GOVORNI PROBLEMI DJETETA

Lucija Bilać kanon.blucija@ik-7kastela.hr

Zasigurno je jedan od najljepših trenutaka u vašem životu kada vaš mali mezimac izgovori
prvu pravu smislenu i cjelovitu riječ, pa bilo to mama, tata, baba, beba, teta, ili nešto treće, jer
to znači da čuje razumije i što je najfascinantnije od svega da s vama komunicira. Svjesno i
namjerno. Prva riječ, druga riječ, treća, četvrta i zatim bujica riječi, "mama zašto je ovo", "tata
čemu to služi", "zašto kiša pada", "zašto puše vijetar", "gdje ide more". Tisuće šarenih zašto, a
mi smo tu da ih objasnimo ako odgovor znamo. Lijepo je pričati s djecom, upoznavati njihov
svijet i spoznavati način i slijed informacija koje oni apsorbiraju na njima prihvatljiv način.
U njihovom svijetu svaka nova riječ širi obzore i pruža im neviđeno zadovoljstvo. Svi
priznajemo da ponekad znaju biti itekako dosadni i pretjerati sa zašto, kako, gdje što, kako?
Ali, dragi roditelji budite strpljuvi kada taj "virus", zašto, ulovi i vaše dijete. Imajte dovoljno
strpljenja. Potrebno je samo malo pažnje i na svako njihovo zašto dajte im "zato", tj. odgovor
njima razumljiv. Pa iako ponovno čujete zašto, ne odustajte. Dijete neće stati dok god njemu
vaš odgovor ne bude u potpunosti jasan i dok ga ono ne uklopi u svoj procesor zvan um. U
protivnom, ako od vas dobije "ma dosado mala" pusti me na miru, povući će se i nikada više
neće ćuti to zašto, bar ne za to pitanje. Koliko god oni uporni bili, vi budite malo više i
omogućite vašem djetetu da uči, spoznaje i uzima od vas koliko god hoće želi i može.
Međutim, postoje situacije u kojima dijete ne "muči" svoje roditelje, bar ne na ovakav način, a
takva stanja znaju biti gora. Djetetu je već četiri i pol godine, a ono artikulira tek poneku riječ,
riječnik mu je poprilično štur a kvalitetnim i složenim rečenicama ni traga. Čak nije ni
dosadno, nema onoga zašto, kako, gdje, koliko. I vi primjećujete koliko se ono razlikulje od
svojih vršnjaka iako rastom i drugim razvojem bitno ne odskače od njih premda je i ono milo i
drago dijete i raste u skladu s godinama. Vi primjećujete da nešto nije u redu. Riječ je o
govornom poremećaju. Što je to ?
Prije svega da uopće razjasnimo što je to govor i kakva mu je uloga u životu čovjeka, a zatim
i klasifikaciju govornih poremećaja. Ne postoji neka određena definicija koja u potpunosti
objašnjava što je to govor, a što jezik. Ovdje ću pokušati približiti u kratkim crtama što on
znači, a zatim nešto više o njegovoj ružnijoj strani. Govor tj. oralna komunikacija kako bi ga
još mogli nazvati, sastoji se od dva elementa. To je proces u kojem jedna osoba prenosi ideju
drugoj osobi putem izgovorenih riječi, a u tom procesu razlikujemo govornika koji izražava
ideju i slušatelja koji prima ideju. Govor čovjek upotrebljava da izrazi misli, ideje i koncepte
koji su često bliski i govorniku i slušatelju, ali i ne moraju biti. Upotrebljava ga i da nekome
nešto priopći, nešto opiše, objasni, itd. Sastoji se od kombincija vokala i konsonanata koji su
tako poredani da formiraju riječi i grupe riječi koje imaju smisla za slušatelje.
Jezik (ne ovaj u ustima) je" zamršena forma simbolizacije koja tvori esencijalno jedinstvo sa
ljudskim bićima". On je smisao i sadržaj, čija je ekspresija govor i to usmeni, pismeni,
gestovni i mimika. Smatra se da je govor stečena funkcija i vezan je za mehanzam disanja.
Uglavnom postoje mišljenja da se razvija kao postepena modifikacija svih funkcija koje
počnu djelovati pri porodu. Najvažniji fizički sustavi koji su važni u produciranju govora su
respiracijski, vibracijski i artikulacijski.

Najvažniji biološki faktori su kora velikog mozga, govorni organi i osjetilo sluha. Ako je
oštećeno ili pak nerazvijeno bilo što od navedenog javljaju se teškoće u govoru u vidu
govornih poremećaja. Međutim, na proces govora djeluju jednako i inteligencija, osobne
karakterisitke, emocionalnost, okolina, kao i uzrast djeteta. Svaki glas ima tri kvalitete, jačinu,
visinu i boju. Nemogućnost adekvatne kontrole ove tri kvalitete tj. njihove nepravilnosti
također uzrokuju teškoće.

Govorne poremećaje smatramo problemima i devijacijama od prosječnog standardnog

govora. Postoje "nepravilnosti" koje također stvaraju probleme u govoru iako nisu
klasificirani kao poremećaji. To su slab glas, smanjena razumljivost govora zbog gramatičkih
grešaka i grešaka u sintaksi. Zatim govor koji je nelugodan za slušatelje. Nadalje, takav
kvalitet i govora i glasa koji se razlikuje od prosječnog govora s obzirom na dob i spol
govornika te zbog toga izaziva zabunu slušatelja. Također i govor koji je popraćen nejasnim i
zbunjujućim glasovima, gestama i grimasama. Govorne poremećaje možemo razvrstati u
nekoliko tipova : 1. poremećaji izgovora ili arikulacije, 2 mucanje, 3. poremećaji glasa, 4.
rascjep nepca i usne (zečja usna), 5. zakašnjeli govor, 6. poremećaji govora uslijed povrede
mozga i 7. govor cerebralno paraliziranih.

Već sa pet godina jezik je kompletan i po strukturi i po formi, dijete može ispričati priče i
manje kompleksno složene rečenice. U to vrijeme dijete barata sa fondom od 2200 riječi.
Ukoliko se do pete godine života jave određeni poremećaji poželjno bi bilo dijete odvesti
logopedu tj. stručnjaku za probleme govora. I više nego poželjno jer nam govor omogućava
komunikaciju s okolinom, bitno nas određuje kao osobe a i pomaže nam u svakodnevnici.
Bilo koji od poremećaja bilo bi poželjno poćeti što ranije rješavati, najkasnije do 3.5 godine
jer u to vrijeme govor poprima svoju formu te je teže ispravljati bilo kakve smetnje. Za
ispravak pojedinog poremećaja potrebna je dugotrajna terapija i timski rad roditelja,
odgajatelja i logopeda ali i svijest okoline da dijete ima paroblem i da mu treba pomoći.

MUCANJE Mucanje je poremećaj u obliku isprekidanog i nepravillnog govora koji se

javlja uslijed grčenja govornih organa. Gubi se normalni ritam i tempo govora, pa govor nije
tečan. Mucanje prati niz različith psihičkih i fizičkih simptoma te se ne može promatrati kao
izolirani fenomen. Ono predstavlja čitavi kompleks karakterističnih stanja koja odstupaju od
normale. Primarni simptom mucanja je pojava kada dolazi do zastoja u govoru, blokiranja,
produljivanja i zapinjanja za vrijeme govora, što smanjuje njegovu tečnost. Sekundarni
simptomi mucanja su obično: govorne grimase lica, tapkanje stopalima, teško disanje,
treptanje očima i druge vanjske aktivnosti koje nemaju nikakve veze s produkcijom govora.
Mucanje se uglavnom javlja u predškolskoj dobi ili u prve 3 godine školske dobit tj. od 6. do
9 godine a vrlo rijetko poslje 10. Djeca mucavci su vrlo svjesni svojega stanja te u pravilu
iskazuju više emocionalnih poremećaja, tjeskobe, straha i neprijateljsko ponašanje, te s druge
strane mogu biti izuzetno tiha i povučena. Uslijed straha od mucanja ne žele razgovarati.
Poželjno je da osobe koje rade s djecom koja mucaju vode računa o nizu specifičnih trenutaka
kao što su: spriječavanje izoliranosti i vođenje računa o adekvatnoj toleranciji za njegovo
ponašanje, ostvarivanje direktnog kontakta s djetetom i šçto prirodnijeg odnosa u periodu kad
dijete teško govori, poticanje, ali ne i prisiljavnje djeteta na govor, ne izgovaranje riječi
umjesto djeteta, hrabrenjem djeteta poticanje njegovog samopouzdanja, stimuliranje djeteta u
grupnim akativnostima u kojima se može čak i istaknuti, izgradnja ispravnog stava i
reagiranje druge djece prema djetetu koje muca. U radu s djecom koja mucaju valja istaknuti
timski rad roditelja, logopeda, odgajatelja ili učitelja koji je vrlo značajan s aspekta djelovanja
na dijete putem uzornog govora odnosno kvalitetnog govornog modela.

BRZOPLETOST (tahilalija) Osnovna odlika je ubrzani tempo govora, do te mjere da on

postaje brzoplet, nervozan i nerazumljiv. U brzopletom govoru poremećen je ritam i
intonacija govora, slaba i nepravilna aritkulacija nekih glasova i njihova zamjena, skraćivanje
i deformiranje riječi, agramatičnost. Uzroci ovog poremećaja su neusklađena funkcija,
iritacija i inhibicija centralnog nervnog sistema i loš utjecaj sredine.

GOVORNI NEGATIVIZAM ILI GOVORNA NJEMOST (aphrasija voluntaria ili selektivni

mutizam) je prekid općenja s okolinom u tijeku nekoliko sati, tjedana pa i godina. Ovaj
poremećaj posljedica je neuroze jer je dijete preosjetljivo, lako uzbudljivo, nervno labilno pa
intenzivnije doživljava i reagira i to vrlo neuravnoteženo. Govorni negativizam moramo
razlikovati od njemosti usljed gluhoće ili nagluhosti, od alalije (nijemosti) koju dijete donosi
na svijet i od aphasie (gubitka sposobnosti govora) uslijed oštećenja CNS-a.

POREMEĆAJI GLASA. Svaki glas ima četiri osnovne karakterisitike: visinu, zvučnost, boju
te trajanje. Poremećaj glasa čine izrazite devijacije bilo koje od ove četiri karakteristike. Za
dijagnozu poremećaja glasa važnost se pridaje dobi i spolu. Fairbanks je 1959. opisao četiri
tipa poremećaja kvalitete glasa. Bezvučnost, hrapavost, promuklost i nazalnost.

GOVOR KOD RASCJEPA NEPCA ILI USNE. Ovaj poremećaj pripada u organske
poremećaje govora. Termin rascjepa nepca i usne opisuje specfične tipove anomalija, koje su
kongenitalne po svom porijeklu. Ovaj poremećaj poznatiji je pod nazivom "zečja usna".
Stanje je uzrokovano oštećenjima kostiju koje formira tvrdo nepce, gornju vilicu, tkivo usana,
i meko nepce, što se nije razvilo još u embrionalnoj fazi. Uzrok razscjepa nepca ili usne do
danas nije poznato.(hereditarni tj. nasljedni faktori ili loša prehrana majke za vrijeme
trudnoće, bolesti s visokom temperaturom u ranom periodu trudnoće i RH fakor). Pukotina na
nepcu uzrokuje poteškoće sisanja, žvakanja i gutanja te normalni razvoj govora. Čak i nakon
uspješnog kirurškog zahvata, potrebna je govorna terapija.

ZAKAŠNJELI GOVOR. Ponekad nailazimo na djecu čija je verbalna komunikacija znatno

zakasnila u razvoju u odnosu na njihovu dob, ili se uopće nije razvila. Ovaj poremećaj
roditelji kasno prepoznaju i traže pomoć u periodu od 3-4 godine djetetove starosti. Ponekad
djeca s ovim poremećajem nikad ne progovare, a u manje teškim slučajevima ono može
pokazitvati aritikulacijske smetnje ili neke druge simptome zakašnjelog govora.
Karakteristike zakašnjelog govora su: siromašan riječnik, usporen razvoj i strukturiranje
rečenica i smanjena sposobnost formuliranja ideja.

POREMEĆAJI GOVORA USLIJED OZLJEDE MOZGA (Centralnog Nervnog Sustava).

Jezik je u funkciji CNS-a a ozljede CNS-a mogu uzrokovati poremećaje jezika. Aphasia je
nesposobnost razumijevanja i smislene upotrebe govora. U ovakim situacijama potrebno je
izazivati govor djeteta i to na način da izgrađujemo osnovni riječnik uz pomoć slikovnica.
Početna je vokalizacija, zatim slijede riječi (dijelovi rečenice i fraze) i na kraju konverzacija.

GOVOR DJECE S CERBRALNOM PARALIZOM. Oko 90% djece s CP-om pokazuje

značajne poremećaje govora, jer je govor u osnovi neurofiziološka aktivnost i može biti
oštećen bilo kojim poremećajem u neuromuskularnom sistemu. Trening jezika i govora
djeteta s CP-om treba početi već onda kad je dijete staro godinu dana. Na temelju jednog
istraživanja kao posljedica neliječenja javlja se i abnormalno gutanje te abnormalno disanje.

POREMEĆAJ IZGOVORA ILI ARTIKULACIJE je način pogrešnog izgovora cijele riječi ili
rečenice, izostavljanje glasova (ruka-uka), zamijenjivanje glasova (ruka - luka), iskrivljavanje
glasova tj. dizartrija (riba-jiba), te dodavanje konsonanata ili vokala (tata - otata). Uzorci
poremećaja izgovora su uglavnom ambijentalni i emocionalni faktori ali važna je kronološka
dob braće i sestara. Tepanje ili dyslalia je jedan od najčešćih govornih poremećaja a
razlikujemo fiziološko tepanje do 3 godine i patološko nakon 3 godidne. Lakši oblici tepanja
su kad dijete ne izgovara glas r, srednji kad ne izgovara više glasova, i teško kad dijete
pogrešno ili nikako izgovara više glasova. Karakteristike su nepravilan izvor glasova,
supstituiranje jednog glasa drugim, ispuštanje pojedinih glasova, nepravilne i deformirane
riječi i rečenice te nerazumljiv govor.

Još jednom da napomenemo. Govorni poremećaji su izrazit problem koji ne samo da

predstavlja problem pri komunikaciji već za sobom povlači i manjak samopouzdanja,
stvaranje kompleksa te općenito otežava osobi koja ima govorni poremećaj normalnu
komunikaciju i suživot u zajednici.