ZLATOKLJUNA PTICA

Vi niste uli priu o zlatokljunoj ptici? Otkuda bi je mogli uti! Ta pria se

rodila u dubokoj tiini tamnih uma.
Tamo se izlegla ta ptica, a glas o njoj pronio se daleko po gradovima i
selima.
Ko je prvi vidio zlatokjunu pticu, ne zna se tano. Moda zalutali putnik,
moda lovac?
Ljudi su se u poetku zaudili i nisu povjerovali da takva ptica uopte
postoji.
To je bajka rekli su. Da postoji takva ptica, ona bi bila dragocjena kao
biserna koljka na dnu morskom.
Ali su mnogi bili znatieljni i poli su u umu da se uvjere. A kad su tamo
stigli, dugo tragali dok nisu pronali zlatokljunu pticu. I tada su pomislili:
Istina je! Priao zlatokljunoj ptici nije izmiljena!
To je bilo dovoljno da u planini zapone lov na pticu kakav dotad nije bio
upamen.
Zlatokljuna ptica nije vie nigdje imala mira. Pronalazili su je gdje god bi
se zaustavila, gonili je bjesomuno i nastojali da je uhvate. Zbog nje su po
drveu bile postavljene zamke, a po planini razasute mnogobrojne strae i
zasjede.
Samo nou, kad bi pao mrak, nesrena ptica bi uspijevala da nae malo
mira. I to je bilo najgore, nije znala zbog ega je gone.
Jednom kad se, umorna od bjeanja, spustila na grm i poela da plae,
doletjela je do nje mala sjenica i upitala:
Zato plae, lijepa ptico? Mogu li ti pomoi?
Ne znam moe li mi pomoi. Plaem jer sam nesrena. U itavoj planini
nema za mene vie mirna mjesta. Gdje god se zaustavim, pronalaze me i gone. A
zato me gone, ne znam.
Kako ne zna? zaudi se sjenica. Ti ima zlatni kljun. A ljudi cijene
zlato. Onaj ko te uhvati, postade bogat. Prodae te i do kraja ivota e
proivjeti u kavezu. Moda e to biti lijep kavez, ali ti vie nikad nee vidjeti
zelene ume i tvoja krila nee nikad osjetiti toplo milovanje zraka u letu. Tvoje
srce de eznuti za plavim daljinama, a daljine e ti biti nedokuive...
Ne govori mi vie o tome tuno uzdahnu zlatokljuna ptica. Nikad
neu dozvoliti da me uhvate! Nikad!
I od tada je jo bjesomunije bjeala i skrivala se od oka lovaca. A svaki
dan joj je bio tei i nesreniji.
Samo su joj tamne noi donosile mir. I esto je plaui doekivala zoru.
"Dokle u ovako?", mislila je. "Dokle u ovako ivjeti?"
Pa, ipak, postojala je nada da je nee uhvatiti, sve dok jednoga dana lovci
ne donesoe dva sokola i ne pustie ih da je gone. I tada zlatokljuna ptica prvi

put sasvim jasno shvati da nee umai.Uzalud je bjeala, uzalud pokuavala da

se sakrije. Sokolovi su je pratili u stopu i svaki as se inilo da e je uhvatiti.
Zlatokljuna ptica ve poe da gubi hrabrost. I tada opazi ispod sebe bistru
vodu planinskog jezera. Opazi i pomisli:
"Bolja je smrt u valovima nego sloboda u kavezu." Zlatokljuna ptica
donese odluku: opusti krila i strmoglavce pojuri u dubinu. Bistra planinska voda
doeka njeno nejako tijelo. Ptica jo jednom, posljednji put pogleda nebo,
sunce, vrhove planine i potonu.
Sokolovi su je uzalud traili kliktei i jurei iznad jezera.
Zlatokljuna ptica je bila sad sigurna, sasvim sigurna. Ptica koja je vie
voljela smrt nego ropstvo