Univerzitet u Zenici

Islamski pedagoški fakultet

Šabić Nejra

Disleksija
Seminarski rad

Zenica, 2020.
 Univerzitet u Zenici
Islamski pedagoški fakultet

Šabić Nejra
Indeks br. 3658/18; redovan student
Odsjek za socijalnu pedagogiju

Disleksija
Seminarski rad

Predmet: Specijalna pedagogija

Mentor: doc. dr. Elma Begagić

Zenica, 2020.
 SAŽETAK I KLJUČNE RIJEČI

Cilj ovog seminarskog rada jeste da se prikažu obilježja disleksije, uzroci, simptomi, način
identifikacije kao i tretmana koji se najčešće primjenjuju u praksi. Prepoznavanje disleksije u
kontekstu škole, te razumijevanje od strane porodice i odnosa sa vršnjacima je jedan od
koraka za planiranje različitih aktivnosti koji će pomoći osobama sa disleksijom da se lakše
nose sa problemom, te im omogućiti dugoročno bolju prilagodbu i funkcioniranje u različitim
kontekstima, a posebno u obrazovnom. Disleksija se definiše kao teškoća koja se povezuje s
problemima u čitanju i pisanju sa početkom u školskoj dobi, no rizici za njen nastanak mogu
se prepoznati vrlo rano, čak i prije nego što započne proces školskog obrazovanja koji
uključuje čitanje i pisanje. Njena pojava nije rezultat nikakvih drugih spoljašnjih faktora kao
što je neodgovarajuća edukacija ili nedovoljno školovanje. Dijete u ranom uzrastu može
pokazivati zaostajanje ili teškoće u razvoju govora, nemogućnosti povezivanja glasova sa
slovima te pojavu problema sa preciznošću čitanja i tečnosti. Samo prisustvo takvih
poteškoća, čini da se dijete osjeća nekompetetno u odnosu na svoje vršnjake gdje može razviti
različite probleme u emocionalnom aspektu funkcioniranja. S obzirom na sve navedene
spoznaje vrlo je važno na vrijeme intervenirati kada je riječ o djetetu sa disleksijom kako bi
tretman bio što uspješniji. Identifikaciju čini intervencija logopeda, a nerijetko se uključuje
psiholog, pedagog i/ili pedijatar. Dobra saradnja, pozitivno ozračje, prilagođeni način rada i
komunikacija između logopeda, roditelja i učitelja je veoma važna u procesu pravilnog
tretmana disleksije. Važno je naglasiti kako je svako dijete jedinstveno te se teškoće ne
pojavljuju na isti način. Bilo koji tretman, da bi bio učinkovit, zahtijeva individualni pristup
djetetovim potrebama i mogućnostima.

Ključne riječi: disleksija, simptomi, , tretman.

 SADRŽAJ

SAŽETAK I KLJUČNE RIJEČI................................................................................................1

SADRŽAJ...................................................................................................................................2
UVOD.........................................................................................................................................3
1.ŠTA JE DISLEKSIJA?............................................................................................................4
2.UZROCI I SIMPTOMI DISLEKSIJE.....................................................................................6
2.1.Uzroci disleksije................................................................................................................6
2.1.1.Disleksija i moždane polutke.....................................................................................7
2.1.2. Novija istraživanja: “nature vs. nurture” – geni ili okruženje ?................................8
2.1.3. Novo ozračje optimizma...........................................................................................9
2.2.Simptomi disleksije.........................................................................................................11
2.2.1.Rani pokazatelji disleksije.......................................................................................11
2.2.2. Simptomi disleksije.................................................................................................13
3.TRETMAN DISLEKSIJE.....................................................................................................16
3.1. Orton- Gillingham pristup..............................................................................................17
3.2. Fernald metoda...............................................................................................................18
3.3. Lindamood - Bell program.............................................................................................20
ZAKLJUČAK...........................................................................................................................21
LITERATURA.........................................................................................................................23
 UVOD

Tema seminarskog rada je Disleksija koja je vrlo aktualna u današnjem pedagoškom okružju.
Riječ disleksija nastala je iz grčke riječi »dys« (što znači slab, loš, neprimjeren) i riječi
»lexsis« (što znači jezik, riječ). Disleksija se javlja kod 5-17.5% djece u školskoj dobi
(Shaywitz, 1998; prema Shaywitz i Shaywitz, 2005). Javlja se tri do šest puta više kod
dječaka nego kod djevojčica (Smith, Gilger, Pennington, 2001; prema Peterson i Pennington,
2012). Pripada u skupinu specifičnih teškoća učenja te se naziva i poremećajem u čitanju.
Prema DSM IV (DSM-IV, 1996) disleksija se određuje kao poremećaj u kojem su postignuća
u čitanju znatno niža od očekivanih s obzirom na kronološku dob, izmjerenu inteligenciju te
obrazovanje primjereno dobi. Prema ovoj definiciji čitanje je sporo, s pogreškama u
razumijevanju, obilježeno zamjenama, ispuštanjem i dodavanjem glasova i riječi (DSM-IV,
1996). Znakovi disleksije obično postaju očitiji kada djeca krenu u školu i počnu se fokusirati
na čitanje i pisanje. Predstavljanje problema koji se najčešće baziraju na školskom uspjehu
(„ne ide mu dobro u školi“), dovode do toga da roditelji a i učitelji, često ne shvataju da je
uzrok teškoća u čitanju. Sposobnost čitanja procjenjuje se mjerenjem sposobnosti dekodiranja
i razumijevanja. U školskog djeteta najvažniji element pri procjeni od strane stručne osobe
jeste koliko tačno dijete može dešifrirati riječi - to jest, čitati pojedinačne riječi u izolaciji.

U sklopu navedene teme će biti prikazano objašnjenje termina disleksije. Potom će biti
objašnjeni glavni simptomi, eventualni uzroci nastanka disleksije i učinkovitost djelovanja
različitih tretmana.
U okviru rada „Disleksija“, nastojat će se odgovoriti na sljedeća pitanja:
1. Šta je disleksija?
2. Koji su uzroci, simptomi disleksije?
3. Koji su to tretmani disleksije?
 1.ŠTA JE DISLEKSIJA?

Disleksija je pojam kojim se opisuje poremećaj čitanja. Riječ je o jednom od specifičnih

poremećaja učenja. On je uzrokovan oštećenjem središnjeg živčanog sustava, a očituje se u
brkanju, izostavljanju i nadodavanju slova pri čitanju. Osobe koje su disleksične često imaju
problema s čitanjem i pisanjem.

Disleksija je cjeloživotno stanje koje onima koji ga imaju otežava čitanje. To je ujedno
i najčešća poteškoća u učenju, iako nije poznato koliki je postotak djece ima. Neki stručnjaci
vjeruju da je riječ o brojkama između 5 i 10%. Drugi pak tvrde da čak 17% ljudi pokazuje
znakove problema s čitanjem.Jedan od razloga za takav raspon je činjenica da stručnjaci
različito definiraju disleksiju. Opće prihvaćeno je da se radi o problemu s preciznošću pri
čitanju. Djeci s disleksijom je teško odgovoriti na pitanja o tekstu koji su pročitali. Ali, ako im
se tekst pročita, nemaju poteškoća s razumijevanjem. Ljudi često misle da je disleksija
vizualno pitanje i da je način na koji djeca pišu ili čitaju slova povezan s tim kako ih ona vide.
Važno je znati da disleksija nije problem s vidom. Isto tako, na umu treba imati da ona sa
sobom često povlači i poteškoće s drugim aspektima učenja.

To su problemi s:

 čitanjem s razumijevanjem,
 pozornošću i hiperaktivnošću (ADHD),
 pravopisom,
 pisanjem (disgrafija) i
 računanjem (diskalkulija).

Također, iako utječe na učenje, disleksija nije problem inteligencije. Djeca-disleksičari

jednako su pametna kao i njihovi vršnjaci. Mnogi su slavni glumci, glazbenici, poduzetnici i
političari unatoč disleksiji ostvarili uspješne karijere.

Postoje rizici u korištenju izraza poput disleksija. Kao prvo, zvuče "konačno" i
„etiketirajuće“, gdje s tim pristupom nastoje pružiti objašnjenje i uvid u disleksiju više nego
što zapravo imamo. Drugo, uvijek postoji rizik da učenik koji dobije takvu dijagnozu će biti
etiketiran za cijeli život. Sve je to također očigledan problem i za učenika koji se suočava sa
problemom te za njegove vršnjake. Njegov problem je kompleksan i neće nestati uprkos svim
popravnim uputama koje dobiva. Zapravo, obilježje disleksije je utješno za mnoge; oznaka
ukazuje na određenu funkciju i neuspjeh, a ne na opću intelektualnu slabost (Lundberg,
Hoien, 2000).

Kada je riječ o medicinskoj klasifikaciji DSM IV, disleksija se definira kao poremećaj koji se
manifestuje prilikom čitanja. Prema ovoj klasifikaciji bitno obilježje poremećaja u čitanju je
dostignuta razina čitanja (tj. tačnost i brzina) u odnosu na hronološku dob koja je znatno niža
od očekivane, te na osnovu izmjerene inteligencije i obrazovanja koje je primjereno dobi
(Bjelica, Jušić, Cottiero, Posokhova, Prvčić, Rister, 2009).

Kod osoba koje imaju poremećaj čitanja, glasno čitanje karakterizirano je ispuštanjima,
zamjenama, iskrivljavanjem, sporošću, pogreškama u razumijevanju, slovkanjem,
povremenim zastojima zbog nepreciznog iščitavanja riječi, odsutnošću pauze, silaznih ili
uzlaznih intonacija kod izjavnih, upitnih i uskličnih rečenica. Nepreciznost je posebice
vidljiva u čitanju kratkih riječi „od“, „do“, „uz“, „iz“, ali i kod čitanja višesložnih, manje
učestalih i kompliciranijih riječi. Nedostatna fonološka obrada riječi uzrokuje nerazdvajanje
početnog ili završnog glasa, teško uočavanje ritma i rime riječi. Jedan od najtežih dijelova
jezičnog razvoja je samostalno opisivanje, sastavljanje ili odgovaranje potpunim rečenicama.
Djeca mogu upotrebljavati nepravilne gramatičke oblike ideju, možeju, pogrešne padežne
oblike posudio je bicikla. (Hrvatska udruga za disleksiju, 2007: 29)

Pored teškoća prisutnih tokom procesiranja informacija i nemogućnosti smještanja naučenih

podataka, djeca sa disleksijom prolaze i kroz poteškoće u vremensko – prostornim
sljedovima. Oni vrlo često nisu u stanju da u pojednim situacijama navedu koji je dan u
sedmici prije, koji slijedi, teško memorišu mjesece u godini i slijed godišnjih doba. Disleksija
kao poremećaj ne utječe samo na učenje. Njen uticaj je rasprostranjen pokazujući znatan
utjecaj i na svakodnevne vještine i aktivnosti, a među njima su i socijalna interakcija,
pamćenje i nošenje sa stresom.
 2.UZROCI I SIMPTOMI DISLEKSIJE

2.1.Uzroci disleksije

Poput mnogih drugih govorno-jezičnih teškoća kao što su npr. posebne jezične teškoće, uzroci
disleksiji nisu posve jasno utvrđeni. Može se ipak reći da veliki dio njih leži u konstituciji
osobe, ali i u onome što toj konstituciji pridonesu faktori okoline, od najranijih dana
intrauterinog razvoja, ranog djetinjstva i okruženja u kojem se odrastalo, pa do načina
podučavanja vještine čitanja. Konstitucija je ono što nasljeđujemo genetskim kodom i ono što
stječemo u razdoblju prije i tijekom samog rođenja. Neposredno nakon rođenja svatko od nas
ima već svoju specifičnu konstituciju. To je ono s čime dolazimo na svijet. Dio konstitucije
jest i sklonost disleksiji.

Proces čitanja uključuje mnoge naše mentalne funkcije. Potpuno analizirati ono što činimo
kada čitamo prema riječima američkog istraživača E. B. Hueya, bio bi gotovo vrhunac
znanstvenog postignuća, jer bi to značilo opisati mnoge od najzamršenijih radnja ljudskoga
mozga. Čitanje nije postupak koji se može objasniti mehaničkim modelom; znamo da se
odvija u nekim određenim područjima mozga, ali ta područja nisu jedina koja sudjeluju u toj
zamršenoj aktivnosti. Postupak čitanja, kao i mišljenja, ovisi o našoj sposobnosti da
odgonetnemo i koristimo se jezikom, instrumentom uma kojim se misli pretaču u riječi i
rečenice. Zbog toga je i traženje uzroka disleksiji prilično teško.

Da bismo razumjeli što se događa nekomu tko ima disleksiju, potrebno je ukratko objasniti što
se događa tijekom aktivnosti čitanja i pisanja. Ti su procesi iznimno složeni i u njima
sudjeluje više međusobno povezanih sustava. Tako u čitanju sudjeluju vizualni dijelovi
korteksa (kore velikog mozga) u kojima se odvija vizualno-prostorna analiza slova i njihovih
kombinacija, kojom se nizovi simbola prepoznaju, obrađuju točno određenim redoslijedom,
razumijevaju i pohranjuju u radnoj memoriji, koja je poput lako dostupnog skladišta gdje
pohranjujemo sve ono što trenutno čitamo. Taj slijed: slovo – riječ – rečenica – niz rečenica,
istodobno razumijevanje i memoriranje, ovisan je o radu sukcesivnih funkcija (procesi
razlikovanja, pamćenja i reproduciranja vremenskog redoslijeda stimulansa, aktivnosti ili
simbola). One su odgovorne za razlikovanje, pamćenje i reproduciranje vremenskog i
prostornog redoslijeda nekog podražaja, u ovom slučaju riječi. U čitanju sudjeluju analitički
jezični procesi kojima se prepoznaju slova, pretvarajući se u glasove i povezujući se sa
značenjima, oblicima i rasporedom riječi u rečenici. Mi, zahvaljujući tim analitičkim
procesima, točno znamo čitajući riječ “muka” da slovo “m” tu riječ razlikuje od slične riječi
“buka”, a da je riječ “šala” drukčija od riječi “sala”. Ono što je isto tako presudno u čitanju je
neprestana interakcija slušnog i vidnog primanja i obrade informacija, ili vidnog i slušnog
procesiranja. Bilo da je riječ o početnom ili razvijenom čitanju, ono se uvijek odvija
pretvaranjem slova u glasove.

2.1.1.Disleksija i moždane polutke

Cijeli je niz znanstvenika posvetio proučavanju uzroka disleksiji mnoge godine svojega
znanstvenog traganja. Među njima treba svakako izdvojiti Alberta Galaburdu; njega je
istraživanje uzroka disleksiji zaokupilo još prije više od dvadeset godina, a i danas se još
aktivno njime bavi. Krajem 70-ih godina, zajedno sa svojim kolegom Normanom
Geschwindom, postavlja teoriju po kojoj disleksija, mucanje i autizam mogu biti posljedicom
kašnjenja u razvoju lijeve moždane polutke. Naime, zbog nekog razloga, u sredini trudnoće
(ovi autori su na početku osnovnim uzrokom toga držali višak muškoga spolnog hormona u
krvi majke, što njihovim istraživanjem 1985. nije potvrđeno, ali je sam tijek događanja dosta
uvjerljiv) dolazi do nedostatne prokrvljenosti mozga. Iz tog razloga stanice određene za govor
koje bi se trebale smjestiti u lijevoj polutki, položaju koji je većini dešnjaka mjesto
predodređeno za govor i jezik, “detektiraju” da ona još nije pogodna za njihov smještaj, pa se
zato premještaju u desnu polutku, manje prikladnu za prihvaćanje govorno-jezičnih funkcija,
ali još uvijek bolju od lijeve, koja je, zbog razloga već spomenute slabije prokrvljenosti, u tom
trenutku razvoja, sasvim neodgovarajuća. Tako desna strana mozga ostaje neko vrijeme, a u
neke djece i trajno, dominantna za mnoge aktivnosti. Kako je desna moždana polutka vezana
više uz funkcije sinteze, dakle potpune slike bilo vizualnoga, bilo akustičkog sadržaja, analiza
riječi ili pamćenje točnog oblika pojedinačnog slova, koji bi bili više u domeni lijeve polutke,
postaju teže dostupni. Stoga, djeca s dominacijom desne polutke imaju drukčiji način
primanja, obrade i pohranjivanja informacija ili drugačiji kognitivni stil.

Iako se termin – kognitivni stil – u ovom kontekstu ne podudara s uvriježenim tumačenjem te

riječi u psihološkoj znanosti, ovdje ga možemo shvatiti uvjetno, kao svojevrsni kognitivni
profil u disleksiji. Taj stil često nije podudaran s načinom podučavanja čitanja u kojem
prevladava analitička metoda s krajnje skraćenom fazom sinteze, i to osobito slogovne
sinteze. Naime, slog kao cjelina umnogome pomaže spajanju glasova u riječi i jedan je od
prijelaznih stupnjeva ka iščitavanju cijele riječi. U našim je školama, na žalost, faza
slogovnog povezivanja gotovo potpuno zanemarena, već se tijekom prvog polugodišta prvog
razreda prelazi na čitanje cijelih riječi, što je za djecu s disleksijom jako otegotna okolnost.

2.1.2. Novija istraživanja: “nature vs. nurture” – geni ili okruženje ?

Ono što je u posljednjem desetljeću otkriveno u vezi s ranim neuralnim razvojem embrija jako
se uklapa u sliku disleksije kao posljedice drukčije migracije stanica tijekom trudnoće. Naime,
stanice migriraju, ali, kako to objašnjavaju neki autori , kad neka živčana stanica nakon diobe
u prvim mjesecima trudnoće otpluta od svoje stanice majke na mjesto gdje će početi stvarati
veze s drugim neuronima, to gdje će se ona smjestiti i koju će ona funkciju obavljati, ne ovisi
najviše o genetskoj uputi koju nosi, već o okruženju u kojem će početi stvarati svoje sinapse
(mjesto kontakta između dviju živčanih stanica). Dakle, ako to mjesto na kojem će živčana
stanica početi širiti svoje ogranke, i nije iz nekog razloga upravo ono za koje je ona genetski
predodređena, ona će se u tom novom okruženju najčešće sasvim skladno stopiti sa svojim
novim susjedstvom, a svoj će genetski kod ostaviti neupotrijebljen. Tako su neke stanica
genetski kodirane za vidni korteks. No, ako putujući neuralnom cijevi u tijeku embrionalnog
razvoja dođu do slušnih dijelova korteksa, tu će početi graditi veze s drugim stanicama. Tada
će je u njezinom novom okruženju upravo njezine sinapse prema stanicama slušnog korteksa
učiniti stanicom koja će regulirati neku od funkcija sluha, a ne vida.

Ovo je epohalno otkriće poslužilo neuroznanstvenicima da se još jasnije nadovežu na

Darwinove postavke iz daleke 1886. i objasne izvanredno brzu sposobnost prilagodbe
uvjetima okoline tijekom evolucije homo sapiensa. Dakle, spoznaja o migraciji stanica i brzoj
preinaci živčanih stanica u nekom okruženju, govori nam o krajnjem plasticitetu našeg
živčanog sustava. Taj nam plasticitet omogućuje da i neka patološka zbivanja do kojih dolazi
tijekom trudnoće zbog raznih razloga, mozak zapravo prilično dobro kompenzira. Ovakvi
nalazi znanstvenika daju nam potvrdu za razmišljanje kako je disleksija potencijalno stanje
nastalo na kon takvih preinaka koje mogu donijeti teškoće u klasičnom načinu učenja vještine
čitanja, ali i neke nove kvalitete baš zbog tih pomalo drugačijih stanica što u svojem novom
okruženju stvaraju i pomalo drugačije funkcije, zbog kojih se onda razvijaju i specifične
nadarenosti u neke od djece s disleksijom.

Postoje podaci da u cjelokupnom ljudskom genomu (skupini kromosoma koja se prenosi kao
cjelina od roditelja na potomstvo) ima samo 80.000 gena (materijalnih nositelja nasljednih
svojstava). Njima se ne može pokriti enormno bogatstvo od kvadrilijuna sinapsa, koliko ih u
nekom razdoblju djetinjstva ima. Te se činjenice uklapaju u sliku velikog zahuktalog
mikrokozmosa našeg mozga u razvoju u kojemu se biljunima interakcija gradi ono što
nazivamo sviješću, znanjem i osobitošću svih naših funkcija.

Da je tome tako, svjedoče i najnovija razmišljanja američkog znanstvenika Alberta

Galaburde. On nakon svojih zadnjih istraživanja 1996. ističe neke anatomske razlike u mozgu
djece s disleksijom, kao što je simetrično postavljena regija u moždanoj kori koja je inače šira
u lijevoj moždanoj polutki, i time čini jednu od poznatih moždanih asimetrija. U djece s
disleksijom ova je regija podjednako široka i lijevo i desno, dakle je simetrična, što može biti
posljedicom migracija neurona predodređenih za lijevu, inače jezičnu polutku, u desnu
moždanu polutku. U tom je području lijeve moždane polutke, tom tankom trokutu moždane
kore, smještena i Wernickeova zona, odgovorna za razumijevanje govora. Simetrija ovog
važnog područja, prema mišljenju Galaburde, jedan je od bioloških temelja disleksije. Uz nju
ovaj autor ističe i minimalne promjene u zonama mlađih dijelova moždane kore, ili
neokorteksa, što sve skupa rezultira sporijim procesiranjem u vizualnom i auditornom dijelu
moždane kore, zbog kojih je toliko otežano usvajanje čitanja jer je za to potrebno upravo
međudjelovanje slušnog i vidnog procesiranja.

2.1.3. Novo ozračje optimizma

Da u neurologiji dječjeg razvoja, pa i neurologiji disleksije ima razloga za optimizam,

pokazuju nam izvanredno važni radovi dviju znanstvenica, Lise Eliot i Marian Diamond, i
njihove interpretacije najnovijih znanstvenih otkrića o plastičnosti i produljenim kritičnim
fazama za razvoj mnogih sposobnosti ljudskog mozga. Naime, za svaku našu sposobnost
postoje optimalna razdoblja kada se ta sposobnost najbolje razvija. Što je funkcija
egzistencijalno važnija, to je razdoblje ranije i kraće. Tako vid i sluh, presudni za
preživljavanje, svoje kritično razdoblje imaju u vrlo ranoj dojenačkoj dobi.

Sposobnosti poput govora, mišljenja, percepcije ovladavanja notama, slovima ili brojkama
puno se dulje razvijaju, pa su i njihova kritična razdoblja za razvoj mnogo duža, a za neke i
doživotna. Tako unatoč tomu što materinski jezik, kao svoj prvi jezični sustav, moramo
naučiti do pete godine, pa do šeste ili najkasnije sedme jer će veliki broj neurona nakon toga
usahnuti, mi i nakon tog doba možemo usavršavati mnoge jezične funkcije. Da je tako,
svjedoči i mogućnost učenja drugih jezika u starijoj dobi. Ono je možda nešto teže, ali mnogi
će od nas posvjedočiti da smo i u kasnijoj dobi, prije svega adolescenciji, naučili još neke
jezike. Osnovna je značajka našeg mozga njegova plastičnost – ona je najizraženija u
djetinjstvu, od začeća pa do adolescencije. U tom će razdoblju bujati “čarobno drveće uma”,
kako je to u istoimenoj knjizi opisala znanstvenica M. Diamond, koje će nam omogućivati da
unatoč mnoštvu neurona zalutalih na neko “krivo” mjesto, te iste neurone ili neke druge
osposobimo za potrebnu nam funkciju – jednostavno tako što ćemo svojim ponašanjem i
ciljanim postupcima učenja i terapije utjecati na njih jer su oni jako prijemčivi na najrazličitije
utjecaje. Dajući im poticaj za rast bogatstvom utisaka, glasova, boja, riječi, oblika, značenja,
melodija ili poruka, mi ćemo ih učiniti sposobnima da se razvijaju, rastu i, doslovno, cvjetaju
s tisućama novih sinapsa kojima će propupati posvuda oko sebe. Tako će i neki od njih koji
možda i nisu baš iz iste priče, doputovali možda s nekog drugog kraja mozga i bogato
stimulirani stvarati plodove i razvijati se baš tamo gdje ih je naš poticaj zatekao.

Spoznaja da do adolescencije sigurno, a za neke mentalne funkcije i poslije toga, postoji šansa
da se obnavljaju i usavršavaju, proistekla iz dugogodišnjih radova neuro znanstvenika –
terapeutima, roditeljima i učiteljima daje novi pogled na disleksiju. Ona je, dakle, stanje na
koje se može utjecati jer se jezik dade usavršavati, vizualna percepcija njegovati, mišljenje
usložnjavati do petnaeste godine života sigurno, a, po svoj prilici, i poslije. Naši neuroni
imaju zadivljujuću mogućnost grananja i stvaranja novih veza, i to time što se češće
podražavaju nekim sadržajem i u našim glavama, doslovno, može čitav život cvasti
razgranato drveće ogranaka naših živčanih stanica s tisućama sinapsa, električno-kemijskih
mostova zbog kojih smo živi i aktivni puno, puno više nego što smo uopće toga svjesni.

djevojčica, 6.razred, diktat, nakon 1,5 godina terapije ista djevojčica, 1.razred gimnazije, nakon 4 godine terapije
2.2.Simptomi disleksije

2.2.1.Rani pokazatelji disleksije

Neki od ranih znakova disleksije prema Muteru i Likermanu (2010) su da dijete ima teškoća u
učenju pjesmica i brojalica, ima problema u igri slovo na slovo, kasno je progovorilo, govor
djeteta je bio nejasan i nerazumljiv okolini, dijete u godini pred školu ima teškoća u učenju
slova, u slikovnicama uživa gledati samo slike, dijete ne zna da čitamo s lijeva na desno te ne
zna prepoznati početak i kraj teksta. Veliki broj testova može nas uputiti na moguću prisutnost
disleksije, ali obavezna je sveobuhvatna procjena kako bi se utvrdilo ima li dijete disleksiju.
Sljedeća područja možemo uzeti u obzir pri ranom otkrivanju disleksije odnosno prije odlaska
u školu (Reid, 2013):
 Komunikacija i jezik: Nedostatak fonoloških vještina i svjesnosti o rimi i ritmu može
upućivati da bi budućnosti moglo biti teškoća prilikom učenja čitanja i pisanja.
 Teškoće u slušanju priča: Teškoće u slušanju priča mogu upućivati na teškoće
zadržavanja paženje i usredotočivanja na određenu priču, ali i na teškoće sa slušnim
modalitetom i praćenjem odvijanja priče.
 Pamćenje: Djeca koja nemaju mogućnost zapamtiti više od dvije čestice informacije,
mogla bi imati teškoća s radnim pamćenjem.
 Nizanje događaja priči: Djeci s disleksijom nizanje može biti teško s obzirom na to da
mogu imati teškoća s organiziranjem informacija i njihovim smještanjem u redoslijed
događaja.
 Govor: Djeca mogu imati artikulacijske teškoće
 Imenovanje i slaganje čestica u niz: Prisjećanje imena uobičajenih objekata često
predstavlja problem. Pokazuju nedosljednosti u izvedbi u prizivanju imena objekata.
Na primjer jedan dan nešto točno imenuju, ali ne i sljedeći dan.
 Fizički razvoj i pokreti: Ovo može predstavljati obilježje ranog otkrivanja. Djeca s
disleksijom mogu imati teškoće s finom i grubom motorikom, ali ni to nije uvijek
slučaj. Koordinacijske vještine mogu se otkriti u ranom razdoblju prilikom
promatranja općih fizičkih aktivnosti i pisanja. Također, ravnoteža je vrlo bitna.
Fawcett i Nicolson 2008 (prema Reid 2013) prilikom jednog 14 istraživanja navode
kako su djeca koja bi mogla imati disleksiju neuspješna na zadatku ravnoteže dok
istovremeno izvode neki drugi zadatak. Postoje opći čimbenici koji mogu upućivati na
disleksiju kod predškolskog i školskog djeteta.
„Predškolsko razdoblje:
Zabrinutost se može pojaviti u predškolskom razdoblju ako je kod djeteta prisutno sljedeće:
 Zaboravljivost;
 Govorne teškoće;
 Zrcaljenje slova;
 Teškoće u prisjećanju slova abecede;
 Teškoće u prisjećanju abecednog niza slova;
 Prisutnost disleksije u obitelji;
 Teškoće pri kretanju (primjerice, udaranje u namještaj);
 Zadaci koji zahtijevaju vještinu fine motorike (primjerice, vezanje vezica na cipeli);
 Usporena reakcija na nekim zadacima;
 Odbijanje usredotočivanja na zadatak u prihvatljivom vremenskom razdoblju;
 Miješanje riječi koje zvuče isto
Školsko razdoblje:

 Odbija odlaziti u školu;

 Ne voli školu;
 Odbija čitati;
 Teškoće u učenju slova i riječi;
 Teškoće s fonemima (glasovima);
 Slabo pamćenje;
 Teškoće koordinacije,
 Gubljenje informacija;
 Teškoće u oblikovanju slova;
 Teškoće u prepisivanju;
 Teškoće u bojenju;“ (Reid, 2013:8).

2.2.2. Simptomi disleksije

Danas nailazimo na različite upitnike i testove koji su prilagođeni dobi te koji ukazuju na
disleksiju ili ju dokazuju. Mnogi od njih dostupni su putem različitih publikacija te na
različitim mrežnim stranicama. Takvi upitnici i testovi uvelike su korisni jer mogu ukazati na
disleksiju kao izvor teškoća. Također, smatramo da je potrebno testiranje i dijagnosticiranje
disleksije od strane stručne osobe.
Simptomi disleksije su prvi čimbenici koje ljudi primijete i koje navedu na sumnju u
nesposobnost učenja. Svi simptomi disleksije simptomi su dezorijentacije. Disleksija ne može
biti definitivno prepoznata dok dezorijentacija može. Simptomi se očituju u vidu, sluhu,
ravnoteži ili pokretu, vremenu, prisilnim rješenjima i procjena sposobnosti. Simptomi u
odnosu na vid predstavljaju oblike i slijed slova ili brojaka koji izgledaju promijenjeni ili
obrnuti, pisanje je vrlo nepravilno ili nedosljedno, slova ili brojke izgledaju kao da se kreću,
nestaju, rastu ili se smanjuju. Također, rečenični znakovi ili velika slova izostavljeni su,
zanemareni ili nisu uočeni. Prilikom čitanja ili pisanja riječi, slova se izostavljaju, preinačuju
ili zamjenjuju. Kod sluha teško se čuju neki govorni znakovi, pogrešno se izgovaraju slova č,
ć, ž, š, lj, nj, dž, “lažni“ znakovi se percipiraju, naizgled se ne sluša ili ne čuje ono što je
izgovoreno, te zvukovi su percipirani kao tiši, glasniji, udaljeniji ili bliže nego što je to u
stvarnosti. Ravnoteža ili pokret odnosi se na vrtoglavicu ili mučninu za vrijeme čitanja, slab
osjećaj za smjer, nesposobnost mirnog sjedenja, problema s rukopisom i problema s
ravnotežom i koordinacijom. Vrijeme predstavlja hiperaktivnost odnosno pretjeranu aktivnost
ili hipoaktivnost to jest nedovoljnu aktivnost, teško učenje matematičkih pojmova, teškoće da
se negdje bude na vrijeme, pretjerano sanjarenje, lako gubljenje niti misli, teškoće sa
smještanjem stvari u pravilan poredak. Prisilna ponašanja, odnosno stotine kompenzirajućih
ponašanja, obrazaca i mentalnih trikova koje osoba može stvoriti ili usvojiti kao prisilna
rješenja za neriješene zbrke, a koji usporavaju ili zaustavljaju sposobnost učenja. Ovo su neka
od uobičajenih, pjevanje „abecedne pjesme“ na glas ili u sebi, ekstremna koncentracija pri
čitanju, učenje napamet, neobični položaji i pokreti tijela, ovisnost o drugima, izgovaranje
svakog slova svake riječi, izbjegavanje... Osim pronalaženja negativnih obilježja disleksije
možemo procijeniti i postojanje četiriju osnovnih sposobnosti koje imaju svi disleksičari, a to
su talenti koji su dio dara disleksije. Prva sposobnost jest sposobnost namjernog pristupa
funkciji izobličavanja percepcije u mozgu. Druga je sposobnost svjesnog 16 promatranja
mentalnih slika trodimenzionalno i kretanja oko njih u mentalnom prostoru. Treća predstavlja
sposobnost doživljavanja zamišljenog kao stvarnog. Zadnja ili četvrta sposobnost jest
tendencija ili preferencija neverbalnog razmišljanja primjenom slika koncepcija i ideja, uz
malo ili nimalo unutarnjeg monologa (Davis, Braun, 2001).
Kako bi jasnije bila prikazana slika simptomatologije disleksije biće prikazan primjer djeteta
čija majka je zatražila stručnu pomoć gdje je studija slučaja ispričana od strane djetetove
majke (Likierman, Muter, 2010, str. 3-4).
„ Sjećam se, Nikola je bio pametan i veseo dječak. Njegov otac i ja prije škole nismo mogli ni
zamisliti da će on imati toliko problema. Krenuo je u vrtić u dobi od tri godine i bio je
oduševljen. Volio je vrtić. Volio je svoje tete, uživao u igranju sa djecom, dobro se zabavljao
u raznim igrama i slagalicama. Odgajateljice su rekle da se dobro prilagodiosvi su ga
voljeli.. Prvi put smo se zabrinuli kada smo zapazili da je Nikola pomalo spor u usvajanju
slova. Ali njegova nam je odgajateljica rekla da se ne brinemo, jer neka djeca sporije krenu
ali obično do kraja godine sustignu ostale. Problem je što on to nije nadoknadio. Kad sam
odgajateljici rekla: „ Nikola je usvojio tek pet slova abecede. Već sad zamjećujem da njegovi
vršnjaci prepoznaju mnogo više slova“, odgovorila mi je: „ Vidjet ćemo kako će biti za
godinu dana.“ Prošla je i ta godina. Nikola je uživao u igri sa svojim prijateljima,
matematika mu je dobro išla, ali mrzio je čitanje - kod kuće knjige nije želio ni pogledati.
Nikola je odbijao čitati čak i jednostavne priče koje je učiteljica zadala. Kad bih ga prisilila
da čita, knjige bi bacio na pod i ljutio se. Dodatno sam bila šokirana kada je i nakon te
godine još uvijek poznavao tek pet slova, a njegovi su vršnjaci već usvojili cijelu abecedu. I
učiteljica se zabrinula. Obećala mi je da će mu nadalje poseban koordinator davati posebne
poduke u čitanju.
Neobično je kako brzo prolaze te prve godine, a roditelje plaši kada dijete poput Nikole
uopće ne svladava čitanje. U naredne tri godine tek je neznatno napredovao. Još je odavao
dojam bistrog dječaka, matematika mu je dobro išla ( kada bi uspio pročitati pitanje), volio je
sport i druženje. Njegovo čitanje teško sam kontrolirala jer je odlučno odbijao čitati kod
kuće, a obično bi i „zaboravljao“ donijeti kući popis šta je za čitanje. Kada bi se i sjetio, a ja
vježbala s njime ponekad je mogao savladati tjednu provjeru (pola riješiti točno) ali sve bi
zaboravio do sljedećeg tjedna. Povremeno sam razgovarala s njegovim učiteljicama, ali sam
osjećala da su me okarakterizirali kao „neugodnu“ i „neurotičnu“ majku. Nikola je navršio
10 godina, brinula sam se kako će biti dalje u 19 školi. Još uvijek nije znao čitati, a griješio je
i u rastavljanju na glasove riječ od tri slova. Nastavnici su se počeli žaliti na njegovo teško
ponašanje koje remeti nastavu, a smatrali su kako bi mogao svladati zadatke kada bi se
potrudio, više koncentrirao. Smatrali su ga pametnim dječakom. Tada mi je prijatelj
predložio da zatražim mišljenje psihologa za Nikolu. Psihologinja je ispitala Nikolu, a zatim
razgovarala sa mnom. Upitala me jesam li znala da Nikola ima disleksiju. Tada mi je bilo
veliko olakšanje saznati da Nikola ima problem, kojem konačno možemo dati ime.
Psihologinja mi je rekla da će razgovarati s njegovim nastavnicima, napisati izvještaj i dati
neke konkretne prijedloge kako da sa Nikolom rade, nakon čega su mu počeli više pomagati i
uključili ga u specijalne programe za vježbe čitanja. Psihologinja me povezala i sa lokalnom
udrugom za disleksiju od koje sam dobila mnogo savjeta i potporu.
I Nikola je sretan, saznao je da njegove poteškoće nisu njegova krivica i da mnogi imaju isti
problem. Sad se osjećam ohrabreno, kao i Nikola. Još je pred nama dalek put, ali Nikola,
njegov otac i ja, a i njegovi nastavnici krenuli smo. Dobro se osjećamo jer znamo kamo
idemo“ (Likierman, Muter, 2010, str. 3-4).
Problemi sa kojima su se susreli Nikolini roditelji nisu nesvakidašnji. Disleksija,
disortografija i disgrafija može se razmatrati sa različitih stanovišta. To su složene aktivnosti
koji zahtijevaju učešće mnogih cerebralnih funkcija koje uključuju: vidne, slušne, gnostičke,
praksičke i motorne, gdje nije lako dati analitičku ocjenu tih vještina. Upravo iz tih razloga
mijenjaju se stavovi o tome šta je disleksija gdje se nastoji korigovati na najbolji mogući
način. Izvjestan broj učenika već u I i II razredu pokazuju odbojnost i izrazite poteškoće u
savladavanju osnovne pismenosti. Isto tako veliki broj takvih učenika ima poteškoće koje su
prolaznog karaktera, tako da se funkcija normalizuje tokom edukacijskog procesa.
Zabrinjavajuću djecu sačinjavaju ona koja i poslije redovnih i reedukativnih mjera, svoje
stanje vrlo malo mijenjaju. To je dovelo do toga da Ministarstvo Prosvjete Francuske
organizuje u Parizu 1979. godine Kolokvijum, koji je obuhvatao pet „okruglih stolova sa
temom „ Učenje i primjena čitanja u školi“. Na ovom skupu unatoč pojavi problema u sklopu
čitanja i pisanja, govorilo se i o metodama obučavanja, jer se smatra da problemi neuspjeha
nisu samo u djetetu, nego u neadekvatnim pedagoškim pristupima. Iako se počela buditi
svijest u drugim državama o važnosti pravovremene identifikacije disleksije i adekvatnog
pravovremenog tretmana, u našem obrazovnom sistemu i dalje se djeci koja imaju disleksiju i
druge srodne poteškoće 20 u učenju, ne pruža dovoljno adekvatna podrška gdje roditelji
zajedno sa djecom bivaju prepušteni samostalnoj borbi. Nerazumijevanje od strane sredine i
neprilagođeni obrazovni sistem dovode do pojačanja problema, kako za roditelje, tako i za
dijete. Disleksija se najčešće tek zapazi kada se nalazi u uznapredovanom stadiju, te kada
dijete već uveliko zaostaje u čitanju i pisanju. Stoga ovaj poremećaj je jako važno na vrijeme
prepoznati, jer korištenjem adekvatnih metoda podučavanja, i pravovremenog prepoznavanja
djeca zasigurno mogu uspješno učiti i dosegnuti puni potencijal.
 3.TRETMAN DISLEKSIJE

Liječenje disleksije se u početku sastoji od definiranja poremećaja, savjetovanja roditelja i

eventualnog savjetovanje nastavnika. Naknadni tretman ovisi o težini disleksije i psiholoških
simptoma. Liječenje lijekovima nije korisno za disleksiju. Ukoliko osoba s disleksijom ima i
hiperaktivni poremećaj (ADHD) u komorbiditetu, liječenje lijekovima poboljšava sposobnosti
učenja unutar i izvan škole (Schulte-Körne, G.,2010). Terapija disleksije je zahtjevan proces
koji zahtijeva mnogo vremena i truda kako bi se poboljšale vještine čitanja te podstakao
njihov razvoj.

Nakon procjene disleksije, uz savjetovanje roditelja i nastavnika, davanje informacija o

teškoćama čitanja i pisanja te sposobnostima i problemima djeteta, logoped može započeti s
tretmanom za dijete.

Postoje određena opća načela prilikom oblikovanja programa za mlađu, odnosno stariju djecu
(Alexander i Slinger-Constant, 2004).

Mlađa djeca najbolje rezultate pokazuju ako:

 je ranija intervencija
 rezultati tretmana su bolji
 sudjeluju u manjim grupnim tretmanima (dvoje do troje djece u grupi)
 su česti tretmani (četiri do pet puta tjedno) 8
 se u tretmanu provode vježbe fonološke svjesnosti, uspostavljanja veze fonema i
grafema
 se upotrebljavaju računalni programi.

Starija djeca bolje rezultate pokazuju ako:

 se tretman provodi jedan na jedan ili u manjoj grupi

 je tretman intenzivan i provodi se tijekom duljeg vremena
 se provode vježbe čitanja, pri čemu se pokazalo kako se spelling (u netransparentnim
jezicima) i tečnost teže uvježbavaju od razumijevanja teksta
 se upotrebljavaju računalni programi koji su dobro sredstvo za poticanje daljnjeg
učenja, ali uz neophodan logopedski tretman.
Prema Eden i Moats (2002) učinkoviti tretman djece sadrži: vježbe fonologije i fonološke
svjesnosti, tečnosti čitanja, razvoj rječnika i razumijevanja. Logopedi sami oblikuju program
tretmana prema djetetovim potrebama, a u tome mu mogu pomoći i mnogi komercijalni
programi (Hall i Moats, 2002; prema Eden i Moats, 2002; Alexander i Slinger- Constant,
2004). Svi komercijalni programi su razvijeni na principima multisenzornog pristupa te su
intenzivni, zahtijevaju sustavnost provođenja i praćenje određenog slijeda. Oni omogućavaju
učenje na svim jezičnim razinama. Velika većina tretmana je razvijena na engleskom jeziku te
nije prilagođena drugim jezicima. Iako se mnogim istraživanjima naglašavaju pozitivne strane
uporabe komercijalnih tretmana, pri čemu je najvažniji napredak u točnosti čitanja (Torgesen i
sur., 2001; prema Eden i Moats, 2002), nedostatak koji se najčešće javlja je nedostatna razina
razumijevanja nakon provedenog tretmana (Eden i Moats, 2002). Neki od komercijalnih
tretmana su: Orton- Gillingham pristup, Alphabetic Phonics, Slingerland pristup, Lindamood
Bell program, Fernald metoda, metoda hemisferalne stimulacije, verbotonalna metoda i
računalni programi.

3.1. Orton- Gillingham pristup

Orton-Gillingham pristup je izravan, eksplicitan, multisenzorni, strukturirani, sekvencijonalni,

dijagnostički i propisani način podučavanja kod čitanja, pisanja i pravopisa koja nije toliko
učinkovit kod pojedinaca bez poteškoća u učenju, kao kod osoba s disleksijom. Najpogodnije
se shvaća i prakticira kao pristup, a ne kao metoda, program ili sustav. U rukama dobro
obučenog i stručnog instruktora, smatra se moćnim alat iznimne širine, dubine i fleksibilnosti.

Tretman koji uključuje Orton- Gillingham pristup sastoji se od nekoliko osnovnih načela
(Oakland i sur., 1998; Rose, Zirkel, 2007):
 Zahtjeva vrlo intenzivan, individualni tretmanski pristup;
 Fonološki trening najprije je usmjeren na alfabetski sustav gdje se uče vještine
percepcije, baratanja i prepoznavanja fonema u riječima;
 Nakon savladane fonološke svjesnosti, fonemi se počinju spajati u slogove i riječi te se
prelazi na učenje šest vrsta slogova kao uvod u spelling;
 Uči se morfologija kao osnovna za širenje rječnika i savladavanje spellinga;
 Razvoj verbalnog pamćenja postiže se kroz proces ponavljanja;
 Multisenzorni pristup omogućava bolji pristup verbalnim informacijama kroz
nelingvističke mentalne reprezentacije
 važno je sekvencijalno učenje jezičnih struktura
  razumijevanje i metakognitivni procesi trebaju pomoći učenicima u upotrebi jezičkih
pravila te čitanju i spellingu
 tokom izvođenja tretmana, učitelji koriste posebne tehnike učenja kroz upotrebu
multisenzornih metoda, gdje na osnovu toga procjenjuju učenikovu dosadašnju
usvojenost i generalizaciju čitanja te nastavljaju planirati daljnji tok tretmana (Oakland
i sur., 1998; Rose, Zirkel, 2007).
Orton-Gillingham pristup uvijek je usredotočen na individualizirani pristup učenja koji je
najbolje odgovarajući pojedinom učeniku. Orton-Gillingham (OG) praktičari osmišljavaju
lekcije i materijale za rad s učenicima na razini koju prezentiraju putem podučavanja tempom
i uvođenjem novih materijala u skladu sa njihovim individualnim 42 prednostima i
slabostima. Informacije koje su prikupljene od strane Academy of OrtonGillingham
Practitioners and Educators govore da učenici s disleksijom trebaju ovladati istim temeljnim
znanjem o jeziku i njegovom odnosu prema sustavu pisanja kao i oni koji žele postati
kompetentni čitatelji i pisci. Međutim, zbog svoje disleksije, u tom procesu rada zahtijevaju
više pomoći nego većina drugih ljudi prilikom sortiranja, prepoznavanja i organiziranja
sirovina jezika za razmišljanje i korištenje. Jezične elemente koje općenito učenici koji
nemaju disleksiju lako stječu, moraju se poučavati izravno i sustavno.
Istraživanja pokazuju da nakon dvogodišnjeg programa, studenti s disleksijom pokazali su
značajno bolje prepoznavanje i razumijevanje čitanja u usporedbi s kontrolnom skupinom
(Oakland, Black, Stanford, 1998). Guyer i Sabatino,1989; prema Ritchey, Goeke, 2006 su
proveli istraživanje kod studenata gdje je korišten OrtonGillingham pristup, kao fonološki
pristup, i ne- fonološki pristup. Ispitanici koje su koristile fonološki pristup pokazali su
značajniji napredak. Samim tim može se ustanoviti da Orton- Gillingham pristup se općenito
pokazuje kao učinkovit.

3.2. Fernald metoda

Grace Fernald bila je američka psihologinja koja se posvetila radu na području psihologije
edukacije. Cilj njene metode je razviti i zadržati čitanje pomoću naučenih riječi. Metodu je
počela razvijati već dvadesetih godina prošlog stoljeća. Fernald metoda je metoda temeljena
na multisenzornom pristupu (uporaba vizualnih, auditivnih i kinestetskih podražaja) (Mather,
Jaffe, 2002). Naglašava važnost percepcije pri stvaranju metalne slike riječi.
Prema Mather i Jaffe (2002), metoda se sastoji od četiri stupnja:
Prvi stupanj
 razvoj interesa i objašnjenje kako će se učenje novih riječi provoditi
  odabir riječi koja će se učiti; objašnjavanje njenog značenja
 pisanje riječi
 praćenje napisane riječi (prstom ili olovkom)
 pisanje riječi prema sjećanju (bez primjera riječi)
 nakon točno napisane riječi, riječ se sprema u obrazac za spremanje naučenih riječi
(„word bank“)
 pisanje riječi na računalu te pisanje kratkog teksta kako bi se riječ mogla naučiti u
kontekstu.

Drugi stupanj
 učeniku više nije potrebno praćenje riječi, već ih uči gledanjem, izgovaranjem i
pisanjem
 važno je sudjelovanje provoditelja tretmana/ učitelja prilikom učenja riječi (on ih prvi
čita te ih učenik sluša i pamti).

Treći stupanj
 učenik počinje čitati riječi bez njihovog zapisivanja
 uvodi se čitanje kraćih i jednostavnijih knjiga.

Četvrti stupanj
 učenik sve više samostalno prepoznaje riječi te se širi njegov rječnik i lingvističko
znanje
 prilikom susreta s nepoznatim riječima, učenici se mogu osloniti na kontekst kao
pomoć pri razumijevanju
 ukoliko i dalje postoje nepoznate riječi, učenik ih može prije ili prilikom čitanja
podcrtati te ih kasnije obraditi

Iako su mnoga istraživanja pokazala pozitivne rezultate uporabom Fernald metode u

smanjenju teškoća čitanja i posebno pisanja diktata (Zigler i Caffin, 2005; Juler, 2004; Nader
Hazeri, 2006; prema Taghvayi i sur., 2012), Fernald metoda nije pokazala pozitivne rezultate
u istraživanju Taghvayi i sur. (2012). U istraživanju je uspoređivan s uobičajenim tretmanom
disleksije provođenim kod logopeda. Uobičajeni tretman se sastojao od savjetovanja roditelja
te vježbi koje su se provodile slijedeći pravilo o usvajanju (od temeljnih prema složenijim
vještinama). Djeca koja su bila uključena u uobičajeni tretman su pokazala bolje rezultate u
fonološkim zadacima, točnosti čitanja i razumijevanju.

3.3. Lindamood - Bell program

Lindamood program je multisenzorni program koji u svom radu se koristi auditivnim,

vizualnim i kinestetskim podražajima prilikom učenja fonološke svjesnosti, koji je osnovan
od strane Patricie Lindamood i Nanci Bell tokom osamdesetih godina. Tretman uključuje pet
područja; fonološka svjesnost, foneme, tečnost, rječnik i razumijevanje. Kod same provedbe
programa ono što je najvažnije jeste primarna procjena vještina na kojem se dijete nalazi.
Započinje se najprije sa prepoznavanjem fonema i povezanosti fonema i grafema te se nakon
toga uvode sve složeniji procesi poput izgovora, slušanja i na kraju čitanja fonema. Nakon
uvođenja kombinacije konsonanta i vokala učenik se potiče na praćenje fonema u riječima te
se na taj način stimulira njegova svjesnost o samim fonemima, njihovom broju i poretku u
riječima. Uvode se i vježbe dodavanja, brisanja i zamjene fonema. Nakon što dijete uspješno
savlada tu razinu koja uključuje praćenja fonema, ono prelazi na učenje vještina spellinga i
čitanja. U istraživanju Torgesen i sur. (1999) Lindamood - Bell program je postigao dobre
rezultate gdje su sudjelovala djeca vrtićke dobi koja su bila podijeljena u tri skupine te su
sudjelovala u tretmanu do drugog razreda osnovne škole. Prvu skupinu je činila kontrolna
grupa bez tretmana, drugu skupinu činila su djeca s logopedskom podrškom u vrtiću, treću
skupinu djeca koja su učestvovala na početnom učenju riječi napamet, povezanosti grafema i
fonema, pisanja riječi i rečenica te čitanje napisanih rečenica, a četvrtu skupinu su činila djeca
koja su bila uključena u Lindamood - Bell program. Rezultati su pokazali kako su djeca koja
su prolazila Lindamood - Bell program imala najbolje rezultate u fonološkoj svjesnosti,
dekodiranju i čitanju riječi bez konteksta.
 ZAKLJUČAK

Disleksija se smatra cjeloživotnim stanjem koje je okarakterisano otežanim čitanjem. Njeno

prisustvo se očituje kroz poteškoće u učenju, iako se u procesu identifikacije često dešavaju
propusti. U okviru ovog rada prikazana su obilježja disleksije, frustracije koje dijete
proživljava, te poteškoće koje su prisutne, a sa kojima se dijete suočava u školskom
kontekstu. Mnogi smatraju da je disleksija povezana sa vizualnim poteškoćama i da je način
na koji djeca pišu ili čitaju povezan s tim kako ih ona vide. Važno je istaći da disleksija nije
povezana sa problemima vida, ali u većini slučajeva uzrokuje poteškoće u učenju i
savladavanju nastavnih sadržaja. To su najčešće problemi sa: čitanjem sa razumijevanjem,
pozornošću i hiperaktivnošću (ADHD), pravopisom, pisanjem (disgrafija) i računanjem
(diskalkulija). Disleksija sama po sebi je specifična teškoća u učenju koja je neurobiološka u
porijeklu. Karakteriziraju je poteškoće s tačnim i / ili tečnim prepoznavanjem riječi te slabim
sposobnostima pravopisa i dekodiranja. Vrlo često je predstavljena kao poteškoća koja obično
proizlazi iz deficita u fonološkoj komponenti jezika te je često neočekivana u odnosu na druge
kognitivne sposobnosti koja onemogućavaju učinkovitu nastavu u učionici.
Kada je riječ o uzrocima, njezin nastanak još uvijek nije jasno potvrđen, te veliki broj
istraživanja je usmjereno na tu temu. Smatra se da veliki doprinos u razvoju disleksije čini
sama konstitucija osobe, ali pored toga je evidentna i prisutnost drugih faktora koji se
manifesitraju od najranijih dana intrauterinog razvoja, ranog djetinjstva, okruženja pa sve do
načina kako se dijete uči vještinama čitanja. Kako bismo razumjeli uzroke, najprije moramo
znati šta se zapravo dešava tokom aktivnosti koji uključuju čitanje i pisanje. Ti procesi
uključuju rad velikog broja međusobno povezanih sustava. Tako u čitanju učestvuju vizualni
dijelovi korteksa ( kora velikog mozga), gdje se vrši vizualnoprostorna analiza i njihova
kombinacija. Također bitno je naglasiti i važnost jezičkih područja u mozgu, malog mozga,
genetskih faktora i drugih faktora u sklopu prethodno navedenih kognitivnih i socijalno
interaktivnih teorija koje igraju veliku ulogu u objašnjenju uzroka disleksije.
Prilikom prepoznavanja simptoma, njihovo prisustvo se značajno razlikuje od djeteta do
djeteta. Općenito se radi o problemima s preciznošću i tečnošću pri čitanju, ali mogu se
pojaviti poteškoće i s računanjem i pisanjem. Disleksija može biti prepoznata već u 48
predškolskoj dobi kada dijete već pokazuje poteškoće rastavljanja riječi na slogove ili ne
može odrediti prvi ili zadnji glas u riječi. Rani indikatori disleksije se protežu kroz
predškolsko, razdoblje od 5. do 7. godine, razdoblje od 7. do 11. godine, početnom
adolescencijom i periodom adolescencije. Simptomi koji se najčešće prisutni kod djece u
procesu školovanja su siromašni postupci pohranjivanja informacija, brzo zaboravljanje
naučenog, sporost i nesigurnost u čitanju, problemi sa dekodiranjem riječi, njezinom
terminologijom i činjenicama, potrebom da im se informacije više puta ponavljaju,
distraktibilna pažnja te teškoće u organizaciji učenja, zadataka i projekata. Kako bi simptomi
bili na vrijeme prepoznati, potrebna je pravovremeno prepoznavanje i identifikacija.
Nakon uspostave prisustva disleksije važno je raditi na samom poboljšanju djetetovog
narednog životnog funkcionisanja u školskim aktivnostima koje ga očekuju. Kako bi rezultat
bio uspješan koriste se različite metode tretmana. Rano otkrivanje disleksije doprinosi
uspješnijem tretmanu. U tretmanu disleksije potrebno je da uz samo dijete ili osobu s
disleksijom sudjeluju logoped, roditelji, a zatim i učitelji te po potrebi drugi 49 stručnjaci.
Tokom rada i prikazom tretmana možemo zaključiti kako je jedna od učinkovitijih metoda
zapravo Orton - Gillingham metoda kod koje se pozitivni rezultati vide u fonološkim i
ortografskim procesima, kao i u čitanju. Lindamood - Bell metoda pokazuje znatan napredak
u fonološkoj svjesnosti, dekodiranju i baratanju fonemima. Također, bitno je naglasiti i ulogu
Fernald metode, kao primjer pozitivnog utjecaja na čitanje. Tretman disleksije treba se
oslanjati na niz znanja i stručnih postupaka koje logoped posjeduje kako bi doprinio
individualiziranom pristupu prema osobi nad kojom se tretman provodi. S druge strane važno
je naglasiti važnost uloge roditelja i učitelja u ovom procesu. Roditelji trebaju surađivati sa
školom i logopedom te kroz toplinu, ljubav i strpljenje doprinijeti procvatu djetetovih
sposobnosti. Učitelji kao prvi prepoznavaoci simptoma trebaju doprinositi djetetovom
napredovanju kroz prilagođene školske programe, savjetovanjem sa logopedima i
psiholozima, dobrim odnosima sa roditeljima, te pomaganjem djetetu u izgradnji
samopoimanja sebe kao budućeg samouvjerenog akademskog čovjeka.
 LITERATURA

1. Babić, V.,(2017), Disleksija – uzroci, simptomi, liječenje,

https://www.krenizdravo.rtl.hr/zdravlje/bolesti-zdravlje/disleksija-uzroci-simptomi-
lijecenje (preuzeto 23.04.2020.)
2. Shaywitz, S. E., Shawitz,, B. A. (2005). Dyslexia (Specific Reading Disability). Biol
Psychiatric, 57, 1301-1309.
3. Høien, T., & Lundberg, I. (2000). What is Dyslexia? Neuropsychology and Cognition,
1– 20., preuzeto sa https://sci-hub.tw/10.1007/978-94-017-1329-0_1
4. Ne vršiti diskriminaciju“ (Bjelica, Jušić, Cottiero, Posokhova, Prvčić, Rister, 2009, str.
45 ).
5. Bjelica J, Jušić I. i sur.,(2009), Priručnik o disleksiji, disgrafiji i sličnim teškoćama u
čitanju, pisanju i učenju, Hrvatska udruga za disleksiju, str.1-103.
6. Ines Galić-Jušić, prof.logoped, Uzroci disleksije, http://hud.hr/uzroci-disleksije/
(preuzeto 23.04.2020.)
7. .Reid, G. (2013.), Disleksija – Potpuni vodič za roditelje i one koji im pomažu,
Jastrebarsko: Naklada slap
8. Davis, D. R., Braun, M.E. (2001). Dar disleksije-zašto neki od najpametnijih ljudi ne
znaju čitati i kako mogu naučiti, Zagreb, Alinea
9. Muter, V, Likierman, H. (2010). Disleksija, vodič kroz disleksiju, dispraksiju i druge
teškoće u učenju, Zagreb, Kigen d.o.o.
10. Schulte-Körne, G. (2010). The Prevention, Diagnosis, and Treatment of Dyslexia.
Deutsches Aerzteblatt Online.doi:10.3238/arztebl.2010.0718, preuzeto sa
https://scihub.tw/10.3238/arztebl.2010.0718
11. Alexander, A. W., & Slinger-Constant, A.-M. (2004). Current Status of Treatments for
Dyslexia: Critical Review. Journal of Child Neurology, 19(10), 744–758.
12. Torgesen, J. K., Wagner, R. K., Rashotte, C. A., Herron, J., Lindamood, P. (2010).
Computer assisted instruction to prevent early reading difficulties in students at risk
for dyslexia: Outcomes from two instructional approaches. Ann Dyslexia, Vol. 60, No.
1, 40-56.
13. Oakland, T., Black, J. T., Stanford, G., Nussbaum N. L., Balise R. R. (1998). An
Evaluation of the Dyslexia Training Program: A Multisensory Method for Promoting
Reading in Students with Reading Disabilities. Journal of Learning Disabilities, Vol
31, No 2, 140-147.