Usporeni razvoj govora

Ova dijagnoza najčešće se postavlja kod djece čiji je govor još uvijek u razvoju (djeca u dobi do tri,
četiri godine).

Djeca razumiju govor svoje okoline, ali se služe rečenicama koje nisu primjerene hronološkoj dobi.

Kad roditelji posumnjaju na bilo kakva zaostajanja u govoru trebali bi se odmah obratiti za pomoć
logopedu.

Usporeni razvoj govora, zaostajanje u razvoju govora i nedovoljno razvijen govor dijagnoze su koje se
odnose na neadekvatan razvoj govora, a terminologija se mijenja ovisno o hronološkoj dobi djeteta.

Dijagnoza usporeni razvoj govora odnosi se na zaostajanje u vrijeme dok je govor još u razvoju tj. do
3, 4 godine;

zaostao razvoj govora postavlja se kao dijagnoza kod djece koja se nalaze u dobi od 3 do 6 godina,

dok dijagnozu nedovoljno razvijen govor nalazimo kod djece koja su navršila 6, 7 godina, ali im je
govor pojmovno siromašan, rečenice kratke i agramatične.

 SAVJETI ZA KOMUNIKACIJU

govorite prirodno svom djetetu, govorite mu o tome što radi i što vidi

učite dijete da vas oponaša (npr. plješćite dlanovima, šaljite mu poljupce…)

govorite mu što radite, kamo idete

oponašajte glasanje životinja

pokažite svom djetetu da ste primjetili svako njegovo nastojanje da komunicira

proširujte jednostavne iskaze kojima se koristi vaše dijete

odvojite vrijeme da saslušate svoje dijete

odgovarajte na ono što je rečeno kako bi vaše dijete znalo da ste ga slušali

testirajte sluh vašeg djeteta ako zapazite da se morate prečesto ponavljati ili ako morate govoriti
glasno kako biste mu privukli pažnju
Poremećaj artikulacije

Poremećaj artikulacije, najčešći je govorni poremećaj kod djece Ovisno o skupini glasova koja je
zahvaćena poremećajem, neispravan izgovor glasova dijeli se u nekoliko skupina: sigmatizam,
rotacizam,lambdacizam, kapacizam, gamacizam, tetacizam, deltacizam i etacizam

Postoje tri oblika neispravnog izgovora glasova:

1. Omisija - izostavljanje glasova u riječi (npr. plavo-pavo, Marko-Mako...)

ovo je normalno za djecu do 3 godine, poslije toga ne bi se smjelo javljati

2. Supstitucija - zamjena glasova drugim glasom (npr. Luka-Juka, riba-viba...) ovo je normalno za
djecu do 4 godine, poslije toga ne bi se smjelo javljati

3. Distorzija - iskrivljeni izgovor nekog glasa.

Ima djece koja već sa tri godine pravilno izgovaraju sve glasova, a ima i one koja kasne godinu – dvije.

Glasove koji se još nisu razvili, zamijenjuju glasovima sličnim po zvučnosti ili ih izostavljaju.

Do polaska u školu većina djece može pravilno da izgovara sve glasove našeg jezika.

Poremećaji artikulacije česti su na predškolskom uzrastu i nižim razredima osnovne škole.

Pod uticajem sazrijevanja, neke artikulacione nepravilnosti iščezavaju, ali neke ostaju kao trajno
obilježje govora, ako se dijete ne podvrgne logopedskoj terapiji.

Dijete do 6 godina mora pravilno izgovarati sve glasove našeg jezika.

Uzroci su mnogobrojni. Najčešće je to nepravilan stav okoline prema dječijem govoru. Pokazujući da
im je simpatično dječije tepanje, pa i oponašajući ga, odrasli potkrepljuju takav način govora djeteta i
tako prave veliku grešku. Djeca uče govor slušajući i imitirajući odrasle, pa ako im se tepa, samo ćete
učvrstiti takav način izgovora. Naravno, ne treba preći u drugu krajnost i postavljati prevelike govorne
zahtjeve pred djecu. To opet može dovesti do drugih poremećaja (npr, mucanja).

Sa djecom treba razgovarati jasno i razgovjetno, pravilno izgovarajući sve glasove. Tako im se pruža
dobar govorni model, koji je ujedno i najbolja preventiva poremećaja izgovora. Osim ovih,
psihosocijalnih faktora, uzroci mogu biti anomalije artikulacionog mehanizma. To mogu biti urođene
anomalije kao što su rascjepi nepca i usne, anomalije zuba, jezika (sapet, prekratak, preuzak ili
preširok, hipertrofičan...). Ako su ove anomalije uzrok poremećaja artikulacije, prije logopedskog
tretmana je neophodno sprovesti određeni vid liječenja ili pak hirurške intervencije. AP se mogu javiti
i kao simptom nekih patoloških stanja npr. kod neurogene patologije kod djece (traume, tumori,
hidrocefalije), psihogene patologije (dječija šizofrenija, dječije psihoze), a u najvećem broju slučajeva
prate mentalnu retardaciju. AP se mogu javljati same ili u kombinaciji sa drugim govornim ili jezičkim
poremećajima (mucanjem, disfazijama... ). U zavisnosti od uzroka različite su kako simptomatologija
tako i prognoza. Lakši oblici relativno se brzo koriguju, dok neki teži, mogu se otkloniti samo dugim i
upornim radom logopeda. Veoma je važno otkloniti ove nepravilnosti prije ovladavanja
sposobnostima čitanja i pisanja, jer će dijete pisati glas onako kako ga izgovara. Zato je važno
blagovremeno se obratiti logopedu za savjet. Ukoliko logoped otpočne tretman sa djetetom, treba se
striktno pridržavati postavljenih pravila i zahtjeva i biti dosljedan u sprovođenju vježbi
Mucanje

Mucanje je govorno ponašanje osobe u komunikaciji s drugim ljudima, čiji značajni dio čine upravo
reakcije te osobe na ono što se u njezinom govoru zbiva. Započinje najčešće u djetinjstvu, potaknuto
sklonošću vlastite konstitucije u trenutku kada se govor i jezik intenzivno razvijaju. Očituje se
ponavljanjima, produžavanjima i umetanjima riječi ili dijelova riječi, uz koja se u određenom trenutku
počinju pojavljivati napeti zastoji govora i disanja, a oni zbog neugode, te kasnije i jačih negativnih
osjećaja koje su izazvali, stvaraju snažnu potrebu da ih se prebrodi dodatnim naporom pokreta
dijelova lica ili tijela te izbjegavanjem mnogih riječi, ljudi ili situacija.

Mucanje je poremećaj u tečnosti govora. Osoba sa ovim poremećajem zna što želi ili treba reći ali
uslijed neusklađenosti pokreta njezinih govornih organa i disanja nastaju teškoće u obliku mucanja.

Više je kritičnih perioda za pojavu mucanja, a najčešće se može javiti između 2. i 5. godine života
zbog:

naglog povećanja fonda riječi

naglog razvoj gramatike

razvoja kontrole govora

završetka formiranja baze govora

stresa u obitelji i okruženju

Mucanje je lako prepoznatljivo zbog svojih specifičnih manifestacija, a to su:

ponavljanje dijelova riječi ili rečenice, produžavanje glasova, zastoji u govoru, neadekvatne puze,
ubacivanje različitih glasova, poštapalice, duže trajanje govora.

Mucanje čine i popratne vegetativne pojave:

ubrzan puls crvenilo znojenje širenje zjenica treptanje očnih kapaka tikovi povećana napetost mišića
usana, jezika ili lica

Uz mucanje idu i popratna govorna i negovorna ponašanja:

ubacivanja ili zamjene glasova, dijelova riječi ili cijelih riječi zbog lakšeg izgovora "teških riječi"

napuhivanje obraza podrhtavanje ili

bezglasno otvaranje ili zatvaranje usana pokreti očiju, glave ili tijela

izbjegavanje riječi ili situacija u kojima se može mucati

izbjegavanje kontakta s osobama u čijem se prisustvu predviđa mucanje

Mucanje prate emocije nelagode i straha prije govora kao i srama poslije govora. Česta je i potisnuta
ljutnja na sugovornika koji pokazuje nestrpljenje, nerazumijevanje ili pretjerano zaštitnički stav u
komunikaciji. Zbog svega navedenog može se zaključiti koliko je mucanje složena pojava iz čega
proizlazi da terapija ne može biti niti samo logopedske niti psihološke naravi. Najdjelotvornije terapije
su integrativne, one koje objedinjuju elemente logopedije i psihoterapije. U radu s djecom elementi
terapije igrom i obiteljske psihoterapije umnogome pomažu roditeljima da steknu bolje
razumijevanje faktora koji pomažu i odmažu razvoju tečnoga govora.
U radu sa starijom školskom djecom, adolescentima i odraslima objedinjavanje dvaju terapijskih
područja je gotovo neizostavno. Znanstvenici koji se bave istraživanjima te govorne smetnje, ukazuju
na mnogostrukost uzroka koja dovodi do mucanja. Spoj neuroloških, psiholoških, socijalnih i
lingvističkih faktora pridonijet će njegovom početku i razvoju. Tako će malo dijete početi netečno
govoriti zbog konstitucije tj. nasljedno stečene predispozicije. No za nastanak mucanja i njegov razvoj
važni su neki drugi faktori. Ono će se pogoršavati, ne više samo zbog predispozicije, već zbog
zbivanja unutar obitelji (to može biti i rođenje brata ili sestre), reakcija sugovornika, pa čak i zbog
učenja složenijih jezičkih konstrukcija, kojem je dijete te dobi svakodnevno izloženo. Često se čini da
ono prolazi samo od sebe. Neka djeca, čiji se govor smatrao mucanjem u dobi od dvije ili tri godine, u
četvrtoj ili petoj godini tečno govore. Drugoj, koja započinju mucati treba rana terapeutska
intervencija da bi se potaknula i razvila govorna tečnost. Bez te intervencije nije moguće izbjeći
ozbiljnije probleme u govorno-jezičkoj produkciji u školskoj i kasnijoj dobi.

Ponekad mucanje ostaje prisutno u svojoj blažoj početnoj formi ne prerastajući u učestalije i napetije
oblike netečnosti. S druge strane, u neke se djece već i prije dobi koja se uzima za početak složenijih
faza mucanja, učvrste i pojačaju govorna i negovorna ponašanja karakteristična za uznapredovalo
mucanje. Vrlo je specifičan prijelaz prema mucanju u djece koja su na početku svoga govornog
razvoja brzopleta i imaju poremećaje pažnje. Ispočetka njihov netečan govor odražava nedorečenost
i ubrzanost njihovih misli i nema one tipične oznake mucanja. No, nakon nekog vremena, uz takav se
govor počinju povezivati i svi elementi pravoga mucanja, šireći mrežu vrlo složenog govornog i
negovornog ponašanja u kojem terapeut pronalazi put za djelotvoran pristup baš takvom tipu
mucanja s brzopletošću.

Mucanje u adolescenata i odraslih osoba posve je različit proces od onoga u djece i za promjenu
načina govora zahtijeva preuzimanje vlastite odgovornosti, kao i snagu volje osobe koja muca.
Postoje mnoge kombinacije terapeutskih pristupa, mnogi oblici rada kao i različiti ciljevi koji sežu od
promjene načina govora do otpuštanja negativnih emocija vezanih uz mucanje, povećanja
samopoštovanja i sigurnosti u sebe. Terapija mucanja je stoga individualiziran skup postupaka, složen
i različit za svaku osobu. Zahtijeva integrativni pristup i primjenu logopedskih i psihoterapijskih
postupaka. Postoje broje osobe koje su unatoč mucanju postali uspješni i slavni u poslovima koji
zahtijevaju sposobnost držanja javnih govora kao primjerice:

Željko Rohatinski, Isaac Newton, George Washington, Charles Darwin, Marilyn Monroe, Winston
Churchill, Anthony Quinn, Henry James, Bruce Willis, Kylie Minogue, Mike Tyson, Tiger Woods,
Rowan Atkinson, Joe Biden
PATOLOŠKI SPOR GOVOR – BRADYLALIA

Bradilalija je pojam koji označava pretjerano spor govor zbog organske podloge. Često se javlja kao
posljedica organskih oboljenja CNS-a, a najčešće endokrinoloških oboljenja, a učestala je pojava kod
mentalno retardirane djece. Glavno obilježje takvog govora je produžavanje svih glasova, a posebno
samoglasnika. Osobe s takvim govorom su inače usporene, trome, nespretne. Ostavljaju dojam
lijenosti i nezainteresiranosti. Misaoni procesi su im usporeni, a reagiraju kasno. Kod djece s
usporenim govorom treba vježbati motoriku cijelog tijela, a preko nje motoriku govornih organa i
samog govora.

BRZOPLETOST

U govornoj patologiji način govora koji je obilježen:

jednom haotičnošću,

brzim prijelazima s jedne misli na drugu,

u najvećem broju slučajeva ubrzanim tempom govora,

nedovoljnim ograničavanjem osnovne ideje,

nemogućnošću razrade osnovne ideje,

obiluje čudnim asocijacijama ravnopravnim po važnosti osnovnoj ideji,

prisutne su poteškoće koncentracije na bitno,

a sve se to najčešće manifestira u usmenom govoru.

Brzopletost je poremećaj pripremnih misaonih procesa koji prethode govoru i zasniva se na

hereditarnim predispozicijama. Brzopletost je verbalna manifestacija središnje jezičke
neuravnoteženosti koja zadire u sve kanale komunikacije. Zbog verbalnih obilježja (jedan od najčešćih
simptoma su zastoji u govoru) često se u diferencijalnoj dijagnostici zna zamijeniti s mucanjem.
Poremećaj čitanja i pisanja

Da bi dijete uspješno ovladalo čitanjem ono mora razviti neke sposobnosti i savladati određene
vještine: mora poznavati do izvjesnog stupnja govorni jezik prije nego što počne čitati, kako bi moglo
shvatiti poruku teksta; mora znati rastaviti riječi na sastavne dijelove, slogove i glasove; treba naučiti
vezu između slova i glasa; treba savladati orijentaciju u prostoru i praćenje slijeva na desno i gore-
dolje; treba naučiti da je pisana riječ znak za izgovorenu i da ima isto značenje; treba razumjeti pisanu
poruku.

Pojam specifični poremećaji u čitanju (disleksija) obuhvaća odstupanja koja djetetu stvaraju ozbiljne
teškoće u ovladavanju čitanja bez obzira na dovoljni stupanj intelektualnog i govornog razvoja,
normalan vid i sluh, te optimalne uvijete redovnog podučavanja. Greške u čitanju su kod disleksičnog
djeteta mnogobrojne i stalno prisutne.

Pod “specifičnim poremećajima u pisanju” (disgrafija) podrazumijeva se stabilna nesposobnost

djeteta da svlada vještinu pisanja (prema pravopisnim načelima određenog jezika), koja se ispoljava u
mnogobrojnim, trajnim i tipičnim greškama. Teškoće, odnosno greške, nisu povezane s neznanjem
pravopisa i trajno su prisutne bez obzira na dovoljan stupanj intelektualnog i govornog razvoja,
normalno stanje osjetila, sluha i vida te redovno školovanje.

Vidljivi simptomi disleksije i disgrafije:

teškoće pri čitanju – slovkanje, nepovezivanje riječi,

teškoće pri pisanju – izostavljanje slova u pisanju, zamjena slova ili slogova,

neuredan rukopis,

teškoće u pronalaženju primjerenog značenja riječi,

teškoće u razumijevanju teksta,

teškoće pri izražavanju misli u pisanom obliku,

poteškoće pri upotrebi zamjenica i priloških oznaka,

zabune u orijentaciji “ lijevo-desno” ili “ gore-dole”,

neprecizno i pogrešno ponavljanje onog što čuje,

teškoće u matematici, vezane uz nizove brojeva ili redoslijed matematičkih operacija,

teškoće u orijentaciji “jučer – danas – sutra” (što je bilo jučer, što je danas, a što će biti sutra), te pri
orijentaciji na satu.

Osim samih teškoća u čitanju i pisanju , mogu se javiti i popratne teškoće:

poremećaji pažnje, poremećaji memorije, poremećaji vizuelno – prostorne percepcije, poremećaji

koordinacije i orijentacije, teškoće u usmenom govoru, nezrelost emocija.

SAVJETI RODITELJIMA

Nemojte dijete proglasiti lijenim ako izbjegava čitanje i pisanje.

Nemojte zahtijevati da čita “naglas”.

Nemojte ga upoređivati s drugom djecom u razredu.

Nemojte stalno prigovarati da mu je rukopis neuredan.

Ohrabrite ga da smije raditi i polako ako mu je to lakše.

Otvoreno razgovarajte o stvarima koje mu ne idu za rukom.

Pohvalite ga za sve što učini dobro.

Sarađujte s djetetovim učiteljima i objasnite im s kojim i kakvim se teškoćama dijete susreće.

Nemojte razvijati osjećaj krivnje ni kod sebe niti kod samog djeteta, jer se tako uništava djetetovo
samopouzdanje i smanjuje se mogućnost napretka.

Potičite ga u drugim aktivnostima u kojima je kreativan i maštovit.

Javite se logopedu radi tačnog dijagnosticiranja i potrebnog uključivanja djeteta u tretman s

vježbama čitanja i pisanja, gdje će se dati naglasak na vezu slovo-glas.

Recite djetetu da su i mnoge poznate osobe (npr. Tom Cruise, Hans Christiann Andersen, Leonardo
da Vici, Albert Einstein, Steve McQueen i dr.) imali disleksiju.
Poremećaji glasa

Problemi glasa u djece i u odraslih pojavljuju se u relaciji s pogrešnom upotrebom normalnih vokalnih
mehanizama koji mogu biti posljedica bolesti respiratornih, laringealnih i rezonantnih struktura.

Klasična podjela oštećenja glasa je na organska i funkcionalna oštećenja glasa.

organsko - ukoliko je uzrok anatomske prirode, neka fiziološka bolest ili oštećenje strukture larinksa

funkcionalna oštećenja - oboljenja glasa koja u osnovi imaju poremećenu funkciju fonacije
uzrokovanu pogrešnom i neadekvatnom upotrebom fonacijskog aparata.

Prvi znak poremećene fonacije je disfonija a najčešći oblik disfonije je promuklost.

Prema Wilson (1979), uzroci poremećaja glasa u djece se mogu podijeliti u četiri kategorije:

1) organski uzroci,

2) organske promjene kao rezultat zloupotrebe glasa,

3) funkcionalni uzroci,

4) faktori koji doprinose nastajanju oštećenja glasa.

Promuklost u djece rezultat već postojećih malformacija larinksa (npr. čvorića) ili neadekvatne
upotrebe fonacijskih mehanizama. ČVORIĆI na glasnicama - mala bjeličasta zadebljanja, izrasline
smještene na slobodnom rubu glasnica, obostrana ili jednostrana, simetrično postavljeni na
glasnicama, pojavljuju se najčešće na središnjem dijelu glasnica kao mjestu najjačeg trenja. Mekani
ne predstavljaju veliki problem okluziji glotisa dok tvrdi onemogućuju dobru okluziju.

Neadekvatna upotreba fonacijskih mehanizama, zloupotreba glasa može dovesti do različitih oblika
disfonija do hiperkinetičkog sindroma fonacije koji ne mora rezultirati malformacijama glasnica
(funkcionalne disfonije nastale na psihosomatskoj osnovi - fononeuroze - stresovi, konfliktne situacije,
neuroze straha i sl. koje pak mogu dovesti do fonoponoze koja nastaje uslijed neadekvatne upotrebe
fonacijskog aparata. Hiperkinetička disfonija u djetinjstvu i pojava čvorića su razni stupnjevi
neadekvatne upotrebe fonacijskog mehanizma. Fonijatar dobija uvid u stanje glasnica.

"Djeca koja koriste i često zloupotrebljavaju svoje glasove, pretjerano opterećuju svoje glasnice
vikanjem sve dok se ne pojave čvorići".

Hipokinetička disfonija se rjeđe pojavljuje u dječjoj dobi. Karakterističnija je za starije osobe kod kojih
se može pojaviti kao rezultat dugotrajne hiperkinetičke disfonije. Hipokinetičku disfoniju karakterizira
hipotonija fonacijskih mišića te je obično uzrokovana općom slabosti organizma. Zloupotreba glasa je
po mnogim autorima glavni uzrok dječjih promuklosti. Mnoge loše glasovne navike imaju korijene u
infantilnoj dobi i nastavljaju se kroz djetinjstvo u odraslu dob. Navike "vrištanja" i preglasnog govora
za vrijeme igara često su uzrok hronične promuklosti koja je rezultat poremećene mišićne
koordinacije neophodne za fonaciju. Bohme smatra da su 30-40% svih promuklosti u dječjoj dobi
posljedica hiperkinetičke disfonije. Disfonija je kraće rečeno svako odstupanje od normalne visine i
intenziteta glasa praćeno poremećenom akustičkom slikom glasa.
MOTORIČKI GOVORNI POREMEĆAJI

Motorički – dio nervnog sistema koji kontroliše voljne pokrete. Neuroanatomičari zovu ovaj dio
nervnog sistema motorni sistem. Govor – komuniciranje korištenjem vokalnih simbola, nekad
definisan kao fizička produkacija jezika. Poremećaj – abnormalnost neke funkcije Množina – označava
da postoji više od jedne abnormalnosti Govorni motorički poremećaji su skup poremećaja govorne
produkcije uzrokovani abnormalnom funkcijom motornog sistema. Govorni motorički poremećaji
sastoje se od 7 vrsta dizartrija i jedne vrste apraksije. Dizartrija predstavlja premećaj izražavanja (dys
– poremećano, abnormalno, artria – razgovjetan izgovor, grč. riječ arthroun). Razumljivija definicija bi
bila da je dizartrija poremećena produkcija govora zbog poremećaja u mišićnoj kontroli govornog
mehanizma. Laički – neko ko ima nerazgovjetan govor, ali ovaj poremećaj uključuje mnoge deficite
govorne produkcije, a ne samo artikulaciju.

Apraksija je također motorički govorni poremećaj. Apraksija znači a –bez, nedostatak nečega, praksija
(grčka riječ. praxia) – izvršavanje radnje ili dejstva. Apraksija je nedostatak sposobnosti jednostavne
produkcije sekvenci govornih pokreta jezika, usana, vilice itd.

Dizartrija predstavlja skupinu govorno motornih poteškoća koja rezultira smetnjama mišićne kontrole
govornog mehanizma, a nastala je oštećenjem perifernog ili centralnog nervnog sistema:

oralno komunikacijski problemi očituju se slabošću,

inkoordinacijom, paralizom ili parezom govornih mišića,

fiziološkim karakteristikama uključujući abnormalnosti ili smetnje u snazi, brzini, redoslijedu, tonusu,
postojanosti i tačnosti mišićnih pokreta;

komunikacijske karakteristike uključuju odstupanja u visini, glasnoći, kvaliteti glasa.

Javlja se u osoba s cerebralnom paralizom, Parkinsovom bolešću, multiplom sklerozom. U kliničkoj

slici nalazimo poremećaj govorne respiracije, fonacije, rezonance, prozodije i artikulacije. Dizartrični
govor je rezultat smanjenih, pojačanih, nekoordiniranih pokreta svih elemenata govornog aparata.

Dizartrijom se nazivaju i manji izolirani poremećaji nastali zbog pareze jednog perifernog govornog
organa, npr. samo jezika, usne, dijela mekog nepca ili glasnica. Dizartrije se klasificiraju na više
različitih načina: prema vremenu nastanka oboljenja, etiologiji (uzroku), neuroanatomskoj lokaciji,
oštećenju pojedinih dijelova govornog aparata ili vezano uz određene bolesti. Kod nekih dizartrija
postoji izrazita nemogućnost da se postigne potreban intenzitet glasa, odgovarajući ritam i tempo.

Cilj u terapiji dizartrije (ovisno o tipu) je planirati postupke i vježbe koje će poboljšavati i unaprijediti
pokretljivost govornih organa, vježbe upotrebe pravilnog govornog disanja, vježbe fonacije, vježbe
koncentracije i pažnje, vježbe ritma i tempa govora, adekvatne intonacije.

Ponekad, zbog osjećaja nemotiviranosti, nelagode i otpora prema govoru, važno je inicirati govor tj.
verbalnu aktivnost i potrebu za komunikacijom. Apraksija je fonološki i/ili artikulacijski poremećaj do
kojega dolazi na temelju osjetno-motornih poteškoća kapaciteta izbora, programiranja i/ili izvršenja u
koordiniranim i normalno određenim vremenskim sekvencama, pozicioniranju mišića govora za
proizvodnju govora.

Apraksija govora prvenstveno utiče na artikulaciju i prozodiju. Najčešće kod oštećenja lijeve
hemisfere.
AFAZIJA

Kod odraslih osoba naziv "afazija" se odnosi na poremećaj već usvojenog jezika i govora. Uzrok afazije
poznato ili nepoznato moždano oštećenje . Uzroci oštećenja CNS-a su obično vaskularne lezije,
tumori, traume, degenerativne bolesti CNS-a. Afazija je nesposobnost upotrebe jezika: kao takva, ona
se manifestira kroz sve jezičke modalitete: pogađa sposobnost slušanja i govorenja, čitanja i pisanja, a
ne ovisi o osjetilima sluha i vida.

Donedavno je afazija bila bolest ljudi starije dobi (između 70. i 80. godine ), no današnji tempo
življenja s nizom stresnih situacija negativno utječe na funkciju CNS-a i uzrokuje njegovu bolest. Izraz
afazija potiče od grčke riječi " aphasia " ( a – bez; phasia – govor ), što znači " bez govora ". Afazija
predstavlja gubitak ili poremećaj jezika i govora uzrokovan ozljedama mozga. Termin afazija uveo je
Trousseau 1864. godine i tako zamijenio Brocaov termin afemija koji se koristio dotada. Termin
afazija koristi se za osobe koje imaju dezintegriranu govornu komunikaciju nastalu poslije potpunog
usvajanja govornih i jezičkih struktura kao i čitanja, pisanja te računanja. Uzroci nastanka afazije su
oštećenja mozga dominantne hemisfere.

Do oštećenja mozga može doći zbog: bolesti krvnih žila, trauma, ozljeda, tumora, infekcija. U SAD – u
je zabilježeno da oko milijun ljudi ima afaziju. Afazije se češće javljaju od Parkinsonove bolesti,
mišične distrofije, cerebralne paralize. Može se pojaviti kod osoba bilo koje dobi, spola, rase ili
nacionalnosti. Može biti privremena te se naziva tranzijentnom, a odnosi se na komunikacijski
problem koji traje samo nekoliko sati ili dana. Do sada nisu poznati lijekovi kojima bi se afazija mogla
izliječiti. Osobama s afazijom se ponudi govorna terapija, ali ona ne garantira izlječenje.

DEFINICIJE AFAZIJA

Poremećaj sinteze pojedinih vidova simultane strukture jezika " ( A. R. Lurija, 1962.). " Gubitak i / ili
dezorganizacija jezičko – govornog sustava različitog intenziteta i modaliteta na bazi disfunkcije
moždanog mehanizma" ( S. Vladisavljević, 1975.). «Afazija je smetnja u izražavanju ili razumijevanju
govora, vezana uz povredu određenih cerebralnih regija. U širem smislu, u afaziju se uključuju
teškoće različitih oblika govora: glasovnog govora, pisanja, čitanja, mimike i gesta te emocionalnog
govora. U užem smislu kliničari pod afazijom razumijevaju oštećenje ili gubitak mogućnosti
izražavanja i razumijevanja glasovnog govora. » ( Medicinska enciklopedija, 1959. ) Afazija je
poremećaj koji je rezultat oštećenja jezičkih centara u mozgu. Za većinu dešnjaka i polovicu ljevaka
oštećenje lijeve strane mozga uzrokuje afaziju. Pojedinci koji su prije mogli komunicirati govorom,
slušanjem, čitanjem i pisanjem, postali su ograničeniji u tim sposobnostima. Najčešći uzroci afazije su
moždani udar, traumatska oštećenja, tumori i druga moždana oštećenja " ( www.asha.org ).

Klasifikacija afazija

Povijest klasifikacija afazija počela je znanstvenim istraživanjima u drugoj polovici 19. stoljeća. Prva
podjela afazija bila je na motoričku ( Broca ) i senzoričku ( Wernicke ) i to je bio temelj svih ostalih
klasifikacija. Afazije možemo klasificirati prema različitim kriterijima koji mogu biti: kanali, mjesta
lezije, simptomi koji se odnose na govorno ostvarenje te lingvistički simptomi.

KLASIFIKACIJA PREMA BOSTON TESTU ( Goodglas, Kaplan, 1983. )

Prema Boston testu afazije su klasificirane na sljedeći način:

Brocaova, Wernickeova, anomička, konduktivna, transkortikalna motorička, transkortikalna
senzorička, globalna.
1861. godine Paul Broca je definirao područje odgovorno za motoriku govora, treća čeona vijuga
lijeve hemisfere. Brocaova afazija se javlja kao posljedica lezija u tom području mozga ispred
primarne motoričke zone za govornu muskulaturu. Govor osoba s ovom vrstom afazije je nefluentan,
spor, agramatičan. Ispuštaju funkcionalne riječi i gramatičke morfeme, a zadržavaju sadržajne riječi
(telegrafski govor ). Verbalni izraz im je manjkav te je karakteriziran nepotpunim i sintaktički
jednostavnim rečenicama, smanjene dužine. Karakteriziran je poremećajem prozodije i nespretnom
artikulacijom. Češće koriste imenice nego glagole jer ih teško pronalaze. Oštećeno je i imenovanje te
ponavljanje određenih riječi i fraza. Mogućnost slušnog razumijevanja je relativno sačuvana i
funkcionalna za svakodnevnu komunikaciju, ali je narušeno razumijevanje složenih sintaktičkih
struktura. Razumijevanje pročitanog je nepotpuno do onog stupnja do kojeg je oštećeno slušno
razumijevanje. Pisanje je također oštećeno, a pogreške mogu kvalitativno nalikovati na one u govoru.

1874. godine Carl Wernicke je otkrio centar za razumijevanje govora u stražnjem dijelu gornje
sljepoočne vijuge dominantne hemisfere. Govor je fluentan, ali parafazičan, skraćen, brz i bez napora,
sintaktički i prozodijski dobro oblikovan, ali bez smisla, melodičan. Osobe s Wernickeovom afazijom
puno pričaju (logoreja), nemaju problema s izvedbom, već sa sadržajem. Prozodija i artikulacija su
relativno neoštećeni. Rečenice su gramatički zamršene te su karakterizirane supstitucijom ili
omisijom gramatičkih morfema i leksičkih riječi (imenice, glagoli, pridjevi ). Javljaju se teškoće
razlikovanja fonema te teškoće pamćenja slijeda riječi. Slušno razumijevanje i ponavljanje su
nepotpuni i ovise jedno o drugom. Narušena je sposobnost imenovanja. Pisanje je oštećeno kao i
čitanje i razumijevanje pročitanog.

Anomička afazija se javlja kao posljedica oštećenja u sljepoočno – tjemenom režnju, može se proširiti
do angularnog girusa čije je područje odgovorno za pisanje. Postoje teškoće imenovanja predmeta,
pojmova i ljudi – prepoznaje predmet, opisuje njegovu funkciju, no ne može se prisjetiti
odgovarajućeg imena. Također osoba s anomičkom afazijom će uz ponuđene odgovore uvijek
odabrati pravi naziv. Razumijevanje, ponavljanje i fluentnost govora su očuvani. Može biti ograničena
na pojedine kategorije, npr. anomija za nežive predmete. Anomička afazija može se pojaviti u
razdoblju oporavka Wernickeove afazije, a često ju nalazimo i kod starijih osoba.

Konduktivnu afaziju prvi je definirao Wernicke (1874.). Govor je fluentan i parafazičan. Prozodija je
dobra. U govoru se javljaju samoispravci i zastajkivanja što ometa fluentnost. Osobe s konduktivnom
afazijom prepoznaju svoje greške, ali nisu ništa uspješniji u njihovom ispravljanju od osoba s
Brocaovom ili Wernickeovom afazijom. Značajno je oštećeno verbalno ponavljanje. Teškoće se češće
javljaju kod ponavljanja nepoznatih fraza i dužih rečenica, a teškoće rastu s dužinom i nepoznatošću
rečenica, tj. fraza. Osoba nije u stanju poslušati verbalne zapovjedi. Javljaju se i teškoće u imenovanju
predmeta. Razumijevanje pisanog i govorenog materijala je očuvano.

Transkortikalna motorička afazija se javlja kao posljedica prekida veze između Brocaovog područja i
ostatka čeonog režnja. Osobe s ovom vrstom afazije nevoljno govore i teško pronalaze odgovarajuće
riječi. Govor je nefluentan, karakteriziran redukcijom u količini, raznolikosti i razradi te manjkom u
sintaktičkoj složenosti. Koriste jednostavne rečenice koje se najčešće sastoje od imenica. Očuvana je
sposobnost razumijevanja i ponavljanja govora drugih. Verbalna produkcija kod ponavljanja je dobra,
a kod zadataka neponavljanja je nepotpuna. Oštećene su konverzacijske vještine. Ova vrsta afazije se
može zamijeniti s Brockaovom.

Transkortikalna senzorička afazija se javlja kao posljedica oštećenja srednjeg i zadnjeg dijela
cerebralne arterije parijeto – temporalnog režnja. Rezultat je ometanja veze između asocijativnih
vlakana i centara za jezik. Nedostatna veza između dva centra za jezik onemogućuje osobu s
transkortikalnom senzoričkom afazijom da ponavlja. Govor je fluentan, prozodijski, fonetički i
fonemski neoštećen, ali sadrži brojne verbalne i sintaktičke parafazije. Imenovanje je djelomično
oštećeno, postoje brojne pauze u pronalaženju riječi tijekom konverzacije. Razumijevanje govornih i
pisanih informacija je oštećeno, a ponavljanje je očuvano. Ova vrsta afazije se može zamijeniti s
Wernickeovom.

Globalna afazija je najteži oblik afazija. Nastaje kao posljedica opsežnog oštećenja u jezičkim
područjima lijeve hemisfere. Što je lezija veća, prognoza je gora.Oštećene su sve osnovne jezičke
funkcije, sam govor i razumijevanje govora. Postoji nesposobnost voljne proizvodnje glasova i govora,
ali se može izreći slučajna riječ ili fraza kao spontani izričaj. Prisutne su aleksija, agrafija, akalkulija.

Kako komunicirati s osobom koja ima afaziju?

 govoriti osobi s afazijom kao da je odrasla, a ne kao djetetu

 tokom komunikacije smanjiti ili ukloniti pozadinsku buku ( TV, radio, drugi ljudi… ) kadgod je
to moguće

 uvjerite se da imate pažnju osobe prije početka komunikacije

 hvaliti sve pokušaje govorenja;

 učiniti govor ugodnim iskustvom i izazvati stimulirajuću konverzaciju;

 ohrabriti i upotrebljavati sve oblike komunikacije ( govor, pisanje, crtanje, da / ne odgovore,

geste, kontakt očima, facijalne ekspresije… )

 dati im vremena da govore i dopustiti razumnu količinu vremena da odgovore

 prihvatiti sve komunikacijske pokušaje ( govor, gesta, pisanje, crtanje ) radije nego zahtijevati
govor;

 izbjegavati teške kritike, ispravke;

 izbjegavati inzistiranje da se svaka riječ izgovori savršeno

 neka vaša komunikacija bude jednostavna, pojednostavite rečeničnu strukturu, govorite

normalnom visinom, naglašavati ključne riječi

 uz govor koristite gestu i vizualna sredstva kad god je to moguće

 ohrabrite ljude s afazijom da budu neovisni koliko god je to moguće,

 izbjegavajte govoriti umjesto njih, osim kada je to u potpunosti potrebno

 osobe s afazijom treba uključivati u kućne aktivnosti, omogučiti im sudjelovanje u obiteljskim

odlukama