Utjecaj informaciono-

komunikacionih tehnologija na
razvoj predškolske djece
PREDNOSTI I NEDOSTACI
EKRANIZAM
 Informaciono-komunikacione tehnologije
(IKT)
• Izraz IKT odnosi se na računarski hardver, programe i računarske mreže.
• Informaciono-komunikaciona tehnologija je primjenjiva na sve vrste
prenosa informacija, tj. uključuje sva sredstva korištena tokom upotrebe
informacija.
PREDNOSTI UPOTREBE IKT U UČENJU
I APLIKACIJE PRIMJERENE DJECI
• Multimedijalni sadržaji mogu biti vrlo korisni u učenju, postoje mnoge
igre koje sa djetetom možemo putem tableta igrati, učiti s njim pjesmice
posmatrajući video zapis, pjevajući pjesmicu, govoreći riječi koje se
prikazuju na stranom jeziku i slično, ali sve na način da smo i mi
uključeni u ovaj proces i da dijete konstantno iz jednosmjerne veze
njega i ekrana vraćamo u stvarnost, postavljanjem pitanja,
podsticanjem na razmišljanje, govor i zaključivanje.
Razvoj govora i učenje jezika
Razvoj matematičkog mišljenja i sposobnosti
rješavanja problema
NEDOSTACI UPOTREBE IKT
• Istraživanja pokazuju da današnja djeca pred ekranom provode, do svoje
sedme godine, u prosjeku oko 3 sata dnevno, što dalje daje zastrašujući
nalaz: ta djeca će do svoje osme godine pred ekranom provesti jednu
cijelu godinu svog života. Ista ova djeca, prema istraživanjima koja je
provodila Svjetska zdravstvena organizacija, će dnevno u razgovoru sa
roditeljima provesti oko pola sata.
Ekrani otupljuju čula, sputavaju maštu i spontanu igru, dovode do izostanka
razvoja empatije, podstiču destruktivno ponašanje, te dovode do socijalnog
otuđenja.

- Često izostaju obaveze prmjerene
uzrastu
- Izostanak uputa i granica
- IKT se koristi u vidu
nagrade/kazne
- interakcija sa okolinom
- nerazvijena sitna i krupna
motorika
- teškoće sa usmjeravanjem pažnje uz
hiperfokusiranost na stvari koje su djeci
od interesa
- teškoće sa razumijevajnem i
reprodukcijom govora
- reakcije bijesa kod djeteta na
neautomatsko zadovoljenje potrebe ili
prohtjeva, jer je naučeno da sve što želi
dobije sad i odmah
- sadržaji nasilnog karaktera (ne moraju
izazvati nasilono ponašanje, ali uče
djecu da je nasilje normalno i
očekivano)
 Ekranizam – bolest 21. stoljeća
• Gotovo sve nabrojano odgovara elementima poremećaja iz autističnog spektra - jedina je razlika
u tome što djeca koja ovakva ponašanja razviju zbog izloženosti ekranu svoju okolinu uočavaju, ali
na nju ne reaguju. Jednostavno su naviknuti da ignorišu sve što nije dovoljno podražajno i
izazovno.
• Ekranizam je SZO definisala i uvela kao zvanični naziv oboljelja do kojeg dovodi današnji način
života, najčešće nažalost kod naših najmlađih.
• Djeca koja nemaju razvojni poremećaj, poput poremećaja iz autističnog spektra, u pravilu, nakon
promjene odgojnog stila roditelja, uvođenja češćih interakcija sa ljudima i djecom, ukidanja
ekrana, najčešće snize svoj prag pobudljivosti i vremenom uspiju da se usmjere na stvari iz realne
okoline, no kod neke djece ovakav odnos prema okolini ostaje zauvijek, sa nemogućnosti da
stvarnost dožive kao tipična djeca i sa čestom nemogućnošću razlikovanja realnosti od mašte,
stvarnog života od ekrana, živih od neživih bića.
• Djeca, generalno gledajući, sve češće nemaju obaveze koje su u skladu s njihovim
uzrastom, nemaju jasno postavljenje granice u ponašanju ili ih nemaju nikako, nagrađuju
se i kažnjavaju dozvolama ili oduzimanjem dozvole za korištenjem pametnog uređaja i
dosta su manje u interakciji sa drugom djecom, odraslima i posebno sa roditeljima.
• Roditelji biraju vizuelne podražaje pametnih ekrana kako bi dijete umirili ili motivisali
na nešto, ne uzimajući u obzir negativne posljedice koje ovo sa sobom nosi, a duga ih je
lista: nerazvijena sitna i krupna motorika, teškoće sa usmjeravanjem pažnje uz
hiperfokusiranost na stvari koje su djeci od interesa, teškoće sa razumijevajnem i
reprodukcijom govora, reakcije bijesa kod djeteta na neautomatsko zadovoljenje potrebe
ili prohtjeva, jer je naučeno da sve što želi dobije sad i odmah (klikom miša, dodirom
ekrana prstom).
• Rijetko koje djetinjstvo danas teče bez upotrebe pametnih uređaja, oni su neizostavni
dio i diječijeg i našeg života. Ne treba im se opirati i nije realno savjetovati da se oni
ne koriste sa starijom djecom (nakon 3. godine), ali je nužno koristiti ih mudro, a ne
na način na koji je danas često opšteprihvaćen: “evo ti telefon i budi miran/a”.
• Zbog ovog načina rukovanja sa ekranima, čak i dok su djeca bebe, često nismo u
mogućnosti identifikovati trenutak u kom izloženost njima postane preduga i počne
negativne posljedice ostavljati na djetetov razvoj. Začaran je to krug, u kom vrlo brzo
kraća izloženost u specifičnim situacijama bude zamijenjena dugom izloženošću
pametnom uređaju ili televizoru.
• Roditelji često ovo produžavanje ne primjećuju dok se dešava, ali su skloni reći nakon
nekog vremena da dijete ne želi jesti ako ne gleda crtani, da ne želi zaspati bez
telefona, da se ne želi igrati ničim osim video igricama - ovdje glasan alarm treba da
se upali i da se počne raditi na smanjenju ove izloženosti, mada su koraci trebali biti
poduzeti dosta ranije
• Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje da vrijeme izloženosti tehnologiji do
druge godine uopšte ne bi smjelo postojati, kasnije to vrijeme može da se poveća na
oko 30 minuta dnevno, a u periodu od 3. do 5. godine ne bi trebalo biti duže od 2
sata dnevno.
• Uz ovo, treba imati u vidu da ovo ukupno vrijeme provedeno pred ekranom treba biti
raspoređeno tokom dana, te da svakog dana vrijeme provedeno u živim interakcijama
(igra u parku, razgovor sa roditeljima, društvene i didaktičke igre) treba biti duplo veće
od vremena koje je dijete provelo pred ekranom. Ovo je vrlo bitno, kako bi bila
izbalansirana izloženost podražajima iz realne okoline i izloženost multimedijalnim
sadržajima, koja djeci često postanu jedino okruženje i prilika za učenje.
Kako za govor, tako i za cjelokupan razvoj djeteta, adekvatne stimulacije su
nužne. Stimulacije koje dječiji mozak dobija kroz ekran su preintenzivne, ti su
podražaji previše stimulišući i doslovno opijaju dječiji mozak, zaokupljaju
njegovu pažnju, odnosno dovode do hiperfokusiranosti, a mozak na ovakve
podražaje reaguje lučenjem hormona koji daju osjećaj zadovoljstva (biološka
nagrada).
Uslijed prevelikog lučenja ovih hormona, mozak vremenom traži sve
intenzivnije podražaje, kako bi bila zadovoljena njegova potreba za
zadovoljstvom – „wow efekat“ koji se, u normalnim okolnostima igre, javlja
kao odgovor na uspješno savladanu društvenu igru, složenu slagalicu,
savladan težak poligon. Djeca koja su previše izložena ekranima neće u ovim
situacijama pronaći zadovoljstvo, one za njih nisu podsticajne i izazovne, biće
nezainteresovani za njih iz ovog razloga, kao i za igračke koje im nudimo.
• Ovako intenzivne (šarene, glasne, čudnih oblika, nerazumljive)
stimulacije mozak pri početnim izlaganjima ne uspijeva obraditi
adekvatnom brzinom, pa se djeca vremenom uče da obrađuju informacije
veoma velikom brzinom, bez fokusiranja na njihove dijelove, što kasnije
može da se dovede u vezu sa teškoćama u logičkom zaključivanju, čitanju,
pisanju - mogu razviti disleksiju i disgrafiju.
• Ovo često dalje dovodi do toga da za dijete kasnije kažemo da ne obraća pažnju
na ono što se u vrtićkoj grupi radi, da ne pokazuje interes za aktivnosti, za
čitanja priča i slično, a nerijetko dijete na upute da se umiri i obrati pažnju na
opisano reaguje ponašanjem koje podsjeća ispadu bijesa ili tantrumu - jer odbija
u potpunosti raditi što ne želi; naviklo je klikom miša dobiti šta želi sad i odmah,
te ne razumije kako i zašto da obrati pažnju na ono što mu ne privlači pažnju.
• Nema u izloženosti ekranima prilike za dosadu, sadržaji su beskonačni, a to je
također po djetetov razvoj štetno, jer se iz dosade razvija znatiželja, mašta i
igra, koji su osnovni instrument za upoznavanje svijeta oko sebe i svog položaja
u njemu.
• Kada dijete nije izloženo igrama i igračkama, ono ostaje uskraćeno i
za učenje, jer svoje vještine i znanja stiče upravo istraživanjem i
igranjem.
• Jednolično pomijeranje prsta po ekranu ne donosi djetetu što mu je
potrebno, a sadržaji kojima se dijete izlaže nisu adekvatno stimulišući
za razvoj, ako se gledaju bez tumačenja od strane odrasle osobe
 Video igre
• Što se video igara tiče, one utječu negativno na dječiji razvoj kao i sama izloženost ekranu, s tim što
na još jedan, poseban način, doprinose razvoju hiperpažnje. Svako savladavanje nekog sadržaja u
video igri koju dijete igra dovodi do lučenja endorfina, hormona sreće, koji dovodi do toga da dijete
traži dalje ovaj osjećaj, što ga dodatno izoluje od vanjske sredine.
• Između dva lučenja endorfina luči se dopamin (kada dijete savlada nivo i zbog toga je uzbuđeno i
sretno). Dijete koje pređe u 10 minuta 3 nivoa igrice i tri puta osjeti izmjenu ovih stanja, postaje
preplavljeno ovim hormonima i izlazak iz virtualnog svijeta je dosadan i spor, u odnosu na ovo na što
je naviklo.
• Djeca iz ovog razloga često imaju izazove i sa zapamćivanjem nastavnih sadržaja, uče neizazovne
definicije i činjenice, upamte ih mehanički u najboljem slučaju, ali vrlo brzo i zaborave, jer je to
posljedica učenja napamet.
 SIMPTOMI PREKOMJERNE UPOTREBE
IKT
• Oponašanje likova „sa ekrana“ i usvajanje drugog jezika prije maternjeg zbog prirodne potrebe za
komunikacijom, koja je djeci uskraćena, te počinju komunicirati sa ekranom
• Slabo održavanje pažnje, hiperfokusiranost i lučenje hormona koji daju osjećaj zadovoljstva
(biološka nagrada), „WOW efekat“ (zbog intenzivnih podražaja sa ekrana, u stvarnoj okolini postaje
jako teško izazvati interesovanje i oduševljenost)
• Poremećaj senzorne integracije (odnosi se na odsutnost prilikom bavljenja svakodnevnim
aktivnostima, npr. djeca koja gledaju u ekran za vrijeme jela nisu svjesna da jedu, ne doživljavaju
teksturu niti ukus hrane, ne prepoznaju glad, žeđ ili sitost)
• Nerazvijene socijalne vještine i sposobnost procesiranja emocija
• Negativni utjecaj na sposobnost adaptacije i prihvatanje pravila i općih normni
• Zaostaje razvoj mišića, sitne i krupne motorike, izostaje kretanje i uslovi za normalan rast i razvoj
 SPREČAVANJE I UMANJIVANJE
POSLJEDICA ŠTETNIH ZA DIJETE
• Čovječe, ne ljuti se
• Igre memorije
• Domine
• Slaganje kula od karata
• Čitanje knjiga
• Izleti i boravak u prirodi
• Zajedničko pripremanje obroka...
Tehnologija je napredovala u kratkom vremenskom roku, i počela se
primjenjivati na sve aspekte ljudskog života, samim tim i u obrazovanju i
vaspitanju. Očigledno je da upotreba IKT-a za djecu predstavlja mnoge
opasnosti, ali ako se koriste tehnologijom u kontrolisanom okruženju
opasnosti od negativnih utjecaja se smanjuju.
Pri korištenju tehnologije, roditelji i odgajatelji trebaju stvoriti podsticajno
okruženje i postaviti jasne granice za upotrebu računara, prenosnih
računara i drugih uređaja.
Potrebno je u vidu imati i vremenska ograničenja izloženosti ekranu prema
dobi, što je u najboljem interesu djeteta, kako bi se minimizirali potencijalni
negativni utjecaji, a u isto vrijeme iskoristile dobrobiti i olakšice koje na
moderna tehnologija pruža.
• Nije nam u cilju odgojiti osamnaestogodišnjake koji će u suzama izlaziti
iz međuljudskih konflikata i očekivati od nas da im riješimo izazov pred
kojim su se našli. Osamnaest je veliki broj, ali kad gledamo brojnu listu
djetetove dobi, on kao da dolazi odmah nakon 5 - nismo ni trepnuli,
odgojili smo dijete koje ne zna za sebe da se zauzme, nema
samopouzdanje i očekuje od nas da činimo što bi ono trebalo. Iz ovog je
razloga dijete potrebno na vrijeme učiti i socijalnim interakcijama i
svim drugim životnim vještinama, odgovornosti, pospremanju,
presvlačenju.
• Ako mi sve za dijete radimo dok je maleno, ono će konstantno biti u
zaostatku u odnosu na normu, neće se znati obući samo u prvom razredu,
neće željeti igračke pospremiti u vrtiću, neće znati igračke dijeliti, neće
znati samostalno jesti ili reći svoje mišljenje - lista je preduga i nemoguće je
sve ove “medvjeđe usluge” uopšte nabrojati. Zbog toga dijete ne treba
pretjerano štititi, treba ga osnaživati - neka zna da smo tu i da možemo
zajedno pokušati nešto riješiti, ali neka ima u vidu da mi nećemo dopustiti
da činimo za njega sve samo zato što je njemu mrsko ili zato što “ono to ne
zna” ili “jer je još malo”.
 OGRANIČAVANJE IZLOŽENOSTI
EKRANIMA
• Postavlja se pitanje kako ograničiti izloženost ekranima? Djetetu roditelj
određuje šta radi i kako radi - davanje ekrana bebi nije njena odluka, već
roditeljska, kao i hranjenje, uspavljivanje i drugo. Bebama ekran ne treba
biti dostupan, na način da su one jedan na jedan u interakciji s njim. Djeca
rade, u pravilu, ono na šta ih naviknemo. Ukoliko su naviknuta na
preveliku izloženost ekranu, ne moramo je, osim u ekstremnim
slučajevima, u potpunosti ukinuti.
• Naviku treba smanjivati i ona se može početi koristiti kao nagrada, kao
dogovor (“Sad ćemo uraditi ovo zajedno, pa ćeš ti onda gledati JEDAN
crtani.”) i uz nadzor zaista provjeriti je li jedan crtani odgledan.
• Kako bi se smanjila djetetova moć upravljanja sadržajima i izmjenama
programa, bolje je taj dogovor ispoštovati puštajući sadržaj na uređaju
koji nije na dohvat ruke djetetu.
• U konačnici, multimedijalni sadržaji mogu biti vrlo korisni u učenju,
ali isključivo na način da smo i mi uključeni u taj proces i da dijete
konstantno iz jednosmjerne veze njega i ekrana vraćamo u stvarnost
postavljanjem pitanja, poticanjem na razmišljanje, govor i
zaključivanje.
• Moglo bi se reći ovako: sve dok sa djetetom ne možemo ovako
razgovarati, izloženost ekranu mu se ne bi trebala ni dopuštati.
 DRAGI RODITELJI
naša dužnost je priprema djece za život
• Naš zajednički zadatak je da njegujemo i podstičemo mnogostran i zdrav
psihički i fizički razvoj naših mališana. Moderno doba u kojem živimo nosi
mnoge izazove, naš zadatak je da našu djecu pripremimo i naučimo da se nose sa
njima, da iskoriste blagodati koje su im omogućene, ali isto tako da se odupru i
spoznaju granice, kako efekat tih blagodati ne bi postao sam sebi suprotnost.
• Roditeljstvo izuskuje „puno radno vrijeme, bez pauze i odmora“. Često može da
bude zamorno i iscrpljujuće, ali teži put će dati plodove u vidu zdravih i zrelih
ličnosti, funkcionalnih, samostalnih i sposobnih da se nose sa različitim životnim
situacijama, te je na nama da se odupremo iskušenju da svoj posao trenutno
olakšamo imajući na umu budućnost naših mališana, koja ih išćekuje raširenih
ruku.