Testovi čitanja

Uvod

Čitanje je proces spoznavanja značenja pisanog teksta u svrhu informiranja, učenja ili
zabave (Vizek Vidović, Rijavec, Vlahović-Štetić i Miljković, 2003). Temeljni proces čitanja je
prevođenje napisanih znakova u izgovorene riječi, odnosno proces prepoznavanja riječi, a sama
svrha čitanja je razumijevanje značenja napisanih riječi i cjelokupnog teksta (Kolić-Vehovec,
2013.). Iako je vještina prepoznavanja riječi povezana s razumijevanjem, samo prepoznavanje
riječi ne garantira i razumijevanje teksta (Cain i Oakhill, 2003).

Kada govorimo o ispitivanju vještine čitanja, u obzir treba uzeti niz čimbenika važnih pri
samom procesu testiranja. Potrebno je razmotriti kompleksnost definiranja pojma vrsnoće i
razumijevanja pročitanoga, ali i razlike u definicijama ovisno o vrsnoći, odnosno ovisno o tome
radi li se o korisnicima jezika koji su početnici ili korisnicima koji su na naprednoj razini
(Mikulec, 2016). Što se tiče načina primjene testova, oni mogu biti individualni i grupni.
Individualno ispitivanje od ispitivača zahtijeva više vremena i koncentracije jer se svako dijete
ispituje posebno, dok je grupno pogodno za ispitivanje većeg uzorka djece.

Prema Aldersonu (2000), ne postoji najbolja metoda za testiranje čitanja. Jedno od

mogućih rješenja jest da se čitanje vrednuje neizravno, tako da učenici iznesu dokaze da su tekst
razumjeli, odnosno rješavanjem zadataka razumijevanja pročitanoga. Zadaci razumijevanja koji
se često koriste u testovima su: dopunjavanje teksta s izostavljenim rečenicama, pronalaženje
ciljanih informacija u tekstu (pitanja otvorenoga tipa, zadatci dvostrukoga izbora u kojima treba
odrediti radi li se o točnim ili netočnim izjavama s obzirom na informacije predstavljene u
tekstu), određivanje naslova i sažimanje sadržaja teksta (Mikulec, 2016). Također, moguće je
mjeriti i tehniku čitanja (brzina, prepoznavanje, točnost). U nastavku rada ćemo se osvrnuti na
neke od testova koji ispituju prepoznavanje riječi i razumijevanje pročitanog materijala, a koriste
se uglavnom u radu s djecom školske dobi.

Vrste testova

Test razlikovanja riječi služi za otkrivanje i izdvajanje za daljnju dijagnostičku obradu

onih učenika kod kojih postoji sumnja na poremećaj u čitanju. Konstruirao ga je Hadžiselimović
1984. godine. Test se može primijeniti grupno (15 učenika) i individualno, ali ne omogućuje
postavljanje dijagnoze poremećaja u čitanju. Može se primijeniti kod svih osoba koje znaju
čitati, ali je najkorisnija primjena u osnovnoj školi, posebno u nižim razredima. Sastoji se od 48
zadataka, a ako učenik ima uspjeh lošiji od 25. centila, moguće je da će se u budućnosti pojaviti
veće teškoće u čitanju.

Jednominutni ispit glasnog čitanja ispituje brzinu i točnost glasnog čitanja, a konstruirao
ga je Furlan 1970. godine. Može se primijeniti kod svih osoba koje znaju čitati te se primijenjuje
individualno. Ispit se sastoji od riječi različite složenosti, a učenici čitaju po pet riječi u svakom
redu (24 retka). Ukoliko učenik ne može pročitati riječ unutar pet sekundi, treba ju preskočiti pri
čemu se ta riječ broji kao greška. Svaka riječ se smije pročitati samo jednom. Za to vrijeme
ispitivač stavi paus papir preko svojeg lista i prekriži riječi koje učenik pogrešno pročita.

Test nizova riječi (eng. Wordchains) mjeri brzinu i točnost prepoznavanja, odnosno
dekodiranja riječi. Sastoji se od 12 nizova riječi za vježbu te 60 nizova riječi koji se boduju.
Svaki niz sastoji se od tri ili četiri međusobno sintaktički nepovezane riječi (imenice, glagoli,
pridjevi i brojevi), po slučaju stavljene u jedan niz. Zadatak ispitanika je da u tri minute
okomitim crtama točno razdvoji što više riječi. Test se boduje tako da ispitanik za svaki niz u
kojem je sve riječi točno odvojio, dobije jedan bod. U svakom nizu samo je jedno moguće
rješenje, a ukupni rezultat predstavlja zbroj točno riješenih zadataka. Test je konstruirao
Jacobson 2001. godine te izvorna švedska verzija testa ima dobro utvrđenu pouzdanost (test-
retest pouzdanost iznosi .86) i prediktivnu valjanost (Lundberg i Sterner, 2006). Test-retest
pouzdanost korištene hrvatske verzije testa (procijenjena na uzorku od 19 učenika 3. razreda
nakon razdoblja od 8 tjedana) iznosi .90 (Keresteš, 2007).

Test razumijevanja čitanja (eng. Reading comprehension test) ispituje razumijevanje

pročitanog materijala. Originalnu švedsku verziju konstruirao je Lundberg (2001; prema
Keresteš, 2007), dok je hrvatsku verziju prilagodila Keresteš (2007). Test se sastoji od dva
zadatka za vježbu i 38 zadataka koji se boduju. Svaki zadatak sastoji se od četiri slike i najviše tri
rečenice. Zadatak ispitanika je prekrižiti sliku koju rečenica/e ispod najbolje objašnjavaju. Svaki
točno riješen zadatak donosi jedan bod, a u svakom zadatku samo je moguće jedno točno
rješenje. Ukupni rezultat predstavlja zbroj točno riješenih zadataka, a za rješavanje testa ispitanik
ima 10 minuta.
Teškoće u čitanju

Ako je dostupna obiteljska povijest učenika, u kombinaciji s procjenama kroz testove i

zapažanjima s nastave, može se dobiti jasnija slika stanja pojedinca s disleksijom (Allen, 2010;
prema Matić, 2017). Disleksiju najčešće timski procjenjuju logopedi i psiholozi. Logoped će
ispitati sposobnosti govora, čitanja i pisanja, psiholog će ispitati inteligenciju, pažnju, pamćenje,
percepciju, osobnost itd., a u nekim slučajevima će se dijete uputiti neurologu i
otorinolaringologu da bi se isključila eventualna bolest središnjeg živčanog sustava, nagluhost i
sl. (Hrvatska udruga za disleksiju, 2014).

Jedan testova koji služi za otkrivanje poteškoća u čitanju je Aston indeks koji uključuje
zadatke razlikovanja glasova, crtanja čovjeka, slovkanja i čitanja, mjerenje inteligencije te
prisjećanje auditivno prezentiranih 8 brojeva. Nadalje, koristi se i Screening test koji sadrži
različite oblike testova, od kojih 11 podtestova ispituju brzinu imenovanja, čitanje, verbalnu
fluentnost, pravopis, posturalnu stabilnost, rimu i vokabular. Ovaj test omogućava uvid u
otkrivanje pojedinaca kojima čitanje ide jako loše te djecu u dobi od 5 ili 6 godina koja bi
potencijalno mogla imati disleksiju. Test je dizajniran kako bi se pomoću njega što ranije
identificirala djeca s teškoćama u učenju i kako bi što ranije mogla dobiti potporu u školi
(Lawrence i Carter, 1999; prema Matić, 2017). Također, treba spomenuti Dječji test ponavljanja
besmislenih riječi koji sadrži 40 besmislenih riječi od dva i četiri sloga koje dijete treba ponoviti.

Ostale metode ispitivanja čitanja

Jezična obrada također se može istražiti uređajima kojima se bilježi vrijeme reakcije,
promatraju pokreti oka tijekom čitanja ili slušanja te ispituje moždana aktivnost tijekom
izvođenja zadataka (Sekerina i sur., 2008; prema Matić, 2017). U ovu kategoriju ulaze metode
oslikavanja mozga (metoda kognitivnih evociranih potencijala te funkcionalna magnetska
rezonanca, mjerenje vremena reakcije, metoda mjerenja čitanja vlastitom brzinom i metoda
praćenja pokreta očiju). Ove metode pružaju jasan uvid u strategije odlučivanja, iznimno su
osjetljive na vremensku dimenziju, a pogodne su za istraživanje jezične obrade ljudi svih
životnih dobi (Matić, 2017).

Literatura:

Alderson, J. C. (2000). Assessing reading. Ernst Klett Sprachen.

Hrvatska udruga za disleksiju (2014). Otkrivanje disleksije. Preuzeto 18.1.2022. s adrese

http://hud.hr/otkrivanje-disleksije/

Keresteš, G. (2007). Psychometric characteristics of Croatian version of instruments for

measuring reading and writing skills in Manifestations of dyslexia project. Neobjavljeni
izvještaj. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Kolić-Vehovec, S. (2013). Kognitivni i metakognitivni aspekti čitanja. Čitanje za školu i život,

23.

Lundberg, I., i Sterner, G. (2006). Reading, arithmetic, and task orientation—How are they
related?. Annals of dyslexia, 56(2), 361-377.

Matić, A. (2017). Obilježja pokreta očiju i modeli čitanja utemeljeni na uporabi uređaja za
praćenje pokreta očiju. Hrvatska revija za rehabilitacijska istrazivanja, 53(2), 130-141.

Mikulec, A. (2016). Strategije čitanja akademskih tekstova na hrvatskome i engleskome jeziku.

Doktorska disertacija. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Oakhill, J. V., Cain, K., i Bryant, P. E. (2003). The dissociation of word reading and text
comprehension: Evidence from component skills. Language and cognitive
processes, 18(4), 443-468.

Vizek Vidović, V., Rijavec, M., Vlahović-Štetić, V., i Miljković, D. (2003). Psihologija

obrazovanja. IEP.