TEORIJA SOCIJALNOG

UČENJA (A. Bandura)

TEORIJA SOCIJALNOG UČENJA
• Socijalno kognitivnu teoriju (Social Cognitive Theory), najprije
nazvanu teorija socijalnog učenja, je 1960-ih predstavio kanadski
psiholog Albert Bandura.
• Navedena teorija se ukratko može opisati Bandurinim riječima:
• “Učenje bi bilo iznimno mukotrpno, da ne kažem opasno, kada bi
se ljudi isključivo oslanjali na posljedice vlastitih postupaka pri
odlučivanju što da rade u nekoj situaciji. Srećom, većina
ponašanja ljudi je naučena opažanjem kroz modeliranje: kroz
opažanje drugih, osoba stvara predodžbu kako se izvode nova
ponašanja, te u budućim situacijama ta kodirana informacija
služi kao vodič za ponašanje.
Teorija socijalnog učenja
• Javlja se kao reakcija na bihevioriste, a ispituje kako na razvoj utječu
kognitivni činitelji pri opažanju. Temelji se na tome da su socijalni
odgovori naučeni putem diferencijalnog potkrepljivanja (Skinner,
1953). Kritike na bihevioriste:
• djeca katkada stječu nova ponašanja jednostavno gledajući kako ih
izvodi netko drugi
• djeca katkada postanu više/manje sklona izvođenju ponašanja
nakon što su vidjela kako su drugi doživjeli
potkrepljujuće/kažnjavajuće posljedice za to ponašanje
• smatra se da se metodom dif. potkrepljivanja nikada ne bi naučili
mnogi socijalni odgovori, pogotovo ako se radi o ponašanjima koja
nemaju nekog pouzdanog podražaja koji bi ih izazvao
• u slučajevima kad se i zna da neki podražaji mogu izazvati ponašanje
koje je slično željenom, utvrđeno je da je proces učenja znatno brži
ako postoje socijalni modeli koje osoba može imitirati.
Šta je socijalno-kognitivna
teorija?
• Osnovna načela socijalno kognitivne teorije su u svojim ranijim
radovima postavili Julian Rotter, Neal Miller i John Dollard.
• Bandurina teorija socijalnog učenja polazi od pretpostavke da
možemo učiti promatranjem drugih. Ključni procesi tokom ove vrste
učenja su opažanje, imitacija i modeliranje, koji uključuju pažnju,
pamćenje i motivaciju. Ljudi uče opažanjem stavova i ponašanja
drugih, te ishoda takvog ponašanja.
• Dakle, ova teorija prerasta biheviorizam i formira vezu
prema kognitivizmu, tvrdeći da ljudi ne odgovaraju samo na
podražaj, već ga i interpretiraju te uključuju kognitivne aspekte
poput motivacije i pažnje. Vanjski svijet oblikuje ljude, a u isto
vrijeme ljudi oblikuju vanjski svijet (“recipročni determinizam”),
umjesto da budu samo strojevi modelirani i uvjetovani
okolinom. Bandurina teorija se stoga često smatra mostom između
biheviorističke i kognitivističke paradigme učenja.
Šta je socijalno-kognitivna
teorija?
• Najpoznatiji Bandurin eksperiment je eksperiment sa Bobo lutkom, koji
se odvijao u dva oblika 1961 i 1963.
• U eksperimentu je putem videa trima grupama djece bila prikazana
odrasla osoba koja se nasilno ponašala prema Bobo lutki (lutka jajolikog
oblika, na napuhavanje, sa čvrstim uporištem u donjem dijelu).
Međutim, kraj videa je za svaku grupu bio drugačiji. Prvi video je završio
scenom nagrađivanja odrasle osobe za nasilno ponašanje, u drugom
videu je odrasla osoba bila kažnjena za svoje ponašanje, a u trećem je
prikazano da takvo nasilno ponašanje nema nikakve posljedice. Nakon
toga, djeci je bilo dopušteno igranje s lutkom. Rezultati su pokazali kako
su djeca oponašala opaženo ponašanje, i dječaci i djevojčice (iako,
dječaci u većem postotku). Nasilno ponašanje su najviše oponašala djeca
kojoj je bio prikazan video u kojem je nasilno ponašanje bilo nagrađeno.
Kao što je Bandura i bio pretpostavio, najveća je vjerojatnost da će
ponašanje biti usvojeno ako se to ponašanje smatra vrijednim
Proces učenja opažanjem ili modeliranje
uključuje nekoliko koraka
• Pažnju - obraćanje pažnje na prezentirano ponašanje je nužno, kako bi se
moglo naučiti.
• Retenciju - kako bi se ponašanje naučilo, ono mora biti zapamćeno
(zadržano).
• Reprodukciju - pretvaranje simboličkih reprezentacija iz pamćenja u
prikladno djelovanje.
• Motivaciju - motivacijski faktori moraju biti prisutnu, da bi se određeno
ponašanje imitiralo. Motivacija može biti pozitivna (povećava vjerojatnost
određenog ponašanja), ili negativna (smanjuje vjerojatnost određenog
ponašanja). Negativni motivatori ne uzrokuju učenje. Motivatori mogu biti:
• Prošlo potkrepljenje/kazna (past reinforcement/punishment) - kao u
biheviorizmu
• Obećano potkrepljenje/kazna (promised reinforcement/punishment) -
motivatori koje možemo zamisliti ili prijetnje.
• Zamjensko potkrepljenje/kazna (vicarious reinforcement/punishment) -
viđenje i podsjećanje na model koji je bio potkrijepljen/kažnjen
PROCESI KOJI UPRAVLJAJU
UČENJEM PO MODELU

• Prve dvije etape predstavljaju proces stjecanja, tj. učenja modeliranog

odgovora, a posljedne dvije izvođenje modeliranog ponašanja.
• Faktori koji utječu na svaku etapu: (stupanj djetetove pobuđenosti,
djetetova kognitivna razina, složenost ponašanja modela i poticaji djetetu
da imitira)
VRSTE UČENJA PO MODELU
• Do učenja može doći bez direktnog, tj. putem indirektnog potkrepljivanja, a
vrste tih učenja su slijedeće:
• IMITACIJA – dijete može točno kopirati opaženo ponašanje, ne razumije
• SELEKTIVNA IMITACIJA apstrahira ponašanje koje model pokazuje u općem
obliku i nije precizna kopija modelovog ponašanja
• MODELIRANJE kopira ponašanje, javlja se kad model zna da ga se opaža i kad
je bio potkrepljen (posredno potkrepljenje), razumije
• INHIBICIJA ODGOVORA (protuimitacija): imitacija opaženog ponašanja
postaje manje vjerojatna jer je model primio kaznu (posredna kazna) za to
ponašanje (npr. kad odgojitelj kazni neposluh djeteta pred grupom djece
kako bi “dao primjer”). Često je rezultat posrednog kažnjavanja
• UČENJE OPAŽANJEM (dijete vidi i uzima u obzir posljedice ponašanja modela
(posredno potkrepljenje), model ne zna da ga se promatra; takav oblik
učenja prilikom kojeg se ponašanje opažača mijenja kao rezultat opažanja
modela)
• SIMBOLIČKO UČENJE (model opisuje ponašanje koje se onda uči,
VIKARIJSKO).
• Bandura ukazuje na to da ljudi ne reagiraju samo na vanjske
podražaje naučenim ponašanjem, već osoba može kontrolirati
to ponašanje kroz samoregulaciju. 
Samoregulacija uključuje tri koraka:
1. Samoopažanje (self-observation) - pojedinac promatra sebe
i svoje ponašanje, praćenjem svojih postupaka.
2. Prosudbu (judgment) - pojedinac uspoređuje svoje opažanje
sa standardima i očekivanjima društva ili vlastitim
standardima
3. Samoodgovaranje (self-response) - ako su očekivanja
ispunjena, pojedinac si daje nagrađujući samoodgovor i
obratno. Samoodgovor koji pojedinac daje sebi, može
varirati od čašćenja samog sebe finim obrokom do osjećaja
ponosa ili srama.
Učenje agresivnog ponašanja kao primjer
u okviru teorije socijalnog učenja:
• Postoje 2 mehanizma učenja agresivnog ponašanja: 1. Osnaživanje i 2. Modeliranje.
1. Osnaživanje
• Osnaživanje nastaje kad djeca prime nagradu za agresivno ponašanje (npr. ponos
oca kad njegov sin istuče starijeg i većeg dječaka), ili dobiju dodatnu pažnju za
agresivno ponašanje (čak i kada roditelj ili učitelj ne odobravaju takvo ponašanje, ono
privuče pažnju). Nalazi istraživanja: Raspored osnaživanja utječe na pojavu budućeg
agresivnog ponašanja – Mala djeca su nagrađivana za udaranje lutke. Neka od njih su
nagrađivanja stalno, a neka povremeno. Ponašanje udaranja se povećavalo za
vrijeme nagrađivanja. Nakon što je nagrađivanje prestalo, promatralo se agresivno
ponašanje djece. Agresivno ponašanje se duže održalo kod djece koja su bila
povremeno nagrađivana (Cowan i Walters, 1963). ča j a n broj
elu, zn a
p o m o d a z ivanje
2. Modeliranje
o u č e nj a
n j a, t e p o k
e p u š e nje,
• Ponašanje djeteta - Imitacija modela nja
živa(udaranje p
čekićem) onaša a o što j
o g is t r a ci ja ln a a v ik e , k p u tem
e lj n ro s o n e n u č e
• Niz istraživanja
i m o vo g tem Ross
(Bandura, za o i Ross,
d p
a se1961, 1963,
k e p našaju kojima
1965)
o n ja lično,
sui sdjeca
Os j a
e pok model t n e
akseo agresivno p š
onsaBOBOa
predškolske dobi v an ja
promatrala li i st o
koji e l jn i h
igrao lutkom. Model je
istraži k ci ja , a ln o p o ž
tukao lutku, udarao
ati čk ih juresačekićem, n iz s o
udarao cijašakama i sjedio na njoj.
m p , t e
e
• Nakon što su djeca n je , p ijenje model, stavljena su u prostoriju s istim igračkama, a
promatrala
ranj e
jedna od hnjih jeelbila
iranBobo ja. lutka...Djeca su imitirala model, bez obzira na kažnjavanje...
mod
Nalazi utjecaja različitih modela:
• Spolne razlike: djeca radije imitiraju
• Imitacija je vjerovatnija ukoliko model ima viši status nego niži (odgojitelji,
roditelji...)
• Djeca imitiraju realnu odraslu osobu, odraslu osobu koju su vidjeli na filmu i
odraslu osobu na crtanom filmu (svi su se agresivno igrali s Bobo lutkom)
• Rana istraživanja Alberta Bandure pokazala su kako su djeca izložena
televizijskom nasilju sposobna vrlo točno imitirati agresivne akte modela ako im
se pruži prilika da ih ponove
• Gledanje sportskih događaja koje uključuje agresiju (primjerice – hokej na ledu,
hrvanje) izaziva hostilne osjećaje i ekspresije agresije kod gledatelja za razliku
od ljudi koji promatraju natjecateljske, ali neagresivne sportske događaje
(natjecanje u plivanju, atletici...) (Arms, Rusell i Sandilands, 1979)
• Vjerovatnost imitacije agresivnog ponašanja modela se smanjuje ukoliko je ono
kažnjeno
• Proces učenja po modelu se smatra vrlo djelotvornim, jer se uči na temelju
tuđih pokušaja i pogrešaka i kroz taj proces mogu se stjecati novi, složeni oblici
ponašanja. Npr. usvajanje socijalno prihvatljivih ponašanja, učenje jezika
(lingvističkih stilova), pa sve do učenja emocionalnih odgovora i složenih
kognitivnih i motoričkih aktivnosti
 socijalno kognitivne teorije?
• Bandurina ideja, temeljena na ovoj teoriji, je da se osoba sa
psihološkim poremećajem može naučiti nositi sa tim,
oponašajući zdrave osobe koje se nose sa istim problemom.
Bio je uspješan u provođenju eksperimenata terapijom
modeliranja na ljudima sa neurotičnim strahom od zmija.
• Socijalno kognitivna teorija učenja je, također, bila vrlo
uspješno primijenjena na razumijevanje agresije i
drugih promjena u ponašanju, posebno kroz utjecaj medija.
Bandura je upozoravao da nasilni sadržaji na televiziji mogu
voditi nasilnom ponašanju u stvarnosti, čega se svakako treba
bojati.
Kritike
• Bandurinu teoriju su kritizirali biologijski usmjereni teoretičari, koji su
tvrdili da on zanemaruje biološka stanja i odgovore autonomnog
nervnog sistema. Činjenica je da neka ponašanja i odgovori nisu samo
naučeni, već su jednim dijelom i naslijeđeni.
• Eksperiment sa Bobo lutkom je također bio na udaru kritika zbog
pretjerane artificijelnosti, a kritiziran je i postupak odrasle osobe u
eksperimentu, naime, kritičari su tvrdili da ako se odrasla osoba nasilno
ponašala prema djetetu, druga djeca ne bi ponovila to ponašanje;
zatim, da su djeca izmanipulirana kako bi se agresivno ponašala; a
kritizirali su i zaključak da su se djeca radije igrala nego bila agresivna
prema lutki.
• Bandurine ideje o nasilnom ponašanju naučenom iz medija su također
bile izložene kritikama. Neki autori su otkrili da gledanje televizije
zapravo smanjuje pojavu agresivnog ponašanja, jer se djeca mogu
poistovjetiti s likovima uključenima u nasilne radnje, te se na taj način
osloboditi od nasilnih misli17) (efekt katarze).
Teorija ekoloških
sistema
(Bronfenbrenner)
Teorija ekoloških sistema
• Urie Bronfenbrenner - model razvoja "teorija ekoloških sistema" koja
analizira odnose između djeteta i okoline.
• Osnovna pretpostavka: Razvoj se odvija u kontekstu, tj. unutar šire
socijalne i kulturalne okoline i utječe na tijek razvoja. No i dijete utječe na
okolinu, pa tako se smatra da i dijete i okolina neprekidno utječu jedno na
drugo.
• Dijete - član složenog sistema i aktivni sudionik vlastitog razvoja, pri
čemu su od posebnog značaja tzv. razvojno poticajne osobine djeteta. To
su osobine koje utječu na okolinu da se odnosi na određen način prema
djetetu, npr. tjelesni izgled, intelektualne sposobnosti i osobine ličnosti.
• Okolina - međusobno povezani slojevi ili podsistemi koji utječu jedan na
drugi. Promjena u jednom podsistemu mijenja i sve ostale podsisteme, tj.
sistem u cjelini. Neki od tih slojeva su bliže djetetu i utječu na njegov
razvoj neposredno, dok su drugi udaljeniji i utječu na razvoj posredno.
Ukratko postavke teorije
• Razvoj djeteta oblikovan je različitim sistemima njegova
okruženja i odnosima između tih sistema. Veza između djeteta i
okoliša je uzajamna – okolina utječe na dijete i dijete utječe na
okolinu.
• Ekološko je okruženje Bronfenbrenner objasnio kao skup
ugniježdenih sistema koji se uklapaju jedan u drugi kao set
ruskih lutki. Osim s gnijezdom i izgledom ruske lutke, ova se
teorija može usporediti i s kamenom bačenim u vodu koji oko
sebe stvara koncentrične kružnice. sistem najbliži djetetu ima na
njega direktan utjecaj, a oni koji su mu dalje na njega utječu
posredno.
• Bronfenbrennerov ekološki model okoline
1. sloj MIKROsistem
• djetetu najbliži podsistem s kojim je u dnevnom direktnom
kontaktu, neposredno djeluje na razvoj djeteta. Mikrosistem nije
konstantan mijenja se kako dijete raste. U mikrosistem ubrajamo:
• osobe (obitelj, prijatelji) i interakcije sa tim osobama,
• fizičke značajke okoline (veličina djetetove kuće, oprema
igrališta, vrtića)
• objekte (vrsta i broj igračaka)
• aktivnosti djeteta u mikrosistemu (igranje, crtanje, čitanje,
razgovori, i sl.)
• Mikrosistem može predstavljati obitelj, školu, igralište ili
susjedstvo – one sredine koje su najbliže djetetu i s kojima je ono
u izravnom kontaktu. On nije konstantan, mijenja se kako dijete
raste.
2. sloj MEZOsistem
• sistem ODNOSA unutar mikrosistema.
• Povoljno je kada su elementi mikrosistema su povezani i
djeluju u istom smjeru; zbog jasne i dosljedne podrške
djetetovog razvoja (odnosi među članovima obitelji,
nastavnika i roditelja ...)
• Mezosistem predstavlja sistem međuodnosa raznih
mikrosistema, na primjer, odnos između roditelja i učitelja.
• Što su oni povezaniji, to će djetetovo odrastanje biti sigurnije i
skladnije.
3. sloj EGZOsistem

• Posredna okolina - utječe na dijete i na mikrosistem, dijete u

njoj ne sudjeluje (lokalna vlast, školski odbor, mjesto
zaposlenja roditelja, i dr.)
• Egzosistem je socijalno okruženje koje utječe na dijete, ali u
kojem dijete ne sudjeluje direktno (lokalna vlada, školski
odbor, radno mjesto roditelja)
4. sloj MAKROsistem

• Kultura i subkultura u kojoj dijete živi. Utječe posredno kroz

norme, vrijednosti, stavove, tradicionalne običaje, zakone i sl.
U pravilu je stabilniji od drugih podsistema, ali i on se može
mijenjati kako se mijenja društvo.
• Makrosistem se odnosi na kulturu (uvjerenja, stavove,
tradiciju) u kojoj dijete živi. Na primjer, 80-ih godina djeca u
SAD-u odrasla su u kulturi liberalizma i kapitalizma, a djeca u
SSSR-u u kulturi socijalizma i komunizma.
Hronosistem
• Osim što je skrenuo pažnju na individualna obilježja djeteta,
Bronfenbrenner je u svoju teoriju uveo i kategoriju vremena
kao peti ekološki sistem ili hronosistem koji s podrazumijeva
vrijeme pojave određenih događaja u djetetovom životu i
vrijeme njihova trajanja. Vremenske promjene u djetetovom
okruženju proizvode nove uvjete koji utječu na razvoj djeteta
(na primjer, smrt člana obitelji ili rastavu roditelja dijete će
drugačije doživjeti u drugačijoj životnoj dobi).
Uloga teorije ekoloških sistema
u odgoju
• Bronfenbrenner drži da dijete i okolina neprekidno utječu
jedno na drugo na dvosmjeran, transakcijski način (Bell,
Sameroff, prema: Vasta, Haith, Miller, 2005, 60).
• Ekosistem (okolina) transakcijskim (interaktivnim) putem na
dijete (čovjeka) djeluje kroz mikrosistem (okolina najbliža
djetetu: obitelj, škola, crkva, igralište…), mezosistem (sistem
koji povezuje više djetetovih mikrosistema, npr. roditelje i
učiteljicu), egzosistem (socijalna okruženja u kojima dijete
neposredno ne sudjeluje: lokalna vlast, školsko vijeće…) i
makrosistem (kultura i subkultura, u kojoj dijete živi: država –
zemlja, pojedini dijelovi zemlje…) (Vasta, Haith, Miller, 2005,
59–61). Ovi su sistemi međusobno povezani kronosistemom
koji je »… struktura događaja iz okoline i promjena tijekom
života, kao i sociokulturalne okolnosti« (Santrock, 2008)