiki evaluiraju teorije i istraivake
podatke o nastanku intencijske i simbolike komunikacije. Obje faze komunikacijskog

4
razvoja definisocijalne su nainom kako se odailje poruka: da li s namjerom
(predintencijska/intencijska komunikacija) i kakvim sredstvima (predsimbolika/simbolika
komunikacija). Stoga je prvi veliki razvojni prijelaz onaj iz predintencijske u intencijsku
komunikaciju, a nakon to komunikacija postane intencijska u njoj se prvo primjenjuju
nesimbolika, zatim simbolika sredstva u prijenosu poruke. Jezik i njegovo akustiko
ostvarenje govor, pripadaju skupini simbolikih sredstava uz druga simbolika sredstva koja
je ljudski um stvorio.

1.1. Obiljeja intencijske (socijalne) komunikacije

Istraivanja Wetherby i Prizant (1989) istiu vanost procjene vertikalnih i horizontalnih

dimenzija nastanka intencionalnosti u komunikaciji. Vertikalna dimenzija odraava napredak
od predintencijske do intencijske komunikacije (kako je ve opisano). Horizontalna dimenzija
odraava sposobnost komuniciranja za sve vei broj svrha.

Djeca (ba kao i odrasli) komuniciraju za razliite komunikacijske funkcije/svrhe (trae

pomo, ponavljanje radnje, odbijaju neto to ne ele, trae objanjenje, pozdravljaju,
komentiraju i sl.). Ve su Bates i sur. (1975), prouavajui uporabu gesta kod dojenadi,
uoili da se sve komunikacijske svrhe mogu svrstati u imperativne i deklarativne. Imperativne
funkcije roditelji najee opisuju rijeima: Dijete komunicira samo kad neto treba. A cilj
je deklarativnih funkcija dijeljenje iskustva s komunikacijskim partnerom. Kad djeca koriste
komunikacijske partnere kao instrumente, tj. pokuavaju usmjeriti ponaanje odrasle osobe
na nain da lake ostvare neki svoj fiziki cilj (npr. dijete eli da mu majka upali TV),
govorimo o imperativnim (lat. imperator = zapovjednik, voa) funkcijama.

S druge stsocijalne, dijete moe jednostavno eljeti da odrasla osoba obrati panju na neto u
okolini (npr. Moe pruiti predmet prema roditelju samo zato da mu ga pokae), s ciljem
razmjene iskustava ili informacija o tome. Kako u tom sluaju cilj komunikacije nije
izazivanje odreenih tono definiranih promjena u ponaanju, ve samo usmjeravanje
panje druge osobe na neto i podjela iskustva, takve se komunikacijske funkcije nazivaju
deklarativnima (lat. declaratio = iskaz, oitovanje; pokazivanje).

Istraivanja (za pregled vidi: Carpenter i sur., 1998) ne daju jasan odgovor poinje li dijete
prije komunicirati za imperativne ili deklarativne svrhe, no ini se da je tako upravo zbog toga
to se obje funkcije javljaju ili simultano ili u neznatnom vremenskom odmaku. Takoer, nije
jasno razlikuje li se kognitivni mehanizam komunikacije za imperativne i deklarativne

5
komunikacije. Neke studije (Camaioni, 1993; Moore i sur., 1996) sugeriraju da komunikacija
za imperativne funkcije ne zahtijeva razumijevanje druge osobe na mentalnoj razini
(razumijevanje ljudi kao intencijskih bia), ve samo na bihevioralnoj, a kod deklarativne
komunikacije to nije sluaj.

No, novija istraivanja (Legerstee i Barillas, 2003; Tomasello i sur., 2007) odbacuju takvo
razlikovanje. Zanimljivo je da drugi primati (Gomez i sur., 2007; Lyn i sur., 2011), ali i djeca
s poremeajem iz autistinog spektra (Camaioni i sur., 2003), komuniciraju znaajno manje
za deklarativne negoli za imperativne svrhe, to ipak moe ukazivati na razliite socio-
kognitivne pretpostavke komuniciranja za te funkcije.

Budui da djeca ponu aktivno komunicirati prije nego to progovore, ona isprva to ine
razliitim neverbalnim komunikacijskim sredstvima (usmjerenost pogleda, facijalna
ekspresija, geste, vokalizacija i sl.), vrlo esto ih udruujui. Komunikacijska sredstva su svi
nai alati kojima moemo prenijeti poruku, tj. naini na koje poruku inimo fizikom (bilo
u obliku akustikog, vidnog ili taktilnog podraaja). Najee koriteno komunikacijsko
sredstvo u predjezinoj komunikaciji je gesta pokazivanja (deiktika gesta; isprueni kaiprst
usmjeren prema nekom cilju). U eksperimentalnim uvjetima je pokazano da 70% djece u dobi
od 10 do 12 mjeseci, te 91% djece od 9 do 13 mjeseci upotrebljava gestu pokazivanja
(Camaioni i sur., 2004). Uporaba gesta tijekom prve godine ivota je kliniki vaan
pokazatelj, povezan s kasnijim jezinim razvojem (Capone i McGregor, 2004; zalikan i
Goldin-Meadow, 2004).

Drugim rijeima, ulazak u razdoblje intencijske komunikacije i otkrivanje razliitih funkcija

komunikacije nuna su pretpostavka za otkrivanje razliitih sredstava komunikacije od
predsimbolikih do simbolikih (npr. simbolikih gesta) i jezinih (rijei i reenica).
Razvojno gledano, komunikacijske funkcije prethode komunikacijskim sredstvima. Dijete
prvo otkriva to sve komunikacijom moe ostvariti (zahtjev, traenje, molbu, pitanje, panju,
kontrolu i dr.), a onda ui sredstva kojima to ostvaruje. Funkcije daju razlog za usvajanje
sredstava, i to sve uinkovitijih. Na vrhu uinkovitosti su jezina sredstva jer ih je ljudsko
drutvo i stvorilo za komunikacijske svrhe.

6
Slika 2 Razvojne domene koje ukljuujemo u procjenu socijalne komunikacije

7
Napretkom u jezino-govornom razvoju, udio gesta u komunikaciji se smanjuje, premda se i
tijekom druge godine ivota moe uoiti porast uporabe deiktike geste (zalikan i Goldin-
Meadow, 2004). Ponajprije je to nadopuna za izraavanje prvih semantikih kombinacija
koje su prethodnica kombiniranju rijei (npr. dijete pokae prstom prema keksu i kae:
Papati.) (Iverson i Goldin- Meadow, 2005). Djetetova sposobnost usvajanja i svrhovite
uporabe konvencionalnih sredstava u komunikaciji oblikuje temelje simbolike komunikacije.
Prvotna uporaba komunikacijskih simbola vezana je uz situaciju i visoko je
kontekstualizirana, a tijekom druge godine ivota sklonost uporabi dekontekstualiziranih
simbola raste (Wettherby, Reichle i Piarce, 1998), te dijete urednog razvoja postupno krajem
svoje druge godine ulazi u razdoblje socijalne jezine komunikacije.

2. Poremeaji u ponaanju u odnosu na socijalne situacije

Djeca i mladi identificirani kao uenici s problemima u ponaanju predstavljaju specifian

podskup iroke populacije studenata s emocionalnim i poremeajima u ponaanju
razlikovanja znaajka je da se uenici s problemima u ponaanju kvalificiraju za posebne
obrazovne usluge (Gresham, 2005; Merrell & Walker, 2004). Emocionalni i poremeaji u
ponaanju se koristi za oznaavanje cijelog spektra uenika s drutvenim, emocionalnim i
problemima u ponaanju koji obavljaju i ne primaju usluge specijalnog obrazovanja.

Empirijski dokazi upuuju na to da kole znatno ne slue uenike s ovom vrstom tekoa
(Walker, Nishioka, Zeller, Severson & Feil, 2000). Ti podaci sugeriraju da vie od 20%
kolske populacije pokazuju nedostatke koji bi ih kvalificirali za psihijatrijsku slubu
dijagnoza; meutim, samo oko 1% uenika prima usluge u ovoj kategoriji (Angold, 2000;
Hoagwood & Erwin, 1997). Naalost, za 1% studenata koji stvarno dobivaju specijalno
obrazovne usluge, usluge esto kasne sve do viih razreda.

Studije su opetovano pokazale da djeca s manjkom socijalne sposobnosti imaju vei rizik za
slabije kolske prilagodbe i psihopatologiju odraslih od onih koji su socijalno kompetentni
(Moffitt, Caspi, Harrington i Milne, 2002; DL Newman i sur., 1996; Patterson, Reid , &
Dishion, 1992). Naime, pokazalo se da djeca i adolescenti sa slabim drutvenim
sposobnostima imaju vei rizik za ukljuivanje u delinkventno ponaanje (Dishion, Loeber,
Stouthamer-Loeber, Patterson, 1984, Freedman, Rosenthal, Donahue, Schlundt i McFall,
1978., Patterson (Hinshaw, 1992), te druge ozbiljne emocionalne i ponaajue potekoe (DL
Newman i sur., 1996), od mladih koji su socijalno nadleni. Nasuprot tome, uspjeno

8
stjecanje drutvene vjetine openito se promatra kao razvojno sredstvo koje je povezano s
mnotvom pozitivnih ishoda, ukljuujui manje odbijanje i izolaciju od stsocijalne vrnjaka,
poboljanje akademskog uspjeha i veu vjerojatnost prelaska iz kole (Caprara,
Barbsocijalnelli, Pastorelli , Bandura i Zimbardo, 2000; Chandler, Lubeck i Fowler, 1992;
Hinshaw, 1992).

3. Procjena socijalne komunikacije

Procjena razvojnih obiljeja koja utjeu na komunikacijske sposobnosti

Razvoj komunikacije kod djeteta zrcali razvojne promjene u socijalnom razvoju i interesima,
sustavu panje i spoznajnim procesima, razvoju simbolike sposobnosti te razumijevaju i
proizvodnji jezika. Stoga je i procjena u podruju socijalne komunikacije uvijek vrlo sloena i
timska te zahtijeva poznavanje razvojnih promjena relevantnih obiljeja u spomenutim
domenama i njihovu evaluaciju i sintezu (vidi sliku 2.).

Naglasak je na logopedskom dijelu procjene, dakle na procjeni komunikacijskih ponaanja,

to je detaljnije i prikazano. Takoer je vano da procjena socijalne komunikacije, metaforiki
reeno, predstavlja prozor u razvojni profil djeteta. Upravo je po obiljejima socijalne
komunikacije mogue uoiti rana razvojna odstupanja te razlikovati razvojni profil, koji
upuuje na razvojno kanjenje u ekspresivnim sposobnostima, od intelektualnih tekoa ili
poremeaja iz autistinog spektra. Ukratko emo opisati razvojne promjene na koje je osobito
vano obratiti pozornost u procjeni. Pri tome je poznavanje kalendara urednog razvoja
neusporedivo manje vano od poznavanja i razumijevanja razvojnih procesa koji su
graevni elementi u ranoj komunikaciji, te koji odreuju komunikacijsko ponaanje u uem
smislu.

Uoavanje nesklada djetetovog razvoja i tzv. razvojnog kalendara samo govori da odstupanje
postoji, a u emu je i kako mu pristupiti ovisi o naem poznavanju procesa koji su u podlozi
uoenog nesklada.

Kognitivni razvoj i uenje

Kognitivni razvoj se uobiajeno procjenjuje razvojnim i mentalnim testovima. Korisne

informacije moe dati i roditeljski opis uobiajenog naina igre jer igra odraava razvojni
stadij djeteta (Largo, 1995). Za procjenu komunikacije u ranoj dobi vano je imati na umu da

9
obiljeja komunikacijskog razvoja utjeu na testovne rezultate zbog dvaju razloga: 1) testovi i
razvojne ljestvice sadre estice koje izravno ili neizravno mjere jezine sposobnosti (npr.
razumijevanje jednostavnih naloga, rani rjenik i sl.), koje su odreene obiljejima
komunikacije, 2) sama komunikacijska razvijenost i respozivnost djeteta utjeu na testovni
rezultat. Zbog toga je primjena mentalnih testova ponekad upitne valjanosti. Vrlo esto u
psiholokim nalazima pronalazimo tvrdnju da test nije primijenjen zbog nesuradnje djeteta ili
da je test primijenjen uz dodatne prilagodbe. Uestali razlog (osim moda timidnosti,
neprepoznanog pogoranja zdravstvenog stanja i sl.) jesu upravo komunikacijske tekoe, tj.
drukije i nedostatno razvijene komunikacijske sposobnosti. Zbog toga se ispitivanje
kognitivnih sposobnosti ne svodi samo na primjenu razvojne/mentalne ljestvice. Naime,
posebna se panja pridaje utvrivanju obiljeja djetetove panje i socijalne kognicije koje se
zrcale u suradljivosti djeteta i njegovoj igri. Igra daje podatke o prisutnosti/odsutnosti
simbolikih sposobnosti, obiljejima imitacije, djetetovom razumijevanju svijeta koji ga
okruuje i dominantnom nainu uenja. Primjena testa stoga ne trai samo rutiniranog
ispitivaa nego i treniranog opaaa.

Panja opsluuje razliite funkcije povezane sa spoznajnom obradom, a definira se kao

selektivno pojaavanje jednog ponaanja na raun drugog (Richards, 2005). Ona je sloen
kognitivni fenomen koji opisuje djetetovu mentalnu usmjerenost, a o njoj najee
zakljuujemo po promjenama u djetetovom ponaanju: ime je i koliko dugo zaokupljeno, na
to usmjerava pogled te kako reagira na promjene u okolini (primjeuje li ih, koliko je
distraktibilno ili moda neuhvatljivo, je li ga teko preusmjeriti i sl.). Za podruje
komunikacije posebno je vano koliko i kako dijete obraa panju na socijalnu okolinu te
usklauje li (u kojoj mjeri i u kojim situacijama) svoju panju s panjom sugovornika.
Orijentacija prema podraaju i fokusirana panja (koja se jo zove i odravana panja) dva su
temeljna procesa u ljudskom kognitivnom i ponaajnom sustavu. Oba su razvijena u dobi od
18 mj., kada se intenzivnije poinje razvijati izvrna panja i izvrne funkcije (Richards,
2001). Vanost izvrne panje jest u tome da ona kontrolira ponaanje i usmjerava aktivnost u
skladu s ciljem. Ona omoguava da dijete odrava panju na predmetu svog interesa i
istodobno obraa panju na ono na to ga se usmjerava, tj. da simultano panju odrava na
socijalnom partneru i predmetu interesa i da nije previe distraktibilno. U ponaanju to
prepoznajemo kao suradnju.

10
Budui da je sustav panje odgovoran za alokaciju kognitivnih resursa, od posebnog interesa
za praenje komunikacijskog razvoja je pitanje koliko i kako dijete usmjerava panju na
osobe. Usmjeravanje panje na ljude je pretpostavka razvoju socijalne kognicije. Socijalna
kognicija se u prve dvije godine procjenjuje kroz socijalnu se u prve dvije godine procjenjuje
kroz socijalnu respozivnost i obiljeja zdruene panje. Znaajne razvojne promjene u
vjetinama zdruene panje poinju se dogaati krajem prve godine ivota, kad dijete polako
poinje otkrivati kako dijeliti svoju panju, slijediti panju drugoga i usmjeravati tuu panju
(Carpenter, Nagell i Tomasello, 1998). Vjetine zdruene panje su jedna od pretpostavki
usvajanja jezika (Carpenter i Tomasello, 2000), pa Tomasello (1988) epizode zdruene panje
naziva sredinjim tokama u razdoblju usvajanja jezika.

Interesi i ponaanje

U razvoju su sve domene povezane, to se vidi i u prethodnom odjeljku, pa to vrijedi i za

interese i ponaanje. Djetetovi se interesi vide kroz njegovo ponaanje jer se ono spontano
bavi, odnosno igra onime to ga zanima. Sa stajalita razumijevanja komunikacijskog i
jezino-govornog razvoja, vaan je podatak koliko je dijete zainteresirano za promjene u
okolini koje su povezane s ljudima, te koliko spontano obraa panju na djecu i odrasle.

Komunikacija i jezik se ne razvijaju u izolaciji, tako da dijete koje nema socijalne interese i ne
obraa panju na ljude posljedino ima i manje prilika za njihov razvoj. Sueni, a
intenzitetom istaknuti interesi dovode do upadnosti u komunikaciji, te su esto dio slike
tekoa socijalne komunikacije. Zamislimo primjer djeteta koje zna sve zastave i drave
svijeta i o njima rado govori, ali ne odgovara na uobiajena pitanja za dob, niti npr. zna imena
djece s kojom godinama ide u istu vrtiku skupinu. Takvi sueni interesi i selektivna
odgovorljivost esti su razlog roditeljske zabrinutosti. U analizi ponaanja valja obratiti
panju na razvoj socijalnih ponaanja i empatije, ali i vjetine svakodnevnog ivota.

Podaci o vjetinama svakodnevnog ivota govore o imitaciji i socijalnom uenju, a empatija

je povezana sa sposobnou zamiljanja tuih emocionalnih stanja i utjee na razvoj jezinih
komunikacijskih vjetina.

Uloga okoline u komunikacijskom i jezino-govornom razvoju spominje se jo od antikih

spisa. Novija istraivanja, osobito mikroanaliza ponaanja i interakcije roditelj-dijete donijela
je novo svjetlo u razumijevanje vanosti ranih interakcija i postupaka, kojima se rani
komunikacijski razvoj moe poticati (Waren i Yodler, 1998; Ivac, 2003).

11
 4. Procjena komunikacijskih ponaanja

Procjena komunikacijskih ponaanja ukljuuje procjenu obiljeja interakcije i komunikacije,

obiljeja jezinog razumijevanja i jezine ekspresije te obiljeja glasanja i govora (slika 2).

Obiljeja komunikacije

Procjena rane komunikacije moe ukljuivati 3 naina prikupljanja informacija o djetetovim

komunikacijskim sposobnostima: a) promatranjem djetetove spontane komunikacije s
roditeljima i/ili vrnjacima, b) strukturiranim intervjuom roditelja, c) stvaranjem unaprijed
definiranih situacija i praenjem reakcije djeteta u tim situacijama (elicitiranjem odreenog
ponaanja). Ponajbolje je kombinirati sva tri naina dobivanja informacija o komunikacijskim
vjetinama djeteta. Za procjenu rane komunikacije vrlo se esto koriste, primjerice ljestvica
za procjenu komunikacijskog i simbolikog ponaanja (Communication and Symbolic
Behavior Scales; Wetherby i Prizant, 1993), pragmatiki profil svakodnevnih
komunikacijskih vjetina (Pragmatic Profile of Everyday Communication Skills; Dewart i
Summers, 1995), ljestvice za procjenu rane socijalne komunikacije (Early Social
Communication Scales; Mundy i sur., 2003), komunikacijske razvojne ljestvice Koralje
(Kovaevi i sur., 2007; hrvatska adaptacija ljestvica MacArthur-Bates Communicative
Development Inventories - Fenson i sur., 1991) i/ili komunikacijske matrice (Communication
Matrix; Rowland, 2004). Za detaljniji uvid u mjerne instrumente koji se koriste u procjeni
rane komunikacije vidi: Paul (2007; poglavlje 7).

Prvi korak u procjeni jest uoiti komunicira li dijete intencijski. Razlikovanje predintencijske
od intencijske komunikacije ponekad je vrlo teko, i to zbog dva razloga:

1) ljudi su zapravo programirani da svakom ponaanju pridaju znaenje, i to najee ono

znaenje koje oni sami imaju kad izvode to isto ponaanje. Takvo spontano iitavanje
djetetovog ponaanja, tj. Razloga javljanja tog ponaanja ima i svoju funkciju nuno je za
skrb o djeci koja ne znaju intencijski komunicirati,

2) razlikovanje predintencijske od intencijske komunikacije oteano je i zbog toga to se

zasniva na promatranju manje uoljivih, suptilnih ponaanja na koja inae nismo usmjereni.
Promatrati obiljeja rane komunikacije nije lako, i neupuenom/neiskusnom promatrau
mnoge informacije promiu. Kontrolna pitanja koja si moemo postaviti u razluivanju
postoji li intencijska komunikacija ili ne jesu:

12
a) je li dijete izvelo odreeno ponaanje iskljuivo zato da drugima prenese poruku?
Pojednostavljeno i izotreno reeno je li dijete, prije izvoenja ponaanja, pomislilo: Aha,
ja u sada izvesti ponaanje A, zato to znam i oekujem da e to moje ponaanje proizvesti
ponaanje B kod komunikacijskog partnera jer je ponaanje A za njega poruka? Ako je
odgovor pozitivan, rije je o intencijskom komunikacijskom inu

b) je li ponaanje usmjereno prema osobi ili na objekt? Nime, ako dijete ne mijenja svoje
ponaanje ovisno o poloaju,usmjerenosti i prisutnosti komunikacijskog partnera, vrlo je
vjerojatno da ne komunicira intencijski.

Primjerice, ako dijete ne moe neto dohvatiti, te jednostavno pone plakati gledajui u taj
predmet i ne uvlai drugu osobu u proces dolaenja do predmeta, komunikacija nije
intencijska. Takva kontrolna pitanja potrebno je postaviti vie putajer samo na osnovi
jednog ponaanja nije mogue donijeti odluku o postojanju faze predintencijske ili intencijske
komunikacije. Carpenter i sur. (1998) istiu da je dodatni problem u razluivanju, to to
dijete moe stvarajui asocijacije nauiti da neka ponaanja dovode do nekih uinaka, bez
razumijevanja uloge druge osobe u stvaranju tog uinka. Zbog toga je vano uoiti je li
pogled djeteta usmjeren na lice osobe. Naime, pogled u lice, a ne, primjerice, u ruku ili nogu
(tj. onaj dio tijela koji treba izvesti eljenu radnju) je mnogo bolji pokazatelj shvaa li dijete
komunikacijskog partnera kao bie, a ne kao spravu koja mu neto dohvaa. Izmjena
pogleda izmeu komunikacijskog partnera i predmeta prilikom uporabe geste pokazivanja
poinje se uoavati ve u dobi od 9 do 12 mjeseci (Bates i sur., 1975; Ross i Lollis, 1987).

Ako dijete komunicira intencijski, vano je uoiti i koliko uestalo i sustavno poinje
komunikaciju, ali i, s druge strane, koliko sustavno odgovara na tue pokuaje zapoinjanja
komunikacije. Osim opaanjem spontane komunikacije, ti se odnosi odgovorljivosti i
iniciranja (tj. asertivnosti u komunikaciji) u ranoj dobi (do tree godine ivota) mogu
sustavnije ispitati i nekim ljestvicama (primjerice, Girolametto, 1997).

Vano je uoiti i za koje funkcije dijete inicira komunikaciju (vidi sliku 3.). Osim same irine
funkcija (broja razliitih funkcija), posebnu pozornost valja usmjeriti na to koliko esto dijete
inicira komunikaciju za imperativne, a koliko za deklarativne svrhe. Zdravi komunikacijski
temelji smatraju se onima kada dijete, zainteresirano za socijalnu okolinu, komunicira
preteno za deklarativne svrhe. Upravo je omjer iniciranja komunikacije za imperativne i
deklarativne svrhe vaan pokazatelj razvoja socijalne komunikacije.

13
Premo deklarativnih nad imperativnima ini tipian komunikacijski obrazac, a prevladavanje
imperativnih funkcija (ponekad bez postojanja deklarativnih) ukazuje na atipini
komunikacijski obrazac. Kako je ve reeno, kod djece s poremeajem iz autistinog spektra
vrlo se esto u ranom djetinjstvu uoava da dijete rijetko inicira komunikaciju (sve radi
samo), a ako ve komunicira onda to ini za imperativne svrhe. Jedno od moguih
objanjenja takve disocijacije imperativnih i deklarativnih funkcija, te posebice njezine
klinike vanosti, jest da ona nastaje kao posljedica razlika u motivaciji i interesima (smanjeni
interes za podjelom s drugim ljudima). Vanost deklarativnih funkcija iroko je prepoznana,
te su estice koje ispituju postojanje deklarativne funkcije u komunikaciji ukljuene u niz
ljestvica za rani probir djece s komunikacijskim tekoama (npr. CSBS-DP, Wetherby i
Prizant, 2003; M-CHAT, Robins, Fein i Barton, 1999), ali i instrumenata ukljuenih u
dijagnostiku autizma (ADOS, Lord i sur., 2001; ADI-R, Rutter, Le Couteur i Barton, 2003).

14
Slika 3Hodogram za procjenu obiljeja socijalne komunikacije

15
ZAKLJUAK

Rana intervencija socijalne komunikacije kod osoba s poremeajima u ponaanju je

uinkovita ako zapone onda kad znamo da postoji rizik za nastanak poremeaja, ali se jo
uvijek s njom najee zapoinje u trenutku kad se utvrdi da postoji stanje koje se zapravo
eljelo prevenirati.

Budui da je razvojni ishod rezultat sloenog meudjelovanja biolokih imbenika na koje

najee ne moemo djelovati i okolinskih na koje kroz ranu intervenciju mo- emo utjecati i
tako rano uenje uiniti najboljim moguim, zadatak je profesionalaca iz domene rane
intervencije da unaprijede meusobnu suradnju i utjecaj na kreatore javnih politika na
dravnoj i lokalnoj razini kako bi se stvorili uvjeti za najbolji mogui razvojni ishod za djecu
s razvojnim rizicima i razvojnim tekoama.

U odnosu na ranu intervenciju kod djece s odstupanjima u komunikacijskom i jezino

govornom razvoju, bavimo se dojenadi i mlaom djecom koja pokazuju odstupanja/rizik za
njihov nastanak u razumijevanju i/ili proizvodnji jezika u pogledu forme, sadraja ili uporabe
te kad ta odstupanja imaju negativan uinak na djetetovo funkcioniranje u socijalnim
situacijama i na mentalni razvoj djeteta.

16
LITERATURA

1. Mihi, J., Bai, J. (2008). PREVENTIVNE STRATEGIJE - EKSTERNALIZIRANI

POREMEAJI U PONAANJU I RIZINA PONAANJA DJECE I MLADIH. Ljetopis
socijalnog rada, 15(3), 445-471. Preuzeto s http://hrcak.srce.hr/31381
2. Waksclag, L. S., Briggs-Gowan, M. J., Carter, A. S., Hill, C., Danis, B., Keenan, K., et
al. (2007). A DEVELOPMENTAL FRAMEWORK FOR DISTINGUISHING
DISRUPTIVE BEHAVIOR FROM NORMATIVE MISBEHAVIOR IN
PRESCHOOL CHILDREN. Journal of Child Psychology and Psychiatry, 48 (10),
976-987.
3. Bates, E., Camaioni, L., Volterra, V. (1975). The acquisition of performatives prior to
speech. Merrill-Palmer Quarterly, 21, 205-226.
4. Bates, E., Benigni, L., Bretherton, I. (1979.). Cognition and communication from nine
to thirteen months: Correlational findings. U: E. Bates (ur.) The emergence of
symbols: cognition and communication in infancy. New York: Academic Press, 69-
140.
5. Budwig, N., Ugiris, I.., Wertsch, J.V. (2000). Communication: An arena of
development. Stamford. Connecticut: Ablex Publishing Corporation.
6. Camaioni, L. (1993). The development of intentional communication: A re-analysis.
U: J. Nadel, L. Camaioni (ur.), New perspectives in early communicative infant
7. pointing. New York: Routledge, 82-96.
8. Camaioni, L., Perucchini, P., Muratori, F., Parrini, B., Cesari, A. (2003). The
communicative use of pointing in autism: developmental profile and factors related to
change. European Psychiatry, 18, 6-12.
9. Camaioni, L., Perucchini, P., Bellagamba, F., Colonnesi, C. (2004). The role of
declarative pointing in developing a theory of mind. Infancy, 5 (3), 291-308.
10. Capone, N.C., McGregor, K.K. (2004). Gesture development: a review for clinical and
research practices. Journal of Speech, Language, and Hearing Research, 47, 173-186.
11. Carpenter, M., Nagell, K., Tomasello, M., Butterworth, G., Moore, C. (1998). Social
cognition, joint attention, and communicative competence from 9 to 15 months of age.
Monographs of the Society for Research in Child Development, 63 (4), i+iii+v-vi+1-
174.

17
12. Carpenter, M., Tomasello, M. (2000). Joint atention cultural learning, and language
acquisition. U: A.M. Wetherby, B.M. Prizant. Autism spectrum disorders: A
transactonal developmental perspective. Baltimore: Brookes, 31-55.
13. Cepanec, M., Gmajni, I., Ljubei, M. (2010). Early communication development in
socially deprived children similar to autism? Translational Neuroscience, 1 (3), 245-
254.
14. Kovaevi, M., Jelaska, Z., Kuva, J., Cepanec, M. (2007) Komunikacijske razvojne
ljestvice Koralje. Jastrebarsko: Naklada Slap.
15. Largo, R.H. (1995). Babyjahre. Munchen: Piper.
16. Lord, C., Rutter, M. DiLavore, P., Risi, S. (2001). Autism Diagnostic Observation
Schedule. Los Angeles, CA: Western Psychological Services.
17. Lyn, H., Greenfield, P.M., Savage-Rumbaugh, S., Gillespie-Lynch, K., Hopkins, W.D.
(2011). Nonhuman primates do declare! A comparison of declarative symbol and
gesture use in two children, two bonobos, and a chimpanzee. Language &
Communication, 31(1), 63-74.
18. Ljubei, M. (2001). Rana komunikacija i njezina uloga u uenju i razvoju djeteta.
Dijete i drutvo, 3, 261-278.
19. Ljubei, M., Cepanec, M., Ivac, J., imlea, S. (2009). Predjezina i rana jezina
komunikacija: obiljeja prijelaznog stadija u djece s perinatalnim ozljedama mozga.
Hrvatska revija za rehabilitacijska istraivanja, 45, 15- 29.
20. Mandel, D.R., Jusczyk, P.W., Pisoni, D.B. (1995). Infant` recognition oft he sound
patterns of their own names. Psychological Sciences, 6, 314-317.

18