Sveučilište u Mostaru

Filozofski fakultet
Odsjek za hrvatski jezik i književnost
Kolegij: Jezične i govorne poteškoće u nastavi

Marina Mirić

MUCANJE KOD DJECE

Seminarski rad

Mentorica: izv. prof. dr. sc. Helena Dragić

U Mostaru, prosinac 2020.

 Sadržaj

1. UVOD 1
2. MUCANJE 2
2.1. Verbalno-glasovno ponašanje 2
2.2. Fizičko i psihičko stanje osobe koja muca 3
2.3. Pojava mucanja 3
2.4. Vrste mucanja 4
3. MUCANJE KOD DJECE 5
3.1. Razvoj mucanja 5
3.2. Prevencija mucanja 6
3.3. Terapija mucanja kod djece 6
3.3.1. Terapija promjene ponašanja 6
3.3.2. Direktne terapije 7
4. ZAKLJUČAK 8
Literatura 9
1. UVOD

Čovjek je svjestan da njegova moć proizlazi iz govora, a ako mu se takva moć oduzme ili
onesposobi njegovo dostojanstvo biti će bitno narušeno. Ovaj seminarski rad baviti će se
temom mucanja kao najpoznatijom govornom poteškoćom, a posebno će se dotaknuti
mucanja kod djece te prevencijom i metodama otklanjanja mucanja kod djece.

3
2. MUCANJE

Mucanje je najpoznatiji govorni poremećaj te je zbog karakterističnog govornog efekta lako

prepoznatljiv. Izražava se u obliku kloničkih i toničkih grčeva. Klonički grčevi su
kratkotrajna, lagana ponavljanja glasova ili slogova koje osoba lako savladava. Tonički grč je
dugotrajna, intenzivna i povišena napetost govornih i dišnih organa koja može trajati i preko
jedne minute, a osoba koja muca često ne uspijeva izreći misao. Intenzitet mucanja ovisi o
situaciji i raspoloženju osobe. U praksi mucanje se dijeli na blago, srednje jako i jako. U blago
mucanje ubraja se mucanje koje ne ometa normalnu komunikaciju te ne privlači pažnju
slušatelja. Kod srednje jakog mucanja javljaju se problemi u produkciji govora, govornog
disanja, klono-tonički grčevi, ali verbalna komunikacija je omogućena. Jako mucanje
karakteriziraju tonički grčevi, poremećeno disanje, emocionalne promjene i tikovi pa se
verbalna komunikacija teško ostvaruje.

2.1. Verbalno-glasovno ponašanje osobe koja muca

Osobama koje mucaju često je narušeno samopouzdanje pa se uz navedene karakteristike

javljaju i druge negativne pojave nevezane za govor kao što su strah pred govorom, tikovi,
različiti pokreti tijela, strah, emocionalna nestabilnost, smanjena koncentracija, izbjegavanje
vizualnog kontakta sa sugovornikom.
Već su se u starom Egiptu istraživači počeli baviti problemom mucanja pa se tako u
Golenicheovu papirusu spominje riječ nitit koja se odnosi na mucanje. Kroz povijest razni
znanstvenici i govornici davali su svoja razmišljanja o uzrocima mucanju i metodama
liječenja koja se često nisu podudarala pa se po tome može primijetiti da je mucanje jako
složen govorni poremećaj. (Škarić, 1998) Verbalno-glasovno ponašanje osobe koje muca
karakteriziraju:
- ponavljanje dijelova riječi i rečenica
- produžavanje glasova
- zastoji u govoru
- neadekvatne pauze
- duljina trajanja govora
- poštapalice
- razni nepotrebni zvukovi
- manja količina govorenja itd.

4
Oklijevanja u govoru javljaju se s pojavom grča prije početka govora ili tijekom govora pri
prelasku na novi iskaz, a znakovi oklijevanja mogu biti crvenjenje, znojenje, prigušeno
disanje. Zastoji i pauze su česte kod djece mlađe školske dobi, a moguće je da to nije izraženo
pa odaju dojam neznanja i nepažljivosti, ali stavljanjem ruke na prsni koš mogu se osjetiti
grčevi što znači da je mucanje prisutno. Bezglasni govorni pokušaji javljaju se kod jakog
mucanja i većinom kod odraslih, a primjećuju se napori u savladavanju grča. Tikovi kao
popratni pokreti glave i tijela javljaju se kao slučajni pokret nekim dijelom tijela u trenutku
grča. U početku pomaže osobi u savladavanju grča, ali s vremenom se automatizira te više
nisu od koristi.

2.2. Fizičko i psihičko stanje osobe koja muca

Mucanje je sindrom brojnih pojava na govornom, jezičnom, psihološkom, fiziološkom,

tjelesnom i socijalnom planu. Teži oblik mucanja sa pravi velike probleme u govoru i životu
te sa sobom donosi:
- poremećaj disanja
- nesklad disanja i fonacije
- otežani pokret dijelova govornog aparata
- zadržavanje disanja
- povećana napetost perifernih govornih organa
- nepotrebno trošenje zračne struje prije početka govora
Uz navedene probleme manifestiraju se i različite tjelesne promjene kao što su crvenilo,
znojenje, ubrzan puls, zabacivanje glave, širenje zjenica, prskav i eksplozivan početak govora,
treptanje očnih kapaka i sl. Mucanje negativno utječe na psihičko stanje osobe koja muca pa
osoba izbjegava govor, a kada je na to primorana sažima svoj govor te sužava krug ljudi s
kojima mora komunicirati. Kod nekih osoba mucanje se javlja samo u komunikaciji s ljudima
koji za njih predstavljaju nekakvu vrstu autoriteta, a nemaju problema u komunikaciji s
prijateljima i vršnjacima. (Škarić, 1988: 98-99)

2.3. Pojava mucanja

Mucanje se najčešće javlja u dječjoj dobi između druge i treće godine kada govor još nije
automatiziran te zbog malog fonda riječi i nespretnosti u komunikaciji dijete često zastajkuje
u govoru te ponavlja slogove, riječi i rečenice. Mucanje se često može pojaviti u dobi između

5
četiri i pet godina kada dijete započinje intenzivniji društveni život, zanimaju ih stvari i
događaji koji se odvijaju oko njih pa često zapitkuju odrasle. Odrasli često nemaju strpljenja
prema dječjem zapitkivanju i pokazuju nervozu prema dječjem govor i njihovim greška te na
taj način mogu poljuljati i destabilizirati dječji govor. Neadekvatna priprema, strah i prevelike
ambicije roditelja pri polasku u školu mogu izazvati mucanje kod djece. U praksi su se
također mogli susresti slučajevi pojave mucanja u samoj fazi progovaranja djeteta te
pubertetskoj dobi. Mucanje u odrasloj dobi može se pojaviti kao posljedica zdravstvene
neravnoteže, popratni simptom psihičkih stanja te kao posljedica društvenih stanja. (Škarić,
1988: 93-94) Također, treba naglasiti da je mucanje češća pojava kod muške djece, a
stručnjaci kao razlog tome navode kasnije i sporije sazrijevanje živčanog sustava kod dječaka.

2.4. Vrste mucanja

Najčešća podjela mucanja na:

1. fiziološko
2. primarno
3. sekundarno
4.akutno

1. Fiziološko mucanje javlja se između druge i treće godine djetetova života, u fazi
intenzivnog razvoja govora. Dijete u toj fazi razvoja samo ponavlja riječi i fraze koje čuje od
drugih te počinje sastavljati svoje cjeline koje s vremenom usavršava i oblikuje. Takvi
pokušaju ponekad zahtijevaju mnogo napora i razmišljanja te su zamuckivanja pri tome
sasvim prirodna. Ako se na fiziološko mucanje ne obraća pažnja, ono obično nestane samo od
sebe.
2. Primarno mucanje još uvijek nije pravo mucanje te dijete nije svjesno svojih govornih
nepravilnosti, a proces komunikacije nije otežan. Kod ovog oblika mucanja zastoji u govoru
su češći u odnosu na fiziološko mucanje te dijete češće ponavlja glasove i slogove. Kako se ne
bi razvilo pravo mucanje bitno je ne obraćati pažnju na govorne nepravilnosti te ne pokušavati
iste ispravljati.
3. Sekundarno mucanje tj. pravo mucanje ima svoje određeno trajanje te ga je osoba u
potpunosti svjesna. Najčešći simptomi ovakvog oblika mucanja su opća napetost tijela, strah
od govora i govornih situacija, svjesnost govorne poteškoće, tikovi, nesklad disanja i govora i
sl. Može imati različite simptome i stupnjeve razvijenosti te se pojačava negativnim

6
situacijama za osobu. Kod ovakvog oblika mucanja važno je potražiti stručnu pomoć kako se
takvo stanje ne bi pogoršalo.
4. Akutno mucanje predstavlja naglu pojavu mucanja, a nastaje kao rezultat patološki
povišene emocionalne reakcije na fizičku ili psihičku traumu. Javlja se kod osoba čija "slaba
točka" njihov govor što znači da se u većini javlja kod djece predisponirane za mucanje.
Uzrok ovakvog tipa mucanja u većini slučajeva je poznat, a roditelji najčešće navode djetetov
strah, preveliko uzbuđenje i traumu. Ovakvo stanje akutno je do dva tjedna jer se u tom
periodu još nije razvilo naučeno ponašanje i drugi popratni simptomi pa se zbog toga roditelji
trebaju što prije obratiti logopedu kako bi djetetu bila pružena stručna pomoć. (Škarić, 1988)

3. MUCANJE KOD DJECE

Kao što se već moglo zaključiti iz prethodnog teksta mucanje se najčešće javlja u dječjoj dobi
i to od faze progovaranja do pubertetske dobi. U istraživanju provedenom u jednom
zagrebačkom vrtiću u kojem je provedeno ispitivanje govora djece u dobi od treće do sedme
godine , od njih 311, mucalo ih je 10 ili 3,2 posto. Općenita je pretpostavka da među djecom
ima jedan do dva posto one djece koja mucaju. (Škarić, 1988: 92)

3.1. Razvoj mucanja

Simptomi fiziološkog mucanja mogu se pojaviti i oko pete godine djetetova života zbog
intenzivnijeg društvenog života i djetetova interesa za događanja oko njega te čestog
zapitkivanja odraslih. U toj fazi potrebno je osigurati put za razvoj pravilnog govora
pružanjem dobrih govornih primjera te strpljivim i usporenim načinom komunikacije s
djetetom. Nepoznavanje ovog tipa mucanja može dovesti do zabune te će roditelji ovakav
način govora okarakterizirati kao pravo mucanje te će početi ispravljati dijete i tražiti
ponavljanje onoga što je rekao. Zbog toga dijete može izgubiti spontanost izražavanja i osjeća
pritisak zbog govornog kontroliranja te naposljetku gubi samopouzdanje. Svako skretanje
djetetove pažnje na nepravilan govor umanjuje njegovo spontano izražavanje te se takvo
prirodno obilježje dječjeg govornog razvoja pretvara u ozbiljni govorni problem. (Škarić,
1988: 97)

7
 3.2. Prevencija mucanja

Mucanje se može izbjeći ili barem ublažiti pravilnim govornim odgojem i općenito pravilnom
komunikacijom i odnosom s djetetom. U okruženju skladne obitelji, čak i ono dijete koje ima
imaju predispozicije za mucanje ne mora početi mucati jer stječe psihičku stabilnost te se
osjećaja sretno i zadovoljno. Roditelji ne bi smjeli svoja nezadovoljstva prenositi na djecu
kažnjavajući ih jer se to na njih odražava u negativnom smislu jer osjećaju strah i nemir. U
obiteljima s više djece ne bi smjelo doći do favoriziranja određenog djeteta i poželjno je
razvijanje osjećaja zajedništva. Roditelji s jednim djetetom trebali bi mu omogućiti druženje s
drugom djecom u svrhu socijalizacije i razvijanja govornih vještina. Djetetu se treba obraćati
kratkim i razumljivim rečenicama, više puta ponavljati nove riječi i fraze kako bi ih dijete
upamtilo, a njihov govor ne treba ispravljati već im vlastitim govorom pružiti pravilan
primjer. U razgovoru s djetetom potrebno je imati strpljenja za nespretnosti u govoru. Također
nije potrebno forsirati i siliti djecu na usvajanje znanja za koje još nisu spremni jer strah od
neuspjeha i osjećaj napetosti zbog ambicija roditelja može dovesti do mucanja. Dijete mora
steći životne navike rada pa mu treba davati određena zaduženja ovisno u uzrastu. Takav
način života također djeluje preventivno na govorne poremećaje. Ako se kod djeteta pojave
neki simptomi mucanja treba se što prije potražiti stručnu pomoć logopeda koji će roditelje
savjetovati o daljnjoj terapiji. (Škarić, 1988: 102-104)

3.3. Terapija mucanja kod djece

Kod djece mlađe dobi koja mucaju koriste se terapije promjene ponašanja, direktan rad s
djetetom, psihoterapija, desenzitizacija1, bihevioralna terapija, a također veliku važnost ima i
terapija međuovisnosti roditelj-dijete, te savjetovališta za roditelje i obitelji u kojoj dijete živi.
Izbor terapije ovisi o samom djetetu koje muca. (Prizl, 1998 : 95)

3.3.1 Terapije promjene ponašanja

Promjena ponašanja je terapijski postupak usmjeren na djetetovo ponašanje koje se smatra

uzrokom mucanja. Uz detaljno promatranje i razgovor s roditeljima logoped mora pronaći što
je to u djetetovom ponašanju što bi se trebalo promijeniti kako bi se mucanje smanjilo ili
otklonilo. Neki od uzroka koji utječu na mucanje jesu napetost u obitelji, strah od govora,
1
temelji se na pretpostavki da je mucanje reakcija na stres, a uključuje provođenje raznih igara

8
ometanje i prekidanje govora od strane članova obitelji, previsoka očekivanja roditelja,
nedostatak roditeljske brige itd.

3.3.2. Direktne terapije

Direktna terapija obuhvaća promjenu stava djeteta koje muca prema terapiji. Teoretska
pretpostavka ovog tipa terapije je da je dječje mucanje simptom nekih dubljih problema.
psihološke ili interpersonalne prirode. U tom slučaju se preporuča terapija igrom ili
psihoterapija. Obično se upotrebljavaju dvije vrste terapijskih igara. Prva je terapijska igra
von Staabsove koja je bazirana na psihoanalitičkoj koncepciji. Kroz igru lutkama i drugim
igračkama od savitljivog materijala koje predstavljaju manju verziju osoba i okolinu
djetetovog života, otkrivaju se problemi prema osobama i neadekvatnom prilagođavanju
stvarnostima te okoline kroz doživljavanje prema igračkama i lutkama one reakcije koje su u
stvarnom životu potisnute. Druga je terapija logopedske igre koja započinje nijemim
pokretnim igrama, igranjem glasova i šumova uz imitiranje pokretima tijela, da bi se
postepeno došlo do pjevanja, recitiranja i ritmiziranog govorenja. Iskustva su pokazala da dok
glume govor lutaka i životinja u igri, djeca govore bez mucanja. Drugi vid direktnog rada s
djecom je desenzitizacija koja je temeljena na teoriji da je mucanje djetetova reakcija na stres.
Najčešće korištena forma u ovakvom obliku terapije jest Wolpeova prilagođena formula
sistematske desenzitiziacije, a razlikuje neobičan ili neopravdani stres i očekivani ili normalan
stres koji se može naći u svakoj obiteljskoj situaciji. Mucanje nastalo u očekivanoj stresnoj
situaciji može se smanjiti povećanom tolerancijom djeteta na stres, a najčešće se postiže
igrom. Terapija govornog odnosa roditelj-dijete koja se temelji na pretpostavci da dječje
mucanje nastaje u socijalnom kontekstu verbalnog odnosa s roditeljima. Ryan i Van Kirk
napravili su detaljan program terapije mucanja za školsku djecu, a temelji se na programu koji
čine niz vježbi poredanih od lakših prema težim. Program se sastoji od tri faze: utvrđivanje
tečnosti u prisutnosti terapeuta, primjena tečnog govora u novim okolnostima i neprekidni
tečni govor. Program se izvodi kroz čitanje, monolog i razgovor. (Prizl, 1998: 96-99)

9
4. ZAKLJUČAK

Iz ovog seminarskog rada može se zaključiti kako je mucanje ozbiljan poremećaj govora u
kojem je normalan tok govora prekinut čestim ponavljanjem ili produljivanjem nekog
govornog zvuka, sloga ili riječi ili pak osoba ne može uopće početi govoriti. Sa sobom donosi
i razna psihička opterećenja zbog kojih se osoba koja muca osjeća oštećeno u svakom smislu.
Iako mucanje negativno utječe na osobu koja muca i njegovo dostojanstvo pravilnim
pristupom i adekvatnom terapijom može se poprilično ublažiti pa čak i ukloniti. Terapije koje
se provode najviše uspjeha imaju kod djece jer su ona još u fazi učenja i izgradnje karakternih
osobina. Za dijete koje muca, uz adekvatnu stručnu pomoć također jako je bitna i obiteljska
podrška te životni sklad u okolini u kojoj živi.

10
Literatura

1. Prizl, T. Terapije mucanja kod djece. Hrvatska revija za rehabilitacijska istraživanja,

Vol. 34 No. 2. Zagreb, 1998
2. Škarić, I. Govorne poteškoće i njihovo uklanjanje. Mladost. Zagreb, 1988.

11